"Islam" je arapska rijec koja oznacava predanost, pokornost i potcinjenost. Tako, kao jedna religija, islam znaci potpunu predanost, pokornost i potcinjenost Allahu (Bogu) i Njegovim zakonima. U islamskim tekstovima rijec "islam" koristena je na tri nacina.

 

U opstem smislu, cijeli svijet, sa svim u njemu, je "musliman", tj. podvrgnut i potcinjen zakonima koje je Allah odredio. Sunce, Mjesec, Zemlja, i sva ziva i neziva materija slijedi Allahove zakone ne cineci ni najmanje odstupanje od njih. Osoba koja pristaje da se pokori Allahu i zivi po Njegovim zakonima dovodi sebe u harmoniju sa cijelim univerzumom. Tako imamo da i tijelo one osobe koja odbija da vjeruje u Allahovo postojanje poslusno slijedi Njegove zakone. Zato je nevjernistvo nazvano "kufr", sto znaci prikrivanje i odbijanje onoga sto je usadjeno u ljudsku prirodu.

 

U odredjenijem smislu, islam oznacava od Allaha poslanu religiju koja ukljucuje vjerovanje u Allaha, Stvoritelja, u Njegove poslanike i u zivot poslije ovog zivota. U ovom smislu, islam je religija propovijedana od svih poslanika, od Adema, Nuha, Musaa, Isaa, pa sve do poslanika Muhammeda, mir neka je njima svima.

 

U najodredjenijem smislu, islam predstavlja zadnju, najsavrseniju Boziju religiju sa kompletnim kodeksom zivota (serijatom). Ona je poslana po zadnjem poslaniku Muhammedu (neka je Boziji mir njemu i porodici njegovoj). Za razliku od drugih religija koje su nazvane po svojim osnivacima (npr. hriscanstvo, budizam) ili prema narodu ili regionu odakle poticu (npr. hinduizam, judaizam), islam je univerzalno primjenjivo ime. Ko god pristane da se pokori Allahu postaje musliman, neovisno od rase, boje, regiona ili zemlje.

 

Kao sto smo ranije rekli, vjerujemo da je istinska Bozija religija (ed-din) bila ista od poslanika Adema do poslanika Muhammeda, mir neka je njima. Medjutim, kodeks zivota (serijat) mijenjan je prema zahtjevima razlicitih doba i stepenima na kojima se nalazilo ljudsko drustvo. Ovaj proces se zavrsio sa dolaskom poslanika Muhammeda (mir na nj i njegove), koji je donio zadnju religiju sa njenim zakonodavstvom u najkompletnijem obliku. Ona je primjenljiva na cijelo covjecanstvo i za sva dolazeca vremena.

 

Din (religija) sastoji se iz dva dijela: vjerovanja (aqaida) i kodeksa (serijata). Osnovna vjerovanja su sljedeca:

vjera u jednog i jedinog Boga, Allaha

vjera u princip Bozije pravde

vjera da Allah salje uputu covjeku preko svojih poslanika

vjera da Allah nikad ne ostavlja covjeka bez upute i vodjstva

vjera u zivot poslije smrti

Kodeks islama cine etika (ahlak) i legalna pravila.

 

 

Kako islam znaci podredjenost Allahu i Njegovim zakonima, vjerovanje u jednog jedinog Boga je srce vjere islama. Svaki musliman mora cvrsto vjerovati u Bozije postojanje i Njegovu jedinstvenost.

 

U dubini svoje vlastitosti svaki covjek zna da postoji jedna nadmocna duhovna snaga koja kontrolise njegovu sudbinu. Cini se da nije postojalo ni jedno ljudsko drustvo u kome se nije sretalo ovo znanje ispoljeno na jedan nacin ili drugi. Tako imamo da je najveci izvor znanja o Allahu covjekovo vlastito "ja".

 

Ponekad je covjekova svijest zamagljena materijalnim interesima  i laznim vjerovanjima, pa covjek ne vidi stvarnost. Ali, u krizama, kada mu je citava egzistencija  potresena, covjek shvata da je Onaj ko ima moc i snagu nad svim. uvijek s njim, blizi mu od zile kucavice (vidi Kur'an 50:16). To je najbolji i najsigurniji nacin za poznavanje Allaha.

 

Posmatranje prirode, takodjer, uvjerava covjeka da univerzum ima Stvoritelja. Red, harmonija i uredjenost su ocevidne osobine univerzuma, pocevsi od funkcionisanja atoma i zive celije do kretanja galaksija. Red i harmonija podrazumijevaju postojanje cinioca koji posjeduje znanje i snagu.

