Predgovor

Neka je hvala Allahu, Gospodaru svjetova, koji čovjeka stvara od izbačene tekućine, koji ga je načinio u najljepšem obliku i odlikovao ga time da bude iznad svih stvorenja, koji je bliskim melecima naredio da mu se poklone, počastio ga razumom koji mu pretvara sumnje u čvrsta uvjerenja, koji mu je dao oka dva i jezik i usne dvije, i dobro i zlo mu objasnio, slao mu poslanike, donosioce radosnih vijesti i opominjače, da mu skrenu pažnju i odvrate ga od zabluda prokletog Iblisa, ugovor je s njim sklopljen da ne obožava šejtana, jer mu je on otvoreni neprijatelj, a da obožava Jedinog Allaha i slijedi Njegov pravi put, osviješten, vjernik i čvrsto uvjeren, i da u svom vjerovanju ne slijedi svoje drugove, bližnje i prijašnje očeve, koji su slijedili one prije njih, bez dokaza i jasnih uputa, a ko je mogao bolje govoriti od onoga ko je pozivao Allahu, činio dobra djela i potvrdio da je musliman (pokoran Allahu)? (Aludira na ajet 33 iz sure Fussilet.)

Neka je salavat i selam, pozdrav i blagoslov moga Gospodara na onog koji je poslan kao milost svjetovima, pomagača onih kojima je nepravda učinjena i potlačenih, spasioca čovječanstva iz zablude džahilijeta u uputu dobrih vjernika, našeg prvaka i zaštitnika Muhammeda ibn Abdullaha, vjerovjesnika muslimana, i vođe onih, iz pobožnosti blistavih čela. I neka je salavat i selam na njegovu časnu i čistu porodicu, koju je Allah odabrao između ostalih stvorenja, da budu uzor vjernicima, svjetionik onima koji traže spoznaju i znamenje iskrenim istinoljubivima, te obavezao na ljubav prema njima u časnom Kur’anu, nakon što je od njih odstranjena prljavština, i učinio ih bezgrešnim i obećao spasenje onima koji se ukrcaju na njihovu lađu, a propast onima koji ostanu. Neka je salavat i selam na njegove poštovane ashabe, koji su mu pomogli i podržali ga, i cijenili ga, koji su žrtvovali sebe zarad pomaganja vjeri, koji su spoznali istinu i prisegli čvrstim uvjerenjem, koji su ostali na njegovom putu poslije njegove smrti i nisu ništa promijenili, i koji su bili od zahvalnih, pa neka ih Allah nagradi dobrim, za služenje islamu i muslimanima. Neka je selam i salavat na one koji ih slijede i idu njihovim putem, do Sudnjeg dana. Gospodaru moj, primi moju dovu, Ti sve čuješ i znaš! Raširi mi prsa, jer Ti upućuješ na apsolutnu istinu uvjerenja! Odveži mi uzao s jezika, jer si Ti Onaj Koji daruje mudrost onome kome hoćeš od Svojih robova, vjernika! Bože, povećaj mi znanje i sastavi me s dobrim robovima Tvojim!

Još uvijek se sjećam kako me je otac poveo u mahalsku džamiju u kojoj se uz ramazan obavljala teravija, a bilo mi je deset godina, i predstavio me džematlijama, koji nisu mogli sakriti svoje oduševljenje. Nekoliko dana ranije sam saznao da je muallim sredio da dvije-tri noći ja predvodim teraviju namaz. Obično sam klanjao u zadnjim safovima s ostalom djecom i željno sam očekivao da imam pređe na drugu polovicu Kur’ana, tj. suru Merjem.

Moj otac je vodio računa da učimo Kur’an u školi gdje djeca uče hifz, a i kod kuće, pa smo navečer išli u džamiju, gdje nas je imam, naš rođak koji je bio slijep, učio hifzu. Ja sam već bio naučio napamet pola Kur’ana, pa je moj muallim htio da pokaže svoju vrlinu i svoj trud kroz mene. Kad me je naučio mjesta ruku‘a u učenju, nekoliko puta me saslušao da bi bio siguran da sam dobro shvatio… Kada sam uspio na probi i završio s namazom i učenjem u džematu na najljepši način, što su moj otac i muallim očekivali, svi su mi prišli, ljubeći me, zahvaljujući učitelju što me je učio i čestitajući mom ocu, a svi su zahvaljivali Allahu, dž.š., na blagodati islama i “berićetu Šejha”. Doživio sam dane koje nikada neću zaboraviti zbog oduševljenja i popularnosti koja je prešla iz naše mahale na cijeli grad. A te ramazanske noći su u mom životu zapečatile vjersku narav čiji su tragovi i do danas ostali.

Zato, kad god bi mi se putevi miješali, osjećao bih nadnaravnu moć, koja bi me vukla i vraćala na pravi put. I kad god bih osjetio slabost u svojoj ličnosti, bezvrijednost života, to bi me sjećanje podiglo na najuzvišenije duhovne stepene i rasplamsalo duboko u meni plamen imana kako bih podnio odgovornost. Kao da me je ta odgovornost koju mi je otac stavio u obavezu, ili preciznije, moj učitelj, da predvodim džemat u tom ranom životnom periodu, navela  da se uvijek osjećam da sam nedostatan nivoa koji priželjkujem ili u najmanju ruku koji se od mene traži. Zato sam djetinjstvo i mladost proveo relativno iskreno i korektno, a nije nedostajalo ni besposlice i igre, kojima su, u većini slučajeva, vladali nevinost i ljubav prema znanju i oponašanju, a gdje me je okruživala Božija briga da budem odlikovan, između ostalih, ozbiljnošću i mirnoćom, a nisam zapadao u grijehe i neposlušnost prema Allahu, dž.š. Ne mogu a da ne spomenem i majku, koja je ostavila veliki trag u mom životu. Čim sam otvorio oči, počela me je učiti kraće kur’anske sure, namaz i taharet. Poklanjala mi je veliku pažnju, jer sam bio njen prvi sin, dok je gledala pored sebe svoju inoču u istoj kući, koja ju je od prije više godina pretekla pa je imala djecu od kojih su neka bila njenih godina, zbog čega se tješila mojim odgajanjem i podučavanjem, kao da se takmičila s inočom i sinovima svoga muža.

Kao što ime Tidžani, kojim me je nazvala moja majka, ima posebnu prednost kod porodice Semavi, koja je prihvatila tidžanijski tarikat i usvojila ga još u vrijeme kad je jedan od sinova šejha Ahmeda Tidžanija posjetio grad Gafsu, dolazeći iz Alžira, pa je bio gost u kući porodice Semavi, nakon čega su mnogi stanovnici grada, a posebno učene i bogatije porodice, prihvatile ovaj sufijski tarikat i propagirali ga. I zbog svoga imena postao sam omiljen u kući porodice Semavi, koja ima preko dvadeset familija, a i izvan, od strane onih koji su prihvatili taj tarikat. Zato su mi mnogi od staraca, prisutnih u džamiji onih ramazanskih noći koje sam spomenuo, ljubili glavu i ruke, čestitajući ocu riječima: “Ovo je emanacija velikodušnosti šejha Ahmeda Tidžanija.”

Dobro je spomenuti da se tidžanijski tarikat proširio u Maroku, Alžiru, Tunisu, Libiji, Sudanu i Egiptu i da su sljedbenici ovog tarikata u jednu ruku pristrasni. Oni, na primjer, ne posjećuju mjesta drugih evlija, jer vjeruju da oni preuzimaju jedni od drugih lančanim sistemom, osim šejha Tidžanija, koji je nauku uzeo direktno od Poslanika, s.a.v.a., bez obzira na to što je živio 13 stoljeća poslije. Prenose da je šejh Ahmed Tidžani pričao da mu je došao Božiji Poslanik na javi, a ne u snu. Još tvrde da je potpuni salavat koji im je napisao njihov šejh bolji od četrdeset hatmi Kur’ana. Ovdje ću stati – ovo je bilo kratko upoznavanje s tidžanijskim tarikatom, a o njemu ću govoriti na drugom mjestu u ovoj knjizi.

Rastao sam i napredovao u ovom vjerovanju, kao i ostali mladići, a ako bude Božije volje, svi smo muslimani (neka je hvala Allahu, dž.š.) ehlu sunneta vel-džemaata, sljedbenici mezheba imama Malika ibn Enesa, imama Medine, samo što smo bili podijeljeni na različite sufijske tarikate, kojih je bilo mnogo na sjeveru Afrike. Samo u gradu Gafsi postoje tidžanijski, kaderijski, rahmanijski, selamijski i isavijski tarikat i svi su imali svoje pristalice i sljedbenike koji su napamet znali njihove kaside, zikrove, virdove koji se održavaju na svečanostima i noćnim bdijenjima povodom sklapanja braka, sunećenja, uspjeha ili nazrova. Usprkos nekim negativnostima, ovi tarikati su odigrali veliku ulogu u očuvanju vjerskih obreda i poštovanja prema evlijama i dobrim robovima.

Imao sam osamnaest godina kada je Tunisko nacionalno drustvo odlucilo da me posalje, kao jednog od sest svojih predstavnika, na prvu konferenciju islamske omladine koja se odrzavala u Mekki.

Bio sam najmladji clan misije i bez sumnje najneiskusniji. Samnom su bila dva skolska direktora, jedan ucitelj iz glavnog grada, jedan novinar, dok zanimanje petog clana nisam uspio doznati.

Kasnije sam saznao da je bio rodjak tadashnjeg ministra za obrazovnje. Nismo putovali direktno za Meku, nego nam je prva stanica bila Atina, gdje smo ostali dva dana. U glavnom gradu Jordana, Amanu, proveli smo cetiri dana. Poslije toga smo stigli u Saudijsku Arabiju, gdje smo ucestvovali na konferenciji i obavili hadz.

Ne mogu opisati svoje osjecanje kada sam prvi put usao u Allahovu kucu. Srce mi je ubrzano lupalo tako da sam pomislio da ce mi iskociti iz grudi. Kada sam ugledao drevnu Kucu (Ka'bu), suze su mi beskrajno tekle.

Pozelio sam da me meleci ponesu preko svih hadzija na krov Kabe da odatle glasno odgovorim na Allahnv poziv: "O Boze, Tvoj rob je dosao Tebi da Te sluzi...Labbejke Allahumma Labbejk... Slusajuci glasove drugih hadzija, razmisljao sam kako su mnogi od njih dugo cekali da dodju ovamo, mukotrpno stedeci za putovnje.

U mom slucaju, mogucnost da putujem je dosla iznenada, tako da nisam bio psihicki pripremljen. Sjecam se oca kada smo se oprastali koji mi je sa suznim ocima govorio: "Cestitam ti sine! Allah je odredio da odes na hadz prije mene. Ne zaboravi da si sljedbenik Sidi Ahmeda Tidzanija.

Klanjaj za mene u Allahovoj kuci i zamoli Ga da mi oprosti." Osjecao sam kao da me je sam Allah pozvao. On se brinuo o meni dajuci mi ovu sansu za kojom su mnogi ceznuli. Zato odlucih da potpuno iskoristim ovaj blagoslov, klanjajuci i cineci tavaf (obilazenje Ka'be), pijuci vodu iz Zem-Zema i penjuci se na brda oko Mekke.

Takmicio sam se sa ostalim hadzijama da prvi udjem u pecinu Hira - gdje je objavljena prva objava poslaniku Muhammedu (s). U toj trci sam bio pobijeden od strane jednog sudanskog hadzije, tako da sam zavrsio na drugom mjestu. Kada sam usao unutra otkotrljao sam se na pod kao da je tu bio prostrt Poslanikov ogrtac i kao da sam mogao osjetiti miris njegovog disanja.

Kakve li uspomene! Ostavile su na mene takav utisak da ih ne mogu nikad zaboraviti. Allah se brinuo o meni i na druge nacine. Na konferencij su me odmah svi zavoljeli. Mnogi su mi trazili adresu i zeljeli da ostanemn u kontaktu. Sto se tice mojih kolega iz Tunisa, oni su gledali sa visine na mene jos od prvog dana naseg putovanja

Osjecao sam da nemaju visoko misljenje o meni ali sam to strpljivo podnosio. Znao sam da su ljudi na sjeveru gledali sa visine na one sa juga, smatrajuci ih nazadnim.

Ali, uskoro se njihovo misljenje pocelo mijenjati. U svakom slucaju, za vrijeme konferencje i hadza pokazao sam se vrijednim njihovog postovanja zahvaljujuci svom poznavanju poezije i osvojenim nagradama.

Vratio sam se u svoju zemlju sa vise od dvadeset adresa prijatelja razlicitih nacionalnosti. U Saudijskoj Arabiji smo ostali dvadeset pet dana, tokom kojih smo imali priliku da sretnemo mnoge ucene muslimane (ulemu) i slusamo njihova predavanja. Najveci uticaj na mene je ostavilo ucenje vahahija zbog kojih sam pozeleo da svi muslimani slijede njih.

Stvarno sam mislio da su oni od Allaha odabrani da cuvaju Njegovu kucu, Jer su bili najcistiji i najobrazovaniji ljudi na zemlji. Allah im je dao naftu da sluze sve hadzije i brinu se o njima. Kada sam se vratio u domovinu nosio sam saudijsku nacionalnu odjecu.

Bio sam iznenadjen docekom kojeg mi je priredio otac. Na stanici se okupilo mnogo ljudi predvodjenih sejhovima Isamija, Tidzanija i drugih sufijskih redova. Sa sobom su nosili ceremonijalne bubnjeve. Poveli su me kroz ulice pjevajuci i klicuci.

Svaki put kada bi prosli pokraj jedne dzamije bili bi zaustavljeni da bi mi narod, posebno stariji ljudi, cestitali sa ocima punim suza. U njihovim ocima vidio sam da zude da posjete Allahovu kucu i Poslanikov kabur. Ljudi su me gledali kao da prvi put vide mladog hadziju. Prozivio sam najsrecnije dane svoga zivota u tom periodu.

Mnogi istaknuti ljudi su dolazili da me posjete i zamole da proucim Fatihu za njih, i to u prisustvu moga oca. Bio sam zbunjen i uvijek se neckao, ali me je otac uvijek ohrabrivao. Svaki put kada bi grupa posjetilaca napustila kucu, majka bi cistila mjesto gdje su sjedili i proucila jednu dovu da bi me zastitila od uroka.

Otac je proslavljao moj prvi hadz tri noci u nasem Tidzanijevom sufijskom centru i za svaku noc bi zaklao ovcu. Ljudi su mi postavljali razlicita pitanja dok su moji odgovori bili puni hvale za wahabije i njihov napor da prosire i podrze islam.

Uskoro su ljudi poceli da me zovu "hadzija". Svaki put kada bi neko povikao "hadzija!" to se odnosilo na mene. Malo po malo, postao sam poznat u gotovo svakoj islamskoj zajednici i grupi u mome gradu.

Posebno sam bio zavoljen od jedne grupe zvane "Muslimansko bratstvo". Isao sam od dzamije do dzamije i drzao vjerska predavanja. Uvjeravao sam ljude da ne ljube grobove niti da dodiruju drvo za blagoslov, jer su to znaci shirka (pripisivanje Allahu druga). Postajao sam sve aktivniji tako da sam drzao predavanja i petkom prije imamove hutbe (govora).

Iz Abu Jakubove dzamije sam prelazio u Glavnu dzamiju, jer se dzuma namaz u tim dzamijama klanjao u razlicito vrijeme: u samo podne u prvoj, poslije podne u drugoj. Moja predavanja su bila najposjecenija nedjeljom, jer su tada dolazili i moji ucenici kojima sam predavao tehnologiju u srednjoj skoli.

Oni su me voljeli jer sam im poklanjao svoje vrijeme i trudio se da im skinem plast sa ociju i odagnam mrak koji se bio spustio na njihov razum od komunistickih, ateistickih filozofskih i jos ne znam kojih ne teorija. Studenti su uvijek sa velikim zarom cekali moja predavanja.

Neki su dolazili mojoj kuci i posudjivali knjige koje sam za sebe nabavljao i temeljito citao. U isto vrijeme sam usavrsavao vlastito znanje, trazeci odgovore na pitanja koja su mi bila postavljana. Iste godine kad sam obavio hadz pala je i moja zenidba.

To je bila zelja moj majke koja je zeljela da se ozenim prije njene smrti, jer je vec bila docekala zenidbe moje polubrace. Majka mi je umrla nakon rodjenja moja dva djeteta, sto moj otac nije uspio docekati, jer je umro dvije godine prije.

Dvije godine pred smrt uspio je obaviti hadz i time se pripremiti za susret sa Allahom trazeci oprost kod same Ka`be. Libijska revolucija je uslijedila u periodu kada su Arapi i muslimani dozivljavali sraman poraz od strane Izraela. Sada smo slusali mlade vodje revolucije kako govore o pobjedi islama pozivajuci narod za oslobodjenje Kud'sa (prve Kible muslimana koja je u Jerusalemu).

Kao i mnoge druge mladice, njihove ideje su me zainteresovale. Libijska revolucija je bila povod da se iz nase zemlje organizuje jedna obrazovna posjeta Libiji. U grupi od cetrdeset ljudi iz ministarstva obrazovanja posjetili smo Libiju i vratili smo se kao optimisti za buducnosti muslimana i islama u cijelom svijetu.

Tokom predhodnih godina, prijateljstvo sa nekim od mojih poznanika je ojacalo tako da su me molili da ih posjetim. Obavio sam pripreme za putovanje na koje sam mislio da se uputim za vrijeme ljetnjeg raspusta koji je trajao tri mjeseca. Planirao sam da auto-putem odem u Libiju i Egipat, a onda morem stignem u Liban, Siriju, Jordan, a odatle u Saudi Arabiju.

Namjeravao sam da obavim umru (posjeta Mekki u neko drugo vrijeme van hadza) i produbim svoje znanje o wahabijskom ucenju koje sam srcano propagirao na svojim predavanjima, koja su narocito postala popularna medu pripadnicima "Muslimanske brace". Moj ugled je iz rodnog grada presao i u druge obliznje gradove.

Posjetioci, koji su posjecivali dzuma namaze i slusali moja predavanja, pricali su o meni u svojim mjestima. Glas o meni je stigao i do sejha Ismaila Hadifija, vodje sufijskog reda u Tuzeru.

Ovaj sejh je imao mnogo pristalica u Tunisu i vani, posebno kod radnika na privremenom radu u Francuskoj i Njemckoj. Dobio sam poziv preko njegovog predstavnika u Gafsi u obliku dugackog pisma.

U tom pismu su se zahvaljivali za moje sluzenje islamu i muslimanima, a takodjer je pisalo da sve sto sam cinio Allah mi ne bi primio da nisam imao ucenog sejha. "Onaj ko je bez sejha, njegov sejh je sejtan", - "Ti trebas sejha da ti pokaze put, u protivnom, pola znanja ce ti faliti".

Obavijestili su me da me je sejh odabrao za najuzi krug svojih sljedbenika. Bio sam odusevljen kada sam cuo te vijesti, u stvari, od srece sam plakao. Ova Allahova briga o meni je izazivala suze i zahvalnost sto me je uzdigao do tako visokih mijesta.

Nisam mogao vjerovati da me je jedan takav sejh, koji je bio poznat po svojim cudima, odabrao za svoju blizinu i drustvo. Takodjer, bilo mi je odredjeno da budem u drustvu dva cuvena sejha, Silaha Balsejha i Dzilanija. Tu su se trebali skupiti svi poznati sejhovi naseg vremena, pa sam s nestrpljivoscu cekao taj dan.

Kada sam usao u kucu, radoznalo sam osmotrio lica sejhovih najblizih sljedbenika koji su bili obuceni u besprjekorno bijele kosulje. Poslije pozdravne ceremonije pojavio se sejh Ismail. Svi su odmah ustali i poceli da mu ljube ruke.

Njegov predstavnik mi je davao znak, pokazujuci da je to glavni sejh kojeg sam nestrpljivo cekao. Nisam bio previse uzbudjen, kao da sam ocekivao nesto drugo od ovoga sto sam sada posmatrao.

Imao sam drugacije misljenje o njemu, jer su mi njegovi predstavnici toliko toga pohvalnog napricali. Sada sam imao priliku da vidim covjeka cija je nadmenost djelovala na mene odbijajuce. Kada su me predstavili on me je toplo pozdravio i ponudio da sjednem sa njegove desne strane.

Poslije vecere pocela je ritualna ceremonija kada sam opet bio predstavljen sejhu, ovog putada bih dao svoju zakletvu, poslije cega su mi svi cestilali i pozeljeli srecu. Kasnije sam uvidio da sam poznavao neke od prisutnih, pa sam to iskoristio da bih izrazio svoje neslaganje sa odgovorima koje je sejh davao na pitanja prisutnih.

Takvo ponasanje je izazvalo jako negodovanje kod nekih smatrajuci to nedostatkom odgoja, jer sejhovi stavovi nisu bili preispitivani od strane sljedbenika. Sejh je pokusao da smiri situaciju sluzeci se svojim smislom za humor: - Onaj ciji je pocetak iskricav zasija punim sjajem na kraju.-

Prisutni su ovo razumjeli kao dobro predskazanje poceli da mi cestitaju na tome. Sejh je bio mudar i iskusan covjek i da bi sprijecio moje iritirajuce upade, poce pricati ovu pricu: Jednog dana je jedan ucen covjek pohadao predavanj veoma poboznog alima. Alim mu rece da ode i da uzme abdest.

Kada se vratio ovaj mu opet rece isto. Pomisli da nije uze abdest ispravno, pa se vrati i uze ga ponovo. Kada se vratio i drugi put, alim mu ponovo rece: -Idi i uzmi abdest. Covjek poce da place govoreci: -Ucitelju, ja sam se ocistio od svojih djela i znanja tako da mi nista nije ostalo osim onoga sto mi je Allah podario preko vasih ruku. Poslije toga ucitelj mu je rekao da sjedne. Shvatio sam da sam to bio ja na koga se odnosila ova prica.

U to sam se uvjerio za vrijeme pauze koju nam je sejh dao kada su me i drugi posli kritikovati zbog mog ponasanja. Govorili su mi da treba da sutim u prisustvu sejha da moja djela ne bi bila ponistena, podrzavajuci svoje tvrdnje sa ajetom Kur'ana:

"O vi koji vjerujete! Ne povisujte svoj glas iznad Poslanikovog, i ne govorite s njim glasno kao sto izmedju sebe razgovarate, da ne bi ponistili svoja djela, a da to i ne primjetite". Kur'an 49:2

Tada sam shvatio svoja ogranicenja, pa sam poslusao dato upozorenja. Sejh me je zadrzao u svojoj blizini puna tri dana. Za to vrijeme sam ga mnogo pitao, ponekad samo da ispitam njegovo znanje. Sejh mi je rekao da Kur'an ima dva znacenja, jedno jasno i jedno skriveno.

Otvorio je svoj privatni sef da bi mi pokazao licni dokumenat koji je sadrzavao imena ucenih i poboznih ljudi povezujuci ga sa hazreti Alijom ibn Abi Talibom. Medju njima je bilo i ime Abu Hasana Sadilija.

Sastanci koje je sejh odrzavao su bili duhovnog karaktera. Obicno bi pocinjali sejhovim ucenjem nekih ajeta iz Kur'ana, poslije kojih bi citao nekoliko stihova poezije, koji su bili praceni ucenjem i "zikrom" ljudi oko njega. Ova poezija je govorila uglavnom o asketizmu, poboznosti i odricanju od ovog zivota i ocekivnju zivota poslije.

Nakon zavrsetka ovog dijela, prvi covjek sa sejhove desne strane uci ono sto zna iz Kur'ana. Kada kaze "Sadakallahul Azim" (Allah je govorio istinu), sejh cita nekoliko drugih stihova poezije koje zajedno s njim recituje citav skup. Onda svaka osoba uci jedan Kur'anski ajet.

Uskoro zatim, ljudi se pocinju lagano naginjati lijevodesno u ritmu recitovanja dok sejh ne ustane, a za njim i citav skup koji formira jedan krug sa sejhom u sredini. Onda pocnu da uzvikuju 'Hu','Hu','Hu','Hu', dok se sejh okrece u sredini iduci od jednog do drugog poslije cega se tempo ubrzava i oni pocinju da skacu gore-dole uzvikivajuci u organizovanom, ali iritirajucem ritmu. Poslije tog iscrpljujuceg rituala postepeno zavlada mir i sejh recituje zadnjih nekoliko stihova nakon cega mu ljudi pridju i poljube celo i ramena, a zatim svi posjedaju.

Ucestvovao sam u tim ritualima bezvoljno i s odbojnoscu. Suprotstavljali su se mojim uvjerenju da se ne treba nista pridruzivati Allahu tj. ne treba se nikome predavati osim Allahu. Polahko sam se odvojio u stranu i suze su mi navirale na oci od zalosti i razocarenja.

Moja pamet se razilazila izmedju dva suprotna ucenja. Prvo je bila sufijska ideologija, po kojoj covjek prolazi kroz duhovno iskustvo zasnovano na osjecanju straha, asketizmu i priblizavanje Allahu kroz veoma religiozne ljude (velije).

Drugo ucenje je bilo od wehabija, koje govori da je sve to iz prvog ucenja jedan pokusaj da se pridruzi partner Allahu (tj.,shirk) i da to Allah nece nikad oprostiti. Ako najveci Poslanik, Muhammed (s) ne moze pomoci niti se zauzeti, onda, kakva je vrijednost svih tih poboznih i svetih ljudi koji su dosli poslije njega. Sejh me je odredio kao svog predstavnika u Gafsi. Uprkos visokoj poziciji nisam potpuno vjerovao u ispravnost njegovog ucenja.

Cesto sam saosjecao sa sufi redovima misleci da bi ih trebao i dalje postovati zbog svih tih bogobojaznih i poboznih ljudi. Ponekad bih se s njima prepirao navodeci Kur'anski ajet:

"I ne zovite drugog boga pored Allaha, nema boga osim Njega." Kur'an 28:88.

Ako bi mi neko odgovorio ajetom:

"O vi koji vjerujete! Budite pazljivi u vasim duzostima prema Njemu i trazite nacin da Mu se priblizite." Kur'an 5:35 brzo bih mu odgovorio na nacin kako me je saudijsko-arabijska ulema ucila: "Najbolji nacin u priblizavanju Allahu je da se uradi dobro djelo".

U svakom slucaju, bio sam prilicno zbunjen i uznemiren u tom periodu. S vremena na vrijeme, sejhovi sljedbenici bi dolazili u moju kucu gdje bi odrzavali el-imarah (jedna vrsta zikra).

Komsije su se nelagodno osjecale zbog buke koju smo pravili, ali se nisu usudjivali zaliti direktno meni. Za problem sam saznao preko svoje zene koja se druzila sa zenama iz komsiluka.

Zatrazio sam od kolega da obavljaju zikr na nekom drugom mjestu. Kao razlog sam naveo svoje skoro putovanje koje bi trebalo trajati tri mjeseca. I tako sam se oprostio od familije i prijatelja, oslanjajuci se na Allaha i ne vjerujuci ni u koga osim Njega.

U Egiptu

(Više ljudi je pisalo biografiju šejha Abdulkadira Gejlanija, kao npr. Ez-Zehebi u Sijeru a‘lamin-nubela, sv. 30, str. 439: “Šejh Abdulkadir: Šejh, imam, učenjak, pobožnjak, mistik i uzor, šejhul-islam, znamenje evlija, obnovitelj vjere, Ebu Muhammed, Abdulkadir ibn Ebu Salih ibn Abdullah ibn Dženkidust el-Džejli el-Hanbeli, velikan Bagdada, rođen je u Gejlanu 471. g., došao je u Bagdad kao mladić pa se školovao kod Ebu Seida Mahremija, slušao je hadis od Ebu Galiba Bakilanija, Ahmeda ibn Muzafera ibn Susa, Ebul-Kasima ibn Bejjana, Džafera ibn Ahmeda Sarradža, Ebu Sa‘da ibn Hašiša i Ebu Taliba Jusufija. Od njega su prenijeli Es-Sem‘ani, Omer ibn Ali El-Kureši, Hafiz Abdugani i šejh Muvafakuddin ibn Kudame. Sem‘ani kaže: Abdulkadir je bio iz Gejlana poglavar Hanbelija i njihov učenjak u svoje vrijeme, fakih, dobrostiv, pobožan, dobročinitelj, puno je činio zikr, uvijek je bio u razmišljanju, brzo bi puštao suze, školovao se kod Mahramija, družio se sa šejhom Hammadom Ed-Dabbasom, stanovao je u području Babul-Ezedž u jednoj školi koja je tamo bila izgrađena. Išli smo ga posjetiti, pa je izišao i sjeo među svoje drugove; oni su završili hatmu, a on im je održao lekciju od koje ja nisam ništa shvatio. A još čudnije je što su njegovi drugovi ustali i ponovili lekciju – možda su oni shvatili zato što im je bio poznat njegov govor i rječnik.)

( Imam Musa El-Kazim, a.s., sin Džafera Sadika, a.s., sina Muhammeda Bakira, a.s., sina Alija Zejdul-Abidina, a.s., sina Husejna Šehida, a.s., sina Alija ibn Ebu Taliba, a.s. Rođen je u Abvi, mjestu između Mekke i Medine, gdje je preselila hazreti Amina, Poslanikova majka, 7. safera 128. g. po H. sedmi Imam Ehli bejta, a.s.)

 Poslije dorucka,smo otisli u Babul-Sejh i ugledali mjesto koje sam oduvijek zelio posjetiti. Utrcao sam unutra kao covjek zeljan da vidi nekog dragog i baci mu se u narucje. Pomijesao sam se s velikim brojem posjetilaca koji su se tiskali kao hadzije oko Allahove Kuce.

Poneki od njih su bacali bombone i ja se brzo sagnuh i uzeh dvije. Pojeo sam jednu a drugu sacuvao kao uspomenu. Tamo sam klanjao, proucio nekoliko dova i pio izvorsku vodu kao da sam pio sa samog Zem-zema.

Zamolio sam prijatelja da me saceka dok ne posaljem nekoliko razglednica s mauzolejem sejha Abdulkadira prijateljima u Tunisu. Zelio sam ih obradovati vijescu da sam uspio posjetiti i ovo vazno mjesto.

Rucali smo u jednom restoranu u centru grada nakon cega me je prijatelj odveo u dio grada po imenu Kazimijja. Kada smo stigli pridruzili smo se velikoj grupi ljudi, zena i djece koja se sporo kretala u odredjenom pravcu, sto me je opet podsjetilo na vrijeme hadza.

Nije mi bilo jasno kuda idemo sve dok nisam ugledao svjetlucanje koje je dolazilo sa zlatnih kupola i minareta. Shvatio sam da je to bila sija dzamija, jer sam znao od prije da oni ukrasavaju svoje dzamije zlatom i srebrom, nesto sto je islam zabranjivao.

Neprijatno sam se osjecao kada smo usli u dzamiju, ali sam iz postovanja prema prijatelju ostao u njegovom drustvu. Kada smo se priblizili ulazu ugledao sam neke stare ljude kako dodiruju i ljube vrata.

Okrenuo sam glavu i poceo citati ugraviran natpis: "Zenama bez hidzaba nije dozvoljen ulaz", s kazivanjem hazreti Alije: "Doci ce vrijeme kada ce zene hodati ulicom u providnoj odjeci, pa cak i bez odjece ... itd". Kada smo stigli do kabura prijatelj je poceo da uci dove, dok sam ja bio zauzet posmatranjem vrata i zidova i bio iznenadjen velikom kolicinom zlata kojom je ulaz bio prekriven i na kome su bili izgravirani kur'anski ajeti.

U unutrasnjosti sam vidio predivne dekoracije koje su ukrasavale zidove. Bio sam iznenadjen tom scenom osjecajuci sve to meni tako stranim. S vremena na vrijeme i s osjecanjem odvratnosti, posmatrao sam ljude kako idu oko kabura placuci i ljubeci resetke i coskove, dok su drugi klanjali u blizini.

U tom trenutku mi jedno kazivanje poslanika Muhammeda (s) pade na pamet: "Allah je prokleo Jevreje i krscane zbog pravljenja bogomolja na grobovima svojih svetaca". Udaljio sam se od uplakanog prijatelja, jer sam primjetio da zeli klanjati.

Priblizio sam se jednom natpisu koji je bio namjenjen za posjetioce, ali nisam mogao nista razumjeti, jer je sadrzavao meni nepoznata imena. Otisao sam do coska i poceo uciti fatihu i traziti od Allaha da se smiluje osobi koja je u kaburu: O Boze! Ako je ova osoba Musliman onda joj se smiluj, jer Ti znas bolje od mene.

U tom trenutku prijatelj dodje i sapnu: -Ako zelite nesto od Allaha sada zatrazite, jer ovo mjesto zovemo "vrata zelja". Nisam obracao mnogo paznje na njegove rijeci, neka mi Allah oprosti, nego sam radije gledao u neke stare ljude sa crnim i bijelim turbanima, i znakovima sedzde na celima.

Svojim dugim sivim bradama u meni su izazivali osjecaj postovanja. Primijetio sam da svaki put kada bi jedan od njih usao pocinjao bi plakati. Upitao sam se: Da li je moguce da su sve ove suze lazne?

Da li je moguce da su svi ovi ljudi u zabludi? Izasao sam napolje smeten i iznenadjen onim sto sam vidio. Ugledao sam prijatelja kako ide unazad s licem okrenutim ka kaburu u znak postovanja.

Upitao sam ga: -Ciji je to kabur? -Imama Muse Kazima. - Ko je Musa Kazim? - Subhanallah!(Slavljen neka je Allah) "Vi, nasa suni braca, odbacujete jezgro i drzite se ljuske".

Docekao sam ljutito: -Sta podrazumijevate pod "odbacujete jezgro i drzite se ljuske"? -Brate, od kade ste dosli u Irak ne prestajete pricati o Abdulkadiru Dzilaniju. Ali, ko je Abdulkadir Dzilani i zasto bi on trebao privuci vasu paznju?

Odmah sam odgovorio ponosno: -On je jedan potomaka poslanika Muhammeda s a.v.. I, ako iko zasluzuje da bude poslanik poslije Muhammeda to bi bio Abdulkadir Dzilani, neka Allah bude njime zadovoljan. -Brate Samavi, da li vi poznajete islamsku istoriju? upitao me je.

Bez dvoumljenja sam odgovorio: -Naravno da znam. U stvari, o islamskoj istoriji sam znao veoma malo, jer su nas ucitelji stalno odvracali da se time bavimo govoreci da je to crna i nejasna tematika koja nije bila vrijedna ozbiljnog proucavanja. Sjecam se, na primjer, kada nam je ucitelj arapske retorike (govornistva) predavao "sagsakijja" hudbu (govor) iz knjige Nahdzul Balagha od imama Alije, kako sam bio zbunjen, kao i mnogi studenti iz moje grupe, ali, skupivsi dovoljno hrabrosti, upitao sam: "Da li su to zaista rijeci hazreti Alije"?

Ucitelj je odgovorio: Naravno, jer niko nije mogao tako govoriti osim njega. Da su to njegove rijeci dokazuje i cinjenica da su se islamski ucenjaci kao sto je bio egipatski glavni muftija, sejh Muhammed Abduh, bavili njihovom analizom i tumacenjem? "Ali, tu imam Alija optuzuje Abu Bekra i Omera da su mu oteli pravo na halifat ... zbunjeno sam rekao.

U tom momentu ucitelj se razbjesni i strogo mi zaprijeti da ce me istjerati iz razreda rekavsi: "Ja predajem retoriku, a ne istoriju. Ne zanima nas mracna istorija niti krvavi ratovi medju Muslimanima. Allah je ocistio nase ruke od njihove krvi, pa ocistimo sada i nase jezike i ne osudujmo ih." Nije me zadovoljilo ovo objasnjenje i bio sam ogorcen na ucitelja koji nas je ucio retoriku bez znacenja.

Nekoliko puta sam pokusavao da proucavam islamsku istoriju, ali nisam imao odakle niti sam imao novaca da kupujem knjige. Takodjer, nisam nasao ni jednog on nasih ucenih ljudi koji bi bio zainteresovan za taj predmet. Cinilo mi se da se svaki od njih slozio da to zaboravi i da zauvijek ostavi istoriju po strani. Zbog toga nije postojao ni jedan ucen covjek koji je posjedovao potpunu literaturu o tom predmetu.

Kada me je prijatelj upitao o mom znanju o istoriji samo sam zelio da mu se suprotstavim, pa sam mu odgovori potvrdno, ali moj odgovor je znacio: Ko bi se snasao u jednoj istoriji punoj civilnih ratova, intriga i kontradikcija. Da li znate kada je Abdulkadir Dzilani rodjen? upito je.

- Otprilike izmedu sestog i sedmog vijeka poslije Hidzre.

- Ako se u jednom vijeku rode dvije generacije, onda je najmanje dvanaest generacija zivjelo izmedju njega i poslanika Muhammeda (s) Kada sam se slozio s ovim rekao je: - Ovo je kabur Muse sina Dzafera sina Muhammeda sina Alije sina Husejna sina Fatime kcerke poslanika Muhammeda (s). Izmedju njega i njegovog prapra-pra djeda se nalaze samo cetiri generacije. Tacnije, on je rodjen u drugom vijeku posle Hidzre.

Pa, ko je blizi Poslaniku (s); Musa ili Abdulkadir? Bez razmisljanja sam odgovorio: -Naravno on, ali zasto ne znamo nista o njemu? - E, u tome je problem. Zato sam i rekao, dozvolite mi da ponovim, da vi suni braca odbacujete jezgro, a prihvatate ljusku Molim vas da mi to ne uzmete za zlo i da mi oprostite Hodali smo razgovarajuci, s vremena na vrije zastajkujuci dok nismo stigli do mjesta na kome su bili okupljeni studenti sa obliznjeg fakulteta.

Kada smo sjeli, primijetio sam da prijatelj pogledom trazi nekoga. - Doveo sam vas na ovo mjesto da bih vas upoznao sa jednim ekspertom, profesorom istorije na Bagdadskom Univerzitetu. Njegove doktorske teze su bile o zivotu Abdulkadira Dzilanija. Mislim da vam on moze biti vise od koristi posto ja nisam strucnjak za istoriju.

Popili smo po jedan hladan sok dok nam se istoricar nije pridruzio. Kada smo se upoznali prijatelj ga je zamolio da mi ukratko isprica najvaznije pojedinosti iz zivota Abdulkadira Dzilanija. Uz jos jedan hladan sok istoricar se raspitivao o meni, mojoj zemlji i zanimanju.

Zamolio me je da mu kazem kakvo misljenje imaju o Abdulkadiru Dzilaniju muslimani u Tunisu. Rekao sam da ljudi vjeruju da je Abdulkadir nosio poslanika Muhammeda (s) na ramenima za vrijeme noci miradza (noc kada je Poslanik (s) posjetio sedam nebesa).

Allahov Poslanik mu je rekao: "Moje stopalo je na tvom vratu, a tvoje stopalo ce biti na vratu svakog poboznog covjeka sve do Sudnjeg Dana". Kada je cuo moju pricu istoricar se od srca nasmijao.

Nisam bio siguran da li se smijao zbog same price ili zbog zbunjenog Tuniskog ucitelja koji je sjedio ispred njega !! Poslije kratke diskusije o velijama rekao mi je da je istrazivao taj predmet sedam godina. Putovao je u Pakistan, Tursku, Egipat, Englesku i sva mjesta gdje su se mogli naci rukopisi od Ahdulkadira Dzilanija.

U dokumentima, koje je sve dobro proucavao, ispitivao i zatim fotografisao, nije nasao ni jedan dokaz da je Abdulkadir bio potomak poslanika Muhammeda (s). Sve sto je nasao sastojalo se od jednog stiha koji kaze: "...i moj predak je bio Allahov Poslanik".

To je, mozda, uzeto iz jednog Poslanikovog hadisa kojeg su uceni ljudi cesto navodili, a koji glasi: "Ja sam predak svakom poboznom i bogobojaznom covjeku" Takodjer me je obavjestio da zadnje istorijsko istrazivanje pokazuje da Abdulkadir Dzilani nije bio Arap nego Persijac rodom iz malog grada u Iranu zvanog Dzilan.

U Bagdad je dosao na studiranje poslije cega je ostao tamo kao ucitelj u vrijeme kada je vladala velika korupcija i nemoralnost. On je bio veoma bogobojazan i postovan covjek tako da su nakon njegove smrti osnovali Kadirijja sufi red u znak sjecanja na njega.

Njegov govor me je jako podsjecao na wehabijsko ucenje. - Doktore, vi znaci vjerujete u ideje koje propagiraju wehabi da u islamu nema "velija" (ljudi bliskih Allahu usljed svoje velike poboznosti)!?

- Ne, nisam sljedbenik wehabijskog ucenja. Zalosno je da Muslimani obicno pretjeruju i idu iz krajnosti u krajnost. Oni, ili vjeruju u legende i bajke, koje nisu zasnovane na logici i suprotstavljaju se islamskom ucenju, ili odbijaju da vjeruju u bilo sta, cak i u kazivanja poslanika Muhammeda (s) i njegove mudzize. Tako, wehabi tvrde da je sirk traziti od Poslanika da se za nas zauzme kod Allaha.

To nije u redu, moj brate, jer mi trebamo biti kao sto je Allah rekao u Svojoj velicanstvenoj knjizi: "I tako smo vas mi ucinili pravednom zajednicom, koja ce biti u zlatnoj sredini, tako da budete u stanju svjedociti ljudima" Kur'an 2:143 Zahvalio sam se za njegovo kratko predavanje slozivsi se sa njegovim zakljuccima. Tada je otvorio torbu, i izvadio svoju knjigu o Abdulkadiru Dzilaniju i dao mi je na poklon.

Onda smo malo pricali o Tunisu i sjevernoj Africi poslije cega me je pozvao da mu budem gost sto sam ja nerado odbio. Uskoro mi je prijatelj dao znak da je vrijeme da podjemo kuci.

Osjecao sam se umorno i iscrpljeno tako da sam odmah otisao na spavanje. Sutradan sam ustao rano i poceo citati knjigu koja je govorila o zivotu Abdulkadira Dzilanija. Kada se prijatelj probudio vec sam bio presao pola knjige. Pozvao me je da doruckujem s njim, ali se nisam mogao odvojiti od knjige dok je nisam cijelu procitao.

(Sejjid Muhammed Bakir Sadr rođen je 1. 3. 1935. godine u El-Kazimiji, Bagdad. U petoj godini polazi u školu i već tada drži govore s minbera u dvorištu časnog harema Kazimejna. S 12 godina odlazi na visoke studije u najveće vjersko sveučilište u Neždefu. Sa 17 godina postaje mudžtehid. S 25 već drži predavanja na fakultetu. Vrlo brzo je dosegao do položaja merdže‘ – najvišeg vjerskog autoriteta kod šiija. Godine 1957. osniva Partiju islamskog poziva – Hizbu da‘vetil-islamijje. Jedan je od najvećih obnovitelja islamske misli u 20. stoljeću. Nije bio samo genij misli, vjerski autoritet u šiijskoj tradiciji, već i veliki obnovitelj i borac za pravdu i slobodu. Nakon velikih tortura i mučenja, on i njegova sestra ubijeni su 9. 4. 1980. i tajno ukopani.)

Sutradan sam se s Ebu Šubberom uputio kući sejjida Muhammeda Bakira Sadra, a usput mi je pričao anegdote i kratke informacije o poznatim učenjacima, o taklidu (Postupanje po fetvama i fikhskim stavovima najučenijeg mudžtehida – stručnjaka za vjerske praktične propise.)

 i slično. Ušli smo u kuću sejjida Sadra koja je bila puna studenata, a većina ih je bila mlada, s turbanom. Sejjid je ustao i pozdravio se s nama, predstavili su me njemu i on mi je izrazio srdačnu dobrodošlicu i stavio me da sjednem pored njega. Počeo me je pitati o Tunisu, Alžiru i nekim poznatim alimima kod nas, kao Hudru Husejnu, Tahiru Ibn Ašuru i ostalim. Osjećao sam se ugodno i, usprkos strahopoštovanju koje je izazivao i poštovanju kojim su ga prisutni okruživali, nisam se osjećao neugodno, nego kao da sam ga poznavao otprije. Puno mi je koristio taj sastanak, jer sam slušao  pitanja studenata, a sejjid je odgovarao na njih.

Tada sam spoznao vrijednost taklida žive uleme koja odmah odgovara na sve moguće nejasnoće i sa svom jasnoćom. Također sam se uvjerio da su šiije muslimani, klanjaju se Jedinom Allahu, dž.š., i vjeruju u poslanstvo našeg Poslanika Muhammeda, s.a.v.a. Jer me je progonila neka sumnja, a šejtan me navraćao da ono što sam prije vidio smatram glumom. Možda je to bilo ono što zovu tekijja, tj. da pokazuju ono što ne vjeruju. Ali, sumnja je brzo iščezla, jer nemoguće je da se stotine njih složi i da svi isto glume, a ustvari, čemu ta gluma? A ko sam ja pa da sam važan da bi oni koristili tekijju preda mnom, a onda, tu su stare knjige, napisane prije nekoliko stoljeća, pa nove knjige, štampane prije nekoliko mjeseci, a sve govore o Božijem jedinstvu i slave Muhammeda, a.s., što sam pročitao u uvodima. Evo me sada u kući Muhammeda Bakira Sadra, poznatog autoriteta u Iraku i van Iraka, i kad god se spomenulo ime Poslanika, Muhammed, svi bi uglas povikali:

Allahumme salli ala Muhammed ve ali Muhammed!

Kada je bilo vrijeme za namaz, otišli smo u džamiju, koja je bila pored kuće. Klanjali smo podne i ikindiju za sejjidom Sadrom. Osjećao sam se kao da sam među ashabima. Između dva namaza jedan od klanjača je proučio krasnu dovu, a imao je lijep glas. Kad je završio s dovom, svi su uglas povikali: Allahumme salli ala Muhammed ve ali Muhammed! Čitava dova je bila prožeta veličanjem i slavljenjem Allaha, dž.š., i donošenjem salavata na Muhammeda i njegovu dobru i čistu porodicu. Poslije namaza, sejjid je sjeo u mihrab. Ljudi su mu počeli nazivati selam i pitati ga, neko tajno, a neko javno. On bi tako i odgovarao, pa sam razumio da se radi o nekim ličnim pitanjima. Kada bi onaj koji pita dobio odgovor, poljubio bi sejjida u ruku i otišao. Blago njima s ovako velikim alimom koji rješava njihove probleme i doživljava njihove brige. Vratili smo se sa sejjidom koji mi je iskazivao toliko pažnje i gostoprimstva da sam zaboravio svoju porodicu i osjećao da bih, kad bih bio s njim jedan mjesec, postao šiija zbog ljepote njegovog ahlaka, skromnosti i lijepog ophođenja. Nijednom ga nisam pogledao a da se on nije nasmiješio i dočekao me riječima: “Da li ti nešto nedostaje?” Nisam se odvajao od njega sva četiri dana, osim kad bih išao na spavanje, usprkos mnogobrojnim posjetiocima i alimima koji su dolazili iz različitih krajeva. Vidio sam i Saudijce, a nisam ni pomislio da u Hidžazu ima šiija. Vidio sam alime iz Bahrejna, Emirata, Katara, Libana, Sirije, Irana, Afganistana, Turske i iz Afrike. Sejjid je sa svima  razgovarao i ispunjavao njihove potrebe, pa je svako odlazio sretan. Ne mogu a da ne spomenem jedan prizor kojem sam prisustvovao i koji me je ispunio čuđenjem. Spomenut ću ga za historiju, jer ima ogromnu važnost za muslimane, da znaju šta gube ostavljajući Allahovu vlast

Sejjidu Sadru su došla četverica ljudi, za koje sam mislio da su Iračani, u što sam se uvjerio iz njihova akcenta. Jedan od njih je naslijedio kuću od svoga djeda koji je umro prije nekoliko godina, pa je onda prodao čovjeku koji je također bio prisutan. Godinu dana poslije prodaje kuće dolaze dvojica braće i tvrde da su oni šerijatski nasljednici te kuće. I sada su njih četverica sjedili pred sejjidom Sadrom i svaki od njih je izvadio papire za dokaz onoga šta tvrde. A nakon što je sejjid sve pročitao i razgovarao s njima nekoliko minuta, presudio je pravedno, dao je kupcu puno pravo na njegovu kuću, a od prodavca zatražio da plati svojoj dvojici braće njihove dijelove iz prodajne cijene. Nakon toga, svi su ustali, ljubeći mu ruku i grleći se. Iznenadio sam se ovom i nisam mogao da povjerujem, pa sam upitao Ebu Šubbera je li gotovo. Odgovorio je da jeste i da je svako od njih dobio svoje pravo.

Subhanallah! Ovako lahko – nekoliko minuta je bilo dovoljno da se riješi problem zavađenih! Ovaj problem u mojoj zemlji ne bi se riješio ni za deset godina, u najmanju ruku, neki bi i umrli, a onda bi se njihova djeca nastavila suditi, pa bi troškovi suđenja i tuženja na kraju premašili i vrijednost same kuće. Išlo bi se od prvostepenog, preko apelacionog suda, do revizije presude, i na kraju niko ne bi bio zadovoljan, a svi bi bili iscrpljeni od umora, plaćanja i mita, da ne govorim o mržnji i neprijateljstvu između porodica. Ebu Šubber mi je rekao da i kod njih postoji isto, ako ne i gore. Upitao sam ga kako, pa mi je odgovorio: - Ako ljudi odu da se sude na državne sudove, bude isto kao što si ispričao. Ali ako slijede nekog vjerskog autoriteta i drže do islamskih propisa pa svoje sporove ne rješavaju nigdje osim kod njega, on će to riješiti u nekoliko minuta, kao što si vidio. Pa ko je bolji od Allahove presude za narod koji razum ima? Sejjid Sadr ne uzima nijednu paru od njih, a ako odu na sud, znat će oni. Nasmijao sam se ovom objašnjenju koje postoji i kod nas i rekao: - Subhanallah! Još uvijek ne vjerujem u ono što sam vidio. Da to nisam vidio svojim očima, nikad ne bih povjerovao.  

- Vjeruj jer ovo je nešto jednostavno u odnosu na to s kakvim problemima dolaze ljudi. S problemima mnogo komplikovanijim, gdje ima i krvi, ali bez obzira na to, alimi ih rješavaju za nekoliko sati. - Onda kod vas, u Iraku, imaju dvije države: vlast države i vlast vjerskih ljudi.

- Ne, kod nas je samo državna vlast, ali muslimani šiije koji slijede nekog vjerskog autoriteta nemaju veze s državom, jer to nije islamska vlast. Oni se pokoravaju ovoj vlasti samo kod plaćanja poreza i građanskih prava. Ako se dobar musliman prepire oko nečega s ne tako dobrim vjernikom, bit će prisiljen da ide na državni sud, jer ovaj drugi ne bi prihvatio vjerski autoritet. A ako se dvojica dobrih vjernika prepiru oko nečega, onda će ići kod alima, čija je presuda važeća kod obojice. I tako pitanja koja rješava alim, autoritet, završe istog dana, a druga ostaju neriješena mjesecima, pa i godinama. Ovaj događaj je u meni pokrenuo osjećanje zadovoljstva Allahovim propisima, pa sam razumio riječi Uzvišenog:

A oni koji ne sude prema onome što je Allah objavio, oni su pravi nevjernici.

