(Sejjid Muhammed Bakir Sadr rođen je 1. 3. 1935. godine u El-Kazimiji, Bagdad. U petoj godini polazi u školu i već tada drži govore s minbera u dvorištu časnog harema Kazimejna. S 12 godina odlazi na visoke studije u najveće vjersko sveučilište u Neždefu. Sa 17 godina postaje mudžtehid. S 25 već drži predavanja na fakultetu. Vrlo brzo je dosegao do položaja merdže‘ – najvišeg vjerskog autoriteta kod šiija. Godine 1957. osniva Partiju islamskog poziva – Hizbu da‘vetil-islamijje. Jedan je od najvećih obnovitelja islamske misli u 20. stoljeću. Nije bio samo genij misli, vjerski autoritet u šiijskoj tradiciji, već i veliki obnovitelj i borac za pravdu i slobodu. Nakon velikih tortura i mučenja, on i njegova sestra ubijeni su 9. 4. 1980. i tajno ukopani.)
Sutradan sam se s Ebu Šubberom uputio kući sejjida Muhammeda Bakira Sadra, a usput mi je pričao anegdote i kratke informacije o poznatim učenjacima, o taklidu (Postupanje po fetvama i fikhskim stavovima najučenijeg mudžtehida – stručnjaka za vjerske praktične propise) i slično. Ušli smo u kuću sejjida Sadra koja je bila puna studenata, a većina ih je bila mlada, s turbanom. Sejjid je ustao i pozdravio se s nama, predstavili su me njemu i on mi je izrazio srdačnu dobrodošlicu i stavio me da sjednem pored njega. Počeo me je pitati o Tunisu, Alžiru i nekim poznatim alimima kod nas, kao Hudru Husejnu, Tahiru Ibn Ašuru i ostalim.
Osjećao sam se ugodno i, usprkos strahopoštovanju koje je izazivao i poštovanju kojim su ga prisutni okruživali, nisam se osjećao neugodno, nego kao da sam ga poznavao otprije. Puno mi je koristio taj sastanak, jer sam slušao pitanja studenata, a sejjid je odgovarao na njih. Tada sam spoznao vrijednost taklida žive uleme koja odmah odgovara na sve moguće nejasnoće i sa svom jasnoćom. Također sam se uvjerio da su šiije muslimani, klanjaju se Jedinom Allahu, dž.š., i vjeruju u poslanstvo našeg Poslanika Muhammeda, s.a.v.a.
Jer me je progonila neka sumnja, a šejtan me navraćao da ono što sam prije vidio smatram glumom. Možda je to bilo ono što zovu tekijja, tj. da pokazuju ono što ne vjeruju. Ali, sumnja je brzo iščezla, jer nemoguće je da se stotine njih složi i da svi isto glume, a ustvari, čemu ta gluma?
A ko sam ja pa da sam važan da bi oni koristili tekijju preda mnom, a onda, tu su stare knjige, napisane prije nekoliko stoljeća, pa nove knjige, štampane prije nekoliko mjeseci, a sve govore o Božijem jedinstvu i slave Muhammeda, a.s., što sam pročitao u uvodima. Evo me sada u kući Muhammeda Bakira Sadra, poznatog autoriteta u Iraku i van Iraka, i kad god se spomenulo ime Poslanika, Muhammed, svi bi uglas povikali: Allahumme salli ala Muhammed ve ali Muhammed!
Kada je bilo vrijeme za namaz, otišli smo u džamiju, koja je bila pored kuće. Klanjali smo podne i ikindiju za sejjidom Sadrom. Osjećao sam se kao da sam među ashabima. Između dva namaza jedan od klanjača je proučio krasnu dovu, a imao je lijep glas. Kad je završio s dovom, svi su uglas povikali: Allahumme salli ala Muhammed ve ali Muhammed!
Čitava dova je bila prožeta veličanjem i slavljenjem Allaha, dž.š., i donošenjem salavata na Muhammeda i njegovu dobru i čistu porodicu. Poslije namaza, sejjid je sjeo u mihrab. Ljudi su mu počeli nazivati selam i pitati ga, neko tajno, a neko javno. On bi tako i odgovarao, pa sam razumio da se radi o nekim ličnim pitanjima. Kada bi onaj koji pita dobio odgovor, poljubio bi sejjida u ruku i otišao. Blago njima s ovako velikim alimom koji rješava njihove probleme i doživljava njihove brige.
