Od Ebu Seida Hudrija preneseno je da je rekao:
“Na dan Ramazanskog i Kurbanskog bajrama Božiji Poslanik, s.a.v.a., bi izašao na musallu (mjesto za klanjanje na otvorenom prostoru). Prvo bi počeo s namazom, a zatim bi ustao i okrenuo se prema ljudima, dok bi svijet sjedio u safovima, održao vaz i savjetovao ih i naređivao im. Ako bi ih želio poslati u neki pohod, poslao bi ih, ili da im naredi nešto, naredio bi im, i potom bi završio.”
Kaže Ebu Seid: “Svijet je to isto radio sve dok jednog Kurbanskog bajrama nisam otišao s Mervanom, koji je bio namjesnik u Medini, na musallu, gdje je bio minber koji je sagradio Kesir ibn Salet. Odjednom je Mervan poželio da se popne na minber prije nego što je obavio namaz.
Povukao sam ga za odjeću pa je i on mene povukao za odjeću, zatim se popeo na minber i održao hutbu prije nego što je obavio namaz. Rekao sam mu:
Tako mi Allaha, izmijenili ste!
A on je rekao: ‘Ebu Seide, otišlo je ono što si naučio.’
Rekao sam: Ono što znam, tako mi Allaha, bolje je od onog što ne znam.
Odgovorio mi je: ‘Ljudi nas ne bi htjeli slušati poslije namaza, zato sam odlučio da prvo bude hutba."
(Buharijeva zbirka hadisa, sv. 1, str. 632, hadis 956; Abdurezzak, El-Musannef, sv. 3, str. 284; El-Istizkar, sv. 2, str. 383; El-Isabe fi temjizis-sahabe, sv. 6, str. 203; Ibn Hadžer nakon što navodi hadis kaže: “A što se tiče Mervana, on je pazio na dobrobit muslimana, da im prenese hutbu, međutim, prenosi se da su ljudi za vrijeme Mervana namjerno napuštali slušanje njegove hutbe zbog vrijeđanja onih koji to ne zaslužuju (tj. Alija ibn Ebu Taliba) u njegovim hutbama i pretjerivanja u hvaljenju nekih drugih (tj. Osmana) i zato je on pokušao paziti da čuva svoju dobrobit.” Fethul-bari, sv. 2, str. 376. Ipak postoji razilaženje u tome ko je prvi uveo ovu novotariju, da li treći halifa Osman, ili njegov zet Mervan ibn Hakem. Ibn Munzir vjerodostojnim lancem prenosilaca do Hasana Basrija prenio je da je prvi koji je održao hutbu prije Bajram-namaza bio Osman. Fethul-bari, sv. 2, str. 376)
Dosta sam istraživao o motivima koji su naveli te ashabe da promijene sunnet Božijeg Poslanika i otkrio sam da su emevije bili ti koji su to činili. A većina njih su bili Poslanikovi ashabi, ali na čelu s Muavijom ibn Ebu Sufjanom, kojeg su nazivali “pisarom Objave”, a koji je prisiljavao ljude na vrijeđanje Alija ibn Ebu Taliba i na njegovo proklinjanje s džamijskih minbera, kako su to historičari naveli.
Muslim je u svom Sahihu, u poglavlju “Odlike Alija ibn Ebu Taliba”, zabilježio nešto tako (Muslimova zbirka hadisa, sv. 7, str. 331, hadis 32 (2404); emevije su zasnovale svoju vlast na borbi protiv Ehli bejta, njihovom vrijeđanju i spuštanju njihovog položaja kod muslimana, kao i njihovom javnom proklinjanju. To su počeli otkako se Muavija popeo na prijestolje hilafeta. Ibn Madže u svom Sunenu bilježi od Sa‘da ibn Ebu Vekkasa da je rekao: “Muavija je jednom došao na hadž. Pa je Sa‘d ušao kod njega. U razgovoru su spomenuli Alija i on (Muavija) ga je grdio! Sa‘d se rasrdio i rekao je…” a šejh El-Albani u svojoj knjizi Sahihu Ibn Madže, sv. 1, str. 76, hadis 120, komentariše: “Vjerodostojan.” Izraz fenale minhu u hadisu znači da je Muavija grdio Alija i pričao o njemu. U Muslimovoj zbirci hadisa, sv. 7, str. 331, hadis 32 (2404) stoji: “... obratio se Muavija Sa‘du riječima: ‘Šta te sprečava da vrijeđaš Ebu Turaba (Alija)?’...”; u Tarihu Dimešk, sv. 42, str. 119: “Kada je Muavija obavio hadž, uzeo je Sa‘da ibn Ebu Vekasa za ruku pa rekao: ‘O Ebu Ishak, mi smo ljudi koje je ova borba udaljila od hadža tako da smo skoro zaboravili neke od propisa hadža, pa čini tavaf, da ga i mi obavimo kao ti.’ Kada je završio, uveo ga je u Darun-nedve pa ga posjeo sa sobom na krevet, potom spomenuo Alija ibn Ebu Taliba i grdio ga. S’ad mu je na to rekao: ‘Uveo si me u svoju kuću, posjeo me na svoj krevet, a potom si grdio njega vrijeđajući ga. Tako mi Allaha, da posjedujem jednu od njegove tri vrline, draže mi je nego sve što Sunce obasjava… od danas nikad neću ulaziti u kuću u kojoj se ti nalaziš.’ Potom je otresao svoju odjeću i izišao.” Ibn Tejmije El-Harani kaže: “A što se tiče Alija, njega su mrzili, vrijeđali, ili smatrali nevjernikom haridžije i mnoge emevije i njihovi sljedbenici, koji su se protiv njega borili i vrijeđali ga… i doista je vrijeđanje Alija bilo jako rasprostranjeno među sljedbenicima Muavije.” (Medžmu‘atul-fetava, sv. 4, str. 267))
i da je naredio svojim namjesnicima u svim pokrajinama da to proklinjanje uzmu kao sunnet koji će govornici ponavljati s minbera. Kada su neki ashabi zbog toga pokazali nezadovoljstvo i to počeli prekoravati, Muavija naređuje da ih ubiju i da ih spale. Od poznatih ashaba biva ubijen Hudžr ibn Adi Kindi i njegovi drugovi. Neki od njih su ukopani živi, jer su odbili da proklinju Alija i to osudili. Ebu A‘la Mevdudi, u svojoj knjizi El-Hilafet vel-mulk, prenosi od Hasana Basrija da je rekao:
Četiri svojstva su bila karakteristična za Muaviju. Da je u njemu bilo samo jedno od njih, dovoljno bi bilo da ga vječno smjesti u Džehennem:
(Ebu A‘la Mevdudi, El-Hilafetu vel-mulk, str. 106; Vidi: Tarihut-Taberi, sv. 4, str. 208; Šerhu Nehdžil-belaga, sv. 2, str. 262; El-Gadir, sv. 10, str. 225.)
