Pored toga što vehabije iskazuju svoje neprijateljstvo prema Ehlul-Bejtu, oni nastoje i da negiraju njegove neporecive odlike ili da beznacajnim prikazu Ehlul-Bejt i njegovu ulogu u vodjenju ummeta, sa druge strane u nekoliko navrata iskazuju svoju ljubav i podršku neprijateljima Ehlul-Bejta Poslanikovog.
Covjek koji je u historiji prvi otvoreno oglasio svoje neprijateljstvo prema Ehlul-Bejtu i to uzeo kao svoje nacelo i princip, bio je Muavija ibn Ebi Sufjan i njegov sin Jezid.
Pored toga što u cijeloj knjizi staju u odbranu Muavije i emevijske familije, na stranicama knjige "Veliki Šejtan"
102 i 103, vehabije svoje slijedjenje Emevija, Muavije i Jezida u neprijateljstvu prema Ehlul-Bejtu dovode do krajnje tacke.
Oni u ovom dijelu knjige ukazuju na nekoliko stvari:
1. - Stavljaju Alija a.s. na Muavijin nivo i kazu da je vecina sahabija bila uz Muaviju;
2. - Najbolji od sahabija su bili oni koji su ostali neopredjeljeni i koji nisu podrzavali ni Alija a.s. ni Muaviju;
3. - Muavija je bio u dilemi kako da riješi problem hilafeta;
4. - Jezid je za halifu izabran zbog ucešsa u ratovima, zbog herojskih poduhvata i sto je bio voljen medju narodom;
5. - Sije su pozvale Imama Husejna da im dodje i bude halifa, ali su ga izdali i na kraju ga je Jezidov namjesnik ubio.
Da li je Ali bio na nivou Muavije?
Za odgovor na ovo pitanje pogledati cemo hadiske i historijske izvore.
Svi muslimani se slazu u tome da je Beni Hašim odabrana porodica, pa je baš zbog toga Allah dz.š. svoga Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, odabrao iz ove porodice. [526]
Ali a.s. i sa oceve i sa majcine strane pripada porodici Benu Hašim, i kako kaze jedan od najvecih muhaddisa ehlu-sunneta, Hakim Nejšaburi: "Sasvim je izvjesno (mutevatir) da je Ali rodjen unutar Kabe." [527]
Niko u razdoblju prije hidzre nije pomagao Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, kao što su to cinili Ebu Talib ibn Abdulmmutalib ibn Hašim i Fatima bint Asad ibn Hašim, Alijevi otac i majka. Alijev otac je bio glavni podrzavatelj poziva Poslanikovog i skrivanjem svoje vjere uspio je, poput onog vjernika iz porodice Faraona [528], pripraviti najvece mogucnosti za širenje Poslanikovog poziva i do te mjere je znacila njegova podrška i zaštita da su odmah nakon njegove smrti Kurejšije pocele sa napadima na Poslanika, zbog cega je Poslanik morao napustiti Mekku. A kada je Alijeva majka preselila na onaj svijet, Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, je za njom zaplakao i rekao: "Ona mi je bila kao majka."
Ali je još u periodu svoga djetinjstva bio odgajan u kuci Bozijeg Poslanika i bio je prvi covjek koji je primio islam. [529]
Ali je onaj koji je u noci hidzre na mjesto Poslanika spavao u njegovom krevetu. Ali, Hamza i Ubejde su bili ti koji su najviše doprinijeli za pobjedu muslimana u Bitci na Bedru. Na Uhudu je Ali braneci Poslanika bio teško ranjen.
Kada je u Bici kod Hendeka jedan od najpoznatijih arapskih ratnika u to vrijeme Amr ibn Abdulvedd prešao iskopani kanal i trazio da neko izadje na dvoboj s njim, osim Alija koji je bio mladic, niko od prisutnih boraca nije odgovorio na njegov poziv. Svaki put kada je trazio da se neko s njim bori, samo je Ali odgovarao pozitivno. Na njegov treci poziv Poslanik je dozvolio Aliju da se bori. Tada su se otkrila lica onih koje je politika poslije predstavila najhrabrijim sahabijama.
Poslanik sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, je rijecima: "O Boze, svo nevjerstvo našlo se naspram svog islama," dozvolio Aliju da se bori sa izazivacem i Ali ga je ubio te je time bitka okoncana.
U bitci za Hejbar, nakon što je prvog dana otišao Ebu Bekr na celu s vojskom i vratio se ne osvojivši ga, drugog dana otišao je Omer i pobjegao nazivajuci svoje vojnike plašljivcima, a vojnici njega plašljivcem. Onda je Poslanik, sallallahu alejni ve alihi ve sellem, rekao: "Sutra cu dati zastavu u ruke onome koji Allaha i Poslanika voli i koga Allah i Poslanik vole i on ce da napadne i navali na neprijatelje i sigurno nece poginuti." To je bio niko drugi do Ali a.s. a o nekim drugim Alijevim odlikama smo vec govorili.
Da bismo upoznali Muaviju pogledat cemo malo u njegovu biografiju.
Muavija je sin Sahra (Ebu Sufjana) ibn Harb ibn Umejje, a majka njegova je Hind, kcerka Utbe Bin Rabi'e.
Sibt ibn el-Dzevzi, poznati hanefijski alim, u svojoj knjizi Tezkiretul Havas, piše:
"Kazu da je Muavijin otac jedan od cetvorice Kurejšija: Ammaret ibn el-Velid, Musafir ibn Amr, Ebu Sufjan i Abbas ibn Abdulmuttalib, i svaki od njih su optuzivani da su spavali sa Hindom, Muavijinom majkom. Ammaret ibn el-Velid je bio jedan od najljepših muškaraca u plemenu Kurejš. Vecina naroda kaze da je Muavijin otac Musafir ibn Amr, jer je on mnogo volio Hind i pošto je Hind s njim zanijela Muaviju, uplašivši se da se to ne sazna on je pobjegao u pravcu Hejre ....
Nakon njegovog bjezanja, Ebu Sufjan se ozenio Hindom i kada je na svome putovanju u Hejru rekao Musafiru da se ozenio Hindom, ovaj je od ljubavi za njom umro u Hejri." [530]
Ebul-Faradz od Ibn Sirina prenosi: "Musafir je jedini covjek koji je umro od ljubavi."
Zamahšari, veliki sunnitski mufessir i knjizevnik u Rabi'ul Abraru, piše:
"Muavija je ocinski vezan za jednu od cetri osobe: Musafiribn Amr, Ammaret ibn el-Velid, Abbas ibn Abdulmuttalib i Sabbah. Ebu Sufjan je bio silnog rasta i ruznog izgleda, a Sabbah je bio mlad i Hind ga je pozvala sebi ... " [531]
Ibn el-Dzevzi od Hišama ibn Muhammeda el-Kalbija prenosi:
"Hind je bila zena jake strasti i više je voljela crne muškarce, a kada bi rodila djete crne puti, ubila bi ga!" [532]
Ibn Ebil-Hadid, piše:
"Jednog dana je Muavija poceo da klevece Sumejju, Zijadovu majku, na što mu je Zijad rekao: "Ja sam sin Sumejje, a ti si sin skupine!" [533]
Rijec "muavija" na arapskom jeziku znaci "kuja."
Ibn Asakir, voljeni historicar vehabija, prenosi:
"Dzarije bin Kudame je došao kod Muavije i dok su razgovarali, Muavija mu rece: "Teško tebi kako si samo bio bezvrijedan, pa ti je porodica dala ime Dzarija (sluškinja)!?
Dzarije ce mu na to: "Ti si bio mnogo bezvrijedniji, jer Muavija nema nikakvo drugog znacenja do kucka koja se kuca, a Umejje (Muavijin djed) ne znaci ništa drugo do mala sluškinja." [534]
Kada je Serik ibn el-A'var došao kod Muavije, Muavija se naruga njegovom imenu, na što mu A'var odgovori: "Ti si Muavija, a Muavija ne znaci ništa drugo do "kuja" koja zavija i priziva pse, a oni joj se odazivaju.
Ti si sin Sahra (golema stijena u brdu), a ravnica je bolja od Sahre i ti si sin Harba (rata), a mir je bolji od rata i ti si sin Umejje, a Umejje znaci mala sluškinja. Kako to da ti postade zapovjednik vjernih (Amirul Mu'minin)?" [535]
Upravo zbog ovoga je Muavija dao 1.000.000 dirhema samo da Abdullah ibn Dzafer et-Tajjar jednom od svojih sinova da ime Muavija [536] kako bi u plemenu Beni Hašim imali ovo ruzno ime!
Na 91 stranici knjige "Veliki šejtan" Muavija se ubraja ujedno od sunnitskih imena!
Ebu Sufjan je nakon Bitke na Bedru preuzeo vodjstvo nevjernika protiv islama i Hind i njen sin Muavija su se u vojsci nevjernika borili protiv islama.
U Bitci na Uhudu Muavijina majka je rasporila prsa prvaku šehida Hamzi i pokušala da mu pojede dzigericu!
Ova je porodica do kad se to moglo ustrajavala je u borbi protiv Poslanika i njegovog pozivanja na put dobra, a clanovi ove porodice su bili vodje krvavih ratova protiv islama. Osme godine po hidzri, dakle, pred kraj zivota Bozijeg Poslanika, kada je islam vec postao sila, ova porodica je konacno, kada je vidjela da nema izbora, na silu primila islam, mada su se Muavija i njegova majka protivili Ebu Sufjanovom prelasku na islam.
Muavija je obracajuci se svome ocu recitirao ovu pjesmu:
"O Sahre! Svojim predavanjem islamu, nemoj da nas sramotiš.
Nakon što su posjeceni oni od nas koji su bili na Bedru, moj dajdza, amidza i dajdza moje majke i brat moj Hanzele koji su svoju krv dali za nas, lakše nam je umrijeti nego da slušamo neprijatelja kako nam veli: "Harb se odrekao Uzza'a (ime jednog od kipova za vrijeme dzahilijjeta)." [537]
Nakon potpunog osvajanja Mekke, na osnovu Seri'ata svi oni su kao roblje pali u ruke muslimana i Allahov Poslanik ih je oslobodio, zbog cega su ih u historiji uvijek nazivali tuleka' (oslobodjeno roblje).
Nakon pobjede u Bici Hunejn Poslanik sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, je Ebu Sufjanu i Muaviji dao veliki dio plijena kao sumu koja se obicavala davati nevjernicima radi pridobijanja njihovih srca za islam. [538]
Boziji Poslanik da bi Muaviju ucinio naklonjenim islamu dao mu je da bude jedan od njegovih pisara.
Jednog dana je Ibn Abbasa poslao po njega da mu kaze da dodje i da napiše nešto za Bozijeg Poslanika. Ibn Abbas mu je otišao i našao ga da jede. Poslije je Boziji Poslanik ponovo poslao po njega, a on je bio zauzet jedenjem i kada je i treci put poslao Ibn Abbasa on je opet jeo. Boziji Poslanik je potom rekao: "Neka ga Allah nikada ne ucini sitim." [539]
Muavija je zbog ove dove danju jeo i po nekoliko puta, ali se ne bi najeo i govorio bi: "Stigla me je dova, (kletva Bozijeg Poslanika)." [540]
Na jednom putovanju, Poslanik je cuo da dvije osobe odgovaraju jedna drugoj pjevajuci ruzne pjesme. Poslanik je rekao:
"Pogledajte, ko su oni?"
Rekli su mu: "To je Muavija ibn Ebi Sufjan i Amr ibn el-'As."
Boziji Poslanik podize ruku i rece: "O Boze upropasti ih u fitni i uništi u vatri njihovoj." [541]
Kada je Poslanik u Bici na Tebuku vidio ovu dvojicu da zajedno idu i razgovaraju, rekao je:
"Kad god ih vidite zajedno, razdvojite ih, jer se nikada ta dvojica nece sastali u dobru." [542]
Kada je Boziji Poslanik jednog dana vidio Ebu Sufjana kako jaše, a Muavija i njegov brat bili su jedan vodic, a drugi upravljac, rece:
"O Boze! Neka je tvoje prokletstvo nad onim koji jaše, onim koji upravlja i onim koji vodi." [543]
Ebu Sa'id el-Hidri i Abdullah ibn Mes'ud prenose da je Boziji Poslanik rekao: "Kad god Muaviju vidite da se popeo na moj mimber ubijte ga," i muslimani to ne uciniše i ne dospješe do srece. [544]
Belazuri sa svojim lancem prenosilaca od Abdullaha ibn Amra ibn el-'Asa, prenosi:
"Sjedio sam kod Allahovog Poslanika kada je on rekao: "Iz ovog prolaza ce ubrzo izaci covjek koji nece umrijeti u mojoj vjeri."
Abdullah veli: "Kada sam se spremao da dodjem Poslaniku, moj otac (Amr ibn el-'As) je oblacio odjecu, pa sam se zato bio uplašio (da mi se otac ne pojavi na tom prolazu, ali se na kraju Muavija pojavio." [545]
Ahmed ibn Hanbel u svome Musnedu, prenosi:
"Abdullah ibn Burejde, kaze: "Sa svojim ocem sam otišao kod Muavije, posadio nas je na krevet, spremio nam hranu, a onda su donijeli vino. Prvo je pio Muavija, onda je pio i moj otac. Moj otac rece:
"Otkako je Boziji Poslanik zabranio pijenje vina ja do sada nisam pio." [546]
Ibn Asakir prenosi:
"U vrijeme kada je sahabija Ibadet ibn Samit boravio u Samu, pored njega je naišla karavana koja je prenosila mješine s vinom. Upitao je: "Sta je ovo? Da li je to ulje?"
Receno mu je: "Ne, to je vino koje ce biti prodano doticnoj osobi."
Sahabija, Ibadet ibn Samit je uzeo noz i svaku mješinu s vinom koja je pored njega prolazila bi rasporio.
Ebu Hurejre je tada bio u Samu i doticni je poslao po njega, a kada je došao upitao ga je
"Zar neceš da sprijeciš svog brata Ibadeta ibn Samita koji je došao u Sam i danju nam kvari našu trgovinu, a nocu sjeda u mesdzid i sramoti nas?"
