U ovoj temi želim pokazati istraživaču, u osnovnim crtama, protivljenje ehli sunneta vel džemaata većini Poslanikovog sunneta. A na drugoj strani objasnit ćemo da su šije te koje se drže Poslanikova sunneta.

 

Također ćemo iznijeti glavna pitanja koja će još više pojasniti istraživaču da se ehli sunnet vel džemaat suprotstavio učenjima islama u svemu što je odredio Kur'an i Poslanik, s.a.v.a., u svom sunnetu, što je rezultiralo zastranjenjem mnogih muslimana, njihovo izopačenje, nazadovanje i nesreću.

 

Po mom vjerovanju, uzrok zablude se vraća jednom glavnom faktoru, a to je ljubav prema dunjaluku i svim njegovim manifestacijama

.Zar Allahov Poslanik, s.a.v.a., nije rekao:

“Ljubav prema dunjaluku je uzrok svake nesreće!”

 

Ljubav prema dunjaluku je zasigurno predstavljena u ljubavi prema vlasti i stjecanju položaja. Zbog vlasti su mnogi narodi uništeni, propale mnoge zemlje i narodi, a čovjek postao krvoločniji od divlje zvijeri. Na to je ukazao Božiji Poslanik, s.a.v.a., kada je rekao svojim ashabima:

 

“Ja se ne bojim za vas da ćete Bogu druga pripisivati poslije mene. Ja se bojim za vas da ćete se natjecati u vlasti.”

 

Zbog svega ovoga, mora se proučiti pitanje hilafeta i imameta ili ono što danas nazivamo sistem islamske vlasti. To je velika nesreća i katastrofa koja je na muslimane navukla probleme, teškoće, zabludu i propast.

 

 

Ehli sunnet vel džemaat smatra da Poslanik nikoga nije imenovao za nasljednika, nego je ostavio šuri da se dogovoreo halifi. Ovo je njihovo vjerovanje o hilafetu. O tome imaju jedinstven stav od dana kada je Božiji Poslanik, s.a.v.a.,preselio na bolji svijet pa sve do danas.

 

Pretpostavlja se da ehli sunnet vel džemaat praktikuje ovo načelo u koje vjeruju i brane ga svim silama. Ali, ako budemo malo istraživali o tome naći ćemo da su oni radili sasvim suprotno onome što su vjerovali.

 

Ne uzmemo li u obzir polaganje zakletve Ebu Bekru na dan Sekife, koju oni sami nazivaju pogreškom i da Allah sačuva njenog zla, naći ćemo da je Ebu Bekr izumio ideju nasljeđivanja hilafeta u islamu pa je odredio da halifa nakon njega bude Omer ibn Hattab.Isto tako Omer ibn Hattab je izabrao Abdurahman ibn Avfa da izabere za halifu jednog od petorice koje je Omer odabrao i naređuje mu da ubije one koji se suprotstave.

 

A kada je Muavija došao na vlast on je najbolje primijenio ovo načelo (nasljeđivanje prijestolja), pa određuje svog sina Jezida za nasljednika, a Jezid određuje svog sina Muaviju za svog nasljednika.Od tog vremena, hilafet prelazi iz ruke u ruku onih koje je Poslanik oslobodio na dan osvajanja Mekke s generacije na generaciju, pa je svaki halifa za svog nasljednika imenovao sina, brata ili nekog od svojih rođaka.

 

Isto su radile i abasijske halife od dana kada su uspostavili abasijsku dinastiju, pa dok ih nije nestalo. Isto su radili vladari osmanske države od dana kada je uspostavljena, pa do vremena njenog pada sa dolaskom Kemala Ataturka na vlast.Obzirom da ehli sunnet vel džemaat zastupa ovakav oblik hilafet u svim krajevima svijeta, i kroz cijelu islamsku povijest, danas vidimo da u Saudiji, Maroku, Jordanu i svim zemljama Zaljeva, primjenjuju ovo načelo nasljeđivanja vlasti koji su oni naslijedili od “njihovog dobrog selefa (prethodnika)”.

 

Pod pretpostavkom da je ispravna njihova teorija u koju vjeruju, a to je da je Poslanik, s.a.v.a., ostavio da se šurom izabere halifa i da Kur'an to potvrđuje, oni su radili suprotno Kur'anu i sunnetu i promijenili su sistem “demokratske šure” u sistem despotskog samovoljnog nasljeđivanog prijestolja.

