Imam Husejn,Hasanov nasljednik

 

 

Razlozi za Husejnov ustanak, koji su se javili na samom pocetku Muavijine vladavine iz dana u dana postajali sve brojniji. Sin Ebu Sufijana je osvojio vlast i radio da je ucvrti eliminirajuci osobe koje bi je mogle ugroziti. On je bio taj koji je organizovao trovanje hazreti Hasana, ubistva Poslanikovih ashaba koji su podrzavali hazreti Alija i koristio se drzavnim novcem da “kupi” one ashabe koji bi mu mogli biti od koristi. O svemu tome hazreti Husejn nije sutio. Kada bi ga sreo, kao onog hadza poslije ubistva Hidzra i njegovih drugova, otvoreno mu je rekao da su ga njegovi postupci izveli iz islama. A kada je Muavija ubio Amrua, poslanikovog ashaba, hazreti Husejn mu pise:

“Zar nisi ti onaj koji je ubio Amrua b. Hamaka, Poslanikovog ashaba? On je bio cestit covjek cije tijelo je ibadet crpio. Bio si mu obecavao sigurnost koju, ako bi davao i ptici, ona bi ti dosla sa vrha drveta. Ali ti si ga ubio …” Kada ga je Muavija opominjao putem pisama trazeci od njega da prestane sa kritikovanjem njgovih postupaka, hazreti Husejn mu je pisao nazad: “Ucinio bih grijeh ako bih prestao da ti se suprotstavljam; bio bih odgovoran pred Allahom ako bi presutio i bio ravnodusan prema onome sto radis.”

 

Jednom je neko upitao imama Jafera Sadika:

“Znas li sta se desilo imamima Aliju i Husejnu? Kako to da su se podigli u dzihad u kojem su bili ubijeni od ruke tiranina!?”

Imam je odgovorio:

“Sve sto im se desilo bilo je odredjeno od Allaha. Postupci imama Alija, Hasana i Husejna su bili prema uputstvima koje su primili od Bozijeg Poslanika s.a.v.. Takodjer je po njima radio i svaki imam koji se nije borio oruzjem protiv tiranina.”

 

Za vrijeme Muavijinog zivota Jezid je bio poslan na celu armije islama prema Vizantijskoj teritoriji. Zaustavili su se na jednom mjestu u kojem je Jezid nasao ljubavnicu. U medjuvremenu se pojavila kuga i vojnici su umirali u velikom broju. Kada mu je bilo receno da moraju sto brze napustiti mjesto Jezid je spjevao stihove:

“Bas me briga ako nestane armije islama; meni treba mehak jastuk i njezna ruka njena.” Takodjer su zabiljezeni njegovi stihovi koje je bio sastavio u pohvalu vina: “Ako je vino zabranjeno po vjeri Muhammedovoj; ono je dozvoljeno po vjeri Isaovoj.”

 

Takvog covjeka Muavija je zelio da postavi za svog nasljednika. Ali, najgore od svega je saznanje da je za to uspio zadobiti pristanak vodecih licnosti u islamskom drustvu. Jezid je bio utjelovljene svih onih osobina koje je islam nastojao ukloniti iz covjekovog karaktera. I pored toga, samo cetrdesetak godina poslije Poslanikove smrti muslimani su ga imali kao svog vrhunskog autoriteta. Oni koji su odbili priznati Jezida kao halifu mogli su se nabrojati na prste jedne ruke.

Husejn je znao da su potomci Ebu Sufijana namjerili na eliminisanje islama. Medjutim, ta cinjenica nije bila samo poznata njemu.

 

Mutarif b. Mugira prenosi da je njegov otac svkodnevno isao Muaviji na sijela poslije kojih bi se vracao ispunjen postovanjem prema njemu. Ali, jedne noci vratio se utucen i nezadovoljan.

“Kada sam ga pitao za razlog takvog raspolozenja rekao mi je da predlozio Muaviji da poboljsa odnose sa porodicom Hasim jer je sada imao vlast koju mu oni nisu vise bili u stanju oteti. Savjetovao ga je da im pokaze dobrotu i samilost po kojoj bi ga, mozda, spominjali poslije njegove smrti. Na to mu je Muavija odgovorio: “Daleko od toga! Kakvoj se ja tome mogu nadati!? Ebu Bekr je vladao pravedno i ucinio je ono sto je ucinio, ali kada je umro niko ga se nije sjecao, osim sto bi se ponekad reklo “Ebu Bekr”. Onda je Umar vladao i trudio se punih deset godina ali kad je umro rijetko ko bi ga se sjetio. Ali, Muhammed (s.a.v.) se danas javno proziva, ne jednom, nego pet puta dnevno. Kakav trud uloziti da se postigne takvo nesto!? Ne, tako mi Allaha, nema prestajanja sve dok se (njegovo ime) ne ukopa.”

 

Da bi postavio Jezida za svog nasljednika Muavija je morao uloziti mnogo truda. Salje pismo svojim upravnicima u kojima im naredjuje da traze od uglednih licnosti da se sloze sa Muavijinim izborom. Kada je naredjenje doslo Seadu b. Aasu, upravniku Medine, on saziva uglednike ovog grada i trazi od njih da podrze halifin izbor vezano za njegovog nasljednika. Oni mu rekose da kada to ucine Husejn b. Ali i Abdurahman b. Ebi Bekr, onda ce to i oni uciniti. Abdullah b. Umar i Abdullah b. Zubejr su mu odgovorili ovako: “Kako cemo se opravdati pred Allahom ako se slozimo da halifa postane Jezid koji provodi vrijeme igrajuci se sa majmunima i psima, pijuci vino i cineci blud?” Kada je obavijestio Muaviju o neuspjehu, ovaj mu je javio da ne primjenjuje silu nego da saceka bolje prilike.

 

Te iste godine Muavija je odlucio da ode na hadz. Uz put je svratio u Medinu gdje je sreo njene uglednike i izrazio im svoje nezadovoljstvo zbog njihovog neslaganja u vezi njegovog nasljednika. Za vrijeme tog boravka Muavija je obilazio ljude od utjecaja i obilno ih darivao. Poslije toga je otisao u Mekku. Tamo se opet sreo sa Abdullahom b. Umarom, Abdullahom b. Zubejrom, Abdurrahmanom i hazreti Husejnom. Ovaj put ih je lijepo docekao, pohvalno o njima govorio i obilno ih darovao. Kada su obavili hadz, Muavija ih je opet pozvao i rekao:

“Neki dan sam vam pokazao koliko vas cijenim i postujem. Vi ste moja braca i moja ljubav prema vama je velika. Sto se tice Jezida, on je vas brat i rodjak. Ono sto ja hocu je samo da ga priznate za halifu, dok ce sve stvari oko upravljanja biti potpuno u vasim rukama.” Svi prisutni su sutjeli. Kada je zatrazio da mu iznesu svoje misljenje Abdullah b. Zubejr je rekao: “Muavija, po pitanju toga imas tri mogucnosti: prva je da ne postavis nikoga za svog nasljednika i prepustis narodu da izabere halifu; druga je da odredis za to nekog ko ti nije u rodu i ko je sposoban za taj polozaj; i treca je da odaberes nekoliko ljudi od znanja da ga oni odaberu.”

Kada je vidio da i drugi podrzavaju Abdullahovo misljenje Muavija ih je obavijestio da ce iznijeti svoj stav o tome sutra na skupu muslimana. Rekao im je da se nemaju prava suprotstaviti njegovoj odluci. Ako neko od njih to ucini sutradan neka se oprosti sa zivotom.

 

Sljedeceg dana je odrzan veliki skup na kojem su prisustvovali muslimani iz svih karajeva islamske drzave. Dok se Muavija popeo na mimber iza svakog od cetvorice uglednika s kojima je juce razgovarao stala su dvojica naoruzanih vojnika. U svom govoru Muavija je rekao: “Cuo sam o nekim glasinama koje kruze medju muslimanima. Jedna od njih kaze da Husejn b. Ali, Abdurrahman b. Ebi Bekr, Abdullah b. Zubejr i Abdullah b. Umar odbijaju dati prisegu na vijernost Jezidu. Zaista su oni najbolji ljudi medju vama i nije moguce donijeti ni jednu vazniju odluku bez predhodnog savjetovanja s njima. Zbog toga sam razgovarao s njima o mom nasljedniku i nasao ih da se potpuno slazu samnom. Svaki od njih je dao Jezidu prisegu na vjernost bez ikakvog prigovora.” Kada je zavrsio sa govorom njegovi predstavnici su usli medju narod i poceli primati prisege na vjernost za Jezida.

 

Hazreti Husejn se nije podigao na tom skupu jer bi bio sigurno ubijen. Medjutim, razlog nije bio strah od smrti nego znanje da njegovo ubistvo ne bi postiglo efekat budjenja Muhmmedovog ummeta iz opasnog drijemeza, kao sto je to ucinila njegova pogibija na Kerbali. U jednoj od zadnjih godina Muavijinog zivota hazreti Husejn je pozvao na sastanak sve one koji su vidjeli Poslanika s.a.v. kao i sve licnosti od ugleda i znanja.