Vratili smo se sa sejjidom koji mi je iskazivao toliko pažnje i gostoprimstva da sam zaboravio svoju porodicu i osjećao da bih, kad bih bio s njim jedan mjesec, postao šiija zbog ljepote njegovog ahlaka, skromnosti i lijepog ophođenja. Nijednom ga nisam pogledao a da se on nije nasmiješio i dočekao me riječima: “Da li ti nešto nedostaje?”
Nisam se odvajao od njega sva četiri dana, osim kad bih išao na spavanje, usprkos mnogobrojnim posjetiocima i alimima koji su dolazili iz različitih krajeva. Vidio sam i Saudijce, a nisam ni pomislio da u Hidžazu ima šiija. Vidio sam alime iz Bahrejna, Emirata, Katara, Libana, Sirije, Irana, Afganistana, Turske i iz Afrike. Sejjid je sa svima razgovarao i ispunjavao njihove potrebe, pa je svako odlazio sretan. Ne mogu a da ne spomenem jedan prizor kojem sam prisustvovao i koji me je ispunio čuđenjem. Spomenut ću ga za historiju, jer ima ogromnu važnost za muslimane, da znaju šta gube ostavljajući Allahovu vlast.
Sejjidu Sadru su došla četverica ljudi, za koje sam mislio da su Iračani, u što sam se uvjerio iz njihova akcenta. Jedan od njih je naslijedio kuću od svoga djeda koji je umro prije nekoliko godina, pa je onda prodao čovjeku koji je također bio prisutan. Godinu dana poslije prodaje kuće dolaze dvojica braće i tvrde da su oni šerijatski nasljednici te kuće. I sada su njih četverica sjedili pred sejjidom Sadrom i svaki od njih je izvadio papire za dokaz onoga šta tvrde. A nakon što je sejjid sve pročitao i razgovarao s njima nekoliko minuta, presudio je pravedno, dao je kupcu puno pravo na njegovu kuću, a od prodavca zatražio da plati svojoj dvojici braće njihove dijelove iz prodajne cijene.
Nakon toga, svi su ustali, ljubeći mu ruku i grleći se. Iznenadio sam se ovom i nisam mogao da povjerujem, pa sam upitao Ebu Šubbera je li gotovo. Odgovorio je da jeste i da je svako od njih dobio svoje pravo.
Subhanallah!
Ovako lahko – nekoliko minuta je bilo dovoljno da se riješi problem zavađenih!
Ovaj problem u mojoj zemlji ne bi se riješio ni za deset godina, u najmanju ruku, neki bi i umrli, a onda bi se njihova djeca nastavila suditi, pa bi troškovi suđenja i tuženja na kraju premašili i vrijednost same kuće. Išlo bi se od prvostepenog, preko apelacionog suda, do revizije presude, i na kraju niko ne bi bio zadovoljan, a svi bi bili iscrpljeni od umora, plaćanja i mita, da ne govorim o mržnji i neprijateljstvu između porodica.
Ebu Šubber mi je rekao da i kod njih postoji isto, ako ne i gore. Upitao sam ga kako, pa mi je odgovorio: - Ako ljudi odu da se sude na državne sudove, bude isto kao što si ispričao. Ali ako slijede nekog vjerskog autoriteta i drže do islamskih propisa pa svoje sporove ne rješavaju nigdje osim kod njega, on će to riješiti u nekoliko minuta, kao što si vidio. Pa ko je bolji od Allahove presude za narod koji razum ima? Sejjid Sadr ne uzima nijednu paru od njih, a ako odu na sud, znat će oni. Nasmijao sam se ovom objašnjenju koje postoji i kod nas i rekao: - Subhanallah! Još uvijek ne vjerujem u ono što sam vidio. Da to nisam vidio svojim očima, nikad ne bih povjerovao.
- Vjeruj jer ovo je nešto jednostavno u odnosu na to s kakvim problemima dolaze ljudi. S problemima mnogo komplikovanijim, gdje ima i krvi, ali bez obzira na to, alimi ih rješavaju za nekoliko sati.
- Onda kod vas, u Iraku, imaju dvije države: vlast države i vlast vjerskih ljudi.