 A oni koji ne sude prema onome što je Allah objavio, pravi su nasilnici.

A oni koji ne sude prema onome što je Allah objavio, pravi su griješnici.El-Maide, 44, 45 i 47.

Pokrenula su se u meni osjećanja osvete i pobune prema onim nasilnicima koji Allahove pravedne zakone mijenjaju za ljudske, nepravedne. I nije im dovoljno samo to nego i Božije zakone ismijavaju, govoreći da su to vandalski i divljački zakoni jer imaju kazne, pa se za krađu odsijeca ruka, kamenuje bludnik, ubija ubica itd. Odakle nam dođoše ovi zapadnjački nazori o nama i našoj tradiciji? Bez sumnje sa zapada i od neprijatelja islama koji znaju da primjena Allahovih propisa znači njihovo potpuno uništenje, jer su oni kradljivci, izdajnici, bludnici, zločinci i ubice.

Da su se Allahovi propisi primijenili nad njima, rasteretili bismo se od njih svih. Sejjid Sadr i ja smo vodili duge diskusije, pa sam ga pitao o svemu i svačemu, o onome što sam saznao od prijatelja koje sam upoznao i koji su mi govorili o svojim vjerovanjima, i o tome šta oni misle o ashabima, i što vjeruju u dvanaest imama, Alija i njegove sinove i drugim stvarima u kojima se nisam slagao s njima.

Upitao sam sejjida Sadra o Imamu Aliju i zašto u ezanu uče: ešhedu enne Alijjen velijjullah? Odgovorio mi je:

- Emirul-mu’minin, Ali, s.a., jedan je od Božijih robova koje je Allah odabrao i počastio da budu nosioci bremena poslanstva poslije Njegovih poslanika i oni su nasljednici poslanika. Svaki poslanik ima opunomoćenika, a Ali ibn Ebu Talib je opunomoćenik Muhammeda, s.a.v.a. Mi mu dajemo prednost nad ostalim ashabima onoliko koliko su mu i Allah i Njegov Poslanik davali prednost nad njima. Za to imamo i dokaze iz razuma, a i iz Kur’ana i sunneta. U ove dokaze niko ne može sumnjati jer su to mutevatir i vjerodostojni dokazi iz naših, kao i iz knjiga ehlu sunneta.

Naši alimi su o tome napisali mnogobrojne knjige. Kada je emevijska vlast pokušala da zatre ove činjenice i kada su se počeli boriti protiv Emirul-mu’minina Alija i njegovih sinova i ubijati ih, dotle da su stigli do vrijeđanja i proklinjanja Alija s muslimanskih minbera i primoravanja ljudi na to silom, onda su njegovi sljedbenici počeli učiti u ezanu: ešhedu enne Alijjen velijullah! Ne može musliman vrijeđati velijjullaha i to je bio vid borbe sa tiranskom vlašću, a da bi se potvrdilo da čast pripada Allahu, Njegovom Poslaniku i vjernicima i i da bi bio historijski motiv za sve muslimane i buduće naraštaje da shvate Alijevu ispravnost i neispravnost njegovih neprijatelja.

Naši fakihi su ustrajali u tome da ovo izgovaranje u ezanu i ikametu bude mustehab, a ne dio ezana ili ikameta, pa ako mujezin ili onaj koji uči ikamet zanijeti da je to dio ezana ili ikameta, bit će mu pokvareni. A mustehaba u ibadetu ima mnogo, ne mogu se ni nabrojati, pa će onaj ko ih radi biti nagrađen za njih, a ko ih ostavi neće biti kažnjen. Samo kao primjer spominje se da je mustehab poslije ešhedu en la illahe illallah ve ešhedu enne Muhammeden resulullah reći: ešhedu ennel džennete hakkun vennare hakkun ve ennellahe jeb‘asu men fil kubur

(svjedočim da je Džennet istina i da je Džehennem istina i da će Allah proživjeti one iz kabura). 

Rekao sam:

- Naša ulema nas je naučila da je najbolji halifa naš prvak Ebu Bekr Sidik, zatim naš prvak Omer El-Faruk, pa naš prvak Osman, zatim naš prvak Ali, neka je Allah zadovoljan svima njima.

Sejjid je malo šutio, a onda mi je odgovorio:

- Oni mogu govoriti šta hoće, ali to ne mogu dokazati šerijatskim dokazima. To što oni kažu u suprotnosti je s njihovim sahih knjigama, gdje se kaže da je najbolji čovjek Ebu Bekr, zatim Omer, potom Osman, a Ali se uopće ne spominje, već su ga smjestili s običnim ljudima. Da, spomenula ga je posljednja generacija iz želje da spominju hulefai rašidine. (1)

(1) (Imam Ali je vrijeđan i proklinjan s minbera za vrijeme emevija. Ibn Tejmije u knjizi Minhadžus-sunne, sv. 6, str. 201, kaže: “I bili su neki od Osmanovih sljedbenika koji su vrijeđali Alija, i to činili glasno s minbera i mimo minbera, zbog borbe koja se desila između njih i njega.” Čak ga nisu ubrajali ni u legitimne halife pa bi onoga koji bi izjednačio njega i Osmana optuživali da je šiija (Hallal, Es-Sunne, str. 394), i ovo se nastavilo do vremena Ahmeda ibn Hanbela. On je bio taj koji je pokušao razbiti ovaj obruč. Ahmed ibn Hanbel je pričao i teoretizirao i donosio dokaz da utvrdi ispravnost hilafeta Zapovjednika vjernika poslije Osmana. Govorio je: “Kod mene je Alija (legitimni) halifa koji sprovodi šerijatske propise – zvao se Emirul-mu’minin i niko se nije bunio”, zatim je rekao prenosiocu: “Zapiši ovo, jer to će učvrstiti stav onoga koji vjeruje da je Ali bio legitimni halifa.” Hallal, Es-Sunne, str. 415. Naravno, on se suočavao i s protivljenjima i kritikama; Abdulmelik ibn Abdulhamid El-Mejmuni kaže: “Rekao sam Ebu Abdullahu (Ahmedu ibn Hanbelu): ‘Pa ja i neki od moje braće čudimo ti se kako si uveo Alija u legitimni hilafet.’ On reče: ‘Pa šta ću činiti? I šta uraditi s riječima Alija, neka mu se Allah smiluje: Ja sam Emirul-mu’minin. I zvali su ga: O Emirel-mu’minine. On je predvodio muslimane na hadžu i sve propise i namaz je predvodio.’ Ja rekoh: ‘Pa šta ćeš raditi i šta ćeš reći u vezi s njegovom borbom protiv Talhe i Zubejra i svom prolivenom krvi?’ Ahmed reče: ‘Šta ja imam s Talhom i Zubejrom i spominjanjem toga i toga.’” Hallal, Es-Sunne, str. 426. Ibn Tejmije, kad govori o borbi Imama Alija protiv nepravednih pobunjenika, kaže: “I ovim su donijeli argument protiv imama Ahmeda da odustane od smatranja njega četvrtim halifom jer, kada je on to iznio, neki od njih su mu rekli: ‘Ako kažeš da je bio predvodnik kojem je pokornost obavezna, vrijeđaš Talhu i Zubejra, koji mu se nisu pokorili, već su se borili protiv njega.’ Ahmed im je na to rekao: ‘Ja nemam ništa s njihovim borbama… međutim, vjerovanje u ispravnost njegovog hilafeta i vodstvo utvrđeno je hadisom, a ono što je utvrđeno hadisom mora se slijediti, iako su neki od velikana to napustili.’” Medžmu‘atul-fetava el-kubra, sv. 4, str. 270. I protivljenje Ahmedu ibn Hanbelu stiglo je dotle da je on vrijeđao onoga ko nije prihvatao ispravnost hilafeta Imama Alija i nazivao ga novotarom. Ibn Tejmije kaže: “Od Ahmeda ibn Hanbela striktno je preneseno da je smatrao novotarom onoga koji je sumnjao u ispravnost Alijevog hilafeta; govorio je: ‘On je u većoj zabludi od magarca svoje porodice’ i naređivao da se s takvim ne druži te zabranjivao da mu se da kćerka za ženu.” Medžmu‘atulfetava el-kubra, sv. 4, str. 269.)

Kad sam ga upitao za komadić zemlje na kojem čine sedždu, a koju zovu husejnovo turbe, odgovorio je:

- Prije svega moraš znati da mi činimo sedždu na zemlji, a ne sedždu zemlji, kao što nas neki optužuju. Dakle, sedžda se čini Allahu, dž.š., a potvrđeno je i kod nas, a i kod ehlu sunneta, da je najbolja sedžda na zemlji i onome što potiče iz zemlje, a ne može se jesti. Ako se sedžda čini na nečemu drugom, onda nije ispravna. Božiji Poslanik, s.a.v.a., klanjao je na zemlji, pa bi uzeo komadić zemlje i slamke, pa na njima činio sedždu. I ashabe, r.a., je poučio tome, pa su činili sedždu na zemlji i na kamenčićima, a zabranio je jednom od njih da čini sedždu na kraju svoje odjeće (Zbog velike vrućine jedan ashab je na zemlju htio staviti kraj svoje odjeće i na tome činiti sedždu.) i ovo je jedna od općeprihvaćenih stvari kod nas.

Imam Zejnul-Abidin i Sejjidus-Sadžidin Ali ibn Husejn, a.s., uzeo je komad zemlje s kabura svog oca Ebu Abdullaha (Imam Husejn), smatrajući ga komadom čiste zemlje, po kojoj je potekla krv predvodnika šehida. Na tome su ustrajali njegovi sljedbenici sve do naših dana. Međutim, mi ne tvrdimo da je sedžda ispravna samo na komadu zemlje s kabura Imama Husejna, nego kažemo da je sedžda ispravna na bilo kojem čistom komadiću zemlje ili kamenu, kao što je ispravna na hasurama i sedžadama napravljenim od palminih listova, i slično tome.

- Kad već spomenusmo Imama Husejna, r.a., zašto šiije plaču i udaraju se, pa čak poteče i krv, a to je haram u Islamu.

Poslanik, s.a.v.a., je rekao: ِ

“Nije od nas onaj koji se udara po svojim obrazima, trga prednji dio odjeće i izgovara džahilijetske jadikovke.” (Buharijeva zbirka hadisa, sv. 1, str. 879, hadis 1294; Sunen Ibn Madže, sv. 3, str. 104, hadis 1584; Sunen Nesai, sv. 4, str. 19; Bejheki, Es-Sunenul-kubra, sv. 4, str. 64.)

- Taj hadis je bez ikakve sumnje vjerodostojan, ali se ne može primijeniti kad se govori o Imamu Husejnu. Onaj koji poziva da se Husejn osveti i koji ide njegovim putem, njegov poziv ne može biti poziv iz džahilijeta i džahilijetska jadikovka. Onda, šiije su ljudi, među njima ima i učenih i neznalica, ali svi oni imaju osjećaje.

Pa ako ovladaju osjećaji nad njima kad se spominje šehadet Ebu Abdullaha i ono što se desilo njegovoj porodici i ashabima, ubijanje, vrijeđanje i porobljavanje, oni će biti nagrađeni za to, jer je njihov nijet na Božijem putu. A Allah, dž.š., će Svoje robove nagrađivati prema njihovim namjerama. Prije sedmicu dana sam čitao zvanične izvještaje iz Egipta o smrti Džemala Abdunnasera koji kažu da je registrovano više od osam slučajeva samoubistava gdje su se ljudi ubili čuvši vijesti o smrti Abdunnasera, pa su se neki bacali s vrha visokih zgrada, neki su se bacali pod voz i tako se ubijali. A povrijeđenih i ranjenih je bilo mnogo više. Ovo spominjem samo kao primjer kako osjećaji mogu ovladati ljudima, pa ako su se ti ljudi, muslimani, što bez sumnje jesu, ubijali zbog smrti Abdunnasera koji je umro prirodnom smrću, mi nemamo pravo, uzimajući to u obzir, suditi svim sunijama da su griješnici. Niti naša braća, ehlu sunije, imaju pravo osuđivati svoju braću, šiije, da griješe u svom plaču zbog predvodnika šehida Imama Husejna. Na taj način proživljavaju Husejnove patnje, do današnjih dana. I Božiji Poslanik je zaplakao nad svojim unukom Husejnom, pa je i Džibril zaplakao kad je vidio kako Poslanik plače. 

(Visok položaj Imama Husejna, a.s., proizlazi iz uzvišenog položaja njegovog djeda, Božijeg Poslanika, s.a.v.a., koji je rekao: “Husejn je od mene, a ja sam od Husejna, Allah voli svakog ko voli Husejna. Husejn je jedan od esbata (jedan od Vjerovjesnikovih potomaka).” Musned Ahmed ibn Hanbel, sv. 4, str. 172, Sunen ibn Madže, sv. 1, str. 152, hadis 144; Tirmizijin Džami‘- sunen, prijevod M. Karalić, izdanje El-Kelimeh, Novi Pazar, 2010, sv. 7, str. 378, hadis 4043, i rekao je: “Hasan i Husejn su dva prvaka mladića stanovnika Dženneta.” Musned Ahmed ibn Hanbel, sv. 3, str. 3; Sunen Ibn Madže, sv. 1, str. 134, hadis 118; Tirmizijin Džami‘-sunen, sv. 7, str. 373, hadis 4035; Ata prenosi od nekog čovjeka da mu je rekao: “Vidio je Božijeg Poslanika kada je zagrlio Hasana i Husejna i govorio: ‘Bože ja njih dvojicu volim, pa voli ih i Ti.’” Musned Ahmed ibn Hanbel, sv. 5, str. 369; Medžmeu‘z-zevaid, sv. 9, str. 179. Stoga tugovanje za njim nije neka novina. U časnom Kur’anu vidimo da su Božiji vjerovjesnici tugovali za svojim sinovima zbog nevolje koja im se dogodila, npr. Jakub, a.s., tuguje za Jusufom do mjere da Svevišnji Allah u opisu kaže: I oči mu pobijeliše od jada i bio je vrlo potišten, iako je Jusuf, a.s., pao u daleko manju nevolju u odnosu na ono što je Imam Husejn, a.s., doživio. Također, Božiji Poslanik, s.a.v.a., je plakao i tugovao, plakao za Džaferom i Zejdom u Mu’ti, plakao je kada je preselila jedna od njegovih kćeri, prema tome, plač i tugovanje su šerijatski dozvoljeni i čovjek može tugovati za nekim, oponašajući vjerovjesnike. Što se tiče Imama Husejna, a.s.,posebno je Božiji Poslanik, s.a.v.a., plakao unaprijed kad je bio obavješten o njegovoj nevolji. Medžme‘uz-zevaid, sv. 9. str. 187.)

- Zašto šiije ukrašavaju grobove svojih evlija zlatom i srebrom, kad je to haram u islamu?

- To ne rade samo šiije, a nije ni haram. Pogledaj džamije naše braće sunija, bilo da su u Iraku, Egiptu, Turskoj ili u nekoj drugoj islamskoj zemlji – ukrašene su zlatom i srebrom. Tako i Poslanikova džamija u Medini, a Bejtullah u Mekki svake godine se prekriva novim prekrivačem koji je vezen zlatom i na kojeg se potroše milioni. Dakle, to ne rade samo šiije.

(Prvi koji su ukrasili džamije bili su vladari ehli sunneta, uz saglasnost svojih učenjaka. ElEjni u knjizi Umdetul-kari, sv. 4, str. 207, kaže: “Prvi koji je ukrasio džamije bio je Velid ibn Abdulmelik ibn Mervan, pretkraj razdoblja ashaba, i mnogi od učenih su to prešutjeli zbog straha od smutnje, a neki su odobrili, među kojima je bio i Ebu Hanifa, pod uslovom da to bude u pravcu veličanja džamije, a troškovi da ne budu iz bejtul-mala.” Ibn Hadžer u knjizi Fethul-bari, sv. 3, str. 364: “Za vrijeme Velida ibn Abdulmelika desilo se pozlaćivanje krovova Poslanikove džamije i Omer ibn Abdulaziz se nije protivio niti je to uklonio za vrijeme svog hilafeta.”)

- Saudijska ulema kaže da je potiranje po kaburima, dozivanje evlija i teberuk (nastojanje da se zadobije Božija milost putem njih) pripisivanje Bogu druga.

Kakvo je vaše mišljenje?

- Ako ljudi potiru po kaburu i dozivaju one koji su u kaburu, vjerujući da im oni mogu štetiti ili donijeti korist, onda je to, bez sumnje, širk. Muslimani vjeruju u Božiju jednoću i da samo On može donijeti štetu ili korist, pa oni upućuju dovu evlijama i imamima, a.s., da im budu sredstvo da stignu do Allaha, i ovo nije širk. Muslimani, i sunije i šiije, slažu se u ovome od vremena Božijeg Poslanika pa do dan-danas, osim vehabija. To je saudijska ulema, koju si i ti spomenuo. Oni se svojim novim mezhebom koji se pojavio u ovom stoljeću protive konsenzusu svih muslimana. Zaveli su muslimane ovim vjerovanjem, proglasili ih kafirima i rekli da je dozvoljeno ubijati ih. Oni udaraju starce koji odu zijaretiti Poslanikov kabur samo zbog riječi: Esselamu alejke ja Resulallah. I nikome ne dozvoljavaju da dotakne njegov časni kabur. Oni su imali mnogobrojne diskusije s našom ulemom, ali su ostali pri svojim tvrdnjama inateći se i oholeći se.

Kada je sejjid Šerefuddin, jedan od šiijske uleme, išao na hadž u vrijeme vladavine Abdulaziza Āli Sauda, bio je pozvan u kraljev dvorac na čestitanje povodom Kurban-bajrama, po tamošnjem običaju. Kada je došao red na njega, rukovao se s kraljem i dao mu mushaf uokviren u kožu, na poklon. Kralj ga je uzeo, poljubio i stavio na čelo iz poštovanja prema Allahovim riječima. Onda ga je sejjid Šerefuddin upitao:

“Kralju, zašto si poljubio kožu i veličaš je, a to je koža od koze?”

Kralj je odgovorio: “To sam uradio zbog Kur’ana Časnog koji se nalazi u tom kožnom povezu, a ne veličam kožu.” Onda mu je sejjid Šerefuddin rekao: “Dobro si rekao, kralju, mi znamo da kamen i željezo niti mogu nanijeti štetu niti donijeti korist, ali ljubimo ih zbog onog što je iza njih. Na taj način odajemo počast Božijem Poslaniku, s.a.v.a., isto kao što ti ljubljenjem kožnog poveza odaješ počast Kur’anu.” Prisutni su uzvikivali tekbire iz oduševljenja, pa su rekli: “Istinu si rekao.” Tako je kralj bio prisiljen da dozvoli hadžijama da potiru po Poslanikovom kaburu, tražeći teberuk.

To je potrajalo sve do njegovog nasljednika, koji se vratio na prvu odluku, tj. zabranu. Dakle, nije u pitanju njihov strah da ljudi čine širk, koliko je to političko pitanje koje je zasnovano na suprotstavljanju muslimanima i njihovom ubijanju radi učvršćivanja svoje vlasti i dominacije nad muslimanima, a historija je najbolji svjedok onoga što su počinili Muhammedovom, s.a.v.a., ummetu.

Pitao sam ga o derviškim redovima, pa mi je ukratko odgovorio:

- Među njima ima i pozitivnih i negativnih stvari. Ono što je pozitivno jeste samoodgoj i nastojanje da se živi pobožnim životom, bez obzira na dunjalučke ljepote, i uzdizanje u čisti duhovni svijet. Negativno je: bježanje od stvarnosti života, ograničavanje spominjanja Allaha, dž.š., na određeni broj riječi i tome slično. Islam, kao što je poznato, potvrđuje pozitivno, a odbacuje negativno i imamo pravo da kažemo da su osnove islama i njegova učenja sve pozitivne.

Odgovori sejjida Muhammeda Bakira Sadra bili su jasni i uvjerljivi, ali kako da ih primi neko kao ja, ko je dvadeset i pet godina proveo veličajući ashabe i poštujući ih, posebno hulefai rašidine, za koje nam je Poslanik naredio da se pridržavamo njihova sunneta i idemo njihovim putem, a na čelu im naš prvak Ebu Bekr Sidik i naš prvak Omer Faruk? A otkako sam došao u Irak, nisam čuo da se spominju, nego sam čuo druga, meni potpuno strana imena. Zatim sam čuo za dvanaest imama i tvrdnju da je Poslanik rekao da ga poslije njegove smrti naslijedi Imam Ali. Kako da povjerujem u sve ovo?

To jest, kako da povjerujem da su se muslimani, a tu su plemeniti ashabi, najbolji ljudi, poslije Poslanika, s.a.v.a., složili da se zajedno okrenu protiv Imama Alija, a naučeni smo da su ashabi poštovali Imama Alija i znali ga cijeniti, jer je on bio muž Fatime Zehre, otac Hasana i Husejna i kapija grada znanja. I Imam Ali je cijenio Ebu Bekra, koji je prvi od muškaraca primio islam i bio s Poslanikom u pećini, što se spominje i u Kur’anu. Poslanik mu je rekao da predvodi namaz umjesto njega dok je on bio bolestan i za njega je rekao:

“Kad bih nekog uzeo za druga, onda bih uzeo Ebu Bekra.”

(Buharijeva zbirka hadisa, sv. 1, str. 349, hadis 467; Muslimova zbirka hadisa, sv. 7, str. 294- 298, hadis 2-7 (2382 i 2383).)

Zbog svega ovoga muslimani su ga izabrali za halifu. Isto tako je Imam Ali cijenio Omera kojim je Allah ojačao islam, a Poslanik ga nazvao Farukom, tj. onim koji rastavlja istinu od neistine.

( Ne postoji nikakav dokaz da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., Omeru dao nadimak Faruk.)

Cijenio je i Osmana, kojeg su se i meleci Milostivog stidjeli, koji je opremio vojsku kad je bilo teško i koga je Poslanik nazvao Zunnurejn.

(Ovaj nadimak nije prenesen od Božijeg Poslanika, s.a.v.a., već ga je izmislio ehli sunnet zato što se on ženio s dvjema kćerkama Božijeg Poslanika, a njih dvije nisu bile nur, tj. svjetlost, kako ih oni nazivaju, jer o njima nije to preneseno od Poslanika. Pored toga, iako učenjaci ehli sunneta naglašavaju prednost Fatime Zehre nad svim Poslanikovim kćerkama, nisu je nazvali nurom – svjetlom, već su pokušali diskvalifikovati predaje koje su prenesene o njoj. A Osman ibn Affan nije bio dobročinitelj prema Poslanikovim kćerkama jer je u Ahmedovom Musnedu, sv. 3, str. 229, zabilježeno od Enesa da je rekao: “Kada je Rukajja, r.a., preselila, Božiji Poslanik, s.a.v.a., je rekao da ne ulazi u kabur čovjek koji je bio intiman sa svojom ženom, pa Osman nije ušao u kabur.” El-Mustedreku alas-sahihajn, sv. 4, str. 47. Ibn Battal u knjizi Er-Revdul-anif, sv. 2, str. 107, kako prenosi El-Gadir, sv. 3, str. 24, piše: “Božiji Poslanik, s.a.v.a., je želio uskratiti Osmanu ulazak u njen kabur, a on je bio najpreči za to, jer joj je bio muž…” Jer, kada je Poslanik, s.a.v.a., pitao ko od prisutnih nije sinoć bio sa svojom ženom, Osman je šutio i nije rekao: “Ja”, jer bio je u intimnom odnosu s drugom ženom, iako mu je ova žena bila umrla, ali ga tuga ove žalosti nije u tome spriječila. A u tome je bio preči od Ebu Talhe i drugih (da nema odnosa sa ženom prethodnu noć). Ibn Habib je rekao: “Tajna u davanju prednosti Ebu Talhi nad Osmanom je u tome što je Osman tu noć bio u intimnom odnosu s nekom od sluškinja, pa ga je Božiji Poslanik, s.a.v.a., na lijep način spriječio da uđe u kabur svoje žene, ne rekavši to direktno.” Fethul-bari, sv. 3, str. 127.)

Pa kako onda naša braća šiije ne znaju sve ovo, ili to zanemaruju, pa ih čine običnim osobama koje prohtjevi i dunjalučka pohlepa skreću sa slijeđenja istine, da odbiju poslušnost Poslaniku i da rade suprotno njegovim naredbama poslije njegove smrti, a oni su bili ti koji su se takmičili u izvršavanju 

njegovih naredbi – pa ubijali su svoju djecu, očeve, rodbinu na putu jačanja islama. A nemoguće je da onog ko ubije svoga oca i dijete pokoravajući se Allahu i Njegovom Poslaniku zavede prolazna dunjalučka pohlepa zbog želje za hilafetom, pa da zanemari Poslanikovu naredbu. Zbog svega ovoga, nisam povjerovao svemu što kažu šiije, usprkos tome što sam bio uvjeren u mnoge stvari. Ostao sam između sumnje i zbunjenosti. Sumnje koju je šiijska ulema unijela u mene, jer su njihove riječi bile logične i razumne, a zbunjenosti jer nisam mogao povjerovati da su se časni ashabi mogli spustiti na takav nivo i postati kao mi, obični ljudi, kao da ih nije obasjalo svjetlo poslanstva i odgojila Muhammedova uputa. Bože, kako to može biti? Je li moguće da su ashabi na ovom nivou kako kažu šiije? Važno je da su ova sumnja i zbunjenost bile početak klonulosti i priznavanja da postoje skrivene stvari koje se moraju otkriti da bi se stiglo do istine.

Došao je moj prijatelj Mun‘im i otputovali smo na Kerbelu. Tamo sam proživio nesreću Husejnovu, kao što je proživljavaju njegovi sljedbenici. Tada sam naučio da Imam Husejn nije umro. Svijet se gurao oko kabura kao leptirovi, plačući tako jako kako prije nikad nisam vidio – kao da je Husejn sada ubijen. Slušao sam govornike koji su dirali u osjećaje ljudi prepričavanjem događaja na Kerbeli, naričući i jecajući. I slušalac se ne bi mogao kontrolisati i izdržati da ne zaplače. I ja sam plakao i plakao i pustio sam duši na volju, a ona kao da je bila sve vrijeme sputana. Osjetio sam takav duševni mir kakav nikad prije nisam osjetio. Kao da sam bio u safovima Husejnovih neprijatelja i onda sam se odjednom promijenio i postao jedan od njegovih ashaba i sljedbenika koji se žrtvuju za njega. Jedan od govornika je pričao o Hurru, a on je bio jedan od komandanata, zadužen da ubije Husejna.

Usred bitke je stao, drhteći kao palmin list, pa su ga njegovi drugovi upitali: “Bojiš li se to smrti?” Hurr je odgovorio: “Ne, tako mi Boga. Ali puštam sebe da izaberem između Dženneta i Džehennema.” Zatim je podbo konja i uputio se prema Husejnu, govoreći: “Ima li vremena za pokajanje, o sine Božijeg Poslanika?!”

(El-Hurr ibn Jezid Et-Temimi El-Jerbu‘i, Zerekli u knjizi El-A‘lam, sv. 2, str. 172, u njegovoj biografiji piše da je komandant od velikana plemena Temim, poslao ga je Hussajn ibn Numejr Et-Temimi s 1.000 konjanika iz El-Kadisije da presretne Husejna, r.a., na njegovom putu prema Kufi, pa ga je sreo. I kada je Kufska vojska došla s namjerom da ubije Husejna i njegove drugove, Hurr je odbio da bude među njima i prešao je kod Husejna i ispred njega se borio čudnom borbom sve dok nije poginuo.)

Kada sam ovo čuo, nisam se mogao suzdržati, pao sam plačući na zemlju i kao da sam ja bio u ulozi Hurra i tražim oprost od Husejna: “Ima li vremena za pokajanje, o sine Božijeg Poslanika, oprosti mi, o sine Allahovog Poslanika!”

(Pogledaj: Tarihut-Taberi, sv. 5, str. 427; El-Kamil fit-tarih, sv. 4, str. 64; El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 8, str. 125; El-Ahbarut-tival, str. 256)

Glas govornika je djelovao na sve, pa se plač ljudi povećao. Moj prijatelj je čuo ono što sam plačući uzvikivao pa me je, također plačući, prigrlio kao što majka grli dijete, ponavljajući: “O Husejne, o Husejne!” To su bili trenuci u kojima sam saznao za istinski plač – osjetio kao da mi suze peru srce i cijelo tijelo iznutra i tada sam shvatio Poslanikove, s.a.v.a., riječi: 

 “Da znate ono što ja znam, malo biste se smijali, a puno plakali.”

(Musned Ahmed ibn Hanbel, sv. 5, str. 173; Tefsir Ibn Kesir, sv. 4, str. 474; Tefsirus-Selemi, sv. 2, str. 196; El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 1, str. 444.)

Cijeli taj dan bio sam potišten; prijatelj me je nastojao utješiti, donijevši nešto za jelo, ali sam bio potpuno izgubio apetit. Pitao sam ga da mi ponovi priču o Husejnovom ubistvu, jer mi to nije bilo poznato. Naši profesori, kada bi govorili o tome, rekli bi da su isti munafici, neprijatelji islama, koji su ubili Omera, Osmana, Alija, ubili i Husejna.

(Kako je zanimljivo izjednačiti ubicu Imama Alija, a.s., haridžiju Abdurahmana ibn Muldže ma, kojeg je Božiji Poslanik, s.a.v.a., nazvao najvećim nesretnikom posljednjih naroda, i Omera ibn S‘ada, prokletnika koji je ubio Poslanikovog unuka Imama Husejna, i Osmana, ubicu velikih ashaba poput Abdurahmana ibn Udejsa, od učesnika Bej‘atur-ridvana)

Nismo znali ništa drugo do li ovog kratkog izvoda. I ne samo to, mi smo Ašuru slavili kao jedan od islamskih praznika, kada bi davali zekat, čisteći tako svoje imetke, kuhali razna jela, a djeca bi išla starijima da im daju nešto novaca da kupe slatkiša i igrački.

( Još uvijek se kod mnogih muslimana slavi Ašura i pravi se delicija od bobičastog povrća pod imenom ašura, a mnogi učenjaci su naglasili da je to ostalo od emevijskog slavljenja dana Ašure zbog pobjede na Kerbeli i ubijanja Imama Husejna.)

Da, bili su neki običaji u nekim selima, kao što je paljenje vatri, pa onda nisu radili tog dana, niti pravili svadbe i veselja, ali to smo zvali običajima i tradicijom, bez ikakva objašnjenja za to. S druge strane, naši učenjaci su prenosili hadise o vrlinama dana Ašure i berićetima i milostima koje ima u njemu… to je zaista čudno! Poslije toga smo posjetili kabur Abbasa, Husejnovog brata. Nisam znao ko je on bio, pa mi je prijatelj ispričao o njegovom junaštvu i hrabrosti. Sreli smo se i s nekim alimima, čija imena ne pamtim, samo se sjećam njihovih nadimaka, kao što su: Bahrul-ulum, sejjid Hakim, Kašiful-gita, Ali Jasin, Tabatabai, Firuz Abadi, Esed Hajdar i drugi koji su nas počastili svojim prijemom. Istinu rekavši, zbilja su oni bogobojazni učenjaci, krasi ih strahopoštovanje i ugled, šiije ih veoma poštuju i daju im petinu svoga imetka. Oni tim humsom (petinom) upravljaju vjerskim naučnim centrima, houzama, osnivaju škole i štamparije i dodjeljuju stipendije studentima vjerskih nauka koji na studije dolaze sa svih strana islamskog svijeta. Oni su potpuno nezavisni i nisu vezani za vladare ni izbliza ni izdaleka kao što su naši učenjaci, koji ne izdaju fetve niti progovaraju osim po stavu vlasti koja im obezbjeđuje život i skida koga hoće i postavlja koga hoće od uleme.

(Učenjaci sunijskog mezheba u naše vrijeme slijede vladare i ne izlaze van njihovih želja osim u pitanjima vezanim za čistoću i nečistoću, ali čak i u ovim pitanjima, ako bi se vladar želio umiješati, sunijski učenjaci bi im se pokorili, osim vrlo rijetkih slučajeva koji ne postupaju po mišljenjima vladara i ne slažu se s njihovim prohtjevima, a takvog ili ćeš vidjeti u zatvoru ili protjeranog ili obješenog pod optužbom izdaje i slijeđenja neke druge države. Ovo nema potrebe za dokazivanjem jer svaki pojedinac može pogledati učenjake svoje zemlje da bi se vrlo jasno uvjerio. Ovo je rezultat onog što su doživjeli u minulim vremenima, kada vjerski učenjak ne bi to mogao postati bez zvaničnog imenovanja od strane vladara ili namjesnika vladara.)

To je bio nov svijet za mene koji sam otkrio, ili koji mi je Allah, dž.š., otkrio. Svidjelo mi se ono prema čemu sam prije imao odbojnost. Prilagodio sam se onom prema čemu sam bio neprijateljski raspoložen. Ovaj novi svijet mi je dao nove ideje i u meni probudio ljubav za istraživanjem, ispitivanjem i učenjem da bih saznao istinu koja me je privlačila, a posebno kada bih čitao riječi Božijeg Poslanika, a.s.:

“Benu Israil će se razdvojiti u 71 grupu, kršćani će se razdvojiti u 72 grupe, a moj ummet u 73 grupe, sve će biti u vatri osim jedne.”

 ( Hadis o spašenoj skupini prenesen je raznim lancima prenosilaca i s različitim verzijama teksta. Vidi: Tirmizijin Džami‘-sunen, sv. 5, str. 423, hadis 2794; Sunen Ibn Madže, sv. 5, str. 471, hadis 3991; Sunen Ebu Davuda, prijevod M. Karalić, izdanje El-Kelimeh, Novi Pazar, 2012, sv. 6, str. 409, hadis 4588 i 4589; Musned Ahmed ibn Hanbel, sv. 3, str. 120 i sv. 3, str. 145; El-Mustedreku alas-sahihajn, sv. 1, str. 128; Ibn Ebu Šejbe, El-Musannef, sv. 8, str. 731; Ibn Ebu Asim, Es-Sunne, str. 34; Ed-Durrul-mensur, sv. 2, str. 61 i 275; Saduk, El-Hisal, sv. 2, str. 584, poglavlje 70 i dalje; Biharul-envar, sv. 28, str. 360. Islamski učenjaci su dosta raspravljali o ovom hadisu s više aspekata, je li vjerodostojan ili nije i je li 73 skupine rečeno simbolično, ili je to precizan broj frakcija kojih će biti tačno 73 unutar islama, i o tome koja je ta jedna koja je spašena. Sigurno najvažnija diskusija o ovom hadisu jeste ova, tj. koja je ta jedina spašena skupina, i svaki bi musliman trebao preispitati i provjeriti i pronaći tu jednu skupinu.)

Mi ne raspravljamo s mnogobrojnim religijama, od kojih svaka tvrdi da je ona u pravu, a ostali nisu, međutim, čudim se i zaprepastim i zbunim kada čitam ovaj hadis; moje čuđenje, zaprepaštenost i zbunjenost nisu zbog samog hadisa, nego zbog muslimana, koji ga svakodnevno čitaju i ponavljaju u svojim govorima, a ne pokušavaju ga analizirati i ispitati koja je to grupa koja će biti spašena, a koji su mezhebi u zabludi. Čudno je da se svaki pravac poziva na to da on jedini spašava, a na kraju istog hadisa Poslanik kaže:

“Upitali su: ‘A ko su oni, Božiji Poslaniče?’ Odgovorio je: ‘To su oni koji su na onome na čemu sam ja i moji ashabi.’” Pa postoji li ijedna skupina a da se ne drži Kur’ana i sunneta i postoji li ijedna islamska skupina da tvrdi nešto mimo ovog? Pa kad bi se upitalo imama Malika ili Ebu Hanifu ili Šafiju ili Ahmeda ibn Hanbela, bi li iko od njih tvrdio išta drugo osim držanja do Kur’ana i ispravnog sunneta? Ovo su sunijski mezhebi. Njima treba dodati još i šiijske mezhebe, za koje sam vjerovao da su pogrešni i skrenuli s Pravog Puta, a i oni tvrde da se strogo drže Kur’ana i sunneta koji prenosi čisti Ehli bejt, jer ukućani najbolje poznaju šta se nalazi u kući, kako oni tvrde. Je li moguće da svi oni slijede istinu, kao što tvrde? Ovo je nemoguće, jer hadis govori suprotno od toga. Dragi Bože, možda je hadis izmišljen?

Ovo je nemoguće, jer je to mutevatir hadis i kod sunija i kod šiija. Možda hadis ne nosi u sebi neko značenje? Bože sačuvaj da Božiji Poslanik, s.a.v.a., kaže nešto što nema značenja i smisla, jer on ne govori po hiru svome i svi njegovi hadisi su mudrost i pouka. Onda nam ne preostaje ništa drugo nego da priznamo da je samo jedan mezheb na putu istine, a preostali su na krivom putu. Hadis dovodi u nedoumicu, kao što dovodi u ispitivanje i istraživanje onoga ko želi spas. Zato je u mene ušla sumnja i zbunjenost poslije susreta sa šiijama, ko zna, možda oni govore istinu i na pravom su putu! Zašto ne bih istraživao i ispitivao! Islam me je zadužio Kur’anom i sunetom da istražujem, poredim i razjasnim. Riječi Uzvišenog su:

One koji se budu zbog nas borili Mi ćemo, sigurno, putevima koji Nama vode uputiti!

(El-Ankebut, 69.)

Također je rekao: 

Koji govor slušaju i slijede onaj najljepši, njima je Allah na Pravi Put ukazao i oni su pametni. Ez-Zumer, 18.

I rečeno je:

“Istražuj o svojoj vjeri dok se ne kaže za tebe da si lud.” Istraživanje i upoređivanje je stroga dužnost svakog muslimana. Ovakvu jednu odluku i iskrenu namjeru obećao sam sebi i svojim prijateljima šiijama dok sam se opraštao od njih, žaleći zbog rastanka, jer sam i ja njih, a i oni mene zavoljeli, i napustio sam drage, mile, iskrene ljude koji su žrtvovali svoje vrijeme radi mene, ni za šta drugo, kao što su rekli, ni iz straha ni iz pohlepe, nego samo radi zadovoljstva Svevišnjeg Allaha jer je u časnom hadisu rečeno:

“Tako mi Allaha, da Allah uputi jednog čovjeka preko tebe, bolje ti je od onog što sunce obasjava.”

(El-Kafi, sv. 5, str. 28 i 36; Et-Tehzib, sv. 6, str. 141; Biharul-envar, sv. 32, str. 448; El-Mustedreku alas-sahihajn, sv. 3, str. 598; Medžmeuz-zevaid, sv. 5, str. 334; El-Mu‘džemul-kebir, sv. 1, str. 315; El-Džami‘us-sagir, sv. 2, str. 401; Buharijeva zbirka hadisa, sv. 3, str. 40, hadis 3701; Muslimova zbirka hadisa, sv. 7, str. 334, hadis 34 (2406))

Nakon što sam proveo dvadeset dana u prebivalištima Imama i njihovih sljedbenika, a koji su mi prošli kao sladak san iz kojeg spavač želi da se ne probudi sve do kraja, napustio sam Irak žaleći zbog kratkoće vremena, žaleći zbog rastanka sa srcima kojima sam postao privržen, srcima koja su kucala u ljubavi prema Ehli bejtu. Uputio sam se prema Hidžazu, namjeravajući posjetiti Bejtullah i kabur prvaka prvih i posljednjih, neka je Božiji blagoslov na njega i na njegovu časnu i čistu porodicu.

Stigao sam u Džedu i sreo svog prijatelja Bešira koji se obradovao mom dolasku. Odveo me je svojoj kući i najljepše me ugostio. Svoje slobodno vrijeme je provodio sa mnom u šetnji i obilascima. Skupa smo išli i na umru i provodili dane u ibadetu i takvaluku. Izvinio sam mu se zbog kašnjenja i ispričao mu o svom boravku u Iraku i novom otkriću. Bio je otvoren i obaviješten pa reče:

- I ja sam čuo da među njima ima neke velike uleme i da oni imaju šta reći, ali kod njih ima mnogo nevjerničkih i zabludjelih sekti, koje nam stvaraju razne probleme svake godine na hadžu. Upitao sam ga o tim problemima koje oni stvaraju, pa mi je odgovorio:

- Klanjaju oko kabura, ulaze u Beki‘u u grupama, plaču i nariču, a u džepovima nose kamenčiće na kojima čine sedždu. Kada odu na kabur hazreti Hamze, na Uhudu, klanjaju dženazu i tako plaču kao da je on tog momenta preselio na Ahiret. Zbog svega toga, saudijska vlast im je zabranila da ulaze na greblja. Nasmiješio sam se i rekao:

- Je li zbog toga tvrdiš da su oni skrenuli s Pravog puta?

- I to, a ima još. Dolaze da zijarete Poslanikov kabur, a u isto vrijeme stanu na kabure Ebu Bekra i Omera, govore im pogrdne riječi i proklinju ih, a neki bacaju i prljavštinu i smeće na njihove kabure.

Ovo me je podsjetilo na ono što sam čuo od svoga oca kada se vratio s hadža, ali on je rekao da su oni bacili nečist na Poslanikov kabur, što znači da moj otac to nije vidio svojim očima, jer je rekao: - Vidjeli smo kako neki saudijski policajci udaraju neke hadžije štapovima. Kad smo im prigovorili za to ponižavanje onih koji su došli da hodočaste Bejtullah, odgovorili su da to nisu muslimani, nego da su to šiije koji su donijeli smeće da bace na Poslanikov kabur. Onda smo ih i mi prokleli i pljunuli na njih. A sada evo slušam od svoga prijatelja Saudijca, rođenog u Medini, da oni dolaze da zijarete Poslanikov kabur, a da smeće bacaju na Ebu Bekrov i Omerov kabur. Posumnjao sam u istinitost obje priče, jer sam obavio hadž i vidio da je mubarek kabur u kojem se nalazi Poslanikovo tijelo, a i kaburi Ebu Bekra i Omera, zatvoren i niko se ne može približiti da dotakne vrata ili prozor, a kamoli da ubaci nešto unutra. Prvo, zato što nema otvora, a drugo, zato što tu stoje policajci koji strogo paze da se niko ne približi, a u rukama su im bičevi kojima udaraju svakog ko pokuša da se približi i da pogleda unutar ograđenog kabura. Najvjerovatnije je da neki policajci šiije, koje smatraju nevjernicima, optužuju za ovo, kako bi opravdali to što ih udaraju, i da bi provocirali muslimane da se bore protiv njih, ili u najmanju ruku da šute kada ih oni ponižavaju i da, kada se vrate u svoje zemlje, pričaju kako šiije mrze Božijeg Poslanika, bacaju smeće na njegov kabur i na taj način jednim udarcem ubiju dvije muhe.

Ovo je slično kao što sam čuo od jednog čovjeka, u kojeg imam povjerenja: - Dok smo činili tavaf oko Kabe, jedan mladić je počeo da se guši od prevelike gužve, i usljed toga je počeo da povraća. Pritrčali su policajci i počeli da ga udaraju. Izveli su ga u tako žalosnom stanju i optužili ga da je donio nečist radi prljanja Kabe, svjedočili su protiv njega i istog dana ga pogubili. Po glavi su mi se vrtile ove scene, pa sam ostao razmišljajući o uzroku zbog kojeg moj saudijski prijatelj tvrdi da su šiije kafiri. Nisam čuo ništa, osim da plaču i udaraju se po prsima, čine sedždu na kamenju i klanjaju oko kabura. Pitao sam se je li ovo dokaz da se tvrdi da je nevjernik neko ko svjedoči da nema boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov rob i poslanik? I ko obavlja namaz, daje zekat, posti ramazan, obavlja hadž i naređuje dobro, a odvraća od zla. Nisam htio da se protivim prijatelju i ulazim s njim u svađu od koje nema koristi, pa sam skratio, rekavši: Neka Allah uputi i nas i njih na Njegov pravi put, a neka je Allahovo prokletstvo na neprijatelje vjere koji kuju zavjere protiv islama i muslimana. Kad god sam tavafio oko Kabe za vrijeme umre i svake svoje posjete Mekki, a bio je mali broj hodočasnika, klanjao sam i molio Allaha, dž.š., svim svojim srcem, da mi prosvijetli razum i uputi me Istini. Stao sam ispred Ibrahimovog, a.s., mjesta i sjetio se ajeta:

I borite se, Allaha radi, onako kako se treba boriti! On je vas izabrao i u vjeri vam nije ništa teško propisao, u vjeri pretka vašeg Ibrahima. On vas je odavno muslimanima nazvao, a i u ovom Kur’anu, da bi Poslanik bio svjedok protiv vas, i da biste vi bili svjedoci protiv ostalih ljudi. Zato, molitvu obavljajte i zekat dajite i u Allaha se pouzdajte, On je Gospodar vaš, i to kakav Gospodar i kakav zaštitnik! El-Hadž, 78.

Počeo sam šaputati s našim prvakom Ibrahimom, a.s., ili s našim ocem Ibrahimom, a.s., kako ga Kur’an naziva: - O oče, o ti koji si nas nazvao muslimanima! Evo, tvoji su se sinovi razdvojili poslije tebe i postali Jevreji, kršćani i muslimani. Jevreji su se razdvojili u 71 grupu, kršćani u 72, a muslimani u 73 pravca. Svi su u zabludi, kako nas je obavijestio tvoj sin Muhammed, samo jedna grupa slijedi tvoj pravac, oče! Je li to Allahov zakon i odredba, kao što tvrde kaderije, da je Allah taj koji odredi ko će biti Jevrej, kršćanin ili musliman, nevjernik ili mušrik, ili je to ljubav prema Dunjaluku i udaljenost od Allahovog uzvišenog učenja tako da su oni zaboravili Allaha, pa je Allah učinio da zaborave sami sebe. Moj mi se razum ne pokorava u vjerovanju da je kada i kader zapečatio čovjekov životni put, naprotiv, naginjem, i skoro da sam uvjeren da nas je Uzvišeni Allah stvorio i nadahnuo nas da znamo šta je razvrat, a šta bogobojaznost, slao nam Svoje poslanike da nam objasne ono što sadrži nejasnoće i ukažu na istinu i neistinu. Ali čovjeka zavodi Dunjaluk i njegovi ukrasi, čovjeka s njegovom sebičnošću i ohološću, neznanjem i radoznalošću, inatom i tvrdoglavošću, nasiljem i arogancijom: skloni se od istine, slijedi šejtana, udalji se od Svemilosnog,

Pa ulazi tamo gdje mu nije mjesto, jede ono što nije za njega, a Kur’an je to najbolje opisao riječima:

 Allah zaista neće nikakvu nepravdu ljudima učiniti, ljudi je sami sebi čine. 3 Junus, 44.

O oče naš, Ibrahime, nema nikakvog prigovora Jevrejima i kršćanima koji su skrenuli s istine zbog razvrata među njima poslije jasne objave koja im je došla. Ali, evo, ummet koji je Allah spasio poslavši im tvoga sina Muhammeda, izveo ga iz tame u svjetlo i učinio ga najboljim ummetom među ljudima, evo i taj se ummet razdvojio i jedni druge nazivaju nevjernicima. Božiji Poslanik ih je upozorio i opomenuo i insistirao na njih do te mjere da je rekao:

 “Nije dozvoljeno muslimanu da izbjegava svog brata muslimana i da ne govori s njim više od tri dana.”

( Musned Ahmed ibn Hanbel, sv. 4, str. 327; Buharijeva zbirka hadisa, sv. 4, str. 383, hadis 6065; Muslimova zbirka hadisa, sv. 7, str. 540, hadis 23 (2558); Sahihu Ibn Hibban, sv. 12, str. 479; Sunen Ibn Madže, sv. 1, str. 18; Tirmizijin Džami‘-sunen, sv. 4, str. 375, hadis 2016; Sunen Ebu Davuda, sv. 7, str. 177, hadis 4909.)

Šta je s ovim narodom koji se rascijepio i postao državice koje se neprijateljski odnose jedna prema drugoj, ratuju jedni s drugima i nazivaju jedni druge kafirima, a neki se čak i ne poznaju, pa se cijeli život klone jedni drugih?

Šta je ovom ummetu, oče naš Ibrahime, a bio je najbolji ummet, imao vlast nad Istokom i Zapadom, ljudima prenio uputu, nauke, znanje i civilizaciju, a danas je to najmanji i najponiženiji ummet, njihove zemlje su pod tuđom vlašću, narod je razbacan svugdje po svijetu, njihov Mesdžid Aksa je pod vlašću grupe cionista i nisu u mogućnosti da ga oslobode. Ako se posjete njihove zemlje, vidjet će se samo siromaštvo, bijeda, glad i neobrađena zemlja, a bolesti vladaju i loš ahlak, misaona i tehnološka zaostalost, nepravda i tiranija, prljavština i zaraze. Dovoljno je da se usporede javni toaleti, kakvi su u Evropi i kakvi su kod nas. Pa kada putnik uđe u toalete širom Evrope, naći će da su čisti, sve se blista, a mirišu lijepo. Dok kod nas, musafir ne može uopće ući u javni zahod od prljavštine i smrada, a nas je islam naučio: “Čistoća je od imana, a prljavština je od šejtana.” Je li se iman preselio u Evropu, a šejtan stanuje kod nas?

Zašto se muslimani plaše da pokažu svoje vjerovanje, čak i u svojim zemljama, i musliman ne upravlja čak ni svojim licem, pa ne može pustiti bradu, niti se može islamski oblačiti. Dok griješnici javno piju alkohol, čine zinaluk i kaljaju obraz, musliman se ne može odbraniti, čak im ne može ni narediti dobro i odvratiti ih od zla. Čuo sam da u nekim islamskim zemljama, kao što su Egipat i Maroko, očevi šalju svoje kćerke razvratnicima, zbog siromaštva i bijede, vela havle vela kuvvete illa billahil alijjil azim! O Bože, zašto si se udaljio od ovog ummeta i ostavio ga da luta u tminama? Ne, ne, molim oprost, o Bože, kajem se! Ovaj ummet je taj koji se udaljio od Tebe, od Tvog spominjanja, i izabrao šejtanov put. A Ti, Tvoja mudrost je Uzvišena, Ti, Koji si najmoćniji, rekao si, a Tvoje su riječi istina:

Onome ko se bude slijepim pravio da ne bi Milostivog veličao, mi ćemo šejtana natovariti, pa će mu on nerazdvojni drug postati. Ez-Zuhruf, 36.

Također si rekao, Uzvišeni:

 Muhammed je samo poslanik, a i prije njega je bilo poslanika. Ako bi on umro ili ubijen bio, zar biste se stopama svojim vratili? Onaj ko se stopama svojim vrati neće Allahu nimalo nauditi, a Allah će zahvalne sigurno nagraditi. Ali Imran, 144.