 

Kada se okupilo oko hiljadu dusa hazreti Husejn im se obratio sljedecim rijecima:

“O ljudi, Allah kaze u Kuranu: “Trebalo bi da ih cestiti i uceni ljudi od lazna govora i zabranjena jela odvracaju; ruzno li je to kako postupaju.”(K.5:63) Dalje On kaze: “Jezikom Davuda i Isaa, sina Merjemina, prokleti su oni od sinova Israilovih koji nisu vjerovali – zato sto su se bunili i uvijek granice zla prelazili: jedni druge nisu odvracali od grijesnih postupaka koje su radili. Ruzno li je zaista to kako su postupali.” (K.579-79) Allah ih je ukorio i prebacio im sto su vlastitim ocima gledali tlacitelje kako vrse opaka i pokvarena djela, ali ih nisu zaustavljali zbog ljubavi prema imetku koji su od njih dobijali i zbog straha od progona i nepravde. Medjutim, Allah nam je naredio da se bojimo Njega a ne ljudi, i On kaze: “A vjernici i vjernice su prijatelji jedni drugima: traze da se cine dobra djela a od nevaljalih odvracaju.” (K.9:71)

O ucenjaci, stekli ste slavu u drustvu zbog vase poboznosti, dobrih savjeta koje dajete i upute koje pruzate. Ljudi vas postuju zbog Allaha i stoje u strahopostovanju pred vama, pa vas se cak i covjek koji ima vlast boji i osjeca prinudjenim da ustane uctivo pred vama, a ljudi koji vam nisu podcinjeni i nad kojima nemate autoritet dobrovoljno se smatraju vasim podcinjenima i daju vam prvenstva koja sebi uskracuju. Kada ljudi ne dobiju ono sto im pripada iz drzavne blagajne, vi se umijesate da kod posedujete vladara. Zar niste sve ove oblike posovanja i prestiza zaradili ljudskom nadom da cete sprovoditi Allahove zakone, premda u vecini slucajeva niste tako postupali?

“Niste zastitili vecinu prava koja su vam bila povjerena da ih cuvate. Zanemarili ste prava potlacenih i ponizenih, rasipali prava slabih i siromasnih, ali ste ustrajno slijedili ono sto ste smatrali svojim licnim pravima. Niste trosili svoju imovinu ni rizikovali svoje zivote zbog Jednog koji vam je darovao zivot, niti ste se borili protiv bilo koje grupe ili plemena radi Allaha. Vi zelite, i smatrate svojim pravom, da vam On dodijeli dzennet, drustvo Poslanikovo i zastitu od vatre na Onom svijetu. Vi koji ocekujete takve stvari od Allaha, bojim se da puna tezina Njegove srdzbe ne padne na vas, jer, premda se Njegovom moci i slavom stekli visok plozaj, ne pokazujete postovanje prema onima koji zaista znaju Allaha i zele da sire sovje znanje, dok vi uzivate postovanje medju Allahovim robovima na Njegov racun.

“Bojim se za vas iz jos jednog razloga: vi vidite da su ugovori sklopljeni sa Allahom pogazeni i prekrseni, a ipak vi ne pokazujete zabrinutost. Kada se to desi sa ugovrima koje ste sklopili sa vasim ocevima, krajnje se uznemiriti i zabrinete, makar se oni samo i djelimicno prekrsili, dok ste prema zavjetima koje ste dali najcasnijem Poslaniku sasvim ravnodusni. Sljepci, nijemi i siromasni zemljoradnici svugdje su bez zastite i nikakva im se milost ne ukazuje. Vi se ne ponasate u skladu sa vasom funkcijom i polozajem, niti pomazete niti se uopste obazirete na one koji se ponasaju u skladu s njom i koji nastoje da poboljsaju stanje ucenjaka vjere. Laskanjem, ulagivanjem i ustupanjem vi od tlacitelja na vlasti kupujete sigurnost.

“Allah vam je to sve zabranio i us to vam je zapovjedio da svakom drugom zabranjujete da to cini, ali vi ne obracate paznju. Nesreca koja je zadesila vas veca je od nesrece koja je zadesila druge, jer vam je oduzet pravi stepen i rang alima. Upravljanje zemljom, davanje pravnih rjesenja, odobravanje zakonskih programa moralo bi biti povjereno ucenjacima vjere koji su cuvari Allahovih prava i koji znaju Allahove odredbe o onom sto je dopusteno a sta je zabranjeno. Ali vama je vasa pozicija oduzeta, ne iz drugih razloga vec zato sto ste vi napustili osnovu istine – islamski zakon i Allahovu zapovjed – i posvadjali ste se oko prirode (Poslanikovog) sunneta, uprkos postojanja jasnih dokaza.

“Da ste bili pravi ljudi, jaki pred prijetnjama i patnjom i spremni da izdzite muke radi Allaha, tada bi svi pokusaji, prijedlozi odluke bile donesene vama na odobrenje i da ih vi izdate: autoritet bi lezao u vasim rukama. Ali, vi ste dopustili tlaciteljima da da vam oduzmu vase funkcije i dopustili ste da vlast, koja treba da bude regulisana serijatskim propisima padne u njihove ruke. Pa je oni onda vrse na klimavom osloncu svojih vlastitih nagadjanja i pretpostavki, a samovolju i zadovoljenje svojih prohtijeva cine stalnom praksom.

Vase panicno bjezanje da ne budete ubijeni i vase vezivanje za ovaj prolazni zivot omogucilo im je da se domognu vlasti. S takvim mentalitetom i ponasanjem koje iz njega proistice prepustili se siromasne mase u kandze ugnjetaca. I dok neki puzu pod udarcima tlacitelja, a drugi u bijedu ocajno mole za hljeb i vodu, vladari se potpuno prepustaju zadovoljstvima kraljeva, zaradjujuci sramotu i niskost, i slijedeci zle savjetnike pokazuju koliko su drski prema Allahu. U svakom gradu po jedan govornik kojeg su oni imenovali penje se na mimber. Tlo domovine nezasticeno je od njih, i oni grabe iz njega sta zele. Narod je pretvoren u njihovo roblje i nemocan je da se protiv njih bori. Jedan (njihov) upravnik je po prirodi tiranin, zao i podmukao; drugi nemilosrno tlaci svoje jadne podanike, pljackajuci ih i namecuci im sve vrste pritisaka; treci, u svojoj oholosti, odbija da prizna Allaha i Sudnji dan. Nije li cudno – ko to ne bi smatrao cudnim – da je zajednica u kandzama lukavog tlacitelja ciji su sakupljaci poreza tlacitelji a ciji upravnici ne osjecaju nikakvu samilost ni sazaljenje prema vjernicima nad kojima vladaju?

“Allah je Onaj koji ce suditi u pogledu ovog oko cega se prepiremo i donijece konacnu presudu u pogledu onog sto se desava medju nama.

“O Boze, Ti znas da sve sto smo mi cinili nije bilo potaknuto nadmetanjem za vlast, niti radi trazenja bogatstva i raskosi. Naprotiv, to je ucinjeno da bi smo pokazali ljudima sveta nacela i vrijednosti Tvoje vjere, da bi se poboljsali uslovi u Tvojoj zemlji, da bi se zastitila i osigurala nesumnjiva prava Tvojih potlacenih robova, i da bi se postupalo u skladu sa obavezama koje si Ti odredio normama i zakonima, i naredbama koje su propisao.

“Pa, o ucenjaci vjere! Vi nam morate pomoci da ostvarimo ovaj cilj, da povratimo nazad nasa prava od onih vlasti koje su smatrale dopustenim da vam cine nepravdu i koje su pokusale da ugase svjetlo koje je nas Poslanik upalio. Dovoljan nam je Jedini Allah, u Njega se uzdamo i Njemu se obracamo, u Njegovim rukama lezi nasa sudbina, i Njemu cemo se vratiti.”

 

“Nisam se podigao da pravim nered niti da tlacim. Moj jedini cilj je da ozivim vjeru sljedeci korake svog oca i djeda.”

Muavija je umro sredinom mjeseca redzeba 60. p.H.. Sljedeci halifa je bio njegov sin Jezid za kojeg je on uspio dobiti priznanje gotovo svih vedecih licnosti toga vremena. Prva stvar koju je Jezid odlucio da uradi bila je da trazi prisege na vjernost od onih osoba koje su odbile da mu je daju za zivota njegovog oca. Poslao je pismo Validu b. Ukbi, tadasnjem upravniku Medine u kojem mu je naredio da obezbijedi prisege od onih osoba koje su ih propustile dati ranije. Marvan b. Hakam, koji je bio prisutan kada je pismo stiglo, rekao je Validu da odmah pozove onu cetvoricu i zatrazi da odmah ispune halifin zahtijev; ako to odbiju treba ih pogubiti. Hazreti Husejn i Abdullah b. Zubjer su bili u dzamiji kada im je dosao upravnikov vjesnik i saopstio im da su pozvani. Hazreti Husejn je rekao Abdullahu da je najvjerovatniji razlog njihovog pozivanja smrt Muavije i zelja Jezida da bude priznat za njegovog nasljednika. Pozvao je grupu svojih ljudi i zatrazio od njih da ga prate nakon sto se naoruzaju. “Valid me je pozvao da odmah dodjem. Mislim da ce traziti od mene nesto sto nece dobiti. Pratite me do ulaza. Ako cujete da sam povisio ton udjite unutra da me zastitite”, rekao im je.