I Ebu Hurejre dodje Ibadetu ibn Samitu i rece:
"O Ubade! Šta ti imaš sa Muavijom! Pusti ga i ono što on prevozi! Bog kaze: "Taj narod je bio i nestao, njega ceka ono što je zasluzio, i vas ce cekati ono što cete zasluziti, ..." [547]
Ubade mu rece: "O Ebu Hurejre, ti nisi bio kada smo mi Bozijem Poslaniku dali prisegu da cemo u svim uvjetima da ga slijedimo i da cemo dobro da naredjujemo, a zlo zabranjujemo" ... Ebu Hurejre nije znao šta da odgovori!!" [548]
Slican ovome bio je i slucaj koji se dogodio u vrijeme Osmanovog hilafeta izmedju Muavije i Abdurrahmana ibn Sahla el-Ansarija kojega su uhapsili zbog toga sto je svojim kopljem razderao mješine s vinom, kada je Muavija rekao: "Ostavite ga, izgubio je pamet." Abdurrahman el-Ansari mu je rekao: "Tako mi Boga ja nisam izgubio pamet, Boziji Poslanik je zabranio unošenje vina u trbuhe i trznice muslimana." [549]
Muslim u svome Sahihu prenosi: "Muavija uzima kamatu." [550]
Ezan i ikamet u bajram namazu i ucenje hutbe prije bajramskog namaza, novotarije su koje je Muavija izmislio. [551]
Muavija je dzumu namaz obavio u srijedu prije podnevnog namaza!! [552]
Osman i Muavija su smatrali dozvoljenim spajanje tj. zenidbu s dvije sestre u isto vrijeme. [553]
Imam Nesa'i prenosi:
"Ibn Abbas je u vrijeme hadzdza na Arefatu, Sa'ida ibn Dzubejra, upitao: "Zašto narod ne izgovara telbiju?" (telbija su rijeci koje hadzije izgovaraju kada prilaze svetom hramu u Mekki: Lebbejk Allahumme lebbejk. - Odazivam Ti se Boze, odazivam) Sa'id rece: "Boje se Muavije."
Ibn Abbas tada izadje ispred svoga šatora i poce govoriti: "Lebbejk Allahumme lebbejk, i dodade: pa makar i bilo krivo Muaviji, ali neka je Bozije prokletstvo nad onima koji su se odrekli sunneta Poslanikovog zbog neprijateljstva prema Aliju." [554]
Sendi u komentaru na Sunenu Nesa'i piše: "Pošto je Ali bio privrzen sunnetu, oni su se odrekli sunneta, zbog neprijateljstva prema Aliju!"
Ebu Davud u svome Sunenu prenosi:
"Muavija je oblacio na sebe sve vrste haram odjece: svilu, zlato i kozu od divljih zivotinja!" [555]
Za rasvjetljavanje lika i karaktera Muavije interesantan je slucaj pripisivanja Zijada (kao sina) Ebu Sufjanu.
"Zijada je rodila Sumejja. Ova zena je bila jedna od najpoznatijih prostitutki u vrijeme dzahilijeta i u Taifu je bila nosilac zastave. (Poznate prostitutke su u to vrijeme dzahilijeta na vratima svojih kuca stavljale zastave). Ova zena je bila robinja Harsa ibn Kalde i od svoje zarade mu je davala odredjeni dio kao porez na svoj rad!
Hars ju je poslije udao za svog roba, Ubejda. Sumejja je rodila muško dijete kome su dali ime Zijad. Medjutim, postojalo je razmimoilazenje o tome ko je njegov pravi otac, jer su neki tvrdili da je njegov pravi otac Ebu Sufjan, Muavijin otac.
Ali, zvanicno njegov otac je bio Ubejd i zvali su ga Zijad ibn Ubejd. Kada je Muavija došao na vlast jedan emevija, Mugiret ibn Su'be, upucen od strane Muavije Zijadu je rekao:
"Ako svoje porijeklo prebaciš na porijeklo Muavije i prihvatiš da je Ebu Sufjan sa tvojom majkom pocinio blud i da ti je on otac, Muavija te moze postaviti za svoga valiju (namjesnika). Ali ti naravno nema potrebe da obracaš paznju na to šta narod govori!"
Zijad u pocetku nije prihvatio, ali je to kasnije ucinio i otišao Muaviji u Šam. Muavija je pred njega poslao svoju sestru Dzuvejrijje koja je pri susretu s njim skinula šal s glave i rekla: "Ti si moj brat, to mi je rekao Ebu Merjem!..."
Muavija je zatim okupio narod u mesdzid i doveo nekoliko svjedoka medju kojima je bio i Ebu Merjem es-Selusi.
Muavija je upitao: "Šta svjedociš, o Ebu Merjem?
Ebu Merjem rece: "Svjedocim da je Ebu Sufjan za vrijeme dzahilijeta došao u Taif, a ja sam tada bio trgovac vinom i rekao: "Pronadji mi kakvu prostitutku."
Rekoh: "Ja imam samo Sumejju, sluškinju Harsovu."
Ebu Sufjan rece: "Dovedi je, iako je prljava i smrdi!!" Zijad se sav zajampuri i rece: "Sacekaj! Ovdje su te doveli da svjedociš, a ne da vrijedjaš!!"
Ebu Merjem: "Da ste me izuzeli od svjedocenja bolje bi bilo, ja sam posvjedocio ono što sam vidio. Tako mi Boga, Ebu Sufjan se latio odjece Sumejjine, ja sam za njima zakljucao vrata i sjeo sam zabrinut. Nedugo zatim izašao je van potiruci se rukom po celu.
Rekoh: "Sta je bilo, Ebu Sufjan?"
Ebu Sufjan: "O Ebu Merjem, da nije bilo mlitavih grudi i ruznog mirisa, ne vidjeh njoj slicne!!"
Zijad ustade i rece: "O ljudi, culi ste šta je rekao svjedok. Ja ne znam sta je istina a šta laz u onome što svjedok iznosi, Ubejde je bio dobar otac i staratelj, vrijedan pohvale, ali u svakom slucaju svjedoci bolje znaju."
(Vehabije koji slijede revnosno sunnet znaju da se izgovaranje ovih nepristojnih rijeci odvijalo u mesdzidu i to izmedju dvojice "pravednih" sahabija Muavije i Zijada.)
Junus ibn Ubejd ustade i rece:
"0 Muavija! Boziji Poslanik je rekao: "Dijete pripada zakonitom muzu, a bludnik mora da bude kamenovan," a ti si donio presudu u suprotnosti sa Knjigom Bozijom i sunnetom Poslanikovim, tj. da dijete pripada bludniku, a kamenovanje zakonitom suprugu uz svjedocenje Ebu Merjem da je Ebu Sufjan pocinio blud!?"
Muavija: "Tako mi Boga, o Junuse, ili ceš ucutati ili cu te udariti da ceš veoma tromo pasti!!"
Junus rece: "Zar cu se kome drugom spustiti do (u okrilje) Bogu?"
Muavija: "Da. Oprosti mi Boze!!"
Ibn el-Asir veli:
"Prispajanje Zijada Ebu Sufjanu od strane Muavije, prvi je primjer javnog odbacivaanja Bozijih propisa." [556]
Nakon ovog dogadjaja, pisma koja je Muavija slao Zijadu, naznacavao je na ime "Zijad ibn Ebi Sufjan," a pisma koja je slao Zijad, potpisivana su ovim imenom.
Muslim u svome Sahihu prenosi da je onaj ko kaze da mu je otac neko drugi, a ne njegov zvanicni, a zna da nije istina to sto je rekao, postao je nevjernik i onaj ko svome ocu kaze da mu on nije otac, takodjer je postao nevjernik.
Muslim od Ebu Osmana prenosi:
"Nakon slucaja o pripisivanju Zijada Ebu Sufjanu, od strane Muavije, ja sam vidio Ebu Bakre'a, brata Zijadovog i rekao mu: "Sta ste to uradili? Uistinu sam ja od Sa'da ibn Ebi Vekasa cuo kada je rekao: "Ja sam licno cuo da Poslanik Boziji kaze: "Bilo ko da u islamu nekog covjeka nazove svojim ocem, a zna da je to laz Dzennet mu postaje haram."
Ebu Bakre rece: "I ja sam isto tako cuo od Poslanika Bozijeg." [557]
O Muavijinom trazenju krvarine od Osmanovih ubica upoznali smo se na predhodnim stranicama, gdje smo vidjeli da na osnovu historijskih izvora prvog stepena vjerodostojnosti kod ehlu-sunneta Muavija je bio jedan od onih koji na Osmanov pismeni zahtjev za pomoc nije dao odgovor, da bi onda onima koje je poslao naredio da dodju u blizinu Medine, ali da ne ulaze u grad .... I nakon Alijeve pogibije i Muavijinog dolaska na vlast on opet zaboravlja krvarinu za ubistvo Osmana, zbog koje se bio digao i Osmanovoj kcerki daje negativan odgovor.
Prema tome on je bio zadovoljan njegovom smrcu i nadao se da ce on doci za halifu namjesto njega ali, posto je vidio da su sve sahabije i muslimani u drugim gradovima jednoglasno izabrali Aliju, Muavija izgubivši svaku nadu, naredjuje povratak vojske koju je doveo nadomak Medine, da bi onda, kada ga je Ali smijenio, (s polozaja vladara Sama), osvetu Osmanove krvi uzeo kao izgovor za svoje pobunjenicke aktivnosti.
A ono što ovu cinjenicu rasvjetljava jeste predaja u knjizi El-Bidaje ven-Nihaje od Ibn Kesira:
"Ali je Dzurejra ibn Abdullaha poslao Muaviji da od njega uzme prisegu, na sto je on rekao: "Napiši Aliju da mi da vilajet (upravu) nad Sirijom i Egiptom i da se obaveze da nakon sebe nikoga nece odredivati za halifu!"
Kada je pismo stiglo Aliju, a.s. rekao je:
"Ovo je prevara." "... i za pomagace nisam uzimao one koji na krivi put upucuju." [558]
A neki od Emevija kao što je Velid ibn Ukbe, kada su culi za Muavijino pismo Aliju i za njegovo trazenje vlasti u Šamu i Egiptu, poslali su mu pismo u kojem su ga ukorili i rekli mu: "Drzi se Sama (Sirije) koja ti je u rukama."
Tada je Muavija od naroda uzeo prisegu da traze osvetu za krv Osmanovu!! [559]
Prema tome, trazenje krvarine za ubistvo Osmana, jeste laz koju je Muavija u to vrijeme spleo radi borbe za vlast, a njegovi sljedbenici, vehabije u ovo naše vrijeme rade na odbrani njegovih zlocinackih, crnih djela.
Ali i ako pretpostavimo da je Muavija bio iskren u onome što je govorio, a nije tako i ako imamo u vidu da je Osman sin Affana, sin Ebil 'Asa sin Umejje, a Muavija sin Sahre sin Harba sin Umejje, na osnovu kojeg šeriata Muavija moze da trazi krvarinu za Osmana?
Zar Osman nije imao sina, kcerku, amidzica?
Kako je Muavija postao Osmanov legalni pravni nasljednik?
Nije li ovo dzahilijjelski obicaj po kojem Muavija moze samo na osnovu rodbinskih veza da brani Osmana, a vehabije to da potvrde?
Osim toga, po kojem se to šeriatu ili ustavu neke zemlje moze mobilizirati cijela vojska radi uzimanja krvarine za jednog ubijenog i to protiv zakonitog vladara?
Muavija je pokrenuo zlocinacki rat protiv pravedne islamske vlasti Alija, rat koga je na osnovu sahih hadisa ehlu sunneta Poslanik predskazao.
Hakim u Mustadrekus-Sahihejn i Hatib el-Bagdadi u Tarihu Bagdad, obojica medju najvecim poznavaocima hadisa ehlu-sunneta od Ebu Ejjuba Ansarija prenose da je Boziji Poslanik Aliju naredio da ratuje protiv tri grupe ljudi i to: nakisina (kršitelja zavjeta), kasitina (zlocinaca) i marikina (otpadnika od vjere). [560]
A Hatib el-Bagdadi od Alkame i el-Esveda prenosi da kazu:
"Kada se veliki sahabija Ebu Ejjub Ansari vratio iz Bitke na Siflinu (rat izmedju Alija i Muavije) otišli smo njemu i kazali: "0 Ebu Ejjube! Dolaskom Muhammeda sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, i zaustavljanjem njegove deve pred tvojom kucom, (u vrijeme hidzre) Allah je ukazao svoju paznju prema tebi, a zar si ti sada isukao svoju sablju i spreman si njome da udariš po svojima koji izgovaraju La ilahe illa Allah - Nema boga sem Allaha?"
Ebu Ejjub je odgovorio: "Onaj koji je poslan svojim istomišljenicima ne laze ih, Boziji Poslanik je nama naredio da se sa Alijem borimo protiv tri grupe ljudi: nakisina, kasitina i marikina. Sto se ltice nakisina (prekršitelja zavjeta) ratovali smo protiv sljedbenika Deve (Deva je pripadala Majci Vjernika, Aiši) - Talhe i Zubejra, a što se tice kasitina (zlocinaca), upravo se vracamo iz rata protiv njih - Muavije i Amr ibn el-'Asa, a marikini (haridzije ili otpadnici) su oni koji ce boraviti po putevima i palminjacima i protiv njih cemo da ratujemo, inša'Allah ..." [561]
Rat Muavije protiv Alija a.s. trajao je 110 dana i 45.000 Muavijinih vojnika je izginulo u tom ratu, a 25.000 Alijevih vojnika su postali šehidi. Medju tim šehidima je bio i Ammar ibn Jasir, veliki ashab Bozijeg Poslanika o kome je Poslanik predskazao da ce ga ubiti grupa zlocinaca i protivnika istine. Ovaj hadis je prenesen u svim zbirkama hadisa i historijskim knjigama i zacudjujuce je što taj hadis prenosi cak i Buharija.
Kada je Poslanik sallallahu alejhi ve alihi ve sellem u vrijeme izgradnje prvog mesdzida u Medini vidio da svi nose po jedan kamen, samo Ammar ibn Jasir sav oznojen nosi po dva, svojom rakom je skinuo prašinu sa njegovog lica i sa sazaljenjem rekao: "Ammara ce ubiti grupa zlocinaca i protivnika istine." [562]
Kada se medju slabo informiranim Muavijinim vojnicima procula vijest o Ammarovoj pogibiji, zbog Poslanikovog hadisa o predskazanju njegove pogibije, nastao je zamor i pobuna. Medjutim, Muavija i Amr ibn el-As koristeci se lazima i obmanama umiriše ovu pobunu.
Nakon ove bitke Muavija se vratio u Siriju, ali je nastavio da cini zla šaljuci teroristicke grupe.
Taberi prenosi: (Muavija je) Zahhaka ibn Kejsa poslao na celu sa tri hiljade ljudi i naredio: "Kada stigneš do sljedbenika Alijevih, zaplijeni im njihovu imovinu." Kada je ovaj naišao na pleme Sa'lebije oduzeo im je imovinu. A kada je presreo covjeka po imenu Amr ibn Umejs koji se sa još nekoliko svojih saputnika uputio na hadzdz, svima je zaplijenio imovinu, tako da su oni izostali od putovanja na hadzdz ... [563]
Slao je Muavija takodjer i neke druge osobe kao što su Nu'man ibn Bešir, Sufjan ibn Auf, Busr ibn Arta't ..., od kojih su svaki ponaosob pocinili brojne zlocine.
Jedno od zlih djela Busra ibn Arta'ta bio je i napad na podrucje Jemena gdje je na putu sustigao porodicu Ubejdullaha Abbasa, amidzica Poslanika Bozijeg i dvoje njegove malehne djece pred ocima njihove majke zaklao, a jedan veliki broj Alijevih sljedbenika poubijao. [564]
Muavija je pocinio takva zlodjela na koja se u historiji rijetko moze naici.