- Ne, kod nas je samo državna vlast, ali muslimani šiije koji slijede nekog vjerskog autoriteta nemaju veze s državom, jer to nije islamska vlast. Oni se pokoravaju ovoj vlasti samo kod plaćanja poreza i građanskih prava. Ako se dobar musliman prepire oko nečega s ne tako dobrim vjernikom, bit će prisiljen da ide na državni sud, jer ovaj drugi ne bi prihvatio vjerski autoritet.
A ako se dvojica dobrih vjernika prepiru oko nečega, onda će ići kod alima, čija je presuda važeća kod obojice. I tako pitanja koja rješava alim, autoritet, završe istog dana, a druga ostaju neriješena mjesecima, pa i godinama. Ovaj događaj je u meni pokrenuo osjećanje zadovoljstva Allahovim propisima, pa sam razumio riječi Uzvišenog:
A oni koji ne sude prema onome što je Allah objavio, oni su pravi nevjernici. َ
A oni koji ne sude prema onome što je Allah objavio, pravi su nasilnici. َ
A oni koji ne sude prema onome što je Allah objavio, pravi su griješnici. El-Maide, 44, 45 i 47.
Pokrenula su se u meni osjećanja osvete i pobune prema onim nasilnicima koji Allahove pravedne zakone mijenjaju za ljudske, nepravedne. I nije im dovoljno samo to nego i Božije zakone ismijavaju, govoreći da su to vandalski i divljački zakoni jer imaju kazne, pa se za krađu odsijeca ruka, kamenuje bludnik, ubija ubica itd. Odakle nam dođoše ovi zapadnjački nazori o nama i našoj tradiciji? Bez sumnje sa zapada i od neprijatelja islama koji znaju da primjena Allahovih propisa znači njihovo potpuno uništenje, jer su oni kradljivci, izdajnici, bludnici, zločinci i ubice.
Da su se Allahovi propisi primijenili nad njima, rasteretili bismo se od njih svih. Sejjid Sadr i ja smo vodili duge diskusije, pa sam ga pitao o svemu i svačemu, o onome što sam saznao od prijatelja koje sam upoznao i koji su mi govorili o svojim vjerovanjima, i o tome šta oni misle o ashabima, i što vjeruju u dvanaest imama, Alija i njegove sinove i drugim stvarima u kojima se nisam slagao s njima.
Treće svjedočenje u ezanu
Upitao sam sejjida Sadra o Imamu Aliju i zašto u ezanu uče: ešhedu enne Alijjen velijjullah? Odgovorio mi je:
- Emirul-mu’minin, Ali, s.a., jedan je od Božijih robova koje je Allah odabrao i počastio da budu nosioci bremena poslanstva poslije Njegovih poslanika i oni su nasljednici poslanika. Svaki poslanik ima opunomoćenika, a Ali ibn Ebu Talib je opunomoćenik Muhammeda, s.a.v.a. Mi mu dajemo prednost nad ostalim ashabima onoliko koliko su mu i Allah i Njegov Poslanik davali prednost nad njima. Za to imamo i dokaze iz razuma, a i iz Kur’ana i sunneta. U ove dokaze niko ne može sumnjati jer su to mutevatir i vjerodostojni dokazi iz naših, kao i iz knjiga ehlu sunneta.
Naši alimi su o tome napisali mnogobrojne knjige. Kada je emevijska vlast pokušala da zatre ove činjenice i kada su se počeli boriti protiv Emirul-mu’minina Alija i njegovih sinova i ubijati ih, dotle da su stigli do vrijeđanja i proklinjanja Alija s muslimanskih minbera i primoravanja ljudi na to silom, onda su njegovi sljedbenici počeli učiti u ezanu: ešhedu enne Alijjen velijullah! Ne može musliman vrijeđati velijjullaha i to je bio vid borbe sa tiranskom vlašću, a da bi se potvrdilo da čast pripada Allahu, Njegovom Poslaniku i vjernicima i i da bi bio historijski motiv za sve muslimane i buduće naraštaje da shvate Alijevu ispravnost i neispravnost njegovih neprijatelja.
Naši fakihi su ustrajali u tome da ovo izgovaranje u ezanu i ikametu bude mustehab, a ne dio ezana ili ikameta pa ako mujezin ili onaj koji uči ikamet zanijeti da je to dio ezana ili ikameta, bit će mu pokvareni. A mustehaba u ibadetu ima mnogo, ne mogu se ni nabrojati, pa će onaj ko ih radi biti nagrađen za njih, a ko ih ostavi neće biti kažnjen.