 

Kada je hazreti Husejn dosao Valid mu je rekao o Muavijinoj smrti i prenio Jezidovo naredjenje. Hazreti Husejn mu je odgovorio:

“Znam da neces biti zadovoljan ako ti dam prisegu ovako u tajnosti i da ces zeljeti da to ucinim i javno. Zato mi podaj vremena do sutra da jos razmislim o tome.” Valid pristade, ali Marvan se umijesa rekavsi: “Kunem se Allahom da, ako Husejn ode sada bez davanja prisege, neces vise moci do njega doci osim uz prolijevanje krvi! Nedaj mu da ode sve dok ti ne da ono sto trazis, a ako odbije odsijeci mu glavu.” Na ovo mu hazreti Husejn rece sa vidnim znakovima ljutnje na licu: “Ko ce me to ubiti? Valid ili ti?” Valid i Marvan ne poduzese nista, pa se on uputi ka izlazu i napusti prostoriju.

Sljedeci dan je bio subota, 28. redzeba 60.p.H. Valid salje vijesnika hazreti Husejnu da trazi prisegu. Husejn mu salje poruku u kojoj trazi jos dan vremena da se odluci. Te iste noci, zajedno sa porodicom, bracama, i vecinom rodjaka napusta Medinu i krece ka Mekki gdje stize u petak vece 3. sabana.

 

Vijesti o Muavijinoj smrti i Husejnovom odbijanju da da prisegu na vjernost njegovom nasljedniku Jezidu sirile su se velikom brzinom. U Kufi u kuci Selejmana b. Surda se se okupljali bivsi borci hazreti Alija. Na jednom od sastanaka Sulejman im saopsti vijest da je Muavija mrtav i da je Husejn, Alijin sin, odbio priznati Jezida. Obradovase se kada cuse o smrti tiranina i izrazise podrsku za Husejnov postupak. Sulejman im rece da ga obavijeste o tome, ali samo pod uslovom da su zaista spremni stati uz njega. Zatrazio je od njih da dobro razmisle prije nego mu obecaju pomoc. Kada covjeku ne prijeti opasnost u stanju je razluciti izmedju zla i dobra, upute i zablude. Medjutim, vecina ljudi nije spremna stati na pravu stranu kada to znaci izgubiti imovinu, polozaj, ili cak zivot. Zato ih je Sulejman upozorio da ne obecavaju nista prije nego budu spremni da se zrtvuju u slucaju da stvari ne bi isle onako kako bi oni zeljeli.

 

Stanje i okolnosti su bili takvo da se cinilo nemogucim da Jezid ostane na polozaju i da ce hazreti Husejn s lahkocom otvariti svoj cilj. Napisase mu zajednicko pismo u kojem su mu izrazili svoju podrsku i pozvali ga da im bude vodja i imam. Pismo mu je stiglo 10. ramazana 60. pH. Poslije dva dana stize jos 150 pisama od raznih uglednika Kufe. U jednom od pisma je stajalo: “Ovo je pismo za Husejna b. Alija od njegovih vjernih sljedbenika. Brzo nam dodji jer narod te ceka. Ne zelimo nikog drugog osim tebe, zato pozuri! Da pozuris, opet te molimo!” U vrlo kratkom vremenu hazreti Husejn je primio na stotine slicnih pisama.

 

U njegovom odgovoru je stajalo: “Bismillahir Rahmanir Rahim. Od Husejna b. Alija vjernicima i muslimanima Iraka. Procitao sam vasa pisma i razmislio o njihovim sadrzajima. Pisali ste mi da nemate vodju i da zelite da vam dodjem da bi vas, mozda, preko mene Allah uputio ka istini i pravom putu. Saljem vam svog rodjaka Muslima b. Akila u kojeg imam potpuno povjerenje. Kada mi on bude javio da se vasi uglednici i starjesine slazu s onim sto ste mi pisali u vasim pismima uputit cu se k vama. Kunem se zivotom da je istinski vodja onaj koji donosi odluke po Kuranu, sprovodi pravdu, promovise Bozju vjeru i potpuno je posvecen radu na Njegovom putu. Selamun alejkum.”

 

Kada je poslao ovo pismo hazreti Husejn salje Muslima b. Akila u Irak kao svog predstavnika. Rekao mu je da drzi svoju misiju u tajnosti i da ga odmah obavijesti ako vidi da je narod spreman da podrzi njegov ustanak.

Kada je Muslim je stigao u Kufi smjestio se u kucu Muhtara b. Ebi Ubejde. Cinilio se da ce hazreti Husejn postici svoj cilj s lahkocom. Narod u velikom broju stade posjecivati Muslima i davati prisegu na vjernosti Poslanikovom unuku. Prema sejh Mufidu za veoma kratko vrijeme to je uradilo oko sedamnaest hiljada stanovnika Kufe.

 

Medjutim, Jezid saznaje o tim dogadjajima. Odmah smjenjuje Numana b. Besira, tadasnjeg upravnika koji nije poduzimao nikakve korake protiv Husejnovog predstavnika. Umjesto njega postavlja Ubjedulaha b. Zijada, koji je vec bio upravnik Basrom, gradom nedaleko od Kufe. Ubejdullah dolazi sa malom pratnjom i vijescu da Jezid sprema veliku vojsku koja ce imati zadatak da unisti svaki pokusaj pobune u korijenu. Istog momenta je moral Kufljana poceo slabiti. Broj onih koji su bili spremni da podrze Husejna poce naglo da opada. Uprkos tome sto su se gotovo svi slagali da rezvratan Jezid ne moze upravljati muslimanima, nisu bili dovoljno odlucni da podrze hazreti Husejna koji je bio jedini zakoniti halifa muslimana toga vremena. Sve dok ih je Numan b. Besir pustao da se okupljaju usta su im bila puna dzihada, ali kada je Ubjedulah dosao poceli su uciti ajet: “…I sami sebe u propast ne dovodite...” (K.2:195). Sto je jace Ubejdullah pritezao Kufu to se povecavala opasnost za Muslima i njegove prijatelje.

 

Muslimani Kufe nisu samo prestali podrzavati hazreti Husejna negu su sada otvoreno stali na Jezidovu stranu. Citava atmosfera u gradu se pormijenila. Oni koji su do juce glasno negodovali zbog Jezidovog zauzimanja mjesta halife i pozivali hazreti Husejna da dodje, danas su bili toliko protiv njega da se njegov predstavnik nije vise smio pojaviti u javnosti. Morao se promjeniti mjesto prebivalista i iz Muhtareve kuce tajno preci u kuci poznatog i mocnog Hanija b. Urve. Tu su ga sada njegovi prijatelji posjecivali u tajnosti.

Da bi saznao gdje je se krije Musim, Ubejdulah daje svom robu Makalu tri hiljade dirhama sa kojima se trebao pridruziti Muslimovim prijateljima i otkriti mjesto njegovog skrivanja. Tako Makal odlazi u dzamiju i srece Muslima b. Avsadzu za kojeg su mu rekli da prikuplja novac za Husejnov pokret. Prisao mu je i rekao da je on ljubitelj Poslanikove porodice i da ima tri hiljade dirahama za Husejnovog predstavnika. Nista ne sumnjajuci, Muslim b. Avsadza ga odvodi Hanijevoj kuci. Tako je Makal poceo redovno posjecivati Muslim b. Akila i istovremeno obavjestavati Ubejdullaha koji je pazljivo biljezio imena svih onih koji su bili povezani sa Muslimom. Kada je saznao dovoljno odlucio je da zatvori prvo Hanija b. Urvu i preko njega dodje do Muslima. Kada je Hani bio priveden zatekao je Makala u Ubejdullahovom drustvu. Postalo mu je jasno je upravnik saznao o svemu. Uprkos tome, odbio je da preda Muslima, nakon cega bi pretucen i bacen u tamnicu.

Vijest o Hanijevom zatvaranju dodje do Muslima.

 

On odluci da napadne upravnikovu palacu sa ljudima koje je imao na raspolaganju. Od sedamnaest hiljada ljudi koji su obecali podrsku odazva se njih oko cetiri hiljade. Kada se pojavise na ulicama Kufe Ubjedullah i njegovi ljudi se zatvorise u dobru utvrdjenu palacu. Sa zidina pocese da pozivaju pobunjenike da se “osvijeste” i da se vrate kucama jer je vojska iz Sirije bila na domaku Kufe. Ovo bi tako efikasno da, do mraka istog dana sa Muslimom ostade samo tridesetak ljudi; a kada dodje jacijsko vrijeme nije bilo vise nikoga u Muslimovom drustvu! Tabari pise da, kada je Muslim izasao iz dzamije poslije jacije namaza, nije bilo nikoga da mu ponudi skloniste ili pomogne mu da se spasi.