Napadi i masovna ubistva Muhammeda ibn 'AbdulVehhaba u Nedzdu, Hidzazu i u pravcu Iraka, umnogome lice na Muavijina zlodjela.
Nakon Alijeve pogibije i nakon što su muslimani dali prisegu Imamu Hasanu, Muavija je ulaganjem ogromnih napora uspio da izvrši uticaj na vojsku Imama Hasana i medju njegove sljedbenike ubaci agente, te svojim spletkama i lazima primora ga da prihvati mir.
Ebu el-Faradz prenosi:
"Nakon sto je Muavija pokrenuo vojsku u rat protiv Imama Hasana, na put mu se isprijecio Ubejdullah Abbas na celu sa vojskom Imama Hasana kada je došlo i do nekih okršaja. Muavija je nocu poslao jedno lazno pismo Ubejdullahu Abbasu u kojem ga obavještava:
Hasan bin Ali mi je napisao da hoce sa mnom da sklopi mir, ako sada prihvatiš da me slijediš mozeš biti zapovjednik, a ako ne prihvatiš, poslije ne ocekuj ništa. Ako sada dodješ polovina od 10 miliona dirhema ce ti se odmah predati u ruke, a druga polovina pri ulasku u Kufu.
I Ubejdullah Abbas iste noci se prikljucio Muavijinoj vojsci." [565]
U mirovnom sporazumu izmedju Imama Hasana i Muavije, dogovoreno je nekoliko tacaka:
Kada je nakon uspostavljanja mira Muavija ušao u Kufu sa minbera se obratio narodu: "Ja nisam sa vama ratovao da biste vi klanjali, postili, hadzdz obavili ili zekat davali, vi to i sami izvršavate. Ratovao sam da bih imao vlasi nad vama i Bog mi ju je eto i dao, mada to vama nije po volji!"? [567]
I dodao je: "Sada se odricem svih onih obaveza na koje sam se obavezao Hasanu!" [568]
Kada je Muavija došao na vlast, otpoceo je rat širokih razmjera protiv Alija i njegovih sljedbenika.
Proklinjanje i psovanje Alija u hutbama dzumanskih namaza, ucinio je obaveznim.
Ranije smo u raspravi o izmišljenim hadisima ukazali na Muavijina pisma u kojima on zahtijeva proklinjanje Alija i izmišljanje hadisa u korist drugih halifa, nasuprot svakom hadisu koji je prenesen o odlikama hazreti Alije a.s.
Zbog Muavijine naredbe i proglašavanja da je imovina i zivot onoga koji odbije proklinjati Alija halal, na hiljade muslimana je ubijeno zbog ljubavi prema Aliju i što nisu htjeli da ga proklinju, medju kojima je bio i jedan od najcasnijih ashaba Bozijeg Poslanika, Hudzr ibn Adijj i njegovi drugovi.
Slucaj Hudzra ibn Adijja i njegovih drugova spada u najcrnja Muavijina zlodjela.
0 Hudzru ibn Adijju najveci sunnitski alimi su iznijeli svoja mišljenja: Ibn Sa'd u Tabekatu, Ibn Hadzer u knjizi El-Isabe i Ibn el-Asir u Usdul Gabe, prenose:
"Došao je Bozijem Poslaniku sa svojim bratom Hanijem i ucestvovao u Bici Kadisije te osvojio podrucje Maradz 'Azra (u blizini Damaska).
Hakim u Mustadrekus-Sahihejn prenosi:
"Bio je jedan od pravednih sahabija i vodja medju ashabima Muhammeda a.s."
El-Isti'ab:
"Bio je jedan od najboljih sahabija i onaj kome je dova bila uslišana."
A Ez-Zehebi u Sijeru A'lamin-Nubela, kaze:
"Bio je castan, autoritativan i naredjivao je dobro, a sprecavao zlo. Bio je jedan od Alijevih sljedbenika i zapovjednika u Bitci na Sifinu i bio je dobar i pobozan covjek."
Ibn Kesir piše:
"Dolazio je Poslaniku sallallahu alejhi ve alibi ve sellem, i bio je jedan od dobrih sluga Bozijih te od najskromnijih sahabija. Svojoj majci je cinio mnogo dobra. Puno se molio Allahu i postio."
U El-Isabe stoji:
"Bio je jedan od Alijevih drugova i njegovih šija i bio je prisutan kada je Ebu Zerr u Rabzi preselio. Zijad ibn Ubejd (za vehabije Zijad ibn Ebi Sufjan) ga je sa još jedanaest drugova uhapsio i poslao Muaviji, a jedina njihova krivica je bila što su podrzavali Alija i sve su ih u podrucju Maradz 'Azra (regija koja je osvojena pod zapovjedništvom Hudzra) pozatvarali. Kada su neki od njihovih rodjaka od Muavije zatrazili da ih pusti na miru, Mnavija je izdao naredbu da se oni mogu osloboditi samo pod uvjetom da pristanu na proklinjanje Alija i odricanje od njega, zatim su im iskopali mezareve i donijeli im mrtvacku odjecu (cefine).
Oni su cijelu tu noc obavljali molitve, a ujutro nakon sto je Hudzr sa svojim drugovima odbio njihov zahtjev za proklinjanjem i odricanjem od Alija, klanjali su svoj posljedni namaz pored svojih mezara i Hudzr ibn Adijj je tada izmedju ostalog rekao:
Tako mi Allaha ovo je podrucje u kojem sam ja bio prvi musliman koji je izgovorio tekbir, a sada sam prvi poglavar muslimana koji u njemu biva ubijen!" [569]
U El-Isti'abu broj 5 i 48 i Usdul Gabe 1, str. 385 stoji:
"Hudzr, Bozija milost neka je s njim, svojim bliznjima koji su bili prisutni na mjestu gdje je bio ubijen, je rekao: "Ni zeljezo od mene ne odstranjujte, ni krv moju s tijela moga ne sapirite. Zelim da se u istom ovom stanju u kojem sam sada susretnem sa Muavijom pred Allahom."
Ibn Abdurabbih prenosi:
"Muavija je sedam godina pripremao narod za polaganje prisege njegovom sinu Jezidu, zbog cega je bliznje darivao novcem, a daljnima je nastojao da se priblizi." [570]
Poznati sunnitski historicar i poznavalac hadisa, pisac velikog djela El-Kamil fit-Tarih i Usdul-Cabe Ibn Asir, piše:
"Polaganje prisege Jezidu pocelo je od Mugireta ibn Su'be (jednog od Emevija) u vrijeme kada ga je Muavija htio smijeniti s polozaja namjesnika u Kufi i da na njegovo mjesto postavi jednog Emeviju, Sa'ida ibn el-'Asa.
Kada je Mugire cuo za ovu Muavijinu pricu uputio se u Sam. Kada je stigao do Jezida rekao mu je:
"Velikani iz redova Poslanikovih ashaba su pomrli, a i velikani Kurejšija. Na mjestu njih su ostali njihovi sinovi, a ti si medju najboljima od njih i medju najboljim si poznavaocima sunneta i politike, ne znam zašto Amirul Mu'minin za tebe ne uzme prisegu?"
Jezid upita: "Da li je to izvodivo?"
Mugire rece: "Da."
Jezid je razgovarao sa svojini ocem, pa je Muavija pozvao Mugirea da ga posjeti i ovaj mu je ponovo ispricao ono što i Jezidu.
Muavija gaje upitao: "Ko ce to za mene obaviti?"
Mugire odgovori: "Za Kufu cu se ja pobrinuti, a za Basru Zijad, (za vehabije sin Ebu Sufjanov) i osim ova dva u drugim gradovima ti se ne mogu suprotstavili."
Muavija rece: "Onda se vrati na posao i o ovome se posavjetuj sa svojim ljudima u koje imaš povjerenje! Pa da vidimo."
On se vratio svojim drugovima i rekao: "Muavijinu nogu sam stavio u uzengiju Muhammedovog ummeta i u njemu sam proizveo takvu raspuklinu da se nikada nece sastaviti!"
Zatim se vratio u Kufu i sa svojim sinom Musaom pronašao deset osoba privrzenih Emevijama, dao im 30.000 dirhema da odu Muaviji i u Sam te da podsticu na uzimanje prisege za Jezida.
Muavija im je u Samu rekao: "Nemojte da zurite i ostanite pri svome ubjedenju!" A potom je kriomice, Musa'a sina Mugire upitao: "Za koliko ti je otac kupio vjeru od njih?"
Musa odgovori: "Za 30.000."
Muavija rece: "Kako je za njih bila bezvrijedna njihova vjera."
Muavija je Zijadu napisao pismo u kojem mu je rekao: "Mugire je narod Kufe pozvao da da prisegu Jezidu, a Mugire nije sinu tvoga brata preci od tebe! Kada ti ovo moje pismo stigne pozovi narod Basre takodjer ...."
Procitavši ovo Muavijino pismo Zijad je pozvao jednog od svojih povjerljivih ljudi i rekao mu:
Idi Muaviji i reci mu: "Amirul Mu'minin! Pismo je stiglo, ali šta da kazem narodu ako ih pozovem da poloze prisegu Jezidu kada se on igra sa psima i majmunima i oblaci svilenu odjecu, kada pretjeruje u opijanju i kada voli da sluša udaranje talambasima i da pleše, a dio tog naroda je i Husejn ibn Ali, Abdullah ibn Abbas, Abdullah ibn Zubejr, Abdullah ibn Omer? Treba da mu narediš da jednu godinu ili dvije postupa kao i oni, a onda bismo mozda mogli narod da prevarimo!"
Kada je izaslanik prenio Muaviji ovu poruku, Muavija je rekao: 'Teško tebi, o sine Ubejdov!!? Tako mi Boga, ja sam cuo da mu je receno: "Halifa poslije mene je Zijad." Tako mi Boga, vraticu ga majci njegovoj Sumejji i njegovom ocu Ubejdu!!!" [571]
Ibn Kesir prenosi:
"Nakon Zijadove smrti, Muavija je htio da polaganje prisege Jezidu sprovede u djelo, zbog cega je 100.000 dirhema poslao Abdullahu sinu Omera ibn el-Hataba, koji je to prihvatio.
Zatim mu je receno: "Daj prisegu Jezidu." Omerov sin je rekao: "Dakle to je Muavija htio! (ako je to tako) onda mi je vjera veoma jeftina!" (kasnije se ispostavilo da je vjera ovoga nesrecnika u stvari bila dzaba) [572]
Ibn Abdulbirr, onaj kojemu u fikhul-hadisu (hadiski znanosti) nema ravna, davanje prisege Jazidu u Siriji, centru Emevija i medju narodom koji je odrastao su odgojem Muavije i Emevija, ovako opisuje:
"Kada je Muavija htio da u Samu za Jezida uzme prisegu u svojoj hutbi obracajuci se okupljenom narodu rekao je:
"O narode, ja sam ostario i smrt mi je blizu i zelim da vam odaberem covjeka koji ce (poslije mene) da vodi vaše poslove, a ja sam jedan od vas, pa iznesite mi svoje mišljenje."
(Muavija je mislio da ce oni, s obzirom na lekcije koje im je on davao jednoglasno reci: "Neka bude kako ti kazeš.")
Svi prisutni jednoglasno rekoše: "Mi smo sa Abdurrahmanom ibn Halidom (Halid ibn Velid je covjek koga je Ebu Bekr, nazivao "Sejfullah - Allahova sablja") zadovoljni."
Ove njihove rijeci Muaviju su teško pogodile, ali je to on u sebi zadrzao.
Kada je Abdurrahman ibn Halid ibn el-Velid obolio, Muavija je svome lijecniku, koji je bio Jevrej, nalozio da mu da kakav napitak koji ce ga usmrtiti, sto je on i ucinio i od toga je Abdurahman umro!
Muhadzir ibn Halid, Abdurrahmanov brat je sa svojim slugom kriomice došao u Siriju i jedne noci kada se Muavijin lijecnik Jevrej vracao od njega Muhadzir i njegov sluga su ga ubili!"
Ibn Abdulbirr na kraju veli: "Ovaj dogadjaj i njegov tok je ucenjacima dobro poznat!" [573]
Ibn Kutejbe ed-Dejnuri jedan od starih historicara ehlu sunneta, piše:
"Muavija je svome namjesniku u Medini pismeno nalozio da od naroda uzme prisegu za Jezida, ali on to nije ucinio kao što to nisu ucinili ni Kurejšije, pa je on Muaviji napisao:
"Tvoj narod se uzdrzao od davanja prisege tvome sinu, napiši mi svoje mišljenje o tome."
Muavija ga je potom uklonio, a na njegovo mjesto je postavio Saida ibn el-'Asaa za namjesnika Medine." [574]
Kako su Benu Umejje bili jednoglasni u protivljenju za davanjem prisege Jazidu, Muavija je, da bi napravio raskol medju njima, Saidu ibn el-'Asu, svome emevijskom namjesniku u Medini, naredio da sruši kucu i zaplijeni imovinu prethodnog vladara Medine, Mervana, koji je bio Emevija.
"Ali, Said ibn el-'As to nije ucinio i vec je dao negativan odgovor Muaviji koji mu je ponovo naredio da to ucini, ali Said ibn el-'As je odbio. Zbog toga ga je Muavija smijenio i na njegovo mjesto ponovo postavio Mervana!
Mervan (onaj koji je bio zamjenik treceg halife Osmana je na osnovu istog naloga uzeo grupu od nekoliko ljudi i uputio se prema kuci Saida ibn el-'Asa.
Kada ih Said vidje upita: "Došli ste da mi kucu srušite?"
Mervan rece: "Da! Amirul mu'minin mi je to nalozio, a da je tebi tako što naredio zar ti to ne bi uradio?"
Said odgovori: "Ne!"
Mervan rece: 'Tako mi Boga bi. Ti bi to ucinio."
"Nikada," rece Said i izvadi iz dzepa dva pisma od Muavije, pokaza ih Mervanu i rece: "Muavija je htio da medju nama napravi razdor."
Mervan mu na to rece: "Tako mi Boga, ti si bolji od mene," i vrati se natrag ne srušivši kucu.
Said je potom Muaviji poslao pismo u kojem je napisao: "Veoma je cudno od Amirul mu'minina što je pogazio pravo rodbinstva i htio da nas neprijateljski nastroji jedne protiv drugih ...." [575]
Belazuri, historicar kome vehabije vjeruju, piše:
"Sa'd ibn Ebi Vekas i Hasan ibn Ali su od strane Muavije, otrovani (usljed cega su i umrli)." [576]
A to je ucinio Muavija zato što je Sa'd ibn Ebi Vekkas bio jedan od šestorice clanova Omerovog vijeca za izbor halife, a Imam Hasan je prihvatanjem mirovnog sporazuma Muaviju obavezao da poslije sebe ne odredjuje nikoga za halilfu. [577]
Muavija je da bi riješio problem neslaganja sa nekoliko poznatih licnosti, Husejna ibn Alija, Abdullaha ibn Zubejra, Abdullaha ibn Omera i Abdurahmana ibn Ebu Bekra, licno otišao u Medinu i toliko je bio ljut da ni jednom od njih nije dao vremena da se s njim susretnu vec je rekao: "Ako ne daju prisegu sve cu ih pobiti!"
