Formalna objava sa Gadir Huma

 

Sve naprijed navedene objave mogu se oznaciti kao uvod u formalnu deklaraciju sa Gadīr Humma. Ovaj dogadjaj je opisan od strane historicara i ālima obje islamske vjersko-pravne skole. Ovdje cemo navesti kratak prikaz dogadjaja kako bismo pokazali kako su se cinile velike pripreme da bi se Alī proglasio nasljednikom Bozijeg Poslanika.

 

Gadīr Humm se nalazi u mjestu Dzuhfā izmedju Mekke i Medine. Kada je Poslanik bio na putu kuci, nakon obavljanja Oprosnog hadza, melek Dzibrīl mu je donio objavu od Allaha:

"O Poslanice, kazuj ono sto ti se objavljuje od Gospodara tvoga, - ako ne ucinis, onda nisi dostavio poslanicu Njegovu - a Allah ce te od ljudi stititi... (5:67).

 

Poslanik je odmah zastao i naredio da se svi ljudi koji su otisli naprijed pozovu nazad, i sacekao je one koji su isli iza. Kada se cijeli karavan sakupio, od kamiljih sedla napravljen je minber, i pocisceno je bagremovo trnje. Poslanik se popeo na minber i odrzao dugacak govor. Dan je bio jako vreo; ljudi su morali da rasire svoje ogrtace ispod nogu i preko svojih glava. Poslanik im se obratio sljedecim rijecima:

 

"Ljudi! Znajte da mi je Dzibrīl nekoliko puta dolazio donoseci mi naredbu od Gospodara Milostivoga da se moram zaustaviti na ovome mjestu i obavijestiti svakoga covjeka, crnoga ili bijeloga, da je Alī ibn Ebī Tālib moj brat, moj nasljednik (vasijj), moj halifa i imam nakon mene. Njegov polozaj kod mene je kao polozaj Hārūna kod Mūsāa, osim sto poslije mene nece biti Bozijeg poslanika, i on je vas gospodar pored Allaha i Njegovog Poslanika.

"Ljudi! Zaista, Allah ga vam je postavio za imama i vladara.

Pokornost njemu je duznost jednako za sve muhādzire (emigrante), za sve ensārije (pomagace) i za one koji ih slijede u vrlini, za stanovnike gradova i za nomade, za Arape i za strance, za slobodne i za robove, za mlade i za stare, za velike i za male, za bijele i za crne. Njegove naredbe se moraju izvrsavati, njegova rijec je obavezujuca a poslusnost njemu je duznost svakog onog koji vjeruje u Jednoga Boga. Neka je proklet covjek koji mu se ne pokori a neka je blagoslovljen onaj koji ga slijedi, a onaj koji vjeruje u njega je pravi vjernik.

Ljudi! Ovo je posljednji put kako stojim pred ovom skupinom. Stoga pocujte, poslusajte i pokorite se naredbi vasega Gospodara. Zaista, Allāh je vas Gospodar i Bog, a nakon Njega, gospodar vas je Njegov Poslanik Muhammed, koji vam se obraca, a nakon mene, Alī je vas gospodar i vas imam, prema Allahovoj odredbi. A zatim, nakon njega, imāmet ce se nastaviti kroz moje potomke, koji ce se od njega izroditi, sve do dana kada se sretnete sa Allahom i Njegovim Poslanikom.

"Ljudi! Razmisljajte o Kuranu i razumite njegove ajete; razmisljajte o njegovim jasnim ajetima i ne bavite se onim nejasnim. Jer, tako mi Allaha, niko vam nece dobro objasniti njegova upozorenja i protumaciti njegovo znacenje osim ovoga covjeka (tj. Alīja) ciju ruku dizem ispred sebe. I ja vam kazem da, kome god sam ja gospodar, Ali mu je gospodar; on je Alī, sin Ebī Tāliba, moj brat i moj nasljednik (vasijj), a vilājet (pokornost) njemu Allah, Mocni i Uzviseni, ucinio je obaveznim."

 

Ostali imami su takodjer bili ukratko spomenuti u njegovom obracanju. Oni se spominju u mnogim drugim hadisima. Na primjer, jednom prilikom je Poslanik rekao svom unuku Husejnu:

 

"Ti si imam, sin imama, brat imama, devetorica tvojih potomaka iz izravne loze bice pobozni imami; deveti od njih bice njihov Qāim (onaj koji ce se podici)."