 

A pod pretpostavkom da je Poslanik, s.a.v.a., hadisom odredio Ali ibn Ebi Taliba za halifu, kao što tvrde šije, onda se ehli sunnet vel džemat suprotstavio jasnom Poslanikovom sunnetu i Allahu, jer Božiji Poslanik ne radi ništa bez dozvole svoga Gospodara.I sami su svjesni da je ova teorija šure neispravna jer je prve halife nisu primjenjivale, niti radile po njoj. Isto tako su svjesni neispravnosti teorije “nasljeđivanja prijestolja” i potom to pravdaju hadisima:

 

“Poslije mene hilafet će biti trideset godina, a onda će doći silni kraljevi.”

 

I kao da oni žele ubijediti i druge u ono u što su sebe uvjerili, a to je da vlast pripada Allahu i da je on stavlja gdje hoće i da je vladare i sultane Allah odredio da vladaju ljudima, i zato im se mora pokoravati i ne smije se buniti protiv njih.Ovo je duga rasprava koja bi nas uvukla u raspravu o kada i kaderu, a o čemu smo govorili u knjizi Sa onima koji su iskreni i ne želimo se više vraćati tome.

 

Dovoljno je da znamo da se ehli sunnet vel džemaat još nazivaju kaderije zbog ovakvih njihovih tvrdnji.Rezultat je da ehli sunnet vel džemaat vjeruje u nasljeđivanje vlasti i smatraju to legalnim, zakonskim hilafetom.

To nije zato što je to naredio Božiji Poslanik ili što je on odredio nasljednika, jer oni to najoštrije negiraju, već zato što je Ebu Bekr odredio za svog nasljednika Omera. Omer je izabrao šestoricu koji će izabrati halifu, a Muavija je imenovao svog sina za nasljednika itd.

 

Niko od njihove uleme niti ijedan od Imama četiri mezheba nije rekao da je emevijski ili abasijski ili osmanski hilafet nelegalan i nezakonit. Naprotiv, vidimo ih kako žure položiti prisegu, dati podršku i legalitet njihovom hilafetu. Zato većina uleme tvrdi da je zakonit i legalan hilafet onog ko ga je silom uzeo i nije im važno da li je on dobročinitelj ili silnik, bogobojazan ili griješnik.

 

Dr. Ahmed Mahmud Subhi o ovome kaže:

“Stav ehli sunneta po pitanju hilafeta jeste potčinjavanje stvarnosti bez davanja podrške ili suprotstavljanja.”

[Nazarijjetu-l-imameti, Mahmud Subhi, str. 23]

 

Ali, stvarnost je ta da ehli sunnet podržava i takav hilafet, štose može vidjeti iz riječi Ahmed ibn Hanbela koje prenosi Ebu Jaala Fera:

“Hilafet je potvrđen i ispravan čak i kada se preuzme silom, a ne treba mu ugovor.”

 

U predaji Abdul ibn Malik Attara kaže:

“Ko sabljom pobijedi, pa postane halifa i sebe nazove emirul mumininom, nijednom muslimanu koji vjeruje u Allaha i Sudnji dan nije dozvoljeno da zanoći, a da ga ne smatra vođom, bio dobročinitelj ili tlačitelj.”

 

Kao dokaz navodim riječi Abdullah ibn Omera: “Mi smo sa onim ko pobjedi!” I tako je ehli sunnet vel džemaat postao zalog ove novotarije - novotarije nasljeđivanja prijestolja - pa oni zakletvu polažu pobjedniku, bez obzira na njegovu pobožnost, bogobojaznost i znanje (bio dobročinitelj ili tlačitelj).

 

Dokaz tome je da je većina ashaba koji su se borili sa Poslanikom, s.a.v.a., protiv Muavije ibn Ebi Sufjana u nekoliko bitaka, kasnije su mu položili zakletvu i priznali ga za emirul-muminina, kao što su prihvatili Mervan ibn Hakema koga je Božiji Poslanik nazvao “slabićem”. Protjerao ga iz Medine i rekao: “Neće sa mnom stanovati ni živ, ni mrtav.”