Neki vjernici ashabi bi napuštali džamiju odmah poslije namaza da ne bi prisustvovali hutbi koja se završava proklinjanjem Alija i Ehli bejta. Zato su emevije promijenile Poslanikov sunnet i počeli prvo s hutbom, a onda namaz, da bi mu prisustvovali ljudi i na taj način ih ponižavali. “Svaka čast” ovim ashabima koji se nisu stidili od promjene Poslanikovog sunneta, pa čak i Allahovih propisa, da bi postigli svoje niske ciljeve, skrivene zlobe i podle pohlepe, i proklinju čovjeka od kojeg je svevišnji Allah udaljio svaku nevaljalštinu i potpuno ga očistio i obavezao salavat na njega kao na Svoga poslanika. I Allah i Njegov Poslanik su obavezali sve na ljubav prema njemu, čak je Poslanik rekao: “Ljubav prema Aliju je znak imana, a mržnja prema njemu znak licemjerstva.”
(Muslimova zbirka hadisa, sv. 1, str. 225, hadis 131; tekst hadisa glasi: “Rekao je Ali ibn Ebu Talib: Tako mi Onoga koji čini da se sjemenka raspukne i Onoga koji iz ničega živo biće stvara, Vjerovjesnikovo, koji ne čita i ne piše, obećanje meni je dato da će me samo vjernik voljeti i da će me samo licemjer mrziti.” Vidi: Sunenu Nesai, sv. 8, str. 117; Ibn Ebu Šejbe, El-Musannef, sv. 7, str. 494; Ibn Ebu Asim, Es-Sunne, str. 584; Sahihu Ibn Hibban, sv. 15, str. 367)
Ali ovi ashabi su to promijenili i rekli: “Čuli smo i pokazali neposlušnost”, pa umjesto da donose na njega salavat, vole ga i pokoravaju mu se, oni su ga vrijeđali i proklinjali šezdeset godina, kao što to prenosi historija.
(Božiji Poslanik, s.a.v.a., obavijestio je Imama Alija da postoje mnogi ashabi koji u svojim grudima nose zlobu prema njemu. Ali ibn Ebu Talib, a.s., kaže: “Dok me je Božiji Poslanik, s.a.v.a., držao za ruke hodajući nekim sokacima Medine, stigli smo do jedne bašče i ja primijetih: ‘Poslaniče, koliko je lijepa ova bašča.’ On mi reče: ‘A za tebe ima u Džennetu ljepša od nje.’ Potom smo stigli do druge bašče. Opet primijetih: ‘Božiji poslaniče, kako je lijepa ova bašča.’ On mi opet reče: ‘U Džennetu za tebe ima ljepša od nje.’ I tako smo prolazili pored sedam bašči, za svaku sam rekao koliko je lijepa, a on bi mi rekao da imam u Džennetu ljepšu od nje. Pa kada samo se osamili u putu, zagrlio me i briznuo u plač. Upitah ga: ‘Božiji poslaniče, šta te je to rasplakalo?’ i on mi odgovori: ‘Zloba u grudima nekih ljudi koji je neće prema tebi pokazati sve do iza moje smrti.’ Na to ga upitah: ‘Božiji poslaniče, hoće li se to desiti uprkos ispravnosti moje vjere?’ i odgovori mi: ‘Hoće, usprkos tvojoj ispravnoj vjeri.’” Medžme‘uz-zevaid, sv. 9, str. 118; Musnedu Ebu Ja‘la, sv. 1, str. 427; El-Mu‘džemul-kebir, sv. 11, str. 61; Kenzul-ummal, sv. 13, str. 176; Ibn Adi, El-Kamil, sv. 7, str. 173; Tarihu Bagdad, sv. 12, str. 394. Dovoljno nam je ono što Ibn Tejmija priznaje na mnogim mjestima u svojoj knjizi Minhadžus- -sunne. Naprimjer u sv. 6, na str. 201 kaže: “I sljedbenici Osmana bili su oni koji su vrijeđali Alija, i to su glasno na minberima i ostalim mjestima činili, zbog borbe koja se dogodila između njih i njega.” I u sv. 7, str. 137: “Mnogi ashabi i tabiini su ga mrzili, vrijeđali i borili se protiv njega…” U sv. 7, str. 147: “I poznato je da su ashabi puno kudili Alija.” U sv. 4, str. 336: “Prijekori od Aiše i većine ashaba, i većine muslimana, protiv Alija bili su veći od njihovih prijekora prema Osmanu.”)
Ako su drugovi Musaa, a.s., kovali zavjeru protiv njegova brata Haruna i zamalo da ga ubiju, onda su neki drugovi Muhammeda ubili njegova Haruna i proganjali njegovu djecu i pristalice ispod svakog kamena, izbrisali njihova imena iz dosjea i zabranili da se njihova imena daju djeci. I nije im ovo sve bilo dovoljno, nego ga proklinju i silom nagone iskrene ashabe da i oni to rade. Tako mi Allaha, ostajem začuđen i zbunjen kada čitam naše sahihe i ono što je zapisano u njima o ljubavi Poslanika prema svome “bratu” i amidžiću Aliju i o davanju prednosti njemu nad ostalim ashabima:
“Ti si u odnosu na mene kao Harun u odnosu na Musaa, samo što nema poslanika poslije mene.”
(Muslimova zbirka hadisa, sv. 7, str. 329-333, hadis 30-32 (2404); Buharijeva zbirka hadisa, sv. 3, str. 43, hadis 3706 i str. 442, hadis 4416; Tirmizijin Džami‘-sunen, sv. 7, str. 341, hadis 3987 i str. 346, hadis 3993; El-Mustedreku alas-sahihajn, sv. 3, str. 109, 133; Musned Ahmed ibn Hanbel, sv. 1, str. 170, 173, 175, 177, 179, 182, 184, 185; Nesai, El-Hasais, hadisi 11, 12, 24, 44, 64, 126)
“Ti si od mene, a ja sam od tebe”.
(Nesai, Es-Sunenul-kubra, sv. 5, str. 127, hadis 8455; Nesai, El-Hasais, str. 88; Musned Ahmed ibn Hanbel, sv. 5, str. 356; El-Mustedreku alas-sahihajn, sv. 3, str. 111; Sahihu Ibn Hibban, sv. 15, str. 374; Tirmizijin Džami‘-sunen, sv. 7, str. 331, hadis 3975.)