 

Cak ce i ravnodusan posmatrac primijetiti da je ova stvar imala vitalnu vaznost za islam, i da je to razlog zbog kojeg je Poslanik, vodjen Bozanskom odredbom, ucinio sve moguce pripreme da je izvrsi. Tog dana, izlozen zestokim zracima podnevnog sunca, on se popeo na minber da je proglasi.

Najprije je obavijestio slusaoce o njegovoj bliskoj smrti a zatim ih pozvao da posvjedoce da je vjerno izvrsio svoju poslanicku duznost. Onda ih je upitao:

 

"Zar ja nemam veci autoritet nad vama od vas samih?"

 

Svi su uzviknuli da je on zasigurno imao vise prava nad njima nego oni sami. Poslanik je tada rekao:

"Kome sam ja gospodar, Alī mu je gospodar."

 

Na kraju se molio za Alīja sljedecim rijecima:

"O Allahu! Voli onoga koji voli njega, i budi neprijatelj njegovom neprijatelju; pomozi onome ko pomogne njemu, i napusti onoga ko napusti njega."

 

Kada je sve bilo zavrseno, objavljen je sljedeci Kuranski ajet:

 

"Sada Sam vam vjeru vasu usavrsio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan Sam da vam islam bude vjera." (5:3).

 

Ova Bozanska objava jasno pokazuje da je zbog Alījevog naimenovanja imamom vjera bila usavrsena, a islam odobren od strane Allaha. Kada je stigla ova dobra vijest sa nebesa, vjernici su cestitali Alīju u prisustvu Bozijeg Poslanika a mnogi pjesnici su sastavili stihove o ovom dogadjaju. Sve ove cinjenice su zabiljezene u knjigama hadisa kao sto cemo vidjeti na narednim stranicama. 

 

 

Hadis sa Gadir Humma: Mutevatir

 

 

Sljedeci citati o recenom predavanju (hutbi) Bozijeg Poslanika, koji su preuzeti iz autenticnih sunitskih knjiga, su veoma vazni:

"Ja vam za sobom ostavljam dvije dragocjene stvari, Allahovu Knjigu i moju porodicu. Ovo dvoje se nece razdvojiti jedno od drugog sve dok me ne sretnu kod izvora Kevser (tj. dzennetskog izvora). Zaista, Allah je moj Gospodar a ja sam gospodar svakog vjernika. Onda je uzeo Alīja za ruku i rekao: "Kome sam ja gospodar (mewla), Alī mu je gospodar (mewla)."

 

Ova dva hadisa su poznata pod nazivima "hadis o dvije dragocijenosti" (teqalejn) i "hadis o vlasti" (vilājet). Njih odvojeno ili zajedno prenose stotine muhaddisa.

 

Nevvāb Siddīq Hasan Hān iz Bhopala kaze:

"El-Hākim Ebū Saīd kaze da su hadis o dvije dragocjene stvari i hadis "Kome sam ja gospodar, Alī mu je gospodar" mutevātir (tj. prenesen neprekidnim senedom od toliko ljudi da se ne moze sumnjati u njihovu autenticnost), zbog toga sto ga je veliki broj ashaba Bozijeg poslanika prenio. To je toliko tacno da je Muhammed ibn Dzerīr zapisao ova dva hadisa kroz sedamdeset i pet razlicitih seneda, i napisao citavu knjigu koju je nazvao Kitābu-l-vilājet, a El-Hāfiz Ed-Dehebī je takodjer napisao citavu knjigu o isnādu (lancu prenosilaca) ovih hadisa i zakljucio da su mutevātir. Ebū-l-Abbās ibn Uqda je naveo hadis na Gadīr Hummu kroz stotinu i pedeset lanaca i napisao citavu knjigu o tome."

 

Neki pisci su pokusali da unesu sumnju u autenticnost dogadjaja na Gadīr Hummu. Potrebno je spomenuti da je ovaj hadis mutevātir, i da je poznati ucenjak El-Allāma El-Emīnī u prvom tomu svoje cuvene knjige El-Gadīr dao, uz kompletne izvjestaje, imena 110 poznatih ashaba Bozijeg Poslanika koji su prenijeli ovaj hadis.

Kao primjer, nabrojacu imena koja su data pod slovom elif, a u zagradama su naznacene godine smrti spomenutih osoba, poslije hidzre.