I kod Majke Vjernika, Aiše potuzio se na njih!" [578]
Muavija je u Medini sa minbera Bozijeg Poslanika poceo da govori o polaganju prisege Jezidu. Tada su pomenute licnosti s njim stupile u razgovor, a Abdurahman ibn Ebu Bekr (sin prvog halife i brat Aisin) je rekao: "Zar je ovo monarhija, pa da kada jedan car kad umre drugi ga naslijedi, tako mi Boga necemo to uciniti (dati prisegu)!"
Muavija mu je nakon toga poslao 100.000 dirhema, ali on nije prihvatio, vec je vrativši mu ih natrag, rekao: "Zar vjeru svoju u zamjenu za ovaj svijet svoj da prodam?" Potom se uputio u pravcu Mekke, ali je prije nego je obavljeno uzimanje prisege na vjernost Jezidu, umro!
Ibn Abbdulbirr o tome piše:
"On je iznenada umro u mjestu el-Hubši i na tom mjestu je odmah i ukopan. Kazu da je u snu umro!" Kada je sestra, Majka Vjernika, cula za njegovu smrt odmah se uputila prema njegovom mezaru. Kada je tamo stigla zaplakala je i srocivši jednu pjesmu rekla je:
"Tako mi Boga moj plac je zbog toga što su te kada sam stigla vec bili ukopali, a da sam prije tvoga ukopavanja stigla ne bih plakala!?" [579]
Zašto!?
Hakim Nejšaburi veli:
"Spavao je i kad su otišli da ga probude, vidješe da je umro, tako da je to Aiši stvorilo sumnju, bojeci se da mu nisu neko zlo ucinili pa ga onda zivog zakopali!" [580]
Prema tome, Majka Vjernika je izgubila i drugog svoga brata i oba su ubijeni od strane Muavije.
Prvi je bio Muhammed koga je u Egiptu Amr ibn el'As ubio, a zatim njegovo mrtvo tijelo stavio u lešinu magarca i sve zajedno spalio.
Majka Vjernika nije baš voljela Muhammeda jer je bio na strani Alija i u Bici kod Deve je ratovao protiv svoje sestre, a kada je ona zarobljena, Ali a.s. je odredio Muhammeda, dakle njenog brata, da se pobrine o njoj.
Upravo zbog toga Aiša nije iskazivala toliko ljutnje prema Muaviji u slucaju Muhammedova ubistva i pomirila se s njim i od Muavije je dobijala brojne poklone. [581]
A jedno od najcudnijih pitanja je saradnja Majke Vjernika sa Muavijom u pogledu prispajanja Zijada Ebu Sufjanu, jer kada je prvo pismo Majke Vjernika adresirano sa "Zijad ibn Ebu Sufjan" došlo u ruke Zijada, on je sakupio narod u mesdzid i mada je pismo bilo u potpunosti privatnog karaktera, cijelog ga je procitao pred narodom (zbog toga što je naslovljeno na njegovo ime). [582]
Ubistvo brata Abdurrahmana Aišu je jako naljutilo, tako da je ona u ime protivljenja Muaviji pocela prenositi neke hadise o odlikama nazreti Alija i Fatime, što je Muaviji bilo veoma teško podnijeti.
Ibn Kesir prenosi:
"El-Esved ibn Jazi kaze da je rekao Aiši:
"Zar nije cudno da se jedan od tuleka (oslobodjenih robova) svadja sa ashabima Allahovog Poslanika oko hilafeta?"
Majka Vjernika mu odgovori: "Zašto se cudiš? Vlast je u Allahovim rukama i On je daje i dobrom i lošem covjeku. Faraon je cetiri stotine godina vladao nad stanovnicima Egipta, a isto tako su cinili i drugi kafiri!!" [583]
To što Majka Vjernika Muaviju poistovjecuje sa Faraonom i drugim nevjernicima, pokazatelj je njene srdzbe prema njemu.
Prema tome u historiji se ne moze naci neko ko bi volio Jezida (kao što cemo vidjeti da ni jedan musliman ne moze voljeti Jezida) cak ni stanovnici Sama koji su odrasli uz odbojne norme Emevijja, nisu htjeli da prihvate Jezidov hilafet i vidjeli smo na koji nacin je Muavija poubijao poznate licnosti radi otvaranja puta za uzimanje prisege Jezidu.
(Neka Allah na Sudnjem Danu prozivi one koje vole Jezida zajedno sa njihovim Jezidom
"A na Dan kad pozovemo sve ljude s vodjom njihovim."
Al-Isra : 71)
Pogledajmo stranicu 103 "Velikog šejtana."
Da li je Jezid u ratovima protiv Rimljana imao neku znacajnu ulogu, pa da na osnovu toga bude omiljen?
Ibn el-Asir, historicar i veliki sunnitski poznavalac hadisa i Belazuri, alim koga i vehabije priznaju, prenose:
"Muavija je htio Jezida da pošalje u rat protiv Rimljana u podrucju Es-Sa'ifa, ali on se izvlacio govoreci da je bolestan, pa ga se otac okanio. U podrucjima gdje su ratovali sa Rimljanima, medju muslimanima je zavladala epidemija gripe i boginja.
U to vrijeme Jezid je sa svojom zenom Ummu Kulsum, kcerkom Abdullaha ibn Amira, otišao na izlet u mjesto Dejru Merran. Kada je cuo da je medju muslimanima na bojnom polju zavladala epidemija bolesti, srocio je nekoliko stihova: "Sad kada u Dejru Merranu sjedim na tepisima raznobojnim, a i Ummu Kulsum je sa mnom, šta to mene briga što su im vojnici u Gazkaduni oboljeli od gripe i groznice!" [584]
Pogledati 103 stranicu "Velikog šejtana"
Jezidova mišljenja i pogledi jasno su odslikani u njegovoj zbirci pjesama.
Ibn el-Dzevzi, jedan od vaznih alima ehlu-sunneta, ovako prenosi jednu od njegovih kasida:
"Ej, voljena, pjevaj, i pricu o Ebu Sufjanu mi pricaj,
kada je na Uhudu došao i uradio to sto je uradio,
dotle da se plac i uzdasi zena muslimanskih za Hamzom (prvakom šehida) posvuda zacuo,
vinom me, spravljenim od grozdja sirijskog napoj,
jer kada pogledam obicaje stare porodice Emevijja,
vidim da je pijenje njegovo halal.
Prica o novom prozivljenju
samo je bajka za zabavljanje srca i ništa drugo.
Kada umrem odmah sa nekim drugim muškarcem spavaj,
jer nade u ponovni susret nema!
Ja moram da vidim Muhammeda,
ali naravno sa vinom koje ce kosti da mi osvjezuje..." [585]
Belazuri piše:
"Jezid je prvi covjek koji je javno pio vino i prvi koji je javno poceo da priredjuje pjevaljke i imao je svoje sluškinje i sluge koji su mu pjevali. Zabavljao se sa majmunima, izlazio u šetnju sa psima i igrao se s pijetlovima ... Jezid ibn Muavijaje imao jednog majmuna koga je zvao Ebu Kajs i govorio: "Ovo je jedan starac od sinova Izraela koji je, zbog svojih grijehova, pretvoren u majmuna."
Davao mu je da pije vino i gromoglasno se smijao na ono što je majmun radio i stavljao bi ga da jaše na zebri i slao da se trka sa konjima..." [586]
Ibn Kesir biljezi:
"Jezid je bio poznat po slušanju muzike, pijenju vina i haram pjevanju, lovu i drzanju sluškinja koje su imale zadatak da pjevaju i plesu. Priredjivao je medjusobne tuce ovnova i igrao se sa zivotinjama i majmunima i nije bilo jutra, a da se nije pijan probudio!
Majmuna bi vezao na osedlanog konja, a onda bi mu otpustio uzde. Na glave majmuna svojih sluga stavljao bi kape napravljene od zlata i priredjivao je konjske utrke, a kad bi umro neki od majmuna teško bi se razalostio i kazu da je uzrok Jezidove smrti to što ga je majmun ujeo..." [587]
Belazuri prenosi:
"Uzrok Jezidove smrti je bilo to sto je u pijanom stanju nosio nekakvog majmuna na divljem magarcu i trcao za njim, u tome je pao na zemlju i slomio vrat, a još je nešto povrijedio od unutrašnjih organa i ubrzo je umro." [588]
Radi boljeg upoznavanja sa Jezidom ukazujemo na tri vazna dogadjaja koji sacinjavaju cijelo razdoblje njegovog hilafeta.
Muavija je bio vec umro, a tri vazne licnosti još nisu bile dale prisegu Jezidu: Husejn ibn Ali, Abdullah ibn Zubejr i Abdullah ibn Omer. Jezid je poslao jedno pismo svome namjesniku u Medini i obavještavajuci ga o Muavijinoj smrti naredio mu da od pomenute tri osobe uzme prisegu, a ako ne daju da ih pobije.
Namjesnik ih je pozvao i Abdullah ibn Omer je dao prisegu (sin drugog halife Omera, koji u cijelom razdoblju hazreti Alijeva hilafeta nije htio Aliju da polozi prisegu na vjernost, dok je Jezidu odmah, bez oklijevanja dao prisegu).
Ibn Zubejr je pobjegao, da ne dadne prisegu, a Imam Husejn je ostao ne dajuci prisegu rekavši: "Od islama se moramo oprostiti ako osoba kao što je Jezid postane halifa muslimana." [589]
Imam Husejn, a.s. je od ovog momenta svjesno i sa tacno odredjenim ciljem otpoceo pokret sa cijim bliskim završetkom je bio upoznat na osnovu predskazivanja koje je cuo od Allahova Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, a ciji daleki završetak je takodjer on planirao.
On vidi da samo nakon pedeset godina od smrti Allahovog Poslanika, Jezid sa onakvim karakteristikama postaje zamjenik Poslanikov, vodja islama i muslimana, ali i pored svega toga muslimani na sve to gledaju ravnodušno kao da su utonuli u takav san da je za njihovo budjenje potreban jedan ogromni talas koji ce ih probuditi, a taj talas ce on morati da proizvede.
Cinjenice u koje na osnovu predaja ehlu-sunneta nema sumnje, jesu da je Poslanik sallallahu alejhi ve alihi ve sellem predskazao da ce Imam Husejn bili ubijen, cak je rekao i mjesto gdje ce se to desiti, te da je Poslanik sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, kada je to govorio plakao.
Predaju o ovom prenose najveci muhaddisi ehlu-sunneta kao što je Ahmed ibn Hanbel, Taberani, Belazuri, Ibn S'ad, Taberi, Hakim en-Nisaburi, Zehebi, Ibn Hadzer el-Hejsami, Ibn Hadzer el-'Askalani, Ibn Kesir, El-Harezmi el-Hanefi, Sujuti i dr ... [590]
Imam Husejn javno proglašava protivljenje Jezidovoj vlasti i pocinje svoj revolucionarni pokret s ciljem naredjivanja dobra i sprecavanja zla i radi obavještavanja muslimana da Jezidova vlast nije u skladu sa Allahovim Zakonom.
On zna da nije dozvoljeno pokorili se onakvom Jezidu i zna da ce biti ubijen, ali svjestan je i toga da on mora svoj glas trazenja pravde i istine pronijeti do što veceg broja muslimana. Mora muslimanima reci iz kojeg razloga zele da ga ubiju, pa tek onda da bude ubijen.
Iz ovih razloga on krece iz Medine sa svojom porodicom i mladima iz Beni Hašima, ali ne tajno vec javnim putem i u sezoni hadzdza stize u Mekku. Muslimani iz vecine gradova su vec došli u Mekku radi obavljanja hadzdzskih obreda.
Imam Husejn jasno i otvoreno medju svim muslimanima oglašava svoje protivljenje davanju prisege Jezidu. Kada biva obaviješten da je Jezid spremio grupu svojih ljudi koji imaju zadatak da ga ubiju za vrijeme obavljanja hadzdzskih obreda, Imam odlucuje da ode izvan Mekke.
A gdje? Dobio je neka pisma od naroda Kufe koji su ga pozvali da dodje. Da bi saznao kakvo je tamo stvarno stanje, ranije je poslao svoga amidzica u Kufu. Ne zeleci da krv bude prolivena u casnom haremu, Imam Husejn prekida obrede hadzdza i muslimanima koji nisu mogli vjerovali da Imam napušta hadzdz, obznanjuje da krece na put i govori: "Onaj ko zeli da svoju krv dadne na Allahovom putu, neka podje sa mnom!"
Na putu za Kufu saznali su da je stanje u Kufi u potpunosti pod kontrolom Jezidovog namjesnika Ubejdullaha ibn Zijada (sin Zijada ibn Ubejda, a za vehabije sin Ebi Sufjana) i da Imam nece moci uci u grad.
Imam saznaje za pogibiju svoga amidzica u Kufi, kao i jednog od šitskih poglavara, Hani' te da su mnogi od uglednih ljudi u Kufi pozatvarani, ali Imam ipak nastavlja svoj put prema Kufi. Koga god bi susreo u putu pozivao bi ga da mu se prikljuci dajuci mu do znanja da ce biti ubijen!
Konacno nailazi na Jezidove vojne odrede koji ga opkoljavaju u podrucju Kerbele, gdje ce zajedno sa svojom bracom i braticima (osim jednog), sa svim svojim sinovima i onima koji su sa njim pošli (ukupno sedamdeset dvije osobe), postati šehidi od ruku Jezidovih vojnika. Sehidima su kasnije poodsijecali glave i poslali ih Jezidu, a porodicu Imama Husejna i njegove sestre, cije su ogrtace strgnuli sa njih, su zarobili i tjerali ih da prevale po stotine kilometara puta po vrucini da bi ih doveli do emiru-1-mu'minina, Jezida. [591]
Kada je Jezid cuo da Imam Husejn ide u pravcu Kufe, svome namjesniku Ubejdullahu ibn Zijadu naredio je da ga ubije. [592]
Jezidova vojska je prema Imamu Husejnu, njegovim drugovima i njegovoj porodici postupala na najnehumaniji nacin; zabranjivali su im vodu tri dana prije sukoba, ubijali cak i malu djecu i bebe, ubijali su zene, spaljivli šatore u kojima su boravile zene, otimali imovinu pa cak i šalove sa glava zena, gazili po tijelima šehida svojim konjima, vezali zene i djecu u lance ...(to što vehabije na 59 stranici red 11 govore o dozvoljenosti zarobljavanja šiitskih zena i djece, sigurno slijede primjer Jezida ibn Muavije koji pogide na putu majmuna i koji odvede zene Ehlul-Bejta Pejgamberovog i Zejneb, kcerku Fatime i Alija i unuku Allahovog Poslanika). Da bismo pokazali pravu sliku o Jezidu ukazacemo na neke scene iz tog stravicnog dogadjaja. Ibn El Dzezvi veliki sunitski alim pise:
"Jezid se popeo na uzvisicu Dzejrun, da doceka one koji ce donijeti glave shehida i zarobljenike. Kada ih je ugledao, izrekao je ovih nekoliko stihova:
"One grupe kad se pojaviše i ona sunca kad izadoše na uzvišicu Dzejrun, jedna vrana se tada oglasi, a ja rekoh:
Vrana istinu govorila ili laz ja sam svoj dug od duznika povratio!" [593]
(Poslije cemo vidjeti koje bio duznik i zašto je bio duzan).