Samo kao primjer spominje se da je mustehab poslije ešhedu en la illahe illallah ve ešhedu enne Muhammeden resulullah reći: ešhedu ennel džennete hakkun vennare hakkun ve ennellahe jeb‘asu men fil kubur (svjedočim da je Džennet istina i da je Džehennem istina i da će Allah proživjeti one iz kabura).
Raspored prednosti između halifa
Rekao sam:
- Naša ulema nas je naučila da je najbolji halifa naš prvak Ebu Bekr Sidik, zatim naš prvak Omer El-Faruk, pa naš prvak Osman, zatim naš prvak Ali, neka je Allah zadovoljan svima njima. Sejjid je malo šutio, a onda mi je odgovorio:
- Oni mogu govoriti šta hoće, ali to ne mogu dokazati šerijatskim dokazima. To što oni kažu u suprotnosti je s njihovim sahih knjigama, gdje se kaže da je najbolji čovjek Ebu Bekr, zatim Omer, potom Osman, a Ali se uopće ne spominje, već su ga smjestili s običnim ljudima. Da, spomenula ga je posljednja generacija iz želje da spominju hulefai rašidine.
(Imam Ali je vrijeđan i proklinjan s minbera za vrijeme emevija. Ibn Tejmije u knjizi Minhadžus-sunne, sv. 6, str. 201, kaže: “I bili su neki od Osmanovih sljedbenika koji su vrijeđali Alija, i to činili glasno s minbera i mimo minbera, zbog borbe koja se desila između njih i njega.” Čak ga nisu ubrajali ni u legitimne halife pa bi onoga koji bi izjednačio njega i Osmana optuživali da je šiija (Hallal, Es-Sunne, str. 394), i ovo se nastavilo do vremena Ahmeda ibn Hanbela. On je bio taj koji je pokušao razbiti ovaj obruč. Ahmed ibn Hanbel je pričao i teoretizirao i donosio dokaz da utvrdi ispravnost hilafeta Zapovjednika vjernika poslije Osmana. Govorio je: “Kod mene je Alija (legitimni) halifa koji sprovodi šerijatske propise – zvao se Emirul-mu’minin i niko se nije bunio”, zatim je rekao prenosiocu: “Zapiši ovo, jer to će učvrstiti stav onoga koji vjeruje da je Ali bio legitimni halifa.” Hallal, Es-Sunne, str. 415. Naravno, on se suočavao i s protivljenjima i kritikama; Abdulmelik ibn Abdulhamid El-Mejmuni kaže: “Rekao sam Ebu Abdullahu (Ahmedu ibn Hanbelu): ‘Pa ja i neki od moje braće čudimo ti se kako si uveo Alija u legitimni hilafet.’ On reče: ‘Pa šta ću činiti? I šta uraditi s riječima Alija, neka mu se Allah smiluje: Ja sam Emirul-mu’minin. I zvali su ga: O Emirel-mu’minine. On je predvodio muslimane na hadžu i sve propise i namaz je predvodio.’ Ja rekoh: ‘Pa šta ćeš raditi i šta ćeš reći u vezi s njegovom borbom protiv Talhe i Zubejra i svom prolivenom krvi?’ Ahmed reče: ‘Šta ja imam s Talhom i Zubejrom i spominjanjem toga i toga.’” Hallal, Es-Sunne, str. 426. Ibn Tejmije, kad govori o borbi Imama Alija protiv nepravednih pobunjenika, kaže: “I ovim su donijeli argument protiv imama Ahmeda da odustane od smatranja njega četvrtim halifom jer, kada je on to iznio, neki od njih su mu rekli: ‘Ako kažeš da je bio predvodnik kojem je pokornost obavezna, vrijeđaš Talhu i Zubejra, koji mu se nisu pokorili, već su se borili protiv njega.’ Ahmed im je na to rekao: ‘Ja nemam ništa s njihovim borbama… međutim, vjerovanje u ispravnost njegovog hilafeta i vodstvo utvrđeno je hadisom, a ono što je utvrđeno hadisom mora se slijediti, iako su neki od velikana to napustili.’” Medžmu‘atul-fetava el-kubra, sv. 4, str. 270. I protivljenje Ahmedu ibn Hanbelu stiglo je dotle da je on vrijeđao onoga ko nije prihvatao ispravnost hilafeta Imama Alija i nazivao ga novotarom. Ibn Tejmije kaže: “Od Ahmeda ibn Hanbela striktno je preneseno da je smatrao novotarom onoga koji je sumnjao u ispravnost Alijevog hilafeta; govorio je: ‘On je u većoj zabludi od magarca svoje porodice’ i naređivao da se s takvim ne druži te zabranjivao da mu se da kćerka za ženu.” Medžmu‘atulfetava el-kubra, sv. 4, str. 269)