 

Ljudski razum, takodjer, dokazuje da Svijet ima Stvoritelja. Svaki fenomen koji vidimo ima svoj uzrok koji je uzrokovan drugim uzrokom, a ovaj drugim, i tako dalje. Ovaj lanac uzroka ne moze ici u beskonacnost. Mora postojati jedan krajnji uzrok, a to je Bog ili Allah.

 

 

 

Pored vjerovanja u Allahovo postojanje, od nas se ocekuje da upoznamo Njegove osobine. Medjutim, na pocetku treba odmah reci da ljudski razum, koji je kreiran da razumije i objasni pojave u svijetu oko njega, nije u stanju razumjeti stvarnu prirodu natprirodnog. Imam Ali (mir s njim) o Allahu uzvisenom kaze sljedece:

 

"Vjerujemo da je Allah jedan jedinstven, bez premca, nepromjenjiv, bez pocetka i kraja, prvi i zadnji. On je sveznajuci. najmocniji i najmudriji. On sve cuje i sve vidi; nema tijelo niti fizicki oblik; ne moze biti vidjen ocima u ovom zivotu niti u onom poslije. On ne ne moze sici na zemlju u obliku covjeka. On nije na jednom mjestu ali ne postoji neko mjesto u kojem On nije. On nam je blizi nego zila kucavica. On zna sta radimo, cak i sve ono sto nam padne na pamet. On je pravedan, i najmilostiviji i najsazaljiviji."

 

Poznavanje Allahovih osobina prociscava covjekovo srce i razum, kao i njegova vjerovanja i postupke. Ali, samo intelektualno znanje u Njegovim svojstvima nije dovoljno. Potrebno je imati sigurnost, cvrsto ukorijenjenu u razumu i srcu. Na taj nacim cemo postati imuni na sumnju i nemoralnu radnju. Ako potpuno vjerujemo da je Allah nas Gospodar i da On sve vidi i sve zna, onda necemo pociniti grijeh, bilo javno ili tajno, bilo da smo sami ili u drustvu.

 

 

Vjera u jednog i jedinog Boga, Allaha (et-tewhid)

 

Tevhid ili vjerovanje da je Allah, s.v.t., jedan i jedinstven, je osnovno vjerovanje u islamu. Sva druga vjerovanja, zakoni i pravila oslanjaju se na ovu osnovu. Suprotno tewhid-u je širk, što znaci pripisivanje Allahu drugih božanstava, bilo osoba, predmeta, ili ideja. Tevhid ima razlièite stupnje. Prvi stupanj znaci uvjerenje da postoji samo jedan Bog (Allah). Kao rezultat ovog vjerovanja je odbijanje i odbacivanje drugih bogova, bilo licnosti kojima se privrženo ili predmeta koji se posjeduju ili ideologija koje se slijede. Ovo je odbijanje svakog vida idolatrije.

 

Na jednom drugom stupnju tevhid znaci priznanje da se konacna sudbina svega postojeceg nalazi jedino u Božijim rukama. Svi uzroci i cinioci dobijaju snagu i energiju preko Njega. Na trecem stupnju, tevhid znaèi odbacivanje slijeðenja  unutrašnjih strasti i odbijanje apsolutne vjernosti bilo kojoj osobi, partiji, naciji ili ideologiji. To je postignuto onda kada je Allah, s.v.t., postao jedini predmet odanosti, poslušnosti, ljubavi, želje ... . Svakom drugom pripada drugo mjesto iza Njega.

 

Vjerovati da pojedine osobe imaju natprosjecne osobine, posebnu energiju i sposobnosti nije širk (tj. pripisivanje Božijih svojstava drugima), ako vjerujemo da su dobili te sposobnosti Allahovom voljom i kao rezultat poslušnosti Njemu. Cak vjerovanje da pojedine osobe imaju natprirodne osobine nije širk, podrazumijevajuci da pripišemo taj fenomen Allahovoj milosti. U protivnom, cak pripisati covjeku najopštije karakteristike, kao što su sposobnosti da hoda i govori je širk, ako tvrdimo da je to u stanju neovisno od Allahove volje.

Nije širk tražiti od Poslanika ili Imama da posreduju za nas kod Allaha, s.v.t., ili da nam pomognu, podrazumijevajuci da  vjerujemo da su dobili tu sposobnost od Allaha, s.v.t., jer su bili Njegovi savršeni robovi.

 

Vjera u princip Bozije pravde ('adl)

 

Adl je princip koji je tako važan da ga islamski teolozi smatraju drugim osnovnim vjerovanjem. Vjerovati u ovaj princip, znaci vjerovati da Allah, s.v.t., djeluje na principu pravde pri propisivanju zakona, pri nagradjivanju i kažnjavanju .... Allah, s.v.t., je pravedan i iznad svake nepravde. Izvršiti radnju koja bi bila smatrana nepravednom i neopravdanom od strane svjesne pameti je nesavršenstvo ili mana. Ali, kako je Allah, s.v.t., savršen, tako On mora biti i pravedan.