 

I ne samo to, oni su prihvatili i hilafet Jezid ibn Muavije i položili su mu zakletvu da je on vođa vjernika, a kada se Husejn, unuk Allahova Poslanika, pobunio protiv njega, oni suga ubili, njega i njegovu porodicu kako bi potvrdili ispravnost Jezidova hilafeta. Neka ulema čak tvrdi da je Husejn ubijen sabljom svog djeda, a ima i onih koji do današnjih dana pišu knjige o “emirul mumininu Jezid ibn Muaviji”.

 

Sve ovo je njihovo pružanje podrške Jezidovoj vladavini, a osuđivanje Husejna, jer se pobunio protiv njega.Kada znamo sve ovo, ne preostaje nam ništa drugo do da priznamo da je ehli sunnet vel džemaat radio suprotno sunnetu koji pripisuju Poslaniku, a to je da je on ostavio šuru,dogovaranje i da muslimani mogu tako izabrati halifu.

 

A što se tiče šija oni se drže načela Imameta, a to je da su Allah i Njegov Poslanik odredili halifu eksplicitno.Kod šija je Imamet ispravan samo investiturom (određen autoritativnim tekstom) i može biti dat samo masumu, najučenijem, najbogobojaznijem i najboljem. Kod njih nije dozvoljeno dati prednost manje vrijednom pored vrjednijeg.

 

I zato vidimo da su oni, prvo odbili prihvatiti hilafet ashaba, a drugo hilafet ehli sunneta vel džemaata.Obzirom da tekstovi, predaje koje šije navode po pitanju hilafeta, se doista nalaze u knjigama, sahihima ehli sunneta vel džemaata, ne preostaje nam ništa drugo nego da priznamo da su šije oni koji se pridržavaju ispravnog, vjerodostojnog sunneta.

 

Bilo da kažemo da je to stvar šure ili investiture u pogledu hilafeta, jedino su šije u pravu, jer jedina osoba koja je određena i investiturom i šurom jeste Ali ibn Ebi Talib.

 

Niko od muslimana, bilo da je šija ili sunija, ne može tvrditi da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., ukazao na nasljeđivanje hilafeta, bilo direktno ili indirektno.Niko od muslimana, bilo šija ili sunija, ne može reći da je Božiji Poslanik rekao:

 

“Ostavljam vam šuru, pa izaberite koga hoćete za halifu poslije mene.”

 

Upućujemo poziv svima da nam donesu makar jedan hadis o ovome, a ako to ne urade, a neće uraditi, neka se vrate potvrđenom Poslanikovom sunnetu i vjerodostojnoj islamskoj povijesti.

 

Možda će onda pronaći pravi put i krenuti njime. Ili,oni kažu da je Božiji Poslanik zanemario ovo opasno pitanje i nije objasnio njegova učenja kako ummet ne bi ušao u svađe i slijepu fitnu koja bi pocijepala njihovo jedinstvo i skrenula ih sa Allahovog pravog puta.

 

A mi danas vidimo da i griješni vladari i tirani razmišljaju o životnom putu svog naroda poslije njihove vladavine, pa nastoje uvijek odrediti onoga koće ga zamijeniti, a kako da to ne uradi onaj koga je Allah poslao kao milost svjetovima!?

 

 

 

Ako pogledamo djela Božijeg Poslanika, s.a.v.a., i njegove riječi upućene ashabima, naći ćemo da je on svakome dao njegovo pravo. On se ljutio u ime Allaha i bio je zadovoljan s onim čime je On zadovoljan. Svaki ashab koji se suprotstavionekoj od Allahovih naredbi, Poslanik bi se od njega distancirao, kao što se distancirao od onoga što je uradio Halid ibn Velid kada je pobio ljude iz plemena Benu Džuzejme.

 

Isto tako se naljutio na Usamu kada je došao da se zauzme za ženu koja je bila ugledna, a ukrala je, pa je rekao svoje poznate riječi: “Teško tebi, zar se zauzimaš da se ne izvrši jedna od Allahovih kazni? Tako mi Allaha, da je ukrala Fatima, kćerka Muhammedova, odsjekao bih joj ruku! Oni koji su bili prije vas, upropašteni su, jer kada bi ukrao neko ugledan, ostavili bi ga, a kada bi ukrao neko jadan i siromašan, izvršili bi na njemu kaznu.”