“Ljubav prema Aliju je znak imana, mržnja prema njemu je znak licemjerstva.”
(Hadis u ovoj verziji zabilježen je u knjizi Bešaretul-Mustafa, str. 271; Kašful-jekin, str. 321; a u Muslimovoj zbirci hadisa, sv. 1, str. 225, hadis 131 (78), zabilježena je ova verzija: “Tako mi Onoga koji čini da se sjemenka raspukne i Onoga koji iz ničega živo biće stvara, Vjerovjesnik, koji ne čita i ne piše, obećanje meni je dao da će me samo vjernik voljeti i da će me samo licemjer mrziti.”; Sahihu Ibn Hibban, sv. 15, str. 367; Sunenu Nesai, sv. 5, str. 47 i 137; Ibn Ebu Šejbe, El-Musannef, sv. 7, str. 494.)
“Ja sam grad znanja, a Ali je kapija tog grada.”
(El-Mustedreku alas-sahihajn, sv. 3, str. 126; El-Mu‘džemul-kebir, sv. 11, str. 55; El-Džami‘ussagir, sv. 1, str. 415; Tarihu Bagdad, sv. 11, str. 50; Tarihu Dimešk, sv. 42, str. 380. Sejjid Hasan Es-Sakkaf u svom komentaru na svoju knjigu Tanakudatu Albani el-vadihat, sv. 3, str. 82, piše: “Vjerodostojno je preneseno od njega, s.a.v.a., da je rekao: ‘Ja sam grad znanja, a Ali mu je kapija.’” Utvrdio je vjerodostojnost ovog hadisa Hafiz Jahja ibn Me‘in, kao što stoji u knjizi Tarihu Bagdad, sv. 11, str. 49, imam hafiz Ibn Džerir Et-Taberi u knjizi Tahzibulasar, Musnedu sejjidina Ali, str. 104, hadis 8, hafiz El-Alai u knjizi En-nakdus-sahih, hafiz Ibn Hažder, hafiz Es-Sujuti, kao što je spomenuto u knjizi El-Lealil-mesnu‘a, sv. 1, str. 334 i hafiz Es-Sehavi, kao što je u knjizi El-Mekasidul-hasene.)
“Ali je zaštitnik svakog vjernika nakon mene.”
(Ibn Ebu Šejbe, El-Musannef, sv. 7, str. 504; Nesai, Es-Sunenul-kubra, sv. 5, str. 132; Ibn Ebu Asim, Es-Sunne, str. 559; Urednik knjige El-Albani: “Lanac prenosilaca je vjerodostojan, svi prenosioci su pouzdani po kriterijima Muslima. A hadis su zabilježili Tirmizi, Tirmizijin Džami‘-sunen, sv. 7, str. 331, hadis 3975; Ibn Hibban, sv. 3, str. 220; El-Hakim, sv. 3, str. 110- 111 i Ahmed, sv. 4, str. 437.” U knjizi Silsiletul-ehadisi es-sahiha, sv. 5, str. 261, hadis 2223, Albani navodi: “Šta želite od Alija? Doista je Ali od mene i ja sam od njega, i on je zaštitnik svakog vjernika nakon mene”, zatim komentariše: “Zabilježio ga je Tirmizi, Nesai u El-Hasaisu, Ibn Hibban, Hakim, Tajalisi u svom Musnedu, Ahmed i Ibn Adi u El-Kamilu.”)
“Onome kome sam ja preči od njega samog, Ali mu je sada preči od njega samog. Dragi Bože, voli onog ko njega voli, a budi neprijatelj onome ko je njemu neprijatelj.”
(Ovaj hadis je mutevatir, kao što je istakla grupa sunijskih učenjaka, a ima i dodatke, kao riječi Božijeg Poslanika, s.a.v.a.: “Znate da sam ja vjernicima preči od njih samih” i: “Bože, budi prijatelj onome ko je njemu prijatelj, i neprijatelj onome ko je njemu neprijatelj, pomozi onome ko njemu pomaže, ostavi onog ko njega ostavlja na cjedilu” itd. Zabilježili su ga: Nesai u El-Hasais, str. 71-72; Hakim u El-Mustedrek alas-sahihajn, sv. 3, str. 109, koji je komentarisao: “Ovaj hadis je vjerodostojan po kriterijima obojice šejhova – Buharije i Muslima – a njih ga dvojica nisu zabilježili”; Ibn Kesir u El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 5, str. 288, i komentarisao je: “Naš učitelj Ebu Abdullah Ez-Zehebi je rekao: ‘Ovaj hadis je vjerodostojan’”; Ahmed ibn Hanbel u svom Musnedu, sv. 4, str. 370; Ibn Hibban u svom Sahihu sv. 15, str. 376; El-Hejsami u Medžme‘uz-zevaid, sv. 9, str. 104 i komentarisao je: “Prenio ga je Ahmed, a prenosioci su prenosioci Sahiha, osim Futra ibn Halife, a on je pouzdan”; Albani u Silsiletul-ehadisi es-sahiha, sv. 4, str. 331, hadis 1750, i komentarisao je: “Vjerodostojan je po kriterijima Buharije.”)
Ako bismo htjeli sabrati odlike koje je Poslanik izrekao o Aliju, a zabilježili naši učenjaci priznajući njihovu vjerodostojnost, trebala bi nam posebna knjiga. Da mi je znati kako ovi ashabi mogu zanemariti ove hadise, pokazivati mu neprijateljstvo i proklinjati ga s minbera, boriti se protiv njega i ubiti ga.
Uzalud pokušavam naći opravdanje za njih. Ne nalazim ništa drugo osim da je to bilo zbog ljubavi prema Dunjaluku i nadmetanja za njega ili iz licemjerstva ili otpadništva od vjere i vraćanja svojim stopama. Također, pokušavam ovu odgovornost prebaciti na grupu loših ashaba i nekih licemjera, ali nažalost, oni se ubrajaju među čuvene i značajne ashabe.
Prvi koji prijeti da će zapaliti Alijevu kuću i sve one u njoj bio je Omer ibn Hattab. Prvi koji su se borili protiv njega bili su Talha i Zubejr i majka vjernika Aiša, kćerka Ebu Bekrova, Muavija ibn Ebu Sufjan, Amr ibn As i mnogi drugi. Moje čuđenje je veliko i ne prestaje, u čemu će me podržati svaki pametan mislilac, kako sunije tvrde da su svi ashabi pravedni i na sve njih prizivaju Božije zadovoljstvo pa čak na sve njih donose salavat, nijednog ne izdvajaju, a neki kažu: “Prokuni Jezida, ali nikog drugog!”