Stanje Ehlul-Bejta Pejgamberovog bilo je tako zalosno da Sahl ibn S'ad kaze:
"Jednoj od zarobljenih zena sam prišao blize i upitao: Ko si ti, o djevojko?
Ona odgovori: Sekina, kcerka Husejnova!
Sahl: Ja sam Sahl ibn S'ad i djeda tvog, Poslanika, sam vidio i cuo sam od njega hadis, da li mogu nešto da ucinim za vas?
Kcerka Imama Husejna mu rece: Ako mozeš, onome koji nosi glavu moga oca da kazeš da glavu odnese malo više na procelje tako da narod gleda u glavu, a manje da pogleda u nas zene, mi smo Porodica Poslanika Allahovog! (jer im je emiru-l- mu'minin Jezid zaplijenio hidzabe). [594]
"Istina o Zapovjedniku vjernika Jezidu ibn Muaviji"
Jezid je pozvao uglednike Sama u svoju palatu, a onda je pošto su vec stigli, naredio zarobljenicima da udju i da mu donesu glave šehida.
Ibn el-Dzevzi biljezi:
"Djecu i kceri Porodice Allahovog Poslanika su povezane u uzad jedne uz druge, doveli u palatu na Jezidov skup." ... [595]
Glavu Imama Husejna su stavili na jedan posluzavnik napravljen od zlata i iznijeli je pred Jezida, sina Muavijinog. On je potom zatrazio da mu se donese drveni stap a onda je u prisustvu Hussejnovih sestara, djece i rodjaka, poceo udarati tim stapom po usnama i prednjim zubima imam Hussejna, govoreci: "Kakao su samo bili lijepi prednji Hussejnovi zubi" [596]
Ebn Barze el-Eslemi rece: "Zar da po zubima Husejnovim udaraš? Tako mi Allaha udaraš po mjestu koje je Poslanik Allahov, sam sam to vidio, usnama svojim doticao. O Jezide, na Dan sudnji ceš doci, a zagovornik ce ti biti Ibn Zijad, a zagovornik Husejnov ce biti Muhammed!", zatim je ustao i izašao. [597]
U Mekki ima saobracajni znak koji pokazuje pocetak tunela "Ebu Leheba", a neki od hadzija ga je prekrizio i napisao Kur'anski ajet "Neka propadne Ebu Leheb, i propao je"
Ibn Kesir, Ibn A'sam, Harezmi el-Hanefi i drupi prenose da je emiru-1-mu'minin!, kada je udarao po Husejnovim usnama, izgovorio ove stihove:
"Da mi je da moji djedovi sa Bedra ovo vide ... pa da se raduju i od radosti da suze liju i govore:
Jezide, neka ti je svaka hvala. Mi smo poubijali njihove velikane i tako smo neuravnotezenost nastalu na Bedra u ravnotezu vratili. Ne bio ja Utbe (otac Hinde, majke Muavijine, koji je ubijen na Bedra) ako se ne osvetim potomcima Muhammedovim za ono što su pocinili. Benu Hašim su se samo poigravali s vlašcu, a nije bilo ni objave ni bilo cega drugog! ..." [598]
Jezid je mislio daje ovim njegovim cinom sve završeno.
Medjutim, kada je narod Medine cuo da je Imam Husejn postao šehid Jezidovom rukom, grupa uglednika iz Medine na celu sa velikim sahabijom Abdullahom ibn Hanzale Gasilu-1-Mela'ike, uputila se prema Samu da ispita zašto je Imam Husejn ustao protiv Jezidove vlasti, zašto ga je Jezid ubio i zasto je njegovu porodicu zarobio ...
Po dolasku u Sam Jezid ih je veoma toplo primio i obasuo ih je mnogim poklonima. Samom Abdullahu ibn Hanzaleu dao je 100 hiljada dirhema, a posto je imao osmoro djece svakom od njih je poslao po 10 hiljada dirhema i raznovrsne druge poklone.
Kada se ova delegacija vratila iz Sama u Medinu svi njeni clanovi su sasvim otvoreno govorili protiv Jezida:
"Mi dolazimo od covjeka koji nema vjere, koji pije vino i muziku svira, a ispred njega zene plešu i koji se igra sa psima ... njega ne priznajemo za svoga halifu."
Abdullah ibn Hanzale rece:
"Tako mi Allaha, ako me niko dragi ne pomogne sam cu sa svojih osam sinova da vodim dzihad protiv njega, a ono što sam uzeo od njega uzeo sam da iskoristim protiv njega samoga."
Narod Medine je tada odbacio Jezidov hilaiet i Abdullahu ibn Hanzaleu dao prisegu da ce se sa njim boriti protiv Jezida. [599]
Najvazniji poznavalac hadisa ehlu sunneta Ez-Zehebi piše:
"Narod je Abdullahu ibn Hanzaleu dao prisegu da ce sve do smrti biti uz njega, a on im je rekao:
O narode, Allaha se bojte! Tako mi Allaha, ne ustasmo protiv Jezida sve dok se ne pobojasmo da ce nas Allah s neba (zbog popuštanja Jezidu) kamenjem posuti. Jezid je zaista osoba koja spava sa zenama udatim, sa kcerkama vlastitim i sa sestrama blud cini, vino pije i namaz izostavlja." [600]
Emiru-l-mu'minin potom svom zapovjedniku vojske naredjuje da poduzme korake za gušenje ustanka u Medini i to ovakvim nalozima:
"Tri dana narod pozivaj da se povuce od pobune, a ako ti ne daju pozitivan odgovor, povedi rat protiv njih. Kada ih pobijediš u vremenu od tri dana Medinu proglasi halalom i svojim vojnicima obznani da im je u ta tri dana dozvoljeno da rade u Medini što god hoce i sve ono što se u Medini nadje od imovine, oruzja, hrane i ostalog pripada vojsci. A nakon ta tri dana ostavi se naroda!" [601]
Nakon pogibije Abdullaha ibn Hanzale'a i osam njegovih sinova i ostalih boraca, te nakon pobjede Jezidove vojske, Muslim, zapovjednik vojske, je tri dana Medinu prepustio vojsci i rekao da im je dozvoljeno da rade što hoce.
Ibn Kesir biljezi:
"Sedamsto nosioca Kur'ana (hafiza, tumaca, ucitelja ...) je tada pobijeno, od kojih su trojica bili sahabije Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem. Toliko je ljudi pobijeno da niko u Medini nije ostao neoštecen." [602]
Ibn Kesir prenosi:
"Zene su silovali i kazu da je tada hiljadu djevojaka zatrudnilo, a Zuheri kaze:
medju ubijenima je bilo sedam stotina osoba velikana od muhadzira, ensarija i mevalija, a ostalih ubijenih, koje ja ne poznajem bilo je deset hiljada!" [603]
A Sujuti prenosi:
"U ovom dogadjaju ubijen je veliki broj sahabija i nesahabija, a Medina je opljackana i hiljadu cednih djevojaka je tada silovano." [604]
Ez-Zehebi kaze:
"Jedna grupa vojnika je upala u kucu sahabije i muhaddisa Ebu Said el-Hidrija i zaplijenila sve što su našli u njoj, zatim je ušla druga grupa i kad su vidjeli da ništa nema napali su na Ebu Saida "i poceli da mu cupaju bradu." [605]
Cetvrtog dana, kada je završen trodnevni period ebahe (dozvoljenosti da se radi što god ko hoce) u Medini, Jezidov zapovjednik vojske od naroda je zatrazio da jedan po jedan prilaze i poloze prisegu da su Jezidovi "robovi"! [606]
Druga znacajna licnost koja je izbjegla polaganje prisege Jezidu je Abdullah ibn Zubejr, sestric Majke Vjernika Aiše, koji je nakon pogibije Imama Husejna a.s. poveo ustanak protiv Jezida i svrgnuo s vlasti njegovog namjesnika u Mekki. Zbog toga je Jezid naredio pohod na Mekku, ali je zapovjednik njegove vojske, Muslim na putu umro i prije nego što je izdahnuo rekao je: "Ja u cijelom svom zivotu nisam uradio bolje djelo od pokolja u Medini, pa ako i pored toga budem uveden u vatru, onda sam stvarno nesrecnik!" [607]
Nakon njega za zapovjednika vojske je došao drugi covjek, Ibn Numejr. Kada je Jezidova vojska konacno stigla do Mekke, opkolili su grad i svuda unaokolo postavili katapulte kojima su kasnije, posto se Ibn Zubejr tamo nalazio, gadjali zapaljivim sredstvima u pravcu svetog hrama i Kabe. Usljed toga došlo je do pozara unutar svetog hrama, a i samu Kabu je obuzela vatra, a tom prilikom su izgorjela i dva roga od ovce koju je Allah dzš poslao Ibrahimu a.s. da je zakolje kao kurban umjesto Ismaila a.s., koji su do tada bili cuvani unutar Kabe. I pored toga Jezidovi vojnici nisu uspjeli da uzmu Mekku i ona je ostala u okruzenju sve dok emiru-l-mu'minin Jezid nije umro. [608]
U spaljivanju Kabe bizantijski krišcani koji su bili Jezidovi drugovi imali su kljucnu ulogu.
U knjizi "Sivasa Shariyya" [609] izdatoj '94 godine u Londonu, pisac Ihsan Ihsanullah, analizirajuci vjerske osnove politike vehabijske drzave, u njenom drugom dijelu, izmedju ostalog, piše:
"To što je saudijska drzava 1979 za gušenje pokreta ekstremisticke grupe Dzuhejmanu el-'utejbi koji su bili krenuli da uspostave islamsku vlast i bili su vec uzeli Sveti Hram pod svoju kontrolu, iskoristila francuske komandose i Sveti Hram ucinila predmetom napada tenkova i aviona, utemeljeno je na Jezid ibn Muavijinom iskorištavanju bizantijskih krišcana u ratu protiv Abdullaha ibn Zubejra, kada je bio spaljen Sveti Hram!"
Izgleda da je i saudijsko korštenje njemackih specijalaca [610] za gušenje demonstracija hadzija iz islamskih zemalja 1987 protiv Amerike, Rusije i Izraela u Mekki bilo takodjer utemeljeno na Jezidovom postupku!
Nakon Jezida prisega u Samu data je Muaviji njegovom sinu.
Na osnovu onoga što prenosi Ibn Hadzer, njegov sin (Muavija) nije trazio hilafet, vec je svoje mišljenje sa minbera ovako iznio:
"Hilafet je uze Allahovo koje je moj djed Muavija preuzeo od onih kojima ono i pripada i zbog njega se sukobio sa onim koji je preci od njega, Alijom ibn Ebi Talibom i zbog njega vas je doveo do ovog što vidite, sve dok ga smrt nije stigla i sve dok se u kaburu svom nije našao sputan grijesima svojim. Nakon njega preuzeo ga je moj otac Jezid, mada je drugima pripadao, i sa sinom kcerke Poslanika Allahova se zbog toga sukobio sve dok na kraju nije otišao u grob svoj i pod okrilje grijeha svojih," a potom je zaplakao. [611]
Hasan el-Basri, jedan od najpoznatijih znalaca i mislilaca medu tabi'inima, kako prenose vjerodostojni historicari ehlu-sunneta, kao što su Ibn Kesir, Ibn Asakir, Taberi, Ibn el-Asir i drugi, svoje mišljenje o Muaviji i njegovom sinu Jezidu ovako objelodanjuje:
"Muavija je imao cetiri osobine, od kojih je svaka pojedinacno dovoljna da ga baci u propasl i vjeciti boravak u Dzehennemu
Zar nije Jezid u svojim brojnim pjesmama kroz stihove porekao poslanstvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, i zar nije obznanio da je njegovo ubijanje Poslaniku najblizih, bilo zbog toga sto je htio da se osveti za poubijane kurejšijske kafire, njegovog amidzu, dajdzu i pradjeda po ocu?
Kako to da jedan musliman sa vjerovanjem da je Muhammed Allahov rob i Allahov Poslanik, ako kaze "Ja Resulallah" - "0 Allahov Poslanice," postaje mušrik, a Jezid sa onako prljavim djelima i otvorenim iskazivanjem nevjerstva i dalje za neke ostaje imam?
Kako se ne stide da muslimane zbog brijanja brade smatraju licemjerima, a Jezida, koji je sa vlastitim sestrama i kcerima cinio blud, smatraju svojim imamom!?
A šta o Muaviji kazu?
Zar na osnovu sahih hadisa koji je prenesen u Buhariji, Muslimu i drugim hadiskim knjigama, Pejgamber sallallahu alejhi ve alihi ve sellem nije rekao: "Onaj ko se prema Ammaru bude neprijateljski odnosio, Allah ce se prema njemu neprijateljski odnositi, a onaj ko Ammara mrzi, Allah ce njega mrziti." [613]
Zar vehabije sebe ne smatraju sljedbenicima sunneta!? Muslim prenosi: "...onaj ko mrzi Alija je munafik." [614]
Muslim prenosi da je Muavija Sa'd ibn El-Vekkasu prigovorio zašto i on ne grdi Alija?" [615]
I Nesa'i prenosi da je Muavija na hadzdzu izostavio telbiju zbog mrznje prema Aliju a.s. a i drugima je zabranio. [616]
Postoje sahih i mutevatir hadisi koji govore da je ljubav i prijateljstvo prema Aliju a.s. isto što i prijateljstvo i ljubav prema Poslaniku sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, i Allahu dz.š. i da je mrznja prema Aliju mrznja prema Poslaniku i Allahu. [617]
Poslanik sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, je rekao: "Ko grdi Alija, mene grdi!" [618]
Vehabije kazu da su medju ashabima najbolje postupili oni koji su ostali po strani i nisu podrzavali ni Alija a.s. ni Muaviju, pa da vidimo ko su oni?
Najbolji primjer iz te grupe ashaba je Abdullah ibn Omer ibn el-Hattab. On za vrijeme Alijevog petogodišnjeg halifala nije dao prisegu Aliju a.s. i u okrilju njegove vlasti je zivio sasvim slobodno.
U Bici na Siffinu je ostao po strani, a nakon Alijeve a.s. pogibije dao je prisegu na vjernost Muaviji. Nakon Muavije i Jezidu je dao prisegu, a u vrijeme ustanka medinskog naroda protiv jezida, on je okupio sve svoje rodjake i nalozio im poslušnost Jezidu, smatrajuci da je kršenje datog zavjeta na vjernost haram. [619]
Svima je dobropoznat najkrvolocniji placenik iz dinastije Emevija Hadzdzadz ibn Jusuf.