Nema sumnje da je neosporan dokaz siromaštva, bijede, poniženosti i nazadnjaštva islamskog ummeta njegovo udaljavanje od pravog puta. Kao što nema sumnje ni u to da mala manjina, tj. jedna skupina od njih 73, nema uticaja na cijeli ummet. Božiji Poslanik, a.s., je rekao: 

Ili ćete naređivati dobro, a odvraćati od zla, ili će Allah dati vlast nad vama najgorim od vas, a najbolji među vama će dove upućivati i nijedna neće biti primljena.”

(El-Džami‘us-sagir, sv. 2, str. 401; Musned Ahmed ibn Hanbel, sv. 5, str. 389; Tirmizijin Džami‘- sunen, sv. Sv. 5, str. 36, hadis 2275.)

Gospodaru naš, mi vjerujemo u ono što si Ti objavio, mi Poslanika slijedimo, pa upiši nas među svjedoke! Ali Imran, 53.

Gospodaru naš, nemoj skrenuti srca naša nakon što si nas uputio, i daruj nam Svoju milost, Ti si doista Onaj Koji obilno daruje! Ali Imran, 8.

Gospodaru naš, rekoše oni, sami smo sebi nepravdu učinili, i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo u redovima gubitnika biti! El-A‘raf, 23.

Otputovao sam u Medinu, noseći pismo prijatelja Bešira jednom njegovom rođaku, da me primi kao gosta da tu boravim. Razgovarao je s njim i telefonom, pa me je on sačekao i odveo svojoj kući. Čim je stigao, odlučio sam da posjetim Poslanika, s.a.v.a. Okupao sam se, namirisao i obukao najljepše odijelo. Bilo je vrlo malo posjetilaca, pa sam mogao stajati pred kaburima Poslanika, Ebu Bekra i Omera. Kada sam bio na hadžu, nisam im mogao ni prići, zbog velike gužve. Pokušao sam da dotaknem vrata na kaburu, ali me je jedan od čuvara grdnjama otjerao, a na svakim vratima je stajao jedan čuvar. Kada sam odužio stajanje, učeći dove i prenoseći selame kojima su me zadužili 

 moji prijatelji, čuvari su mi naredili da idem. Pokušao sam da razgovaram s jednim od njih, ali je bilo uzaludno.

Vratio sam se u časnu revde kod Poslanikovog kabura, gdje sam sjeo da učim Kur’an. Učio sam najljepše što sam znao, ponavljajući nekoliko puta, jer sam bio zamislio da me Božiji Poslanik, s.a.v.a., sluša. Rekao sam sâm sebi: Je li moguće da je Poslanik, s.a.v.a., mrtav kao i ostali mrtvi? Zašto onda u namazu govorimo: Eselamu alejke ejjuhen-nebijju ve rahmetullahi ve berekatuh, obraćajući se njemu?

(Jedna od utvrđenih stvari kod muslimana je to da su vjerovjesnici živi u svojim kaburima i o tome su prenesene vjerodostojne predaje, koje stižu do stepena mutevatira. Albani je u svom Sahihu, sv. 2, str. 187, rekao: “621 – vjerovjesnici, neka je Božiji blagoslov na njih, živi su u svojim kaburima, obavljaju namaze, zabilježio je Bazzar u svom Musnedu (256).”)

Ako muslimani vjeruju da hazreti Hidr nije umro i da odgovara na selam svakome ko mu ga nazove, i ne samo to nego šejhovi sufijskih tarikata čvrsto vjeruju da im njihov šejh Tidžani ili Abdulkadir Gejlani dolaze javno i u budnom stanju, a ne u snu, zašto onda ovo uskraćujemo Božijem Poslaniku, a on je najbolje stvorenje? A onda sam olakšao sebi, jer ne uskraćuju svi muslimani to Poslaniku, samo vehabije, od kojih sam počeo bježati iz više razloga. Jedan od njih je i grubost koju sam primijetio kod njih i žestina prema vjernicima koji se ne slažu s njima u vjerovanju. Posjetio sam Bekiul-garkad, gdje sam stojeći molio za milost prema Ehli bejtu. Blizu mene je stajao starac koji je plakao, pa sam iz toga zaključio da je šiija. Okrenuo se prema kibli i počeo da klanja.

Odjedanput se pojavio policajac, kao da je pratio starčeve pokrete, i udario ga nogom dok je ovaj bio na sedždi, tako da se on prevrnuo na leđa. Jadni starac je nekoliko minuta bio u besvjesnom stanju, a sve to vrijeme ga je ovaj policajac udarao i psovao. Osjetio sam samilost prema starcu i pomislio sam da je umro, obuzeo me bijes pa sam rekao ovome policajcu: “To ne smiješ raditi! Zašto si ga udario dok je klanjao?” Povikao je na mene: “Ti šuti, i ne miješaj se, dok i tebe nisam udario!” Kada sam vidio zlo u njegovim očima, udaljio sam se ljut na sebe što sam nemoćan da pomognem mazluma, a ljut na Saudijce koji ovako postupaju s ljudima, a da im niko ne prigovori i suprotstavi im se. Nekoliko ljudi koji su prisustvovali tome izgovarali su: Ve la havle vela kuvvete illa billahil alijjil azim, a neki su govorili: “Zaslužio je ovo kad klanja kod kabura, a to je haram!” Nisam se mogao suzdržati pa sam planuo na ovog koji je to rekao: “Ko ti je rekao da je namaz kod kabura haram?” Odgovorio je da je Božiji Poslanik to zabranio. Nesvjesno sam odgovorio: “Lažete na Božijeg Poslanika.”

Onda sam se pobojao da se prisutni ne udruže protiv mene ili pozovu policajce pa da me napadnu, pa sam malo smirenije rekao: “Ako je Božiji Poslanik to zabranio, zašto se onda milioni hadžija suprotstavljaju toj njegovoj zabrani i rade haram kada klanjaju kod Poslanikovog kabura, a i Ebu Bekrovog i Omerovog u Poslanikovoj džamiji, a i u svim džamijama u cijelom islamskom svijetu? Pretpostavimo da je namaz kod kabura haram, hoćemo li to liječiti ovom grubošću i žestinom? Ili blagim i lijepim postupkom? Dozvolite mi da vam ispričam priču o beduinu koji je izvršio nuždu u Poslanikovoj džamiji, u njegovoj prisutnosti i prisutnosti ashaba. On je to uradio bez ikakva stida i ustručavanja. Kada su neki ashabi ustali vadeći sablje da ga ubiju, Božiji Poslanik im je to zabranio rekavši:

‘Ostavite ga. Prospite kantu vode na to mjesto! Poslani ste da olakšavate, a ne da otežavate!’

(Buharijeva zbirka hadisa, sv. 1, str. 185, hadis 220, i sv. 4, str. 413, hadis 6128.)

Ashabi nisu mogli ništa drugo nego da izvrše njegovu naredbu. Božiji Poslanik, s.a.v.a., je pozvao tog beduina, pozdravio ga, posjeo sebi s desne strane i objasnio mu da je ovo Božija kuća i da se ne smije onečistiti. Ovaj beduin je primio islam i poslije toga je viđan kako dolazi u džamiju samo u najljepšem i najčišćem odijelu. Istinu je rekao Uzvišeni Allah svome Poslaniku: 

A da si osoran i grub, razbježali bi se iz tvoje blizine.”Ali Imran, 159.

Na prisutne je djelovala ova priča, pa me je jedan od njih pozvao u stranu i upitao me odakle sam. Odgovorio sam da sam iz Tunisa, a on je rekao: “Brate, kunem te Allahom da se čuvaš i ne govoriš nešto tako ovdje. Savjetujem te u ime Allaha.” Moja ljutnja i mržnja se povećala prema onima koji sebe nazivaju čuvarima Harema, a tako grubo postupaju s gostima Milostivog, da niko ne može pokazati šta misli, niti prenositi hadise koji se ne slažu s onim što oni prenose, niti vjerovati u ono što je u suprotnosti s njihovim vjerovanjem. Vratio sam se u kuću svoga novog prijatelja kojem nisam znao ime. Donio mi je večeru, sjeo nasuprot mene i, prije nego što smo počeli da jedemo, upitao me gdje sam bio. Ispričao sam mu sve od početka do kraja šta se desilo i dodao sam: “Brate, počeo sam da mrzim vehabije, a da naginjem šiijama.”

Lice mu se promijenilo i rekao je: “Da takvo šta više nikad nisi rekao!” Otišao je od mene i nije jeo sa mnom. Čekao sam ga dugo, pa me je i san savladao. Probudio me je ezan s munare Poslanikove džamije i vidio sam da je ono jelo na istom mjestu kako sam ga ja ostavio. Shvatio sam da se moj domaćin nije vratio. Posumnjao sam u njega i pobojao se da možda nije iz obavještajne službe, pa sam ubrzo napustio tu kuću. Dan sam proveo u Poslanikovoj džamiji, učeći dove i klanjajući. Poslije ikindije namaza čuo sam da se drži predavanje onima koji su klanjali. I ja sam se uputio da ga poslušam, a od prisutnih sam saznao da je vaiz medinski kadija. Protumačio je nekoliko ajeta iz Kur’ana i, kada je završio i uputio se prema izlazu, ja sam ga zaustavio riječima:

 Možete li mi reći na šta upućuje ajet:

Allah želi da od vas, o porodico Poslanikova, grijehe odstrani, i da vas potpuno očisti! El-Ahzab, 33

Ko se podrazumijeva pod Ehli bejtom u ovom ajetu?

Odmah mi je odgovorio:

- To su Poslanikove žene. Ajet počinje kada se one spominju:

O žene Vjerovjesnikove, vi niste kao druge žene! Ako se Allaha bojite...

- Šiijska ulema tvrdi da se ovo odnosi na Alija, Fatimu, Hasana i Husejna. Ja sam im se suprotstavio rekavši da ajet počinje sa: O žene Vjerovjesnikove, vi niste kao druge žene! Ako se Allaha bojite... a oni su mi odgovorili da, kada se govori o njima, svugdje je nastavak za ženski rod na glagolima, npr.: vi niste kao druge žene, ako se Allaha bojite, nemojte zavodljivo govoriti. Međutim, kada dolazi ovaj dio ajeta koji govori o Ehli bejtu, mijenja se nastavak i obraća se u množini, u muškom gramatičkom rodu. Pogledao me podigavši naočale i rekao: - Pazi, to su zatrovane misli! Šiije tumače Allahov govor po svojim željama i oni o Aliju i njegovoj porodici imaju posebne ajete za koje mi ne znamo. Imaju i poseban Kur’an kojeg zovu Fatimin mushaf. Upozoravam te da te ne prevare.

- Ne boj se, ja sam oprezan. Znam o njima mnogo, samo sam htio da se uvjerim. Kada me je upitao odakle sam, odgovorio sam da sam iz Tunisa, a on me onda upitao: “Kako ti je ime?” Rekao sam Tidžani, a on se nasmijao pa me ponovo upitao:

- Znaš li ko je Ahmed Tidžani?

- Šejh tarikata.

- On je agent francuskog kolonijalizma i koncentrirao se u Tunisu i Alžiru uz pomoć Tidžanija. Ako posjetiš Pariz, otiđi u Nacionalnu biblioteku i pogledaj francuski rječnik, pod A pa ćeš vidjeti da je Francuska vlada dala veliku počast Tidžaniju koji joj je vjerno služio. Začudile su me njegove riječi, zahvalio sam mu se, pozdravio ga i otišao. Ostao sam cijelu sedmicu u Medini, gdje sam obavio 40 namaza. Posjetio sam sve mezare. Dok sam boravio tamo, pratio sam sve što se događa oko mene i moja odbojnost prema vehabijama samo se povećavala. Iz Medine sam otišao u Jordan, gdje sam se sreo s prijateljima koje sam upoznao na hadžu o kojem sam ranije pričao. S njima sam ostao tri dana i kod njih sam našao da mrze šiije više nego mi u Tunisu. Iste priče, iste izmišljotine i koga god sam upitao za dokaz, rekao bi da je to čuo o njima. Nisam našao nikoga da je sjedio sa šiijama ili čitao knjigu nekog šiijskog alima, čak se nisu nikad ni sreli ni s jednim šiijom.

Odatle sam otišao u Siriju i u Damasku sam posjetio emevijsku džamiju, a pored nje je bilo mjesto, kabur gdje je počivala glava Imama Husejna. Posjetio sam i kabure Salahuddina Ejubije i Sejjide Zejneb. Iz Bejruta sam direktno otputovao za Tripoli. Putovanje morem je trajalo četiri dana, pa sam se odmorio i tjelesno i duševno. Stalno sam vraćao film svog putovanja unazad. Zaključio sam da naginjem i osjećam poštovanje prema šiijama, a u isto vrijeme odbojnost i ljutnju prema vehabijama u kojima sam vidio samo spletke i skrivenu mržnju. Zahvalio sam Allahu na blagodatima koje mi je podario i na brizi i pažnji kojima me je obasuo, moleći Ga da me uputi na put istine.

Vratio sam se u svoju zemlju i našao članove porodice sve zdrave i dobro. Kada sam ušao u svoju kuću, iznenadilo me je mnoštvo knjiga koje su stigle prije mene i znao sam odakle. Kada sam otvorio te knjige koje su mi napunile kuću, povećala se moja ljubav prema onima koji ne krše svoja obećanja. Našao sam i puno više od onoga što mi je poklonjeno.

Veoma sam se obradovao knjigama, pa sam ih sve složio u jednu posebnu sobu i nazvao je biblioteka. Odmorio sam se nekoliko dana i primio raspored predavanja povodom početka nove školske godine. Tri dana uzastopno sam imao predavanja, a ostala četiri dana sam bio slobodan. Počeo sam čitati knjige. Prvo sam čitao knjigu Akaidul-imamijje, zatim Asluš-šii‘a ve usuluha. Srce mi se smirilo kada sam pročitao sve to. Zatim sam pročitao knjigu El-Muradžeat od Šerefuddina Musavija. Nakon što sam pročitao samo nekoliko stranica, tako mi se svidjela da je nisam ostavljao, pa sam je ponekad nosio i na Institut. Začudila me je otvorenost i jednostavnost tog šiijskog alima, a i njegovi odgovori na pitanja koja je postavljao sunija Šejhul-Azhara.

U knjizi sam našao i ono za čim sam i žudio, jer to nije bila knjiga kao druge knjige, u kojoj pisac piše ono što on hoće, bez prava na protivljenje i bez diskusije. ElMuradžeat je dijalog između dva alima iz dva različita mezheba, gdje se svaki od njih obračunava sa svojim drugom za svaku sitnicu, za svako malo i krupno, držeći se u tome dva osnovna izvora: Kur’ana i ispravnog sunneta o kojem su se muslimani složili u pouzdanim zbirkama. Zato je ova knjiga predstavljala moju ulogu kao istraživača koji traga za istinom i prihvata je ma gdje da je i zato je ova knjiga bila veoma korisna za mene.

Bio sam zapanjen kada je govorio o ashabima koji su se suprotstavili Poslanikovim naredbama i za to je naveo nekoliko primjera, a jedan od njih je nesreća na dan četvrtka. Jer nisam mogao ni zamisliti da bi se naš prvak Omer ibn Hattab suprotstavio Poslaniku, s.a.v.a., i njegovoj naredbi i optužio ga za buncanje. Isprva sam pomislio da je ovaj hadis iz šiijskih knjiga, ali moja zapanjenost se povećala kad sam vidio da ga šiijski alim prenosi iz Sahihul-Buharije i Sahih Muslima. Rekao sam sebi da ću, ako ga nađem u Sahihul-Buhariji, imati posebno mišljenje o tome. Otputovao sam u glavni grad i kupio Sahihul-Buhari, Muslim, Musned imama Ahmeda, Sahih Tirmizija, Muvveta imama Malika i druge poznate knjige. Nisam čekao da se vratim kući, nego sam sve vrijeme putovanja u autobusu prelistavao Sahihul-Buhari i tražio ovaj hadis, želeći da ga ne nađem.

Uprkos onome što sam u srcu priželjkivao, pronašao sam ga i pročitao nekoliko puta. Bio je onakav kakvog ga je prenio sejjid Šerefuddin. Pokušao sam da zamislim da je cijeli događaj lažan i da smatram nemogućim da h. Omer može učiniti tako nešto. Ali kako da smatram lažnim nešto što je zapisano u jednom od sahiha, a to su sahihi ehlu suneta za koje smo mi sami sebi naložili da ih se pridržavamo i svjedočili o njihovoj vjerodostojnosti. Sumnja u njih ili smatranje njih lažnim zahtijevalo bi njihovo odbacivanje, što bi značilo i odbacivanje naših vjerovanja.

Da je šiijski alim ovo prenio ovo iz njihovih knjiga, nikad u to ne bih povjerovao. A ako on navodi iz sahiha ehlu sunneta, u koje nema sumnje, i koje mi smatramo najvjerodostojnijim knjigama poslije Kur’ana, moramo se nužno povinovati tome, jer ako nije, onda čini nužnom sumnju u ove sahihe i tada svi islamski propisi na koje se oslanjamo gube značenje. Propisi spomenuti u Kur’anu su uopćeni, a ne objašnjeni u detalje, a mi smo daleko od vremena poslanstva. Propise naše vjere naslijedili smo od oca putem djeda, putem ovih sahiha. I ni u kojem slučaju ne možemo odbaciti ove knjige. Dao sam sebi riječ, na početku ovog dugog i teškog istraživanja, da ću se oslanjati samo na sahih hadise oko kojih se slažu i sunije i šiije, a da ću odbaciti hadise za koje samo jedan mezheb tvrdi da su sahih. Na ovakav pravedan način izbjeći ću uticaj osjećaja, mezhebsku pristrasnost i nacionalne svađe, a u isto vrijeme presjeći put sumnji da bih stigao na put uvjerenja, a to je Allahov Pravi Put.

Ashabi kod šiija i sunija Najvažnija rasprava koja se smatra kamenom temeljcem u svim studijama koje vode istini jeste rasprava o životu ashaba, šta su vjerovali, šta su radili, jer su oni stup svega. Od njih smo uzeli našu vjeru, pomoću njih tražimo svjetlo u tminama da upoznamo Allahove propise. Islamska ulema je već prethodno, zbog svog uvjerenja u to, uradila studije o njima i njihovom životu. Napisane su mnoge knjige, naprimjer: Usdul-gabe fi ma‘rifetis-sahabe, Kitabul-isabeti fi temjizis-sahabe i druge koje analiziraju život ashaba, ali sa stajališta ehlu sunneta.

(Ove knjige se bave životom ashaba, navodeći njihova djela i ponašanje za svog života, kako ono što je bilo za vrijeme života Poslanika, s.a.v.a., tako i nakon njegovog preseljenja. Ove knjige, iako su napisane po metodologiji ehli sunneta i na osnovu njihovog vjerovanja o pravednosti svih ashaba, ne sprečavaju objektivnog istraživača da im se obrati i iskoristi ih za upoznavanje djela i ponašanja ashaba)

Postoji problem koji se može sažeti u tome da su prvi učenjaci uglavnom pisali i bilježili na način koji odgovara stajalištima emevijskih i abasijskih vladara, koji su bili poznati po neprijateljstvu prema Ehli bejtu. I ne samo prema njima nego i prema svakom ko je dijelio njihovo mišljenje i slijedio ih. Zato ne bi bilo pravedno osloniti se samo na njihove riječi, a da ne čujemo i riječi drugih učenjaka muslimana, koje su te vlasti tlačili i proganjali i ubijali zato što su bili sljedbenici Ehli bejta i koji su bili izvori pobuna protiv despotske vlasti. Osnovni problem u svemu tome jesu ashabi. Oni su ti koji su se razišli u tome da Božiji Poslanik napiše oporuku koja će ih zaštiti od zablude do Sudnjeg dana. Njihovo razmimoilaženje je to koje je islamski ummet lišilo ove blagodati i bacilo ga u zabludu, pa su se čak i podijelili, rasparčali, posvađali i izgubili snagu. Oni su ti koji su se razišli po pitanju hilafeta i podijelili se na vladajuću i opozicijsku stranku. To je prouzrokovalo zaostalost ummeta i njegovu podjelu na sljedbenike Alija i sljedbenike Muavije. Oni su ti koji su se razišli u tumačenju Kur’ana i Poslanikovih hadisa, pa su se pojavili razni pravci i grupe. Odatle su izrasle razne škole mišljenja i pojavile se raznovrsne filozofije prouzrokovane političkim poticajima, a vezane za ogromne ambicije vlasti i vladara. Muslimani se ne bi podijelili ni razišli ni u čemu da nije bilo ashaba. Svako razmimoilaženje, koje je proizašlo i koje još uvijek proizilazi, vraća se na razmimoilaženje među ashabima. Gospodar je jedan, Kur’an je jedan, Poslanik je jedan, kibla je jedna i oni se svi slažu u tome. Razmimoilaženje među ashabima počinje od prvog dana poslije Poslanikove smrti na Sekife beni Saida i nastavilo se do današnjeg dana i nastavit će se dok to Allah, dž.š., hoće.

Iz razgovora sa šiijskom ulemom zaključio sam da se ashabi, po njihovom nazoru, dijele u tri grupe. Prva grupa su oni odabrani ashabi, koji su poznavali Allaha i Njegovog Poslanika kako i dostoji, prisegli na vjernost do smrti, bili mu iskreni prijatelji riječima i djelom i nisu se promijenili poslije njega, nego su ostali postojani na zavjetu koji su mu dali. Allah, dž.š., ih je pohvalio na nekoliko mjesta u Kur’anu, a i Božiji Poslanik je govorio o njima u hadisima. Šiije ih spominju s poštovanjem i veličanjem i prizivaju Božije zadovoljstvo na njih, kao što ih i sunije spominju s poštovanjem i veličanjem. Druga grupa su oni ashabi koji su prigrlili islam i slijedili Božijeg Poslanika, a.s., ili iz želje ili iz straha, i oni su ti koji su zbog svog islama prigovarali Poslaniku i ponekad ga uznemiravali, i nisu primjenjivali njegove naredbe i zabrane, već su otvarali prostor za svoje mišljenje naspram jasnih vjerskih tekstova. Do te mjere da se jednom Kur’an spušta koreći ih, a drugi put im prijeti, a svevišnji Allah ih je razotkrio u mnogim ajetima, i Poslanik, s.a.v.a., ih je upozorio u mnogim časnim hadisima. Šiije ih spominju samo po njihovim djelima, ali bez poštovanja kao prvu grupu. Treća grupa ashaba su munafici koji su se družili s Božijim Poslanikom, ali da bi kovali zavjere.

Ispoljavali su islam, ali u dušama su nosili nevjerstvo. Nalazili su se blizu Poslanika da bi kovali zavjere protiv muslimana i islama. Allah, dž.š., je objavio cijelu suru o njima, spomenuo ih na još dosta mjesta i obećao im da će biti bačeni na najniži stepen džehennema. Spomenuo ih je i Božiji Poslanik, upozorio na njih i podučio neke od svojih ashaba njihovim imenima i obilježjima. I šiije i sunije se slažu da su oni prokleti i da ih se odriču. Postoji posebna grupa – iako su i oni od ashaba – ali oni se ističu nad njima srodstvom i moralnim i duhovnim vrlinama i karakteristikama kojima su ih Allah i Poslanik izdvojili i u kojima ih niko ne može dostići, oni su zapravo Ehli bejt, od kojih je Allah udaljio nevaljalštinu i potpuno ih očistioEl-Ahzab, 33.

• i obavezuje donošenje salavata na njih kao i na Poslanika, s.a.v.a., i obavezuje za njih udio u humsu (petine),El-Enfal, 41
• kao što je učinio obaveznim ljubav prema njima svakom muslimanu kao nagradu za Muhammedovu, s.a.v.a., poslanicu.Eš-Šura, 23.
• Oni su ulul-emr/posjednici vlasti za koju je Allah naredio da im se pokorava.En-Nisa, 59.
• Oni su oni koji su u znanje duboko pronikli, koji znaju tumačenje Kur’ana i znaju ajete koji su manje jasni i one koji su jasni.Ali Imran, 7.

Oni su ehl zikr/ ljudi od znanja71 koje je Poslanik upario s Kur’anom u hadisu sekalejn i obavezao je držanje do njih. Predstavio ih je kao lađu Nuha, a.s. – ko se popne na nju, spašen je, a ko je propusti, utopit će se. Ashabi su znali vrijednost Ehli bejta, pa su im ukazivali počast i poštovanje, a šiije ih oponašaju u tome i daju im prednost nad ostalim ashabima, za što imaju jasne dokaze. A ehli sunnet poštuje i odaje počast Ehli bejtu, ali ne priznaju ovu podjelu ashaba. Oni munafike ne ubrajaju u ashabe. Po njihovom mišljenju, ashabi su najbolja stvorenja poslije Božijeg Poslanika, a.s. Ako postoji neka podjela, onda je to s gledišta odlike prednosti primanja islama i lijepog podnošenja iskušenja na tom putu, i zato daju prednost hulefai rašidinima na prvom mjestu, a zatim šesterici ostalih koji su obradovani viješću da su džennetlije, po onome što se prenosi u hadisima. Zato, kada donose salavat na Poslanika i Ehli bejt, uz njih priključuju sve ashabe, bez izuzetka. Ovo je ono što znam od uleme ehli sunneta vel-džemaata, a ono prethodno je što sam čuo od uleme šiija o podjeli ashaba. Ovo me

je potaknulo da svoje istraživanje počnem temeljitim proučavanjem ashaba. Obećao sam svome Gospodaru, ako me uputi, da ću se osloboditi osjećaja da bih bio neutralan, objektivan u slušanju obje strane i da izaberem ono najbolje, a u tome ću se pozvati na: 1. pravila zdrave logike, a to je da se oslanjam samo na ono u čemu se slažu obje strane u pitanju tumačenja Kur’ana i vjerodostojnosti sunneta; 2. razum, a to je najveća Allahova blagodat data čovjeku. Davši mu razum, odlikovao ga je i dao mu prednost nad drugim stvorenjima. Zar ne vidiš da, kad Allah, dž.š., obrazlaže Svojim robovima, poziva ih da razmišljaju riječima:

• “Zar ne razmišljaju? Jasin, 68.
• Zar ne shvataju?El-En‘am, 65.
• Zar ne promišljaju duboko? En-Nisa, 83; Muhammed, 24.
• Zar ne vide?”Es-Sedžde, 27

itd. I nek moj islam načelno bude vjerovanje u Allaha, meleke, knjige, poslanike, i da je Muhammed Njegov rob i Poslanik, i da je jedina prava vjera kod Allaha islam, neću se u tome oslanjati ni na jednog ashaba, bez obzira na to koliko bio blizak Poslaniku, a.s., i koliko veliki položaj imao. Ja nisam ni od emevija, ni od abasija, ni od fatimija, nisam ni sunija, ni šiija. Nisam neprijateljski raspoložen ni prema Ebu Bekru, ni prema Omeru, ni prema Osmanu, ni prema Aliju, pa čak ni prema Vahšiju, ubici našeg prvaka hazreti Hamze, jer je on primio islam, a islam briše sve ono prije, a i Božiji Poslanik mu je oprostio. I nakon što sam se upustio u ovo istraživanje s ciljem da dođem do istine, i nakon što sam se iskreno oslobodio svih prethodnih ideja, ovo istraživanje o stavovima ashaba počinjem uz Allahov blagoslov.

Priča skraćeno glasi ovako: šeste godine po Hidžri, Božiji Poslanik, a.s., kreće na umru s 1400 ashaba. Naređuje im da sablje stave u korice, on i njegovi ashabi oblače ihrame u Zil-hulejfi i stavili su ogrlice od vune na vratove kurbana, kako bi Kurejšijama dali do znanja da je on došao na umru, a ne u ratni pohod. Međutim, Kurejšije su se zbog svoje oholosti pobojali da Arapi ne čuju da je Muhammed silom ušao u Mekku i slomio njihovu moć, pa šalju izaslanstvo na čijem čelu je bio Suhejl ibn Amr ibn Abdu Vedd el-Amiri i traže od Poslanika, a.s., da se ovaj put vrati odakle je došao kako bi oni Mekku oslobodili za njega sljedeće godine tri dana. Postavili su vrlo teške uvjete koje Poslanik prihvaća da bi se ostvarila dobrobit koju mu je njegov Gospodar nagovijestio. Ali, neki ashabi nisu se oduševili ovakvim Poslanikovim, a.s., postupkom i suprotstavljaju mu se vrlo oštro.

Dolazi Omer ibn Hattab i pita ga: - Zar ti stvarno nisi Božiji Poslanik? - Jesam. - Zar mi nismo na putu istine, a naš neprijatelj na putu laži? - Jesmo. - Zašto onda prihvatamo poniženje naše vjere? - Ja sam Božiji Poslanik, ne odbijam Mu poslušnost i On je moj pomagač. - Zar nam nisi govorio da ćemo doći do Bejtullaha i učiniti tavaf? - Jesam, ali jesam li rekao da će to biti ove godine? - Nisi. - Ući ćeš u Bejtullah i učinit ćeš tavaf. Zatim je Omer otišao do Ebu Bekra i upitao ga: - Ebu Bekre, zar ovaj nije uistinu Božiji Poslanik? - Jeste. Zatim ga je Omer pitao isto što je pitao i Božijeg Poslanika, a.s., a on mu je dao isti odgovor, rekavši: - Čovječe, ovo je do Božijeg Poslanika, on ne odbija poslušnost svome Gospodaru, a On mu je pomagač pa prestani da mu iskazuješ neposlušnost i pokoravaj mu se.

(Da mi je znati zašto ovo ponovno obraćanje Ebu Bekru, zar se Omerovo srce nije smirilo riječima Božijeg Poslanika, s.a.v.a., zar se više pouzdaje u riječi Ebu Bekra i zar ga one više smiruju negoli Poslanikove riječi; i da mi je znati zašto se Omer rasrdi na riječi Božijeg Poslanika, s.a.v.a., a nije se rasrdio na Ebu Bekra kada mu je odgovorio istim odgovorom. Buharija je zabilježio ovako: “... doista, sam ja Poslanik i Allah, doista, mene neće razočarati!’ i Omer se vratio ogorčen i nije se mogao strpjeti sve dok nije došao Ebu Bekr, pa ga je upitao: ‘Zar mi nismo na istini?’...”, Buharijeva zbirka hadisa, sv. 3, str. 824, hadis 4844. U Es-Siretul-halebije, sv. 3, str. 28, stoji: “I Omer je od tih uvjeta… osjećao nešto ogromno i počeo je odbacivati Poslanikove riječi.”)

Kada je Božiji Poslanik, s.a.v.a., završio s pisanjem ugovora o miru, rekao je svojim ashabima: “Ustanite, zakoljite kurbane i obrijte se!” Niko, tako mi Boga, nije ustao, a ponovio je to čak tri puta. Kada niko nije poslušao njegovu naredbu, ušao je u svoj šator, zatim izašao, ni s kim ne govoreći, zaklao svoju devu, pozvao brijača da mu obrije glavu, pa kada su to njegovi vidjeli, ustali su, poklali svoje kurbane i brijali jedan drugom glave, tako da je izgledalo kao da će se međusobno poubijati.

(Ova priča je prenesena raznim lancima prenosilaca i raznolikim verzijama teksta, vidi: Buharijeva zbirka hadisa, sv. 2, str. 582, hadis 2732; Musned Ahmed ibn Hanbel, sv. 3, str. 486, sv. 4, str. 331; Abdurezzak, El-Musannef, sv. 5, str. 339; Sahihu Ibn Hibban, sv. 11, str. 224; Tefsirut-Taberi, sv. 13, str. 117; Tefsir Ibn Kesir, sv. 4, str. 213)

Ovo je, ukratko, priča o miru na Hudejbiji i o ovom događaju se slažu i sunije i šiije. Spomenuli su je historičari i pisci sira (Poslanikovih biografija) kao Taberi, Ibn Esir, Ibn Sa‘d i drugi, kao Buharija i Muslim. Ovdje ću malo zastati. Ne mogu, kada pročitam nešto ovako, a da me ne pogodi i da se ne začudim ponašanju ovih ashaba prema Poslaniku, s.a.v.a. Može li razuman čovjek prihvatiti kada neko kaže da su ashabi, r.a., slušali Poslanikove zapovijedi i izvršavali ih bez pogovora? Ovaj događaj to demantuje i odbacuje ono što oni žele postići. Može li razuman čovjek zamisliti da je ovako ponašanje u suprotstavljanju Poslaniku mala ili prihvatljiva ili opravdana stvar?

Uzvišeni kaže: 

I tako Mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore.   En-Nisa, 65

Je li se Omer ibn Hattab pokorio ovdje i nije li osjetio tegobu u svojoj duši u onome što je Poslanik, a.s., odredio?! Ili je bilo oklijevanja? A posebno u riječima: “Zar ti nisi, uistinu, Božiji Poslanik? Zar nam nisi govorio...?” itd. Je li se pokorio poslije Poslanikovog, a.s., uvjerljivog odgovora? Ne, nije bio zadovoljan njegovim odgovorom, nego ide kod Ebu Bekra i postavlja mu ista pitanja. Je li se pokorio poslije Ebu Bekrovih odgovora i kada ga on savjetuje da se čvrsto drži Poslanikovih, a.s., prethodno ukazano? Ne znam da se pokorio,ili se zadovoljio odgovorom Božijeg Poslanika ili odgovorom Ebu Bekra, jer zašto bi inače on o sebi govorio: “Pa sam zato uradio neke stvari...”

( Zabilježeno je u Sahihu Ibn Hibbana, sv. 11, str. 224: “Omer ibn Hattab je rekao: ‘Pa sam u tome uradio neke stvari’, tj. u poništenju ugovora.” Ibn Hadžer u Fethul-bari, sv. 5, str. 255: “Neki komentatori su rekli da njegove riječi ‘neke stvari’, znače odlazak, dolazak, postavljanje pitanja i odgovoranje i to nije bilo iz Omerove sumnje, već da sazna ono što nije znao i zbog njegovog insistiranja da se ponižavaju nevjernici…”, ali bismo ipak ovu tvrdnju demantovali Omerovim priznanjem da je sumnjao, kad kaže: “Nisam nikad posumnjao u vjerovjesništvo otkako sam primio islam osim tog dana.” Vidi: Abdurrezak, El-Musannef, sv. 5, str. 339; Sahihu Ibn Hibban, sv. 11, str. 224; El-Mu‘džemul-kebir, sv. 20, str. 14; Tefsirut-Taberi, sv. 26, str. 129. Alusi u svom tefsiru, sv. 13, str. 273, kaže: “Pa kada se to odgodilo (obistinjenje Poslanikovog sna) iz protesta govorili su Abdullah ibn Ubejj, Abdullah ibn Nufejl i Rufa‘a ibn Hars: ‘Tako nam Allaha, nećemo se obrijati niti ćemo skratiti, niti ćemo vidjeti mesdžidulharam’, a prenosi se da je i Omer rekao to isto, ali, iz želje da mu se stvari razjasne, kako bi mu uvjerenje postalo jače.” Vrlo je zanimljivo da su četverica govorili iste stvari, pa pisac trojicu okarakteriše kao munafike zbog ovog, a četvrtog, koji je kasnije bio halifa, izdvaja i kaže da su njegove izjave radi povećanja njegovog imana!)

Ne znam šta je bio razlog da su i ostali prisutni odbili da poslušaju Poslanika, a.s., poslije toga, kada im je rekao: “Ustanite, zakoljite kurbane i obrijte glave!” Niko od prisutnih nije poslušao, iako Poslanik, a.s., to ponavlja čak tri puta. Subhanallah! Skoro da ne povjerujem u ovo što čitam. Zar su ashabi u svom odnosu prema Poslaniku, a.s., otišli do ove granice? Da su ovaj događaj prenijeli samo šiije, ubrojao bih ga u izmišljotinu protiv plemenitih ashaba, ali je on tako poznat i vjerodostojan da ga prenose svi muhaddisi ehli sunneta. S obzirom na to da sam zadužio sebe da ću pribilježiti sve ono oko čega se svi slažu, ne vidim ništa drugo nego da se predam.

Šta da kažem? Kako da opravdam ove ashabe koji su proveli s Božijim Poslanikom, s.a.v.a., skoro dvadeset godina do Hudejbije, bili svjedoci mudžiza i svjetla poslanstva, Kur’an ih je učio danju i noću kako se trebaju ponašati prema Poslaniku, a.s., kako razgovarati s njim, čak im Allah, dž.š., prijeti poništavanjem svih djela ako podignu glas iznad njegovog, a.s. Potaklo me je da uzmem kao mogućnost da je Omer ibn Hattab taj koji je i druge pobunio da oklijevaju i ne poslušaju Poslanikovu naredbu, zbog toga što je priznao da je uradio još nešto, a nije htio da spomene šta, što je ponovio i na drugim mjestima, rekavši: “Još uvijek postim, dajem sadaku, klanjam i oslobađam robove bojeći se zbog onoga što sam rekao...” do kraja onoga što je preneseno od njega o ovom pitanju.

( Es-Siretul-halebije, poglavlje Mir na Hudejbiji, sv. 2, str. 706; Musned Ahmed ibn Hanbel, sv. 4, str. 325; Tarihut-Taberi, sv. 2, str. 280; El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 4, str. 192. Neki od naše braće sunija govore da prihvataju da su ashabi uradili ono što su uradili, međutim, Svevišnji Allah je, nakon njihovog povratka s Hudejbije, objavio suru El-Feth, i u ovoj suri se nalaze Božije riječi: Allah je zadovoljan onim vjernicima koji su ti se pod drvetom na vjernost zakleli. Dakle, Allah se zadovoljio njima i oprostio im. Odgovorili bismo, prvo, da se ovaj časni ajet ne odnosi na suprotstavljanje koje su pokazali prema zapovjedi Božijeg Poslanika, s.a.v.a., i sumnju u ispravnost njegove odluke, već da se ajet odnosi na događaj prisege, koja se dogodila ispod drveta, kada je Poslaniku, s.a.v.a., stigla vijest da su mušrici Mekke uhapsili Osmana i one s njim, pa su mu muslimani dali prisegu na smrt, odnosno da neće pobjeći, a primirje, Omerova sumnja i njegovo suprotstavljanje bili su tek kasnije. Drugo, svevišnji Allah u časnoj suri El-Feth prije spomenutog ajeta kaže: Oni koji su se zakleli na vjernost – zakleli su se, doista, na vjernost samom Allahu – Allahova ruka je iznad ruku njihovih! Onaj ko prekrši zakletvu, krši je na svoju štetu, a ko ispuni ono na što se obavezao Allahu, On će mu dati veliku nagradu. Dakle, Allah je nagradu i Svoje zadovoljstvo uvjetovao vjernošću i nekršenjem zakletve.)

Iz ovog shvatamo da je i sam Omer shvatio svoje loše ponašanje toga dana. Ovo je čudna i zanimljiva priča, ali je istinita.

Ovako se dogodilo. Ashabi su bili okupljeni u kući Božijeg Poslanika, a.s., tri dana prije njegove smrti. Poslanik im naređuje da mu donesu plećku (na njoj se pisalo) i pribor za pisanje da im ostavi napismeno oporuku koja će ih sačuvati od zablude. Ali ashabi se nisu složili, pa su neki odbili da poslušaju njegovu naredbu i optužili ga da bunca. Božiji Poslanik, s.a.v.a., se naljutio i istjerao ih iz svoje kuće, i nije im ništa napisao. Evo nekoliko detalja. Ibn Abbas kaže:

- Bio je četvrtak, a šta je to četvrtak! Toga dana se pogoršala bolest Božijeg Poslanika, pa je rekao: “Hajde da vam napišem nešto da ne odete u zabludu poslije mene.” Omer je rekao: “Poslanika je, zaista, savladala bolest. Imate Kur’an i dovoljna nam je Allahova knjiga.” Oni koji su tada bili kod Poslanika nisu se složili i počeli su se prepirati. Jedni su govorili: “Prinesite mu da vam Poslanik napiše nešto da ne biste zalutali poslije njega”, a drugi su govorili ono što je Omer rekao. Kada se povećala rasprava i prepiranje kod Poslanika, on im je rekao: “Ustanite i idite od mene!” Zbog toga je Ibn Abbas stalno govorio: Najveća nedaća je ona nedaća kada nisu dozvolili da im Poslanik to napiše i umjesto pokoravanja Poslaniku počeli su se razilaziti i glamiti.

Što se tiče Omerovih riječi “Dovoljna nam je Božija knjiga”: Buharijeva zbirka hadisa, sv. 4, str. 174, hadis 5669, sv. 1, str. 111, hadis 114, sv. 3/I, str. 459, hdis 4432, sv. 4, str. 1097, hadis 7366; Muslimova zbirka hadisa, sv. 5, str. 214, hadis 22 (1637); Musned Imam Ahmed, sv. 1, str. 325 i 336; Tarihut-Taberi, sv. 3, str. 193; El-Kamil fit-tarih, sv. 2, str. 320; Abdurezzak, El-Musannef, sv. 5, str. 439; Nesai, Es-Sunenul-kubra, sv. 3, str. 433; a što se tiče izraza “šta mu je, je li bunca, preispitajte, bunca, doista bunca”, vidi: Buharijeva zbirka hadisa, sv. 2, str. 762, hadis 3053, sv. 3, str. 459, hadis 4431; Muslimova zbirka hadisa, sv. 5, str. 214, hadis 20 i 21 (1637); Abdurezzak, El-Musannef, sv. 6, str. 57; Musned Ahmed ibn Hanbel, sv. 1, str. 222; Nesai, Es-Sunenul-kubra, sv. 3, str. 434. O određivanju onoga ko je rekao “šta mu je, je li bunca” Ibn Esir je u svojoj knjizi En-Nihaje fi garibil-hadisi, sv. 5, str. 245, rekao: “I od toga je hadis o bolesti Božijeg Poslanika, s.a.v.a., rekli su: ‘Šta mu je, je li bunca’, znači, govor mu se poremetio zbog bolesti, ali to kao pitanje znači je li mu se govor poremetio i pomiješao zbog bolesti u kojoj se nalazi, i ovo je najbolje što se može o ovome reći; ne treba to smatrati izjavnom rečenicom, pa da bude ili vrijeđanje ili buncanje; u svakom slučaju, onaj koji je to govorio bio je Omer, a ne možemo zamisliti da on tako nešto govori.” U knjizi Tezkiretul-havas od Sibta ibn Dževzija, on na str. 65 kaže: “Pa reče Omer: ‘Ostavite čovjeka, zbilja on bunca.’”) 

Ibn Abbasa, koji je tako lio suze da su ukvasile zemlju i ovo nazvao najvećom tragedijom? Sunije kažu da je Omer osjetio da se pogoršala Poslanikova bolest i da se sažalio nad njim, pa ga je htio poštedjeti. Ovo obrazloženje ne bi prihvatili ni oni koji najmanje razmišljaju, a kamoli učenjaci. Pokušavao sam nekoliko puta pronaći opravdanje za Omera, ali me je stvarnost događaja spriječila u tome. Čak i kada bismo riječi “on bunca” (neka me Allah sačuva toga) zamijenili riječima “bolest je ovladala njime”, nećemo naći opravdanje za Omerove riječi: “Imate Kur’an i dovoljna nam je Allahova knjiga.” Ili je on bolje poznavao Kur’an od Božijeg Poslanika kome je i objavljen, ili Božiji Poslanik nije bio svjestan onoga šta govori (Bože sačuvaj) ili je svojom naredbom htio da unese razdor među ljude (Neka mi Allah oprosti). Da je ovo obrazloženje ehli sunneta tačno, to ne bi bilo skriveno Poslaniku, a.s., niti bi on zanemario dobru Omerovu namjeru, nego bi mu se zahvalio i njega bi približio sebi, umjesto da se rasrdi i sve istjera napolje. Mogu li se pitati zašto su poslušali naredbu kada ih je istjerao iz sobe, a nisu rekli da i to bunca? Ili su oni uspjeli u svome planu da spriječe Božijeg Poslanika da ostavi oporuku, pa nije bilo razloga da dalje ostanu? Dokaz za to je to što su povećali prepirku i razilaženje u Poslanikovom prisustvu i podijelili se u dvije grupe, pa su jedni govorili: “Prinesite Božijem Poslaniku da vam napiše taj tekst!”, a drugi su govorili ono što je i Omer rekao, a to je da “on bunca”. Ali stvar nije tako jednostavna da bismo je vezali samo za Omerovu ličnost. Da je tako, Poslanik, s.a.v.a., bi ga ušutkao i uvjerio da on ne govori po hiru svome i da je nemoguće da njime ovlada bolest u upućivanju ummeta i sprečavanju zabluda. Ne, stvar je bila postala nepopravljiva i uzela je maha, pa je imao i pristalice, kao da su se otprije složili u tome, i zato su povećali prepirku i galamu. I kao da su zaboravili, ili su se pravili da su zaboravili Allahove riječi: 

O vjernici, ne dižite glasove svoje iznad Vjerovjesnikova glasa i ne razgovarajte s njima glasno, kao što glasno jedan s drugim razgovarate, da ne bi bila poništena vaša djela, a da vi i ne primijetite.

 El-Hudžurat, 2.

U ovom događaju oni su prešli granicu u podizanju glasa i glasnog pričanja i optužili ga da bunca (Neka me Allah sačuva!), zatim su povećali galamu i svađu, pa je nastala prepirka u njegovom prisustvu. Počinjem vjerovati da se većina slagala s Omerovim riječima, pa je zato Božiji Poslanik uvidio da je besmisleno pisati tu oporuku, jer je shvatio da je oni neće poštovati ni poslušati – kad nisu poslušali Allahovu naredbu da ne dižu glasove u njegovom prisustvu, onda se neće pokoriti ni Poslanikovoj naredbi. Poslanik, s.a.v.a., je mudro zaključio da ne nastavi s pisanjem te oporuke koja je opovrgnuta još za vrijeme njegova života, pa kako bi je onda primijenili poslije njegove smrti, jer će oni koji su je porekli reći da je on buncao, a možda će sumnjati i u neke propise koje je Poslanik objasnio i donio u vrijeme bolesti, pred smrt. Jer njihovo vjerovanje da je on buncao bilo je potvrđeno. Neka mi Allah, dž.š., oprosti! Njemu se kajem zbog ovih riječi u prisustvu Božijeg Poslanika! Kako da uvjerim sebe i svoje srce da je Omer ibn Hattab to učinio iz dobre namjere, a zbog toga su neki ashabi koji su prisustvovali tome plakali, tako da su njihove suze natopile zemlju, i to nazvali velikom muslimanskom tragedijom.

Zato sam zaključio da odbacim sva obrazloženja data za opravdanje ovakvog postupka. Pokušao sam negirati ovaj događaj i smatrati ga lažnim da bih se odmorio od ovakve jedne tragedije, ali svi sahihi ga prenose i potvrđuju, pa kako onda dokazati suprotno? Počeo sam prihvatati stav šija u tumačenju ovog događaja jer je to logično tumačenje i mnogo je indicija koje ga potvrđuju. Još uvijek se sjećam odgovora sejjida Muhammeda Bakira Sadra kada sam ga upitao kako je Omer, između ostalih ashaba, razumio šta je Poslanik htio da zapiše, a to je postavljanje Alija za halifu poslije njega, po vašem mišljenju, to je inteligentno od njega? Sejjid Sadr je odgovorio: - Nije samo Omer shvatio Poslanikovu namjeru. Većina prisutnih je to razumjela, jer je Božiji Poslanik prije rekao nešto slično, kada je rekao: “Ostavljam vam dvije vrijedne stvari: Kur’an i svoje potomstvo, Ehli bejt. Ako ih se budete pridržavali, nećete nikad otići u zabludu poslije mene.” A u bolesti kaže: “Hajde da vam napišem oporuku da nikad ne odete u zabludu poslije mene.” Prisutni su shvatili, a između njih i Omer, da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., želio napismeno potvrditi ono što je spomenuo na Gadir Humu, a to je pridržavanje Kur’ana i njegova potomstva. A poglavar potomstva je Ali i kao da je Poslanik, a.s., htio da kaže: “Na vama je da se pridržavate Kur’ana i Alija.”

Slično ovome je govorio i u drugim prigodama, što su prenijeli muhaddisi. Većina Kurejšija nije bila zadovoljna Alijem, jer je bio najmlađi, jer je uništio njihovu oholost, razbio im ponos i ubio njihove junake, ali se nisu usuđivali protivrječiti Poslaniku do mjere koliko se dogodilo u slučaju potpisivanja “Ugovora o miru na Hudejbiji”, u slučaju žestokog suprotstavljanja Poslaniku, kada je on htio obaviti dženazu munafiku Abdulahu ibn Ubejju,

(Buharijeva zbirka hadisa, sv. 1, str. 908, hadis 1366; Tirmizijin Džami‘-sunen, sv. 6, str. 296, hadis 3311; Musned Ahmed ibn Hanbel, sv. 3, str. 17 i 26 i sv. 5. str. 182; Kenzul-ummal, sv. 1, str. 144; El-Mustedrek, sv. 3, str. 148.) i nekoliko drugih slučajeva zabilježenih u historiji, a i ovaj događaj je jedan od takvih. Možeš vidjeti da je suprotstavljanje pisanju oporuke u vrijeme Poslanikove bolesti ohrabrilo druge prisutne da se suprotstave Poslanikovoj naredbi, a odatle povećanje galame i prepirke u Poslanikovom prisustvu. Ova izjava je došla kao potpuno odbacivanje namjere Božijeg Poslanika. Zato su riječi “Imate Kur’an i on je dovoljan budući da je Allahova Knjiga” u suprotnosti sa sadržajem hadisa koji im naređuje da se pridržavaju Allahove Knjige i Ehli bejta zajedno, pa kao da je on htio reći: “Mi imamo Allahovu Knjigu i to nam je dovoljno, nemamo potrebe za Ehli bejtom.” Ne postoji ni jedno drugo logičnije objašnjenje od ovog, što se tiče ovog događaja. Jedino ako je želio reći da se treba pokoravati Allahu, a ne pokoravati se Poslaniku, s.a.v.a., a i ovo je neprihvatljivo i nelogično. A ja, ako odbacim slijepu pristrasnost i neobuzdane emocije, pa zatražim sud zdravog razuma i slobodnog razmišljanja, odlučit ću se za ovo objašnjenje, i to je opet blaže od optuživanja Omera da je on prvi koji je odbacio Poslanikov sunnet riječima: “Dovoljna nam je Allahova Knjiga.”

Ako su neki vladari i odbacili Poslanikov sunnet, pozivajući se da u njemu postoji međusobna proturječnost, to je bilo zato što su slijedili ono što se prethodno dogodilo u životu muslimana. Još me više zapanjuje onaj ko ovo pročita i pređe preko ovog događaja kao da ništa nije bilo, bez obzira na to što je to jedna od najvećih tragedija, kako to kaže Ibn Abbas. Još me više začuđuju oni koji ulažu sav trud da bi sačuvali ugled jednog ashaba i njegovu grešku prikazali ispravnom, pa makar to bilo i na račun ugleda Božijeg Poslanika i na račun islama i njegovih početaka.