 

Covjek je slobodan cinilac, odgovoran za vlastite radnje i postupke i Allah, s.v.t., ce ga za njih pravedno nagraditi ili kazniti. Ono što Allah, s.v.t., èini je uvijek dobro. Ako postoji nešto u svijetu što se na prvi pogled èini zlim i nepravednim, ono ima svoju funkciju u cjelokupnoj šemi univerzuma. Ako èovjek ne bi bio slobodan èinilac, Džennet i Džehennem ne bi imali svoje namjene. Ako bi Allah, s.v.t., ostavio nekažnjene one koji èine zlo i ne bi nagradio one koji èine dobro, nestao bi podsticaj da se suzdržava od zla i èini dobro. Božija pravednost, kao islamski princip, naglašava èovjekovu odgovornost i pravdu kao individualni karakter i društveni princip.

 

 

Vjera da Allah salje uputu čovjeku preko svojih poslanika

 

 

Vjerovanjem u ovaj princip prihvatamo da je Allah, s.v.t., odredio osobe u prošlosti da vode čovječanstvo ka Pravom putu, da mu pokažu istinsku stvarnost i usavrše ljudski karakter. Neki od poslanika su bili poslani sa Allahovom objavom (vahi), knjigom ( kitab ) i čudima (mu'džizat). Ono što su poslanici dobivali preko objave je religija (din) i zakon (šeri'at). Poslanici su bili bezgriješna i savršena ljudska bića. Poslanička misija je počela sa Ademom a.s., prvim čovjekom i završila sa poslanikom Muhammedom s.a.v., zadnjim Božijim poslanikom. Poslije pejgambera Muhammeda s.a.v. neće biti od Allaha poslanih ljudi. Religija (din) i zakon (šeri'at) koje on donio su zadnja religija i zakon za čovječanstvo. 

 

 

Zašto je potreban poslanik ?

 

 

Kao što je bilo ranije rečeno, čitav univerzum je prinuđen da  slijedi Allahove zakone. Čovjek je jedino stvorenje kome je dato da slobodno izabere pravi ili krivi put, dobro ili loše, da prihvati Allahove zakone ili da se okrene protiv njih. Kako je Allah, s.v.t., sveznajući, svemogući i, više od svega milostiv (rahim) i samilostan (rahman), Njegova milost i dobrota ne mogu ostaviti čovjeka bez vođstva i upute. Pomoću Svojih poslanika Allah, s.v.t., mu je objasnio šta je dobro, a šta loše i šta treba, a šta ne treba da slijedi.

 

Mi vjerujemo da je svaki Allahov poslanik i imam, Allahovom voljom, bezgriješno i savršeno ljudsko stvorenje. Ovo može biti objašnjeno i kao Allahova milost čovječanstvu. Ako bi jedan poslanik bio podložan greškama ili grijehu, onda bi postojala mogućnost da ponekad navede i druge na grešku ili grijeh, što se protivi Allahovoj milosti i dobroti. Ako u svemu što je poslanik rekao ili učinio postoji mogućnost da to bude dobro ili ne, onda bi za nas bilo nemoguće da ga slijedimo. Kako bi mogli znati kada su njegove riječi i djela ispravna, a kada ne? Zato, jedan  poslanik ili imam mora biti bezgriješan i nepogrješiv èovjek.

 Vjera da Allah nikad ne ostavlja čovjeka bez upute i vođstva (imamet)

Jedna vjera je nekompletna bez vjerovanja u ovaj fundamentalni princip. Imamet je vjerovanje da Allah, Džellešanuhu, nikad ne ostavlja čovjeka bez upute i vođstva. Na  isti način kako je odredio poslanike, Allah, s.v.t., je odredio nasljednike poslanika Muhammeda s.a.v.. Njihova uloga je da  tumače i objasne vjeru islam i njen šeri'at i da vode zajednicu u duhovnim, religioznim, socijalnim, političkim i svim drugim stvarima.

 

Bukvalno 'imam' znači vođa. U našoj terminologiji imam ie osoba određena od Allaha, s.v.t., a koju je poslanik Muhammed, s.a.v., predstavio muslimanima. Svaki naredni imam je bio  predstavljen od predhodnog jasnim ukazom. Uloga imama je da vodi muslimansko društvo, a poslušnost i ljubav prema njemu je obaveza svakog člana zajednice.

 

 

Kakva je namjena imamet-a ?