 

Ponekad ga vidimo kako priziva blagoslov i Allahovo zadovoljstvo na neke svoje iskrene ashabe, moli za njih i upućuje dove za oprost njihovih grijeha. Isto tako ga nalazimo da proklinje neke od njih, one koji su odbili poslušati njegove naredbe, a ponekad im ne bi pridavao važnost, kao što su njegove riječi: “Neka je Allahovo prokletstvo na onoga ko izostane izUsamine vojske!”

 

A to je bilo kada su prigovarali Poslaniku što je imenovao Usamu za komandanta i odbili da se pridruže njegovoj vojsci tvrdeći da je on suviše mlad da komanduje njima.Isto tako ga, s.a.v.a., nalazimo kako objašnjava ljudima i ne ostavlja da ih zavedu neki ashabi, pa kaže o jednom munafiku:

“On ima drugove koji preziru da on klanja sa njima, preziru i omalovažavaju njegov post sa njihovim postom, uče Kur’an koji ne dotiče njihova srca i oni izlaze iz vjere kao što strijele izlaze iz tobolca.”

 

Poslanik, s.a.v.a., nije htio klanjati jednom ashabu dženazu koji je poginuo na Hajberu među muslimanskom vojskom, pa je otkrio istinu o njemu, rekavši: “On je potkrao dio plijena naAllahovom putu.“ I kada su pregledali njegove stvari, našli suu njima bisere Jevreja.Pripovijeda nam Mavridi da je Poslanik, s.a.v.a., ožednio u bici na Tebuku, pa su munafici rekli: “Muhammed nas obavještava o nebeskim vijestima, a ne zna put do vode.”

Onda je došao Džibril i obavijestio Poslanika o njihovim imenima, a Poslanik je njihova imena rekao Saad ibn Ubade. Pa mu je rekao Saad: “Ako hoćeš, možeš ih pobiti.”

A Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Ne, neću da svijet priča kako je Muhammed ubijao svoje ashabe, mi ćemo se lijepo s njima družiti, jer su sa nama.”[Njegove riječi: “Ne, neću da svijet priča kako je Muhammed ubijao svoje ashabe...” upućuju na to da je među ashabima bilo munafika, pa tvrdnja ehli sunneta da munafici nisu bili od ashaba, nije tačna, jer je to odgovor Božijem Poslaniku, s.a.v.a., koji ih naziva svojim ashabima.]

 

Božiji Poslanik, s.a.v.a., je s njima postupao onako kako im je Kur’ani Kerim davao pravo. Allah, dž.š., je bio zadovoljan onima od njih koji su bili iskreni, a srdio se na one od njih kojisu bili munafici, otpadnici od vjere i oni koji su prekršili zakletvu.

 

U mnogobrojnim jasnim ajetima ih je prokleo, o čemu smo dovoljno govorili u knjizi Pitajte one koji znaju u poglavlju “Časni Kur’an otkriva istinu o nekim ashabima”. Ko želi provjeriti, može pogledati u navedenoj knjizi.Dovoljan nam je jedan primjer od djela nekih ashaba, munafika koje je Allah otkrio i iznio njihove prave namjere navidjelo.

 

To je primjer dvanaestorice ljudi, ashaba, koji su se poslužili izgovorom o udaljenost i da im vrijeme ne dozvoljava da prisustvuju sa Poslanikom. Zato su izgradili mesdžid za obavljanje namaza u njegovo propisano vrijeme. Šta misliš, ima li veće iskrenosti od ove?

 

Da rob utroši svoj veliki imetak kako bi izgradio mesdžid, želeći time osigurati obavljanje namaza u njegovo vrijeme i u džemaatu koji se okuplja u jednom mesdžidu?Ali, Uzvišeni Allah, Kome nije skriveno ništa ni na nebu, ni na Zemlji, Koji zna poglede i one što kriomice u ono što je zabranjeno gledaju, zna njihove tajne i ono što grudi kriju, paje objavio Svom Poslaniku i upoznao ga sa njihovim licemjerstvom:

 

“A oni koji su džamiju sagradili da bi štetu nanijeli i nevjerovanje osnažili i razdor među vjernike unijeli, pripremajući je za onoga koji se protiv Allaha i Njegova Poslanika još prije borio, sigurno će se zaklinjati: ‘Mi smo samo najbolje željeli!’, a Allah je svjedok da su oni pravi lažljivci.”Tevbe, 107

 

Isto kao što se Uzvišeni Allah ne stidi istine, tako je i Poslanik, s.a.v.a., jasno govorio svojim ashabima da će se boriti za dunjaluk i da će u zabludi slijediti običaje Jevreja i kršćana, pedalj po pedalj, aršin po aršin, i da će se povratiti svojim stopama poslije njega i da će postati otpadnici od vjere, i da će poslije Sudnjeg dana biti bačeni u Džehennem ida će se samo mali broj njih spasiti, kako je Poslanik, s.a.v.a.,rekao da će ih biti tako malo kao stoke koja slobodno pase...