Zašto bježimo od istine i pokušavamo je izbrisati kada se ne slaže s našim strastima? Zašto ne priznamo da su ashabi ljudi kao i mi, imaju prohtjeve i ambicije, griješe i rade ispravno? Moje čuđenje ne prestaje, osim kada čitam Kur’an koji nam pripovijeda o poslanicima, a.s., i s čime su se sve susretali i šta su doživljavali od svojih naroda od protivljenja, usprkos tome što su bili svjedoci mudžizama...

Gospodaru naš, nemoj skrenuti srca naša nakon što si nas uputio i daruj nam Svoju milost! Ti si, zaista, onaj koji obilno daruje! Ali Imran, 8.

I tako sam shvatio pozadinu šiijskog stanovišta o nekim ashabima na koje stavljaju odgovornost za mnoge nedaće koje su se dogodile u životu muslimana, između ostalih i tragediju četvrtka, koja je ummetu uskratila pisanje upute koju je Poslanik, s.a.v.a., htio napisati za njih. Nužno priznanje je to da razuman čovjek, koji je spoznao istinu prije negoli je upoznao ljude, pokušava za njih u tome naći neko opravdanje, ali oni ne poznaju istinu osim preko ljudi, pa s njima nemamo šta diskutovati

Ovako glasi priča. Dva dana prije smrti, Božiji Poslanik, a.s., sprema vojsku protiv Bizantinaca. Za komandanta imenuje Usamu ibn Zejda ibn Harisa, koji u tom momentu ima osamnaest godina. Na ovaj pohod mobilizira autoritete muhadžira i ensarija kao što su Ebu Bekr, Omer, Ebu Ubejda i drugi poznati ashabi.

( Ibn Sa‘d u Et-Tabekatul-kubra, sv. 2, str. 149 i sv. 4, str. 66: “Božiji Poslanik, s.a.v.a., naredio je pohod u kojem su bili Ebu Bekr i Omer, a nad njima odredio za komandanta Usamu.” Ibn Esir u El-Kamil fit-tarih, sv. 2, str. 317 o događajima 11. godine po H.: “I poslao je s Usamom prve muhadžire, među kojima su bili Ebu Bekr i Omer.” Ibn Asakir u Tarihu medineti Dimešk, sv. 8, str. 46, pod brojem 596 u biografiji Usame: “Božiji Poslanik, s.a.v.a., ga je postavio nad vojskom u kojoj su bili Ebu Bekr i Omer.”)

Neki se bune zbog imenovanja Usame za komandanta, govoreći:

“Kako nam može komandovati mladić koji ni brade nema?” A bunili su se i prije kada je njegov otac imenovan za komandanta. I o tome su puno pričali i kritikovali do te mjere da se Poslanik, s.a.v.a., jako rasrdio na ono što je čuo od njihovih kritika i pobuna te je izašao glave povezane od temperature. Išao je teturajući se između dvojice ljudi, oslanjajući se na njih, a noge su mu se vukle po zemlji (i oca i majku bih žrtvovao za njega). Bio je klonuo od malaksalosti, takav se popeo na minber, zahvalio Allahu, dž.š., a zatim rekao:

“O ljudi, kakve su to riječi došle do mene od nekih od vas o komandovanju Usame? A ako kritikujete moje imenovanje Usame za komandanta, pa i prije ste kritikovali moje imenovanje Usaminog oca. Tako mi Boga, on je bio dostojan komandovanja, a doista je i njegov sin nakon njega dostojan...”

( Prenesen je u raznim verzijama, vidi: Musned Ahmed ibn Hanbel, sv. 2, str. 20; Buharijeva zbirka hadisa, sv. 3, str. 53, hadis 3730 i str. 340, hadis 4250; Muslimova zbirka hadisa, sv. 7, str. 364, hadis 63 i 64 (2426); Bejheki, Es-Sunenul-kubra, sv. 8, str. 154; Nesai, Es-Sunenul-kubra, sv. 5, str. 53.)

Zatim ih je Poslanik počeo podsticati da požure riječima:

“Spremite Usaminu vojsku, popunite redove Usamine vojske, pošaljite Usaminu vojsku!” Poslanik je ovo ponavljao nekoliko puta, a oni su odugovlačili i logorovali u Džerfu, ne htijući to učiniti. Nešto ovako me podstiče da se upitam: kakva je ovo smjelost na Allaha i Njegovog Poslanika!? Kakva je ovo nezahvalnost prema dragom Poslaniku koji je brižan prema njima, prema muminima blag i milostiv? Nisam mogao sebi predočiti, kao što niko ne može, prihvatljivo objašnjenje za ovu neposlušnost i ovu smjelost. Kao po običaju, kod čitanja ovakvih događaja, koji na neki način narušavaju ugled ashaba, pokušavam zanijekati ove stvari i zanemariti ih kao da se nisu ni dogodile. Ali nemoguće je negirati i zanemariti nešto o čemu su se složili svi historičari, muhaddisi, sunijski i šiijski. Obećao sam svome Gospodaru da ću biti pravedan, da neću biti pristrasan i da neću pridavati pažnju neistini, a istina je ovdje gorka – Božiji Poslanik, “Reci istinu, pa makar bila protiv tebe! Reci istinu, pa makar bila gorka!”

A ovdje je istina sljedeća. Ovi ashabi, koji su kritikovali imenovanje Usame za komandanta, suprotstavili su se naredbi svoga Gospodara, usprotivili su se jasnim odredbama u koje nema sumnje i koje ne podliježu tumačenju. Za to nemaju opravdanje, osim nekih, koji imaju neka besmislena i isprazna opravdanja da bi se sačuvao ugled ashaba i “selefi saliha”, koje razuman čovjek ni u kojem slučaju ne može prihvatiti. Jedino ako su bili od onih koji ne razumiju šta se priča, ne shvataju, ili su bili od onih kojima je tvrdoglavost zaslijepila oči pa nisu pravili razliku između farza kojem se moraju pokoriti i zabrane da moraju ostaviti ono što je zabranjeno. Dugo sam razmišljao nastojeći naći prihvatljivo opravdanje, ali je moje razmišljanje bilo beskorisno. Pročitao sam i ono čime ih opravdava ehli sunnet, koji kaže da su to bili velikani Kurejšija i prihvatili su islam prije Usame, koji je bio nezreo i nije učestvovao u presudnim bitkama za dostojanstvo islama kao što su bile bitka na Bedru, Uhudu i Hunejnu. Kada je Poslanik, a.s., povjerio komandovanje vojskom Usami, Usame nije imao iskustva i bio je mlad. A ljudske duše po svojoj prirodi, kada su u pitanju stari ljudi, odbijaju pokornost mladima i po svojoj prirodi izbjegavaju pristati na vlast mladih i zato su se oni bunili na Poslanikovo određivanje Usame za komandanta. Od Božijeg Poslanika, a.s., tražili su da ga zamijeni nekim od poznatih ashaba. Ovo opravdanje ne temelji se ni na kakvom dokazu, bilo razumnom bilo šerijatskom, i nijedan musliman koji je čitao Kur’an i poznaje njegove propise, ne može a da ne odbije ovakvo jedno opravdanje, jer Uzvišeni Allah kaže:

Ono što vam Poslanik da, to uzmite, a ono što vam zabrani ostavite.El-Hašr, 7.

Kada Allah i Poslanik Njegov nešto odrede, onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo da po svom nahođenju postupe. A ko Allaha i Njegova Poslanika ne posluša, taj je sigurno skrenuo s pravog puta. El-Ahzab, 36.

Pa kakav izgovor može biti poslije ovih jasnih riječi Uzvišenog i šta mogu reći o onima koji su naljutili Božijeg Poslanika, a.s., a znaju da, ko njega naljuti, naljutio je Allaha, dž.š. Prvo su rekli da bunca i u njegovom prisustvu izgovorili ono što su izgovorili, povećala se prepirka i galama, a on, s.a.v.a., je bio bolestan (i oca i majku bih žrtvovao za njega), dok nije rekao da izađu iz njegove sobe. I nije im bilo dovoljno sve ovo, pa umjesto da dođu sebi, učine tevbu i zatraže da Božiji Poslanik moli oprost za njih, kako ih je Kur’an poučio, umjesto svega ovoga, oni još navode vodu na svoj mlin, kako kaže narodna poslovica kod nas, pa kritikuju imenovanje Usame za komandanta, i to samo dva dana poslije optužbe da Poslanik bunca. To ide dotle da su prisilili Poslanika da izađe u takvom stanju koje opisuju historičari, nesposoban da ide zbog jačine bolesti, nego se oslanjajući na dvojicu ljudi, da se zaklinje Bogom da je Usama dostojan da komanduje. Poslanik, a.s., još dodaje da su se oni bunili i kada je imenovao Zejda ibn Harisa za komandanta, da nam ukaže na to da je i prije bilo takvih događaja i da su oni imali svoja mišljenja pored njegove naredbe.

Prethodni događaji su svjedoci da oni nisu bili od onih koji u sebi nisu osjetili nikakvu tegobu kada je on, a.s., odredio nešto i potpuno se pokorili. Naprotiv, bili su od onih koji su sebi dali pravo da kritikuju i da se suprotstave, pa makar se time suprotstavili Allahovim propisima i propisima Njegova Poslanika. Ono što upućuje na to da su se otvoreno suprotstavili Poslanikovoj naredbi je to što su, usprkos Poslanikovoj ljutnji koju su vidjeli, kada stavlja zastavu u ruke Usame i naređuje im da požure, tromo i polahko ustajali da izvrše njegovu naredbu. I ne polaze dok Poslanik nije preselio (i oca i majku bih žrtvovao za njega), s tugom u srcu zbog svog nesretnog ummeta koji će se vratiti u pređašnje stanje i pasti u vatru, a spasit će se mali 

onih koje Poslanik poredi s malobrojnom stokom koja slobodno pase.

( Buharijeva zbirka hadisa, sv. 4, str. 658, hadis 6587; En-Nihaje fi garibil-hadisi, sv. 5, str. 274; Kenzul-ummal, sv. 11, str. 133.

Ako hoćemo još više da idemo u dubinu, naći ćemo da je drugi halifa najistaknutiji element u ovom događaju. Poslije smrti Božijeg Poslanika, a.s., ide kod halife Ebu Bekra i traži od njega da smijeni Usamu i postavi nekog drugog, a Ebu Bekr mu odgovara: “Žalila te majka, sine Hattabov! Zar mi naređuješ da ga smijenim, a postavio ga je Božiji Poslanik!”

( Tarihut-Taberi, sv. 3, str. 226; Kenzul-ummal, sv. 10, str. 579, hadis 30268; Tarihu Dimešk, sv. 2, str. 50.)

Kako je Omer daleko od ove istine koju je spoznao Ebu Bekr, ili postoji neka druga tajna, nešto skriveno historičarima, ili su oni to zatajili da bi sačuvali čast Omerovu, kao što im je bio običaj, i kao što su zamijenili riječ “bunca” s “ovladala je njime bolest”. Čudni su ovi ashabi koji su ga, a.s., naljutili, a bio je četvrtak, optužili ga da bunca i bulazni i rekli da im je dovoljna Allahova Knjiga, iako im Božija Knjiga jasno kaže:

Reci: “Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti.” Ali Imran, 31.

Kao da su bolje poznavali Allahovu Knjigu i propise od onoga kome je objavljena. I tako, samo dva dana poslije one teške tragedije i gubitka, a dva dana prije Poslanikova, s.a.v.a., odlaska Uzvišenom, ljute ga još više, kritikuju njegovo imenovanje Usame i ne pokoravaju se njegovoj naredbi. Kod prve tragedije je bio bolestan, u postelji, a kada se desila druga, bio je prisiljen da izađe, zamotane glave, u groznici, dok ga pridržavaju dvojica ljudi, jer nije bio u stanju da hoda sam. Penje se na minber i drži govor. Počinje zahvalom i slavljenjem Allaha da bi oni osjetili da je on daleko od buncanja. Zatim im daje do znanja da su mu poznate njihove kritike, a onda ih podsjeća na ono što se dogodilo četiri godine prije toga. Pa možete li vjerovati poslije ovoga da on bunca i da je njime ovladala bolest do te mjere da nije svjestan onoga što govori?

Neka si slavljen, dragi Allahu, i Tebi pripada zahvala! Kako su se usudili protivrječiti Božijem Poslaniku i ne biti zadovoljni onim što je odredio? Oštro mu se suprotstavljaju kad im tri puta naređuje da zakolju kurbane i obriju glave. Drugi puta ga vuku za košulju zabranjujući mu da klanja dženazu Abdullahu ibn Ubejji i govore mu: “Allah ti je zabranio da klanjaš dženazu munaficima.”

(Buharijeva zbirka hadisa, sv. 3, str. 643, hadis 4670; Muslimova zbirka hadisa, sv. 7, str. 317, hadis 25 (2400); Musnedu Ahmed, sv. 2, str. 18; Tirmizijin Džami‘-sunen, sv. 6, str. 296, hadis 3311; Sunenu Nesai, sv. 4, str. 37; Bejheki, Es-Sunenul-kubra, sv. 8, str. 199; Sahihu Ibn Hibban, sv. 7, str. 447; El-Isti‘ab, sv. 3, str. 941 )

Kao da oni bolje poznaju ono što je njemu, s.a.v.a., objavljeno, a Ti si rekao: 

A tebi objavljujemo Kur’an da bi objasnio ljudima ono što im se objavljuje. En-Nahl, 44

Još si rekao: 

Mi tebi objavljujemo Knjigu, samu istinu, da ljudima sudiš onako kako ti Allah objavljuje.  En-Nisa, 105

Rekao si, a Tvoje riječi su sušta istina 

Mi smo vam jednog od vas kao poslanika poslali, da vam riječi Naše kazuje i da vas očisti i da vas Knjizi i mudrosti pouči i da vas ono što niste znali nauči El-Bekare, 151.

Zaista je čudan ovaj narod! Jednom ne izvršavaju njegovu, s.a.v.a., naredbu, drugi put ga optužuju da bulazni i svađaju se i galame u njegovom prisustvu, bez ikakvog poštovanja i kulture. Bune se zbog imenovanja Zejda ibn Harisa, a poslije njega zbog imenovanja njegova sina Usame ibn Zejda. Kako onda može biti ikakve sumnje kod onih koji istražuju da su šiije u pravu kada na neke ashabe stavljaju upitnik i nezadovoljni su da ti ashabi budu poštovani i voljeni, a svu ljubav iskazuju onome kome je objavljen Kur’an i Ehli bejtu. Ja sam ovdje spomenuo samo četiri ili pet slučajeva gdje se ashabi suprotstavljaju Poslaniku, s.a.v.a., i to zbog sažetosti i da budu samo primjer. Šiijska ulema je navela stotine slučajeva gdje ashabi ne slušaju Poslanikove naredbe i suprotstavljaju se jasnom tekstu, Kur’anu, a njihovi dokazi se temelje samo na onome što prenosi sunijska ulema u svojim sahihima i musnedima.

Kada ispitujem neka stanovišta pojedinih ashaba koja su zauzeli spram Božijeg Poslanika, s.a.v.a., ostajem zbunjen, začuđen, i to ne zbog ponašanja ashaba, nego zbog mišljenja sunijske uleme, koji nam predstavljaju ashabe kao da su stalno bili na putu istine i da im je nemoguće prigovoriti bilo šta. Time sprečavaju onoga ko istražuje da dođe do istine i stalno se koprca u kontradikcijama. Još ću navesti nekoliko primjera koji će nam dati potpuniju sliku o ovim ashabima, a tako ćemo razumjeti i stanovište šiija prema njima. Prenosi Buharija u svome Sahihu, u poglavlju “Strpljenje u uznemiravanju i Allahove riječi: Strpljivi će biti obilno nagrađeni” Ez-Zumar, 10.

u Knjizi o odgoju, da je obaviješten od El-A‘meša, koji je čuo Šekika da kaže:

 Abdullah je govorio da je Poslanik, s.a.v.a., podijelio nešto, pa je jedan od ensarija rekao: “Tako mi Boga, ovom podjelom nisi želio Božije zadovoljstvo.” Abdullah je rekao: “Ja ću ovo reći Poslaniku, s.a.v.a.” i otišao do njega, a on je bio s ashabima, pa mu je to šapnuo i to je Poslaniku teško palo. Lice mu se promijenilo, naljutio se toliko da je Abdullah poželio da ga nije ni obavijestio o tome, a zatim je Poslanik rekao: “I Musa je bio uznemiravan i više od ovoga, ali se strpio.”

(Buharijeva zbirka hadisa, sv. 4, str. 401, hadis 6100; Muslimova zbirka hadisa, sv. 3, str. 321 i 322, hadis 140 i 141 (1062); Tirmizijin Džami‘-sunen, sv. 7, str. 457, hadis 4166; Bejheki, EsSunenul-kubra, sv. 8; str. 167; El-Edebul-mufred, str. 90)

Također prenosi Buharija u istoj knjizi, tj. o edebu, u poglavlju “Osmjehivanje i smijanje”, kako mu je Enes ibn Malik pričao:

“Išao sam s Božijim Poslanikom, a.s., a na njemu je bio ogrtač iz Nedžrana, čvrstog poruba. Ugledao ga je neki beduin i, uhvativši njegov plašt, čvrsto ga privukao. Pogledao sam u Poslanikov, s.a.v.a., vrat, na kojem je ostao trag obruba ogrtača zbog jačine privlačenja, a zatim je beduin rekao: ‘Muhammede, naredi za mene nešto od Božijeg imetka koji se nalazi kod tebe.’ Poslanik se okrenuo prema njemu, nasmijao se, a onda naredio da mu se nešto dadne.” 

(Buharijeva zbirka hadisa, sv. 2, str. 826, hadis 3149; Muslimova zbirka hadisa, sv. 3, str. 306 i 307, hadis 128 (1057); El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 4, str. 413.)

Prenosi Buharija u Knjizi o edebu, u poglavlju “Ko ne grdi ljude”, da je Aiša rekla: 

“Poslanik, s.a.v.a., je uradio nešto i to odobrio, ali su se neki ljudi držali daleko od toga. To je Poslanik saznao i održao je govor. Prvo je zahvalio Allahu, a onda rekao: ‘Zašto se neki ljudi odriču onog što sam ja uradio? Tako mi Allaha, ja bolje od njih poznajem Allaha i više ga se bojim.’”

(Buharijeva zbirka hadisa, sv. 4, str. 402, hadis 6101; El-Edebul-mufred, str. 98; Kašful-hifa, sv. 1, str. 200; Tefsirul-Begavi, sv. 3, str. 570; Imta‘ul-esma’, sv. 3, str. 149)

Tako mi života, oni koji vjeruju da Božijim Poslanikom, s.a.v.a., upravljaju želje i strasti i da odstupa od puta istine pa dijeli nešto ne želeći Božije zadovoljstvo, nego slijedi svoje strasti, i oni koji izbjegavaju ono što je Poslanik napravio, vjerujući da su oni bogobojazni i da bolje poznaju Allaha, dž.š., od Božijeg Poslanika, nisu vrijedni nikakvog poštovanja kod muslimana, a da ne govorimo da ih stavljaju u položaj meleka, predstavljaju ih kao najbolja stvorenja poslije Božijeg Poslanika i pozivaju muslimane da ih slijede i oponašaju, i to ni zbog čega drugog nego samo zato što su bili drugovi Poslanikovi. Ovo se ne slaže s ehlu sunnetom vel-džemaatom koji neće donijeti salavat na Poslanika i njegovu porodicu a da ne spomenu i sve ashabe. Ako je Allah, dž.š., znao njihovu vrijednost i dao im položaj koji im pripada i naredio im da donose salavat na Poslanika i Ehli bejt da bi im savio vratove da se pokore i spoznaju vrijednost koju Ehli bejt ima kod Allaha, zašto onda mi da im  dajemo mjesto iznad onog koje im pripada i da ih poredimo s onima čiju je vrijednost Allah podigao i dao im prednost nad svjetovima?

Da zaključim da su emevije i abasije bili ti koji su bili neprijateljski raspoloženi prema Ehli bejtu, protjerali ih i ubijali i njih i njihove pristalice. Oni su se dosjetili da je u ovome opća vrijednost i ogromni značaj. Ako Allah, dž.š., neće prihvatiti namaz muslimana bez donošenja salavata i na Ehli bejt, čime onda opravdavaju svoje neprijateljstvo prema njima i udaljenost od njih? Zato su ashabe pripojili Ehli bejtu da bi obmanuli ljude, prikazujući ih da su isto vrijedni, Ehli bejt i ashabi. Ovo ima smisla posebno ako znamo da su njihovi velikodostojnici i prvaci bili neki ashabi koji su unajmili one sa slabim razumom između onih koji su bili s Božijim Poslanikom ili tabiini, da prenose lažne hadise o vrijednostima ashaba, posebno o onima koji su zauzeli mjesto halife i bili direktan uzrok u dolasku njihovom, tj. emevija i abasija, na vlast i upravljanje, a historija je najbolji svjedok ovome što kažem. Omer ibn Hattab je bio poznat po obračunavanju sa svojim namjesnicima i njihovom smjenjivanju samo zbog neke sumnje, a vidimo ga da vrlo blago postupa s Muavijom ibn Ebu Sufjanom, kojeg nikad ne poziva na odgovornost – za namjesnika ga je postavio Ebu Bekr, a Omer samo potvrđuje njegovo namjesništvo, ostaje na tom položaju za Omerova života i nikad mu se Omer nije suprotstavio, čak ni prijekorom, usprkos mnogima koji su se žalili na Muaviju. Govorili su mu da Muavija nosi zlato i svilu, što je Poslanik zabranio muškarcima, a Omer bi im odgovarao: “Pustite ga, on je car Arapa!”

(Vidi u različitim verzijama: Tarihu Dimešk, sv. 59, str. 114; Usdul-gabe, sv. 4, str. 386; Sijeru a‘lamin-nubela, sv. 3, str. 135; El-Isabe, sv. 6, str. 121; El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 8, str. 134; Ibn Selam, Garibul-hadis, sv. 4, str. 293. Omer ibn Hattab je bio taj koji je zasnovao vlast Muavije ibn Ebu Sufjana, usprkos tome što je znao da je on od tuleka’a, nije postavio nijednog učesnika Bedra ili ensariju ili ashaba koji ima lijepu prošlost za namjesnika područja poput Šama, već je odabrao Muaviju i za cijelog svog života nije ga ni za jedno od njegovih nedjela kaznio, iako su stizale vijesti o Muavijinim postupcima protiv vjere i razuma.)

Muavija je bio namjesnik više od dvadeset godina, niko mu se nije suprotstavljao, niti ga je kritikovao. A kada Osman biva postavljen za halifu, dodaje mu još pokrajina za namjesnikovanje i tako mu omogućuje da zaplijeni još više islamskog bogatstva, da mobilizuje vojsku, arapski ološ pravi pobune protiv imama ummeta, da zaposjedne vlast silom i vlada samovoljno muslimanima, da usprkos njihovom protivljenju silom uzme prisegu za vladanje svog sina, griješnika i pijanicu Jezida. Ovo je druga priča, duga, o kojoj neću sada govoriti u detalje, važno je da znam duševno stanje ovih ashaba koji su prisvojili hilafet i prokrčili put osnivanju emevijske države spram kurejševićke vlasti, koja je odbila da prihvati da i poslanstvo i hilafet budu kod Benu Hašima.

(Za više detalja vidjeti: Ebul-‘Ala el-Mevdudi, El-Hilafetu vel-mulk, str. 93; Ahmed Emin, Jevmul-islam, str. 66.)

Emevijska država ima pravo, pa i dužnost joj je da se zahvali onima koji su joj prokrčili put. Najmanje što su mogli da učine bilo je da unajme plaćene prenosioce hadisa koji će prenositi o vrijednostima njenih prvaka i velikodostojnika, i u isto vrijeme ih izdizati iznad njihovih protivnika, Ehli bejta, izmišljanjem takvih odlika i vrijednosti za koje Allah svjedoči da, kada bi se ispitale u svjetlu šerijatskih i logičnih dokaza, ne bi od njih ostalo spomena, osim ako je naše razume obuzelo ludilo i vjerujemo u kontradiktornost. Kao primjer, čujemo mnogo o pravednosti Omerovoj o kojoj svi govore, pa se kaže: “Pravedno si vladao, pa si zaspao.” Kaže se da je Omer pokopan u stojećem položaju da ne bi pravda umrla s njim i o njegovoj pravdi se može pričati koliko god hoćeš. Ali historija, ona vjerodostojna, prenosi da Omer, kada je 20. godine po Hidžri odredio da se daju darovi, nije slijedio sunnet Božijeg Poslanika, s.a.v.a. Naime, Poslanik je izjednačio sve muslimane kada je poklanjao darove i nije smatrao da je neko vrijedniji da dobije više od drugih.

U tome ga je slijedio Ebu Bekr sve vrijeme svoga hilafeta. Ali Omer ibn Hattab izmišlja novi način podjele, pa daje prednost onima koji su prvi prihvatili islam, pa muhadžirima iz plemena Kurejš nad ostalim, zatim je dao prednost svim muhadžirima nad svim ensarijama, zatim Arapima nad strancima, onda slobodnom nad oslobođenim robom,  (Ibn Ebul-Hadid, Šerhu Nehdžil-belaga, sv. 8, str. 111.) zatim plemenu Mudar nad Rebi‘om, pa je Mudaru dao trista, a Rebi‘i dvjesta, (Tarihul-Ja‘kubi, sv. 2, str. 106.) i dao je prednost plemenu Evs nad Hazredžom. (Futuhul-buldan, sv. 3, str. 437)

Pa kako je ovo davanje prednosti pravedno, o razumom obdareni? (Et-Tabekatul-kubra, sv. 3, str. 300; Es-Sunenul-kubra, sv. 6, str. 350; Futuhul-buldan, sv. 3, str. 555; Tarihu medineti Dimešk, sv. 44, str. 347.)

Čujemo puno o Omerovom znanju kojem nema granica, čak se kaže da je bio najučeniji među ashabima. Kaže se i da se složio sa svojim Gospodarom u mnogim od svojih mišljenja, a onda su objavljeni mnogi ajeti koji potvrđuju to mišljenje, u kojima se on razilazio s Poslanikom, s.a.v.a. Ali vjerodostojna historija nam prenosi da se Omer nije slagao s nekim ajetima iz Kur’ana, čak ni poslije njihova objavljivanja. Kada ga je jedan od ashaba upitao: “Emirul-mu’minin, bio sam džunub, a nisam našao vode?”, Omer mu je rekao: “Nemoj klanjati.” Ammar ibn Jasir se usudio da ga podsjeti na tejemmum, ali Omera to nije uvjerilo, pa je rekao Ammaru: “Prebacit ćemo odgovornost na tebe onako kako si sebe obavezao.”

(Naveden je samo smisao predaje, a predaja stoji u Musnedu Ahmed ibn Hanbel, sv. 4, str. 265; Buharijeva zbirka hadisa, sv. 1, str. 251, hadis 338; Muslimova zbirka hadisa, sv. 1, str. 623, hadis 112 (368); Sunen Ibn Madže, sv. 1, str. 455, hadis 569; Sunenu Nesai, sv. 1, str. 166; Bejheki, Es-Sunenul-kubra, sv. 1, str. 209; Ibn Hadžer u knjizi Fethul-bari, sv. 1, str. 376: “Ovo je poznato od Omera.”)

Pa gdje je Omer u odnosu na ajet o tejemmumu koji je objavljen u Božijoj knjizi, i gdje je Omerovo znanje u odnosu na sunnet Poslanika koji ih je poučio kako se uzima tejemmum, kao što ih je poučio kako se uzima abdest? Omer i sam priznaje, u nekoliko slučajeva, da ne zna i da su svi ostali učeniji od njega, pa čak i žene. Nekoliko puta je rekao da bi propao da mu nije bilo Alija.

(El-Isti‘ab, sv. 3, str. 1103; Kifajetut-talib, str. 219; Ibn Kutejbe, Te’vilu muhtelefil-hadis, str. 152; El-Mennavi, Fejdul-kadir, sv. 4, str. 470.)

I smrt ga stiže, a nije znao propis o kelali (dalja rodbina ili sestra koja nije imala djece, a umre joj brat, kako treba da ga naslijedi), za koju je presudio s nekoliko različitih propisa, o čemu i historija svjedoči.

(Muslimova zbirka hadisa, sv. 2, str. 229, hadis 78 (567); Musned Ahmed ibn Hanbel, sv. 1, str. 48; El-Bejheki, Es-Sunenul-kubra, sv. 6, str. 224, sv. 8, str. 150; El-Mustedreku alas-sahihajn, sv. 2, str. 303; Tefsirul-Kurtubi, sv. 6, str. 29; Tafsirut-Taberi, sv. 6, str. 30; Tefsir Ibn Kesir, sv. 1, str. 595.)

Čujemo mnogo o Omerovom junaštvu, hrabrosti i snazi, pa se kaže da su se Kurejšije prepale kada je Omer primio islam i da je moć muslimana porasla njegovim primanjem islama. Kaže se da je Allah, dž.š., učinio islam jakim s Omerom ibn Hattabom i da je Poslanik javno počeo pozivati u islam poslije njegova prelaska na islam. Ali vjerodostojna historija ništa ne govori o ovom junaštvu i hrabrosti, niti historija poznaje ijednog poznatog čovjeka, čak ni običnog, da ga je ubio Omer ibn Hattab u dvoboju ili bitkama kao Bedr, Uhud, Hendek i drugim. Tačno je upravo suprotno, jer historija nam prenosi da je u Bici na Uhudu pobjegao s ostalim koji su bježali, a tako i u Bici na Hunejnu.

Božiji Poslanik, s.a.v.a., ga šalje da osvoji Hajber, ali se on vraća poražen. I u drugim pohodima u kojima je učestvovao bio je samo jedan od ratnika, ali nije komandovao. A posljednji je bio Usamin pohod, u kojem je on bio podređen komandovanju mladića Usame ibn Zejda. Kako su daleko tvrdnje o junaštvu i hrabrosti od ovih činjenica! Čujemo puno o Omerovom takvaluku i plaču iz straha od Allaha, dž.š., pa se kaže da se bojao položiti račun Allahu za mazgu koja posrne u Iraku, a on joj nije pripremio put. Ali historija nam govori da je on bio grub i osoran, nije se sustezao, niti bojao, udario bi onoga ko bi ga upitao o nekom ajetu iz Kur’ana da bi mu potekla krv, a nije počinio nikakav grijeh. Jedna žena je pobacila dijete samo kada ga je vidjela, iz straha od njega. Zašto se nije suzdržao iz straha od Allaha, dž.š., kada je izvukao sablju i zaprijetio svakom ko kaže da je Muhammed umro, i zakleo se Allahom da on nije umro, nego da je otišao posavjetovati se sa svojim Gospodarom, kao što je to uradio Musa ibn Imran, i obećao da će onome ko kaže da je umro odsjeći glavu?

(Buharijeva zbirka hadisa, sv. 3, str. 16, hadis 3667; Bejheki, Es-Sunenul-kubra, sv. 8, str. 142; Ibn Šejbe, El-Musannef, sv. 8, str. 568; Sahihu Ibn Hibban, sv. 14, str. 588; Et-Tabekatul-kubra, sv. 2, str. 266; Tarihut-Taberi, sv. 2, str. 442; El-Kamil fit-tarih, sv. 2, str. 323)

Zašto se nije suzdržao i pobojao Allaha kada je zaprijetio da će spaliti Fatiminu kuću ako ne izađu oni koji su se sustezali od davanja prisege Ebu Bekru?

(Tarihut-Taberi, sv. 3, str. 199; Ibn Kutejbe, El-Imametu ves-sijase, sv. 1, str. 30; Ibn Ebu Šejbe, El-Musannef, sv. 8, str. 572; Savremeni saudijski mislilac Hasan bin Ferhan El-Maliki u svojoj knjizi Kira’etun fi kutubil-aka‘id – El-Mezhebul-hanbeli nemuzedžen, str. 52: “Ja sam mislio da je priča o upadu u kuću lažna sve dok nisam našao za taj događaj jake lance prenosilaca, od kojih je jedan ono što je Ibn Ebu Šejbe naveo u El-Musannefu.” Ibn Ebu Rabih El-Kurtubi u knjizi El-Ikdul-ferid, sv. 2, str. 25: “Oni koji nisu dali prisegu Ebu Bekru su: Ali, Abbas, Zubejr, Sa‘d ibn Ubade; pritom, od njih su Ali, Abbas i Zubejr sjedili u Fatiminoj kući, a Ebu Bekr je Omeru naredio da ih, ako i dalje budu odbijali, napadne. Tako je Omer došao s bakljom da zapali kuću nad njima kad ga je srela Fatima i upitala ga: ‘Hattabov sine jesi li nam to došao spaliti kuću?’ Odgovorio joj je: ‘Da, ili ćete ući u ono u šta je ušao ummet.’” Ebul-Fida je rekao: “Potom je Ebu Bekr poslao Omera ibn Hattaba do Alija i onih s njim, da ih izvede iz Fatimine kuće, i rekao mu: ‘Ako budu odbili, napadni ih.’ Tako je Omer došao s bakljom da spali kuću, kad ga je srela Fatima i upitala ga: ‘Kud ćeš, Hattabov sine, jesi li nam to došao spaliti kuću?’ Odgovorio joj je: ‘Da, ili da uđu u ono u što je ušao ummet.’ Utom je izišao Ali i došao do Ebu Bekra pa mu dao prisegu.” El-Muhtesar fi ahbaril-bešer, sv. 1, str. 156)

Kada mu je rečeno da je hazreti Fatima u kući, rekao je: “Pa šta ako je.” Usudio se protivrječiti Allahovoj Knjizi i Poslanikovom sunnetu. Za vrijeme svog hilafeta je sudio i donosio presude koje su bile u suprotnosti s kur’anskim tekstom i Poslanikovim sunnetom.

(Pogledaj: Abdul Husejn Šerefuddin, En-Nass vel-idžtihad. On je nabrojao mnogo slučajeva u kojima je Omer presudio po ličnom nahođenju, iako je imao kur’anski tekst. Spomenuo je izvore u kojima se to nalazi, prihvatljive za sve islamske mezhebe. Pogledaj i knjigu El-Gadir od šejha Eminija, sv. 6, str. 190, jer je naveo novotarije koje je Omer ibn Hattab uveo u islam, a koje su kasnije postale prihvaćeni sunnet.)

Pa gdje je ta pobožnost i bogobojaznost u odnosu na ove bolne i gorke činjenice, o dobri Božiji robovi? Uzeo sam ovog poznatog, velikog ashaba samo kao primjer. Dosta sam skratio, jer bi mi inače trebalo puno više vremena. Da sam ulazio u detalje, napisao bih mnogo knjiga, ali, kao što sam rekao, ove slučajeve sam naveo samo kao primjere, a ne da se ograničim na njih. Ovo što sam spomenuo neznatna je stvar koja nam daje jasan dokaz o psihi nekih ashaba i kontradiktornom stavu sunijske uleme – dok zabranjuju ljudima da ih kritikuju i sumnjaju u njih, u svojim knjigama bilježe ono što izaziva sumnju u njih i kritiku. Da bogdo sunijska ulema nije spomenula ove jasne stvari koje dovode u pitanje ugled ashaba i skrnave njihovu pravednost, oslobodili bi nas od muke zaprepaštenosti. Sjećam se svog susreta s jednim od alima u Nedžefu, Esadom Hajdarom, piscem knjige El-Imamus-Sadik vel-mezahibul-erbe‘a. Razgovarali smo o sunijama i šiijama, pa mi je ispričao o svom ocu, koji se na hadžu susreo s jednim alimom iz Tunisa od uleme sa Zejtune. To je bilo prije pedeset godina. Počeli su razgovarati o imametu Emirul-mu’minina, Alija ibn Ebu Taliba, pa je tuniski alim slušao njegovog oca kako nabraja dokaze o imametu Alija, a.s., i njegovom pravu na hilafet, nabrojavši četiri ili pet dokaza. Kada je njegov otac završio, tuniski alim ga je upitao ima li još dokaza, na što je on odgovorio da nema.

Onda mu je tuniski alim rekao da izvadi tespih i počne s brojanjem. Počeo je da navodi dokaze o pravu Imama Alija na hilafet, dok nije nabrojao stotinu dokaza, za koje njegov otac nije znao. Šejh Esad Hajdar je dodao: “Da sunije čitaju samo svoje knjige, rekli bi ono što mi kažemo i nestalo bi razilaženja među nama već odavno.” Tako mi života, ovo je istina od koje se ne može pobjeći ako se čovjek oslobodi svoje slijepe zastranjenosti i oholosti i prepusti se jasnim dokazima.

Uzvišeni je u Svojoj časnoj knjizi rekao:

Muhammed je samo poslanik, a i prije njega je bilo poslanika. Ako bi on umro ili ubijen bio, zar biste se stopama svojim vratili? Onaj ko se stopama svojim vrati neće Allahu nimalo nauditi, a Allah će zahvalne sigurno nagraditi. Ali Imran, 144.

Ovaj ajet jasno govori o tome da će se ashabi stopama svojim vratiti poslije Poslanikove smrti, a mali broj će ih ostati postojan, na što upućuje ajet i Allah ih opisuje – one koji se neće vratiti stopama svojim – kao zahvalne. Zahvalnih će biti vrlo malo, na šta upućuju Allahove riječi:

 A malo je zahvalnih među robovima Mojim. Et-Tevba, 38, 39.

Na to također upućuju Poslanikovi hadisi koji su protumačili ovo vraćanje stopama prijašnjim i neke od njih ćemo navesti. Svevišnji Allah nije objasnio kakva je kazna onima koji su se stopama svojim vratili u ovom ajetu, zadovoljio se pohvalom onih koji su zahvalni i koji su zaslužili Njegovu nagradu, osim što se nužno zna da oni koji su se vratili stopama svojim ne zaslužuju Allahovu nagradu i oprost, što potvrđuje i Božiji Poslanik, s.a.v.a., u mnogobrojnim hadisima, od kojih ćemo neke navesti i u ovoj knjizi. Ne možemo ispravno tumačiti časni ajet i reći da se ovo odnosi na Tulejha, Sedžaha i Esvedul-‘Ansi, i to zbog čuvanja ugleda ashaba, jer ovi su se vratili stopama svojim i otpali od islama i tvrdili za sebe da su poslanici još za vrijeme Poslanikova života. Božiji Poslanik, s.a.v.a., se borio protiv njih i pobijedio ih. Ne možemo protumačiti ajet i reći da se ovo odnosi na Malika ibn Nuvejra i njegove sljedbenike, koji su odbili da daju zekat u vrijeme hilafeta Ebu Bekra iz više razloga.

Jedan od razloga što su se sustezali i nisu dali zekat Ebu Bekru je radi čekanja kako bi spoznali pravo stanje jer oni su obavili hadž s Božijim Poslanikom na Hidžetul-vida‘a (Oprosni hadž) i dali prisegu Imamu Aliju ibn Ebu Talibu u Gadir Humu kada ga je Poslanik, s.a.v.a., imenovao halifom, kao što mu je i sam Ebu Bekr dao prisegu. Iznenadili su se kada dolazi halifin izaslanik s viješću o Poslanikovoj smrti i traženju zekata u ime novog halife Ebu Bekra. Ovo je pitanje koje historija ne želi da objašnjava niti da ulazi u dubinu, da bi ugled ashaba bio sačuvan. Drugi razlog je da su Malik i njegovi sljedbenici bili muslimani, što su potvrdili i Omer i Ebu Bekr, a i drugi ashabi koji su prigovorili Halidu ibn Velidu što je ubio Malika ibn Nuvejra. Historija svjedoči da je Ebu Bekr platio krvarinu za Malika njegovom bratu Mutemimu iz državne blagajne i izvinio mu se za ubistvo brata mu Malika. Poznato je da se murteda (otpadnik od vjere) mora ubiti i ne plaća se krvarina iz bejtul-mala za njegovo ubistvo, niti se izvinjava. 

( Za više o događaju ubistva Malika ibn Nuvejra pogledaj: El-Isabe fi temjizi sahabe, sv. 5, str. 560; Sijeru a‘lamin-nubela, sv. 1. str. 376; Ibn Hajat, Tarihu halifet,str. 68; Šerhu Nehdžil-belaga,sv. 1, str. 179; El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 6, str. 355; Zamahšeri u El-Faik fi garibil-hadisi, sv. 3, str. 65, i Ibn Esir u En-Nihaje fi garibil-hadisi, sv. 4, str. 15: “Malik ibn Nuvejre je svojoj ženi na dan kada ga je ubio Halid ibn Velid rekao: ‘Ubila si me,’ što znači: izložila si me smrti zbog ljepote svog lica, zbog moje obaveze da te odbranim i zaštitim, jer je ona bila vrlo lijepa žena, koju je Halid oženio odmah nakon Malikovog ubistva, a to je osudio Abdullah ibn Omer.” U Tarihu Ebul-Fida, sv. 1, str. 221, Vefejatul-A‘jan, sv. 6, str. 14, Tarihul-islam, sv. 3, str. 34: “… reče Halid: ‘Nek mi Allah ne oprosti ako te ne ubijem’ i naredi Diraru ibn Azveru da mu odsiječe glavu. Pa se Malik okrenu svojoj ženi i reče Halidu: ‘Ova je uzrok moga ubistva’, a bila je prelijepa. Halid mu reče: ‘Već te je Allah ubio zbog napuštanja islama.’ Malik se usprotivio: ‘Ja sam musliman’, ali Halid reče: ‘O Dirare, odsijeci mu glavu.’ Pa mu je odsjekao glavu… Halid je sebi uzeo njegovu ženu… i kada je to došlo do Ebu Bekra i Omera, Omer je rekao Ebu Bekru: ‘Doista je Halid počinio blud, pa kamenuj ga.’ On uzvrati: ‘Nikad ne bih kamenovao njega, jer on je upotrijebio idžtihad i pogriješio.’ Omer je opet rekao: ‘Ali ubio je muslimana, bar ga zato ubij’, ali Ebu Bekr ponovi: ‘Nikad ga ne bih ubio jer je upotrijebio idžtihad pa pogriješio.’”)

Allah, dž.š., kaže:

O vjernici, zašto ste neki oklijevali kada vam je bilo rečeno: “Krenite u borbu na Allahovu putu!” kao da ste za zemlju prikovani? Zar vam je draži život na ovom svijetu od onoga svijeta? A uživanje na ovom svijetu, prema onom na onom svijetu, nije ništa. Ako ne budete u boj išli, On će vas na nesnosne muke staviti i drugim će vas narodom zamijeniti, a vi Mu nećete nimalo nauditi. A Allah sve može.

7 Et-Tevba, 38, 39. 

Ovaj ajet je izričito jasan u tome da su ashabi oklijevali kada je trebalo ići u džihad i izabrali su pouzdanje u ovosvjetski život, usprkos njihovom znanju da je to kratak užitak. To je išlo dotle da su zaslužili Allahovo prekoravanje i zastrašivanje bolnom kaznom i zamjenom iskrenim vjernicima. Ova prijetnja zamjenom drugim narodom došla je u još nekoliko ajeta, što je jasan dokaz da su oni oklijevali ići u džihad u mnogo slučajeva. Allah, dž.š., kaže:

A ako glave okrenete, On će vas drugim narodom zamijeniti, koji onda kao što ste vi neće biti.

8 Muhammed, 38.

Također, Uzvišeni Allah, dž.š., kaže:

O vjernici, ako neko od vas od vjere svoje otpadne, – pa, Allah će sigurno umjesto njih dovesti ljude koje On voli i koji Njega vole, prema vjernicima ponizne, a prema nevjernicima ponosite; oni će se na Allahovu putu boriti i neće se ničijeg prijekora bojati. To je Allahov dar, koji On daje kome hoće – a Allah je neizmjerno dobar i zna sve. El-Maide, 54

Ako bismo željeli temeljito istražiti sve ajete koji potvrđuju ovo značenje i jasno otkriti istinitost ove podjele o kojoj govore šiije da bi smo otkrili ovu grupu ashaba, to bi zahtijevalo jednu posebnu knjigu. Kur’an to objašnjava na najsažetiji i najrječitiji način, kada govori:

I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati, – oni će šta žele postići. I ne budite kao oni koji su se razjedinili i u mišljenju  podvojili kada su im već jasni dokazi došli, – njih čeka patnja velika na Dan kada će neka lica pobijeliti, a neka pocrnjeti. Onima u kojih lica budu crna reći će se: “Zašto ste, pošto ste vjernici bili, nevjernici postali? Pa iskusite patnju zato što niste vjerovali!” Ali Imran, 104-107.

Zar nije vrijeme da se vjernicima srca skruše kada se Allah i Istina koja se objavljuje spomene, i da ne budu kao oni kojima je prije data Knjiga, pa su srca njihova, pošto je proteklo mnogo vremena, postala nemilosrdna, i mnogi od njih su bezbožnici. El-Hadid, 16.

U knjizi Ed-Durrul-mensur, Dželaluddin Sujuti o ovom ajetu kaže: “Kada su ashabi Božijeg Poslanika došli u Medinu i stigli do lagodnijeg života nakon što su doživjeli teškoće, kao da su popustili u vezi s nekim od svojih duhovnih stanja, pa su bili prekoreni ajetom. Zar nije vrijeme da se vjernicima...

U jednom hadisu se prenosi od Poslanika, a.s., da je Allah, dž.š., našao tromost srca muhadžira sedamnaest godina poslije objavljivanja Kur’ana, pa je objavio: Zar nije vrijeme da se vjernicima...

(Ed-Durul-mensur, sv. 6, str. 175; Es-San‘ani, Tefsirul-Kur’an, sv. 3, str. 276; Ruhul-me‘ani, sv. 27, str. 179.)

Kada se kod ovih ashaba, a oni su odabrani i najbolji među ostalim po mišljenju sunija, poslije sedamnaest godina srca kada se Allah i Istina spomenu ne smekšaju, pa ih Allah prekorava i upozorava na to da grubost srca vodi griješenju, onda kakav se prijekor može uputiti onim kasnijim Kurejšijama koji su prihvatili islam sedme godine po Hidžri poslije oslobađanja Mekke. Ovih nekoliko primjera koje sam naveo iz Kur’ana dovoljan su dokaz da nisu svi bili pravedni kao što tvrde sunije.

(Dakle, cilj je pobijanje doktrine pravednosti svih ashaba, a ne diskvalifikacija svih njih i, ne dao Bog, pripisivanje pokvarenosti svima njima. Inače, oni su kao ostali muslimani, ako postupe dobro, bit će pohvaljeni, ako postupe loše, bit će kažnjeni; štaviše, njihovi postupci imaju veću težinu, a grijeh im je ružniji nego kod drugih, pa im je i kazna veća; kako da ne bude tako, kad je Svevišnji Allah govorio majkama vjernika: O žene Vjerovjesnikove, ako bi koja od vas očit grijeh učinila, kazna bi joj udvostručena bila, a to je Allahu lahko; a onoj koja se bude Allahu i Poslaniku Njegovu pokoravala i dobra djela činila – daćemo nagradu dvostruku i pripremićemo joj opskrbu plemenitu. (El-Ahzab, 30 i 31) Dakle, gdje je dokaz potpuniji, tamo je kazna veća.)

A kada bismo istraživali u Poslanikovim hadisima, našli bismo još mnogo drugih primjera, ali da ne bismo oduljili, zadovoljit ćemo se s ovih nekoliko primjera, a onaj ko želi više, neka istražuje.

Božiji Poslanik, s.a.v.a., je rekao:

“Dok ja budem stajao, naići će skupina ljudi. Kada ih prepoznam, između nas će se ispriječiti neki čovjek i reći im: ‘Hajdemo!’, ‘Gdje?’, upitat ću ja. ‘U vatru, tako mi  Allaha’, odgovorit će on. ‘A šta su skrivili?’, upitat ću ja. ‘Oni su se poslije tebe odmetnuli natraške.’ (...) Mislim da će se od njih spasiti samo poneko!’”

(Buharijeva zbirka hadisa, sv. 4, str. 658, hadis 6587; približnim riječima isto je zabilježeno i u Musned Ahmed ibn Hanbel, sv. 3, str. 18; Tarihu Dimešk, sv. 8, str. 109, El-Nihaje fi garibilhadisi, sv. 5, str. 274.)

Poslanik, s.a.v.a., je rekao:

“Ja ću biti prvi na Havdu. Ko prođe kraj mene, napit će se, a ko se napije, neće više nikad ožednjeti. Doći će mi narod koji ja poznajem, a i oni poznaju mene, zatim ćemo biti razdvojeni i ja ću reći: ‘Drugovi moji!’ A onda će mi biti rečeno: ‘Ti ne znaš šta su oni izmislili novo poslije tebe.’ A ja ću im reći: ‘Daleko bio, daleko bio onaj koji je izmijenio bilo šta u vjeri poslije mene.’”

(Buharijeva zbirka hadisa, sv. 4, str. 657, hadis 6582-6586; Muslimova zbirka hadisa, sv. 7, str. 183, hadis 26 (2290); Musned Ahmed ibn Hanbel, sv. 2, str. 300 i 408, sv. 3, str. 28, sv. 5, str. 333 i 339; Bejheki, Es-Sunenul-kubra, sv. 4, str. 78; El-Mu‘džemul-evsat, sv. 8, str. 307; El-Mu‘džemulkebir, sv. 23, str. 414; El-Isti‘ab, sv. 1, str. 163; Et-Temhid, sv. 2, str. 301; Tefsirul-Kurtubi, sv. 4, str. 168.)

Onaj ko pažljivo ispita ove hadise, koje prenose sunije u svojim sahihima i musnedima, neće imati nimalo sumnje u to da se većina ashaba promijenila, i ne samo to, nego su postali i otpadnici od vjere poslije Poslanika, a.s., a samo mali broj njih, koji se poredi s malobrojnom stokom koja slobodno pase, nije zalutao. Ni u kojem slučaju se ne može ovaj hadis primijeniti na treću skupinu ashaba, a to su munafici, jer tekst hadisa jasno kaže: “pa ću reći: ‘Drugovi moji!’”, nego su ovi hadisi primjeri i objašnjenja onog što smo već objasnili iz časnih ajeta koji su govorili o njihovom vraćanju u pređašnje stanje, otpadništvu i prijetnji velikom patnjom.

Kaže Božiji Poslanik, s.a.v.a.:

“Ja ću vas preteći i bit ću svjedok protiv vas. Tako mi Allaha, ja sada gledam u svoj izvor (Havd) i dati su mi ključevi zemaljskih riznica (ili ključevi zemlje). I ja se, tako mi Allaha, ne bojim za vas da ćete se odati širku poslije mene, već se bojim da ćete se nadmetati za Dunjaluk.”

(Buharijeva zbirka hadisa, sv. 1, str. 892, hadis 1344; Muslimova zbirka hadisa, sv. 7, str. 186, hadis 30 (2296); Musned Ahmed ibn Hanbel, sv. 4, str. 149; Bejheki, Es-Sunenul-kubra, sv. 4, str. 14; Sahihu Ibn Hibban, sv. 11, str. 472; El-Mu‘džemul-kebir, sv. 17, str. 278; Et-Tabekatulkubra, sv. 2, str 205; Sijeru a‘lamin-nubela, sv. 6, str. 23; El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 6, str. 210; Subulul-huda ver-rešad, sv. 12, str. 234; Rijadus-salihin, str. 719.)