 

Medjutim, pored svega toga ponasanje Kufljana nije bilo cudno. Zaista covjeku nije lahko svjesno izloziti sebe, svoju familiju ili imovinu unistenju. Treba se cuditi, ili radije diviti, onoj manjini koja nije popustala i koja je bila spremna da bude sjecena u komade u odbrani Poslanikovog unuka. I pored takve zrtve oni su se pitali jesu li dovoljno dali od sebe. Amr b. Karz je bio jedan od takvih Husejnovih sljedbenika. Kazu da sve dok Amr nije pao Husejn nije bio povrijedjen. Njegova pozrtvovanost bila je slicna pozrtvovanosti Abu Dudzana koji je branio Poslanika s.a.v. u bici na Uhudu. Svaki put kada bi strijela poletjela ka Husejnu, Amr se bacao da je odbije ili primi na vlastito tijelo; svaki put kada bi neko od neprijatelja zamahnu sabljom na Husejna, Amr je bio tu da ga odbrani ili se podmetne da sablja udari njega. I kada je napokon pao, pitao je: “Sine Allahovog Poslanika, jesam li izvrsio svoju duznost?” Husejn mu je rekao: “Jesi, zaista jesi; i znaj da ces uci u dzennet prije mene. Prenesi moje selame Poslaniku i reci mu da ce mu njegov Husejn uskoro doci.”

Drugi je primjer je Zahaka b. Abdullaha. Njegov postupak nije bio bolji od Amrovog, ali je bio daleko bolji od postupaka onih koji su prekrsili obecanje da ce pomoci Husejnu i koji su i stali na stranu neprijatelja. Tabari prenosi od samog Zahaka: “Ja i Malik b. Nazr smo otisli da posjetimo Husejna. Kada nas je upitao za razlog zbog kojeg smo dosli, rekao sam: “Dosli smo da te pozdravimo i da izrazimo svoju podrsku, ali i da ti kazemo da su Kufljani sada spremni da se bore protiv tebe.” Na to je Husejn rekao: “Dovoljan mi je Allah; i On je najbolji pomocnik.” Kada smo ustali da idemo, Husejn nam je rekao: “Sta vas sprijecava da ostanete i da mi pomognete?”

 

Malik mu rece da je u dugu i da se mora brinuti o zeni i djeci. Ja sam mu rekao da i ja imam slicne probleme, ali ako bi mi dopustio da ga napustim u slucaju da ostane sam i da mu moja pomoc ne bi bila vise od koristi, ja bih bio spreman da ostanem do tog trenutka. Husejn prihvati moje uslove i ja ostade s njim. Kada je deseti dan Muharrema dosao, i kada se neprijatelj priblizio Husejnu i njegovoj porodici, i kada su gotovo svi njegovi prijatelji, rodjaci i sinovi izginuli, rekao sam mu: Sine Bozijeg Poslanika, kao sto znas, dogovorili smo se da ostanem s tobom i da ti pomazem sve dok moja pomoc moze biti od koristi. Husejn mi je rekao: “U pravu si; ali kako se mozes sada izvuci? Ako si to u stanju, ja nemam nista protiv da odes.” Zahak nastavlja: “Kada je neprijatelj otjerao nase konje, ja sam bio zavezao svoga u jednom od satora. Borio sam se sve dok nisam ubio dvojicu i jednom odsjekao ruku. Kada mi je Husejn dopustio da odem, izveo sam konja i uzjahao. Onda sam ga natjerao takvom brzinom da me neprijatelji nisu uspjeli zaustaviti. Jedanaest ljudi me je gonilo i zamalo me nisu uhvatili da me nisu prepoznali neki od njih koji su nagovorili ostale da odustanu od potjere.”

 

U noci devetog zilhidze Muslim je lutao sam po ulicama Kufe. Jedna stara zena ga je vidjela pred vratima njenog dvorista i pustila ga u kucu. Njen sin je radio za upravnika. Kada je saznao da je gost najtrazenija osoba u gradu odao ga je vlastima. Sutradan je kuca bila opkoljena i Muslim, nakon krace borbe, uhvacen. Kada je trebao biti pogubljen trazio je da neko obavijesti Husejna, koje je bio vec na putu ka Iraku, o izdaji Kufljana. Muslim b. Akil i Hani b. Urva su bili pogubljeni istog dana i njihove glave poslane Jezidu u Damask.

Hazreti Husejn je ostavio svoju poruku bratu Muahammedu, koji je ostao u Medini.

Za vrijeme Jezidovog halifata muzika je postala popularna u Mekki i Medini, kao i razne vrste zabave. Vino se pocelo piti u javnosti. Nastranost je bila velika. Osnove islama su bile uzdrmane.Zasto je hazreti Husejn bio spreman radije dati zivot nego prisegu na vjernost Jezidu ? U godini 60. p.H. muslimaski Ummet je bio toliko zastranio da ga nije bilo moguce vratiti na pravi put necim drugim osim borbom i zrtvovanjem. Svojim ustankom Husejn je dovrsio posao koji poceo hazreti Ali i koji je hazreti Hasan radio: potpuno unistenje gradjevine koju je gradila porodica Umejja prije pada Mekke, i koju je nastavila graditi po primanju islama.

Kada su mu trazili da da prisegu na vjernost, otisao je do djedovog kabura i molio se rijecima: “O mocni Boze! Ovo je kabur tvog Poslanika; a ja sam sin kcerke tvog Poslanika. O Gospodaru, Ti znas u kakvim teskocama se nalazim. O Gospodaru, Ti znas da volim dobra djela i mrzim zla. O mocni Boze! Tako ti imena ovog kabura i onoga koji je u njemu, pokazi mi put sa kojim ces biti zadovoljan Ti i Poslanik tvoj.”

Poslao je Muslima b. Akila u Kufu sredinom mjeseca ramazana. U Mekki je ostao do 8. zil hidzdze. Nisu mogli razumjeti kada je skinuo ihram i krenu ka Kufi samo dva dva dana do kurbanskog bajrama. Ucinio je to jer je dobio vijest da je Jezid poslao “hadzije” iz Sirije da ga ubiju.

 

Tu je primio pismo od Muslima b. Akila iz Kufe. U njemu je stajalo: “Sav narod je uz tebe i prizna samo tebe za halifu. Ne zele da im iko drugi vlada; zato pozuri, dodji sto prije!” I pored tog pisma koje je obecavalo uspjeh hazreti Husejn je govorio o smrti: “Smrt je prikacena za vrat svakog covjeka kao sto je to ogrlica oko zeninog vrata. Jedva cekam da sretnem Bozijeg Poslanika, Alija, Hamzu, Dzafera i svoju majku Fatimu. Uputio sam se ka mjestu na kojem mi je Allah vec odredio da padnem. Kao da vidim kako pustinjski vukovi Iraka kidaju moje tijelo i pune dzepove mojim stvarima. Za njih je da pljackaju a meni je duznost da se borim za zivot islama. Takav je Allahov plan u kojem je odredio da moja smrt bude spas za islam u ovom trenutku. Nije moguce izbjeci ono sto Allah odredi. Mi, clanovi porodice Poslanikove, zadovoljni smo sa onim cime je On zadovoljan i mi zelimo ono sto On zeli. Mi strpljivo podnosimo teskoce u koje nas On stavlja za sto ce nas On nagraditi. Ja sam dio Poslanikovog tijela i njemu cu se pridruziti u dzennetu, jer ja ne mogu biti odvojen od njega. On ce biti srecan sto me vidi i zadovoljan samnom zato sto sam ispunio ono sto sam mu obecao. Sada, samo oni koji su spremni da daju zivot za mene i tako sretnu Allaha, treba da me prate. Ako Bog da, polazimo sutra! ”

 

I pored ovakvih rijeci veliki broj ljudi se pridruzio Husejnovom karavanu. Prilike su izgledale povoljne i svako je ocekivao da hazreti Husejn uspije, zbog cega mu se svako zelio pribliziti kao novom vladaru. Ali, kada je do njih dosla vijest o dogadjajima u Kufi i Muslimovoj smrti, broj ljudi oko hazreti Husejn poce drasticno da opada. Sada su za njih njegove rijeci imale vise smisla.

Ibn Esir pise u svojoj knjizi da je poslije masakra na Krebali jedan covjek iz Iraka dosao Abdullahu b. Umaru, i pitao ga: “Da li mogu klanjati u kosulji na kojoj se nalazi krv od komarca?” Na to je Abdullah povikao: “Pogledajte ovdje! Ovaj Iracanin pita o krvi komarca a na svojim rukama ima krv Poslanikovog unuka. Kunem se da sam cuo Poslanika (s.a.v.) kako kaze: “Hasan i Husejn su moja dva cvijeta u ovom svijetu.”