Daleko je Jezid od ove katastrofe koju ne može odobriti ni vjera ni razum. Ja zbilja ehli sunnet vel-džemaat, koji istinski slijedi sunnet Božijeg Poslanika, s.a.v.a., isuviše poštujem da bih mogao pomisliti da vjeruju u pravednost onoga koga su Kur’an i sunnet tretirali kao fasika, pokvarenjaka, otpadnika i nevjernika, a Božiji Poslanik, s.a.v.a., je rekao:
“Ko vrijeđa Alija, uvrijedio je mene, a ko vrijeđa mene, uvrijedio je Allaha, a ko vrijeđa Allaha, On će ga baciti na nos u Vatru.”
(El-Mustedreku alas-sahihajn, sv. 3, str. 121; Nesai, El-Hasais, str. 76, hadis 86; Musnedu Ahmed, sv. 6, str. 323; Nesai, Es-Sunenul-kubra, sv. 5, str. 133, hadis 8476; El-Džami‘us-sagir, sv. 2, str. 608, hadis 8736; Tarihu Dimešk, sv. 14, str. 131, sv. 26, str. 305, sv. 30, str. 179, sv. 42, str. 266; Medžme‘uz-zevaid, sv. 9, str. 130.)
Ovo je kazna onome ko vrijeđa Alija, a šta je tek s onim ko ga proklinje, ko se borio protiv njega i ubio ga?
Šta misli naša ulema o ovim činjenicama, ili su im na srcima katanci?
I reci:
“Tebi se, Gospodaru moj, utječem za zaštitu od šejtanskih navraćanja na zlo, i Tebi se, Gospodaru moj, utječem da me od njihova prisustva zaštitiš!” El-Mu’minun, 97 i 98.
Rekao je Enes ibn Malik:
“Ne vidim ništa od onog što je bilo za vrijeme Božijeg Poslanika.” Upitali su ga: “A namaz?” i on je odgovorio: “Zar niste upropastili ono što ste upropastili u namazu?”
(Buharijeva zbirka hadisa, sv. 1, str. 372, hadis 529.)
Rekao je Zuhri:
“Ušao sam kod Enesa ibn Malika u Damasku, a on plače. Upitao sam ga šta ga je rasplakalo, a on je rekao: ‘Ne mogu da prepoznam ništa od onoga što sam poznavao, osim namaza, pa je i on izgubljen."
(Ibid., str. 373, hadis 530; Ta‘likut-ta‘lik, sv. 2, str. 250; Et-Ta‘dil vet-tadžrih, sv. 2, str. 1016; El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 9, str. 106)
Da neko ne bi pomislio da su tabiini ti koji su promijenili ono što su promijenili poslije onih ratova i fitneluka, želio bih da napomenem da je prvu promjenu u namazu uradio halifa Osman ibn Affan, a i majka vjernika Aiša. Oba šejha, Buharija i Muslim, prenose da je Božiji Poslanik, a.s., na Mini klanjao dva rekata, i Ebu Bekr tako poslije njega, i Omer poslije Ebu Bekra, i Osman u početku svog hilafeta, a zatim je Osman klanjao četiri rekata.
(Buharijeva zbirka hadisa, sv. 1, str. 728, hadis 1084; Muslimova zbirka hadisa, sv. 2, str. 400- 401, hadis 17 i 18 (694) i hadis 19 (695); Sunenu Ed-Darimi, sv. 2, str. 56; Nesai, Es-Sunenulkubra, sv. 3, str. 126; Abdurezzak, El-Musannef, sv. 2, str. 516)
Kao što prenosi Muslim u svom Sahihu da je Zuhri rekao Urvetu:
“Šta misliš o tome što Aiša klanja puni namaz na putovanju?”
Odgovorio je: “Ona je to protumačila kao što je i Osman protumačio po svom mišljenju.”
(Muslimova zbirka hadisa, sv. 2, str. 391, hadis 3 (685); Buharijeva zbirka hadisa, sv. 1, str. 733, hadis 1090; Nesai, Es-Sunenul-kubra, sv. 3, str. 143; Abdurezzak, El-Musannef, sv. 2, str. 516; Sahihu Ibn Huzejme, sv. 1, str. 156.)
Subhanallah!
Zar tumačenje koje uništava Poslanikov sunnet može biti nešto drugo osim ovoga i sličnog? Može li iko nakon ovoga koriti Ebu Hanifu ili nekog drugog od poglavara mezheba koji su po svom mišljenju tumačili propise, pa su nešto smatrali halalom, a nešto haramom u skladu sa svojim tumačenjem i idžtihadom, oponašajući u tome ove ashabe? Omer ibn Hattab je upotrijebio idžtihad i tumačio po svom mišljenju naspram izričito jasnih vjerskih tekstova od Poslanikovog sunneta, pa čak i naspram izričito jasnih tekstova iz časnog Kur’ana, pa bi presudio po svom mišljenju, poput njegovih riječi:
“Postojale su dvije mut‘e za vrijeme Božijeg Poslanika, a ja ih zabranjujem i kažnjavam za njih.”
(Predaje prenesene o Omerovoj zabrani mut‘atul-hadža i mut‘atul-nisa’a su mnogobrojne i s različitim tekstovima. Abdurezzak, El-Musannef, sv. 7, str. 500-501; Kenzul-ummal, sv. 22, str. 94 i sv. 16, str. 520; Et-Temhid, sv. 10, str. 112; Bejheki, Es-Sunenul-kubra, sv. 7, str. 206; Zadulme‘ad, sv. 2, str. 184; El-Mugni, sv. 7, str. 527; Ed-Durrul-mensur, sv. 2, str. 140; El-Muhalla, sv. 7, str. 107.)
A onome koji je postao džunub i nije imao vodu kaže:
“Nemoj klanjati.”
(Izvor hadisa je ranije naveden iz Buharijeve i Muslimove zbirke hadisa.)
Usprkos Allahovim riječima u suri El-Maide:
A ako ne nađete vode, onda rukama svojim čistu zemlju dotaknite i njima preko lica svojih i ruku svojih pređite. El-Maide, 6.