Istinu je rekao Božiji Poslanik, nadmetali su se za Dunjaluk, pa su i sablje izvukli i borili se jedni protiv drugih i jedni druge nevjernicima smatrali. Neki od poznatih ashaba nagomilali su zlato i srebro. Neki od historičara, kao Mes‘udi u Murudžuz-zeheb i Taberi i drugi, prenose da je bogatstvo Zubejra brojalo 50.000 dinara, 1.000 konja, 1.000 robova i mnogo imanja u Basri, Kufi, Egiptu i drugim mjestima. (Mes‘udi, Murudžuz-zeheb, sv. 2, str. 341; Sijeru a‘lamin-nubela, sv. 1, str. 65; Et-Tabekatulkubra, sv. 3, str. 110.)

Tako su i Talhini prihodi iz Iraka svaki dan bili 1.000 dinara, a priča se i više od toga.

(Sijeru a‘lamin-nubela, sv. 1, str. 40; Et-Tabekatul-kubra, sv. 3, str. 222; El-Mustedreku alassahihajn, sv. 3, str. 369; Murudžuz-zeheb, sv. 2, str. 341)

Abdurahman ibn Avf je imao 100 rasnih konja, 1.000 deva, 10.000 ovaca, a vrijednost četvrtine njegova imetka, koji je podijelio na svoje žene da dobiju poslije njegove smrti, bila je 84.000 dinara.

(El-Mustedreku alas-sahihajn, sv. 3, str. 309; Ed-Diraje fi tahridži ehadisil-hidaje, sv. 2, str. 181; Et-Tabekatul-kubra, sv. 3, str. 136; Usdul-gabe, sv. 3, str. 317; El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 7, str. 184.)

Osman ibn Affan je ostavio iza sebe 150.000 dinara, pored stoke, posjeda i zemlje koja se ne može ni izbrojati.

( Es-Siretul-halebije, sv. 2, str. 272; Tarihul-islam, sv. 3, str. 461; El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 7, str. 214; Murudžuz-zeheb, sv. 1, str. 433.)

Zejd ibn Sabit je ostavio toliko zlata i srebra da, kada su ga ljudi pokušali razbijati sjekirama, nažuljali su ruke, pored imetka i posjeda u vrijednosti 100.000 dinara.

(Murudžuz-zeheb, sv. 3, str. 76; Et-Tabekatul-kubra, sv. 3, str. 149.)

Ovo su samo neki jednostavni primjeri, a u historiji ima još mnogo svjedočenja u čije se istraživanje nećemo sada upuštati. Zadovoljit ćemo se s ovih nekoliko primjera da dokažemo istinitost navedenog hadisa i da se Dunjaluk uljepšao u njihovim očima i privukao ih njegov sjaj.

Od Ebu Seida Hudrija preneseno je da je rekao:

“Na dan Ramazanskog i Kurbanskog bajrama Božiji Poslanik, s.a.v.a., bi izašao na musallu (mjesto za klanjanje na otvorenom prostoru). Prvo bi počeo s namazom, a zatim bi ustao i okrenuo se prema ljudima, dok bi svijet sjedio u safovima, održao vaz i savjetovao ih i naređivao im. Ako bi ih želio poslati u neki pohod, poslao bi ih, ili da im naredi nešto, naredio bi im, i potom bi završio.”

Kaže Ebu Seid: “Svijet je to isto radio sve dok jednog Kurbanskog bajrama nisam otišao s Mervanom, koji je bio namjesnik u Medini, na musallu, gdje je bio minber koji je sagradio Kesir ibn Salet. Odjednom je Mervan poželio da se popne na minber prije nego što je obavio namaz. Povukao sam ga za odjeću pa je i on mene povukao za odjeću, zatim se popeo na minber i održao hutbu prije nego što je obavio namaz. Rekao sam mu: Tako mi Allaha, izmijenili ste! A on je rekao: ‘Ebu Seide, otišlo je ono što si naučio.’ Rekao sam: Ono što znam, tako mi Allaha, bolje je od onog što ne znam. Odgovorio mi je: ‘Ljudi nas ne bi htjeli slušati poslije namaza, zato sam odlučio da prvo bude hutba.’”

(Buharijeva zbirka hadisa, sv. 1, str. 632, hadis 956; Abdurezzak, El-Musannef, sv. 3, str. 284; El-Istizkar, sv. 2, str. 383; El-Isabe fi temjizis-sahabe, sv. 6, str. 203; Ibn Hadžer nakon što navodi hadis kaže: “A što se tiče Mervana, on je pazio na dobrobit muslimana, da im prenese hutbu, međutim, prenosi se da su ljudi za vrijeme Mervana namjerno napuštali slušanje njegove hutbe zbog vrijeđanja onih koji to ne zaslužuju (tj. Alija ibn Ebu Taliba) u njegovim hutbama i pretjerivanja u hvaljenju nekih drugih (tj. Osmana) i zato je on pokušao paziti da čuva svoju dobrobit.” Fethul-bari, sv. 2, str. 376. Ipak postoji razilaženje u tome ko je prvi uveo ovu novotariju, da li treći halifa Osman, ili njegov zet Mervan ibn Hakem. Ibn Munzir vjerodostojnim lancem prenosilaca do Hasana Basrija prenio je da je prvi koji je održao hutbu prije Bajram-namaza bio Osman. Fethul-bari, sv. 2, str. 376)

Dosta sam istraživao o motivima koji su naveli te ashabe da promijene sunnet Božijeg Poslanika i otkrio sam da su emevije bili ti koji su to činili. A većina njih su bili Poslanikovi ashabi, ali na čelu s Muavijom ibn Ebu Sufjanom, kojeg su nazivali “pisarom Objave”, a koji je prisiljavao ljude na vrijeđanje Alija ibn Ebu Taliba i na njegovo proklinjanje s džamijskih minbera, kako su to historičari naveli.

Muslim je u svom Sahihu, u poglavlju “Odlike Alija ibn Ebu Taliba”, zabilježio nešto tako

(Muslimova zbirka hadisa, sv. 7, str. 331, hadis 32 (2404); emevije su zasnovale svoju vlast na borbi protiv Ehli bejta, njihovom vrijeđanju i spuštanju njihovog položaja kod muslimana, kao i njihovom javnom proklinjanju. To su počeli otkako se Muavija popeo na prijestolje hilafeta. Ibn Madže u svom Sunenu bilježi od Sa‘da ibn Ebu Vekkasa da je rekao: “Muavija je jednom došao na hadž. Pa je Sa‘d ušao kod njega. U razgovoru su spomenuli Alija i on (Muavija) ga je grdio! Sa‘d se rasrdio i rekao je…” a šejh El-Albani u svojoj knjizi Sahihu Ibn Madže, sv. 1, str. 76, hadis 120, komentariše: “Vjerodostojan.” Izraz fenale minhu u hadisu znači da je Muavija grdio Alija i pričao o njemu. U Muslimovoj zbirci hadisa, sv. 7, str. 331, hadis 32 (2404) stoji: “... obratio se Muavija Sa‘du riječima: ‘Šta te sprečava da vrijeđaš Ebu Turaba (Alija)?’...”; u Tarihu Dimešk, sv. 42, str. 119: “Kada je Muavija obavio hadž, uzeo je Sa‘da ibn Ebu Vekasa za ruku pa rekao: ‘O Ebu Ishak, mi smo ljudi koje je ova borba udaljila od hadža tako da smo skoro zaboravili neke od propisa hadža, pa čini tavaf, da ga i mi obavimo kao ti.’ Kada je završio, uveo ga je u Darun-nedve pa ga posjeo sa sobom na krevet, potom spomenuo Alija ibn Ebu Taliba i grdio ga. S’ad mu je na to rekao: ‘Uveo si me u svoju kuću, posjeo me na svoj krevet, a potom si grdio njega vrijeđajući ga. Tako mi Allaha, da posjedujem jednu od njegove tri vrline, draže mi je nego sve što Sunce obasjava… od danas nikad neću ulaziti u kuću u kojoj se ti nalaziš.’ Potom je otresao svoju odjeću i izišao.” Ibn Tejmije El-Harani kaže: “A što se tiče Alija, njega su mrzili, vrijeđali, ili smatrali nevjernikom haridžije i mnoge emevije i njihovi sljedbenici, koji su se protiv njega borili i vrijeđali ga… i doista je vrijeđanje Alija bilo jako rasprostranjeno među sljedbenicima Muavije.” (Medžmu‘atul-fetava, sv. 4, str. 267)) i da je naredio svojim namjesnicima u svim pokrajinama da to proklinjanje uzmu kao sunnet koji će govornici ponavljati s minbera. Kada su neki ashabi zbog toga pokazali nezadovoljstvo i to počeli prekoravati, Muavija naređuje da ih ubiju i da ih spale. Od poznatih ashaba biva ubijen Hudžr ibn Adi Kindi i njegovi drugovi. Neki od njih su ukopani živi, jer su odbili da proklinju Alija i to osudili. Ebu A‘la Mevdudi, u svojoj knjizi El-Hilafet vel-mulk, prenosi od Hasana Basrija da je rekao: Četiri svojstva su bila karakteristična za Muaviju. Da je u njemu bilo samo jedno od njih, dovoljno bi bilo da ga vječno smjesti u Džehennem:

l. prisvajanje vlasti za sebe bez savjetovanja, šure, a bilo je ashaba koji su imali prednost;

2. imenovanje svog sina, pijanice, koji je oblačio svilu i svirao lutnju, za halifu;

3. nedozvoljeno pripisivanje Zijada svom ocu, a Poslanik, a.s., je rekao: “Dijete pripada vlasniku postelje, a preljubnik neka bude kamenovan”;

 4. ubijanje Hudžra i njegovih drugova. Teško njemu zbog Hudžra! Teško njemu zbog Hudžra i drugova Hudžra.

(Ebu A‘la Mevdudi, El-Hilafetu vel-mulk, str. 106; Vidi: Tarihut-Taberi, sv. 4, str. 208; Šerhu Nehdžil-belaga, sv. 2, str. 262; El-Gadir, sv. 10, str. 225.)

Neki vjernici ashabi bi napuštali džamiju odmah poslije namaza da ne bi prisustvovali hutbi koja se završava proklinjanjem Alija i Ehli bejta. Zato su emevije promijenile Poslanikov sunnet i počeli prvo s hutbom, a onda namaz, da bi mu prisustvovali ljudi i na taj način ih ponižavali. “Svaka čast” ovim ashabima koji se nisu stidili od promjene Poslanikovog sunneta, pa čak i Allahovih propisa, da bi postigli svoje niske ciljeve, skrivene zlobe i podle pohlepe, i proklinju čovjeka od kojeg je svevišnji Allah udaljio svaku nevaljalštinu i potpuno ga očistio i obavezao salavat na njega kao na Svoga poslanika. I Allah i Njegov Poslanik su obavezali sve na ljubav prema njemu, čak je Poslanik rekao: “Ljubav prema Aliju je znak imana, a mržnja prema njemu znak licemjerstva.”

(Muslimova zbirka hadisa, sv. 1, str. 225, hadis 131; tekst hadisa glasi: “Rekao je Ali ibn Ebu Talib: Tako mi Onoga koji čini da se sjemenka raspukne i Onoga koji iz ničega živo biće stvara, Vjerovjesnikovo, koji ne čita i ne piše, obećanje meni je dato da će me samo vjernik voljeti i da će me samo licemjer mrziti.” Vidi: Sunenu Nesai, sv. 8, str. 117; Ibn Ebu Šejbe, El-Musannef, sv. 7, str. 494; Ibn Ebu Asim, Es-Sunne, str. 584; Sahihu Ibn Hibban, sv. 15, str. 367.)

Ali ovi ashabi su to promijenili i rekli: “Čuli smo i pokazali neposlušnost”, pa umjesto da donose na njega salavat, vole ga i pokoravaju mu se, oni su ga vrijeđali i proklinjali šezdeset godina, kao što to prenosi historija.

(Božiji Poslanik, s.a.v.a., obavijestio je Imama Alija da postoje mnogi ashabi koji u svojim grudima nose zlobu prema njemu. Ali ibn Ebu Talib, a.s., kaže: “Dok me je Božiji Poslanik, s.a.v.a., držao za ruke hodajući nekim sokacima Medine, stigli smo do jedne bašče i ja primijetih: ‘Poslaniče, koliko je lijepa ova bašča.’ On mi reče: ‘A za tebe ima u Džennetu ljepša od nje.’ Potom smo stigli do druge bašče. Opet primijetih: ‘Božiji poslaniče, kako je lijepa ova bašča.’ On mi opet reče: ‘U Džennetu za tebe ima ljepša od nje.’ I tako smo prolazili pored sedam bašči, za svaku sam rekao koliko je lijepa, a on bi mi rekao da imam u Džennetu ljepšu od nje. Pa kada samo se osamili u putu, zagrlio me i briznuo u plač. Upitah ga: ‘Božiji poslaniče, šta te je to rasplakalo?’ i on mi odgovori: ‘Zloba u grudima nekih ljudi koji je neće prema tebi pokazati sve do iza moje smrti.’ Na to ga upitah: ‘Božiji poslaniče, hoće li se to desiti uprkos ispravnosti moje vjere?’ i odgovori mi: ‘Hoće, usprkos tvojoj ispravnoj vjeri.’” Medžme‘uz-zevaid, sv. 9, str. 118; Musnedu Ebu Ja‘la, sv. 1, str. 427; El-Mu‘džemul-kebir, sv. 11, str. 61; Kenzul-ummal, sv. 13, str. 176; Ibn Adi, El-Kamil, sv. 7, str. 173; Tarihu Bagdad, sv. 12, str. 394. Dovoljno nam je ono što Ibn Tejmija priznaje na mnogim mjestima u svojoj knjizi Minhadžus- -sunne. Naprimjer u sv. 6, na str. 201 kaže: “I sljedbenici Osmana bili su oni koji su vrijeđali  Alija, i to su glasno na minberima i ostalim mjestima činili, zbog borbe koja se dogodila između njih i njega.” I u sv. 7, str. 137: “Mnogi ashabi i tabiini su ga mrzili, vrijeđali i borili se protiv njega…” U sv. 7, str. 147: “I poznato je da su ashabi puno kudili Alija.” U sv. 4, str. 336: “Prijekori od Aiše i većine ashaba, i većine muslimana, protiv Alija bili su veći od njihovih prijekora prema Osmanu.”)

Ako su drugovi Musaa, a.s., kovali zavjeru protiv njegova brata Haruna i zamalo da ga ubiju, onda su neki drugovi Muhammeda ubili njegova Haruna i proganjali njegovu djecu i pristalice ispod svakog kamena, izbrisali njihova imena iz dosjea i zabranili da se njihova imena daju djeci. I nije im ovo sve bilo dovoljno, nego ga proklinju i silom nagone iskrene ashabe da i oni to rade. Tako mi Allaha, ostajem začuđen i zbunjen kada čitam naše sahihe i ono što je zapisano u njima o ljubavi Poslanika prema svome “bratu” i amidžiću Aliju i o davanju prednosti njemu nad ostalim ashabima:

“Ti si u odnosu na mene kao Harun u odnosu na Musaa, samo što nema poslanika poslije mene.”

َ(Muslimova zbirka hadisa, sv. 7, str. 329-333, hadis 30-32 (2404); Buharijeva zbirka hadisa, sv. 3, str. 43, hadis 3706 i str. 442, hadis 4416; Tirmizijin Džami‘-sunen, sv. 7, str. 341, hadis 3987 i str. 346, hadis 3993; El-Mustedreku alas-sahihajn, sv. 3, str. 109, 133; Musned Ahmed ibn Hanbel, sv. 1, str. 170, 173, 175, 177, 179, 182, 184, 185; Nesai, El-Hasais, hadisi 11, 12, 24, 44, 64, 126.)

“Ti si od mene, a ja sam od tebe”.

(Nesai, Es-Sunenul-kubra, sv. 5, str. 127, hadis 8455; Nesai, El-Hasais, str. 88; Musned Ahmed ibn Hanbel, sv. 5, str. 356; El-Mustedreku alas-sahihajn, sv. 3, str. 111; Sahihu Ibn Hibban, sv. 15, str. 374; Tirmizijin Džami‘-sunen, sv. 7, str. 331, hadis 3975.)

“Ljubav prema Aliju je znak imana, mržnja prema njemu je znak licemjerstva.”

(Hadis u ovoj verziji zabilježen je u knjizi Bešaretul-Mustafa, str. 271; Kašful-jekin, str. 321; a u Muslimovoj zbirci hadisa, sv. 1, str. 225, hadis 131 (78), zabilježena je ova verzija: “Tako mi Onoga koji čini da se sjemenka raspukne i Onoga koji iz ničega živo biće stvara, Vjerovjesnik, koji ne čita i ne piše, obećanje meni je dao da će me samo vjernik voljeti i da će me samo licemjer mrziti.”; Sahihu Ibn Hibban, sv. 15, str. 367; Sunenu Nesai, sv. 5, str. 47 i 137; Ibn Ebu Šejbe, El-Musannef, sv. 7, str. 494)

“Ja sam grad znanja, a Ali je kapija tog grada.” (0 El-Mustedreku alas-sahihajn, sv. 3, str. 126; El-Mu‘džemul-kebir, sv. 11, str. 55; El-Džami‘ussagir, sv. 1, str. 415; Tarihu Bagdad, sv. 11, str. 50; Tarihu Dimešk, sv. 42, str. 380. Sejjid Hasan Es-Sakkaf u svom komentaru na svoju knjigu Tanakudatu Albani el-vadihat, sv. 3, str. 82, piše: “Vjerodostojno je preneseno od njega, s.a.v.a., da je rekao: ‘Ja sam grad znanja, a Ali mu je kapija.’” Utvrdio je vjerodostojnost ovog hadisa Hafiz Jahja ibn Me‘in, kao što stoji u knjizi Tarihu Bagdad, sv. 11, str. 49, imam hafiz Ibn Džerir Et-Taberi u knjizi Tahzibulasar, Musnedu sejjidina Ali, str. 104, hadis 8, hafiz El-Alai u knjizi En-nakdus-sahih, hafiz Ibn Hažder, hafiz Es-Sujuti, kao što je spomenuto u knjizi El-Lealil-mesnu‘a, sv. 1, str. 334 i hafiz Es-Sehavi, kao što je u knjizi El-Mekasidul-hasene)

“Ali je zaštitnik svakog vjernika nakon mene.”

( Ibn Ebu Šejbe, El-Musannef, sv. 7, str. 504; Nesai, Es-Sunenul-kubra, sv. 5, str. 132; Ibn Ebu Asim, Es-Sunne, str. 559; Urednik knjige El-Albani: “Lanac prenosilaca je vjerodostojan, svi prenosioci su pouzdani po kriterijima Muslima. A hadis su zabilježili Tirmizi, Tirmizijin Džami‘-sunen, sv. 7, str. 331, hadis 3975; Ibn Hibban, sv. 3, str. 220; El-Hakim, sv. 3, str. 110- 111 i Ahmed, sv. 4, str. 437.” U knjizi Silsiletul-ehadisi es-sahiha, sv. 5, str. 261, hadis 2223, Albani navodi: “Šta želite od Alija? Doista je Ali od mene i ja sam od njega, i on je zaštitnik svakog vjernika nakon mene”, zatim komentariše: “Zabilježio ga je Tirmizi, Nesai u El-Hasaisu, Ibn Hibban, Hakim, Tajalisi u svom Musnedu, Ahmed i Ibn Adi u El-Kamilu.”)

“Onome kome sam ja preči od njega samog, Ali mu je sada preči od njega samog. Dragi Bože, voli onog ko njega voli, a budi neprijatelj onome ko je njemu neprijatelj.”

(Ovaj hadis je mutevatir, kao što je istakla grupa sunijskih učenjaka, a ima i dodatke, kao riječi Božijeg Poslanika, s.a.v.a.: “Znate da sam ja vjernicima preči od njih samih” i: “Bože, budi prijatelj onome ko je njemu prijatelj, i neprijatelj onome ko je njemu neprijatelj, pomozi onome ko njemu pomaže, ostavi onog ko njega ostavlja na cjedilu” itd. Zabilježili su ga: Nesai u El-Hasais, str. 71-72; Hakim u El-Mustedrek alas-sahihajn, sv. 3, str. 109, koji je komentarisao: “Ovaj hadis je vjerodostojan po kriterijima obojice šejhova – Buharije i Muslima – a njih ga dvojica nisu zabilježili”; Ibn Kesir u El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 5, str. 288, i komentarisao je: “Naš učitelj Ebu Abdullah Ez-Zehebi je rekao: ‘Ovaj hadis je vjerodostojan’”; Ahmed ibn Hanbel u svom Musnedu, sv. 4, str. 370; Ibn Hibban u svom Sahihu,sv. 15, str. 376; El-Hejsami u Medžme‘uz-zevaid, sv. 9, str. 104 i komentarisao je: “Prenio ga je Ahmed, a prenosioci su prenosioci Sahiha, osim Futra ibn Halife, a on je pouzdan”; Albani u Silsiletul-ehadisi es-sahiha, sv. 4, str. 331, hadis 1750, i komentarisao je: “Vjerodostojan je po kriterijima Buharije.”)

Ako bismo htjeli sabrati odlike koje je Poslanik izrekao o Aliju, a zabilježili naši učenjaci priznajući njihovu vjerodostojnost, trebala bi nam posebna knjiga. Da mi je znati kako ovi ashabi mogu zanemariti ove hadise, pokazivati mu neprijateljstvo i proklinjati ga s minbera, boriti se protiv njega i ubiti ga. Uzalud pokušavam naći opravdanje za njih. Ne nalazim ništa drugo osim da je to bilo zbog ljubavi prema Dunjaluku i nadmetanja za njega ili iz licemjerstva ili otpadništva od vjere i vraćanja svojim stopama. Također, pokušavam ovu odgovornost prebaciti na grupu loših ashaba i nekih licemjera, ali nažalost, oni se ubrajaju među čuvene i značajne ashabe. Prvi koji prijeti da će zapaliti Alijevu kuću i sve one u njoj bio je Omer ibn Hattab. Prvi koji su se borili protiv njega bili su Talha i Zubejr i majka vjernika Aiša, kćerka Ebu Bekrova, Muavija ibn Ebu Sufjan, Amr ibn As i mnogi drugi. Moje čuđenje je veliko i ne prestaje, u čemu će me podržati svaki pametan mislilac, kako sunije tvrde da su svi ashabi pravedni i na sve njih prizivaju Božije zadovoljstvo pa čak na sve njih donose salavat, nijednog ne izdvajaju, a neki kažu: “Prokuni Jezida, ali nikog drugog!” Daleko je Jezid od ove katastrofe koju ne može odobriti ni vjera ni razum. Ja zbilja ehli sunnet vel-džemaat, koji istinski slijedi sunnet Božijeg Poslanika, s.a.v.a., isuviše poštujem da bih mogao pomisliti da vjeruju u pravednost onoga koga su Kur’an i sunnet tretirali kao fasika, pokvarenjaka, otpadnika i nevjernika, a Božiji Poslanik, s.a.v.a., je rekao: 

“Ko vrijeđa Alija, uvrijedio je mene, a ko vrijeđa mene, uvrijedio je Allaha, a ko vrijeđa Allaha, On će ga baciti na nos u Vatru.”

(El-Mustedreku alas-sahihajn, sv. 3, str. 121; Nesai, El-Hasais, str. 76, hadis 86; Musnedu Ahmed, sv. 6, str. 323; Nesai, Es-Sunenul-kubra, sv. 5, str. 133, hadis 8476; El-Džami‘us-sagir, sv. 2, str. 608, hadis 8736; Tarihu Dimešk, sv. 14, str. 131, sv. 26, str. 305, sv. 30, str. 179, sv. 42, str. 266; Medžme‘uz-zevaid, sv. 9, str. 130.)

Ovo je kazna onome ko vrijeđa Alija, a šta je tek s onim ko ga proklinje, ko se borio protiv njega i ubio ga? Šta misli naša ulema o ovim činjenicama, ili su im na srcima katanci? 

 I reci: “Tebi se, Gospodaru moj, utječem za zaštitu od šejtanskih navraćanja na zlo, i Tebi se, Gospodaru moj, utječem da me od njihova prisustva zaštitiš!” El-Mu’minun, 97 i 98.

Rekao je Enes ibn Malik:

  “Ne vidim ništa od onog što je bilo za vrijeme Božijeg Poslanika.” Upitali su ga: “A namaz?” i on je odgovorio: “Zar niste upropastili ono što ste upropastili u namazu?”

 (Buharijeva zbirka hadisa, sv. 1, str. 372, hadis 529.)

Rekao je Zuhri:

“Ušao sam kod Enesa ibn Malika u Damasku, a on plače. Upitao sam ga šta ga je rasplakalo, a on je rekao: ‘Ne mogu da prepoznam ništa od onoga što sam poznavao, osim namaza, pa je i on izgubljen.’” 

(Ibid., str. 373, hadis 530; Ta‘likut-ta‘lik, sv. 2, str. 250; Et-Ta‘dil vet-tadžrih, sv. 2, str. 1016; El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 9, str. 106.)

Da neko ne bi pomislio da su tabiini ti koji su promijenili ono što su promijenili poslije onih ratova i fitneluka, želio bih da napomenem da je prvu promjenu u namazu uradio halifa Osman ibn Affan, a i majka vjernika Aiša. Oba šejha, Buharija i Muslim, prenose da je Božiji Poslanik, a.s., na Mini  klanjao dva rekata, i Ebu Bekr tako poslije njega, i Omer poslije Ebu Bekra, i Osman u početku svog hilafeta, a zatim je Osman klanjao četiri rekata.1

(Buharijeva zbirka hadisa, sv. 1, str. 728, hadis 1084; Muslimova zbirka hadisa, sv. 2, str. 400- 401, hadis 17 i 18 (694) i hadis 19 (695); Sunenu Ed-Darimi, sv. 2, str. 56; Nesai, Es-Sunenulkubra, sv. 3, str. 126; Abdurezzak, El-Musannef, sv. 2, str. 516.

Kao što prenosi Muslim u svom Sahihu da je Zuhri rekao Urvetu:

“Šta misliš o tome što Aiša klanja puni namaz na putovanju?” Odgovorio je: “Ona je to protumačila kao što je i Osman protumačio po svom mišljenju.”

 (Muslimova zbirka hadisa, sv. 2, str. 391, hadis 3 (685); Buharijeva zbirka hadisa, sv. 1, str. 733, hadis 1090; Nesai, Es-Sunenul-kubra, sv. 3, str. 143; Abdurezzak, El-Musannef, sv. 2, str. 516; Sahihu Ibn Huzejme, sv. 1, str. 156)

Subhanallah! Zar tumačenje koje uništava Poslanikov sunnet može biti nešto drugo osim ovoga i sličnog? Može li iko nakon ovoga koriti Ebu Hanifu ili nekog drugog od poglavara mezheba koji su po svom mišljenju tumačili propise, pa su nešto smatrali halalom, a nešto haramom u skladu sa svojim tumačenjem i idžtihadom, oponašajući u tome ove ashabe? Omer ibn Hattab je upotrijebio idžtihad i tumačio po svom mišljenju naspram izričito jasnih vjerskih tekstova od Poslanikovog sunneta, pa čak i naspram izričito jasnih tekstova iz časnog Kur’ana, pa bi presudio po svom mišljenju, poput njegovih riječi:

“Postojale su dvije mut‘e za vrijeme Božijeg Poslanika, a ja ih zabranjujem i kažnjavam za njih.”

(Predaje prenesene o Omerovoj zabrani mut‘atul-hadža i mut‘atul-nisa’a su mnogobrojne i s različitim tekstovima. Abdurezzak, El-Musannef, sv. 7, str. 500-501; Kenzul-ummal, sv. 22, str. 94 i sv. 16, str. 520; Et-Temhid, sv. 10, str. 112; Bejheki, Es-Sunenul-kubra, sv. 7, str. 206; Zadulme‘ad, sv. 2, str. 184; El-Mugni, sv. 7, str. 527; Ed-Durrul-mensur, sv. 2, str. 140; El-Muhalla, sv. 7, str. 107)

A onome koji je postao džunub i nije imao vodu kaže: “Nemoj klanjati.” (Izvor hadisa je ranije naveden iz Buharijeve i Muslimove zbirke hadisa. El-Maide)

Usprkos Allahovim riječima u suri El-Maide A ako ne nađete vode, onda rukama svojim čistu zemlju dotaknite i njima preko lica svojih i ruku svojih pređite. El-Maide, 6.)

Prenio je Buharija u svom Sahihu, u poglavlju “Ako se džunub boji za sebe”, zabilježio je od A‘meša da je rekao: “Čuo sam Šekika ibn Seleme kako je pričao da je bio kod Abdullaha (ibn Mesuda) i Ebu Muse (Aš‘arija), pa je Ebu Musa rekao: ‘Šta misliš, o Ebu Abdurrahmane, kada čovjek bude džunub, a ne nađe vode, šta će uraditi?’, a Abdullah mu je odgovorio: ‘Neće klanjati sve dok ne nađe vodu.’ Ebu Musa ga je onda upitao: ‘Šta ćeš onda uraditi s riječima Ammarovim kada mu Poslanik kaže: ‘dovoljno ti je bilo...?’ On mu je odvratio: ‘Zar ne vidiš da se Omer nije uvjerio time?’

(Potrebno je napomenuti da su prevodioci Buharijeve zbirke hadisa, da bi sakrili Omerovo suprotstavljanje jasnom ajetu iz časnog Kur’ana o tejemmumu, ovu posljednju rečenicu: “Zar ne vidiš da se Omer nije uvjerio time?”, ovako preveli: “Zar ne znaš da je Omer bio uvjeren Ammarovim riječima?”)

Ebu Musa je na to rekao: ‘Dobro, da ostavimo Ammarove riječi, šta ćeš uraditi s ovim ajetom?’ Abdullah nije znao šta kazati, pa je rekao: ‘Ako im damo olakšicu u ovome, možda će neko od njih kada bude hladno ostaviti vodu i uzeti tejemmum.’” A‘meš je upitao Šekika: “Je li zbog toga Abdullah ovo nije odobrio?”, on reče: “Da!”

(Buharijeva zbirka hadisa, sv. 1, str. 257, hadis 346; Muslimova zbirka hadisa, sv. 1, str. 621, hadis 110 (361); Sunen Ebu Davuda, sv. 1, str. 230, hadis 320; Ibn Ebu Šejbe, El-Musannef, sv. 1, str. 184; Nesai, Es-Sunenul-kubra, sv. 1, str. 136)

Mašallah! Abdullah je sam sebe imenovao imamom ummeta, pa izdaje fetve kako mu se čini i kako hoće, a ne kako to propisuje Allah u Kur’anu. Usprkos dokazivanju Ebu Muse Ešarija ajetom o tejemmumu, Abdullah kaže: “Ako mi damo olakšicu u ovome.” A ko si ti ?

Ko si ti pa da činiš nešto haramom, nešto halalom, a nešto olakšicom i zabranjuješ kako ti hoćeš? Tako mi života, u ovome slijediš običaj onih prije tebe i insistiraš u potvrđivanju njegovog stava kojim je dao fetvu o ostavljanju namaza kada nema vode, i nije se uvjerio argumentom Ammara ibn Jasira s Poslanikovim sunnetom, kao što se nisi ni ti uvjerio argumentom Ebu Muse iz časnog Kur’ana! Hoće li i poslije ovoga naši alimi tvrditi da su ashabi kao zvijezde, kojeg god da pratiš – na pravom si putu?!

Pa zar se ovom govoru iščuđavate i smijete se, a ne plačete – gordo dignutih glava?En-Nedžm, 59-61.

Prenosi Enes ibn Malik da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., rekao ensarijama:

 “Poslije mene ćete vidjeti veliku sebičnost i nepravedno uzdizanje, pa se strpite dok ne dođete Allahu i njegovom Poslaniku na Havd.” Enes je rekao: “Nismo se strpili.”

(Buharijeva zbirka hadisa, sv. 2, str. 825, hadis 3147; Muslimova zbirka hadisa, sv. 3, str. 313, hadis (1059); Musned Ahmed ibn Hanbel, sv. 3, str. 166; Nesai, Es-Sunenul-kubra, sv. 5, str. 89; Musnedu Ebu Ja‘la, sv. 6, str. 283; Sahihu Ibn Hibban, sv. 16, str. 267; Tarihul-islam, sv. 2, str. 601)

Ala ibn Musejjeb je čuo svog oca da kaže: “Sreo sam se s Berom ibn Azibom, r.a., pa mu rekao: ‘Blago tebi, družio si se s Poslanikom, a.s., i položio mu prisegu pod drvetom.’ On je rekao: ‘Sine moga brata, ti ne znaš šta smo mi sve novo izmislili poslije njega.’”

(Buharijeva zbirka hadisa, sv. 3, str. 304, hadis 4170; El-Isabe fi tamjizis-sahabe, sv. 3, str. 67; Tarihu Dimešk, sv. 20, str. 391.)

Ovaj ashab, jedan od onih prvih koji su prihvatili islam i koji su položili prisegu Poslaniku, a.s., pod drvetom, neka je Allah zadovoljan njima, jer Allah je znao šta je u njihovim srcima i dao im je blistavu pobjedu, svjedoči sam protiv sebe i svojih ashaba da su unijeli dosta novog poslije Poslanika. Ovo svjedočenje je potvrda onoga što je Poslanik, a.s., rekao – da će ashabi unijeti dosta novog u vjeru i da će se odmetnuti. Pa može li razuman čovjek prihvatiti i povjerovati u pravednost svih ashaba, kao što kažu sunije? Onaj ko ovo tvrdi, u suprotnosti je s razumom i onim što je preneseno, i istraživaču neće ostati nikakva mjerila na koja bi se oslonio u traženju istine.

Prenosi Buharija u svom Sahihu, u poglavlju “Odlike Omera ibn Hattaba”:

“Kada je ranjen Omer, pa ga je rana boljela, Ibn Abbas mu je rekao, da ga umiri:

‘Emirul-mu’minine, pa ako je i tako, družio si se s Božijim Poslanikom, pa si to dobro činio, a onda si se rastavio od njega i on je tobom bio zadovoljan, zatim si se družio s Ebu Bekrom i to si dobro radio, a onda si se odvojio od njega i on je tobom bio zadovoljan. Zatim si se družio s njihovim ashabima i to si lijepo radio, pa ako se i rastaviš s njima, rastavit ćeš se, a oni će tobom biti zadovoljni.’ Omer je onda rekao: ‘To što si spomenuo o druženju s Poslanikom i njegovom zadovoljstvu, to je Allahova milost koju mi je darovao. Ono što si spomenuo o druženju s Ebu Bekrom i njegovom zadovoljstvu, i to je milost Allahova, nek je uzvišen spomen na Njega, koju je darovao meni. A ovo što vidiš da sam uznemiren je zbog tebe i tvojih drugova. Tako mi Allaha, da imam punu zemlju zlata, iskupio bih se njime od Božije kazne, neka je On Slavljen i Uzvišen, prije nego Ga sretnem.’”

 ( Buharijeva zbirka hadisa, sv. 3, str. 29, hadis 3692; Taglikut-ta‘lik, sv. 4, str. 65; TarihulMedine, sv. 3, str. 913.)

Historija je zabilježila da je rekao:

“Kamo sreće da sam ovan i pripadam svojoj porodici, pa da me goje koliko žele, sve dok ne budem najdeblji što mogu, i kada ih posjeti neko njima drag, da od mojih organa naprave pečenje, isijeku me u komade i osuše na suncu, zatim me pojedu i da izađem u izmetu, da nisam čovjek.” 

(Ebu Nuejm, Hiljetul-evlija, sv. 1, str. 88, pod brojem 136, od njega preuzeo Kenzul-ummal, sv. 12, str. 619, hadis 35912; Tarihu Dimešk, sv. 30, str. 331; Bejheki, Šu‘abul-iman, sv. 1, str. 485)

Historija je zabilježila i za Ebu Bekra slično ovome, da je, kada je pogledao u pticu na drvetu, rekao: “Blago tebi, ptico, jedeš plodove i slijećeš na drveće, nećeš polagati račun, niti ćeš biti kažnjena, poželio sam da budem rastinje kraj puta, pa kada naiđe deva kraj mene, pojede me i izađem u balegi, a da nisam čovjek.”

(Kenzul-ummal, sv. 12, str. 528, hadis 35699; Ibn Ebu Šejbe, El-Musannef, sv. 8, str. 144, hadis 2; Tarihu Dimešk, sv. 30, str. 330; Bejheki, Šu‘abul-iman, sv. 1, str. 485. 160 Et-Tabekatul-kubra, sv. 3, str. 360; Šu‘abul-iman, sv. 1, str. 486; Kenzul-ummal, sv. 12, str. 619)

Drugi put je rekao: “Da me majka nije rodila! Da sam slamka u ćerpiču?”  Junus, 62-64

Ovo su samo neki primjeri. A ovo je Allahova Knjiga, koja donosi radosne vijesti vjernicima:

I znajte zaista Allahovi prijatelji se ničega ne boje i ni za čim ne tuguju, oni koji budu vjerovali i koji se budu Allaha bojali, za njih su dobre vijesti u životu ovosvjetskom i na onom svijetu, – Allahove riječi niko ne može izmijeniti – to će, zaista, velik uspjeh biti. Junus, 62-64

Također kaže:

Onima koji govore: “Gospodar naš je Allah” pa poslije ostanu pri tome – dolaze meleci: “Ne bojte se i ne žalostite se, i radujte se Džennetu koji vam je obećan. Mi smo zaštitnici vaši u životu na ovom svijetu, a i na onom; u njemu ćete imati sve ono što duše vaše zažele, i što god zatražite – imaćete, bićete počašćeni od Onoga Koji prašta i Koji je Milostiv.”  Fussilet, 30-32

Kako mogu Ebu Bekr i Omer željeti da nisu insani, kada je Allah, dž.š., čovjeka odlikovao iznad ostalih stvorenja?! Ako se na običnog vjernika koji je postojan u svom životu spuštaju meleci i raduju ga njegovim položajem u Džennetu, pa se on ne boji Božije kazne niti tuguje za onim što ostavlja iza sebe na ovom svijetu jer ima radosne vijesti u ovosvjetskom životu prije nego što dođe do Ahireta, šta je onda s velikanima ashaba, koji su najbolji ljudi nakon Božijeg Poslanika, kako su nas naučili, da priželjkuju da budu izmet, balega, slamka, ćerpič. A da su ih meleci obradovali radosnom viješću o Džennetu, ne bi željeli da imaju zlata koliko je zemlja da se iskupe od Allahove kazne prije nego što Ga sretnu. Uzvišeni Allah kaže:

Kada bi nevjernik imao sve ono što na Zemlji postoji, sve bi on to dao samo da se otkupi. A kada vide patnju, sakriće tugu, i biće im po pravdi presuđeno, neće im se učiniti nažao.  Junus, 54.

Još kaže:

Kad bi mnogobošci imali sve što je na Zemlji, i još toliko, na Sudnjem danu oni bi sve to dali da bi se teške patnje iskupili; A Allah će ih kazniti kaznom kakvu nisu mogli ni naslutiti, i predočiće im se rđava djela njihova koja su radili i snaći će ih baš ono čemu su se izrugivali.  Ez-Zumer, 47 i 48

A ja želim, iz sveg srca, da ovaj ajet ne obuhvata velike ashabe, na primjer Ebu Bekra Sidika i Omera Faruka... Međutim, dosta sam se zaustavljao kod ovakvih tekstova da posmatram ove osjetljive dijelove koji govore o njihovom odnosu s Poslanikom i šta se razvilo od toga – izostajanje u izvršavanju njegovih naredbi i odazivanju kada on zove u posljednjim trenucima svog mubarek života, što ga je naljutilo toliko da je zatražio da izađu iz njegove kuće... Dočaravam sebi sliku događaja koji su se odigrali poslije Poslanikove smrti i ono što se dogodilo s njegovom čistom kćerkom Zehrom – uznemiravanja, potcjenjivanja i nepriznavanja, a Poslanik, a.s., je rekao: 

“Fatima je dio mene, ko nju naljuti, naljutio je mene.”

(Buharijeva zbirka hadisa, sv. 3, str. 46, hadis 3714; Ibn Ebu Šejbe, El-Musannef, sv. 7, str. 526; El-Ahad vel-mesani, sv. 5, str. 361; El-Hasais, str. 121; El-Mu‘džemul-kebir, sv. 22, str. 404.)

Fatima je rekla Ebu Bekru i Omeru:

- Tako vam Boga, zar niste čuli Božijeg Poslanika, a.s., da kaže:

“Fatimino zadovoljstvo je moje zadovoljstvo i Fatimina srdžba je moja srdžba. Pa ko voli moju kćerku Fatimu, voli mene. Ko učini da je Fatima zadovoljna, kao da je mene učinio zadovoljnim, a ko naljuti Fatimu, naljutio je mene.” - Da, čuli smo to od Božijeg Poslanika. - Pozivam Allaha i Njegove meleke za svjedoke da ste me vas dvojica nljutili i da nisam zadovoljna vama. A ako se sretnem s Poslanikom, požalit ću mu se na vas dvojicu.

(Ibn Kutejbe, El-Imametu ves-sijaset, sv. 1, str. 31; Makrizi, Fadlu ālil-bejt, str. 66.)

Ostavljamo ovu predaju, zbog koje se srce cijepa od žalosti, jer je možda Ibn Kutejbe, jedan od velikih sunijskih alima koji ima napisane knjige iz tefsira, hadisa, gramatike, historije, možda je i on postao šiija, kako mi reče jedan od protivnika kada sam mu pokazao njegovu knjigu Tarihul-hulefa.

Ovo je  upravo propaganda u kojoj neki od naše uleme traže utočište nakon što ne mogu naći izlaza. Pa je tako Taberi postao šiija, pa Nesai koji je napisao knjigu o svojstvima Imama Alija, i on je postao šiija, i Ibn Kutejbe je postao šiija, pa čak i Taha Husejn, jedan od savremenika, kada je napisao knjigu El-Fitnetulkubra i spomenuo hadis iz Gadir Huma, priznavši i mnoge druge činjenice – i on je postao šiija! Istina je da oni nisu postali šiije, jer kada pričaju o šiijama, ne spominju o njima ništa osim onog što je sramotno. Oni su branili pravednost ashaba svim mogućim sredstvima, ali ko spomene odlike Imama Alija i prizna greške što su ih veliki ashabi počinili, optužit ćemo ga da je šiija. Dovoljno je da pred nekim kažeš, kad spomeneš Poslanika, “Sallallahu alejhi ve alihi” ili “Ali, alejhi sellam” pa da ti se kaže da si šiija. Jednom sam, vodeći dijalog s jednim od naših alima, upitao:

- Šta misliš o Buhariji? - On je muhaddis, a njegova knjiga je najvjerodostojnija knjiga poslije Kur’ana kod nas i u tome su saglasni svi alimi. - On je šiija. Podrugljivo se nasmijao i rekao:

- Bože sačuvaj da imam Buharija bude šiija!

- Zar ti nisi rekao da je svako ko kaže: “Ali, alejhi selam” šiija?

- Da, jesam. Zatim sam pokazao njemu i onima što su bili s njim Sahihul-Buhari i na nekoliko mjesta, kad se spomene ime Ali, stoji “alejhi selam” (Buharijeva zbirka hadisa, sv. 3, str. 832, o suri Ez-Zarijat.)

Fatima, “alejha selam” ( Ibid., str. 459, hadis 4433-4434.)

i Husejn ibn Ali “alejhima selam”. (Ibid., str. 1017, objašnjenje ajeta. Također i za Imama Hasana, sv. 2, str. 1074, hadis 3544.)

Ušutio je i nije znao šta da kaže. Vratit ću se na predaju Ibn Kutejbe, koji tvrdi da je Fatima bila ljuta na Ebu Bekra i Omera. Ako sumnjam u to, ne mogu sumnjati u Sahihul-Buhari, koji je najvjerodostojnija knjiga poslije Kur’ana kod nas. Obavezali smo se time da je sahih i šiije se mogu pozivati na taj sahih protiv nas i dokazima uvjeravati iz knjige koju smo sebi nametnuli. Ovo je pravda za sve one koji razum imaju. Evo, Buharija prenosi u poglavlju “Odlike Poslaniku bliskih” da je Božiji Poslanik rekao:

“Fatima je dio mene, ko je naljuti, naljutio je mene.” (Već je naveden izvor.)

 Kao što prenosi u poglavlju “Bitka na Hajberu” od Aiše da je Fatima, a.s., Poslanikova kćerka, poslala pismo Ebu Bekru u kojem ga pita za svoje nasljedstvo od Božijeg Poslanika. Ebu Bekr je odbio da dadne Fatimi bilo šta od toga. Fatima se naljutila na njega, izbjegavala ga i nije s njim govorila do svoje smrti.

(Buharijeva zbirka hadisa, sv. 3, str. 336, hadis 4240-4241; Muslimova zbirka hadisa, sv. 5, str. 426, hadis 52 (1759); Es-Sunenul-kubra, sv. 6, str. 300; Sahihu Ibn Hibban, sv. 11, str. 153.)

Na kraju, rezultat je jedan, spomenuo ga je Buharija sažeto, a spomenuo ga je i Ibn Kutejbe detaljnije, a to je da se Božiji Poslanik rasrdi zbog srdžbe hazreti Fatime i zadovoljan je ako je ona zadovoljna, a Fatima je umrla ljuta na Ebu Bekra i Omera. Ako Buharija kaže: “Umrla je ljuta na Ebu Bekra i nije govorila s njim sve do smrti”, značenje je jedno, nije skriveno. Ako je Fatima predvodnica svih žena svijeta, što jasno prenosi Buharija u knjizi Traženje dozvole, u poglavlju “Ko šapatom izgovara molitvu pred ljudima”, i ako je Fatima jedinstvena žena u ummetu, ona od koje je Allah odstranio nečistoću i potpuno je očistio, onda njena ljutnja nije bila bezrazložna i zato se Allah i Njegov Poslanik ljute ako se ona ljuti. Zato je Ebu Bekr rekao: “Utječem se Allahu od Njegove ljutnje i tvoje ljutnje, Fatima.” Ebu Bekr je počeo gorko plakati, tako da mu umalo duša nije izašla iz tijela, a ona je rekla: “Upućivat ću dove Allahu protiv tebe na svakom namazu.” Ebu Bekr je izašao plačući i govoreći: “Nema potrebe da mi polažete zakletvu, opozovite polaganje prisege meni!”

(Tarihul-hulefa, poznata pod nazivom El-Imametu ves-sijase, Ibn Kutejbe, sv. 1, str. 33.)

Međutim, mnogi od historičara i od naše uleme priznaju da, kada se Fatima, a.s., prepirala s Ebu Bekrom o daru, nasljedstvu i onome što joj je pripadalo kao Poslanikovim bliskim srodnicima, sve njene molbe su bile odbijene. Ona umire ljuta na njega, samo što ova ulema prelazi preko ovih događaja kao da se nisu ni dogodili i ne žele da o njima raspravljaju, čuvajući ugled Ebu Bekra, kao što obično tako postupaju na svakom mjestu gdje se dovede u pitanje njegova čast. Ono što najviše čudi ovdje jesu riječi nekih kada se spomene   ovaj događaj: “Bože sačuvaj da Fatima traži nešto na što nema pravo! Bože sačuvaj da Ebu Bekr zabranjuje njoj njeno pravo!” Ovom igrom riječi, neki alim pomišlja da je riješio problem i uvjerio one koji istražuju. Njegove su riječi kao da neko kaže: “Bože sačuvaj da Kur’an govori neistinu! Bože sačuvaj da Benu Israil obožava tele!”

Već smo bili svjedoci toga da ulema govori o onome što ne poznaje dobro i vjeruju u nešto i u njegovu suprotnost u isto vrijeme. Dakle, potvrđeno je da je Fatima tražila, a Ebu Bekr je odbio da joj ispuni njene molbe. Ili ona laže, Bože sačuvaj, ili je Ebu Bekr bio nepravedan prema njoj – ne postoji treće rješenje za ovo pitanje, kao što to želi neka naša ulema. Dokazi iz razuma i predaje brane da predvodnica žena bude lažljivica, jer je potvrđeno od njenog oca, Poslanika, s.a.v.a.: “Fatima je dio mene, ko je ljuti, ljuti mene.” Logično je da onaj ko laže ne zaslužuje ovakve riječi od Poslanika. Sam hadis upućuje na to da je Fatima zaštićena od laži i drugih grijeha, kao što i ajet o čišćenju, koji govori o njenom mužu i dvojici sinova,( El-Ahzab, 33.)

upućuje na njenu bezgrešnost, što je i sama Aiša potvrdila.

(Muslimova zbirka hadisa, sv. 7, str. 361, hadis 61 (2424); Musned Ahmed ibn Hanbel, sv. 6, str. 292 i 323; Tirmizijin Džami‘-sunen, sv. 7, str. 441, hadis 4142; Džami‘ul-usul, sv. 10, str. 100; El-Hasais, str. 81; El-Mustedreku alas-sahihajn, sv. 2, str. 416.)

Ništa drugo ne preostaje onim razumnim nego da priznaju da joj je učinjena nepravda. Njeno utjerivanje u laž u njenim zahtjevima je vrlo lahka stvar za onoga koji je njeno spaljivanje smatrao dozvoljenim ako ne izađu iz njene kuće oni koji nisu dali prisegu

(Tarihul-hulefa, sv. 1, str. 20.)

Zato je vidiš, neka je selam na nju, da nije dozvolila ulazak kod nje kada su Ebu Bekr i Omer to tražili. A kada ih je Ali uveo, ona je okrenula lice prema zidu i nije htjela ni da ih pogleda. ( Ibid)

Kada je umrla, ukopana je noću, tajno, jer je tako tražila u oporuci, tako da niko od njih ne prisustvuje njenoj dženazi.

(Buharijeva zbirka hadisa, sv. 3, str. 336, hadis 4240-4241; Muslimova zbirka hadisa, sv. 5, str. 426, hadis 52 (1759); Sahihu Ibn Hibban, sv. 14, str. 573.)

Kabur Poslanikove kćerke je ostao nepoznat do dana današnjeg. I ja se pitam zašto naša ulema šuti o ovim činjenicama, ne želeći da ih ispituju, pa čak ni da ih spominju, a ashabe Božijeg Poslanika nam predstavljaju kao da su oni meleci, da nikad ne griješe. Ako nekog od njih upitaš kako je ubijen Osman, Zun-Nurejn, odgovorit će da su Egipćani, a to su nevjernici, došli i ubili ga i sve će se završiti u dvije rečenice. Ali, kada sam našao priliku za istraživanje i čitanje historije, našao sam da su Osmana ubili na prvom mjestu ashabi, a predvodila ih je majka vjernika Aiša, koja je pozivala da ga ubiju i rekla da je njegova krv dozvoljena, govoreći: “Ubijte senilnog, on je nevjernik!”