Enes b. Haris Kahili kaze da je cuo Poslanika s.a.v. da je rekao vezano za Husejna: “Ovaj moj sin ce biti ubijen u jednom mjestu u Iraku. Svako ko bude tada prisutan i bude u stanju da mu pomogne duzan je to uraditi.”

 

Islam se nije mogao spasiti osim ustankom.

 

Kada su u noci 28. redzeba pozvani Abdullah b. Zubejr i hazreti Husejn da poloze zakletvu za Jezida, Abdullah je odmah sutradan izbjegao iz Medine. Kada je tog dana izasao napolje sreo je Marvana b. Hakama. Marvan mu je rekao: “Slusaj me Husejne, jer ti zelim dobro. Podaj priseg na vjernosr Jezidu. To ce ti donijeti dobro u zivotu i u tvojoj vjeri.” Hazreti Husejn je odmah rekao: “Inna lillahi ve inna ilejh radziun (Mi smo Allahovi i Njemu se vracamo). Ako je stanje u ummetu takvo da treba Jezida kao zastitinika islama i muslimana; ako je stanje takvo da on treba biti njihov vladar i Poslanikov nasljednik, onda se treba pozdraviti za islamom. Licno sam cuo Poslanika s.a.v. da je rekao da je hilafet zabranjen familiji Ebu Sufijana.”

 

Dana 8. zil hidzdze, kada je u Kufi Hani b. Urva bio uhapsen i Muslim b. Akil krenuo da ga oslobodi, hazreti Husejn krece ka Kufi. Farazdak, koji je bio poznati pjesnik, prenosi da je te godine isao na hadz i na putu ka Mekki sreo karavan koji je isao u suprotnom pravcu. Pitao se ko su ti ljudi koji su napustali Boziju kucu u vrijeme kada se sav svijet kretalo ka njoj. Njegovo iznenadjenje je bilo jos vece kada je sazno da tu grupu predvodi niko drugi do Poslanikov unuk, Husejn b. Ali. Farazdak mu je otisao i pitao ga zasto napusta hadz. Kada mu je rekao razlog Husejn ga je pitao o raspolozenju, stanju ljudi koje je ostavio iz sebe. Farazdak mu je rekao: “Pitao si covjeka koji poznaje te ljude veoma dobro. Njihova srca su uz tebe ali su njihove sablje protiv tebe. Bozija odredba stize s neba i samo se desava ono sto On zeli.” Husejn mu je rekao: “Dobro si rekao - desava se samo ono sto Allah zeli. Ako se Njegova odredba slaze sa nasim zeljama mi cemo biti zahvalni. A ako se ona ne slaze s nasim zeljama, i nema nade, cak i onda onaj ko ima dobre namjere i cisto srce nece propasti.”

 

Desetog muharrema hazreti Husejn se obraca vosci koja je bila uglavnom sastavljene od ljudi Kufe. To su bili oni isti koji su ga pozivali da dodje, da bi ga na kraju izdali i stali na stranu njegovog neprijetalja: “O ljudi! Sram neka vas bude! Prevarili ste nas. Zvali ste nas u pomoc zbog koje smo vam brzo dosli. Ali, podigli ste na nas iste sablje koje smo vam dali u ruke. Koristite vatru protiv nas koju smo mi zapalili protiv vasih neprijatelja. Udruzili ste se sa neprijateljima protiv prijatelja uprkos tome sto prema vama nisu bili pravedni niti ce to ikad biti. Sram neka vas bude! Zasto nas niste napustili onda kada su sablje bile jos u koricama i kada je narod bio miran? Zasto ste poceli uzurbano letjeti kao mladi skakavci; i zasto ste upali u vatru nereda kao nocni leptiri?

Da Bog da nikad sretni bili! O niski ljudi, zasto ste bacili Kuran i izvitoperli njegove rijeci? O podrzavaoci grijeha i sejtanovi prijatelji; postali ste bliski onima koji zele unistili djela Bozijih Poslanika! Jeste li to izabrali da umjesto pomaganja nama pomazete tlacitelje? Kunem se Allahom da ste uvijek bili nevjerni! Izdaja vam je urodjena osobina. Vi ste voce koje prijateljima zastaje u grlu i kojim se hrane neprijatelji. Vasa obecana pomoc je gusenje u grlu kao i vas govor o vjernosti i podrsci. Kada je doslo vrijeme da se pokazete u odbrani islama i nesto zrtvujete, vi, ne samo da ste beskorisni, nego pocinjete tlaciti i muciti vlastitog prijatelja. Zaista ste vi kao zalogaj koji je zastao u grlu i prijeti da ugusi.

 

“O ljudi Kufe! Znajte da ovo kopile, ciji otac je bio kopile, trazi od mene da izaberem izmedju dvije stvari: ili da sablje budu izvucene ili da mu se predam da uradi samnom sta zeli. Ali, da budemo ponizeni nije nas obicaj. Allah ne voli da budemo ponizeni. Poslanik i pobozne osobe to sebi nisu dopustali. Mi smo odrastali u narucjima cistih majki. Nasi mladici imaju osjecanje samopostovanja i oni su plemeniti hrabri ljudi koji neci klecati pred niskim slabicima sve dok im je put ka sehadetu otvoren. Mada je broj koji su sada samnom mali, a broj onih koji su odustali da me podrzavaju velik, ja necu izabrati nista drugo do borbu, niti cu prihvatiti ista drugo do sehadet.”

Onda je hazreti Husejn izrecitovao sljedecu poemu:

“Ako bi danas izasli kao pobjednici - to nista novo ne bi bilo; jer pobjeda je uvijek nasa bila; Cak i ako bi savladani bili, pobjeda bi nasa bila, jer je istina uvijek pobjedonosna, bilo da su njeni ljudi pobjednici ili pobjedjeni.

“Ovim putem idemo hrabro i gordo, jer za strah i kukavicluk mi ne znamo. Sta ciniti ako je odredjeno da sehidi postanemo, a drugima vlast tako da prepustimo.

 

“U ovom zivotu stvari tako stoje da nakon sto napadne i unisti jednu grupu, smrt se vrati da opet napada i unisti i drugu.

“Sudbina gura prema smrti plemenite mladice ove generacije porodice Hasim na isti nacin kako je to cinila i sa njihovim proslim generacijama.

“Ako bi kraljevi na zemlji bili besmrtni, onda bi i mi, vladari dzennetskog kraljevstva, zivjeli zauvijek. I ako bi casne i pobozne osobe nastavile da zauvijek zive, mi, koji smo isvor plemenitosti i svake vrline bi zauvijek zivjeli.

“Recite onima koji se raduju nasoj nevolji koja nas je zadesila danas: Vrijeme za vasu nevolju blizi se, i tada ce vas velika nesreca snaci.”

 

Hazreti Husejn se uputio u Kufu, znajuci sta ga tamo ceka. Drugi, narocito rodbina, bili su zabrinuti za njegovu sudbinu. Mada je on sam od pocetka znao da je smrt neizbjezna, njegovi prijatelji i rodjaci su mislili da on nije bio svjestan opasnosti. Zbog toga su ga nastojali odvratiti od njegovog nauma. Jedan od njih je bio i Abdullah b. Dzafer, bratic i zet hazreti Alija. Kada je hazreti Husejn napustio Meku i uputio se ka Iraku, Abdullah mu je poslao pismo po svoja dva sina, Auna i Muhammeda. U tom pismu je molio Husejna da se vrati.

U pismu je takodjer stajalo: “Bojim se da ces zajedno sa svojim prijateljima biti ubijen. A ako se to desi svjetlo (upute) ce nestati sa zemlje. Preko tebe narod se upucuje i svi iskreni vjernici se oslanjaju samo na tebe. Zato nemoj zuriti, jer cu ti se pridruziti poslije ovoga pisma.” Onda je Abdullah, zajedno sa bratom Amra b. Saida, upravnika Mekke, krenuo da se sretne sa hazreti Husejnom. Nosili su upravnikovo pismo u kojem se Husejnu savjetuje da se vrati u Mekku i obecava mu se puna sigurnost. Kao odgovor on im je rekao: “Vidio sem djeda, Bozijeg Poslanika, u snu i on mi je savjetovao da nastavim sa svojom misijom.” Kada je Abdullah izgubio nadu da ce nagovoriti hazreti Husejna da odustane od svog poduhvata, ostavi svoja dva sina s njim i vrati se u Medinu.