Prenio je Buharija u svom Sahihu, u poglavlju “Ako se džunub boji za sebe”, zabilježio je od A‘meša da je rekao:
“Čuo sam Šekika ibn Seleme kako je pričao da je bio kod Abdullaha (ibn Mesuda) i Ebu Muse (Aš‘arija), pa je Ebu Musa rekao: ‘Šta misliš, o Ebu Abdurrahmane, kada čovjek bude džunub, a ne nađe vode, šta će uraditi?’, a Abdullah mu je odgovorio: ‘Neće klanjati sve dok ne nađe vodu.’ Ebu Musa ga je onda upitao: ‘Šta ćeš onda uraditi s riječima Ammarovim kada mu Poslanik kaže: ‘dovoljno ti je bilo...?’ On mu je odvratio: ‘Zar ne vidiš da se Omer nije uvjerio time?’
(Potrebno je napomenuti da su prevodioci Buharijeve zbirke hadisa, da bi sakrili Omerovo suprotstavljanje jasnom ajetu iz časnog Kur’ana o tejemmumu, ovu posljednju rečenicu: “Zar ne vidiš da se Omer nije uvjerio time?”, ovako preveli: “Zar ne znaš da je Omer bio uvjeren Ammarovim riječima?”)
Ebu Musa je na to rekao:
‘Dobro, da ostavimo Ammarove riječi, šta ćeš uraditi s ovim ajetom?’ Abdullah nije znao šta kazati, pa je rekao: ‘Ako im damo olakšicu u ovome, možda će neko od njih kada bude hladno ostaviti vodu i uzeti tejemmum.’” A‘meš je upitao Šekika: “Je li zbog toga Abdullah ovo nije odobrio?”, on reče: “Da!”
(Buharijeva zbirka hadisa, sv. 1, str. 257, hadis 346; Muslimova zbirka hadisa, sv. 1, str. 621, hadis 110 (361); Sunen Ebu Davuda, sv. 1, str. 230, hadis 320; Ibn Ebu Šejbe, El-Musannef, sv. 1, str. 184; Nesai, Es-Sunenul-kubra, sv. 1, str. 136)
Mašallah!
Abdullah je sam sebe imenovao imamom ummeta, pa izdaje fetve kako mu se čini i kako hoće, a ne kako to propisuje Allah u Kur’anu. Usprkos dokazivanju Ebu Muse Ešarija ajetom o tejemmumu, Abdullah kaže: “Ako mi damo olakšicu u ovome.”
A ko si ti ?
Ko si ti pa da činiš nešto haramom, nešto halalom, a nešto olakšicom i zabranjuješ kako ti hoćeš?
Tako mi života, u ovome slijediš običaj onih prije tebe i insistiraš u potvrđivanju njegovog stava kojim je dao fetvu o ostavljanju namaza kada nema vode, i nije se uvjerio argumentom Ammara ibn Jasira s Poslanikovim sunnetom, kao što se nisi ni ti uvjerio argumentom Ebu Muse iz časnog Kur’ana! Hoće li i poslije ovoga naši alimi tvrditi da su ashabi kao zvijezde, kojeg god da pratiš – na pravom si putu?!
Pa zar se ovom govoru iščuđavate i smijete se, a ne plačete – gordo dignutih glava?
En-Nedžm, 59-61.
Prenosi Enes ibn Malik da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., rekao ensarijama:
“Poslije mene ćete vidjeti veliku sebičnost i nepravedno uzdizanje, pa se strpite dok ne dođete Allahu i njegovom Poslaniku na Havd.” Enes je rekao: “Nismo se strpili.”
(Buharijeva zbirka hadisa, sv. 2, str. 825, hadis 3147; Muslimova zbirka hadisa, sv. 3, str. 313, hadis (1059); Musned Ahmed ibn Hanbel, sv. 3, str. 166; Nesai, Es-Sunenul-kubra, sv. 5, str. 89; Musnedu Ebu Ja‘la, sv. 6, str. 283; Sahihu Ibn Hibban, sv. 16, str. 267; Tarihul-islam, sv. 2, str. 601.)
Ala ibn Musejjeb je čuo svog oca da kaže:
“Sreo sam se s Berom ibn Azibom, r.a., pa mu rekao: ‘Blago tebi, družio si se s Poslanikom, a.s., i položio mu prisegu pod drvetom.’ On je rekao: ‘Sine moga brata, ti ne znaš šta smo mi sve novo izmislili poslije njega."
(Buharijeva zbirka hadisa, sv. 3, str. 304, hadis 4170; El-Isabe fi tamjizis-sahabe, sv. 3, str. 67; Tarihu Dimešk, sv. 20, str. 391.)
Ovaj ashab, jedan od onih prvih koji su prihvatili islam i koji su položili prisegu Poslaniku, a.s., pod drvetom, neka je Allah zadovoljan njima, jer Allah je znao šta je u njihovim srcima i dao im je blistavu pobjedu, svjedoči sam protiv sebe i svojih ashaba da su unijeli dosta novog poslije Poslanika.
Ovo svjedočenje je potvrda onoga što je Poslanik, a.s., rekao – da će ashabi unijeti dosta novog u vjeru i da će se odmetnuti. Pa može li razuman čovjek prihvatiti i povjerovati u pravednost svih ashaba, kao što kažu sunije? Onaj ko ovo tvrdi, u suprotnosti je s razumom i onim što je preneseno, i istraživaču neće ostati nikakva mjerila na koja bi se oslonio u traženju istine.
Prenosi Buharija u svom Sahihu, u poglavlju “Odlike Omera ibn Hattaba”:
“Kada je ranjen Omer, pa ga je rana boljela, Ibn Abbas mu je rekao, da ga umiri:
‘Emirul-mu’minine, pa ako je i tako, družio si se s Božijim Poslanikom, pa si to dobro činio, a onda si se rastavio od njega i on je tobom bio zadovoljan, zatim si se družio s Ebu Bekrom i to si dobro radio, a onda si se odvojio od njega i on je tobom bio zadovoljan. Zatim si se družio s njihovim ashabima i to si lijepo radio, pa ako se i rastaviš s njima, rastavit ćeš se, a oni će tobom biti zadovoljni.’
Omer je onda rekao: ‘To što si spomenuo o druženju s Poslanikom i njegovom zadovoljstvu, to je Allahova milost koju mi je darovao.
Ono što si spomenuo o druženju s Ebu Bekrom i njegovom zadovoljstvu, i to je milost Allahova, nek je uzvišen spomen na Njega, koju je darovao meni. A ovo što vidiš da sam uznemiren je zbog tebe i tvojih drugova. Tako mi Allaha, da imam punu zemlju zlata, iskupio bih se njime od Božije kazne, neka je On Slavljen i Uzvišen, prije nego Ga sretnem."
