Prema islamu, onaj koji vjeruje u predodređenje u isto vrijeme ne može vjerovati u Sudnji dan. Ako Allah, dž., određuje svaku našu radnju, onda zašto bi trebao da nas kazni za grijehe i loša djela koje je Sam za nas odredio? To bi bila čista nepravda.
Ranije smo rekli da Allah, dž., ne čini ništa bez određene svrhe i cilja. Možemo pitati: kakva je čovjekova svrha? Zašto je on stvoren? Allah je stvorio čovjeka da bi se duhovno uzdigao i izgradio u sebi one vrline pomoću kojih će se približiti Njemu. U časnom Kur’anu stoji:
“Uzvišen je Onaj koji je dao smrt i život da bi iskušao koji od vas će bolje postupati.” (K.67:1-2)
Allah je dao čovjeku mudrost, volju i snagu da bude u stanju ostvariti vrlinu u ponašanju i izgraditi od sebe plemenitu ličnost. Uputio ga je na pravi put i upozorio ga da ne zastrani. Pored ovoga, Allah ga nije primorao da čini dobra djela niti da se upušta u zla. Dao mu je snagu da od svog života učini ono što želi. U Kur’anu stoji:
“Tako mi … i duše i Onoga ko je stvori, pa joj put dobra i put zla shvatljivim učini. Uspjeće samo onaj ko je očisti, a biće izgubljen onaj ko je na stranputicu odvodi.” (K.91:7-10)
Svrha našeg stvaranja je duhovno uzdignuće koje nam je omogućeno slijeđenjem Božijih propisa i uputstava. Dajući nam slobodu izbora, Allah nas ne primorava da živimo na određeni način. Uprkos tome, iz svoje milosti On pomaže onome ko iskreno želi da Ga sluša, prihvati Njegov savjet i živi za Njegovo zadovoljstvo.
Ova pomoć nije jednaka prinudi. Da bi ovo bolje opisali navešćemo primjer čovjeka kojeg želimo zaposliti da nam popravi krov. On se složi i počne se pripremati za posao. Primjetimo da nema merdevina dovoljno velikih i da neće moći dosegnuti krov a da se dobro ne pomuči. Znamo da razmišlja o tome kako da se popne. Sada odlučimo da mu nabavimo merdevine dovoljne visine i tako mu uveliko olakšamo posao.
Zapamtimo da smo mu odlučili pomoći tek kada nam je postalo jasno da iskreno želi uraditi posao i da je sam nabavio potreban materijal i alat. Naša pomoć ga nije natjerala na posao, niti mu je pomogla u odluci da počne, niti ga je osposobila za njegovo obavljanje. Sve se to zahtijevalo samo od njega. Mi smo mu samo pomogli da uradi ono što je naumio.
Tako Allah, dž.š. pomaže one koji iskreno žele da žive prema Njegovim uputstvima i izvršavaju Njegova naređenja. Ovo se zove teuvfik što znači pomagati nekome da uspije.
Sada pogledajmo drugi slučaj. Pretpostavimo da čovjek nije imao namjeru da popravi krov, i da je želio samo da zabušava. Znamo da treba merdevine da bi mogao uspješno obaviti posao, ali da li da mu ih damo? Nema smisla mu ih ponuditi kada znamo da i onako posao neće uraditi. Da li možemo biti optuženi da zbog nas nije mogao uraditi posao? Ne možemo, jer on sam nije želio da ga uradi i merdevine s tim nemaju ništa.
Ovako isto Allah, dž., obustavlja pomoć osobama koje nemaju namjeru izvršavati Negove propise. Ovo se naziva hizlan ili napuštanje. O njemu se govori na nekoliko mijesta u Kur’anu:
“Onome koga Allah želi da uputi, On srce njegovo prema islamu raspoloži, a onoga koga želi da u zabludi ostavi, On srce njegovo stegne i umornim učini kao kad čini napor da na nebo uzleti. Eto, tako Allah one koji ne vjeruju bez podrške ostavi.” (K.6:125)
Treba primijetiti da Allah ne odvodi u zabludu one koje ne vjeruju nego ih za kaznu što su svojevoljno odbili da vjeruju u zabludi i ostavlja. U drugom ajetu se kaže:
“Tim On mnoge u zabludi ostavlja, a mnogima na pravi put ukazuje; ali u zabludi ostavlja samo grešnike.” (K.2:28)