 

Husejn nastavlja svoje putovanje koje ga je vodilo sve blize Kufi. Ne znajuci jos za smrt Muslima b. Akila, napisa pismo svojim podrzavaocima i posla ga po Kajsu b. Masaru Sejdaviju. U pismu je stajalo: “Primio sam Muslimovo pismo u kojem me je obavijestio o vasoj iskrenoj podrsci i odlucnosti da se borite na Allahovom putu. Molim Allaha da ne obustavi svoju dobrotu prema nama i da vas nagradi za vasu iskrenost i odlucnost. Napustio sam Mekku u cetvrtak 8. zil hidze i krenuo da vas sretnem. Kada vam moj vijesnik stigne ubrzajte pripreme, i ako Bog da, i ja cu vam se ubrzo pridruziti.” Kajs je uzeo pismo i krenuo ka Kufi.

Medjutim, na ulazu u grad biva uhapsen i doveden pred Ubejdullaha ibn Zijada. Ovaj mu naredjuje da se popne na mimber i da se javno odrekne Husejna i osudi njegov postupak. Kada je Kajs sjeo zahvalio se Allahu i onda rekao: “O narode, Husejn, sin Fatime, kcerke vaseg Poslanika s.a.v., najbolje je stvorenje koje zivi u nasem vremenu. On me je poslao vama da vas pozovem da mu se pridruzite. Svi bi mu se trebali odazvati i pomoci mu.” Poslije je prokleo Ubejdullaha i njegovog oca i zatrazio da Allah podari svoju dobrotu hazreti Aliju b. Ebi Talibu. Kajs je ovim rijecima sam sebi presudio. Da bi ga kaznio razjareni Ubejdullah naredjuje da se baci sa krova najvise zgrade.

 

U medjuvremenu je hazreti Husejn nastavio prema Kufi. Tek kada je stigao do mjesta Zurud saznao je o pogibiji Muslima b. Akila i Hanija b. Urve. Sada je trebao da obavijesti o ovim novim dogadjijama sve one koji su ga pratili. Uradio je to ovim rijecima: “Oni koji su nam prije izrazavali podrsku napustili su nas. Svako ko zeli da ode neka to odmah ucini.” Poslije ovog govora napusti ga i vecina onih koji su bili s njim do ovog trenutka. Uskoro zatim obratio se preostalim prijateljima rijecima koje su jasno izrazavale motiv njegovog ustanaka i spremnost da se bori do posljednjeg daha: “Vidjeli ste sta se desilo. Narod je postao nevjeran i nemilostiv. Njihova dobrota je nestala. Zivot brzo prolazi i nista osim necega sitnog i nevaznog od njega ne ostaje. Zivot u ovom vremenu je kao pasnjak u kojem nista ne raste osim opore trave….”

Zasto je hazreti Husejn ovako govorio o vremenu u kojem je zivio? Zasto se zalio na njega? On sam daje odgovor u sljedecim recenicama u kojima ne govori o zivotnim teskocama ili nesigurnosti vremena u kojem je zivio. Stvari koje su cinile Husejnov zivot neprijatnim i neizdrzljivim su bile potpuno druge prirode od stvari koje su zagorcavale zivote drugih ljudi. Ono sto je njega boljelo je bilo izrazeno u sljedecoj recenici: “Danasnje stanje muslimana je takvo da se istina ne slijedi a neistina se ne napusta.”

 

Ovim je hazreti Husejn mislio reci da je stanje takvo da neko sposoban i spreman da se zrtvuje, kao sto je sam to bio, mora ustati. Kada je rekao da se istina ne slijedi nije mislio reci da su ljudi poceli lagati jedni drugima ili da niko ne govori istinu. Takav grijeh je uvijek bio prisutan u manjoj ili vecoj mjeri. Ono sto je pod tim mislio bila je cinjenica da su muslimani sada imali vladara kojem nikako ne prilici da bude na mjestu nasljednika Bozijeg Poslanika s.a.v.. Taj vladar ne slijedi Sunnet i napustio je principe pravde i istine; on tlaci i podrzava tlacitelje. Poslije ovoga hazeti Husejn je rekao: “U takvim okolnostima pobozan covjek zeli smrt i u ovako zalosnom stanju vjernik izabire sehadet i susret sa Allahom.”

Prvog dana mjeseca muharrema 61. p.H. Hur b. Jezid Rijahi, po naredjenju Ubejdullaha b. Zijada, sa svojom vojskom presrece hazreti Husejna. Bilo je vrijeme za podne namaz.

 

Nakon sto je Hadzdzadz b. Masruq Dzuafi proucio ezan, hazreti Husejn se obratio pridoslicama. “Ljudi, moj svjedok je Allah, kao i vi sami, da nisam dosao u Irak bez razloga. Vasi predstavnici su mi dolazili, a i vi sami ste mi pisali da nemate imama i trazili ste od mene da vam dodjem da bi vas mozda Allah uputio preko mene. Zato sam dosao. Ako ste spremni da me uvjerite i ponovo mi obecate pomoc i obavezete mi se na vjernost, spreman sam da dodjem u vas grad. Ako niste spemeni na to, i ako vas je moj dolazak uznemirio, spreman sam da se vratiom odakle sam i dosao.” Hur i njegovi prijatelji mu nista ne odgovorise.

 

Poslije toga proucen je ikamet i hazreti Husejn je predvodio podne namaz za sve prisutne. Poslije toga se ponovo obratio Huru i njegovoj grupi. “Ljudi, ako se bojite Allaha i ako ste uvidjeli prave ljude kojima pravo (na vlast) pripada, Allah ce biti zadovoljan s vama. Mi, clanovi Poslanikove porodice, smo najzasluzniji da vama vladamo, nama pripada autoritet u vasim vjerskim i ovosvjetskim stvarima. Oni koji danas vladaju vama su tlacitelji i ne zasluzuju vlast. Takve osobe ne mogu biti priznate kao nasljednici Bozijeg Poslanika, zastitnici islama niti cuvari Kurana. “

 

Na ovo je Hur rekao: “Kunem se Allahom da ne znam ni za kakva pisma niti poruke upucene tebi.” Hazreti Husejn je zatrazio od Ukbe b. Samana da donese torbu sa pismima i pokaze je Huru. Kada je to bilo uradjeno Hur rece: “Niko od nas nije nista pisao. Necemo te pustiti sve dok ne podjes s nama Ibn Zijadu.” Na ovo je Husejn rekao: “To nece biti moguce prije smrti.” Onda su svi uzjahali i uputili se stazom koja nije vodila ni ka Kufi na ka Medini. Uz put se Hur obratio Husejnu dobronamjerno. “U ime Allaha te molim da se ne opires jer ces biti ubijen.” Ove rijeci uznemirise hazreti Husejna. “Da li mi to prijetis smrcu?

Da li ce te moja smrt uciniti sretnim? Odgovoram ti rijecima kojima je covjek plemena Avs odgovorio rodjacima koji su ga upozoravali da ce izgubiti glavu ako se bude borio uz Poslanika s.a.v.: Izabrao sam svoj put. Za hrabrog covjeka dobrih namjera, koji je ispunjen duhom islama, koji ne mari za zivot u pruzanju pomoci dobrim ljudima, koji izbjegava ljude niskog karaktera i ne druzi se s pokvarenim, casno umrijeti nije sramota. Ako prezivim ni za cim necu zaliti, a ako umrem niko me nece moci okriviti. Niskoca covjekovog karaktera lezi u izabiranju zivota u niskoci i sramoti.”

 

Kada su dosli u mjesto zvano Bejza, gdje je bilo odluceno da se odmore, hazreti Husejn je ponovo govorio: “Jezid je halifa tiranin. On dopusta stvari koje je Allah ucinio zabranjenim. On je prekinuo Allahov ugovor, radi suprotno Poslanikovom sunnetu i tlaci narod. Poslanik s.a.v. je rekao da u tom slucaju ako se onaj ko je u stanju ne podigne protiv njega, Allah ce ga smjestiti tamo gdje i tiranina. Znajte da su oni koji stoje uz danasnju vlast sljedbenici sejtana koji vjerno izvrsavaju njegove naredbe. Tako se oni u istoj mjeri suprotstavljaju Allahu i cine zlocine. Prisvojili su imovinu koja pripada svim muslimanima i trose je u zadovoljavanju svojih niskih strasti. Ucinili su dopustenim ono sto je Allah zabranio i zabranjuju ono sto je On dozvolio. Ko je vise duzan od mene da promijeni ovo stanje i odstrani uzroke nazadovanja muslimana? Ja sam Husejn ibn Ali, Fatimin sin; za mene je tathir ajet objavljen i na mene se ajet o mubahili odnosi. Moj ucitelj je bio imam Ali, vodja vjernika.”

 

“Kod mene su vasa pisma u kojima ste mi obecali da cete biti cvrsti na putu istine. Pisali ste mi da me necete napustiti ni pod kojim uslovima. Ako budete drzali do svojih rijeci i pruzili mi pomoc, uspjeh vam je garantovan, jer cu ostati s vama do kraja. Ja sam sin Alija i Fatime; moje zene i moja djeca ce dijeliti sudbinu vasih zena i vase djece. Ne prilici vam da drzite do zivota vasih zena i vase djece vise od zivota moje familije. Kada sam ja spreman zrtvovati vlastiti zivot i zivote svojih najmiliji, vi bi, takodjer, trebali biti spremni da zrtvujete svoje zivote i zivote svojih najmilijih.”