 

Kako nas ehli sunnet vel džemaat poslije ovoga može ubjeđivati da su svi ashabi podjednako pravedni i da će svi biti u Džennetu, da se njihovih propisa moramo pridržavati, da su njihova mišljenja i novotarije obavezna za slijeđenje i da je prigovor nekom od njih izlazak iz vjere što za sobom povlači kaznu smrću?!Ovo ne mogu prihvatiti ni luđaci, a kamoli razumni ljudi.

 

Ovo je laž i potvora fikha vladara i sultana, one uleme koja ide u njihovoj povorci i samozvane uleme. Mi, nikada ne možemo prihvatiti ovako nešto, sve dok imamo razum, jer ovo je odbijanje Allaha i Njegovog Poslanika, a ko tako uradi, postaoje nevjernik, i zato što je to u suprotnosti sa razumom.

 

Mi ne obavezujemo ehli sunnet vel džemaat da i oni odbace ovo. Oni su slobodni da vjeruju šta hoće i jedino su oni odgovorni za rezultate i loše posljedice.Na njima je, isto tako, da smatraju i ne nazivaju nevjernicima one koji slijede Kur’an i Poslanikov sunnet, a kada je riječ o pravednosti ashaba onom ko lijepo postupa kažu:

“Lijepo si to uradio.”, a onome ko loše postupa kažu: “Pogriješio si i ružno je to.”

 

Ovim nam je razjašnjeno da se ehli sunnet vel džemaat suprotstavio jasnom Kur’anu i jasnom sunnetu i da su slijediliono što su im lijepim prikazali emevijski i abasijski vladari, odbacujući pri tome sva legalna i razumna mjerila.Čudno je da ako upitaš nekog od uleme ehli sunneta vel džemaata koji smatraju nevjernikom onog ko psuje i proklinjenekog od ashaba, pa mu kažeš:

“Zašto onda ne smatrate Muaviju nevjernikom i druge ashabe koji su ga slijediliu psovanju i proklinjanju Alija sa minberama?”

 

On će tisigurno odgovoriti:

“Taj narod je bio i nestao. Njega čeka ono što je zaslužio, i vas će čekati ono što ćete zaslužiti, i vi nećete biti pitani za ono što su oni radili.”Bekare, 134

 

 

 

U prijašnjim poglavljima smo potvrdili da je Poslanikov, s.a.v.a., hadis, poznat kao hadis sekalejn, a to su njegove riječi:

 

“Ostavljam vam dvije skupocjene stvari, ako ih se budete pridržavali, nikada poslije mene nećete zalutati, a to je: Allahova knjiga i moje Potomstvo, Ehli-bejt. Milostivi, Sveznajući me je obavijestio da se ovo dvoje neće razdvajati sve dok ne dođu meni do Havda (na Sudnji dan).”,

sahih hadis, mutevatir, kojeg bilježe i šije, a i sunije u svojim sahihima i musnedima. Poznato je da je ehli sunnet vel džemaat odbacio Ehli-bejt.

 

[Na nama je da kažemo da je ehli sunnet vel džemaat proklinjao Ehli-bejt, borili se protiv njih i ubijali ih. Znamo da je vođa ehli sunneta Muavija, a Muaviju su ohrabrili da se digne protiv Ehli-bejta Ebu Bekr, Omer i Osman, što i sam Muavija priznaje.]

 

i okrenuli se prema Imamima četiri mezheba koje su im propisali tiranski vladari.Ako bismo htjeli ovu temu podrobnije sagledati, rekli bismo da se ehli sunnet vel džemaat borio protiv Poslanikovog Ehli-bejta, s.a.v.a., pod vodstvom emevijskih i abasijskih halifa. Zato, ako budeš tražio u njihovom vjerovanju i knjigama hadisa, nećeš naći da se spominje išta od fikha Ehli-bejta.