 

 1. Ebū Lejlā El-Ansārī (37);

2. Ebū Zejneb ibn Avf El-Ansārī;

3. Ebū Fadāla El-Ansārī (38);

4. Ebū Qudāma El-Ansārī;

5. Ebū Amra ibn Amr ibn Muhassin El-Ansārī;

6. Ebu-l-Hejtam ibn Et-Tejjihān (37);

7. Ebū Refī El-Qibtī, rob Bozijeg Poslanika;

8. Ebū Duvejb Huvejlid (ili Hālid) ibn Hālid El-Hudalī;

9. Usāma ibn Zejd ibn Hārita (54);

10. Ubejj ibn Ka’b El-Ansārī (30 ili 32);

11. Esad ibn Zurāra El-Ansārī;

12. Esmā bint Umejs;

13. Umm Seleme, supruga Bozijeg Poslanika;

14. Umm Hānī bint Ebī Tālib;

15. Ebū Hamza Enes ibn Mālik El-Ansārī;

16. Ebū Bekr ibn Ebī Quhāfa; i

17. Ebū Hurejre.

 

Pored toga, ima vise od 84 tābiīna (ucenika ashaba) koji su prenijeli ovaj hadis od ovdje spomenutih ashaba. Ponovo cemo dati kao primjer spisak samo onih cije ime pocinje sa elif:

 

1. Ebū Rāsid El-Hubrānī Es-Sāmī;

2. Ebū Seleme ibn Abdi-r-Rahmān ibn Avf;

3. Ebū Sulejmān El-Mueddin;

4. Ebū Sālih Es-Semmān, Dakvān El-Medenī;

5. Ebū Unfuvanā El-Māzinī;

6. Ebū Abdi-r-Rahīm El-Kindī;

7. Ebu-l-Qāsim Asbag ibn Nubāta Et-Tamīmī;

8. Ebū Lejlā El-Kindī; i

9. Ijās ibn Nudejr.

 

Muhaddisi (prenosioci hadisa) su u svojim knjigama biljezili ovaj hadis u svakom vijeku i svakom dobu. Na primjer, imena onih pisaca i ucenjaka koji su prenijeli ovaj hadis u drugom vijeku poslije hidzre su:

 

1. Ebū Muhammed, Amr ibn Dīnār El-Dzumahī El-Mekkī (115 ili 116);

2. Ebū Bekr Muhammed ibn Muslim ibn Ubejdillāh El-Quresī Ez-Zuhrī (124); 3. Abdu-r-Rahmān ibn Qāsim ibn Muhammed ibn Ebī Bekr Et-Tejmī El-Medenī (126);

4. Bekr ibn Sevāda ibn Tumāma, Ebū Tumāma El-Basrī (128);

5. Abdullāh ibn Ebī Nedzīh, Jesār Et-Taqafī, Ebū Jesār El-Mekkī (131);

6. El-Hāfiz Mugīre ibn Muqassim, Ebū Hisām Ed-Dabbī El-Kūfī (133);

7. Ebū Abdi-r-Rahīm Hālid ibn Zejd El-Dzumahī El-Misrī (139);

8. Hasan ibn El-Hakam En-Nehaī El-Kūfī (oko 140);

9. Idrīs ibn Jezīd, Ebū Abdillāh El-Avdī El-Kūfī;

10. Jahjā ibn Seīd ibn Hajjān Et-Tejmī El-Kūfī;

11. El-Hāfiz Abdu-l-Mālik ibn Ebī Sulejmān El-Arzamī El-Kūfī (145);

12. Avf ibn Ebī Dzemīla El-Abdī El-Hadzerī El-Basrī (146);

13. Ubejdullāh ibn Umar ibn Hafs ibn Āsim ibn Umar ibn El-Hattāb El-Adevī El-Medenī (147);

14. Nuajm ibn El-Hakīm El-Medājinī (148);

15. Talha ibn Jahjā ibn Talha ibn Ubejdillāh Et-Tejmī El-Kūfī (148);

16. Ebū Muhammed Ketīr ibn Zejd El-Eslemī (oko 150);

17. El-Hāfiz Muhammed ibn Ishāq El-Medenī (151 ili 152);

18. El-Hāfiz Muammer ibn Rāsid, Ebū Urvet El-Azdī El-Basrī (153 ili 154); 19. El-Hāfiz Misar ibn Kidām ibn Zāhir El-Hilālī Er-Ravāsī El-Kūfī (153 ili 154);