(Buharijeva zbirka hadisa, sv. 3, str. 29, hadis 3692; Taglikut-ta‘lik, sv. 4, str. 65; TarihulMedine, sv. 3, str. 913.)
Historija je zabilježila da je rekao:
“Kamo sreće da sam ovan i pripadam svojoj porodici, pa da me goje koliko žele, sve dok ne budem najdeblji što mogu, i kada ih posjeti neko njima drag, da od mojih organa naprave pečenje, isijeku me u komade i osuše na suncu, zatim me pojedu i da izađem u izmetu, da nisam čovjek.”
(Ebu Nuejm, Hiljetul-evlija, sv. 1, str. 88, pod brojem 136, od njega preuzeo Kenzul-ummal, sv. 12, str. 619, hadis 35912; Tarihu Dimešk, sv. 30, str. 331; Bejheki, Šu‘abul-iman, sv. 1, str. 485.)
Historija je) zabilježila i za Ebu Bekra slično ovome, da je, kada je pogledao u pticu na drvetu, rekao:
“Blago tebi, ptico, jedeš plodove i slijećeš na drveće, nećeš polagati račun, niti ćeš biti kažnjena, poželio sam da budem rastinje kraj puta, pa kada naiđe deva kraj mene, pojede me i izađem u balegi, a da nisam čovjek.”
(Kenzul-ummal, sv. 12, str. 528, hadis 35699; Ibn Ebu Šejbe, El-Musannef, sv. 8, str. 144, hadis 2; Tarihu Dimešk, sv. 30, str. 330; Bejheki, Šu‘ab.)
Drugi put je rekao:
“Da me majka nije rodila! Da sam slamka u ćerpiču?”
(Et-Tabekatul-kubra, sv. 3, str. 360; Šu‘abul-iman, sv. 1, str. 486; Kenzul-ummal, sv. 12, str. 619.)
Ovo su samo neki primjeri. A ovo je Allahova Knjiga, koja donosi radosne vijesti vjernicima:
I znajte zaista Allahovi prijatelji se ničega ne boje i ni za čim ne tuguju, oni koji budu vjerovali i koji se budu Allaha bojali, za njih su dobre vijesti u životu ovosvjetskom i na onom svijetu, – Allahove riječi niko ne može izmijeniti – to će, zaista, velik uspjeh biti. Junus, 62-64.
Također kaže:
Onima koji govore: “Gospodar naš je Allah” pa poslije ostanu pri tome – dolaze meleci: “Ne bojte se i ne žalostite se, i radujte se Džennetu koji vam je obećan. Mi smo zaštitnici vaši u životu na ovom svijetu, a i na onom; u njemu ćete imati sve ono što duše vaše zažele, i što god zatražite – imaćete, bićete počašćeni od Onoga Koji prašta i Koji je Milostiv.” Fussilet, 30-32.
Kako mogu Ebu Bekr i Omer željeti da nisu insani, kada je Allah, dž.š., čovjeka odlikovao iznad ostalih stvorenja?! Ako se na običnog vjernika koji je postojan u svom životu spuštaju meleci i raduju ga njegovim položajem u Džennetu, pa se on ne boji Božije kazne niti tuguje za onim što ostavlja iza sebe na ovom svijetu jer ima radosne vijesti u ovosvjetskom životu prije nego što dođe do Ahireta, šta je onda s velikanima ashaba, koji su najbolji ljudi nakon Božijeg Poslanika, kako su nas naučili, da priželjkuju da budu izmet, balega, slamka, ćerpič.
A da su ih meleci obradovali radosnom viješću o Džennetu, ne bi željeli da imaju zlata koliko je zemlja da se iskupe od Allahove kazne prije nego što Ga sretnu. Uzvišeni Allah kaže:
Kada bi nevjernik imao sve ono što na Zemlji postoji, sve bi on to dao samo da se otkupi. A kada vide patnju, sakriće tugu, i biće im po pravdi presuđeno, neće im se učiniti nažao.
Junus, 54.
Još kaže:
Kad bi mnogobošci imali sve što je na Zemlji, i još toliko, na Sudnjem danu oni bi sve to dali da bi se teške patnje iskupili; A Allah će ih kazniti kaznom kakvu nisu mogli ni naslutiti, i predočiće im se rđava djela njihova koja su radili i snaći će ih baš ono čemu su se izrugivali.
Ez-Zumer, 47 i 48.
A ja želim, iz sveg srca, da ovaj ajet ne obuhvata velike ashabe, na primjer Ebu Bekra Sidika i Omera Faruka... Međutim, dosta sam se zaustavljao kod ovakvih tekstova da posmatram ove osjetljive dijelove koji govore o njihovom odnosu s Poslanikom i šta se razvilo od toga – izostajanje u izvršavanju njegovih naredbi i odazivanju kada on zove u posljednjim trenucima svog mubarek života, što ga je naljutilo toliko da je zatražio da izađu iz njegove kuće...
Dočaravam sebi sliku događaja koji su se odigrali poslije Poslanikove smrti i ono što se dogodilo s njegovom čistom kćerkom Zehrom – uznemiravanja, potcjenjivanja i nepriznavanja, a Poslanik, a.s., je rekao:
“Fatima je dio mene, ko nju naljuti, naljutio je mene.”
(Buharijeva zbirka hadisa, sv. 3, str. 46, hadis 3714; Ibn Ebu Šejbe, El-Musannef, sv. 7, str. 526; El-Ahad vel-mesani, sv. 5, str. 361; El-Hasais, str. 121; El-Mu‘džemul-kebir, sv. 22, str. 404. 166 Ibn Kutejbe, El-Imametu ves-sijaset, sv. 1, str. 31; Makrizi, Fadlu ālil-bejt, str. 66.)
Fatima je rekla Ebu Bekru i Omeru:
- Tako vam Boga, zar niste čuli Božijeg Poslanika, a.s., da kaže: “Fatimino zadovoljstvo je moje zadovoljstvo i Fatimina srdžba je moja srdžba. Pa ko voli moju kćerku Fatimu, voli mene. Ko učini da je Fatima zadovoljna, kao da je mene učinio zadovoljnim, a ko naljuti Fatimu, naljutio je mene.”
- Da, čuli smo to od Božijeg Poslanika.
- Pozivam Allaha i Njegove meleke za svjedoke da ste me vas dvojica naljutili i da nisam zadovoljna vama. A ako se sretnem s Poslanikom, požalit ću mu se na vas dvojicu.
(Ibn Kutejbe, El-Imametu ves-sijaset, sv. 1, str. 31; Makrizi, Fadlu ālil-bejt, str. 66.)