(Lisanul-arab, sv. 14, str. 103; El-Ikdul-ferid, sv. 4, str. 290; Tarihut-Taberi, sv. 4, str. 407; El-Kamil fit-tarih, sv. 3, str. 206; El-Futuh, sv. 2, str. 249; Šerhu Nehdžil-belaga, sv. 20, str. 17; En-Nihaje fi garibil-hadisi, sv. 5, str. 80; El-Imametu ves-sijase, sv. 1, str. 51; Tezkiretul-havas, str. 61-64.)

Također, nalazimo Talhu, Zubejra, Muhammeda ibn Ebu Bekra i druge poznate ashabe da su ga opkolili i nisu mu dali da pije vode da bi ga prisilili da opozove svoj hilafet. Historičari nam prenose da su ashabi bili ti koji su spriječili da se njegovo tijelo ukopa u mezarju muslimana, pa je pokopan u Haš Kevkebu, (Haš Kevkeb; haš znači bašča, a Kevkeb je ime jednog ensarije. Ovo mjesto se nalazi kod Beki‘ul-garkada, Osman ga je kupio i pripojio Beki‘u, pa kada je ubijen, tu je i ukopan. Mu‘džemul-buldan, sv. 2, str. 262.)

bez gasuljenja i ćefina. Subhanallah, kako se onda nama kaže da je ubijen nepravedno i da oni koji su ga ubili nisu muslimani? I ovo je kao slučaj s Fatimom i Ebu Bekrom.

(Štaviše, nazvali su ih haridžijama; Umdetul-kari’, sv. 5, str. 231: “…i rekao je Ibn Vaddah: Predvodnik smutnje je bio Abdurahman ibn Udejs El-Belevi.” A Bejheki je rekao: “I došlo je do mene da je Muhamed ibn Jahja Ed-Duhli rekao: ‘Abdurahman el-Belevi je glava smutnje od kojeg nije dozvoljeno bilježiti hadis.’” Imta‘ul-esma, sv. 13, str. 209; Tarihul-islam, sv. 3, str. 532. Treba napomenuti da je ovaj Abdurahman ibn Udejs El-Belevi bio od onih koji su dali prisegu Poslaniku ispod drveta.)

Dakle, ili je Osman nepravedno ubijen, pa ćemo ashabe koji su ga ubili ili učestvovali u njegovom ubistvu proglasiti ubicama, zločincima, jer su ubili halifu muslimana nepravedno i pratili njegovu dženazu gađajući je kamenjem, ponizivši ga kako živog tako i mrtvog, ili su ti ashabi smatrali dozvoljenim ubistvo Osmana zbog toga što je počinio djela koja su u suprotnosti s islamom, kao što to prenosi historija. Treće mogućnosti nema, osim da kažemo da historija laže i da sami sebe obmanemo, pa kažemo: “Egipćani su nevjernici, oni su ubili Osmana.”

U oba slučaja je jasna negacija za tvrdnju o pravednosti svih ashaba bez izuzetka. Ili je Osman nepravedan ili su njegove ubice nepravedne, a svi su ashabi, i time su naše tvrdnje neistinite. Ostaje tvrdnja šiija o pravednosti jednih, a nepravednosti drugih.

Pitamo se o Bici oko deve, čiju je vatru zapalila majka vjernika Aiša, jer ju je ona lično vodila. Kako je majka pravovjernih Aiša izašla iz svoje kuće, a Allah joj naređuje da u njoj boravi:

U kućama svojim boravite i ljepotu svoju, kao u davno pagansko doba, ne pokazujte.El-Ahzab, 33.

Pitamo se s kojim pravom je majka pravovjernih smatrala dozvoljenom borbu protiv halife muslimana Alija ibn Ebu Taliba, a on je zaštitnik svakog vjernika i vjernice? Kao po običaju i vrlo jednostavno će odgovoriti naša ulema da ona nije voljela Imama Alija

(Mržnja Aiše prema Imamu Aliju prenesena je u mnogim predajama ehli suneta s vjerodostojnim lancima prenosilaca. Erva’ul-galil, sv. 1, str. 177; Buharijeva zbirka hadisa, sv. 1, str. 448, hadis 665; Muslimova zbirka hadisa, sv. 2, str. 73, hadis 91 (418))

jer je Poslaniku ukazao na to da se razvede od nje u događaju kada je ona lažno optužena za nemoral.

(Događaj ifk, da je Aiša u jednom od pohoda u pola noći ostala u pustinji, a muslimanska vojska na čelu s Poslanikom otišla, pa je onda ona bila optužena za nemoral s čovjekom koji se pojavio i doveo je, i da je Kur’an objavio da je brani, iz temelja je neistinit. Ajeti su objavljeni o lažnoj optužbi na račun druge Poslanikove supruge, ali vladajuća struja, da bi izmislili odliku za Aišu, taj događaj pripisala je njoj, da bi se časni ajeti odnosili na nju.)

Oni žele da nas uvjere da je ovaj događaj, ako je istinit, a to je Alijev savjet da se Poslanik razvede od nje, dovoljan da odbije poslušnost svome Gospodaru, da skine veo koji joj je Poslanik naredio, da se popne na kamilu, a Božiji Poslanik joj je to zabranio i upozorio je da se čuva da ne zalaju na nju psi Hav’eba. (El-Imametu ves-sijase, str. 76-98)

Bez obzira na sve to, ona prelazi velike udaljenosti iz Medine u Mekku, a odatle u Basru, i dozvoljava da se ubijaju nevini i da se bori protiv Zapovjednika vjernika i ashaba koji su mu položili prisegu i uzrok je ubijanja hiljada muslimana, kao što to spominju historičari.

(Tarihut-Taberi, sv. 3, str. 463; El-Kamil fit-tarih, sv. 3, str. 8; El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 6, str. 238; Tarihul-islam, sv. 3, str. 485.)

I sve to samo zato što ona ne voli Imama Alija, jer je on savjetovao Poslanika da se razvede od nje, a Poslanik se opet nije razveo od nje. Zašto ovolika mržnja? Historičari su zapisali još neprijateljskih stajališta spram Imama Alija koje je nemoguće objasniti. Vraćala se iz Mekke kad su je obavijestili na putu da je Osman ubijen. Veoma se obradovala, ali kada je čula da je svijet položio prisegu Imamu Aliju, naljutila se i rekla: “Više bih voljela da su se nebesa srušila na zemlju nego da njome upravlja Ibn Ebu Talib.” A onda je rekla da je vrate (Tarihut-Taberi, sv. 3, str. 477; El-Kamil fit-tarih, sv. 3, str. 206.) i počela paliti vatru fitneluka za pobunu protiv Alija, kojem nije htjela ni ime da se spominje, kao što je historija i zapisala o njoj. Zar majka vjernika nije čula Poslanikove, a.s., riječi: “Ljubav prema Aliju je znak imana, a mržnja prema njemu je znak licemjerstva.” ( Izvor je već naveden na str. 119 pod brojem 135)

Čak su neki ashabi govorili: “Munafike smo prepoznavali samo po njihovoj mržnji prema Aliju.”

(Tirmizijin Džami‘-sunen, sv. 7, str. 335, hadis 3979.)

Zar majka vjernika nije čula Poslanikove riječi: “Čiji sam ja zaštitnik bio, Ali mu je zaštitnik...”

( Izvor je naveden već na str. 121 pod brojem 142.)

Ona je, bez sumnje, čula sve ovo, ali nije ga voljela, niti je spominjala njegovo ime, nego je, kada je čula da je mrtav, pala na sedždu zahvaljujući Allahu.

(Ebul-Feredž el-Isfahani u Mekatibul-talibijin, na str. 27, spomenuo je njeno padanje na sedždu kada je čula vijest o ubistvu Alija. Spomenuli su to i Taberi u Tarihut-Taberi, sv. 4, str. 115 i Ibn Esir u El-Kamil fit-tarih, sv. 3, str. 394.)

Da ostavim sve ovo, jer ne istražujem Aišinu historiju, nego želim samo dokazati suprotstavljanje mnogih ashaba osnovama islama i odbijanje poslušnosti Poslanikovim naredbama. Dovoljna mi je ova fitna majke vjernika kao jedan dokaz oko kojeg su se složili svi historičari. Kažu, kada je Aiša prošla vode pod imenom Hav’eb i kada su psi na nju zalajali, sjetila se upozorenja svoga muža, Božijeg Poslanika, i njegove zabrane da ona bude vlasnica kamile, zaplakala je i rekla: “Vratite me, vratite me!”

Ali Talha i Zubejr joj dovode pedeset ljudi kojima su platili i oni se zaklinju Bogom da se ova voda ne zove Hav’eb, pa je ona nastavila svoje putovanje u Basru. Historičari spominju da je ovo prvo lažno svjedočenje u islamu.

( Mes‘udi u Murudžuz-zeheb, sv. 1, str. 647 i Ibn Ebul-Hadid u Šerhu Nehdžil-belaga, sv. 9, str. 310, pišu da su Talha i Zubejr to uradili. Međutim, u Tarihul-Ja‘kubi, sv. 2, str. 79, TarihutTaberi, sv. 3, str. 485, El-Imametu ves-sijase, sv. 1, str. 82, El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 7, str. 258 i Ensabul-ešraf, str. 224, spomenuli su da je Zubejrov sin, tj. Aišin sestrić Abdullah ibn Zubejr, ashab, bio taj koji je doveo te svjedoke i oni su se zakleli da se ta voda ne zove Hav’eb)

Uputite nas, o muslimani, vlasnici razuma, na rješenje ovog problema! Jesu li ovo ti veliki ashabi u čiju pravednost vjerujemo i za koje tvrdimo da su najbolji ljudi poslije Božijeg Poslanika, s.a.v.a.? Oni lažno svjedoče, a to je Poslanik ubrajao u najveće grijehe koji vode u Vatru. Uvijek se vraća i ponavlja isto pitanje: Ko je od njih na putu istine, a ko nije? Ili su Ali i oni s njim nepravedni i na putu laži, ili su Aiša i oni s njom kao Talha, Zubejr i drugi nepravedni i na krivom putu? Ne postoji treća mogućnost. Pravedan istraživač će nageti ispravnosti Alija, s kojim ide istina gdje god on ide,( Ebu Ja‘la bilježi u svom Musnedu, u sv. 2, na str. 318, od Ebu Seida da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., vidjevši Alija da prolazi, rekao: “Istina je s ovim, istina je s ovim.” To isto bilježi Ibn Asakir u Tarihu Dimešk, sv. 42, str. 449, El-Mutteki El-Hindi u Kenzul-ummal, sv. 1, str. 621, Hejsemi u Medžme‘uz-zevaid, sv. 7, str. 235, a i od Imama Alija, a.s., prenesene su njegove riječi: “Rekao je Božiji Poslanik, s.a.v.a.: ‘Neka se Allah smiluje Aliju, Bože, okreći istinu s njim, gdje god da se on kreće’”, što je zabilježio Tirmizi u Tirmizijinom Džami‘-sunenu, sv. 7, str. 333, hadis 3979; Taberani u El-Mu‘džemul-evsat, sv. 6, str. 95, Ibn Asakir u Tarihu Dimešk, sv. 30, str. 63, Ebu Ja‘la u svom Musnedu, sv. 1, str. 419 i Hakim u El-Mustedreku alas-sahihajn, sv. 3, str. 124. Vjerodostojnost hadisa su utvrdili Ebu Mensur Eš-Šafe‘i u svojoj knjizi El-Erbein fi menakibi ummehatil mu’minin, str. 86 i Sujuti u El-Džami‘us-sagir, kako je to spomenuo El-Menavi u Fejdul-kadir, sv. 4, str. 25, a veliki mufesir Fahruddin Razi tretirao ga je kao općeprihvaćen, pa u svom tefsiru u sv. 1, na str. 205, piše: “I ko god u svojoj vjeri oponaša Alija ibn Ebu Taliba, on se uputio pravim putem, a dokaz za to su Poslanikove riječi: ‘Bože, okreći istinu s Alijem gdje god da se on kreće.’”) a odbacit će fitnu majke vjernika Aiše i njenih sljedbenika, koji su upalili tu vatru i nisu je ugasili dok nije sagorjelo i sirovo i suho i čiji su tragovi ostali do današnjih dana. Još bih dodao, da umirim srce, da je Buharija prenio u svom Sahihu, u knjizi o fitnelucima, u poglavlju “Fitna koja nadolazi kao valovi mora”: “Kada su Talha, Zubejr i Aiša išli prema Basri, Ali je poslao Ammara ibn Jasira i Hasana ibn Alija, pa su nam došli u Kufu i popeli se na minber. Hasan ibn Ali se popeo na vrh minbera, a Ammar je stao u podnožje, ispod Hasana. Okupili smo se oko minbera i čuo sam Ammara da kaže:

Aiša ide prema Basri. Tako mi Allaha, ona je supruga vašeg Poslanika, na Dunjaluku i Ahiretu, ali Allah, neka je uzvišen, iskušao vas je da sazna pokoravate li se Njemu ili njoj.’”

(Buharijeva zbirka hadisa, sv. 4, str. 958, hadis 7100; Tarihu Dimešk, sv. 43, str. 458; Kenzulummal, sv. 13, str. 694; El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 8, str. 101)

Također prenosi Buharija, u knjizi Šartovi, u poglavlju “Predaje prenesene o kućama Poslanikovih žena”: “Ustao je Poslanik, a.s., i držeći govor, pokazao je prema mjestu gdje je stanovala Aiša, pa rekao: 

‘Evo ovdje je smutnja! Evo ovdje je smutnja! Evo, ovdje je smutnja, odakle će izaći šejtanovi rogovi!’”

(Buharijeva zbirka hadisa, sv. 2, str. 796, hadis 3104; Muslimova zbirka hadisa, sv. 8, str. 352, hadis 46 i 48 (2905); Musned Ahmed ibn Hanbel, sv. 2, str. 23; Muslimov tekst glasi: “Poslanik, s.a.v.a., je izišao iz Aišine kuće pa rekao: ‘Glava nevjerstva je odavde, odatle će se pojaviti šejtanski rog’”, znači s istoka. I u drugoj predaji iz Muslimove zbirke hadisa, u Poglavlju o smutnjama stoji: “Poslanik, s.a.v.a., je stao na ulazu Hafsine kuće pa rukom pokazujući prema istoku rekao: ‘Ovdje je smutnja odakle će se pojaviti šejtanski rog.’” Dakle ono što je navedeno u prvoj predaji “znači s istoka” i u drugoj predaji “pokazujući prema istoku”, to je zaključak prenosilaca i nije od Božijeg Poslanika, jer je on, s.a.v.a., pokazivao prema Aišinoj ili Hafsinoj kući i rekao: ‘Odavde je smutnja.’ Zato ćemo držati do teksta predaje, zanemarivši tumačenje prenosioca. To što postoje i predaje u kojima se ne spominje Aišino ili Hafsino ime već pokazivanje prema istoku, a koje su neograničene, po pravilu će se objasniti tim ograničenim predajama. I ako ih ostavimo neograničenim, opet će obuhvatiti Aišu, jer ona je bila prva koja je rasplamsala vatru smutnje na istoku.)

Buharija još prenosi vrlo čudne i zanimljive stvari o njenom neodgojenom ponašanju prema Poslaniku, pa ju je i otac udario da joj je krv potekla, zatim o pretvaranju pred Poslanikom, a.s., pa joj Allah prijeti razvodom i da će mu Allah dati bolju od nje. Ovo su druge priče čije bi se objašnjenje odužilo.

Poslije svega ovoga, pitam se po čemu je to Aiša zaslužila ovakvo poštovanje i ugled kod sunija? Je li zato što je Poslanikova žena? Ako je zato, Poslanik je imao još žena, među kojima je bilo boljih od Aiše, kako je sam Poslanik izjavio.

(Vidi Ibn Hadžer, Fethul-bari, sv. 7, str. 116, poglavlje 20, u kojem navodi mišljenje uleme o prednosti Hatidže nad Aišom i ostalih majki vjernika: “Ibn Arebi tvrdi da ne postoji nikakvo razilaženje u tome da je Hatidža bolja od Aiše.)

Ili zato što je kćerka Ebu Bekrova? Ili zato što je odigrala veliku ulogu u negiranju Poslanikove oporuke Aliju, pa je rekla, kada su kod nje spomenuli da je Poslanik ostavio oporuku Aliju o nasljedstvu:

“Ko je to rekao, vidjela sam Poslanika, a ja sam ga bila naslonila na svoja prsa. Zatim je zatražio leđen, pa se nagnuo i umro, a da nisam osjetila. Pa kako je ostavio oporuku Aliju.”

(Buharijeva zbirka hadisa, sv. 3, str. 471, hadis 4459)

Ili zato što se borila protiv njega bez ikakve milosti, a onda poslije njega i protiv njegove djece, kad se čak suprotstavila dženazi Hasana, Predvodnika mladića u Džennetu, i zabranila da se ukopa kod svog djeda, Božijeg Poslanika, rekavši: “Ne unosite u moju kuću onog koga ne volim!”

(El-Mustedreku alas-sahihajn, sv. 3, str. 167; El-Karadžeki, Kitabut-ta‘adžub, str. 56; ErRavendi, El-Haraidž vel-džeraih, sv. 1, str. 242; Kašful-gumme, sv. 2, str. 208; Biharul-envar, sv. 44, str. 154 i 157. A što se tiče njenog sprečavanja da Imam Hasan bude ukopan kod svog djeda, vidi: Tarihu Dimešk, sv. 13, str. 293; Ensabul-ešraf, sv. 3, str. 298; Mekatilut-talibijin, str. 82; Tarihu Ebul-Fida, sv. 1, str. 255; Tarihul-Ja‘kubi, sv. 2, str. 134)

A zaboravila je ili zanemarila riječi Božijeg Poslanika o njemu i njegovom bratu:

“Hasan i Husejn su predvodnici mladića u Džennetu” (Tirmizijin Džami‘-sunen, sv. 7, str. 373, hadis 4035; Musned Ahmed ibn Hanbel, sv. 3, str. 3, 62, 64, 82; El-Mustedreku alas-sahihajn, sv. 3, str. 167 i komentarisao je: “Ovaj hadis je vjerodostojan s mnogih puteva prenošenja i stvarno sam iznenađen kako ga Buharija i Muslim nisu zabilježili.”)

ili:

“Allah voli onog ko voli njih dvojicu, a ne voli onog ko ne voli njih dvojicu” (El-Mustedreku alas-sahihajn, sv. 3, str. 166 i 171.)

ili njegove riječi:

“Ja sam u ratu s onim ko ratuje protiv vas i u miru s onim ko je u miru s vama.”

(Musned Ahmed ibn Hanbel, sv. 2, str. 442; Sunen Ibn Madže, sv. 1, str. 153, hadis 145; Tirmizijin Džami‘-sunen, sv. 7, str. 441, hadis 4141; Ibn Ebu Šejbe, El-Musannef, sv. 7, str. 512; Sahihu Ibn Hibban, sv. 15, str. 434; El-Mu‘džemul-kebir, sv. 3, str. 40; Tarihu Bagdad, sv. 7, str. 144; Tarihu Dimešk, sv. 3, str. 218; El-Mustedreku alas-sahihajn, sv. 3, str. 149)

I još puno toga, ali sada ne želim oduljiti…, a kako ne kad su njih dvojica bosiljak ovog ummeta. I to nije čudno, jer ona je mnogo više od toga čula o Aliju, ali uprkos Poslanikovim upozorenjima, ona se samo borila protiv njega, huškala ljude protiv njega i negirala njegove prednosti i odlike i zato su je voljele emevije i dali joj tako veličanstven položaj do kojeg se ne može stići, prenosili o njenim odlikama ono čime su napunjeni svesci i pokrenute povorke do te mjere da su je učinili najvećim autoritetom islamskog ummeta, jer samo kod nje je polovina vjere. A možda su drugu polovinu izdvojili Ebu Hurejri, koji im je prenosio ono što su željeli, učinili ga bliskim sebi, učinili ga namjesnikom Medine, izgradili mu palaču Akik nakon što je bio bijednik i dali mu nadimak “prenosilac islama”. Time je on olakšao emevijama da imaju potpuno novu vjeru, u kojoj nema iz Allahove knjige i sunneta Njegova Poslanika ničeg osim onog što njihovi prohtjevi žele i čime se jača njihova vlast i dominacija. A ova “vjera” je dostojna da bude igračka i šala puna protivrječnosti i praznovjerja. Time su izbrisane istine, a na njihovo mjesto su došle tmine, a ljude su naveli na to i primamili ih sebi. Tako je Allahova vjera kod njih postala komedija, kojoj ne pridaju nikakvu važnost, niti se boje Allaha kao što se boje Muavije. Kada upitamo nekog od naše uleme o borbi Muavije protiv Alija, kojem su položili prisegu i muhadžiri i ensarije, o tom groznom ratu koji je prouzrokovao podjelu muslimana na šiije i sunije, rascijepljenost islama koji se nije spojio ni do danas, oni će, po običaju, lahko odgovoriti riječima: “Alija i Muavija su dva cijenjena ashaba. Samostalno su odlučivali, pa je Ali sam donio odluku i uradio je kako treba te ima dvije nagrade. I Muavija je sam donio odluku i pogriješio je, pa zato ima samo jednu nagradu.” I mi nemamo pravo suditi im ili govoriti protiv njih, a Allah je rekao:

Taj je narod bio i nestao; njemu pripada ono što je zaslužio, a vama pripada ono što ste zaslužili; vi nećete biti pitani za ono što su oni radili. El-Bekare, 141

Ovakvi su, nažalost, naši odgovori, a oni su, kao što vidiš, mudrolije, koje ne prihvata ni razum, ni vjera, niti ih priznaje šerijat. Bože, pred Tobom se odričem od gluposti mišljenja i posrtaja strasti, Tebi se, Gospodaru moj, utječem za zaštitu od šejtanskih navraćanja na zlo, i Tebi se, Gospodaru moj, utječem da me od njihova prisustva zaštitiš! El-Mu’minun, 97 i 98

Kako zdrav razum može prosuditi i reći da je Muavija činio idžtihad i dati mu nagradu za borbe protiv Imama muslimana i za njegovo ubijanje nevinih muslimana, za sve zločine i grijehe čiji broj niko ne zna osim Allaha, dž.š.? Kod historičara je bio poznat po načinu ubijanja svojih protivnika tako što bi im dao otrovnog meda da jedu, a govorio bi: “Allah ima vojsku od meda.”

(Abdurezzak, El-Musannef, sv. 5, str. 460; Et-Tarihul-kebir, sv. 7, str. 311; Tarihu Dimešk, sv. 56, str. 389; Sijeru-a‘lamin-nubela, sv. 4, str. 35; Tarihut-Taberi, sv. 3, str. 218; El-Bidajetu vennihaje, sv. 7, str. 126)

Kako mu se može dati nagrada, a bio je predvodnik el-fi’etul-bagije? U poznatom hadisu koji prenose svi muhaddisi, Poslanik kaže:

“Teško Ammaru, ubit će ga nepravedna pobunjenička skupina!”

( Usdul-gabe, sv. 2, str. 114; Musned Ahmed ibn Hanbel, sv. 3, str. 91; Buharijeva zbirka hadisa, sv. 1, str. 328, hadis 447; Muslimova zbirka hadisa, sv. 8, str. 364, hadis 70 (2915); Tirmizijin Džami‘-sunen, sv. 7, str. 393, hadis 4067; Bejheki, Es-Sunenul-kubra, sv. 8, str. 72; Medžme‘uzzevaid, sv. 3, str. 182; Musnedu Ebu Davud Et-Tajalisi, str. 84; Abdurezzak, El-Musannef, sv. 11, str. 240; Ibn Ebu Šejbe, El-Musannef, sv. 8, str. 723; El-Mustedreku alas-sahihajn, sv. 2, str. 149; Sahihu Ibn Hibban, sv. 15, str. 555; El-Džami‘us-sagir, sv. 2, str. 718; Kenzul-ummal, sv. 11, str. 722.)

A ubili su ga Muavija i njegovi sljedbenici! Kako oni vjeruju da je on upotrijebio idžtihad, a Hudžra ibn Adija i njegove drugove mučki je ubio i sahranio ih u Merdžu ‘Azra, u sirijskoj pustinji, a sve zbog toga jer nisu htjeli proklinjati

 Imama Alija ibn Ebu Taliba? (Nakon pogibije Imama Alija, Muavija je progonio njegove sljedbenike po svim gradovima i pustinjama, naređivao im da ga se odreknu, da ga vrijeđaju i proklinju, ubijao njegove istaknute drugove, među kojima su bili i Hudžr ibn Adi El-Kindi i njegovi drugovi. Ubio ih je Muavija vezanih ruku. El-Isabe, sv. 2, str. 33; Tarihut-Taberi, sv. 4, str. 206; El-Kamil fit-tarih, sv. 3, str. 485; Abdurezzak, El-Musannef, sv. 5, str. 273; Ibn Ebu Šejbe, El-Musannef, sv. 3, str. 139.)

Kako ga mogu ubrojati u pravedne ashabe, a stavio je otrov Hasanu ibn Aliju, predvodniku mladića u Džennetu, i ubio ga? (Vidi: El-Isti‘ab, sv. 1, str. 389; Tezkiretul-havas, str. 211 i 213; Tarihu Ibn Kesir, sv. 8, str. 43; Tarihu Dimešk, sv. 4, str. 229; Murudžuz-zeheb, sv. 2, str. 50; Tarihul-hulefa, str. 192; Tarihulislam, sv. 4, str. 40)

Kako ga smatraju čistim od grijeha, a prvo je silom natjerao narod da njemu položi zakletvu, a onda i njegovom grešnom sinu Jezidu, i zamijenio je sistem šure s monarhijom, carstvom.

(Ibn Hadžer u Fethul-bariju, sv. 12, str. 346: “Muavija je imao običaj reći: ‘Ja sam prvi kralj.’” Isto tako je u Imta‘ul-esmau, sv. 12, str. 111. U El-Musannefu od Ibn Ebu Šejba, sv. 7, str. 279, stoji: “Rekao je Muavija: ‘Ja sam prvi kralj.’” i tako stoji u El-Isti‘abu, sv. 3, str. 142. Vidi: El-Hilafet vel-mulk od Mevdudija i Jevmul-islami od Ahmeda Emina.)

Kako mogu tvrditi da je radio po svom idžtihadu i dati mu nagradu, a proklinjao je Alija i Ehli bejt, Poslanikovo potomstvo, s minbera, ubijao ashabe koji su se protivili tome, i to je postao uhodani običaj u kojem su ostarili odrasli i osijedili mladići, ve la havle ve la kuvvete illa billahil-alijjil azim. Pitanje se vraća i ponavlja: “Koja je grupa u pravu, a koja nije?” Ili su Ali i njegovi sljedbenici nepravedni i na krivom putu, ili su Muavija i njegovi sljedbenici nepravedni i na krivom putu, a Božiji Poslanik je sve objasnio. U oba slučaja, pravednost svih ashaba bez izuzetka je nešto nemoguće i ne slaže se sa zdravom logikom. U svemu ovome postoje mnogobrojni primjeri, čiji broj ne zna niko osim Allaha. Da sam se upustio u detalje svih tih primjera i sa svih strana, trebali bi mi tomovi knjiga, ali ja sam nakanio biti sažet i iznijeti samo nekoliko primjera koji su dovoljni da pobijem tvrdnje ljudi koji su zamrznuli moje razmišljanje neko vrijeme i uskratili mi shvatanje hadisa i analizu historijskih događaja mjerom razuma i šerijatskim mjerilima kojima nas je poučio časni Kur’an i časni Poslanikov sunnet. I zato ću se buniti protiv samog sebe i stresti sa sebe prašinu pristrasnosti kojom su me zamotali, oslobodit ću se okova kojima su me vezali više od dvadeset godina.

A jezik moga stanja im govori: Kamo sreće da narod moj zna zašto mi je Gospodar moj oprostio i lijep mi prijem priredio! 8 Jasin, 26 i 27. 

Kamo sreće da narod moj otkrije svijet koji ne poznaju i prema kojem su neprijateljski raspoloženi, iako ga ne poznaju!

Ostao sam zbunjen tri mjeseca, bez smiraja, čak i u snu, razvukla su me različita mišljenja, u meni su se rastalasale pretpostavke i iluzije, bojao sam se za sebe, od nekih ashaba o čijoj historiji sam istraživao, pa bih se zadržao kod nekih od zaprepašćujućih momenata u njihovom ponašanju, jer me je odgoj koji sam primao u toku svog života pozivao na poštovanje i veličanje Božijih evlija i odabranika od Njegovih robova, koji će uznemiravati onoga koji o njima bude ružno pričao ili se prema njima ružno ponašao čak i u njihovom odsustvu i nakon njihove smrti. Još prije sam čitao u knjizi Hajatul-hajevanil-kubra od Demirija:

“Neki čovjek je grdio Omera ibn Hattaba, a njegovi prijatelji u karavani su pokušali da ga spriječe u tome. Kada je otišao da mokri, ujela ga je crna zmija, pa je odmah umro. Iskopali su mu rupu da ga zakopaju, kad i tamo crna zmija. Zatim su iskopali na drugom mjestu i svaki put bi našli crnu zmiju. Onda im je jedan učen čovjek rekao da ga ukopaju bilo gdje, jer da kopaju po cijeloj zemlji, nalazili bi crne zmije, a to je zato što Allah hoće da ga kazni na Dunjaluku prije Ahireta, jer je grdio našeg prvaka Omera."

(Demiri, Hajatul-hajevanil-kubra, sv. 1, str. 38. Ova priča se nalazi na mjestu kada govori o crnoj zmiji.)

I zato sam se našao u vrlo nezgodnoj situaciji u ovom teškom istraživanju, bojeći se, zbunjen, a posebno jer sam naučio na Zejtuni da je najbolji halifa Ebu Bekr Sidik, zatim Omer ibn Hattab Faruk, s kojim je Allah rastavio istinu od laži, zatim Osman ibn Affan, Zun-Nurejn, od kojeg su se postidjeli meleci Milostivog, a onda Ali, kapija grada znanja. A onda, poslije ove četverice, dolazi ostalih šest kojima je obećan Džennet: Talha, Zubejr, Sa‘d, Said, Abdurrahman, Ebu Ubejde, a onda svi ostali ashabi. Puno su nas učili da uzimamo dokaz iz ajeta: 

Mi ne pravimo razlike ni između jednog od poslanika. El-Bekare, 285.

za nužnost gledanja na ostale ashabe istim pogledom, da nikog od njih ne izdvojimo. Zbog ovoga sam se pobojao za sebe i nekoliko puta tražio oprost od svog Gospodara, kada sam želio prestati s traganjem u ovakvim stvarima koje će me navesti da sumnjam u ashabe Božijeg Poslanika, a.s., i kao rezultat me navesti da sumnjam u svoju vjeru, ali kroz razgovor s nekim alimima za to vrijeme, našao sam mnoge kontradiktornosti koje razum ne može prihvatiti. Počeli su me upozoravati da će, ako nastavim istraživati o ashabima, Allah, dž.š., zaustaviti svoj blagoslov na mene i uništiti me. Ali zbog mnoštva njihovog inata i odbacivanja svega što sam govorio, moja naučna radoznalost i moja silna želja da stignem do istine su me naveli da ponovo sebe uvalim u ovo istraživanje i vidio sam unutrašnju silu koja me je jako poticala. 

Rekao sam jednom našem alimu: Ako je Muavija ubijao nevine i kaljao čast, a vi mu presuđujete i tvrdite da je upotrijebio idžtihad i pogriješio i ima za to jednu nagradu, ako je Jezid ubio Poslanikove sinove i Medinu proglasio dozvoljenom svojoj vojsci da u njoj rade šta hoće, i za njega tvrdite da je upotrijebio idžtihad i pogriješio i ima jednu nagradu, pa čak neki kažu: “Husejn je ubijen sabljom svoga djeda” da bi opravdali ono što je uradio Jezid, zašto onda i ja ne bih mogao činiti idžtihad u istraživanju, a to je ono što me podstiče na to da sumnjam u ashabe i da neke od njih razotkrijem. Ovo se ne može mjeriti s ubistvom, koje su Muavija i njegov sin Jezid uradili čistom potomstvu. Pa ako pogodim istinu, imat ću dvije nagrade, a ako pogriješim, onda samo jednu. Pored kritike nekih od ashaba, ne želim ih vrijeđati, omalovažavati ili proklinjati, već želim stići do istine, radi spoznavanja spašene skupine između zalutalih skupina, a ovo je moja dužnost i dužnost svakog muslimana, a Allah zna nutrine i ono što grudi kriju. Ovaj učenjak mi je ovako odgovorio:

- Sine, vrata idžtihada su već odavno zatvorena. - A ko ih je zatvorio? - Četverica imama. Odahnuo sam:

- Elhamdulillah, kada ih nije zatvorio Allah, dž.š., ili Njegov Poslanik, ili hulefai rašidini, za koje “nam je naređeno da ih slijedimo”, nema za mene nikakve prepreke da se i ja koristim idžtihadom kao što su oni. - Ne možeš primjenjivati idžtihad osim ako poznaješ sedamnaest nauka: tefsir, jezik, gramatiku, morfologiju, retoriku, hadis, historiju i druge. Prekinuo sam ga rekavši:

- Ja neću primjenjivati idžtihad da bih objašnjavao propise ljudima ili da budem osnivač mezheba u islamu, ne to, nego da bih saznao ko je u pravu, a ko nije, da bih saznao je li Imam Ali bio na pravom putu ili je to bio Muavija. Za to ne treba poznavati sedamnaest nauka. Dovoljno je da proučim život svakog od njih i šta su radili da bih otkrio istinu. - Zašto te interesuje da to znaš kada Allah, dž.š., kaže:

Taj je narod bio i nestao; njemu pripada ono što je zaslužio, a vama pripada ono što ste zaslužili; vi nećete biti pitani za ono što su oni radili. El-Bekare, 141

Upitao sam ga kako čita ve la tus’elun, s e na ta ili s u? Odgovorio je: - Čitam tus’elun s u. - Elhamdulillah kada je tako, da je s e, odustao bih od istraživanja. Dakle, kada je s u, to znači da Allah neće nas pitati o onome što su oni radili, a to je kao i Njegove riječi:

Svaki čovjek je odgovoran za ono što je radio. El-Muddesir, 38.

i i da je čovjekovo samo ono što sam uradi. 13 En-Nedžm, 39.

Kur’an nas podstiče na to da istražujemo vijesti o prošlim narodima i da iz toga izvlačimo pouku. Allah, dž.š., nam pripovijeda o faraonu, Hamanu, Nemrudu, Karunu, o prošlim poslanicima i njihovim narodima, ne da bi nas razonodio, nego da vidimo šta je istina, a šta neistina. A što se tiče tvojih riječi: “Zašto te interesuje takvo istraživanje?”, odgovorit ću ti da me interesuje prvo da bih saznao koga Allah voli, pa da ga i ja volim, te da bih saznao Allahove neprijatelje, pa da im i ja budem neprijatelj. Ovo je ono što i Kur’an traži od mene, ustvari, stavlja mi to u obavezu. Drugo, interesuje me da saznam kako ću se klanjati Allahu i kako ću Mu se približavati kroz dužnosti koje je propisao i kako On želi da se izvršavaju, a ne kako to želi Malik, Ebu Hanife i drugi mudžtehidi. Našao sam da Malik kaže da je bismilla mekruh u namazu, dok Ebu Hanife tvrdi da je bismilla preporučena, a drugi da namaz ne važi bez bismille. S obzirom na to da je namaz stub vjere, ako bude primljen, bit će primljeno i ostalo, a ako bude odbijen, bit će odbijena i ostala djela, ne želim da mi namaz bude poništen. Šiije tvrde da se noge ne peru u abdestu, nego da se potiru, a sunije da se peru, a u Kur’anu se jasno govori o potiranju:

a dio glava svojih potarite – i noge svoje do iza članaka. El-Maide, 6

Kako razuman musliman može prihvatiti riječi jednog, a odbiti riječi drugog bez istraživanja i dokaza? - Ti možeš iz svakog mezheba uzeti ono što ti se sviđa, jer su svi mezhebi islamski i svi su uzeli od Božijeg Poslanika. Rekao sam mu da se bojim da ne budem od onih za koje Allah, dž.š., kaže:

Jesi li vidio onoga koji je za boga svoga strast svoju uzeo, onoga koga je Allah, u lutanju ostavio u stanju znanja, i sluh njegov i srce njegovo zapečatio, a pred oči njegove koprenu stavio? Ko će ga, ako neće Allah, uputiti? Zašto se ne urazumite? El-Džasije, 23

Ja ne vjerujem da su svi mezhebi na pravom putu, jer jedan mezheb dozvoljava nešto, a drugi to smatra haramom. Nemoguće je da jedna stvar bude i halal i haram u isto vrijeme, jer Poslanik, s.a.v.a., nije pravio protivrječnosti u propisima, jer je to objava iz Kur’ana:

Da je on od nekog drugog, a ne od Allaha, sigurno bi u njemu našli protivrječnosti mnoge.En-Nisa, 82

S obzirom na to da u četiri mezheba ima puno razilaženja, oni nisu od Allaha, ni od Njegova Poslanika, jer Poslanik nije protivrječio Kur’anu. Kada je ovaj alim vidio da je moj odgovor logičan i da su dokazi prihvatljivi, rekao je:

- Savjetujem ti, radi Allaha, koliko god sumnjao, nemoj sumnjati u hulefai rašidine, jer su oni četiri stuba islama, ako srušiš jedan od ta četiri stuba, srušit će se zgrada.

- Estagfirullah, a gdje je onda Božiji Poslanik ako su oni stubovi islama?

- Božiji Poslanik je ta zgrada! On je cijeli islam. Nasmiješio sam se na ovo i rekao:

- Po drugi put estagfirullah, ti govoriš ono za šta osjećaš da nemaš prava, govoriš da Poslanik nije mogao biti postojan osim s njima, a Allah, dž.š., kaže:

On je poslao Poslanika Svoga s uputom i religijom istinitom da bi je uzdigao iznad svih religija. A Allah je dovoljan Svjedok!.  El-Feth, 28

Poslao je Muhammeda s objavom i niko nije s njim učestvovao u tome, ni od ove četverice, niti ko drugi. Allah Uzvišeni o tome kaže:

 Kao što vam Mi jednoga od vas kao poslanika poslasmo da vam ajete Naše kazuje, da vas očisti, da vas Knjizi i mudrosti pouči, i da vas ono što niste znali nauči. El-Bekare, 151.

- Ovo smo mi naučili od naših imama i šejhova. Naša generacija nije raspravljala s ulemom kao što vi, nova generacija, to danas radite. Vi sumnjate u sve, pa i u vjeru, a ovo je jedan od znakova Sudnjeg dana. I Poslanik, a.s., je rekao:

“Sudnji dan će nastupiti kada stvorenja postanu zlobna.”

(Musned Ahmed ibn Hanbel, sv. 1, str. 294; El-Isti‘ab, sv. 3, str. 1245; Muslimova zbirka hadisa, sv. 6, str. 167, hadis 176 (1924); El-Mustedreku alas-sahihajn, sv. 4, str. 456.)

- Gospodine, zašto ovo zastrašivanje? Utječem se Allahu, dž.š., da sumnjam u vjeru ili da izazivam sumnju u nju. Vjerujem u Njega, Jednog, Jedinog, Koji nema druga, u Njegove meleke, knjige i poslanike. Vjerujem da je Muhammed Njegov rob i Poslanik, i najbolji poslanik, i da poslije njega nema više poslanika, a ja sam musliman, pa kako me optužuješ?

- Optužujem te i za više od toga, jer sumnjaš u našeg prvaka Ebu Bekra i našeg prvaka Omera, a Poslanik, a.s., je rekao:

“Da se iman moga ummeta vaga s imanom Ebu Bekra, pretegao bi iman Ebu Bekra."

(0 Umdetul-kari’, sv. 1, str. 108; Gazali, El-Mustesfa, str. 70; Tarihu Dimešk, sv. 30, str. 126; Ibn Adi, El-Kamil, sv. 4, str. 201, koji ga je zabilježio preko Abdullaha ibn Abdulaziza, kojeg je opisao riječima: “Prenosio hadis od svog oca, a on od Nafi‘a, koji prenosi od Ibn Omera hadise u kojima ga niko ne slijedi.” U Mizanul-i‘tidal, sv. 2, str. 255, nakon bilježenja ovog hadisa, autor kaže: “Ebu Hatem i drugi su rekli: Njegovi hadisi su odbačeni.” Ibn Džunejd je rekao: “Ne vrijedi ni prebijene pare.”)

A o našem prvaku Omeru je rekao: “U snu sam vidio kako će ljudi meni biti predočeni, a na njima košulje, neke su dotle i dotle, a neke su dotle i dotle, a prolazi Omer ibn Hattab vukući za sobom svoju košulju. Pitali su me kako to tumačim i odgovorio sam im: ‘Vjera.’”

(Musned Ebu Davud Et-Tajalisi, str. 309; El-Isti‘ab, sv. 3, str. 1148; Tahzibul-kemal, sv. 21, str. 325; El-Vafi bil-vefejat, sv. 22, str. 285.)

I dođeš ti sada, u četrnaestom stoljeću, da sumnjaš u pravednost ashaba, a posebno Ebu Bekra i Omera. Zar ne znaš da su stanovnici Iraka pripadnici razdora, nevjerstva i licemjerja? Šta da kažem ovom učenjaku koji tvrdi da posjeduje znanje, koji se ponosi grijesima pa od rasprave na najljepši način prelazi na izmotavanje, klevetanje, širenje glasina pred skupinom ljudi koji su zadivljeni njime, oči im pocrvenjele, vratne žile se napuhale, a primijetio sam na njihovim licima zlo. Ništa drugo mi nije preostalo nego da brzo odem do kuće i donesem Muvettu od Imama Malika i Sahihul-Buhari, pa sam rekao:

- Ono što me je potaklo na sumnju je Božiji Poslanik, i otvorio sam knjigu Muvetta, gdje Malik prenosi od Božijeg Poslanika da je rekao o šehidima Uhuda:

“Ovima ću ja svjedočiti.” Ebu Bekr Sidik je rekao:

“Zar i mi, Božiji Poslaniče, nismo njihova braća, prihvatili smo islam kao što su ga i oni prihvatili, borili se kao što su se i oni borili.” Božiji Poslanik, a.s., je rekao: “Tačno, ali ja ne znam šta ćete vi uvesti novo poslije mene!” Ebu Bekr je plakao i plakao, a onda rekao: “Zar ćemo mi ostati poslije tebe?”

(Malik, Muvetta, sv. 2, str. 462, hadis 32, Kitabul-džihad, Poglavlje o šehidima; El-Istizkar, sv. 5, str. 104; Et-Temhid, sv. 21, str. 228, autor je komentarisao: “Ovaj ovakav hadis je mursel i prekinut je kod svih prenosilaca Muvette, međutim, njegovo značenje je potvrđeno s mnogo vjerodostojnih puteva. Značenje njegovih riječi ‘svjedočim za njih’ jeste da svjedoči za njih i njihovo ispravno vjerovanje, sačuvanost od grijeha koji odvode u Vatru, od izmjena i promjena i nadmetanja za dunjaluk i slično, Allah najbolje zna, a i malo vjerskog znanja je dovoljno da znamo da šehidi s Uhuda i oni od ashaba Božijeg Poslanika, s.a.v.a., koji su umrli prije njega bolji od onih koji su ostali za njim, a Allah najbolje zna.”)

Zatim sam otvorio Sahihul-Buhari, a u njemu:

“Ušao je Omer ibn Hattab kod Hafse, a kod nje je bila Esma bint Umejs, pa kada je vidio, upitao je: ‘Ko je ova?’ Ona je rekla: ‘Esma bint Umejs.’ Omer je rekao: ‘Abesinka ova, primorkinja ova?’ Esma je rekla: ‘Da, jesam.’ Onda je rekao: ‘Mi smo vas pretekli hidžrom i mi smo preči Poslaniku od vas.’ Ona se naljutila i rekla: ‘Nije tako, tako mi Allaha! Vi ste bili s Božijim Poslanikom, hranio je među vama one koji su bili gladni i vazio neznalicama među vama. A mi smo bili u kući ili zemlji dalekoj, ljutoj Abesiniji, a to sve u ime Allaha i Njegova Poslanika. Tako mi Allaha, neću uzeti zalogaj niti ću popiti gutljaj vode sve dok ne prenesem ovo Poslaniku. I mi smo bivali uznemiravani i bojali se. Spomenut ću ovo Poslaniku i pitat ću ga. Tako mi Allaha, neću ništa slagati, niti uljepšati, niti ću šta dodati.’ Kad je došao Poslanik, s.a.v.a., rekla je: ‘Božiji Poslaniče, Omer je rekao tako i tako.’ Upitao je: ‘A šta si ti njemu rekla?’ Odgovorila je: ‘Tako i tako.’ Onda je on, a.s., rekao: ‘Nije on preči meni od vas. On i njegovi drugovi su učinili jednu hidžru, a vi, pripadnici lađe, učinili ste dvije hidžre.’ Rekla je: ‘Vidjela sam Ebu Musaa i pripadnike lađe kako mi dolaze u grupama pitati me za ovaj hadis, i ništa na Dunjaluku ih nije više obradovalo niti im je u duši bilo veličanstvenije od onog što je za njih govorio Poslanik, s.a.v.a.’”

( Buharijeva zbirka hadisa, sv. 3, str. 331, hadis 4230; Muslimova zbirka hadisa, sv. 7, str. 468, hadis 169 (2502); Musned Ebu Ja‘la, sv. 13, str. 30; Ibn Ebu Šejbe, El-Musannef, sv. 7, str. 515; Nesai, Es-Sunenul-kubra, sv. 5, str. 104; El-Mu‘džemul-evsat, sv. 6, str. 231; Et-Tabekatul-kubra, sv. 8, str. 281; Sijeru a‘lami-nubela, sv. 2, str. 283; Tarihul-islam, sv. 2, str. 431; El-Bidajetu vennihaje, sv. 4, str. 233)

Kada su pročitali ove hadise, ovaj alim i oni koji su bili s njim, promijenili su se u licima i počeli gledati jedan drugog, čekajući šta će odgovoriti ovaj alim koji je bio šokiran. On je samo podigao obrve u znak čuđenja i rekao:

I reci: “Gospodaru, uvećaj mi znanje!” Ta-ha, 114.

Rekao sam: - Ako je Božiji Poslanik prvi koji je posumnjao u Ebu Bekra i nije svjedočio za njega, zato što ne zna šta će novo izmisliti poslije njega, a.s., i ako Božiji Poslanik nije potvrdio prednost Omeru ibn Hattabu nad Esmom bint Umejs, nego je njoj dao prednost nad njim, onda je moje pravo da sumnjam i da nikom ne dajem prednost dok ne razjasnim i upoznam istinu. Poznato je da se ova dva hadisa ne slažu s hadisima koji govore o prednosti Ebu Bekra i Omera, nego ih poništavaju, jer su ova dva hadisa bliža razumnoj stvarnosti od navodnih hadisa o prednosti. Prisutni su rekli:

- A kako to? - Božiji Poslanik, a.s., nije htio svjedočiti za Ebu Bekra i rekao mu je: “Doista ja ne znam šta ćete vi nakon mene novo izmisliti.” Ovo je razumljivo, pa i Kur’an to potvrđuje, a historija svjedoči da su oni dosta promijenili poslije njega, i zato je Ebu Bekr plakao. Promijenio je i naljutio hazreti Fatimu, Poslanikovu kćerku, o čemu smo već govorili. Promijenio se, pa se čak i pokajao prije svoje smrti i poželio da nije insan. A što se tiče hadisa: “Ako bi se vagao iman moga ummeta s imanom Ebu Bekra, pretegao bi iman Ebu Bekra”, neistinit je i nelogičan. Nemoguće je da iman čovjeka koji je proveo četrdeset godina u džahilijetu, Bogu druga pripisujući i klanjajući se kipovima, bude bolji od cijelog ummeta Muhammedova, a u njemu su evlije, dobri Allahovi robovi, šehidi i imami koji su svoje živote proveli boreći se na Allahovom putu. Onda, kako je daleko Ebu Bekr od ovog hadisa! Da je ovaj hadis vjerodostojan, on ne bi poželio na kraju svoga života da nije insan. Da je njegov iman prelazio iman cijelog ummeta, onda se ne bi predvodnica žena Fatima, kćerka Poslanikova, a.s., ljutila na njega i upućivala dovu protiv njega na svakom namazu.

Alim ništa nije odgovorio, ali su neki od prisutnih rekli:

- Ovaj je hadis, tako nam Allaha, izazvao sumnju u nama. Na to mi se učenjak obratio:

- Jesi li ovo želio? Doveo si ih do toga da sumnjaju u svoju vjeru! Jedan od njih me je poštedio dajući mu odgovor:

- Ne, nije tako, on ima pravo. Mi nismo pročitali jednu cijelu knjigu u svom životu. Slijedili smo vas i slijepo oponašali bez ikakve diskusije. Sada nam je jasno da je istina i tačno ovo što hadžija kaže. Naša dužnost je da čitamo i istražujemo. Neki od prisutnih su se složili s ovim mišljenjem. To je bila pobjeda istine. Nije bila silom zaslužena pobjeda, nego pobjeda razuma i dokaza:

I reci:

“Donesite vaše dokaze ako istinu govorite!” El-Bekare, 111; En-Neml, 24

To me je potaklo i ohrabrilo da nastavim istraživanje i uđem u ring. Ušao sam s Allahovim imenom i u ime Njega i kao pripadnik Poslanikovog ummeta, moleći od Njega pomoć i uputu, jer je On Taj Koji je obećao da će uputiti svakoga ko traži istinu, a On ispunjava svoja obećanja. Istraživanje se nastavilo potpunom preciznošću tri godine, zato što ja ponavljam ono što sam čitao i ponekad knjigu ponovo čitam od prve do posljednje stranice. Pročitao sam knjigu El-Muradže‘at od Imama Šerefuddina. Vraćao sam mu se nekoliko puta i on mi je otvorio nove horizonte, koji su prouzročili moju uputu, i raširio moja prsa za ljubav prema Ehli bejtu. Pročitao sam knjigu El-Gadir od šejha Eminija. Čitao sam je tri puta zbog nepobitnih i sasvim jasnih dokaza u njoj.

Zatim sam pročitao Fedek fit-tarih od sejjida Muhammeda Bakira Sadra i knjigu Sekifa od šejha Muhammeda Ride Muzafera. Iz ove dvije knjige sam shvatio zamršene tajne koje su postale jasne, kao što sam pročitao i knjigu En-Nass vel-idžtihad od Šerefuddina, pa sam uvećao uvjerenje, zatim knjigu Ebu Hurejre od Šerefuddina i ŠejhulMudire od šejha Mahmuda Ebu Rijje Masrija i saznao da se ashabi koji su promijenili dosta toga poslije Božijeg Poslanika dijele u dvije grupe: jedna skupina je promijenila propise posredstvom svoje vlasti i moći, a druga izmišljanjem lažnih hadisa o Poslaniku. Zatim sam čitao knjigu El-Imamu Sadik vel-mezahibu erbe‘a od Eseda Hajdara, odakle sam saznao razliku između urođenog i stečenog znanja.