20. Ebū Īsā Hakam ibn Abān El-Adenī (154 ili 155);

21. Abdullāh ibn Sevdeb El-Balhī El-Basrī (157);

22. El-Hāfiz Su'bet ibn El-Hadzdzādz, Ebū Bistām El-Vāsitī (160);

23. El-Hāfiz Ebū-l-Alā, Kāmil ibn El-Alā Et-Tamīmī El-Kūfī (oko 160);

24. El-Hāfiz Sufjān ibn Saīd Et-Tevrī, Ebū Abdillāh El-Kūfī (161);

25. El-Hāfiz Isrāīl ibn Jūnus ibn Ebī Ishāq Es-Sebīī, Ebū Jūsuf El-Kūfī (162);

26. Dzafer ibn Zijād El-Kūfī El-Ahmar (165 ili 167);

27. Muslim ibn Sālim En-Nehdī, Ebū Fervet El-Kūfī;

28. El-Hāfiz Qajs ibn Er-Rebī, Ebū Muhammed El-Esedī El-Kūfī (165);

29. El-Hāfiz Hāmmād ibn Seleme, Ebū Seleme El-Basrī (167);

30. El-Hāfiz Abdullāh Lahīa, Ebū Abdi-r-Rahmān El-Misrī (174);

31. El-Hāfiz Ebū Uvāna El-Vaddāh ibn Abdillāh El-Jeskurī El-Vāsitī El-Bezzāz (175 ili 176);

32. El-Qādī Serīk ibn Abdillāh, Ebū Abdillāh En-Nehaī El-Kūfī (177);

33. El-Hāfiz Abdullāh (ili Ubejdullāh) ibn Ubejdu-r-Rahmān (ili Abdu-r-Rahmān) El-Kūfī, Ebū Abdi-r-Rahmān El-Esdzaī (182);

34. Nūh ibn Qajs, Ebū Revh El-Huddānī El-Basrī (183);

35. El-Muttalib ibn Zijād ibn Ebī Zuhejr El-Kūfī, Ebū Tālib (185);

36. El-Qādī Hassān ibn Ibrāhīm El-Anezī, Ebū Hāsim (186);

37. El-Hāfiz Dzerīr ibn Abdi-l-Hamīd, Ebū Abdillāh Ad-Dabbī El-Kūfī Er-Rāzī (188);

38. El-Fadl ibn Mūsā, Ebū Abdillāh El-Mervezi Es-Sīnānī (192);

39. El-Hāfiz Muhammed ibn Dzafer El-Medenī El-Basrī (193);

40. El-Hāfiz Ismāīl ibn Ulijja, Ebū Bisr ibn Ibrāhīm El-Esedī (193);

41. El-Hāfiz Muhammed ibn Ibrāhīm, Ebū Amr ibn Ebī Adijj Es-Sulemī El-Basrī (194);

42. El-Hāfiz Muhammed ibn Hāzim, Ebū Muāvija Et-Tamīmī Ad-Darīr (195); 43. El-Hāfiz Muhammed ibn Fudajl, Ebū Abdi-r-Rahmān El-Kūfī (195);

44. El-Hāfiz El-Vekī ibn El-Dzerrāh Er-Ruāsī El-Kūfī (196);

45. El-Hāfiz Sufjān ibn Ujejna, Ebū Muhammed El-Hilālī El-Kūfī (198);

46. El-Hāfiz Abdullāh ibn Numejr, Ebū Hisām El-Hamdānī El-Hārifī (199); 47. El-Hāfiz Hane’ ibn El-Hārit ibn Leqīt En-Nehaī El-Kūfī;

48. Ebū Muhammed Mūsā ibn Jaqūb Ez-Zemaī El-Medenī;

49. El-Alā ibn Sālim El-Attār El-Kūfī;

50. El-Ezraq ibn Alī ibn Muslim El-Hanefī, Ebu-l-Dzehm El-Kūfī;

51. Hānī ibn Ejjūb El-Hanefī El-Kūfī;

52. Fudajl ibn Merzūq El-Agarr Er-Ruāsī El-Kūfī (oko 160);

53. Ebū Hamza Sad ibn Ubejda Es-Sulemī El-Kūfī;

54. Mūsā ibn Muslim El-Hizāmī Es-Sejbānī, Ebū Īsā El-Kūfī At-Tahhān (Mūsā As-Sagīr);

55. Jaqūb ibn Dzafer ibn Ebī Ketīr El-Ansārī El-Medenī;

56. Utmān ibn Sad ibn Murrah El-Quresī, Ebū Abdillāh (Ebū Alī) El-Kūfī.

 

Ovaj hadis navodi toliko prenosilaca (ruvāt) u svakom vremenu da ga to cini mutevātir hadisom. Sto se tice ucenjaka koji su naveli ovaj hadis u svojim zbirkama, dovoljno je da spomenemo da je Allāma El-Emīnī popisao imena 360 ucenjaka do cetrnaestog vijeka.