Ostavljamo ovu predaju, zbog koje se srce cijepa od žalosti, jer je možda Ibn Kutejbe, jedan od velikih sunijskih alima koji ima napisane knjige iz tefsira, hadisa, gramatike, historije, možda je i on postao šiija, kako mi reče jedan od protivnika kada sam mu pokazao njegovu knjigu Tarihul-hulefa.
Ovo je upravo propaganda u kojoj neki od naše uleme traže utočište nakon što ne mogu naći izlaza. Pa je tako Taberi postao šiija, pa Nesai koji je napisao knjigu o svojstvima Imama Alija, i on je postao šiija, i Ibn Kutejbe je postao šiija, pa čak i Taha Husejn, jedan od savremenika, kada je napisao knjigu El-Fitnetulkubra i spomenuo hadis iz Gadir Huma, priznavši i mnoge druge činjenice – i on je postao šiija!
Istina je da oni nisu postali šiije, jer kada pričaju o šiijama, ne spominju o njima ništa osim onog što je sramotno. Oni su branili pravednost ashaba svim mogućim sredstvima, ali ko spomene odlike Imama Alija i prizna greške što su ih veliki ashabi počinili, optužit ćemo ga da je šiija. Dovoljno je da pred nekim kažeš, kad spomeneš Poslanika, “Sallallahu alejhi ve alihi” ili “Ali, alejhi sellam” pa da ti se kaže da si šiija.
Jednom sam, vodeći dijalog s jednim od naših alima, upitao:
- Šta misliš o Buhariji?
- On je muhaddis, a njegova knjiga je najvjerodostojnija knjiga poslije Kur’ana kod nas i u tome su saglasni svi alimi.
- On je šiija. Podrugljivo se nasmijao i rekao: - Bože sačuvaj da imam Buharija bude šiija!
- Zar ti nisi rekao da je svako ko kaže: “Ali, alejhi selam” šiija?
- Da, jesam. Zatim sam pokazao njemu i onima što su bili s njim Sahihul-Buhari i na nekoliko mjesta, kad se spomene ime Ali, stoji “alejhi selam”.
(Buharijeva zbirka hadisa, sv. 3, str. 832, o suri Ez-Zarijat)
Fatima, “alejha selam”
(Ibid., str. 459, hadis 4433-4434.)
i Husejn ibn Ali “alejhima selam”.
(Ibid., str. 1017, objašnjenje ajeta. Također i za Imama Hasana, sv. 2, str. 1074, hadis 3544.)
Ušutio je i nije znao šta da kaže. Vratit ću se na predaju Ibn Kutejbe, koji tvrdi da je Fatima bila ljuta na Ebu Bekra i Omera. Ako sumnjam u to, ne mogu sumnjati u Sahihul-Buhari, koji je najvjerodostojnija knjiga poslije Kur’ana kod nas. Obavezali smo se time da je sahih i šiije se mogu pozivati na taj sahih protiv nas i dokazima uvjeravati iz knjige koju smo sebi nametnuli. Ovo je pravda za sve one koji razum imaju.
Evo, Buharija prenosi u poglavlju “Odlike Poslaniku bliskih” da je Božiji Poslanik rekao:
“Fatima je dio mene, ko je naljuti, naljutio je mene.”
(Već je naveden izvor)
Kao što prenosi u poglavlju “Bitka na Hajberu” od Aiše da je Fatima, a.s., Poslanikova kćerka, poslala pismo Ebu Bekru u kojem ga pita za svoje nasljedstvo od Božijeg Poslanika. Ebu Bekr je odbio da dadne Fatimi bilo šta od toga. Fatima se naljutila na njega, izbjegavala ga i nije s njim govorila do svoje smrti.
(Buharijeva zbirka hadisa, sv. 3, str. 336, hadis 4240-4241; Muslimova zbirka hadisa, sv. 5, str. 426, hadis 52 (1759); Es-Sunenul-kubra, sv. 6, str. 300; Sahihu Ibn Hibban, sv. 11, str. 153)
Na kraju, rezultat je jedan, spomenuo ga je Buharija sažeto, a spomenuo ga je i Ibn Kutejbe detaljnije, a to je da se Božiji Poslanik rasrdi zbog srdžbe hazreti Fatime i zadovoljan je ako je ona zadovoljna, a Fatima je umrla ljuta na Ebu Bekra i Omera. Ako Buharija kaže: “Umrla je ljuta na Ebu Bekra i nije govorila s njim sve do smrti”, značenje je jedno, nije skriveno. Ako je Fatima predvodnica svih žena svijeta, što jasno prenosi Buharija u knjizi Traženje dozvole, u poglavlju “Ko šapatom izgovara molitvu pred ljudima”, i ako je Fatima jedinstvena žena u ummetu, ona od koje je Allah odstranio nečistoću i potpuno je očistio, onda njena ljutnja nije bila bezrazložna i zato se Allah i Njegov Poslanik ljute ako se ona ljuti.
Zato je Ebu Bekr rekao:
“Utječem se Allahu od Njegove ljutnje i tvoje ljutnje, Fatima.” Ebu Bekr je počeo gorko plakati, tako da mu umalo duša nije izašla iz tijela, a ona je rekla: “Upućivat ću dove Allahu protiv tebe na svakom namazu.” Ebu Bekr je izašao plačući i govoreći: “Nema potrebe da mi polažete zakletvu, opozovite polaganje prisege meni!”
(Tarihul-hulefa, poznata pod nazivom El-Imametu ves-sijase, Ibn Kutejbe, sv. 1, str. 33.)
Međutim, mnogi od historičara i od naše uleme priznaju da, kada se Fatima, a.s., prepirala s Ebu Bekrom o daru, nasljedstvu i onome što joj je pripadalo kao Poslanikovim bliskim srodnicima, sve njene molbe su bile odbijene. Ona umire ljuta na njega, samo što ova ulema prelazi preko ovih događaja kao da se nisu ni dogodili i ne žele da o njima raspravljaju, čuvajući ugled Ebu Bekra, kao što obično tako postupaju na svakom mjestu gdje se dovede u pitanje njegova čast. Ono što najviše čudi ovdje jesu riječi nekih kada se spomene ovaj događaj:
“Bože sačuvaj da Fatima traži nešto na što nema pravo! Bože sačuvaj da Ebu Bekr zabranjuje njoj njeno pravo!”