 

Sav njihov fikh i hadise oni pripisuju neprijateljima Ehli-bejta,nasibijama, koji su se borili protiv njih, kao što su: Abdullah ibn Omer, Aiša, Ebu Hurejre i drugi.Pola vjere kod njih je uzeto od crvenkasto-bijele Aiše i fakiha ehli sunneta, Abdullah ibn Omera, a ravija, prenosilac islama kod njih je Ebu Hurejre, a tulekai (oni koje je Poslanik oslobodio na dan osvajanja Mekke) i njihovi sinovi su sudije i zakonodavci u Allahovoj vjeri.Dokaz da ehli sunnet vel džemaat nije postojao pod ovim imenom, nego su bili u skupini protivnika Ehli-bejta od dana Sekife.

 

Oni su ti koji su kovali zavjeru o preuzimanju hilafeta od Ehli-bejta i njihovom udaljavanju sa političke pozornice ummeta.Grupa ehli sunnet vel džemaat se formirala kao reakcija na šije koji su slijedili Ehli-bejt i pozivali se na njihov imamet slijedeći Kur’an i sunnet.Prirodno je da nakon velikih fitni i ratova velika većina ummeta postane protivnik istine.

Ovom dodajem da je Ehli-bejt bio na vlasti samo 4 godine, a to je hilafet Imama Alija i u tom vremenu su ga zaokupili krvavim ratovima.A što se tiče ehli sunneta vel džemaata protivnika Ehli-bejta, oni su vladali stotinama godina i njihova vlast se pružala i naistok i na zapad, oni su imali sva moguća bogatstva, zlato i srebro, a ehli sunnet vel džemaat su bili pobjednici, jer su bilivladari, a šije pod vodstvom Ehli-bejta su bili pobijeđeni, jer su vladali nad njima, proganjani i ubijani.

 

Ne želimo duljiti mnogo ovu temu koliko želimo otkriti ono što je ehli sunnet vel džemaat skrivao, oni koji su se suprotstavili oporuci Božijeg Poslanika, s.a.v.a., koja sadrži uputu i štiti od zablude. A šije su se držale Poslanikove oporuke.

 

Slijedili su njegovo Potomstvo i zbog toga su nailazili i nailaze na mnoge teškoće i nevolje.Istina je da je ovo neslaganje i neposlušnost od strane ehli sunneta vel džemaata, a prihvatanje od strane šija, što se tiče sekalejna i njihovog pridržavanja, počelo sa četvrtkom koji je nazvan jevmu-r-reziija (dan kada se dogodila velika nesreća).

 

Toga dana, Poslanik, s.a.v.a., je zatražio od prisutnih da donesu plećku (na kojoj se pisalo tada) i pribor za pisanje da im napiše oporuku koja će ih sačuvati od zablude. Omer je tada zauzeo oštar i opasan stav i odbio je da poslušaPoslanikovu naredbu, uz tvrdnju da im je dovoljna Allahova knjiga i da nemaju potrebe za njegovim potomstvom.

 

Iako je Poslanik rekao: “Držite se sekalejna: Kur’ana i Potomstva.”, Omer mu odgovara da mu je dovoljan samo jedan saklun (jedna dragocjena stvar), a to je Kur'an, i nema potrebe za drugim saklom. I upravo su ovo njegove riječi: “Dovoljna nam je Allahova knjiga.” Omerove riječi predstavljaju stav ehli sunneta vel džemaata, jer su Kurejšije bili zastupljeni u ličnostima Ebu Bekra, Osmana i Abdurahman ibn Avfa, Ebu Ubejde, Halid ibn Velida, Talhe ibn Ubejdullaha.

 

Svi oni su ustali da podrže Omera u njegovom stavu.Ibn Abbas kaže: “Jedni od njih su govorili kao Omer, a jedni su govorili dajte Poslaniku da napiše oporuku!”Logično je da su se Ali i njegove pristalice od tog dana držali Poslanikove oporuke, makar bila i nenapisana, i radili su po Kur'anu i sunnetu.

 

Da su njihovi neprijatelji makar radili po Kur’anu, koji su u početku prihvatili. Međutim, s vremenom oni su zapostavili njegove propise kada su došli na vlast. Koristili su idžtihad po svom nahođenju, a odbacili Kur’an.