Ibn Asakir prenosi:
"Dva covjeka su o njemu raspravljala. Jedan rece: "Nevjernik je."
A drugi: "Vjernik je ali na krivom putu"
Potom su otišli kod poznatog alima iz reda tabi'ina po imenu Sa'bi i upitali ga o njemu, a on im odgovorio: "Hadzdzadz je vjernik u šejtana, a nevjernik u Allaha Velikoga." (Tarihu Ibn Asakir 4 str. 81)
Tirmizi u svom Sahihu prenosi:
"Broj onih koje je Hadzdzadz muceci ubio dostigao je 120.000 ljudi" (El-Tirmizi 9, str. 64)
Ibn Asakir:
"Nakon njegove smrti, u njegovom zatvoru bilo je zatvoreno osamdeset hiljada ljudi od kojih su trideset hiljada bile zene." (Tarihu Ibn Asakir 4, str. 80)
Ibn Kutejbe:
"Hadzdzadz je u jednom danu ubio sedamdeset i nekoliko hiljada ljudi, krv je tekla po sokacima, a stizala je i do dzamijskih vrata." (Tarihu Hulefa od Ibn Kutejbe tom 2, str. 26)
Kada je Abdulmelik ibn Mervan postavio Hadzdzadza kao namjesnik vladara u Hidzazu, Abdullah ibn Omer je nocu došao da mu polozi prisegu na vjernost!
"Hadzdzadz mu je rekao: "Dodji sutra."
Abdullah ibn Omer rece: "Pejgamber je rekao: Ko umre, a ne da prisegu na vjernost nekom Imamu, taj je umro dzahilijjetskom smrcu; bojim se da do sutra ne umrem."
Hadzdzadz, kojemu je ruka bila zauzeta pisanjem, rece: "Ruka mi je zauzeta, uzmi moju nogu, daj prisegu i idi!"
Ovaj je to i ucinio, a zatim otišao!" [620]
Ovaj je covjek pet godina slobodno zivio pod zaštitom Alijeve a.s. vlasti i nije mu dao prisegu. Njega su ubrajali u fakihe, a Buharija ga narocito poštuje, sigurno zbog njegovog politickog opredjeljenja i posebnosti hadisa koje on prenosi.
On je bio medju prvima koji su u Bici na Siffinu bili neopredjeljeni i ostali postrani. Da li je s obzirom na ono što smo rekli i na sahih hadise koje smo od Poslanika Allahovog ovdje naveli, neopredjeljenost u toj bici bila dozvoljena? Zar Pejgamber sallallahu alejhi ve alihi ve sellem nije rekao: "Istina je sa Alijem i Alije sa istinom i nikada se jedno od drugog nece odvojiti."? [621]
A koje osobe iz reda sahabija su bile sa Muavijom?
Amr ibn el-'As, Samuret ibn Dzundab, Ebu Hurejre, Mugejret ibn Su'be, Zijad ibn —?!—, a o svakom pojedinacno smo na odgovarajucim mjestima govorili ranije.
Vecina ashaba Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, bila je na strani Alija a.s.; Ammar ibn Jasir, Uvejs (Vejsil) el-Karani, Huzejme ibn Sabit, Hašim ibn Utbe, bili su od najboljih ashaba Allahovog Poslanika, koji su u ovoj bitci postali šehidi.
Prema tome, moze li se Ali a.s. spustiti na Muavijin nivo?
Da prljava politika nije izmijenila tok historijskih dogadjanja, da li bi Ebu Bekr i Omer bili na istoj ravni sa Alijem a.s.? I da li je neko od ashaba bio na Alijevom a.s. stupnju?
Na kraju, ko odredjuje nivo i stepen ljudi?
Ako to cine Allah dz.š i Poslanik Njegov sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, onda na osnovu predanja i rivajeta najvecih alima ehlu-sunneta, niko poslije Poslanika nije na istoj ravni sa Alijem.
Ibn Asakir od Ibn Abbasa prenosi:
"Tri stotine ajeta u Kur'anu objavljeno je o Aliju." [622]
Ibn Asakir od Ibn Abbasa prenosi:
"Ono sto je u Knjizi Allahovoj objavljeno o Aliju, ni o kome drugom takvo što nije objavljeno." [623]
I Taberani od Ibn Abbasa prenosi:
"Allah je u brojnim ajetima ukorio ashabe Muhammeda, a Alija nije pomenuo, sem po dobru." [624]
Ahmed ibn Hanbel sa lancem prenosilaca od Ibn Abbasa prenosi:
"Allah je u Kur'anu u nekoliko navrata ukorio ashabe Muhammeda sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, a Alija nije pomenuo sem po dobru." [625]
Ranije smo govorili o ukoru i prijetnji koja se u pocetnim ajetima sure El-Hudzurat odnosi na Ebu Bekra i Omera, ali da bi dokazali ispravnost navedenih recenica ukazujemo na još jedan primjer
Ibn Kesir, koji uvijek nastoji na neki nacin da opovrgne odlike Alija a.s., u tefsiru sure Al-Mudzadele prenosi: "Ashabima je od strane Allaha bilo zabranjeno sašaptavanje (radi povjerljivih razgovora) sa Poslanikom sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, izuzev ako prethodno ne daju nešto kao sadaku. Niko od ashaba se nije sašaptavao sa Poslanikom više od Alija ibn Ebi Taliba koji je jedan dinar rasitnio i svaki put kada bi htio nešto razgovarati na takav nacin sa Poslanikom, prvo bi dao nešto kao milostinju i onda bi odlazio Poslaniku." [626]
Ovaj propis je objavljen u 12 ajetu sure Al-Mudzadele, ali niko sem Alija a.s. nije bio spreman da daje sadaku, pa je Allah objavivši 13 ajet i ukorivši ashabe koji nisu htjeli da daju što im je nalozeno, dokinuo ovaj propis o sadaki. [627]
Ali, uz sve to vidimo kako prokleta politika cini svoje. Buharija prenosi da je Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, rekao Ebu Bekru: "Ebu Bekre, ne placi! Za mene je od svijeta najdarezljiviji po svojoj imovini i druzeljubivosti Ebu Bekr. Kada bih ... ." [628]
Kako to da Ebu Bekr nije spreman dati barem jedan dirhem sadake na Allahovom putu, kao preduvjet sašaptavanja sa Allahovim Poslanikom sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, a sa druge strane hadis iz Buharije, Poslanikovim jezikom ga naziva "najdarezljivim u pogledu imovine i druzeljubivosti".
Pored Kur'ana i u hadisima se kako to prihvata ulema ehlu-sunneta, ni o kome ne prenosi toliko dobrih osobina i odlika kao o Aliju a.s.
El-Hakim od Ahmeda ibn Hanbela prenosi:
"Ono što se (u hadisima) prenosi o Aliju a.s. ni o jednom drugom sahabiji nije preneseno." [629]
Imam Nesai, jedan od najvecih muhaddisa ehlu-sunneta kaze:
"Ono što se dobrim lancem prenosilaca prenosi o Aliju, ni o jednom drugom ashabu Allahovog Poslanika se toliko ne prenosi." [630]
Ez-Zehebi jedan od najznacajnijih sunnitskih muhaddisa kaze:
"Odlike koje su u hadisima prenesene o Aliju ni o jednom drugom ashabu nisu prenesene." [631]
I pored toga što postoji veliki broj ovakvih hadisa sigurno je da su mnogi i nestali poslije pokušaja Muavije i Emevija za uništavanjem svih hadisa koji govore o Alijevim a.s. odlikama i odlikama Ehlul-Bejta a.s.
Ibn Abdirabbih prenosi:
"Jedan ucenjak je rekao svome sinu: "Sine moj! Ne vidje li ti kako neki (Muavija i Beni Umejje) proklinjaše Alija ne bi li okaljali i uništili njegovu licnost, ali izgleda da su ga oni ka nebu uzdizali." [632]
To je dakle ono što kaze Allah i Njegov Poslanik. Medjutim, ako stepen i nivo vrijednosti covjeka biva odredjen politikom Emevija, u tom slucaju ... Muavija, Jazid, Amr ibn el-'As, Aiša, Abdullah ibn Omer, Talha, Zubejr, Samuret ibn Dzundab, Halid ibn Velid, Ebu Ubejde, Abdurrahman ibn Avf, Abdullah ibn Ebi Sarh, Hakem ibn el-'As, Mervan ibn el-Hakem, Mugejret ibn Su'be, Zijad ibn —?—, Hind majka Muavijina, itd itd ce biti najbolji, najplemenitiji i najpravedniji od svih drugih ljudi, a onaj ko pokuša da ih kritikuje postaje kafir, necisto stvorenje sa kojim nije dozvoljeni jesti hranu, kojeg treba samo ubiti, a njegov leš, ne rukom vec drvetom ili nekim drugim predmetom gurnuti u neku provaliju! [633]
Moze da izgleda cudno, ali kada pogledamo u povijest islama, temelje ove politike vidimo ovakvim: Kada je Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, u Mekki uporno pozivao u islam i kada su mu Ebu Talib i porodica Beni Hašim pruzili svoju punu podršku i zaštitu, sve Kurejšije, od kojih i Tejm, pleme Ebu Bekra i Adij, pleme Omerovo, tada su potpisali svestrani bojkot porodici Beni Hašim (Poslanik, Hatidza, Ebu Talib, Hamza, Ali, Dzafer, i dr...) i nametnuli im tri crne godine patnje i mucenja kada je stanje u tom okruzenju bilo tako teško da su svake tri osobe morali hraniti samo jednom hurmom ...
A na dan Poslanikovog sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, preseljenja na ahiret, dok su Beni Hašim ozalošceni spremali dzenazu svome najdrazem, ... i Ubejde su iskoristili priliku i pozivajuci se na pravo Kurejšija na vlast, jedan postaje halifa, a preostala dvojica bivaju njegovi zamjenici. Zatim napadaju na kucu Alija a.s. i Fatime a.s. i prijete da ce da ih zapaliti i zaplijenjuju im imovinu.
Nakon toga, Ebu Bekr postavlja Jezida, sina Ebu Sufjanovog i brata Muavijinog, za komandanta cijele islamske vojske, koja je trebala da ode u pravcu Sirije, Muaviju za zapovjednika jednog dijela te vojske (El-Imametu ve Sijasa), a u drugim gradovima postavlja svoje namjesnike, ali ni jedna osoba iz porodice Benu Hašim u toku cijelog njegovog hilafeta nije postavljena, ni na jedno mjesto u politici, vojsci ili ekonomiji drzave.
Kada je za vrijeme Omerove vlasti umro Jezid sin Ebu Sufjana na njegovo mjesto Omer je postavio Muaviju kao namjesnika u podrucju Sirije. Za vrijeme Omerove vlasti, ni jedna osoba iz porodice Benu Hašim nije postavljena ni na jednu politicku, vojnu niti ekonomsku funkciju, a Osman je sam bio od Emevija. Kada Osman postaje halifa, Ebu Sufjan, Muavijin otac veli:
"O djeco Umejje! Hilafet je prolazio kroz ruke plemena Temim i Adij sve dok nije postao predmetom apetita i pao vama u ruke; dodajite ga jedni drugim isto onako kao što djeca medjusobno dodaju loptu, tako mi Allaha ništa nema od njihovog Dzenneta niti od Dzehennema!" Našto je Osman viknuo: "Idi od mene, nek Allah ucini s tobom baš ono što je i ucinio!" [634]
Drugog dana je opet došao Osmanu i pošto je bio slijep, upitao je:
"Ima li neko da nije od naših (Benu Umejja) medju nama?" Osman mu odgovori: "Ne"
Ebu Sufjan rece: "O Osmane rad (za islam) je svjetska stvar, a vlast je dzahilijjetska, zato porodicu Emevija ucini centrom Zemlje." [635]
Osman je postupio po ovom savjetu tako da je ubrzo po cijeloj islamskoj zemlji postavio sve emevijske griješne i nepravedne vladare.
Kao mjerilo u procjenjivanju licnosti mi koristimo Kur'an i Sunnet, zato Alija a.s. smatramo najvišom i najplemenitijom licnošcu poslije Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, a neke ne samo što smatramo da nisu na istom nivou sa Alijom, vec smatramo da se ne mogu ni porediti s njim; ubjedjeni smo da je njihove licnosti proizvela politika Benu Umejja. Ne smatramo ih ni kafirima ni munaficima, a ko takvo što nama pripise slagao je, ali ih ne smatramo ni dostojnim da budu sveci kao što to drugi od njih cine i smatramo da su za mnoga dogadjanja u povijesti islama bili krivi.
Smatramo da nije zabranjeno ulaziti u kriticko posmatranje i analizu njihovih djela.
Teoriju o pravednosti svih ashaba smatramo izmišljenom teorijom Benu Umejje, kojom su htjeli da pokriju crne postupke vladara i na taj nacin zabrane svaku vrstu kreativne kritike. Ovo mišljenje je potpuno u suprotnosti sa Kur'anom i sunnetom Poslanikovim sallallahu alejhi ve alihi ve sellem i oprecno je onom o cemu govore historijske cinjenice.
Kur'an nam kazuje da je medju ashabima bilo munafika (Al-Tevba : 101), kao i giješnika koji nevjeruju, kao što je Velid ibn Ukbe Emevi, Osmanov namjesnik u Kufi (As-Sedzda : 20).
I daje nam do znanja da je medju ashabima bilo onih koji su lagali na Allaha kao što je Abdullah ibn Ebi Sarh, Osmanov namjesnik u Egiptu (As-Saff : 7).
I Pejgamber sallallahu alejhi ve alihi ve sellem je takodjer izvijestio o otpadništvu od vjere velikog broja njegovih ashaba. [636]
Historijske cinjenice dosta govore.
... je ne dan Sekife psovao Sa'da Ibn Ubade'a, zbog njegovog protivljenja hilafetu Ebu Bekra.
... je psovan Omera zbog njegovog protivljenja zapovjedništvu Usame nad vojskom.
... je psovao Ammara i sve stanovnike Medine smatrao nevjernicima.
... grdio Osmana i drzo da je nevjernik ...
I na kraju šta moze pokriti sva ta pitanja ... to je teorija o pravednosti svih ashaba!
A postavljanje pitanja o njihovim postupcima, kritikovanje i slicno je zabranjeno i ne spada u prava "vjernika."
Pitanje ashaba u potpunosti je politicko pitanje, koje se i danas, posredstvom placenika "Velikog šejtana," koristi u borbi protiv šija.
Vehabije kao što su koristili izraz tevhida kao adut protiv svojih politickih protivnika, isto tako lazu kada tvrde da su oni ti koji staju u odbranu ashaba.
Knjiga "Satanski stihovi" Salmana Rušdija moze dokazati ispravnost vehabijskih tvrdnji da staju u odbranu ashaba. Ova prljava knjiga štampana je sa jednim podlim i lukavim ciljem. U njoj se na najgori moguci nacin psuje i skrnavi svetost Kur'ana, Poslanika Allahova, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, i ashaba.