 

 

Dolaskom poslanika Muhammeda s.a.v. i jasne kur'anske izjave da je on zadnji Allahov poslanik, poslanstvo je dostiglo  svoj vrhunac. Ovo znači da neće biti Božijih poslanika poslije njega. Ali, još uvijek će postojati potreba za vođenjem i  upućivanjem čovječanstva, za pravilnim tumačenjem Kur'ana i Poslanikovog hadisa i rješavanjem novoiskrslih problema. Božija milost nikad ne ostavlja ni jednu ljudsku potrebu neispunjenom. Allah se pobrinuo da svaka stvorena vrsta bude dovedena do svoje perfekcije pa tako i čovjek. Cilj poslanstva je bio upravo to. Poznavajući  Allahovu milost i dobrotu, neophodno je prihvatiti da će se On pobrinuti za vođenje i upućivanje čovječanstva i poslije zadnjeg Poslanika, Muhammeda, s.a.v..

 

Kako je Allah, s.v.t., odabrao osobe da bi im  objavio Svoju poruku i dao im posebne moći i osobine, npr.  bezgriješnost i mu'džize (čuda), tako bi i osobe, kojima je povjereno tumačenje i objašnjenje Poslanikove poruke i učenja, morali biti određeni od Allaha, s.v.t., a ne odabrani od ljudi. Oni bi, također, morali biti i bezgriješni, jer u drugom slučaju, ako lideri pogrešno protumače jednu kur'ansku objavu i ako nisu savršeni ljudski primjeri, kako onda mogu tražiti od drugih da ih slušaju i u svemu slijede? Zbog tih funkcija imami su bili određeni od Allaha, s.v.t..

 

Allah, s.v.t., iz Svoje mudrosti, nije dopustio ljudima  da izaberu svog duhovnog vođu i tumača Kur'ana i Sunneta, jer usljed nesavršenosti oni bi mogli pogriješiti u izboru i kao rezultat, islam bi bio pogrešno protumačen. Allah, s.v.t., je darovao imama bezgrješnošću i savršenim znanjem da bi oslobodio čovječanstvo zablude i grešaka. Konačno, Imam mora biti najsavršeniji čovjek svoga vremenu u svakom pogledu. Bilo bi protivno Allahovoj pravdi i mudrosti da odabere nekoga da vodi i upućuje zajednicu muslimana, a da postoji neko bolji od njega u bilo kojoj ljudskoj djelatnosti.

 

Tako, mi vjerujemo da su imami od Allaha određeni nasljednici poslanika Muhammeda s.a.v.. , i da ne može postojati ni jedan period u ljudskoj historiji a da među ljudima ne bude prisutan Imam. On im služi kao tumač vjere i vođa u socijalnom, političkom, vojnom i dr. smislu. Imami su bezgriješni ljudi, obdareni specijalnim znanjem i najsavršenija ljudska stvorenja poslije poslanika Muhammeda s.a.v..

 

 

 

Vjera u život poslije smrti

 

 

 

Peti princip vjere islama je vjerovanje u život poslije smrti i u ma'ad (povratak). Koncept ma'ad-a se sastoji od sljedećih elemenata :

1. Život jednog ljudskog stvorenja se ne završava smrću. Poslije smrti duša nastavlja putovanje u jednom drugačijem svijetu.

 

2. Kada tijelo umre, duša nastavlja da živi u stanju koje je određeno čovjekovim djelima u ovom svijetu. Poslije smrti duša je u području znanom kao berzakh, gdje se nalazi ili u jednom ugodnom stanju, ili u jednom jadnom i mučnom stanju, u skladu sa djelima koje su on ili ona činili u ovom životu.

 

3. Ovaj svijet će doći do kraja na određen dan (kijametski dan). Svaki život će prestati i sve što postoji u njemu će biti uništeno. 

 

4. Sva ljudska stvorenja biće oživljena i dovedena pred Allaha, s.v.t., koji će odlučiti o njihovoj sudbini u zavisnosti od njihovih dijela i radnji. Tijela onih koji su umrli biće opet proživljena.

 

5. Oni koji su činili dobro biće nagrađeni Džennetom u kojem će vječno živjeti i uživati. Oni koji su činili zlo biće kažnjeni Džehennemom u kojem će također živjeti, ali vječno patiti.

Onaj ko odbija vjerovati u život poslije smrti, u Džehennem ili u Džennet ne može biti musliman. Ako se život završava smrću, onda, zašto bi neko slijedio vjeru, bio pobožan i pridržavao se moralnosti? Glavni razlog za vjerovanje u život poslije smrti i ma'ad (povratak) nisu samo Kur'an i Poslanikovi hadisi, nego i čovjekov unutrašnji glas koji mu govori da on ima dušu koja ne umire s tijelom.