Hazreti Husejn je odrzao ovaj govor pred vise od hiljadu muslimana, ali je on djelovao na samo nekolicinu od njih. Jedan iz te nekolicine bio je i Hur ibn Jezid Rijahi koji je nakon nekoliko dana pokazao da je razumio sta je Husejn htio reci.

 

U jutro dana asure otisao je do Umara b. Seada i upitao ga: "Da li ces zaista napasti Husejna ibn Alija?” Umar je odgovorio: “Kunem se Allahom da cu ga napasti i da ce borba biti zestoka.” Na ovo je Hur upitao: “[ta ti fali da prihvatis jednu od njegovih ponuda cime bi izbjegli prolijevanje krvi?” Umar mu je odgovorio: “Da se ja pitam prihvatio bih bilo koju, ali Ubejdullah ibn Zijad ne zeli da prihvati ni jednu.” Ovo je bio trenutak kada se Hur poceo dvoumiti. Rekao je jednom od svojih sluga: “Allaha mi, dosao je trenutak kada treba da izaberem izmedju dzenneta i dzehennema; Allaha mi, da me kidaju na komade i pale nekoliko puta necu izabrati nista do dzennet.” Poslije ovoga Hur se uputio ka Husejnovom taboru.

Kada ga je sreo rekao je: “Svemoguci Allah zna da sam mislio da ova stvar nece dovde doci. Kajem se, ali ne znam da li ce Allah prihvatiti moje pokajanje.” Husejn mu rece: “Allah ce prihvatiti tvoje pokajanje i oprostice ti.” Pitao ga je za ime . Kada je rekao da se zove “hur” (slobodan), hazreti Husejn mu je rekao: “Ti si slobodan covjek, bas onako kako ti je majka nadila ime. Slobodan si u ovom zivotu kao i u onom buducem. Sjasi, dobro si nam dosao.” Hur je rekao: “Zar ne bi bilo bolje da napadnem one konjanike i sa konja sidjem onda kada sehid postanem?” “Neka ti se Allah smiluje; uradi kako zelis,” Husejn mu je rekao.

 

Hur se vratio ljudima kojima je sve do ovog trenutka komandovao. “O ljudi Kufe, da Bog da vas ne bilo! Pozvali ste ovog Bozijeg roba da vam dodje, a kada je to uradio okrenuli ste mu ledja. Vi, koji ste ga juce uvjeravali da ste spremni poloziti vlastite zivote za njega, danas ste ga opkolili i zelite da ga ubijete. Vas obruc je takav da mu ne dozvoljavate da dise. Udarate ga sa svake strane ne zeleci ga pustiti da zajedno sa familijom potrazi utociste negdje drugdje. Ucinili ste od njega vaseg bespomocnog zarobljenika. Sprjecavate njega, njegovu djecu i drugove da piju vodu Eufrata koju slobodno koriste svi muslimani i nemuslimani, i u kojoj se ptice iz Iracke pustinje brckaju. Zedj ih je gotovo oborila s nogu. Samo kako ste se lose ponijeli prema Poslanikovim potomcima! Ako se ne pokajete sada i napustite namjeru da ga ubijete, Allah nece ugasiti vasu zedj na Sudnjem danu.”

 

Ovo su bile rijeci sretnog covjeka koji se prvo bio poprijecio na Husejnovom putu, prestravio njegove zene i djecu, zaustavio ih u sred pustinje, daleko od ljudskih naselja i koji je sve do desetog muharrema bio na strani njegovih smrtnih neprijatelja. Ali za manje od pola sata njegova dusa se promijenila toliko da je vidio sehadet u odbrani Poslanikovog unuka jedini spas od dzehennemske vatre i ulaz u vjecni zivot u dzennetskim bascama. Allah kaze u casnom Kuranu: “Allah je zastitnik onih koji vjeruju i On ih izvodi iz tmina na svjetlo.” (K.2:257)

 

U cetvrtak. drugog dana mjeseca muharrema hazreti Husejn, zajedno s porodicom i prijateljima, zaustavio se na Kerbali. Sljedeceg dana u isto mjesto stize cetiri hiljade vojnika na celu s Umar b. Sead b. Ebi Vakkasom. Umarov otac, Sead, pripadao je familiji roda Zuhra plemena Kurejsa i bio blizak rodjak hazreti Amine, Poslanikove majke. Takodjer, on je bio jedan od pet osoba koje su medju prvima prihvatile islam.

 

Umar je poslao jednog od svojih ljudi da ispita zasto je Husejn dosao u Irak. “Ljudi Iraka su mi slali pisma u kojima su me pozivali da dodjem. U svakom slucaju, ako su se predomislili i ne zele me vise, spreman sam se vratiti u Hidzaz.”, bio je Imamov odgovor. Ibn Sead (tj. Umar) je onda napisao pismo Ibn Zijadu (tj. Ubejdullahu) o ovoj ponudi. Medjutim, u njegovom odgovoru je stajalo: “Zar sada kada nam je u rukama zeli da se izvuce i vrati u Hidzaz? Tu priliku mu necemo dati! Zatrazi od njega i njegovih prijatelja da daju prisegu na vjernost Jezidu i tek onda cemo vidjeti sta nam je s njima ciniti.” Uskoro poslije ovoga pisma od Ibn Zijada dodje i drugo u kojem se trazilo od Umara da sprijeci Husejna i njegove drugove da koriste vodu Eufrata. “Niti kap vode im ne smije doci!”, bi posebno naglaseno.

 

Ovaj odmah naredi Amr b. Hadzdzadzu da sa cetiri hiljade ljudi zauzme obalu rijeke i prekine snabdijevanje vodom Husejnovom logoru . Hazreti Husejn je trazio da se sastane s Umarom. Sastali su se u noci izmedju kampova i dugo razgovorali. Kada se Umar vratio u svoj logor napisao je pismo Ibn Zijadu. “Allah je ugasio ratni plamen! Uspjeli smo se dogovoriti i pronaci rjesenje koje najbolje odgovora zajednici. Husejn b. Ali je spreman da se vrati u Hidzaz ili da ode u bilo koji kraj zemlje islama.” Ovaj put Ibn Zijad doceka pismo sa vecim razumijevanjem. Medjutim, kada je Simr b. Zil Dzevsan primijetio da je postao popustljiv, rekao mu je: “Bogami grijesis. Ova situacija se mora potpuno iskoristiti. Sada, kada imas Husejna u saci ne smijes ga pustiti jer ko zna hoce li ti se ovakva prilika ikad vise ponovo ukazati.” Ibn Zijad se slozi i rece Simru da licno ode na Kerbalu i odnese pismo u kojem se trazilo da se hazreti Husejn bezuslovno preda i posalje u Kufu. Ako to odbije mora biti odmah napadnut. Simr je takodjer bio opunomocen da zamijeni Umara ako ovaj odbije da izvrsi ovo naredjenje.

 

Kada je procitao pismo Umar uzjaha konja i povika: “O Allahovi vojnici! Na konje! Vase mjesto je Dzennet!” Ovo je bio isti onaj ratni poklic kojeg je Poslanik s.a.v. koristio u svojim bitkama protiv musrika. Subhanallah! Iste rijeci je sada koristio Ibn Sead pokrecuci vojsku protiv Poslanikovog unuka, njegovog legitimnog nasljednika i njegove djece. U tom trenutku hazreti Husejn, kojeg je san bio savladao sjedeci ispred svog satora, prenu se i rece: “Upravo mi se Poslanik s.a.v. ukazao u snu. Rekao mi je da cu mu ubrzo doci.” Ovo cu sestra mu Zejneb koju su vec uplasili zvukovi dolazece vojske, pa briznu u plac i rece: “Jadna sam ti!” Utom dodje i hazreti Abbas donoseci vijest da je neprijatelj krenuo u napad. Husejn mu rece da ode i ispita zasto su se na to odlucili ovako iznenada. Abbas, zajedno sa Zuhejrom b. Kajnom i Habibom b. Mazahirom i dvadest drugih konjanika pridje neprijatelju i upita za razlog napadanja. Ovi im rekose da su dobili naredjenje iz Kufe da napadnu ako se Husejn i njegovi odmah ne predaju. Sam Abbas se vrati i obavijesti hazreti Husejna o ovome. “Idi i zamoli njihove komandante da nam daju vremena do sutra ujutro. To ce nam dati priliku da nocas cinimo ibadet, uputimo dove Allahu i trazimo Njegov oprost. On zna koliko volim klanjati, uciti Kur’an i dove i Njegov oprost traziti.”