Ovom igrom riječi, neki alim pomišlja da je riješio problem i uvjerio one koji istražuju. Njegove su riječi kao da neko kaže: “Bože sačuvaj da Kur’an govori neistinu! Bože sačuvaj da Benu Israil obožava tele!” Već smo bili svjedoci toga da ulema govori o onome što ne poznaje dobro i vjeruju u nešto i u njegovu suprotnost u isto vrijeme. Dakle, potvrđeno je da je Fatima tražila, a Ebu Bekr je odbio da joj ispuni njene molbe. Ili ona laže, Bože sačuvaj, ili je Ebu Bekr bio nepravedan prema njoj – ne postoji treće rješenje za ovo pitanje, kao što to želi neka naša ulema. Dokazi iz razuma i predaje brane da predvodnica žena bude lažljivica, jer je potvrđeno od njenog oca, Poslanika, s.a.v.a.: “Fatima je dio mene, ko je ljuti, ljuti mene.”
Logično je da onaj ko laže ne zaslužuje ovakve riječi od Poslanika. Sam hadis upućuje na to da je Fatima zaštićena od laži i drugih grijeha, kao što i ajet o čišćenju, koji govori o njenom mužu i dvojici sinova. El-Ahzab, 33 upućuje na njenu bezgrešnost, što je i sama Aiša potvrdila.
(Muslimova zbirka hadisa, sv. 7, str. 361, hadis 61 (2424); Musned Ahmed ibn Hanbel, sv. 6, str. 292 i 323; Tirmizijin Džami‘-sunen, sv. 7, str. 441, hadis 4142; Džami‘ul-usul, sv. 10, str. 100; El-Hasais, str. 81; El-Mustedreku alas-sahihajn, sv. 2, str. 416)
Ništa drugo ne preostaje onim razumnim nego da priznaju da joj je učinjena nepravda. Njeno utjerivanje u laž u njenim zahtjevima je vrlo lahka stvar za onoga koji je njeno spaljivanje smatrao dozvoljenim ako ne izađu iz njene kuće oni koji nisu dali prisegu.
(Tarihul-hulefa, sv. 1, str. 20.)
Zato je vidiš, neka je selam na nju, da nije dozvolila ulazak kod nje kada su Ebu Bekr i Omer to tražili. A kada ih je Ali uveo, ona je okrenula lice prema zidu i nije htjela ni da ih pogleda.
(isto)
Kada je umrla, ukopana je noću, tajno, jer je tako tražila u oporuci, tako da niko od njih ne prisustvuje njenoj dženazi. (Buharijeva zbirka hadisa, sv. 3, str. 336, hadis 4240-4241; Muslimova zbirka hadisa, sv. 5, str. 426, hadis 52 (1759); Sahihu Ibn Hibban, sv. 14, str. 573)
Kabur Poslanikove kćerke je ostao nepoznat do dana današnjeg. I ja se pitam zašto naša ulema šuti o ovim činjenicama, ne želeći da ih ispituju, pa čak ni da ih spominju, a ashabe Božijeg Poslanika nam predstavljaju kao da su oni meleci, da nikad ne griješe. Ako nekog od njih upitaš kako je ubijen Osman, Zun-Nurejn, odgovorit će da su Egipćani, a to su nevjernici, došli i ubili ga i sve će se završiti u dvije rečenice. Ali, kada sam našao priliku za istraživanje i čitanje historije, našao sam da su Osmana ubili na prvom mjestu ashabi, a predvodila ih je majka vjernika Aiša, koja je pozivala da ga ubiju i rekla da je njegova krv dozvoljena, govoreći:
“Ubijte senilnog, on je nevjernik!”
(Lisanul-arab, sv. 14, str. 103; El-Ikdul-ferid, sv. 4, str. 290; Tarihut-Taberi, sv. 4, str. 407; El-Kamil fit-tarih, sv. 3, str. 206; El-Futuh, sv. 2, str. 249; Šerhu Nehdžil-belaga, sv. 20, str. 17; En-Nihaje fi garibil-hadisi, sv. 5, str. 80; El-Imametu ves-sijase, sv. 1, str. 51; Tezkiretul-havas, str. 61-64.)
Također, nalazimo Talhu, Zubejra, Muhammeda ibn Ebu Bekra i druge poznate ashabe da su ga opkolili i nisu mu dali da pije vode da bi ga prisilili da opozove svoj hilafet. Historičari nam prenose da su ashabi bili ti koji su spriječili da se njegovo tijelo ukopa u mezarju muslimana, pa je pokopan u Haš Kevkebu, (Haš Kevkeb; haš znači bašča, a Kevkeb je ime jednog ensarije. Ovo mjesto se nalazi kod Beki‘ul-garkada, Osman ga je kupio i pripojio Beki‘u, pa kada je ubijen, tu je i ukopan. Mu‘džemul-buldan, sv. 2, str. 262.) bez gasuljenja i ćefina. Subhanallah, kako se onda nama kaže da je ubijen nepravedno i da oni koji su ga ubili nisu muslimani? I ovo je kao slučaj s Fatimom i Ebu Bekrom.
(Štaviše, nazvali su ih haridžijama; Umdetul-kari’, sv. 5, str. 231: “…i rekao je Ibn Vaddah: Predvodnik smutnje je bio Abdurahman ibn Udejs El-Belevi.” A Bejheki je rekao: “I došlo je do mene da je Muhamed ibn Jahja Ed-Duhli rekao: ‘Abdurahman el-Belevi je glava smutnje od kojeg nije dozvoljeno bilježiti hadis.’” Imta‘ul-esma, sv. 13, str. 209; Tarihul-islam, sv. 3, str. 532. Treba napomenuti da je ovaj Abdurahman ibn Udejs El-Belevi bio od onih koji su dali prisegu Poslaniku ispod drveta.)
Dakle, ili je Osman nepravedno ubijen, pa ćemo ashabe koji su ga ubili ili učestvovali u njegovom ubistvu proglasiti ubicama, zločincima, jer su ubili halifu muslimana nepravedno i pratili njegovu dženazu gađajući je kamenjem, ponizivši ga kako živog tako i mrtvog, ili su ti ashabi smatrali dozvoljenim ubistvo Osmana zbog toga što je počinio djela koja su u suprotnosti s islamom, kao što to prenosi historija. Treće mogućnosti nema, osim da kažemo da historija laže i da sami sebe obmanemo, pa kažemo: “Egipćani su nevjernici, oni su ubili Osmana.”
U oba slučaja je jasna negacija za tvrdnju o pravednosti svih ashaba bez izuzetka. Ili je Osman nepravedan ili su njegove ubice nepravedne, a svi su ashabi, i time su naše tvrdnje neistinite. Ostaje tvrdnja šiija o pravednosti jednih, a nepravednosti drugih.