Saznao sam i za razliku između Allahove mudrosti koju On daje kome hoće i izdavanja za poznavaoce nauke i idžtihada po mišljenju koje je udaljio ummet od duha islama. Pročitao sam još puno knjiga od sejjida Džafera Amilija, sejjida Murtede Askerija, sejjida Huija, sejjida Tabatabaija, šejha Muhammeda Emina Zejnuddina, Firuz Abadija, Ibn Ebu Hadida Mu‘tezilija u njegovom objašnjenju Nehdžul-belage i El-Fitnetul-kubra od Taha Husejna. Iz historije sam čitao: Tarihut-Taberi, Tarihu Ibnil-Esir, Tarihul-Mes‘udi, Tarihul-Ja‘kubi. Puno sam knjiga pročitao dok se nisam uvjerio da su šiije imamije u pravu, pa sam postao šiija. S Allahovim blagoslovom, popeo sam se na lađu Ehli bejta i prihvatio se za uže privrženosti njima, jer sam, zahvaljujući Allahu, našao zamjenu za neke ashabe za koje sam se uvjerio da su se vratili svojim prijašnjim stopama i da je samo mali broj ashaba ostao na Pravom Putu. Zamijenio sam ih imamima iz Poslanikovog Ehli bejta, od kojih je Allah odstanio nečistoću i potpuno ih očistio i obavezao sve ljude na to da ih vole. Stoga šiije nisu, kako tvrdi neka naša ulema, Perzijanci i medžusije, čiju osionost i slavu i veličanstvo je polomio naš prvak Omer u Bici na Kadisiji, pa ga zato oni mrze. Odgovorio sam ovim neznalicama da privrženost Ehli bejtu nije vezana samo za Perzijance. Šiija ima i u Iraku, Hidžazu, Siriji, Libanu, a to su sve Arapi. Kao što ih ima i u Pakistanu, Indiji, Africi, Americi, a to niti su Arapi, niti Perzijanci. Ako se ograničimo samo na šiije Irana, dokaz će biti još jači, jer sam našao da Perzijanci govore o imametu 12 imama i oni su svi Arapi, Kurejšije, Benu Hašim, Poslanikovo potomstvo. Da su Perzijanci pristrasni i da mrze Arape, kao što to neki tvrde, uzeli bi Selmana Farsija za imama, jer je on Perzijanac i poznati ashab, čiju vrijednost priznaju i šiije i sunije podjednako. S druge strane sam našao da su se sunije u imametu naklonili Perzijancima jer su većina njihovih imama Perzijanci, kao što su Ebu Hanifa, Imam Nesai, Tirmizi, Buhari, Muslim, Ibn Madže, Razi, Imam Gazali, Ibn Sina, Farabi i mnogi drugi. Ako šiije Perzijanci odbijaju Omera ibn Hattaba jer je uništio njihovu veličinu i ugled, kako ćemo onda protumačiti odbijanje Omera od strane šiija Arapa i drugih koji nisu Perzijanci?

Ova tvrdnja ne počiva na dokazima. Svi oni odbijaju Omera zbog uloge koju je odigrao u udaljavanju Emirul-mu’minina Alija ibn Ebu Taliba od hilafeta poslije Božijeg Poslanika, s.a.v.a., i smutnje, iskušenja i nesreće ovom ummetu koju je to prouzročilo. Dovoljno je da se skine veo s očiju bilo kojeg slobodnog istraživača i otkrije mu se istina, pa da odbije Omera bez ikakvog prethodnog neprijateljstva prema njemu. Istina je da su se šiije, bilo da su Perzijanci, Arapi ili drugi, pokorili Kur’anu i hadisu, slijedili Imama Alija i njegove potomke kao svjetiljke u tami, i nisu bili zadovoljni drugima, usprkos politici primamljivanja i zastrašivanja koju su provodile emevije, a poslije njih abasije, punih sedam stoljeća, kroz koje se šiije progone na svakom ćošku, ubijaju, protjeruju, uskraćuju im se darovi, brišu im se djela i o njima šire razne neistine i izmišljotine da bi odbili svijet od njih, a čiji tragovi su ostali i do dana današnjeg. Ali šiije su ostali postojani, otporni, strpljivi, držali su do istine i nije ih odvraćao s Allahovog puta ničiji prijekor. I do dana današnjeg plaćaju cijenu ovog otpora.

Izazivam bilo kojeg učenjaka od naše uleme da sjedne s njihovim učenjacima i da raspravlja s njima, pa neće izaći iz toga drugačije nego upućen uputom u kojoj se oni nalaze. Da, našao sam zamjenu, neka je hvala Allahu koji me je uputio na ovo, a ne bih bio upućen da me Allah nije uputio. Elhamdulillahi, neka Mu je hvala što me je uputio na grupu spašenu koju sam nestrpljivo tražio. Nemam više nikakve sumnje da onaj ko se drži Alija i Ehli bejta, drži se za najčvršće uže, koje se neće prekinuti. Puno Poslanikovih hadisa o tome govori i u tome su složni svi muslimani. Razum je najbolji vodič za onog ko sluša, a priseban je. Pa Ali je bio apsolutno najučeniji i najhrabriji među ashabima i u ovome se svi slažu. Samo ovo je dovoljno za dokazivanje njegovog prava na hilafet, bez ikakva drugog dokaza. Allah, dž.š., kaže:

“Allah vam je Taluta za vladara poslao”, reče im vjerovjesnik njihov. “Odakle da nam on bude vladar, kada smo mi priličniji od njega da vladamo? Njemu ni veliko bogatstvo nije dato!”, rekoše oni. “Doista je Allah njega da vam vlada izabrao”, reče on, “i velikim znanjem i snagom tjelesnom ga obdario. Allah daje vlast kome On hoće. Allah je neizmjerno darežljiv i Onaj Koji sve zna!”  6 El-Bekare, 247.

Božiji Poslanik, s.a.v.a., je rekao:“Ali je od mene, a ja sam od njega i on je zaštitnik svakog vjernika poslije mene.”(Tirmizijin Džami‘-sunen, sv. 7, str. 331, hadis 3975; Ibn Ebu Šejbe, El-Musannef, sv. 7, str. 504; Musned Ebu Davud Et-Tajalisi, sv. 111; Nesai, Es-Sunenul-kubra, sv. 5, str. 45; Ibn Ebu Asim, Es-Sunne, str. 550.)

A Zamahšeri kaže u stihovima:

Mnoge sumnje i razdori vladaju, a svi da su na pravom putu vjeruju

– držim se la ilahe illallah i volim Ahmeda i Alija.

Što družbu je pećine volio obični pas se spasio,

pa kako da se onda ja upropastim što porodicu Poslanika volim?

(El-Kuna vel-elkab, sv. 2, str. 299; Šerhu ihkakil-hakk, sv. 2, str. 157.)

Da, našao sam zamjenu, zahvaljujući Allahu, dž.š., i počeo sam slijediti, poslije Božijeg Poslanika, Emirul-mu’minina, prvaka Poslanikovih opunomoćenika, vođu onih pobožnjaka osvijetljenih lica, neporaženog Božijeg lava, Imama Alija ibn Ebu Taliba, i dva prvaka mladića stanovnika Dženneta i dva bosiljka Poslanikova iz ovog ummeta, Imama Ebu Muhammeda Hasana Zekijja i Imama Ebu Abdullaha Husejna, i djelić tijela Božijeg odabranika, Poslanikovu kćer i majku imama, rudnik poslanstva, onu zbog čije se srdžbe srdi Gospodar Moći i Sile, prvakinju žena, Fatimu Zehru. Imama Malika sam zamijenio učiteljem svih ehli suneta i ummeta, Imamom Džaferom Sadikom. Prihvatio sam i devet bezgrešnih imama, iz potomstva Husejna, imame muslimana i Allahovih odabranih prijatelja. Ashabe koji su se vratili svojim stopama, poput Muavije, Amra ibn Asa, Mugire ibn Šu‘be, Ebu Hurejre, Ikrime, Ka‘bul-Ahbara i drugih, zamijenio sam zahvalnim ashabima, koji nisu prekinuli zavjet Božijeg Poslanika, poput Ammara ibn Jasira, Selmana Farisija, Ebu Zerra Gifarija, Mikdada ibn Esveda, Huzejme ibn Sabita Zu-šehadetejna, Ubejje ibn Ka‘ba i drugih. Neka je hvala Allahu na ovoj spoznaji. Ulemu mog naroda, koji su zaledili naše razume i mnogi od njih slijedili sultane i vladare u svakom vremenu, zamijenio sam dobrostivom šiijskom ulemom, koji nisu zatvorili vrata idžtihada nijedan dan, nisu klonuli, niti su se potčinili nepravednim vladarima i sultanima.

Da, pristrasne, ekstremne ideje, koje vjeruju u protivrječnosti, zamijenio sam slobodnim, prosvijetljenim i produhovljenim idejama koje vjeruju u dokaze. Kao što se kaže u našem vremenu: “izaprao sam mozak” od prljavštine koja se zgusnula, kroz dugi period od trideset godina, od zabluda emevija, a očistio sam ga vjerovanjem nepogrešivih, od kojih je Allah odstranio nečistoću i potpuno ih očistio, za vrijeme koje mi je još preostalo da živim. Dragi Bože, proživi nas u njihovoj vjeri, učini da umremo na njihovom putu i proživi nas s njima. Tvoj Poslanik je rekao:

“Čovjek će biti proživljen s onima koje voli.”

(Es-Sakib fil-menakib, str. 260; Biharul-envar, sv. 66, str. 81; El-‘Uhūdul-Muhammedije, str. 42. Predaja u obliku “Čovjek će biti proživljen s onim koga je volio” zabilježena je u mnogim zbirkama hadisa kao što su Buharijeva, Muslimova, Tirmizijeva..)

Tako sam se vratio svome izvoru. Moj otac i amidže su nam pričali da ono što znaju o našem porijeklu jest da su oni potomci Božijeg Poslanika koji su pobjegli iz Iraka pod pritiskom abasija i potražili sklonište na sjeveru Afrike, u Tunisu, gdje ih ima i danas. Na sjeveru Afrike ima mnogo onih kao što smo mi. Zovu se ešraf jer su iz čistog potomstva, ali su zalutali u zabludama emevija i abasija i ništa nije ostalo od istine, osim poštovanja koje im iskazuje svijet. Neka je hvala Allahu na uputi! Neka je hvala Allahu na spoznaji i otvaranju razuma i očiju prema Istini.

Razlozi koji su me naveli na spoznaju su mnogobrojni, a ja ću navesti samo neke, kao primjere.

Kada sam počinjao ovo istraživanje, zakleo sam se da ću se oslanjati samo na ono što je vjerodostojno kod obje grupe, a ostaviti ono što je priznato samo kod jednih, ne i kod drugih. Na toj osnovi istražujem pojam prednosti između Ebu Bekra i Alija ibn Ebu Taliba i je li hilafet ostavljen tekstom Aliju, kao što tvrde šiije, ili izborom i šurom, kao što tvrde sunije. Istraživač ovog pitanja, ako se isključivo posveti istini, naći će jasan, očit tekst o Aliju ibn Ebu Talibu, kao što su Poslanikove riječi:

“Čiji zaštitnik sam ja bio, ovaj Ali je njegov zaštitnik.” Ovo je rekao poslije Hidžetul-vida‘a (Oprosnog hadža), pa se formirala povorka ljudi koji su željeli čestitati Aliju. Čak su i Ebu Bekr i Omer čestitali Imamu, rekavši mu:

"Bravo! Bravo! Čestitamo ti, sine Ebu Talibov! Osvanuo si i omrknuo kao zaštitnik svakog mu’mina i mu’minke.”

(Vidi čestitanje njih dvojice Aliju za zaštitništvo u: Ibn Ebu Šejbe, El-Musannef, sv. 7, str. 503; Musned Ahmed ibn Hanbel, sv. 4, str. 281; Šerhu Nehdžil-belaga, sv. 5, str. 8 Nezmud-durerus-Semtajn, str. 109; Tarihu Dimešk, sv. 42, str. 221-222; Sijeru a‘lamin-nubela, sv. 19, str. 328; Fejdul-kadir, sv. 6, str. 282; Kenzul-ummal, sv. 13, str. 133; El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 5, str. 229 )

Oko vjerodostojnosti ovog hadisa složile su se i sunije i šiije, a ja u ovom svom istraživanju ne iznosim ništa osim sunijskih izvora, iako ne spominjem sve izvore gdje se ovo može naći. Ko želi više detalja, može pročitati knjigu El-Gadir od allame Eminija, štampanu u 13 svezaka, u kojoj pisac nabraja sve prenosioce ovog hadisa preko ehli sunneta.

A sada, što se tiče navodnog konsenzusa u izboru Ebu Bekra na dan Sekife i kasnijeg polaganja prisege u džamiji, ovo je tvrdnja bez dokaza. Kako može doći do konsenzusa kada su s polaganja zakletve izostali Ali, Abbas, ostali iz Benu Hašima, kao i Usama ibn Zejd, Zubejr, Selman Farisi, Ebu Zerr Gifari, Mikdad ibn Esved, Ammar ibn Jasir, Huzejfe ibn Jeman, Huzejme ibn Sabit, Ebu Burejde Eslemi, Bera’ ibn Azib, Ubejj ibn Ka‘b, Sahl ibn Hunejf, Sa‘d ibn Ubade, Kajs ibn Sa‘d, Ebu Ejub Ensari, Džabir ibn Abdullah, Halid ibn Seid i mnogi drugi.

( Vidi: Tarihut-Taberi, sv. 2, str. 444; Događaj 11. g. po H., gdje Taberi spominje odsustvo Alija, Zubejra, Talhe, cijelog Beni Hašima i nekih drugih muhadžira, na davanju prisege. Ibn Esir u El-Kamilu fit-tarih, u sv. 2, na str. 325, o događajima 11. g. po H. piše: “Ispravno je to da Zapovjednik vjernika nije dao prisegu do iza šest mjeseci.” Također je rekao: “Zuhri kaže: ‘Ali, Beni Hašim i Zubejr šest mjeseci nisu dali prisegu Ebu Bekru, sve dok nije preselila Fatima, pa su mu tek onda dali prisegu.’” Tarihul-Ja‘kubi, sv. 2, str. 84; Tarihu Ebul-Fida, sv. 1, str. 219; El-Imametu ves-sijase, sv. 1, str. 27; u Et-Tabekatul-kubra, u sv. 3, na str. 182, stoji: “Pa kada su ljudi odugovlačili u davanju prisege Ebu Bekru, on reče: ‘Ko je preči od mene za ovo?’ … Pa je spomenuo nekoliko stvari koje je uradio s Poslanikom, s.a.v.a.” Prema tome, nije onako kako se pretpostavlja – ovaj tekst jasno pokazuje da su ljudi odugovlačili s davanjem prisege, a to potvrđuje ono što je Taberi u knjizi Tarihut-Taberi, u sv. 3, na str. 222 naveo: “Pleme Eslem sa svojim pripadnicima stiglo je tako da su im se suzili sokaci Medine, pa su dali prisegu Ebu Bekru, i Omer je počeo govoriti: ‘Čim sam vidio pleme Eslem, uvjerio sam se da ćemo pobijediti.’” U El-Kamil fit-tarih, u sv. 2, na str. 331 stoji: “I došlo je pleme Eslem pa je dalo prisegu i s njima je Ebu Bekr ojačao, pa su mu poslije i ostali dali prisegu.” Prema tome, postojalo je veliko razilaženje, pa čak i natezanje. Najbolji argument za to da Ebu Bekrov hilafet nije bio zasnovan na šuri i saglasnosti velikana ashaba, a kamoli većine ashaba, jesu riječi Omera ibn Hattaba, koje je zabilježio Buharija u svojoj Zbirci, sv. 4, str. 786-791, hadis 6830: “Ebu Bekrov bej‘at je bio nepromišljeni gest i završeno, znajte da je to bilo tako, ali Allah nas je sačuvao od njegova zla…” Dakle, Omer, koji je odigrao najveću ulogu u preuzimanju vlasti Ebu Bekra, sam priznaje da je to bilo felte, tj. nepromišljeni gest.)

Gdje je taj tobožnji konsenzus, o Allahovi robovi? Da je samo Ali ibn Ebu Talib izostao s polaganja prisege halifi, bilo bi dovoljno da se kritikuje taj navodni konsenzus, jer je on bio jedini kandidat za hilafet od strane Božijeg Poslanika pod pretpostavkom da nema direktnog teksta koji na njega upućuje. Polaganje prisege Ebu Bekru bilo je bez šure, štaviše, dogodilo se neočekivano, naročito za one vodeće ljude (ehlul-halli vel-akd), jer su bili zauzeti pripremanjem Božijeg Poslanika za ukop. Stanovnici Medine, pogođeni smrću svog Vjerovjesnika, bili su iznenađeni i ljudi su nakon toga bili prisiljeni da daju prisegu. To se osjeća i iz prijetnje da će biti spaljena kuća hazreti Fatime ako ne izađu oni koji su izostali s polaganja prisege.

(Ibn Ebu Šejbe, El-Musannef, sv. 8, str. 572; El-Isti‘ab, sv. 2, str. 255; Tarihut-Taberi, sv. 2, str. 233; El-Imametu ves-sijase, sv. 1, str. 30; Tarihu Ebul-Fida, sv. 1, str. 219)

I kako poslije ovog možemo reći da je polaganje zakletve bilo šurom i poslije jednodušnog konsenzusa? Sam Omer ibn Hattab je posvjedočio da je ovo polaganje prisege bila greška, a Allah je sačuvao muslimane njenog zla. I rekao je:

“... Došlo je do mene da neko među vama govori: ‘Tako mi Allaha, ako umre Omer, dat ću prisegu tome i tome!’ pa nek se čovjek ne zavede da kaže kako je prisega Ebu Bekru bila ‘felte’ – nepromišljeni gest – i desila se. Da, to je, zaista, bilo tako, ali nas je Allah sačuvao od njenog zla! (...) Ko da prisegu nekom čovjeku bez prethodnog dogovora s muslimanima – njemu se ne daje prisega, niti onima koji su dali prisegu iz bojazni da ne budu ubijeni!”.

(Buharijeva zbirka hadisa, sv. 8, str. 786, hadis 6830; Medžme‘uz-zevaid, sv. 6, str. 5; Ibn Ebu Šejbe, El-Musannef, sv. 7, str. 615.)

I rekao je: “Pa ko pokuša da to ponovi, ubijte ga.” ( Et-Temhidul-evail, str. 495; El-Mevakif, sv. 3, str. 600; El-Milel ven-nihel, sv. 1, str. 24; EsSavaikul-muhrika, str. 21;)

Ili je rekao:

“Ko poziva u nešto slično, ne važi njegova prisega, niti od onog što prima prisegu.”

(Musned Ahmed ibn Hanbel, sv. 1, str. 56; Ibn Ebu Šejbe, El-Musannef, sv. 8, str. 572; Kenzulummal, sv. 5, str. 544; El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 5, str. 267)

Imam Ali o tome kaže:

“Pazite! Tako mi Boga, sin Ebu Kuhafe ogrnuo se njime. A doista, znao je da je položaj moj spram njega bio jednak položaju osovine u odnosu na ručni mlin. Obilje vode otječe od mene, a ptica ne može uzletjeti do mene.” (Nehdžul-belaga, govor Šekšekije)

Sa‘d ibn Ubada, predvodnik ensarija, napao je Ebu Bekra i Omera na dan Sekife i pokušao ih svim silama spriječiti i udaljiti od hilafeta, ali je bio nemoćan da im se suprotstavi, jer je bio bolestan i nije mogao stajati. Kada su ensarije položile zakletvu Ebu Bekru, Sa‘d je rekao:

“Tako mi Allaha, ja vam neću položiti zakletvu nikada dok na vas ne pobacam sve strijele iz svog tobolca, i okrvavim vrhove kopalja, i dok se ne budem borio protiv vas svojom sabljom dok imadnem snage u ruci, s onima koji su sa mnom iz moje porodice i rodbine. Neću, tako mi Allaha, pa kada bi vam u pomoć došli i džini s ljudima, neću vam položiti zakletvu sve do smrti.”

Nije klanjao s njima, niti je išao tamo gdje se oni skupljaju, niti je zalazio među njih. Da je našao pomagače protiv njih, on bi im se dugo protivio i da mu je iko dao prisegu na borbu protiv njih, on bi se borio, i tako je nastavio sve dok nije bio ubijen u Siriji, u vrijeme Omerovog hilafeta.

(El-Imametu ves-sijase, sv. 1, str. 27; Tarihut-Taberi, sv. 2, str. 440; El-Kamil fit-tarih, sv. 2, str. 350; Et-Tabekatul-kubra, sv. 3, str. 616; Tarihul-islam, sv. 3, str. 148; Sijeru a‘lamin-nubela, sv. 1, str. 276.)

Pa ako je ovo polaganje zakletve “felte” (nepromišljeni užurbani čin), od čijeg je zla Allah sačuvao muslimane, kao što kaže Omer, koji je sam učvrstio njegove temelje i saznao kako su poslovi muslimana završili zbog njega, i ako je ovaj hilafet bio ogrtanje odore hilafeta Ebu Bekru, kako je to opisao Imam Ali, jer je rekao da je on legitimni vlasnik hilafeta, i ako je ovo polaganje zakletve bilo nepravda, kako ga je tretirao Sa‘d ibn Ubade, velikan ensarija, koji je zbog toga i napustio džemat muslimana, i ako je bilo nelegitimno zbog izostanka velikana ashaba i Abbasa, Poslanikovog amidže… onda šta je dokaz za ispravnost Ebu Bekrovog hilafeta?

Odgovor je da ne postoji nikakav dokaz kod ehli sunneta vel-džemaata. Dakle, riječi šiija o ovom pitanju su ispravne, jer je potvrđeno postojanje teksta, hadisa o hilafetu Alija i kod samih sunija. Oni su to protumačili tako da sačuvaju ugled ashaba. Pravedan čovjek neće naći drugi izlaz osim da to prihvati, a posebno ako poznaje druge okolnosti koje su se desile prilikom ovoga.

I o ovom pitanju i njegovoj vjerodostojnosti slažu se obje strane. Razuman, pravedan čovjek ne može ništa drugo osim da presudi da je Ebu Bekr u najmanju ruku pogriješio, ako već neće da prizna da je bio nepravedan i da je nanio štetu hazreti Fatimi. Jer, ko prouči ovu nesreću i sagleda je sa svih strana, zasigurno će se uvjeriti da je Ebu Bekr namjerno uznemirio Fatimu i utjerivao je u laž da ona ne bi hadisima iz Gadir Huma, a i drugim, dokazivala da je halifa trebao biti njen muž i amidžić Ali i za to nalazimo mnogobrojne indicije. Jednu od njih prenose historičari, a to je da je ona, neka je selam na nju, izašla obilaziti mjesta gdje su sjedili ensarije, tražeći od njih pomoć i da polože prisegu njenom mužu, ali su joj oni govorili:

“Kćeri Božijeg Poslanika, mi smo već položili prisegu ovom čovjeku. A da je tvoj muž i tvoj amidžić došao nama prije Ebu Bekra, ne bismo ga odbili.”

A Ali je rekao:

“Zar bih ostavio Božijeg Poslanika u njegovoj kući, a da ga ne ukopam, i išao se svađati sa svijetom za vlast?” Fatima je rekla: “Ebu Hasan nije uradio ništa osim onoga što je trebao, a oni su uradili šta su uradili. Allah će obračunati s njima i tražit će da polože račun za svoja djela.”

( El-Imametu ves-sijase, sv. 1, str. 29; Ibn Ebul-Hadid, Šerhu Nehdžil-belaga, sv. 6, str. 13)

Da je Ebu Bekr pogriješio iz dobre namjere ili zbog zabune, Fatima Zehra bi ga razuvjerila, ali je ona bila ljuta na njega i nije govorila s njim sve do svoje smrti, jer je on svaki put odbio njenu molbu i nije prihvatio svjedočenje ni nje ni njenog muža. Zbog svega ovoga, ona se tako naljutila na njega da mu nije dozvolila da prisustvuje njenoj dženazi, što je navela u svojoj oporuci mužu, koji ju je ukopao tajno, noću.

(Buharijeva zbirka hadisa, sv. 3, str. 336, hadis 4240-4241; Muslimova zbirka hadisa, sv. 5, str. 426, hadis 52 (1759); Bejheki, Es-Sunenul-kubra, sv. 6, str. 300; Abdurezzak, El-Musannef, sv. 5, str 472; Sahihu Ibn Hiban, sv. 11, str. 153; Tarihut-Taberi, sv. 2, str. 448; Tarihul-islam, sv. 3, str. 14; El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 5, str. 307.)

Kod spominjanja njenog ukopa tajno i noću, želim da kažem da sam ja u vrijeme svog istraživanja išao u Medinu da bih lično ispitao neke činjenice i otkrio sam:

Prvo, da je Fatimin kabur nepoznat i niko ne zna gdje je. Neko kaže da je u Poslanikovoj sobi. Drugi kažu da je u njenoj kući, naspram Poslanikove,a.s., a treći vele da je u Beki‘u, u sredini, među kaburima Ehli bejta, ali da nije obilježen. Ovo je prva činjenica iz koje sam zaključio da je hazreti Fatima, a.s., time željela da se muslimani pitaju, kroz generacije, o razlogu što je tražila od svoga muža da je ukopa noću, tajno, i da niko od njih ne prisustvuje njenoj dženazi! I tako svaki musliman može stići do nekih čudnih činjenica istražujući šta se desilo u historiji.

Drugo, otkrio sam da posjetitelj koji želi posjetiti kabur Osmana ibn Affana mora preći veliku udaljenost da bi došao na kraj Beki‘e, gdje će ga naći ispod zida, dok je većina ashaba ukopana na početku Beki‘e, blizu ulaza. Čak je i Malik ibn Enes, jedan od osnivača mezheba, i od tabii-tabiina, ukopan blizu Poslanikovih žena. Pokazalo mi se kao tačno ono što su prenijeli historičari da je Osman ukopan u Haš Kevkebu, koji je bio jevrejska zemlja, a muslimani su bili zabranili da se ukopa u Beki‘u. Kada je Muavija ibn Ebu Sufjan došao na vlast, kupio je tu zemlju od Jevreja i pripojio je Beki‘i da bi na taj način i kabur njegovog amidže bio u Beki‘u. Onaj ko posjeti Beki‘u danas, to će jasno vidjeti. Moje čuđenje je bilo veliko kada sam saznao da Fatima, selamullahi alejhi, iako je bila prva koja se pridružila svome ocu, s.a.v.a. – između njene i njegove smrti pretpostavlja se da je prošlo najviše šest mjeseci – nije ukopana pored svoga oca. Ako je Fatima Zehra sama oporučila da bude ukopana noću i nije ukopana pored kabura svog oca, kao što smo već spomenuli, šta reći za ono što se dogodilo s tijelom njenog sina Hasana, koji isto nije ukopan pored kabura svog djeda?! To je zabranila Aiša (majka vjernika) – kada je Husejn donio tijelo svoga brata Hasana da ga ukopa pored djeda, Božijeg Poslanika, s.a.v.a., ona je uzjahala mazgu, izašla i vikala:

“Ne ukopavajte u moju kuću onoga koga ne volim!” Na to su se emevije i Benu Hašim pripremili za borbu, ali je Imam Husejn rekao Aiši da će on samo obići s tijelom svoga brata oko kabura njihovog djeda, a onda će ga ukopati u Beki‘i, jer je Imam Hasan njemu oporučio da se zbog njega ne smije proliti ni kap krvi. Ibn Abbas je izgovorio o njoj poznate stihove:

Devu (Aluzija na njeno jahanje deve u poznatoj Bici na devi)

i mazgu (Aluzija na njeno jahanje mazge na dan kada je zabranila da se Hasan ukopa pored svoga djeda.)

ti si jahala, i slona bi, da si još poživjela. Od osmine devet ti si dobila i svime po volji raspolagala.

(Menakibu ali Ebu Talib, sv. 3, str. 204; Kašful-gumme, sv. 2, str. 209; El-Ahbarut-tival, str. 221; Mekatilut-talibijin, str. 48; Šerhu Nehdžil-belaga, sv. 16, str. 50; Tarihu Dimešk, sv. 13, str. 290)

Ovo je još jedna od strašnih istina. Kako Aiša može naslijediti cijelu kuću pored Poslanikovih žena kojih je bilo devet? Kako je rekao Ibn Abbas: “Ako se od Poslanika ne nasljeđuje, kako je svjedočio Ebu Bekr, zabranivši hazreti Fatimi nasljedstvo njenog oca, kako ga je onda Aiša naslijedila? Postoji li u Allahovoj Knjizi ajet koji ženi daje pravo nasljedstva, a zabranjuje kćerki? Ili je politika bila ta koja je sve promijenila i kćerki sve uskratila, a ženi sve dala?” Ovom prilikom ću ispričati zanimljivu priču koju su prenijeli neki historičari, a ima veze s pitanjem nasljedstva. Ibn Ebul-Hadid Mu‘tezili je rekao u komentaru Nehdžul-belage: “Aiša i Hafsa su ušle kod Osmana za vrijeme njegovog hilafeta i tražile od njega da im podijeli njihov dio nasljedstva od Božijeg Poslanika, a.s. Osman je bio naslonjen, pa se ispravio u sjedeći položaj i rekao Aiši: ‘Ti i ova što sjedi dovele ste jednog beduina koji se čisti svojom mokraćom, a vi ste svjedočile da je Božiji Poslanik rekao: Mi, poslanici se ne nasljeđujemo. Ako se Poslanik uistinu ne nasljeđuje, zašto vi tražite nasljedstvo, a ako se uistinu Poslanik nasljeđuje, zašto ste uskratili Fatimi njeno pravo na nasljedstvo?’ Aiša je izašla ljuta od njega i rekla: ‘Ubijte senilnog starca, postao je nevjernik!’” (El-Īdah, str. 256; El-Musteršid, str. 507.)

Jedan od razloga koji me je naveo na prihvatanje šiizma i napuštanje prakse mojih očeva i djedova jest poređenje Alija ibn Ebu Taliba i Ebu Bekra, koristeći vjerodostojne tekstove i razum. Kao što sam već prethodno spominjao, oslanjam se samo na ono u čemu su saglasni svi, sunije i šiije. Pretraživao sam knjige obiju strana i nisam našao saglasnost ni o kome osim o Aliju ibn Ebu Talibu. O njemu su saglasni i sunije i šiije, a to se zna iz tekstova čiju vjerodostojnost potvrđuju obje strane, dok o imametu Ebu Bekra govori samo jedna grupa muslimana, a već smo navodili šta je Omer rekao o polaganju prisege Ebu Bekru. Mnoge vrijednosti i odlike Imama Alija, koje spominju šiije, imaju sened i potvrđene su u knjigama sunija u koje se ne može posumnjati. Hadise o odlikama Imama Alija prenosi veliki broj ashaba, pa čak Ahmed ibn Hanbel kaže:

“Ni o jednom od ashaba Božijeg Poslanika ne prenosi se toliko odlika koliko o Aliju ibn Ebu Talibu.” Rekli su Kadi Ismail, Nesai i Ebu Ali Nejšaburi: “Ni o kojem od ashaba nije stiglo toliko hadisa s dobrim lancem prenosilaca koliko ih je stiglo o Aliju.”

(El-Mustedreku alas-sahihajn, sv. 3, str. 108; Šavahidut-tenzil, sv. 1, str. 27; Tahzibut-tahzib, sv. 7, str. 339; Fejdul-kadir, sv. 4, str. 468; Er-Rijadun-nedire, sv. 2, str. 161)

Uzimajući u obzir da su emevije, i na istoku i na zapadu zemlje, tjerali ljude da ga grde i proklinju, da se ne spominju njegove odlike, pa su čak zabranili da se daje njegovo ime, pored svega ovoga, izašle su na vidjelo njegove vrijednosti i odlike. O tome Imam Šafija kaže:

“Začudio sam se čovjeku čiji su neprijatelji sakrili njegove odlike iz zavisti, a njegovi sljedbenici iz straha. A i pored njih, o njemu je preneseno toliko vrlina da su ispunile cijeli svijet.”

El-Isabe, sv. 4, str. 464; El-Isti‘ab, sv. 3, str. 1119.) 

Što se tiče Ebu Bekra, tražio sam u knjigama obiju strana, ali nisam našao, čak ni u knjigama sunija, da spominju neke njegove odlike koje bi i ličile na odlike i zasluge Imama Alija. Pored toga, vrline Ebu Bekra spomenute u historijskim knjigama prenesene su ili od njegove kćerke Aiše, a poznato nam je njeno stajalište prema Aliju, koja je svim svojim snagama pokušavala podržati svog oca, pa makar to bilo i s lažnim hadisima, ili od Abdullaha ibn Omera, a i on je bio daleko od Alija, odbio je da položi prisegu kada su svi bili saglasni. Govorio je da je najbolji čovjek nakon Poslanika Ebu Bekr, zatim Omer, zatim Osman i da zatim ne postoji razlikovanje, jer su ostali ljudi svi jednaki.

(Buharijeva zbirka hadisa, sv. 3, str. 33, hadis 3697; Sunen Ebu Davuda, sv. 7, str. 15, hadis 4619; Ibn Ebul-Asim, Es-Sunne, str. 553; El-Isabe, sv. 1, str. 24)

Ovo znači da je Abdullah ibn Omer Alija stavio na mjesto bilo kojeg običnog čovjeka, kao da nema nikakve zasluge, niti vrline. Kako je daleko Abdullah ibn Omer od činjenica koje su naveli veliki alimi i imami, da ni o kome, nijednom od ashaba, nije preneseno toliko hadisa s vjerodostojnim senedima kao što je to o Aliju. Zar Abdullah ibn Omer nije čuo ni za jednu Alijevu odliku? Čuo je, nego šta, ali, tako mi Allaha, to je politika, a znaš li šta je to politika? Ona prevrće zbilju i producira čuda. Odlike Ebu Bekra prenose i Amr ibn As, Ebu Hurejre, Urve, Ikrima, a historija prenosi da su svi oni bili protiv Alija, borili se protiv njega, bilo oružjem, bilo kovanjem spletki i izmišljajući odlike njegovim neprijateljima i protivnicima. Imam Ahmed ibn Hanbel je rekao: “Ali je imao puno neprijatelja, pa su oni tražili nešto da ga okleveću, ali nisu našli ništa. Onda su otišli do čovjeka koji se borio protiv Alija pa ga hvalili, nastojeći mu tako nanijeti štetu, a i spletkareći protiv njega.”

(Ibn Hadžer, Es-Savaikul-muhrika, sv. 2, str. 374; Tuhfetul-ahvezi, sv. 10, str. 231; EnNasaihul-kafije, str. 199;)

Ali Allah, dž.š., kaže:

Zaista oni služe se obmanama, i Ja ih kažnjavam obmanom. Zato nevjernicima još vremena podaj, ostavi ih za trenutak.  Et-Tarik, 15-17.

I to je jedna od Allahovih mudžiza, da nakon šest stoljeća vladavine nepravde koja je činila zlo njemu i njegovoj porodici, izađu vrline Imama Alija, jer abasije nisu ništa manje od svojih emevijskih prethodnika mrzili, zavidjeli i ubijali Poslanikov Ehli bejt, do te mjere da je Ebu Faras El-Hamdani o tome rekao:

Ono što im Benu Harb učini, ništa je šta učiniste im vi.

Koliko li je samo izdaje u vašem “vjerujem“! Koliki vaš dug u krvi Poslaniku Božijem!

Smatrate se jednim od sljedbenika Poslanikovih,

a na noktima vam krv čistih sinova njegovih. 

 Pa ako su se ti hadisi oslobodili nakon svega toga i izašli iz takvih tmina, pa nek oni budu Allahu potpun dokaz i nek ne bude ljudima protiv Allaha dokaza nakon toga. Uprkos tome što je Ebu Bekr bio prvi halifa i imao pravo izvršavanja, kao što nam je poznato, uprkos tome što su emevije davale posebne darove i mito onome ko prenese nešto o Ebu Bekru, Omeru i Osmanu, uprkos mnogim odlikama i vrlinama izmišljenim za Ebu Bekra, koje su ispunile stranice knjiga, i pored svega nisu dostigle ni desetinu odlika i zasluga Imama Alija. Dodajem još da, ako proanaliziraš hadise koji govore o odlikama Ebu Bekra, naći ćeš da se ne slažu s onim što o njemu govori historija, jer postoje mnoga djela koja demantuju ono što je rečeno o njemu, niti to može prihvatiti razum, a ni šerijat. Već smo o ovome govorili kod hadisa:

“Kada bi se izvagao iman Ebu Bekra s imanom moga ummeta, pretegao bi njegov iman.” Ako je Božiji Poslanik znao koliki je bio iman Ebu Bekra, ne bi mu postavio za komandanta Usamu ibn Zejda, niti bi odustao od svjedočenja o njemu, kao što je svjedočio za šehide Uhuda, nego mu kaže da ne zna šta će on novo izmisliti poslije njega, a Ebu Bekr na to zaplače.

(El-Muvetta, sv. 2, str. 17)

I ne bi za njim poslao Alija ibn Ebu Taliba da uzme od njega suru Et-Tevbe i spriječi ga da je on dostavi. 

(Ibn Ebu Asim, Es-Sunne, str. 595; Nesai, Es-Sunenul-kubra, sv. 5, str. 139; Musnedu Ahmed, sv. 1, str. 3; Musned Ebu Ja‘la, sv. 1, str. 100; Medžme‘uz-zevaid, sv. 3, str. 239; Hasaisu Emirilmu’minin, str. 91; Tahridžul-ehadis vel-asar, sv. 2, str. 51; El-Mu‘džemul-evsat, sv. 3, str. 165; El-Mu‘džemul-kebir, sv. 12, str. 77; El-Kamil fit-tarih, sv. 2, str. 291.)

Ne bi rekao na dan davanja zastave na Hajberu:

“Sutra ću dati zastavu čovjeku koji voli Allaha i Njegova Poslanika i koga vole Allah i Njegov Poslanik, koji napada, a ne bježi. Allah je ispitao njegovo srce imanom”

(Ovaj hadis je prenesen u svim zbirkama hadisa, ali je njegov tekst različit. Buharijina zbirka hadisa, sv. 2, str. 737, hadis 3009 i sv. 3, str. 325, hadis 4210; Muslimova zbirka hadisa, sv. 7, str. 334, hadis 34 (2406); Musned Ahmed ibn Hanbel, sv. 1, str. 99 i 185, sv. 4, str. 52, sv. 5, str. 358; Tirmizijin Džami‘-sunen, sv. 7, str. 340, hadis 3987; Bejheki, Es-Sunenul-kubra, sv. 6, str. 362; Medžme‘uz-zevaid, sv. 6, str. 150; Ibn Ebu Šejbe, El-Musannef, sv. 8, str. 520; Ibn Ebu Asim, Es-Sunne, str. 594; Nesai, Es-Sunenul-kubra, sv. 5, str. 46; El-Mu‘džemul-kebir, sv. 6, str. 152; El-Isti‘ab, sv. 3, str. 1099; Usdul-gabe, sv. 4, str. 26; El-Isabe, sv. 4, str. 468.)

pa zastavu dao Aliju, a ne njemu.

Ako je Allah znao da je Ebu Bekrov iman na ovakvoj deredži i to da njegov iman prevazilazi iman cijelog Muhammedovog ummeta, ne bi mu Allah zaprijetio da će poništiti sva njegova djela kada povisi glas iznad Poslanikovog. (Buharijeva zbirka hadisa, sv. 3, str. 827, hadis 4847.)

Da su Ali Ibn Ebu Talib i ashabi koji su ga slijedili znali da je Ebu Bekrov iman na ovakvoj deredži, ne bi im bilo dozvoljeno da izostanu s polaganja prisege halifi. Da je Fatima Zehra znala da je ovoliki iman Ebu Bekra, ne bi se naljutila na njega, razgovarala bi s njim, odgovarala bi mu na selam i ne bi ga na svakom namazu proklinjala, (El-Imametu ves-sijase, sv. 1, str. 31) a ona mu, naprotiv, nije dozvolila, po svojoj oporuci, da prisustvuje njenoj dženazi. Da je i Ebu Bekr znao veličinu svoga imana, ne bi poželio, pred smrt, da nije upao u Fatiminu kuću, da nije zapalio Fudža’a Es-Sulemija i da je na dan Beni Sekife vlast prebacio na jednog od dvojice, Omera ili Ebu Ubejdu.

(Ibid., sv. 1, str. 36; Tarihut-Taberi, sv. 2, str. 619; Tarihul-Ja‘kubi, sv. 2, str. 137; Tarihu Dimešk, sv. 3, str. 418; El-Mu‘džemul-kebir, sv. 1, str. 62; Šerhu Nehdžil-belaga, sv. 2, str. 46; Kenzul-ummal, sv. 5, str. 631.)

Onaj čiji je iman na ovakvom stepenu, čiji je iman jači od imana cijelog ummeta, ne bi se na kraju života kajao zbog onog što je učinio Fatimi, zbog paljenja Fudža’a Es-Sulemija i zbog toga što je postao halifa. Također, takav čovjek ne bi poželio da ne pripada ljudskoj vrsti niti bi poželio da bude slamka ili balega. Zar iman ovakve osobe može biti koliki je iman cijelog ummeta, ili čak veći?!

(Da je Ebu Bekrov iman bio na tom nivou u pećini Sevr, prilikom Hidžre, Allah bi spustio i na njega Svoj smiraj kao što ga je spustio na Poslanika, s.a.v.a., i ne bi ga izuzeo, a bio je prestravljen u tim trenucima. Et-Tevbe, 40: Kad su njih dvojica bili u pećini i kada je on rekao drugu svome: Ne brini, Allah je s nama, pa je Allah spustio smiraj Svoj na njega. Jer, po kur’anskim ajetima, spuštanje smiraja uvjetovano je imanom, kao što se u ajetima kaže: Et-Tevbe, 26:

Zatim je Allah na poslanika svoga i na vjernike smiraj Svoj spustio. El-Feth, 4: On je onaj koji je smiraj u srca vjernika spustio. El-Feth, 26: Allah je spustio smiraj Svoj na Poslanika Svoga i na vjernike. El-Feth, 18: Allah je zadovoljan onim vjernicima koji su ti se pod drvetom na vjernost zakleli, On je znao šta je u srcima njihovim, pa je spustio smiraj na njih. Dakle, iz ovih ajeta se vidi da je spuštanje smiraja od Allaha uvjetovano imanom u srcu, i budući da Allah nije spustio smiraj na Ebu Bekra u pećini Sevr, a njemu je tad najviše trebalo, zaključujemo da u njegovom srcu nije uopće postojao iman, već je samo bio musliman.)

(Ako uzmemo hadis:

“Da uzimam sebi prisnog prijatelja, uzeo bih Ebu Bekra”, ( Buharijeva zbirka hadisa, sv. 1, str. 339, hadis 466; Muslimova zbirka hadisa, sv. 7, str. 296, hadis 3 i 4 (2383).)

on je kao i prethodni. Gdje je bio Ebu Bekr na dan malog bratimljenja u Mekki prije Hidžre i na dan velikog bratimljenja u Medini poslije Hidžre, kada je Božiji Poslanik, s.a.v.a., oba puta, za brata uzeo Alija i rekao mu: 

“Ti si moj brat na dunjaluku i na ahiretu”

( Tirmizijin Džami‘-sunen, sv. 7, str. 338, hadis 3983; El-Mustedreku alas-sahihajn, sv. 3, str. 14; Umdetul-kari, sv. 2, str. 147; Tarihu Dimešk, sv. 42, str. 51-52; Usdul-gabe fi ma‘rifetissahabe, sv. 4, str. 16 i 29; El-Isti‘ab, sv. 3, str. 1099; Mizanul-i‘tidal, sv. 1, str. 421; El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 7, str. 371.)

i nije ni obraćao pažnju na Ebu Bekra, uskrativši mu bratimljenje za Ahiret, kao što mu je uskratio i prisno prijateljstvo? Ne želim duljiti o ovom pitanju, dovoljna su ova dva primjera koja su navedena u knjigama ehli sunneta. Što se tiče šiija, oni uopće ne priznaju ovakve hadise i za to imaju jasne dokaze da su izmišljeni u vremenima nakon vremena Ebu Bekra. Ako ostavimo odlike, pa želimo tražiti mahane ili loša djela, Aliju ibn Ebu Talibu nećemo naći niti jedno, ni u jednoj od knjiga ni jedne ni druge strane, dok ćemo za druge naći mnogo ružnih postupaka, i to u knjigama ehli sunneta, kao što su sahihi, knjige sire i historija. Dakle, obje su strane saglasne samo za Alija, kao što i historija potvrđuje da je jedina ispravna prisega ona data Aliju, iako se on ustezao, dok su muhadžiri i ensarije insistirali da polože prisegu. Skupinu koja se ustezala da mu da prisegu on nije primoravao na to, dok je Ebu Bekrova prisega bila felte – nepromišljeni užurbani akt – od čijeg je zla Allah sačuvao muslimane. Omer ibn Hattab kaže da je Omerova prisega bila po oporuci koju mu je napisao Ebu Bekr, a prisega Osmanu je bila historijska komedija, zato što je Omer predložio šestericu za halifu i stavio im u obavezu da između sebe odaberu jednog. Rekao je da, ako se četverica slože, a dvojica ne slože, ubiju tu dvojicu, a ako se podijele na dvije grupe po tri, uzmu mišljenje one grupe u kojoj bude 

Abdurrahman ibn Avf, a ako se nakon nekog vremena njih šesterica ne saglase, također da ih ubiju. Priča je duga i čudna. 

( Tarihut-Taberi, sv. 4, str. 229; El-Kamil fit-tarih, sv. 3, str. 67)

U svakom slučaju Abdurrahman ibn Avf je izabrao Alija i uvjetovao ga da vlada po Kur’anu i sunnetu Božijeg Poslanika i sunnetu dvojice šejhova, Ebu Bekra i Omera. Međutim, Ali odbija ovaj posljednji uvjet, a prihvata ga Osman i postaje halifa. Ali izlazi s polaganja prisege, znajući rezultat već unaprijed, o čemu je govorio u svojoj poznatoj hutbi Šekšekiji. Poslije Alija Muavija je prisvojio hilafet pa ga pretvorio u carsku monarhiju, koju će emevije, a nakon njih abasije dodjeljivati jedan drugom s oca na sina. Nije više postojalo biranje halifa – samo je prethodni imenovao sljedećeg, ili su pak hilafet prisvajali silom, sabljama i oružjem – što znači da u historiji islama nije bilo ni pravilnog polaganja prisege ( To jeste, po konsenzusu muslimana, i nije im nametnut, i nije ni felte (op. a.).)

od vremena halife sve do Kemala Ataturka, koji je okončao islamski hilafet, osim za Zapovjednika vjernika, Alija ibn Ebu Taliba.

Hadisi koje sam uzimao i koji su me potakli da slijedim Imama Alija su oni koje prenose sunije u svojim sahihima i čija je vjerodostojnost potvrđena. Šiije imaju još dosta hadisa, ali, po običaju, neću se oslanjati na njih, nego samo na one čiju vjerodostojnost prihvataju obje grupe. Neki od tih hadisa su:

A. hadis:

“Ja sam grad znanja, a Ali je kapija tog grada.” 

(Izvor je već naveden na str. 121 pod brojem 140.')

Samo ovaj hadis je dovoljan da se odredi uzor koji treba slijediti poslije Božijeg Poslanika, a.s., jer je najvažnije da se slijedi učen, a ne neznalica. Uzvišeni Allah kaže:

Reci: “Zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju?” Ez-Zumer, 9.

Još kaže

Pa, da li je onda dostojniji slijeđenja onaj koji ka Istini upućuje ili onaj koji ni sam nije na Pravom putu, osim ako on upućen bude. Šta vam je, kako rasuđujete?Junus, 35 

Poznato je da je alim taj koji upućuje, a neznalica zaslužuje da bude upućen i njemu je uputa najpotrebnija. Historija piše da je Imam Ali bio najučeniji među ashabima i da su se njemu obraćali s važnim pitanjima, a nije nam poznato da se on nekome od njih obratio s pitanjem; Omer kaže: “Nek me Allah ne ostavi ni s jednim zamršenim pitanjem samog, bez Ebu Hasana (Imam Ali).”

(Ensabul-ešraf, str. 100; Menakibu Ali ibn Ebu Talib, str. 97, hadis 98; Zahairul-ukba, str. 82; Fejdul-kadir, sv. 4, str. 47; Šerhu Nehdžil-belaga, sv. 12, str. 101; Seid ibn Musejjib je govorio: “Omer je stalno tražio utočište kod Allaha od zamršenog pitanja za koje neće moći pitati Ebu Hasana”: Et-Tabekatul-kubra, sv. 2, str. 339; Tarihu Dimešk, sv. 42, str. 406; Usdul-gabe, sv. 4, str. 22; Fethul-bari, sv. 13, str. 286)

I opet kaže: “Da nije Alija, propao bi Omer.”

(Menakibu Ali ibn Ebu Talib, str. 81, hadis 65; Fejdul-kadir, sv. 4, str. 470; Zahairul-ukba, str. 82; Te’vilu muhtelefil-hadis, str. 152; Šerhu Nehdžil-belaga, sv. 1, str. 141.)

A Ibn Abbas kaže: “Moje znanje i znanje Muhammedovih ashaba prema Alijevoj učenosti je kao kaplja u odnosu na sedam mora.”

( Ibn Šehr Ašub, El-Menakib, sv. 1, str. 311; En-Nihajetu fi garibil-hadisi, sv. 1, str. 207; Šerhu Džami‘is-sagir, sv. 3, str. 60.)

Sam Imam Ali kaže:

“Pitajte me prije nego što me izgubite. Tako mi Allaha, nećete me upitati ništa do Sudnjeg dana, a da vam ja neću odgovoriti i obavijestiti vas o tome. Pitajte me  o Allahovoj knjizi, tako mi Allaha, nijedan ajet nije objavljen, a da ja ne znam je li objavljen noću ili danju, u ravnici ili na brdu.”

(Vidi u različitim oblicima: El-Mustedreku alas-sahihajn, sv. 2, str. 353; El-Mi‘jaru vel-muvazene, str. 82; Dusturu me‘alimil-hukm, str. 104; Tahridžul-ehadisi vel-asar, sv. 3, str. 365; Kenzul-ummal, sv. 13, str. 165; Et-Tabekatul-kubra, sv. 2, str. 338; Tarihu Dimešk, sv. 42, str. 397; Medžmu‘atul-fetava el-kubra, sv. 4, str. 302; Tefsirul-Kaššaf, sv. 4, str. 13; Džami‘ul-bejan, sv. 13, str. 289; Tefsiru Ibn Kesir, sv. 1, str. 182; Sijeru a‘lamin-nubela, sv. 6, str. 257; TarihulJa‘kubi, sv. 2, str. 193)

S druge strane, kada su Ebu Bekra upitali za značenje riječi ebb (ispaša) u ajetu:

...i voće i ispašu da se koristite vi i vaša stoka, odgovorio je: “Koje bi me nebo natkriljivalo, a koja zemlja nosila da kažem o Allahovoj knjizi ono što ne znam.”