 

Rok za predaju im bi produzen do sutra ujutro. To vece hazreti Husejn ispita odlucnost svojih prijatelja i rodjaka jos jednom. Opet im ponovi da ih sutra ceka sigurna smrt ako ostanu s njim. Neprijatelj zeli samo njega. Prijateljima je predlozio da svaki od njih uzme nekoga iz njegove familije i tako spase sebe i njih. Rekao im je da nije znao prijatelje koji bi bili vjerniji i iskreniji od njegovih prijatelja; nije znao za rodjake i clanove porodice koji bi bili pravedniji i ljubazniji od njegovih rodjaka i clanova njegove porodice. Onda je zatrazio da idu, da ga napuste i da se spase. Ali prijatelji nisu zeljeli da zive u svijetu u kojem nije bilo Husejna; rodjacima je bilo nezamislivo da ostave glavu svoje porodice i da ga ne brane svojim strijelama, kopljima i sabljama.

U toj noci uoci desetog muharrema hazreti Husejn je bio u svom satoru sa slugom Dzuvejnom koji mu je ostrio sablju. Na usnama su mu bili stihovi :

 

“Zivote, kako los prijatelj ti si!

Od zore dana pa do suncevog zalaska.

Koliko drugova, koliko saputnika lesevi ce postati!

Zivot ne trpi da drugacije bude.

Ova stvar se prepusta onom Mocnom;

 i sve zivo mojim putem mora proci.”

 

Ponovio ih je nekoliko puta sve dok ga Zejneba nije cula. Dosla je i placnim glasom rekla: “Onda cu ja ostati bez brata! Zelim da i mene nema danas.” Husejn ju je pogledao ocima punim suza. “Sestro, ne dopusti sejtanu da ti unisti strpljenje.” Ona mu je kroz plac rekla: “Jadna sam ti! Zivot ce ti oduzeti, i to mi je najbolnije srcu i najgore za dusu!” Onda je rukama prekrila lice i tijelo joj se pocelo tresti od placa. Zatim je obuze slabost i pade u nesvijest. Hazreti Husejn je podignu sa tla i stavi na lezaj. Kada se osvijestila rece joj: “Sestro, boj se Allaha i trazi utociste u Njemu. Znaj da ce sve zivo na zemlji umrijeti i stanovnici nebese nece zauvijek zivjeti. Sve ce nestati osim Allaha koji je sve stvorio svojom moci. On zivot daje i On ga kada hoce nazad uzima. Nas djed, otac i majka su bili bolji od mene. Ja, kao i svaki musliman, imam uzor u Bozijem Poslaniku. Sestro, zaklinjem te da se ne udaras po licu niti da kukas zbog zalosti kada me ubiju.”

 

Kada je svanuo sljedeci dan hazreti Husejn je okupio svoju malu vojsku. Za vodju lijevog krila odredio je Zuhejra b. Kajna, a za vodju desnog Habiba b. Mezahira. Zastavu je dao Abbasu. Kada je vidio da se neprijatelj priblizava Husejn se molio: “Gospodaru, u Tebe se utjecem u svakoj nevolji i Tvojoj milosti se nadam u svakoj teskoci. Za svaki moj problem u Tebi trazim rjesenje. Ono sto se dogodilo srce mi je ranilo, i tome nije bilo lijeka. Prijatelji mi nisu pomogli i neprijatelji su se radovali mojoj nesreci. Ali, kada sam digao ruke od drugih i okrenuo se ka Tebi dao si mi utjehu i smirenje. Svako dobro nam od Tebe dolazi i Ti si nam dovoljan za sve sto trebamo.”

 

Poslije toga je uzjahao na kamilu i obratio se neprijatelju koji se bio dovoljno priblizio. “Iracani, poslusajte sta imam reci o mom dolasku u Irak i ne zurite da me ubijete. Ako mi povjerujete i budete pravedni prema meni necete imati razloga da me ubijete. Cak i onda da mi ne povjerujete i napustite pravi put, morate dobro razmisliti prije nego mi zivot oduzmete, i ne zurite u tome. Na mojoj strani je Mocni Allah, Objavitelj Kurana i Cuvar svojih robova vjernih….” U tom plac i zapomaganje njegovih sestara i kcerki postade glasan. Hazreti Husejn rece Abbasu i sinu Aliju: “Idite da ih utisate! Tek ih ceka pravi razlog za plakanje.” Kada je plac zena prestao Imam je nastavio: “Ljudi, da li znate ko sam? Da to znate dosli bi ste sebi i napustili svoju suludu zamisao. Upitajte se da li vam je dopusteno da me ubijete i zanemarite moj polozaj! Zar ja nisam sin kcerke vaseg Poslanika (s.a.v.)? Zar nije Poslanikov opunomocenik, njegov amidzic, prvi covjek koji je prihvatio vjeru, moj otac? Zar prvak sehida, Hamza b. Abdul Muttalib, nije bio amidza mog oca?

Zar Dzafer b. Ebu Talib, dzennetski letac , nije moj amidza? Da li znate da je Poslanik s.a.v. rekao o meni i mom bratu:”Hasan i Husejn su prvaci dzennteske omladine.”? Nemojte misliti da vam lazem, jer, tako mi Allaha, dobro mi je poznato koliko On mrzi lazove. Ako ipak mislite da ovo sto vam govorim nije istina medju vama ima jos Poslanikovih ashaba koji ce vam sve ovo potvrditi. Pitajte Dzabira b. Abdullaha Ansarija, Abu Saida Khudarija, Nahla b. Sadija, Zijada b. Arkama ili Enesa b. Malika. Oni ce vam reci da su culi Poslanika s.a.v. kada je rekao ovo o meni i mom bratu. Zar ove Poslankove rijeci nisu dovoljne da vas sprijece u oduzmanju mog zivota? Ako odbijate povjerovati u njihovu istinitost, da li mozete negirati cinjenicu da sam ja sin kcerke vaseg Poslanika s.a.v.. Kunem se Allahom da izmedju istoka i zapada, medju vama ili u bilo kojem drugom narodu, ne postoji sin od kcerke nekog Bozijeg poslanika osim mene. Da li sam ubio nekog od vasih pa sada vi zelite da se osvetite? Da li sam vam oteo neku imovinu pa ste dosli da je povratite? Da li sam povrijedio nekog od vas pa ste dosli da to naplatite?”

 

Niko nije bio u stanju da mu odgovori. Hazreti Husejn ih je onda poceo prozivati poimenice. “Sabase, sine Rabie! Hadzare, sine Ebdzara! Kajse, sine Esasa! Jezide, sine Harisa! Zar vi mi licno niste slali pisma u kojima je stajalo: “Voce je sazrjelo, livade su ozelenjele i vojnici Iraka su spremni da daju svoje zivote za tebe. Zbog toga nam dodji sto prije mozes!”” Neko od ovih se javi i rece: “Sta to govoris!? Ne znamo ni za kakva pisma!” Ovo je zaista bio vrhunac podmuklosti! Ali, onaj koji je poznavao karakter tih ljudi ne bi se iznenadio ovome. Da bi ilustrovali karakter vecine tih ljudi opisimo ukratko zivot jednog od te cetvorice, Sabasa, sina Rabie.

 

Kada je Sadza iz plemena Benu Tamim proglasila sebe Bozijim poslanikom (ili radije poslanicom), Sabas se dobrovoljni javio da bude njen muezin. Kada su muslimani unistili njen pokret Sabas prihvata islam. U vrijeme halife Usmana uzima ucesce u pobuni i halifinom ubistvu. U bitkama oko kamile (dzemel) i na Sifinu bori se na strani hazreti Alija. Kada su se haridzije pobunile protiv hazreti Alija prikljucuje se njima. U godini 61. p.H. licno komanduje ljudima koji nemilosrdno ubijaju hazreti Husejna. Kada se Muhtar b. Ebi Ubejda Sakafi podigao da osveti hazreti Husejna, Sabas se prikljucuje njegovom pokretu. Poslije postaje sef policije u Kufi. Na tom mjestu uzima ucesca u ubistvu Muhtara b. Ebi Ubejde Sakafija kada ovaj bude savladan od strane vojske iz Sirije.

 

Da li su Husejnove rijeci mogle dotaci srce ovakvog covjeka ili srca slicnih ljudi od kojih se sastojala tadasnja vojska islama?

Hazreti Husejn je na kraju rekao: “Allaha mi necu dati svoju prisegu tim ljudima kao slaba i ponizena osoba niti cu pobjeci od borbe kao rob kukavica. U Allahu trazim zastitu od vas i od svake ohole osobe koja ne vjeruje u Sudnji dan.” Poslije ovoga strijelci neprijatelja su poceli da gadjaju. Prvu strijelu ispalio je Umar b. Sead govoreci: “Budite svjedoci da sam prvi ispalio strijelu i poceo borbu!” Zestoka borba otpoce sve do podneva. Vecina Husejnovih prijatelja dade zivote u njegovoj odbrani. Poslije njih dodje red na njegove sinove i rodjake. Ni djeca ni novorodjencadi nisu bili postedjeni sablji i strijela. Na kraju su okruzili Poslanikovog unuka, oborili ga na tlo strijelama i maljevima, i onda ga zaklali i otkinuli mu glavu!