Sedžda na pločici
Kad sam ga upitao za komadić zemlje na kojem čine sedždu, a koju zovu husejnovo turbe, odgovorio je: - Prije svega moraš znati da mi činimo sedždu na zemlji, a ne sedždu zemlji, kao što nas neki optužuju. Dakle, sedžda se čini Allahu, dž.š., a potvrđeno je i kod nas, a i kod ehlu sunneta, da je najbolja sedžda na zemlji i onome što potiče iz zemlje, a ne može se jesti. Ako se sedžda čini na nečemu drugom, onda nije ispravna. Božiji Poslanik, s.a.v.a., klanjao je na zemlji, pa bi uzeo komadić zemlje i slamke, pa na njima činio sedždu. I ashabe, r.a., je poučio tome, pa su činili sedždu na zemlji i na kamenčićima, a zabranio je jednom od njih da čini sedždu na kraju svoje odjeće (Zbog velike vrućine jedan ashab je na zemlju htio staviti kraj svoje odjeće i na tome činiti sedždu) i ovo je jedna od općeprihvaćenih stvari kod nas.
Imam Zejnul-Abidin i Sejjidus-Sadžidin Ali ibn Husejn, a.s., uzeo je komad zemlje s kabura svog oca Ebu Abdullaha (Imam Husejn), smatrajući ga komadom čiste zemlje, po kojoj je potekla krv predvodnika šehida. Na tome su ustrajali njegovi sljedbenici sve do naših dana. Međutim, mi ne tvrdimo da je sedžda ispravna samo na komadu zemlje s kabura Imama Husejna, nego kažemo da je sedžda ispravna na bilo kojem čistom komadiću zemlje ili kamenu, kao što je ispravna na hasurama i sedžadama napravljenim od palminih listova, i slično tome.
Oplakivanje Imama Husejna
- Kad već spomenusmo Imama Husejna, r.a., zašto šiije plaču i udaraju se, pa čak poteče i krv, a to je haram u Islamu. Poslanik, s.a.v.a., je rekao:
“Nije od nas onaj koji se udara po svojim obrazima, trga prednji dio odjeće i izgovara džahilijetske jadikovke.”
(Buharijeva zbirka hadisa, sv. 1, str. 879, hadis 1294; Sunen Ibn Madže, sv. 3, str. 104, hadis 1584; Sunen Nesai, sv. 4, str. 19; Bejheki, Es-Sunenul-kubra, sv. 4, str. 64.)
- Taj hadis je bez ikakve sumnje vjerodostojan, ali se ne može primijeniti kad se govori o Imamu Husejnu. Onaj koji poziva da se Husejn osveti i koji ide njegovim putem, njegov poziv ne može biti poziv iz džahilijeta i džahilijetska jadikovka.
Onda, šiije su ljudi, među njima ima i učenih i neznalica, ali svi oni imaju osjećaje. Pa ako ovladaju osjećaji nad njima kad se spominje šehadet Ebu Abdullaha i ono što se desilo njegovoj porodici i ashabima, ubijanje, vrijeđanje i porobljavanje, oni će biti nagrađeni za to, jer je njihov nijet na Božijem putu.A Allah, dž.š., će Svoje robove nagrađivati prema njihovim namjerama.
Prije sedmicu dana sam čitao zvanične izvještaje iz Egipta o smrti Džemala Abdunnasera koji kažu da je registrovano više od osam slučajeva samoubistava gdje su se ljudi ubili čuvši vijesti o smrti Abdunnasera, pa su se neki bacali s vrha visokih zgrada, neki su se bacali pod voz i tako se ubijali. A povrijeđenih i ranjenih je bilo mnogo više.