 

Neki ljudi su pokusali da unesu sumnju u lanac prenosilaca (esnād) ovog hadisa. Kao sto je svakom izucavaocu islamske predaje poznato, ako je jedan hadis mutevātir, nema uopste potrebe da se razmatra lanac prenosilaca svakog individualnog hadisa. Ipak, kako bismo pokazali ispraznost ove optuzbe, zelio bih da navedem misljenja nekih najpoznatijih tradicionalista (muhadditūn).

 

 

Lanac prenosilaca (esnad) hadisa sa Gadira

 

 

 

a. El-Hāfiz Ebū Īsā Et-Tirmidī (umro 279. godine poslije hidzre) je rekao u svom djelu Es-Sahīh, jednom od sest priznatih sahiha (Es-Sihāh Es-Sittet): "Ovo je dobar i tacan hadis (hādā hadītun hasenun sahīhun)."

 

b. El-Hāfiz Ebū Dzafer At-Tahavi (umro 321. godine poslije hidzre) je rekao u svom djelu Muskilu-l-ātār, 'Ovaj hadis je tacan sudeci prema lancu prenosilaca i niko nije rekao nista protiv njegovih prenosioca (fe hāda-l-hadītu sahīhu-l-isnādi ve lā tane li ehadin fī ruvātihi).'

 

c. Ebū Abdillāh el-Hākim en-Nejsābūrī (umro 405. godine poslije hidzre) je prenio ovaj hadis sa nekoliko lanaca prenosilaca u svom djelu El-Mustedrek i rekao da je tacan (sahīh).

 

d. Ebū Muhammed Ahmed ibn Muhammed El-Āsimī je rekao:

"Ovaj hadis prihvata ummet, i on je u skladu sa njegovim principima (ve hādā hadītun teleqqathu-l-ummetu bi-l-qabūli ve huve muvāfiqu bi-l-usūli)."

 

Na isti nacin, sljedeci su tradicionalisti (ar. muhadditūn), medju stotinama ostalih, prenijeli ovaj hadis kao sahīh:

 

1. Ebū Abdillāh el-Mahāmilī el-Bagdādī u svom djelu Āmālī;

2. Ibn Abdi-l-Barr el-Qurtubī u djelu el-Istīāb;

3. Ibnu-l-Magāzilī es-Sāfiī u djelu el-Menāqib;

4. Ebū Hāmid el-Gazzālī u djelu Sirru-l-ālemejn;

5. Ebu-l-Faradz ibn El-Dzevzī u djelu el-Menāqib;

6. Sibt ibn El-Dzevzī u djelu Tedkiret havāssi-l-ummet;

7. Ibn Ebī-l-Hadīd El-Mutezilī u djelu Serh Nahdzi-l-belāga;

8. Ebū Abdillāh el-Gandzī es-Sāfiī u djelu Kifājetu-t-tālib;

9. Ebū-l-Mekārim Alāu-d-dīn Es-Simnānī u djelu el-Urvetu-l-vutqā;

10. Ibn Hadzer El-Asqalānī u djelu Tehdību-t-tehdīb;

11. Ibn Ketīr ed-Dimasqī u djelu et-Tārīh;

12. Dzelālu-d-dīn Es-Sujūtī;

13. el-Qastalānī u djelu el-Mevāhibu-l-ledunnijjet;

14. Ibn Hadzer el-Mekkī u djelu es-Savāiqu-l-muhriqa;

15. Abdu-l-Haqq Ed-Dihlevī u djelu Serhu-l-miskāt; i mnogi drugi.

 

Treba primijetiti da sva imena koja smo ovdje naveli pripadaju sunitskim ucenjacima. U sunnijskoj upotrebi, hadis se naziva sahīh kada ga u neprekidnom nizu prenesu osobe provjerenog postenja (ādil), osobe koje imaju savrsenu memoriju, koje nemaju mana i nisu smatrane za cudake (sādd). Ako se gornje karakteristike pronadju u lancu prenosilaca (isnād) nekog hadisa ali se memorija jednog ili vise prenosilaca pokaze za jedan stepen manjom nego sto je to potrebno za tacan (sahīh) hadis, tada se on naziva dobrim (hasen) hadisom.

Dakle, kada sunitski ucenjaci kazu da je hadis o Gadīru sahīh, oni pod tim misle da su prenosioci toga hadisa provjerenog postenja (tj. nemaju nikakvih mana u vjerovanju i djelima), da imaju savrsenu memoriju, te da taj hadis nema nedostataka i da nije neuobicajen.