Medju ashabima koji su najviše vrijedjani u toj knjizi je i Aiša, Ebu Sufjan, Hind, prema kojima vehabije iskazuju izuzetnu ljubav, a mi smo ranije ukazali na neke od ovih primjera. Vehabije ne samo da nisu reagovale zbog vrijedjanja Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, vec nisu reagovale ni zbog vrijedjanja sahabija, koje smatraju svojim vodjama.
Oni šije smatraju nevjernicima zbog logicnih i s pravom upucivanih kritika na nekorektne politicke stavove Aiše, mada šije Majku Vjernika, Aišu, sa stanovišta morala, vide potpuno cistom (pogledati pismo 156 iz Nehdzul-Belage) i dok Zapad i sejtanske sile Aišu (neuzubillah) nazivaju glavnom prostitutkom, vehabije još uvijek cute!
To pokazuje da Majka Vjernika, Aiša protivno njihovoj propagandi, za vehabije ne vrijedi ni koliko bludnica iz porodice Ali Saud, princeza, Meša'il. Sedamdesetih godina ovog vijeka u Britaniji je snimljen film pod naslovom "Smrt princeze". U ovom filmu odslikan je istiniti dogadjaj o zlocinu kojeg je pocinio vehabijski rezim u Saudiji. Radi se o tome da je djevojka iz porodice Ali Saud upoznala nekog mladica koji nije bio iz te porodice i ubrzo su se zavoljeli.
Medjutim, unutrašnji porodicni zakoni ne dozvoljavaju da se djevojka iz porodice Ali Saud uda za mladica koji nije iz te porodice te djevojku prisiljavaju da nekog momka iz porodice Ali Saud prihvati kao svog muza što ona i cini, ali preko svoje volje. Nakon svecanosti uprilicene za šerijatsko vjencanje, djevojka stupa u kontakt sa svojim voljenim momkom i dogovaraju se da napuste zemlju te da zajedno zive negdje izvan Saudije.
Drzavna sluzba sigurnosti cijeli slucaj drzi pod kontrolom i strpljivo prati njihove pokrete, sve dok ih nisu uhapsili na aerodromu, kada su pokušali da pobjegnu u inostranstvo.
Okrivivši je za blud i gazenje porodicnih zakona porodice Ali Saud uz insistiranje njenog djeda u prisustvu mladih djevojaka iz porodice Saud, djevojci sabljom odsijecaju glavu! Nakon ovog dogadjaja u Britaniji je snimljen film. I kao i obicno, kako to rade vehabije, odmah se tajno prave kontakti i predlaze da se cijela dobit od filma unaprijed plati u gotovini, da se film ne bi emitovao.
Medjutim, kada vide da od toga nema ništa, saudijske vlasti zvanicno prijete da ce prekinuti politicke i ekonomske odnose sa Britanijom, usljed cega se Britanci povlace i sprjecavaju emitovanje filma! [637]
Po pitanju "Satanskih stihova," pošto se radilo o svjetskoj zavjeri šejtanskih sila protiv zivog i revolucionarnog islama, vehabije su na nivou vjere i politike u suprotnosti sa njihovim tvrdnjama da slijede, podrzavaju i štite ashabe, ostali nijemi i time pokazali da im Aiša ne vrijedi ni koliko Meša'il, koja je po njihovim "šerijatskim" normama, bludnica porodice Saud.
Eš-Sejh Sa'id Sa'ban, veliki alim sunnitskog mezheba iz Libana i vodja pokreta Islamski tevhid, u reakciji na fetvu Imama Homeinija (protiv Salmana Rušdija) je objavio: "Ova fetva pokazuje ko je pravi podrzavatelj i cuvar islama. Oni koji su zbog filma "Smrt princeze" na najvišem mogucem nivou reagirali, naspram nevjernicke knjige "Satanski stihovi" su ostali bez rijeci. Kako onda sebe smatraju cuvarima islama?"
Ministar odbrane u Siriji Mustafa Tallas, koga vehabije smatraju nevjernikom, 1990 godine napisao je knjigu protiv Salmana Rušdija pod naslovom "Raddun 'alaš-šejtan" (Odbacivanje šejtana) na 212 stranica.
Na strani 154 piše:
"Ja ne znam kako ce Tacer i opsluzitelj dva casna hrama, kralj Fahd Abdul'aziz jedno drugom pogledati u oci na dan kada budu potpisivali ugovor o kupoprodaji aviona "Tornado," vrijedan 24 milijarde dolara ... kako ce oni da predaju i prime ovoliku sumu novca ... ta ista zena koja je do jucer govorila "aferim" onome koji je psovao Poslanika islama i njegovu vjeru uzeo predmetom ismijavanja i još rekao: "Mekka je bila jedna velika javna kuca za majku vjernika."
Ljutnjom saudijske drzave na britanske vlasti zbog filma "Smrt princeze" postignut je cilj, jer cim je Tacerova cula za prijetnju saudijaca prekidom odnosa, podigla je svoj rep i naredila da se film ne emituje ne osvrcuci se ni na potpisane ugovore za taj film ..." [638]
Ako zelimo više saznati koliko vehabijama znaci Aiša, pogledajmo što je napisao londonski "Tajms" u izdanju 13.03.1989 godine:
"Vlasti u Britaniji su Saudijskoj Arabiji dale do znanja da ce ukoliko Organizacija Islamske Konferencije (koja se te godine trebala odrzali u saudijskom gradu Dzedi) bude donijela kakve teške i prejake odluke protiv knjige "Satanski stihovi" otkazati posjetu britanskog prijestolonasljednika Saudiji. A komentar pomenutih novina na ovu temu je: "Posjeta britanskog prijestolonasljednika Saudiji pokazuje da je zahtjev britanskih vlasti upucen Saudiji naišao na pozitivan odgovor."
Ovaj dogadjaj i pored toga sto je pokazao da vehabije u svojim tvrdnjama o podršci i zaštiti vjere, ne govore istinu, takodjer pokazuje da su oni na istoj liniji sa šejtanskim silama, jer je svima postalo jasno da je knjiga "Satanski stihovi" zapravo bila medjunarodna zavjera proliv islama, s namjerom da bude jedna halaka u lancu kulturne agresije Zapada na islam, a to je isplanirano u Engleskoj, u kojoj postoji najveci talas islamizacije.
Zapad je htio da svojom laznom i prljavom propagandom, uz koristenje naziva kao sto je: terorizam, ekstremizam, vandalizam i slicno proslost islama i njegove svetinje prikaze ruznim tako da sa jedne strane odvrati sve vecu privrzenost islamu ljudi Zapada, sa druge strane da omalovazi i ponizi muslimane.
Medjutim, oni su izgubili iz vida da je Allah cuvar ove vjere i da uvijek ima budno oko koje motri i spremno unistava svaku zavjeru protiv islama. Imam Homeini, koji je sam jedna od mudziza historije procijenivsi obimnost ove zavjere, je tako mudro postupio prema njoj, da su oni koji su je skovali ostali zaprepasteni, izgubljeni i smeteni tim bozanskim udarcem onima koji su se upustili u poduzimanje priglupih i sracunatih koraka, cime su samo sebe gurnuli u propast.
Imam Homeini, islamski vodja i fakih, je 14.02.1989 godine izdao historijsku fetvu u kojoj je, obracajuci se revnosnim muslimanima svijeta, rekao:
"Bismihi Te'ala, Inna lillahi ve inna ilejhi rad~i'un."(U ime Njegove Uzvisnosti, mi smo Allahovi i mi se Njemu vracamo).
Obznanjujem svi muslimanima entuzijastima svijeta da je pisac knjige "Satanski stihovi" koja je napisana, odstampana i izdata u svrhu borbe protiv islama, kao i izdavaci koji su bili obavijesteni o njenom sadrzaju osudjen na pogubljenje. Od muslimana entuzijasta, koji ni pred kim ne prezaju, trazim da pomenutim osobama, gdje god da ih nadju oduzmu zivote, tako da se vise niko ne usudi da skrnavi i psuje svetinje muslimana, a onaj ko na ovom putu pogine shid je inaa'allah.
Napominjem da ukoliko je nekom dostupan pisac knjige, ali sam nije u mogucnosti da ga pogubi, neka ga predstavi narodu, pa da mu tako bude data puna naknada za djela koja je pocinio.I neka je mir na vas, Allahova Milosl i blagoslov. Ruhullah el-Musavi el-Homeini
Valjda "Opsluzitelj dva Casna Hrama" kralj Fahd cestita Tacerovoj na njenom suprotstavljanju fetvi Imama Homeinija protiv Salmana Ruadija
Ova historijska fetva (vjerska odredba) imala je za posljedicu nekoliko ucinaka i postala je djelom kojim se revolucionarni islam moze ponositi, a sa drugee strane je ponizila i ucinila odvratnim sile šejtanske i osramotila njihove placenike:
1. Reakcionarnim nastupanjem Zapada prema ovom pitanju i hitno opozivanje ambasadora Evropske Zajednice iz Teherana, te prijetnje za prekid odnosa od sirane Engleske, odjednom je rasvijetlilo cinjenicu da je pisanje, uredjivanje i izdavanje ove knjige planirano u visokim drzavnim krugovima zapadnih zemalja protiv islama, baš ono na što Imam Homeini r.a. u svojoj blagoslovljenoj fetvi jasno i ukazuje.
Ministar vanjskih poslova u Britaniji, Dzefri Haw 16.02.1989 godine, je rekao: "Homeini nas je sa svojim upozorenjima i prijetnjama u cijelosti iznenadio i našao nespremnim" a Rolan Dima, ministar vanjskih poslova Francuske je 16.02.1989 godine, rekao: "Francuska je potpuno pogodjena Homeinijevim prijetnjama i ne zna kako on moze toliko da pokrene vjerska osjecanja ...."
Dva dana kasnije 18.02.1989. godine casopis "Herald Tribjun" objavljuje da je izdavac knjige fondacija "Pingvin" prije nego sto je Rušdi poceo da piše knjigu, platila Rušdiju 850 hiljada funti. Išto tako, nekoliko evropskih fondacija za propagandu su prije pisanja knjige od Rušdija kupili pravo za prevod na druge jezike!
Štampanje te knjige na nekoliko drugih jezika istovremeno sa štampanjem njenog originala, takodjer je još jedan dokaz da je knjiga bila precizno sracunata zavjera protiv islama.
2. Nema nikakve sumnje da je jedan od ciljeva knjige bio ponizavanje muslimana i svjetskog islamskog pokreta, ali Imam Homeini je baš tu priliku, kao i obicno, iskoristio da muslimane cijelog svijeta podstakne na pokret.
U Londonu koji je bio centar kovanja ove zavjere protiv islama, po prvi put se na demonstracijama 27 maja 1989 okupilo oko pola miliona muslimana u znak podrške ovoj fetvi. Mevlana Cudri jedan od sunnitskih alima koji je organizovao ove demonstracije, nekoliko puta je bio upozoren da ce biti ubijen.
Osim nekih zemalja kao što je Saudijska Arabija u cijelom islamskom svijetu kao i u zemljama Evrope, Amerike i Afrike, muslimani su podrzavali fetvu Imama Homeinija i odrzavali velike demonstracije u tu svrhu.
Po prvi put u historiji u glavnom gradu Japana, Tokiju 29.03.1989 okupilo se nekoliko hiljada muslimana da bi oglasili svoju podršku fetvi Imama Homeinija r.a.
Imamova vjerska odredba je nanovo ozivjela duh sloge i jedinstva u islamskom ummetu i cijeli islamski svijet podstakla na pokret, što je prouzrokovalo zaprepaštenje neprijatelja islama i što je bilo potpuno neocekivano za njih.
3. Ponizavajuce povlacenje Zapada uz priznavanje celnika evropskih zemalja da je knjiga bila protkana klevetama i pogrdnim psovkama, povratak ambasadora evropskih zemalja u Teheran, zahtjev Engleske Iranu za ponovno uspostavljanje odnosa koje je Iran prekinuo, beskorisno oglašavanje otpadnika Salmana Rušdija 18.02.1989 u kojem je trazio izvinjenje, mada je samo cetiri dana ranije kada je cuo za fetvu rekao: "Kamo srece da sam u knjizi iznio još zešce kritike i još jace napade na islam", zabranjivanje štampanja knjige u islamskim zemljama, kao i mnogim neislamskim kao sto su Indija, Rusija, Kanada, Holandija i druge, zatim odbijanje velikog broja fondacija za štampanje i prodaju te knjige, kao što su "Velden Book" jedna od najvecih Americkih kompanija, "Perkilenblir", "Widz", velika preduzeca u Njemackoj itd ... pokazuje da je ovim i postignut najvazniji cilj kojeg je Imam Homeini naznacio u svojoj fetvi kada je rekao: "... da se više niko ne usudi da psuje i grdi muslimanske svetinje."
Jer svijet je razumio da ne moze svako tako jednostavno da psuje i grdi svetinje islamske, a i muslimani svijeta shvatili kako da se ponesu prema onima koji skrnavljuju njihove svetinje.
Primjer smo vidjeli u Turskoj 3 jula 1993 godine kada je cijeli turski grad Sivas ustao na noge kada se proculo da Aziz Nesin govori pogrdno o Kur'anu i kada su svi gradjani jednoglasno uzviknuli "zivio Seri'at" i san Ataturka u grobu time pomutili. Aziz Nesin je uspio iz prostorije u kojoj je drzao govor, izmedju dima i vatre, preko merdevina i krova, pobjeci. Receno je da je u ovoj pobuni ucestvovalo stotinu hiljada muslimana. [639]
4. I Salman Rušdi se našao u takvoj situaciji da je po vlastitim rijecima takav zivot hiljadu puta za njega gori od smrti. On je iz zivota potpuno izbacen; zena ga je napustila, ni dvije noci ne moze ostali na istom mjestu, svaki dan prezivljava u strahu da ne bude ubijen. Izdaci koji se moraju izdvojiti samo za cuvanje njega i fondacije "Pingvin," za one koji ih šiite, su pogubni.
5. Imam Homeini r.a. je pokazao da šije u pogledu islamskih svetinja, pogotovo kada je u pitanju Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, ni pod koju cijenu ne uzmicu i ni od cije prijetnje se ne boje. U svrhu odbrane i zaštite islamskih vrijednosti i svetinja, poput svoga velikog Imama Husejna ibn Alija a.s. zivot je najmanje što od sebe mogu da zaloze na tom putu.
Uvazeni šehid Mustafa Mazih, clan "Islamskog otpora Libana," prvi je Husejnovac koji je otišao iz Libana u London da bi ovu fetvu Imama Homeinija sproveo u djelo, ali je prilikom pokušaja da izvrši tu vjersku odredbu, od strane onih koji su cuvali Rušdija, ubijen i tako postao šehid. Neka je mir Boziji s njim.