Ovo spominjem samo kao primjer kako osjećaji mogu ovladati ljudima, pa ako su se ti ljudi, muslimani, što bez sumnje jesu, ubijali zbog smrti Abdunnasera koji je umro prirodnom smrću, mi nemamo pravo, uzimajući to u obzir, suditi svim sunijama da su griješnici. Niti naša braća, ehlu sunije, imaju pravo osuđivati svoju braću, šiije, da griješe u svom plaču zbog predvodnika šehida Imama Husejna. Na taj način proživljavaju Husejnove patnje, do današnjih dana. I Božiji Poslanik je zaplakao nad svojim unukom Husejnom, pa je i Džibril zaplakao kad je vidio kako Poslanik plače.
(Visok položaj Imama Husejna, a.s., proizlazi iz uzvišenog položaja njegovog djeda, Božijeg Poslanika, s.a.v.a., koji je rekao: “Husejn je od mene, a ja sam od Husejna, Allah voli svakog ko voli Husejna. Husejn je jedan od esbata (jedan od Vjerovjesnikovih potomaka).” Musned Ahmed ibn Hanbel, sv. 4, str. 172, Sunen ibn Madže, sv. 1, str. 152, hadis 144; Tirmizijin Džami‘- sunen, prijevod M. Karalić, izdanje El-Kelimeh, Novi Pazar, 2010, sv. 7, str. 378, hadis 4043, i rekao je: “Hasan i Husejn su dva prvaka mladića stanovnika Dženneta.” Musned Ahmed ibn Hanbel, sv. 3, str. 3; Sunen Ibn Madže, sv. 1, str. 134, hadis 118; Tirmizijin Džami‘-sunen, sv. 7, str. 373, hadis 4035; Ata prenosi od nekog čovjeka da mu je rekao: “Vidio je Božijeg Poslanika kada je zagrlio Hasana i Husejna i govorio: ‘Bože ja njih dvojicu volim, pa voli ih i Ti.’” Musned Ahmed ibn Hanbel, sv. 5, str. 369; Medžmeu‘z-zevaid, sv. 9, str. 179. Stoga tugovanje za njim nije neka novina. U časnom Kur’anu vidimo da su Božiji vjerovjesnici tugovali za svojim sinovima zbog nevolje koja im se dogodila, npr. Jakub, a.s., tuguje za Jusufom do mjere da Svevišnji Allah u opisu kaže: I oči mu pobijeliše od jada i bio je vrlo potišten, iako je Jusuf, a.s., pao u daleko manju nevolju u odnosu na ono što je Imam Husejn, a.s., doživio. Također, Božiji Poslanik, s.a.v.a., je plakao i tugovao, plakao za Džaferom i Zejdom u Mu’ti, plakao je kada je preselila jedna od njegovih kćeri, prema tome, plač i tugovanje su šerijatski dozvoljeni i čovjek može tugovati za nekim, oponašajući vjerovjesnike. Što se tiče Imama Husejna, a.s.,posebno je Božiji Poslanik, s.a.v.a., plakao unaprijed kad je bio obavješten o njegovoj nevolji. Medžme‘uz-zevaid, sv. 9. str. 187)
- Zašto šiije ukrašavaju grobove svojih evlija zlatom i srebrom, kad je to haram u islamu?
- To ne rade samo šiije, a nije ni haram. Pogledaj džamije naše braće sunija, bilo da su u Iraku, Egiptu, Turskoj ili u nekoj drugoj islamskoj zemlji – ukrašene su zlatom i srebrom. Tako i Poslanikova džamija u Medini, a Bejtullah u Mekki svake godine se prekriva novim prekrivačem koji je vezen zlatom i na kojeg se potroše milioni. Dakle, to ne rade samo šiije.
(Prvi koji su ukrasili džamije bili su vladari ehli sunneta, uz saglasnost svojih učenjaka. ElEjni u knjizi Umdetul-kari, sv. 4, str. 207, kaže: “Prvi koji je ukrasio džamije bio je Velid ibn Abdulmelik ibn Mervan, pretkraj razdoblja ashaba, i mnogi od učenih su to prešutjeli zbog straha od smutnje, a neki su odobrili, među kojima je bio i Ebu Hanifa, pod uslovom da to bude u pravcu veličanja džamije, a troškovi da ne budu iz bejtul-mala.” Ibn Hadžer u knjizi Fethul-bari, sv. 3, str. 364: “Za vrijeme Velida ibn Abdulmelika desilo se pozlaćivanje krovova Poslanikove džamije i Omer ibn Abdulaziz se nije protivio niti je to uklonio za vrijeme svog hilafeta.)
- Saudijska ulema kaže da je potiranje po kaburima, dozivanje evlija i teberuk (nastojanje da se zadobije Božija milost putem njih) pripisivanje Bogu druga.
Kakvo je vaše mišljenje?
- Ako ljudi potiru po kaburu i dozivaju one koji su u kaburu, vjerujući da im oni mogu štetiti ili donijeti korist, onda je to, bez sumnje, širk. Muslimani vjeruju u Božiju jednoću i da samo On može donijeti štetu ili korist, pa oni upućuju dovu evlijama i imamima, a.s., da im budu sredstvo da stignu do Allaha, i ovo nije širk. Muslimani, i sunije i šiije, slažu se u ovome od vremena Božijeg Poslanika pa do dan-danas, osim vehabija.
To je saudijska ulema, koju si i ti spomenuo. Oni se svojim novim mezhebom koji se pojavio u ovom stoljeću protive konsenzusu svih muslimana. Zaveli su muslimane ovim vjerovanjem, proglasili ih kafirima i rekli da je dozvoljeno ubijati ih. Oni udaraju starce koji odu zijaretiti Poslanikov kabur samo zbog riječi: Esselamu alejke ja Resulallah. I nikome ne dozvoljavaju da dotakne njegov časni kabur. Oni su imali mnogobrojne diskusije s našom ulemom, ali su ostali pri svojim tvrdnjama inateći se i oholeći se.
Kada je sejjid Šerefuddin, jedan od šiijske uleme, išao na hadž u vrijeme vladavine Abdulaziza Āli Sauda, bio je pozvan u kraljev dvorac na čestitanje povodom Kurban-bajrama, po tamošnjem običaju. Kada je došao red na njega, rukovao se s kraljem i dao mu mushaf uokviren u kožu, na poklon. Kralj ga je uzeo, poljubio i stavio na čelo iz poštovanja prema Allahovim riječima.
Onda ga je sejjid Šerefuddin upitao: “Kralju, zašto si poljubio kožu i veličaš je, a to je koža od koze?”
Kralj je odgovorio: “To sam uradio zbog Kur’ana Časnog koji se nalazi u tom kožnom povezu, a ne veličam kožu.”
Onda mu je sejjid Šerefuddin rekao: “Dobro si rekao, kralju, mi znamo da kamen i željezo niti mogu nanijeti štetu niti donijeti korist, ali ljubimo ih zbog onog što je iza njih. Na taj način odajemo počast Božijem Poslaniku, s.a.v.a., isto kao što ti ljubljenjem kožnog poveza odaješ počast Kur’anu.”
Prisutni su uzvikivali tekbire iz oduševljenja, pa su rekli: “Istinu si rekao.”
Tako je kralj bio prisiljen da dozvoli hadžijama da potiru po Poslanikovom kaburu, tražeći teberuk. To je potrajalo sve do njegovog nasljednika, koji se vratio na prvu odluku, tj. zabranu.
Dakle, nije u pitanju njihov strah da ljudi čine širk, koliko je to političko pitanje koje je zasnovano na suprotstavljanju muslimanima i njihovom ubijanju radi učvršćivanja svoje vlasti i dominacije nad muslimanima, a historija je najbolji svjedok onoga što su počinili Muhammedovom, s.a.v.a., ummetu. Pitao sam ga o derviškim redovima, pa mi je ukratko odgovorio: - Među njima ima i pozitivnih i negativnih stvari.
Ono što je pozitivno jeste samoodgoj i nastojanje da se živi pobožnim životom, bez obzira na dunjalučke ljepote, i uzdizanje u čisti duhovni svijet. Negativno je: bježanje od stvarnosti života, ograničavanje spominjanja Allaha, dž.š., na određeni broj riječi i tome slično. Islam, kao što je poznato, potvrđuje pozitivno, a odbacuje negativno i imamo pravo da kažemo da su osnove islama i njegova učenja sve pozitivne.