U poznatom casopisu "Gardijan" u petak 17.02.1989. godine je napisano: "Moze se razmišljati o bombardovanju naftnih polja, rušenju Teherana, zauzimanju Koma, ili o bilo kojim drugim vojnim napadima, jer je to tehnicki izvodljivo, ali to nije nacin kojim se mogu sacuvati zivoti Salmana Rušdija i izdavaca "Pingvin." Za ovo što se pojavilo u modernom dobu još uvijek nije nadjen adekvatan odgovor."
Medjutim sljedbenici "brata" Mister Hemfera, cije je laganje da staju u odbranu ashaba u ovom slucaju postalo sasvim ocigledno na 16 stranici "Velikog šejtana" pišu:
Knjiga "Veliki Šejtan" str. 16
"Da su bili iskreni u svojim namjerama, Iranci bi prvo ubili Salmana Rušdija pa tek onda izdali smrtnu kaznu za njega."
Još nismo culi da treba izvršiti neki cin pa tek onda donijeti presudu o njemu. Ali naravno, ovakvo postupanje u historiji vehabizma nije neuobicajeno. Oni su grupu po grupu muslimana ubijali, pa onda izdavali fetve da su bili mušrici.
Medjutim treba znati da šije sve rade u skladu sa odredbama i zakonima koji su odredjeni islamom. Osobina koja karakteriše vehabizam jeste terorizam. Sije za svaku aktivnost najprije pogledaju vjersku odredbu o tom pitanju, pa tek onda poduzimaju odgovarajuce korake, a ne da pocine neko djelo pa onda, da bi ga opravdali kod naroda, iznesu fetvu.
Da li su iskljucivo Iranci duzni da brane Kur'an Casni, Allahova Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, i islamske svetinje!?
Ako Iranci nisu bili iskreni i ako nisu govorili istinu, zašto vi koji ste iskreni i koji govorite istinu niste nešto poduzeli?
Da li je i jedna zemlja pretrpjela toliko štete u ekonomiji kao što je Iran zbog slucaja Rušdi?
Da su Iranci, kako vi kazete, prvo ubili Salmana Rušdija, pa onda izdali smrtnu kaznu za njega, ne biste li vi opet rekli: "To je samo propaganda da su ga ubili zbog vrijedjanja islama, zbog toga su naknadno i objavili tu fetvu?"
A vi, koji sebe smatrate sljedbenicima Ibn Tejmijje, na ciju fetvu se pozivate za ubijanje šija, zar ne znate da je on napisao knjigu na šest stotina stranica pod nazivom "Es-Sarimul maslul 'ala šatimir-Resul" u kojoj prema mišljenju sve uleme dokazuje da je "kazna za onog koji grdi i psuje Allahovog Poslanika - smrt", zašto onda vi niste postupili po ovoj njegovoj vjerskoj odredbi kad ste tako iskreni?
Vehabije mogu govoriti što hoce, ali mi znamo da njih boli to što je njihov gospodar Engleska (zemlja mister Hemfera, David-a Shakespear-a, Perci Cox-a, John-a Philby-a itd itd) u ovom slucaju osramocena više od svih ostalih, a što oni jako teško podnose.
Reference:
526- Muslim 4. Kitabu feda'ilus-sahabe. bab 1. hadis 1; El-Tirmizi 4, 292; Es-Siretun-Nebevijie od Ibn Kesira 1, str. 191
527- Mustadrekus-Sahihejn 3, str. 483
528- A jedan covjek, vjernik, iz porodice faraonove, koji je krio vjerovanje svoje rece: "Zar da ubijete covjeka zato što govori: Gospodar moj je Allah!, onoga koji vam je donio jasne dokaze od Gospodara vašeg? (Al-Mu'min : 28)
529- Mustadrekus-Saliihejn 3. str. 576. Musned Ahmeda 4, str. 368. Et-Tabekatul Kubra 3, str. l i 2. Usdul-Cabe, Tarlhu Bagdad 2. str. 18
530- Tezkirelul-Havas str. 116; El-Agani 9. str. 53
531- Rabi'ul-Abrar 3. Babul-kerabati vel-ensab
532- Tezkirtul-Havas str. 116
533- Sarhu Nehdžul-Belage tom 1. str. 111
534- Tarihul-Hulefa es-Sujuti str. 186, El-'Ikdul-Ferid 2. str. 143
535- El-Mustazrif 1, str. 72
536- Tadžul-'Arus 10. str. 260
537- Tezkiretul Havas od Ibn ei-Dzevzije str 115, Dzumhuretul-Hutab 2. str. 12. Sahru Nehdzul-Belaga od Ibn Ebil-Hadida es-Safe'ija 2, str. 102
538- Es-Siretun-Nebevijje 4 str. 138-148
539- Muslim 4. Kitabul-birri ves-sile babu Men le'anehun-Nebijj; Ensabul-ešraf 1, str. 533, El-Bidaje ven-Nihaje 8, str. 119
540- Ensabul-ešraf 1. str. 532
541- Siffin od Nasiar ibn Muzahima str. 246. Musned Ahmed ibn Hanbela 4, str. 421, Ahmed ibn Hanbel je na mjesto imena ove dvojice slavio - fulan ve fulan - znaci: taj i taj!! El-Le'alil masnu'a od Sujutija 1, str. 427
542- El-lkdul-Ferid 4, str. 345
543- El-Taberi 11, str. S57, Siffin, str. 247. Tezkiretul-Havas od Ibn el-Dzevzija. str. 115
544- Tahzibul-Tahzib od Ibn Hadzer tom 2. str. 428, Tarihut-Taberi 11. str. 357, Tarihu Bagdadi od Hatiba 12. str. 181, Kitabu Siffin str. 243
545- Tarihul Buldanil Kebir tom 1. Tarihul-Taberi 11. str. 357. Siflln str. 247
546- Musned Ahmeda ibn Hanbela 5. str. 347
547- Al-Bakare:134
548- Tarih Ibn Asakir 7. str. 211
549- El-Isabe 2. str. 401, Tahzibut-Tahzib 6. str. 192, El-Isti'ab 2, str. 401
550. Muslim. Kitabu]l musakut. bab Es-sarfu, Sunenul Bejheki 5, str. 277, Musned Ahmeda ibn Hanbela 5. str. 319. Sunenun-Nesa'i 7, str. 277. Tarihu Ibn Asakir
551- Fethul Bari napisao Ibn Hadzer 2, str. 362. Al-Umm od Imami Safije 1. str. 208; El-Muhalla od Ibn Hazma 5. str. 82
552- Murudzuz-Zeheb od Mas'udija 2, str. 72, Samaru! Kutub, str. 52l
553- Ed-Durrul Mensur 2. str. 137
554- Sunenun-Nesa'i 5. str. 253; Es-Sunenul Kubra od Bejhekija 5. str. 113
555- Sunenu Ebu Davud 2. 885
556- El-Kamil fit-Tarih od Ibn el-Asira 3, str. 192 kao i sljede?e knjige: Tarih Ibn Asakira 5. str. 409, El-Isti'ab Životopis Zijada, El-Isabe Životopis Zijada, Usdul-Gabe Životopis Zijada
557- Muslim 1. Kitabul-iman, babu bejani hali men rajjibe 'anebih
558- Al-Kaf 51
559- El-Bidaje ven-Nihaje 8, str 128
560- Mustadrekus Sahihejn 3, str 139; Tarih Bagdad 8, str 340
561- Tarihu Bagdad 13. str. 186
562- Buhari tom 1 Kitabus-salat. babut-te'avun 'ala binail-mesdzid
563- Et-Taberi 6. str. 78; El-Kamil fit-Tarih 3, str. 150
564- El-Taberi 6. str. 80
565- Mekafilut-Talibin str. 50
566- El-Fusulul Muhimme od Ibn Es-Sabbaga Malikija str. 163
567- El-Bidaje ven- Nihaje od Ibn Kesira 8. str. 131
568- Mekafilut-Talibin 69, Sarhu Nehdzul-Belage Ibn Ebil-Hadid 4, 16
569- Et-Taberi 6, str 155-160; El-kamil fit-tarih 3, str 202-209; Tarih ibn Asakir 2, str 379; Usdul-Gabe Ibn El-Asir, Zivotopis Hudzra
570- El-Ikdul Ferid 3, str 129
571- El-kamil fit-Tarih 3, str 214; Et-Taberi 6, str 169
572- El-Bidaje ven-Nihaje 9, str 5
573- El-Istiab 2, str 396 Zivotopis Abdurahmana bin Halida Usdul Gabe 3, 289
574- El-Imametu ves-Sijase 1, str 114
575- El-Kamil fit-Tarih 3, str 212; Et-Taberi 6, str 164
576- Ensabul ešraf 1, 404; Tarihul Hulefa str. 179
577- El-Bidaje ven-Nihaje Ibn Kesir 8. str. 41; Tarihul-Hulefa od Sujutija str. 179, Es-Sava'ikul-.Muhrike str. 81
578- El-Ikdul Ferid 3. 130. El-Kamil fit-Tarih 3. str. 216
579- El-Isti'ab 2, str. 293; Usdul Gabe 3, str. 306; El-Isabe 2. str. 400
580- Mustadrekus-Sabihejn 3, str. 476
581- Hiljatul-avllia 2/48; Sijeru A'lamin-Nubela 2/131: El-Bidaje ven-Nihaje 7 str. 136; Tabekatu Ibn Sa'd 5 sir.18.
582- Tabekatu Ibn Sa'd 7 str. 99; Futuhul-Buldan od Belazurija str. 360; Tahzibu Tarh Ibn Asakir str. 411
583- El-Bidaje ven-Nihaje od Ibn Kesira 8 str. 131
584- Ensabul-ešraf 4/2-3: El-Kamil fi-Tarih 3/181
585- Tezkiretul Havas, str. 164
586- Ensabul-ešraf 4/1, 1-2
587- El-Bidaje ven-Nihaje od Ibn Kasira 8/436
588- Ensabu Kešrat 4/1,2
589- Futuhu Ibn A'sam 5/10; Tarihut-Taberi 4 str. 251 i 252; Maktil od el-Harezmi el-Hanefi 1/180
590- Musned Ahmed ibn Hanbel 3/242; Mustadrekus-Sahihejn 3 str. 176; Tarihu Ibn Asakir, hadis br. 615, i 6l7; El-Mu'dzamul-kabir Taberani (Sulejman ibn Ahmed umro 360 h.g) hadis 85; Tabekatu Ibn S'ad: zivotopis Imama Husejna ...
591- Pogledati knjige: Tarihut-Taberi 4, str 250-360; El-kamil fit-Tarih 4, dogadjaj 60 god; Ensabul-esraf; El-Bidaje ven- Nihaje 8, Ibn Asakir, Zivotopis imama Huseina idr ...
592- Tarihu ibn Asakir. Tahzib Tarihu Ibn Asakir 4/332; Mu'dzamu Taberi, hadis 80
593- Tezkiretul Havas 2/148
594- Mekatil el-Harezmi el-Hanefi 2/60
595- Tezkiretul Havas 149
596- Futuhu Ibn A'sam 5, str. 241
597- Tarihut-Taberi 4 str. 356. El-A'lami fil-malbu'at, Bejrut Liban.
598- Tezkiretul Havas 148; El-Bidaje ven-Nihaje od Ibn Kesira 8/192, 204, 224; Mekatilu-l-talibin 120, i dr
599- El-Bidaje ven-Nihaje od Ibn Kesira 8/216; Tarihut-Taberi 4 sir. 370; El-Kamil fil-Tarih od Ibn el-Asira 4 str. 40; El-Ikdul-Ferid tom 4 str. 388
600- Historija islama od Ez-Zehebija, tom 2, str. 356
601- Tarihut-Taberi 4 str. 372; Tarihul-islam ez-Zehebi 2 str. 255; Et-Tanbih vel-Ašraf str. 263; Murudzuz-Zehebi 3 str. 68
602- El-Bidaje ven- Nihaje 6/234
603- El-Bidaje ven-Nihaje 8 str. 22
604- Tarihul-Hulefa od Sujutija, str. 209
605- Historija islama 2 str. 357
606- Tarihut-Taberi 4 str. 381; Murudzuz-Zeheb 3 str. 71
607- El-Bidaje ven-Nihaje 8, str. 225
608- Tarihul Hulefa str. 195: Tarihul-Hamis 2, str. 303; et-Taberi 4 sir. 383: El-Bidaje ven-Nihaje 8 str. 225; El-Kamil fit-Tarih 4 str. 49
609- SYASA SHARIYYA the- anthropulogy of injustice, The Hajra Sanaullah Trusi - Surrey, UK
610- Casopis Crescent Intenational, Toronto. Vol. 17. No. 3, April 16-30, 1988
611- Es-Sava'ikul Muhrike str. 134
612- El-Bidaje ven-Nihaje od Ibn Kesira 8, str. 130; Tarihu Ibn Asakir 2, sir. 381; El-Kamil 4, str. 209
613- Musned Ahmed ibn Hanbel 4, str. 90; Mustadrekus-Sahihejn tom 3, str. 391
614- Muslim 1. Kitabul-iman hab Dalilu enne hubbu ansari ve Ali minel-iman
615- Muslim 4. Kitabu fedailis-sahabe, bab Menakibu Ali a.s. 616- Sunenun-Nesai 5 str. 253
617- Mustadrekus-Sahihejn 3, str. 127. 130 i 142; El-Tirmizi 5 str. 64
618- Musned Ahmed ibn Hanbel 6, str. 323; Mustadrekus-Sahihejn tom 3, str. 121; Madzma'uz-Zava'id 9, str. 130 i dr
619- Buharija 1 dio; Musned Ahmed ibn Hanbel 2, str. 96; Sunenul-Bejheki tom 8 str. 159
620- Et-Tabekatul Kubra 4, str. 110; El-Muhalla od Ibn Hazma 4, str. 213
621- Et-Tirimzi 2, str. 289; Mustadrekus-Sahihejn 3/124; l19, isticuci da je hadis sahih; Madzma'uz-Zava'id 7 str. 235; Kenzul-Ummal 6/157
622- Tarihul-Hulefa es-Sujuti str. 161; Es-Sava'ikul Muhrike str. 196
623- Tarihul-Hulefa es-Sujuti str. 161
624- Tarihul-Hulefa es-Sujuti sir. 160
625- Feda'ilus-Sahabe 6, str. 654
626- Tefsiru Ibn Kesir 4/418, izdanje vehabija
627- Tefsir od Ibn Kesira 4/418
628- Buharija I. Kitabus-salat babul-hevhati vel-mamar fil-mesdzid /prevod: 1 str. 399. broj 110
629- Mustadrekus-Sahihejn 3 str. 107
630- El-Isti'ab 3, str. 51, Tahzibu Hasa'isil-Imam Ali, str. 7
631- Es-Sava'ikul Muhrike str. 186
632- El-'Ikdul Ferid 5, str. 115
633- Kitabul-Kebira od Zehebija 238; Es-Sarimul Muslul od Ibn Tejmijje str 575
634- El-Isti'ab 690, broj 321; El-Agani 6/355
635- Tahzibu Tahir Ibn Asakir 6, str 409