 (7 Ibn Ebu Šejbe, El-Musannef, sv. 7, str. 180; Tefsirul-Kurtubi, sv. 19, str. 223; Tefsirul-Ibn Kesir, sv. 4, str. 504.)

I evo Omer ibn Hattaba koji govori: “Svi ljudi bolje znaju od Omera, čak i žene u đerdeku.”

 (Šerhu Nehdžil-belaga, sv. 1, str. 182; El-Mebsut, sv. 10, str. 153; Subulus-selam, sv. 3, str. 149; Fikhus-sunne, sv. 2, str. 158; Kenzul-ummal, sv. 16, str. 537; Tefsir Ibn Kesir, sv. 1, str. 478; EdDurrul-mensur, sv. 2, str. 133; Fethul-kadir, sv. 1, str. 443; Ruhul-me‘ani, sv. 4, str. 244)

Kad bi ga upitali o nekom ajetu iz Božije knjige, izgrdio bi onoga ko je pitao i udario ga dirrom (poznati Omerov štap) tako da bi mu krv potekla i citirao ajet: 

Ne zapitkujte o onome što će vam pričiniti neprijatnosti ako vam bude objašnjeno.

(El-Maide, 101; Sunenud-Darimi, sv. 1, str. 54; Tefsir Ibn Kesir, sv. 4, str. 232; Ed-Durrulmensur, sv. 6, str. 111.)

Pitali su ga o kelali (sestra koja ostane iza brata, a on nema djece) i nije znao propis o tome. Taberi u svom tefsiru od Omera prenosi da je rekao: “Da znam propis o kelali, bilo bi mi draže nego da imam glavarinu šamskih dvorova.”

 (Tefsirut-Taberi, sv. 6, str. 58, i u njemu stoji: “Da znam propis o kelali, bilo bi mi draže nego da imam glavarinu poput rimskih dvora”; Ed-Durrul-mensur, sv. 2, str. 251; El-Muharerulvedžiz, sv. 2, str. 141; Kenzul-ummal, sv. 11, str. 80.)

Ibn Madže u svom Sunenu prenosi da je Omer ibn Hattab rekao: “Da je Božiji Poslanik pojasnio troje, volio bih više od dunjaluka i svega što je na njemu: kelalu, kamatu i hilafet.”

( Sunen Ibn Madže, sv. 4, str. 288, hadis 2727; Bejheki, Es-Sunenul-kubra, sv. 6, str. 225; Tefsirul-Kurtubi, sv. 6, str. 29.)

Subhanallah! Bože sačuvaj da je Božiji Poslanik šutio o ovim stvarima i da ih nije ih objasnio.

B. Hadis:

“Ali, ti si u odnosu na mene kao Harun u odnosu na Musaa, samo što poslije mene nema vjerovjesnika.”  

(Buharijeva zbirka hadisa, sv. 3, str. 442, hadis 4416; Muslimova zbirka hadisa, sv. 7, str. 330, hadis 31 i 32 (2404); Tirmizijin Džami‘-sunen, sv. 7, str. 346, hadis 3993; Ibn Madže, sv. 1, str. 136, hadis 121; El-Mustedreku alas-sahihajn, sv. 3, str. 109 i 133; Bejheki, Es-Sunenul-kubra, sv. 9, str. 40; Medžmeuz-zevaid, sv. 9, str. 109; Musned Ahmed ibn Hanbel, sv. 1, str. 170, 173, 175, 177, 179, 182, 184, 185 i 330; Hiljetul-evlija, sv. 7, str. 194 i 196; Nesai, Es-Sunenul-kubra, sv. 5, str. 44.)

U ovom hadisu, kao što razumnima nije sakriveno, stoji da isključivo Zapovjedniku vjernika pripada pomoćništvo Poslaniku, opunomoćeništvo i hilafet, kao što je Harun bio pomagač, opunomoćitelj i halifa Musaa, a.s., u njegovoj odsutnosti kada je otišao na ugovoreno vrijeme s Gospodarom. Takav je dakle i položaj Imama Alija – on je u odnosu na Božijeg Poslanika, s.a.v.a., u potpunosti poput Haruna, osim u vjerovjesništvu, koje i sam hadis izuzima. Također, iz ovog hadisa se vidi da je Imam Ali najbolji među ashabima, a hadis je, kao što je poznato, predmet konsenzusa svih muslimana. Zato u vrlini ne postoji niko iznad njega osim Posjednika poslanice, s.a.v.a.

C. Hadis:

“Kome sam ja bio zaštitnik, Ali mu je zaštitnik. Dragi Bože, zaštiti onoga ko njega štiti, budi neprijatelj onome ko je njemu neprijatelj, pomozi onome ko njemu pomogne, a ostavi onoga ko njega ostavi, i učini da istina kruži gdje god je on!”

(Ovaj hadis je prenesen u raznim oblicima.)

Samo ovaj hadis je dovoljan da se odbiju sve tvrdnje o prednosti Ebu Bekra, Omera i Osmana nad onim kojeg je Božiji Poslanik, s.a.v.a., imenovao za zaštitnika vjernika poslije njega. I ne obraća se pažnja na onoga koji je značenje hadisa prebacio na značenje onoga koji voli i koji je pomagač, da bi ga udaljio od pravog značenja koje je Poslanik, s.a.v.a., namjeravao prenijeti, i to radi čuvanja ugleda ashaba. Jer je Božiji Poslanik, s.a.v.a., kada je ustao držeći govor po toj žestokoj vrelini, rekao:

“Zar ne svjedočite da sam ja preči vjernicima od njih samih?”, a kad su mu potvrdili, dodao: “Kome sam ja bio zaštitnik, evo, Ali mu je zaštitnik...”

(Hadis s Gadira je mutevatir, što su naglasili poznati stručnjaci hadisa: Zehebi u knjizi Tezkiretul-huffaz, sv. 2, str. 713; Sijeru a‘lamin-nubela, sv. 7, str. 571; El-Bedehšani u knjizi Miftahun-nedžah; Sujuti u dvije od svojih knjiga El-Ezharul-mutenasire fil-ahbaril-mutevatire i El-Fevaidul-mutekasire fil-ahbari mutevatire; Albani u knjizi Silsiletul-ehadisis-sahihe, v. 4, str. 343 i drugi)

Ovo je jasan tekst, nedvosmislen u svom značenju o postavljanju Alija za halifu. Ne može nijedan pametan, pravedan insan ne prihvatiti ovo značenje i ne odbiti neke koji su sebe zadužili da čuvaju ugled ashaba prije ugleda Poslanika, a.s., jer u njihovom tumačenju ima ismijavanja i omalovažavanja Poslanikove mudrosti kada je sakupio ljude na velikoj vrućini i koji je u stanju da im kaže da je Ali njihov pomagač i da ga vjernici trebaju voljeti. Kako će onda protumačiti ovi koji jasne tekstove tumače tako da sačuvaju ugled svojih velikodostojnika povorku onih koji su čestitali Aliju na onome što je Božiji Poslanik rekao? Počele su prvo njegove žene, majke vjernika, a onda su došli Ebu Bekr i Omer govoreći: “Bravo! Bravo! Sine Ebu Talibov, postao si zaštitnik vjernicima i vjernicama!”

 ( Izvor je već naveden na str. 159 pod brojem 230.)

Stvarnost i historija su svjedoci da su oni koji tumače ovo po svojim ličnim željama lažljivci, i teško njima zbog onoga što su pisale njihove ruke, i teško njima zbog onog što su zaradili. Uzvišeni kaže: 

a neki od njih doista svjesno istinu prikrivaju. El-Bekare, 146 

D. Hadis:

“Ali je od mene, a ja sam od Alija i niko ne može obavljati moju funkciju, samo ja ili Ali.”

 (Musned Ahmed ibn Hanbel, sv. 4, str. 165; Tirmizijin Džami‘-sunen, sv. 7, str. 337, hadis 3982; Sijeru a‘lamin-nubela, sv. 8, str. 212; El-Mu‘džemul-kebir, sv. 4, str. 16; Tahzibul-kemal, sv. 5, str. 350; Ibn Ebu Šejbe, El-Musannef, sv. 7, str. 495; Ibn Ebu Asim, Es-Sunne, str. 595; Nesai, Es-Sunenul-kubra, sv. 5, str. 45; El-Dami‘us-sagir, sv. 2, str. 177; El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 5, str. 332; Subulul-huda ver-rešad, sv. 11, str. 297; Sahihu Suneni Ibn Madže, sv. 1, str. 26; Sahihul-džami‘is-sagir, sv. 2, str. 753.)

I ovaj hadis je jasan u svom značenju da je Imam Ali jedina osoba koju Poslanik smatra sposobnom da vrši njegovu funkciju. Ovo je rekao kada ga je poslao sa surom Et-Tevbe na dan velikog hadža, umjesto Ebu Bekra. Ebu Bekr se vratio plačući, rekavši:

“Božiji Poslaniče, je li o meni šta objavljeno?” Odgovorio je: “Allah mi je naredio da moju dužnost niko ne može obavljati, osim mene ili Alija.”

 (U knjizi Ibn Ebu Asima Es-Sunne, str. 595, hadis 1384, stoji: “Poslao je Ebu Bekra sa surom Et-Tevbe, potom je poslao Alija i on uze suru od njega, pa se Ebu Bekr vratio plačući…”, u Bejheki, Es-Sunenul-kubra, sv. 5, str. 129: “Pa Ebu Bekr u sebi osjeti nešto ružno”, a u Musnedu Ahmed ibn Hanbel, sv. 1, str. 3; Musnedu Ebu Ja‘la, sv. 1, str. 100, hadis 104; Tarihu Dimešk, sv. 42, str. 348; Kenzul-ummal, sv. 2, str. 417, hadis 4389, stoji: “Pa kada je Ebu Bekr došao kod Božijeg Poslanika, rasplaka se…”; Umdetul-kari, sv. 18, str. 260; Tefsirul-Alusi, sv. 9, str. 162; El-Kamil fit-tarih, sv. 2, str. 291.)

Ovo je slično onome što je Božiji Poslanik rekao Aliju drugom prilikom: 

“Ti, Ali, objašnjavaš mome ummetu ono u čemu će se oni razilaziti poslije mene.”

( El-Mustedreku alas-sahihajn, sv. 3, str. 122; Tarihu Dimešk, sv. 42, str. 387; Hiljetul-evlija, sv. 1, str. 103; Kenzul-ummal, sv. 11, str. 615, hadis 32983)

Ako Poslanika niko ne može zamjenjivati osim Alija i ako je on taj koji treba objasniti ono u čemu se ummet razilazi poslije njega, kako onda može imati prednost neko ko ne zna značenje riječi ebb

( Fethul-bari, sv. 13, str. 229: “I Humejdi je spomenuo u jednoj predaji prenesenoj od Sabita, koji je prenio od Enesa, da je rekao: ‘Omer je proučio fakiheten ve ebba, pa je sam pitao šta je to ebb. Potom je sam odgovorio: Ma nismo mi opterećeni time. Ili je rekao: Nije nam naređeno da ovo znamo.’” I vidi: En-Nihaje fi garibil-hadisi, sv. 1, str. 13; El-Mustedreku alassahihajn, sv. 2, str. 514; Ibn Ebu Šejbe, El-Musannef, sv. 7, str 180; Musneduš-šamijin, sv. 4, str. 156; Tahridžul-ehadisi vel-asar, sv. 4, str. 158; Sijeru a‘lamin-nubela, sv. 11, str. 55 i mnogi drugi izvori.)

(ispaša, livada) niti zna značenje kelale,

(O neznanju Ebu Bekra i Omera za propis kelale vidi: Sunenud-Daremi, sv. 2, str. 366; Muslimova zbirka hadisa, sv. 2, str. 229, hadis 78 (567); Tahvilu muhtelefil-hadis, str. 25; Ma‘rifetus-suneni vel-asar, sv. 4, str. 49; Tahridžu ehadisi vel-asar, sv. 1, str. 291; Medžme‘uzzevaid, sv. 7, str. 13; Fethul-bari, sv. 10, str. 43; Džami‘ul-bejan, sv. 4, str. 376; Tefsirul-Begavi, sv. 1, str. 403.)

a ovo je, tako mi života, nesreća koja je pogodila ummet i spriječila ga da obavi svoju zadaću koju mu je Allah stavio u dužnost. I nema dokaza protiv Allaha, niti protiv Božijeg Poslanika, niti protiv Zaštitnika vjernika, Alija ibn Ebu Taliba, već je potpuni dokaz protiv onih koji su odbili poslušnost i unijeli izmjene. Uzvišeni Allah kaže:

A kada im se kaže:

“Pristupite onome što Allah objavljuje, i Poslaniku!”, oni odgovaraju:

“Dovoljno nam je ono što smo od predaka naših zapamtili.” Zar i ako preci njihovi nisu ništa znali i ako nisu na Pravom putu bili?!  El-Maide, 104

E. Hadis ud-dar:

Na dan upozorenja Božiji Poslanik je pokazujući na Imama Alija rekao: 

“Ovo je moj brat, moj opunomoćenik i moj nasljednik poslije mene. Slušajte ga i pokoravajte mu se!”

(Hadisu-dar je jedan od utvrđenih vjerodostojnih hadisa; spomenuo ga je Ibn Džerir EtTaberi u svom Tarihu, sv. 2, str. 62, u kojem navodi riječi Imama Alija, koje je prenio govor Božijeg Poslanika, s.a.v.a., kada se obratio svojim najbližim: “I doista, Allah mi je naredio da vas pozivam ka Njemu, pa ko će mi od vas pomoći u ovome, da bi bio moj brat, moj opunomoćenik i moj namjesnik među vama?” A ljudi su se svi sustezali od njega pa sam ja rekao, iako sam bio najmlađi među njima: “Ja ću, Božiji Vjerovjesniče, biti tvoj pomagač u ovome.” Uzeo me je za vrat pa rekao: “Doista, ovo je moj brat, opunomoćenik i moj namjesnik među vama, pa slušajte ga i pokoravajte mu se.” Taberi ga bilježi također u svom Tefsiru istim lancem prenosilaca kod ajeta i opomeni svoju najbližu rodbinu, sv. 11, str. 148, međutim, prethodni tekst hadisa je potpuno izmijenjen na ovaj način: “Da bude moj brat i tako dalje…”, što nam pokazuje naučnu povjerljivost onih koji su to uradili, da li sam Taberi ili poslije njega. Ovaj događaj je zabilježen u Musnedu Ahmed ibn Hanbel, sv. 2, str. 225; Nesai, Es-Sunenulkubra, sv. 5, str. 125; Medžme‘uz-zevaid, sv. 8, str. 203.)

I ovaj hadis je vjerodostojan, a prenose ga historičari s početka poslanstva i ubrajaju u Poslanikove mudžize, ali politika je ta koja je promijenila činjenice i izvrnula istinu. I nije čudo što se to desilo u vremenu tmine, nego što se ponavlja i danas, u vremenu svjetlosti. Muhammed Husejn Hejkel prenosi ovaj hadis u potpunosti u svojoj knjizi Hajatu Muhammed, na strani 104, u prvom izdanju godine 1354. po Hidžri, a u drugom i izdanjima koja slijede izbrisane su Poslanikove riječi “moj opunomoćenik i nasljednik poslije mene”. Također su u Taberijevom Tefsiru, dio 11, strana 148, ispuštene Poslanikove riječi “moj opunomoćenik i moj nasljednik” i zamijenjene riječima: “Ovo je moj brat i tako dalje!” Ali su previdjeli da je Taberi naveo ovaj hadis, i to potpun, u svojoj historiji.

(Tarihut-Taberi, sv. 2, str. 62)

Pogledaj kako oni uklanjaju riječi s njihovih mjesta i izvrću im smisao  Oni žele ustima svojim utrnuti Allahovo svjetlo, ali Allah će upotpuniti Svoje svjetlo, makar ne bilo po volji nevjernicima.5 Et-Tevbe, 32.

Kroz ovo istraživanje koje sam poduzeo htio sam da se uvjerim u pravo stanje stvari, pa sam tražio prvo izdanje knjige Hajatu Muhammed. Uspio sam je pronaći, neka je hvala Allahu, poslije mukotrpnog traženja koje mi je oduzelo dosta vremena i puno me koštalo. Važno je da sam se lično uvjerio da su riječi promijenjene i izostavljene, što mi je povećalo uvjerenje da su oni zli ljudi uložili mnogo truda da izbrišu istinu i potvrđene činjenice, jer je to jak dokaz kod njihovih protivnika! Ali kod svakog pravednog istraživača, kada naiđe na ovakvo iskrivljavanje istine i mijenjanje činjenica, povećava se udaljenost od njih i zna, bez ikakve sumnje, da oni nemaju nikakve dokaze, osim obmanjivanja, izmišljotina i izvrtanja istine po bilo koju cijenu. Potplatili su mnoge pisce i zasipali ih imecima, kao i titulama i izmišljenim univerzitetskim  svjedočanstvima, da pišu za njih ono što oni žele, knjige i eseje u kojima vrijeđaju šiije, tekfire ih, a svim silama brane, iako neistinito, ugled nekih od ashaba koji su se vratili svojem pređašnjem stanju i koji su, poslije Božijeg Poslanika, s.a.v.a., istinu zamijenili neistinom:

Tako su gotovo istim riječima govorili i oni prije njih; srca su im slična! A Mi dokaze objašnjavamo ljudima koji čvrsto vjeruju.El-Bekare, 118.

Božiji Poslanik, s.a.v.a., je rekao:

 “Ljudi, ostavljam vam nešto, čega ako se budete pridržavali, nikada nećete zalutati:

Allahovu knjigu i svoje potomstvo, Ehli bejt.

Još je rekao: 

“Uskoro će doći izaslanik moga Gospodara, pa ću mu se odazvati, a ja vam ostavljam dvije vrijedne stvari: prva je Allahova knjiga, u njoj je uputa i svjetlo, a druga je Ehli bejt. Allah vas podsjeća na Ehli bejt, Allah vas podsjeća na Ehli bejt, Allah vas podsjeća na Ehli bejt!”

( Hadis sekalejn s izrazima: Kur’an i El-Itre, ili Ehli bejt, i sačuvanost onoga koji drži do njih od zablude i da se njih dvoje neće razdvojiti, vjerodostojan je hadis o kojem se svi muslimani slažu i prenesen je raznim riječima i lancima prenosilaca. Neke od verzija hadisa mogu se pogledati u: Muslimova zbirka hadisa, sv. 7, str 337, hadis 36 (2408); Tirmizijin Džami‘-sunen, sv. 7, str. 384, hadis 4053 i 4055; Silsiletul-ehadisi es-sahiha, sv. 4, str. 356; Miškatul-mesabih, sv. 3, str. 1735; Sahihul-džami‘is-sagir, sv. 1, str. 482; Musned Ahmed ibn Hanbel, sv. 3, str. 14 i 26, sv. 5, str. 189 i 181, sv. 3, str. 59, sv. 3, str. 17; El-Mustedreku alas-sahihajn, sv. 3, str. 109-110, 148; Ibn Ebu Asim, Es-Sunne, str. 630, 629; El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 5, str. 184;  Medžme‘uz-zevaid, sv. 9, str. 162; El-Džami‘us-sagir, sv. 1, str. 402; Et-Tabekatul-kubra, sv. 2, str. 194; Kenzul-ummal, sv. 1, str. 185; El-Metalibul-alije, sv. 4, str. 65; Hiljetul-evlija, sv. 1, str. 355; Hasaisu Emiril-mu’minin, str. 96; Ibn Ebu Šejbe, El-Musannef, sv. 1, str. 108; SunenudDarimi, sv. 2, str. 432 i mnoge druge knjige.) 

Ako pogledamo ovaj hadis koji prenose muhaddisi ehli sunneta u svojim sahihima, naći ćemo da samo šiije slijede ove dvije vrijedne stvari: Allahovu knjigu i Poslanikovo potomstvo, dok ehlu sunnet vel-džemaat slijedi Omerove riječi: “Dovoljna nam je Allahova knjiga.”

Kamo sreće da i Allahovu knjigu slijede bez tumačenja po svojim prohtjevima. Ako Omer nije shvatio značenje kelale, niti je znao ajet o tejemmumu i mnoge druge propise, kako će ih tek znati oni koji su došli poslije njega i slijedili ga bez idžtihada, ili činili idžtihad po svom mišljenju u vezi s jasnim kur’anskim tekstovima. I po prirodi stvari, odgovorit će mi se hadisom koji se prenosi kod njih, a to je:

“Ostavljam vam Allahovu knjigu i svoj sunnet.”

(Hadis “Božija knjiga i moj sunnet” zabilježio je Malik u svojoj knjizi El-Muvetta na str. 785, a hadis je mursel, što znači nema lanca prenosilaca; kasnije su ga neki drugi zabilježili s lancima prenosilaca, ali nijedan lanac nije vjerodostojan i pouzdan)

Ovaj je hadis tačan u svom značenju, jer je značenje “itreta” (potomstva) u Poslanikovim, a.s., riječima u ranije navedenom hadisu vraćanje i obraćanje Ehli bejtu, Poslanikovom potomstvu, da nas pouči, prvo, njegovom sunnetu, ili da nam prenesu vjerodostojne hadise, jer su oni čisti od laži – sam Allah, dž.š., ih je zaštitio ajetom o čišćenju, a drugo, da nam objasne značenje i namjere tih hadisa, jer samo Kur’an nije dovoljan za uputu – koliko li grupa uzima dokaze samo iz Kur’ana, a u zabludi su, kao što je Božiji Poslanik rekao: 

“Koliko ima onih koji uče Kur’an, a Kur’an ih proklinje.”

(Džami‘ul-ahbar, str. 130; Biharul-envar, sv. 92, str. 184; Tefsirul-Alusi, sv. 22, str. 192.)

Allahova knjiga ne govori, tj. na osnovu njenog teksta moguće je više pretpostavki, u njoj ima jasnih i nejasnih ajeta, nego se za razumijevanje mora obratiti onima koji su u znanje duboko pronikli, kako ih Kur’an naziva, tj. Ehli bejtu, kako ih Poslanik naziva.

Šiije se u svemu obraćaju imamima sačuvanim od grijeha iz Poslanikovog Ehli bejta i ne bave se idžtihadom osim u pitanjima o kojima nema jasnog autoritativnog teksta, a mi se u svemu obraćamo ashabima, bilo da je to tumačenje Kur’ana ili potvrđivanje sunneta i njegovog tumačenja. Saznali smo prava stanja ashaba, ono što su radili, propise koje su izvlačili, odlučivali po svom mišljenju pored jasnih tekstova, a ima ih na stotine. Poslije svega što se dogodilo, ne možemo se oslanjati i pouzdavati u nekog kao što su oni. A kada upitamo naše alime koji slijede sunnet, sigurno će odgovoriti da slijede sunnet Božijeg Poslanika, a.s. Historijska realnost se ne slaže s tim. Prenose od Poslanika da je rekao:

“Pridržavajte se moga sunneta i sunneta hulefai rašidina poslije mene i čvrsto ga se držite!”

(Tirmizijin Džami‘-sunen, sv. 5, str. 449, hadis 2831; i drugi izvori, međutim, hadis je slab, kako po lancu tako i po značenju, vidi: Nafehatul-ezhar, sv. 2, str. 309.)

Dakle, sunnet koji oni slijede u najviše slučajeva je sunnet hulefai rašidina – čak je i Poslanikov sunnet o kojem govore prenesen putem njih. S druge strane, mi u svojim sahihima prenosimo da im je Poslanik zabranio pisanje njegovog sunneta da se ne bi pomiješao s Kur’anom, a tako su radili i Ebu Bekr i Omer za vrijeme svojih hilafeta, tako da nakon ovoga njegove riječi: “ostavljam vam svoj sunnet” ne ostaju više kao dokaz.

(Dakle hadis prenesen od Poslanika, s.a.v.a.: “Nemojte zapisivati od mene, a ko je napisao išta osim Kur’ana, nek to izbriše, a prenosite od mene (usmeno), u tome nema problema…” Muslimova zbirka hadisa, sv. 8, str. 473, hadis 72 (3004).)

Primjeri koje sam spomenuo u ovom istraživanju – a izostavio sam mnogostruko više – dovoljni su da se pobije ovaj hadis, jer je u sunnetu Ebu Bekra, Omera i Osmana ono što demantuje i poništava sunnet Božijeg Poslanika, kao što je to jasno. 

Prvi događaj koji se desio neposredno nakon preseljenja Poslanika, s.a.v.a., a koji su zabilježili sunije i historičari, jeste spor hazreti Fatime Zehre s Ebu Bekrom, koji je pozivao na hadis:

“Mi skupina vjerovjesnika ne ostavljamo nasljedstvo, ono što ostavljamo je sadaka”. Ovaj hadis je h. Fatima Zehra demantovala i poništila Božijom knjigom, osporivši Ebu Bekra činjenicom da je njen otac Božiji Poslanik, s.a.v.a., i nije moguće da se protivi Božijoj knjizi koja mu je objavljena, a u njoj Svevišnji Allah kaže:

 Allah vam nalaže, u vezi s djecom vašom, da muškom pripadne koliko dvoma ženske djece.En-Nisa, 11.

Ovaj ajet obuhvaća i poslanike i obične ljude. Još je navela kao dokaz ajet: 

I Sulejman naslijedi Davuda En-Neml, 16.

a obojica su bili poslanici, i riječi Uzvišenog:

zato mi pokloni od Sebe nasljednika, da naslijedi mene i porodicu Jakubovu da se s njime bude zadovoljno. Merjem, 5 i 6

Drugi događaj koji se desio Ebu Bekru za vrijeme njegovog hilafeta, a koji su zabilježili historičari ehli sunneta vel-džemaat, bio je onaj kad se on razišao sa sebi najbližim čovjekom, Omerom, oko događaja koji se svodi na Ebu Bekrovu odluku o borbi protiv onih koji su odbili da daju zekat i njihovom ubijanju, pa mu se Omer usprotivio rekavši mu: “Ne bori se protiv njih jer sam čuo Poslanika, a.s., da kaže: 

‘Naređeno mi je da se borim protiv nevjernika sve dok ne kažu: La ilahe illallah, Muhammedun resulullah. Pa ko god to kaže, zaštitio je od mene svoju imovinu i krv, a njegov račun je s Allahom.’”

 (Buharijeva zbirka hadisa, sv. 2, str. 706, hadis 2964; Nesai, Es-Sunenul-kubra, sv. 7, str. 78, hadis 3974)

Ovaj tekst prenosi Muslim u svom Sahihu: “Na dan Hajbera, Božiji Poslanik je dao zastavu Aliju, pa je Ali upitao: ‘Božiji Poslaniče, dokle ću se boriti protiv njih?’ Odgovorio je:

 Bori se protiv njih sve dok ne posvjedoče da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Božiji Poslanik. A ako ovo kažu, zaštićeni su od tebe njihova krv i njihovi imeci, osim ako zasluže, a račun će polagati pred Allahom.’ 

(Muslimova zbirka hadisa, sv. 7, str. 333, hadis 33 (2405); Fethul-bari, sv. 7, str. 366; Nesai, Es-Sunenul-kubra, sv. 5, str. 111; Sahihu Ibn Hibban, sv. 15, str. 380; Tarihul-islam, sv. 2, str. 407; El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 4, str. 211.)

Ali se Ebu Bekr nije zadovoljio ovim hadisom, pa je rekao: ‘Tako mi Allaha, borit ću se protiv onog ko pravi razliku između namaza i zekata. Zekat je pravo na imetak’ ili je rekao: ‘Tako mi Allaha, kada bi odbili dati uže koje su ranije davali Božijem Poslaniku, ja bih se zbog toga borio protiv njih.’”

(Buharijeva zbirka hadisa, sv. 4, str. 1052, hadis 7284-7285.)

A Omer se uvjerio nakon toga i rekao: “Čim sam vidio Ebu Bekra da je odlučan u tome, Allah mi je rasprostranio grudi.” (isto)

Ali ne znam kako će Allah rasprostraniti grudi onih koji se suprotstavljaju sunnetu svog Poslanika, a.s. Ovo je tumačenje da bi se opravdalo ubijanje muslimana, za koje je Allah zabranio da se ubijaju, kako je rekao u Svojoj knjizi:

O vi, koji vjerujete, kada u boj na Allahovom putu krenete, sve dobro provjerite i onome ko vam nazove selam nemojte reći: “Ti nisi vjernik!”, u želji za prolaznim dobrima dunjalučkog života, jer kod Allaha su mnoga dobra. Takvi ste ranije i vi bili, pa vam je Allah darovao milost Svoju. Zato, sve dobro provjerite, a Allah, doista, dobro zna ono što vi radite.En-Nisa, 94

Istinu je rekao Uzvišeni Allah!

Pored toga, ovi koji su odbili da daju zekat Ebu Bekru, nisu negirali obaveznost davanja zekata, ali su oklijevali dok se neke stvari ne razjasne. Šiije kažu da su oni bili iznenađeni što su našli da je Ebu Bekr halifa, a među njima je bilo onih koji su prisustvovali Hidžetul-vida‘a (Oprosni hadž) s Božijim Poslanikom i čuli ono što je Poslanik oporučio Aliju, ali su ipak oklijevali s davanjem zekata dok se ne razjasni prava istina. Ali Ebu Bekr ih je želio ušutkati u vezi s tom istinom. S obzirom na to da se moji dokazi ne temelje na riječima šiija, ostavit ću ovo pitanje, pa koga zanima, neka sam istražuje. Pored toga, ne mogu propustiti, a da ne spomenem Sa‘lebeovu priču koja se dogodila Božijem Poslaniku, s.a.v.a., kada je mu on došao i tražio od Poslanika da uputi dovu da se on obogati i obavezao se Allahu da će udjeljivati milostinju, pa je Poslanik uputio dovu. Allah mu je dao iz Svoga obilja tako puno da su mu grad i okolina bili tijesni za mnogobrojne deve i ovce, pa se udaljio i nije više dolazio na džumu. A kada je Poslanik poslao sakupljače zekata, nije im ništa htio dati. rekavši da je to džizja ili nešto slično džizji. Božiji Poslanik se nije borio protiv njega, niti je naredio da to drugi rade, a o njemu Uzvišeni Allah kaže:

Ima ih koji su se obavezali Allahu:

“Ako nam iz obilja Svoga dadne, udjeljivat ćemo, zaista, zekat i sadaku i bit ćemo, doista, dobri. A kad im je On dao iz obilja Svoga, oni su u tome postali škrti i okrećući se – od toga udaljili”.

(Et-Tevbe, 75 i 76; U vezi s pričom ashaba Sa‘lebu ibn Hatiba vidi: Fethul-bari, sv. 3, str. 211; Umdetul-kari, sv. 8, str. 255; Tahridžul-ehadis vel-asar, sv. 2, str. 85; Tefsiru Džami‘il-bejan, sv. 10, str. 241; Esbabun-nuzul, str. 171; Tefsirul-Kurtubi, sv. 8, str. 209; Tefsir Ibn Kesir, sv. 2, str. 388; Tefsirut-Se‘alibi, sv. 3, str. 199; Tefsiru Bejdavi, sv. 3, str. 159; Tefsiru Sa‘lebi, sv. 5, str. 72; Usdul-gabe, sv. 1, str. 238.)

Poslije objavljivanja ovog ajeta došao je Sa‘lebe kod Božijeg Poslanika, plačući i moleći ga da primi njegov zekat, a Poslanik to nije htio, kako prenosi prenosilac. Ako su Ebu Bekr i Omer slijedili Poslanikov sunnet, čemu onda ovo suprotstavljanje i prolijevanje krvi nevinih muslimana samo zbog nedavanja zekata? Pored toga, onima koji opravdavaju Ebu Bekra i žele ispraviti njegovu grešku što je činio idžtihad u vezi sa zekatom kao pravom na imetak, kao ni njemu samom, ne ostaje nikakvo opravdanje poslije priče o Sa‘lebi koji je zanijekao zekat i smatrao ga džizjom. Ko zna, možda je Ebu Bekr uvjerio svoga druga Omera u obavezu ubijanja onih koji su odbijali dati zekat iz straha da se ne proširi njihov poziv u islamskim gradovima i ožive hadisi s Gadira koji su postavljali Alija za halifu. Zato je Allah otvorio prsa Omera ibn Hattaba za borbu protiv njih i on je zaprijetio ubistvom protivnika u Fatiminoj kući i spaljivanjem vatrom radi uzimanja prisege za svog druga.

Treći događaj koji se dogodio Ebu Bekru na početku njegova hilafeta, kad mu se Omer ibn Hattab suprotstavio kad je protumačio kur’anski i poslanički tekst po svome nahođenju, jest priča Halida ibn Velida, koji je ubio Malika ibn Nuvejra jer je poželio njegovu ženu i istu noć je obljubio. Omer je rekao Halidu:

“Allahov neprijatelju, ubio si čovjeka muslimana, a zatim skočio na njegovu ženu. Tako mi Allaha, kamenovat ću te!”

(Tarihut-Taberi, sv. 2, str. 504; El-Kamil fit-tarih, sv. 2, str. 358; El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 6, str. 355; Usdul-gabe, sv. 4, str. 295; Šerhu Nehdžil-belaga, sv. 17, str. 206)

Ali Ebu Bekr ga je odbranio rekavši:

“Pusti ga, Omere, učinio je idžtihad pa pogriješio, oslobodi Halida svog jezika.” Ovo je još jedna sramota koju je historija zabilježila o jednom od velikih ashaba! Kada ga spomenemo, spomenemo ga s poštovanjem i odajući mu počast, i ne samo to nego smo ga nazvali i “Allahova isukana sablja”?!

Šta mogu reći za ashaba koji je uradio nešto ovako, ubio Malika ibn Nuvejra, uglednog ashaba, prvaka Benu Tamima i Benu Jerbu, primjer revnosti, plemenitosti i hrabrosti? Historičari prenose da je Halid iznevjerio Malika i njegove drugove: kada su odložili oružje i klanjali namaz, on ih je svezao  užetom. S njima je bila Lejla bint Minhal, Malikova supruga, koja je bila čuvena po ljepoti, čak kažu da nije bilo ljepše žene od nje, pa je Halida omamila njena ljepota. Malik mu je rekao: “Halide, pošalji nas Ebu Bekru, nek nam on sam presudi.” Umiješali su se Abdullah ibn Omer i Ebu Katada Ensari i nagovarali Halida da ih pošalje Ebu Bekru, ali je Halid odbio rekavši: “Nek mi ne oprosti Allah ako ga ne ubijem.” Malik se okrenuo prema svojoj ženi Lejli i rekao Halidu: “Ona je ta koja me je ubila.” Halid je naredio da mu odsijeku glavu, uzeo je njegovu ženu i tu istu noć je obljubio.

(Tarihut-Taberi, sv. 2, str. 503; Tarihul-Ja‘kubi, sv. 2, str. 89; Tarihu Ebul-Fida, sv. 1, str. 221; El-Kamil fit-tarih, sv. 3, str. 149; Usdul-gabe, sv. 4, str. 295; Tarihu Dimešk, sv. 5, str. 105 i 112; Tarihul-Hamis, sv. 2, str. 233; El-Isabe fi tamjizis-sahabe, sv. 1, str. 414, sv. 3, str. 357.)

Šta mogu reći u vezi s ovim ashabima koji su dozvolili da se radi ono što je Allah zabranio, koji su ubijali muslimane zbog svojih strasti. U islamu se ne može vjenčati žena čiji muž umre dok ne istekne određeno vrijeme (iddet) koje je odredio Allah u Kur’anu. Ali Halid je za svoje božanstvo uzeo svoje strasti. Kakvu vrijednost za njega ima iddet, kada je ubio njenog muža, svezanog užetom, a i njegove drugove, koji su bili muslimani po svjedočenju Abdullaha ibn Omera i Ebu Katade? Ebu Katada se jako naljutio zbog onoga što je uradio Halid, odmah se vratio u Medinu i zakleo se da više nikada neće biti u četi vojske kojom komanduje Halid ibn Velid. (Tarih Taberi, sv. 3, str. 280; Tarih Ebi Fida‘, sv. 2, str. 60; Tarihul-Ja‘kubi, sv. 2, str. 110; ElIsaba, sv. 3, str. 336.)

Dovoljno je da o ovom poznatom događaju prenesemo ono što je rekao profesor Hejkel u knjizi Es-Siddik Ebu Bekr pod naslovom “Omerovo mišljenje i dokaz o ovom pitanju”:

“Omer, primjer pravednosti, vidio je da je Halid učinio nepravdu čovjeku muslimanu i obljubio njegovu ženu prije isteka njenog iddeta, i da ne može ostati komandant vojske, da ne bi ponovio nešto slično i uveo fesad među muslimanima i tako uništio njihov ugled među Arapima, pa je rekao: ‘Nije ispravno ostaviti ga nekažnjena zbog onoga što je uradio s Lejlom.’”

Ako je tačno da je on učinio idžtihad i pogriješio u vezi s Malikom, a to Omer nije odobrio, dovoljno mu je ono što je počinio s njegovom suprugom da se nad njim izvrši šerijatska kazna. Zato ne može za njega biti nikakvo opravdanje da je on “Allahova sablja” i komandant koji niže pobjede, jer da se prihvata ovakvo opravdanje, onda bi Halidu i njemu sličnim bili dozvoljeni svi harami i bio bi najgori primjer muslimanima u poštovanju Allahove Knjige. Zato Omer nije prestajao insistirati kod Ebu Bekra i navaljivati na njega dok on nije pozvao Halida i oštro ga prekorio.(Hejkel, Es-Siddik Ebu Bekr, str. 151.)

Imamo li pravo pitati prof. Hejkela i druge naše alime, koji dvosmisleno odgovaraju čuvajući ugled ashaba, imamo li ih pravo pitati zašto Ebu Bekr nije izvršio određenu šerijatsku kaznu nad Halidom? Ako je Omer bio primjer pravednosti, kao što tvrdi Hejkel, zašto se zadovoljio samo njegovim smjenjivanjem s položaja komandanta, a nije kažnjen šerijatskom kaznom, da ne bi bio loš primjer muslimanima u poštivanju Allahove knjige? Jesu li poštovali Allahovu knjigu i izvršili kaznu koju je On propisao? Ne, nisu, sve je to politika, a znate li šta je politika? Pravljenje čuda, prevrtanje istine i činjenica i udaranje kur’anskim tekstom o zidove. Hoćemo li pitati našu ulemu, koja prenosi da se Božiji Poslanik jako naljutio kada mu je došao Usama da se zauzme za jednu poznatu ženu koja je nešto ukrala, pa rekao:

...‘Zar da se zauzimaš protiv izvršenja jedne od Allahovih kazni?’ Nakon toga Poslanik, s.a.v.a., održa govor rekavši: ‘O ljudi, zaista su zalutali oni koji su bili prije vas zato što su uglednog, kada ukrade, ostavljali, a nad slabićem, kad ukrade, izvršavali kaznu. Tako mi Allaha, kada bi Fatima, kći Muhammedova, ukrala, Muhammed bi joj odsjekao ruku!’”

(Buharijeva zbirka hadisa, sv. 4, str. 765, hadis 6788; Tirmizijin Džami‘-sunen, sv. 4, str. 13, hadis 1467; Muslimova zbirka hadisa, sv. 5, str. 315, hadis 9 (1688); Sunen Ebu Davuda, sv. 6, str. 260, hadis 4368.

Kako su prešutjeli ubistvo nevinih muslimana i obljubljivanje njihovih žena iste noći, a one su bile ožalošćene zbog ubistva svojih muževa! Ali oni ne samo da su šutjeli nego pokušavaju i opravdati Halidov postupak izmišljajući vrline i odlike za njega do te mjere da su ga nazvali “Allahova isukana sablja”. Iznenadio me je jedan moj prijatelj, koji je bio poznat po tome što se volio šaliti i izvrtati značenja, kada sam mu spomenuo jednom odlike Halida ibn Velida, u vrijeme dok nisam znao mnoge stvari, spomenuvši da je on Allahova isukana sablja”. On je rekao: “On je šejtanova ukočena sablja.” Tada me je to začudilo, ali poslije istraživanja, Allah mi je otvorio razum i spoznao sam vrijednost onih koji su uzeli vlast, promijenili Allahove propise, nisu ih izvršavali i prekršili su kaznu koju je Allah propisao. Halid ibn Velid ima poznatu priču iz vremena života Božijeg Poslanika, kada ga je Poslanik poslao u pleme Benu Džuzejme da ih pozove u islam, ali mu nije naredio da se bori protiv njih. Međutim, kako oni nisu dobro znali reći: “Prihvatili smo islam”, nego su rekli: “Promijenili smo vjeru, promijenili smo vjeru”, Halid se počeo boriti protiv njih i zarobljavati ih. Zarobljenike je davao svojim drugovima i naredio im da ih poubijaju. Neki su to odbili, jer im je bilo jasno da su oni prihvatili islam. Kada su se vratili, ovo su ispričali Poslaniku, s.a.v.a., a on je rekao: “Dragi Bože, pred Tobom se odričem onog što je počinio Halid ibn Velid.” Ovo je ponovio dva puta.306

(Buharijeva zbirka hadisa, sv. 4, str. 765, hadis 6788; Tirmizijin Džami‘-sunen, sv. 4, str. 13, hadis 1467; Muslimova zbirka hadisa, sv. 5, str. 315, hadis 9 (1688); Sunen Ebu Davuda, sv. 6, str. 260, hadis 4368.)

Onda je poslao Alija ibn Ebu Taliba u Benu Džuzejme da im da krvarinu za ubijene i odštetu za uništeno vlasništvo, pa čak i za zdjelu iz koje jede pas. Božiji Poslanik, s.a.v.a., je ustao, okrenuo se prema kibli i ruke raširio prema nebu tako da mu se vidjelo ispod pazuha, rekavši:

“Dragi Bože, pred Tobom se odričem onog što je počinio Halid ibn Velid.”

Ovo je ponovio tri puta.

 (Šarhu sijeril-kebir, sv. 1, str. 167; Tarihut-Taberi, sv. 2, str. 342; El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 4, str. 358; Ibn Hišam, Es-Siretun-nebevije, sv. 4, str. 884.)

Hoćemo li se pitati gdje je ta pravednost ashaba za koju tvrde da postoji? Halid ibn Velid kod nas je jedan od velikana, kojeg smo čak nazvali “Allahovom isukanom sabljom”. A je li Allah isukao Svoju sablju, dao joj vlast nad muslimanima i nevinima i nad zabranama pa da ih on obeščasti? Pa to će biti kontradiktornost, jer je Allah zabranio da se ubija nevin čovjek, zabranio je svaki nemoral, ružno djelo i nasilje, ali on, Halid, u isto vrijeme izvlači sablju nasilja i prolijeva krv muslimana, uništava njihove imetke i zarobljava njihove žene. Ovo je jasna potvora na Allaha. Neka Ti je slava, naš Gospodaru Tebi pripada zahvala! Blagoslovljen si i Uzvišen od toga! Neka Ti je slava, nisi stvorio zemlju i nebesa i ono što je između njih uzaludno!

Tako misle nevjernici, pa teško nevjernicima kad budu u Vatri!  Sad, 27.

Kako je bilo dozvoljeno Ebu Bekru, halifi muslimana, da čuje za te užasne zločine i da to prešuti, i još kaže Omeru da prestane govoriti o Halidu? Ljuti se na Ebu Katadu što je osudio ono što je uradio Halid. Je li, zaista, bio uvjeren da je Halid postupio prema idžtihadu i pogriješio? Kakav dokaz, poslije ovoga, ostaje protiv zločinaca i griješnika u skrnavljenju Božijih harama, tvrdeći idžtihad? Što se mene tiče, ne vjerujem da je Ebu Bekr postupio po idžtihadu u pitanju Halida, kojeg je Omer nazvao “Allahovim neprijateljem” i smatrao da ga treba ubiti, jer je ubio čovjeka muslimana, i kamenovati ga, jer je učinio blud s Malikovom ženom Lejlom. Međutim, ništa od toga se nije dogodilo ubici, bludniku, nego je izašao kao pobjednik nad Omerom ibn Hattabom, jer je Ebu Bekr stao na njegovu stranu, a znao je pravu istinu o Halidu bolje nego bilo ko drugi. Historičari su zabilježili da ga je poslije tog sramnog događaja poslao u Bitku na Jemami iz koje je izašao kao pobjednik, a poslije bitke se oženio djevojkom, kao što je uradio i s Lejlom. Nije se ni osušila krv muslimana, a ni krv sljedbenika Musejleme koje je pokorio. Ebu Bekr ga je oštro prekorio za ovo što je uradio, oštrije od prijekora za ono što je uradio s Lejlom. (Hejkel, Es-Siddik Ebu Bekr, str. 151)

Bez sumnje, i ova žena je imala muža, pa ga je Halid ubio i skočio na nju kao što je uradio s Lejlom, Malikovom suprugom. Da nije tako, ne bi zaslužio da ga Ebu Bekr još oštrije prekori, a historičari spominju i tekst pisma koje mu je Ebu Bekr poslao, u kojem kaže: “Tako mi života, sine majke Halidove, ti si bezbrižan, ženiš se ženama, a u dvorištu tvoje kuće još se nije osušila krv hiljadu i dvije stotine muslimana.” (Tarihut-Taberi, sv. 2, str. 519; El-Futuh, sv. 1, str. 37.)

Kada je Halid pročitao ovo pismo, rekao je: “Ovo je čin onog ljevaka”, misleći time na Omera ibn Hattaba. Ovo su jaki razlozi koji su učinili da se klonim ovakvih ashaba i njihovih sljedbenika koji su proizvoljno tumačili autoritativne tekstove i izmišljali hadise da bi opravdali djela Ebu Bekra, Omera, 

Osmana, Halida ibn Velida, Muavije, Amra ibn Asa i njima sličnih.

• Dragi Bože, ja zaista od Tebe tražim oprost i Tebi se vraćam, Bože, zaista, ja se pred Tobom odričem djela i riječi ovih koji su se protivili Tvojim propisima, koji su smatrali dozvoljenim ono što si Ti zabranio i prešli Tvoje granice! Oprosti mi ono što sam prije pokazivao ljubav prema njima, jer nisam znao, a Tvoj Poslanik je rekao: “Neznalica se ne opravdava njegovim neznanjem.”
• Dragi Bože, naši prvaci i naše starješine su nas odveli u zabludu i sakrili nam istinu i ashabe koji su se vratili u pređašnje stanje predstavili nam kao najbolja stvorenja poslije Tvog Poslanika, s.a.v.a. Nema sumnje da su i naši očevi i djedovi bili žrtve prevare koju su izmislili emevije, a poslije njih abasije.
• Dragi Bože, oprosti i njima i nama. Ti poznaješ nutrine i ono što kriju prsa! Njihova ljubav i poštovanje prema takvim ashabima bila je iz najljepše namjere jer su ih smatrali pomagačima Tvoga Poslanika, Muhammeda, neka je salavat na njega i njegove najbliže.
• A Ti znaš, Gospodaru, da je i njihova i naša ljubav upravljena prema čistom potomstvu, imamima, od kojih si Ti odstranio svaku nečistoću i potpuno ih očistio, a na njihovom čelu Prvaku muslimana, Zapovjedniku vjernika, Vođi pobožnjaka osvijetljenih čela i Imamu bogobojaznih Aliju ibn Ebu Talibu.
• Učini me, dragi Bože, njihovim pristalicom, i da se pridržavam užeta njihova prijateljstva, da idem njihovim putem!
• Učini me jednim od onih koji su se popeli na njihovu lađu i onih koji se drže za njihovo najčvršće uže, onih koji ulaze kroz njihova vrata, koji su ustrajni u ljubavi prema njima, koji rade prema njihovim riječima i djelima i koji su zahvalni na njihovim zaslugama.
• Dragi Bože, proživi me u njihovoj skupini, jer Tvoj Poslanik, neka je salavat na njega i njegovu porodicu, rekao je “Čovjek će biti proživljen s onim koga voli.” (Biharul-envar, sv. 66, str. 81.)

Božiji Poslanik, s.a.v.a., je rekao:

“Primjer Ehli bejta, moje porodice, među vama je kao primjer lađe Nuha, a.s., među njegovim narodom: ko se popne na nju, spašen je, a ko izostane, bit će potopljen.”

( Ovaj hadis prenijela je skupina ashaba među kojima Ali ibn Ebu Talib, Ebu Zerr El-Gifari, Ebu Seid El-Hudri, Ibn Abbas, Abdullah ibn Zubejr i Enes ibn Malik. Putevi hadisa do njih su jako mnogobrojni, vidi: Ahmed Ibn Hanbel, Fedailus-sahabe, sv. 2, str. 785; Ibn Ebu Šejbe, ElMusannef, sv. 7, str. 503; El-Mu‘džemul-kebir, sv. 3, str. 44-45; El-Mu‘džemul-evsat, sv. 4, str. 10, sv. 5, str. 306, 355, sv. 6, str. 85; El-Mu‘džemus-sagir, sv. 1, str. 193, sv. 2, str. 22; El-Mustedreku alas-sahihajn, sv. 2, str. 343, sv. 3, str. 151; Tarihu Bagdad, sv. 12, str. 901; Hiljetul-evlija, sv. 4, str. 306; Medžme‘uz-zevaid, sv. 9, str. 168; El-Džami‘us-sagir, sv. 2, str. 533.)

“Primjer Ehli bejta među vama je kao primjer vrata Hitta (Riječ hitta se u časnom Kur’anu spominje dva puta: I kada smo rekli: “Uđite u ovaj grad i jedite što god hoćete! Na kapiju uđite klanjajući se i kažite: ‘Oprost (hitta)!’, pa ćemo vam oprostiti grijehe vaše, a onima koji čine dobra djela dat ćemo i više.” (El-Bekare, 58) i: A kada im je bilo rečeno: “Nastanite se u ovom naselju i jedite odakle hoćete i recite: ‘Oprosti (hitta)!’, a na kapiju uđite glava pognutih”, oprostit ćemo vam grijehe vaše, a onima koji čine dobra djela dat ćemo i više. (El-A‘raf, 161).)

kod Benu Israila: ko uđe kroz njih, bit će mu oprošteno.” (Ahmed ibn Hanbel, Fedailus-sahabe, sv. 2, str. 785; El-Mu‘džemus-sagir, sv. 2, str. 22; ElMu‘džemul-evsat, sv. 6, str. 85; Es-Savaikul-muhrika, sv. 2, str. 445, i napomenuo je: “Putevi prenošenja su mnogobrojni koji jedan drugog ojačavaju.”)

Ibn Hadžer je prenio ovaj hadis u svojoj knjizi Es-Savaikul-muhrika, a onda je rekao: “Razlog poređenja Ehli bejta s lađom je što onaj ko ih voli i poštuje zahvaljuje na blagodati njegove cijenjenosti i uzima uputu njihove uleme pa je spašen od tame razilaženja. Ako izostane s nje, utopit će se u moru nezahvalnosti na blagodatima i propasti u pustinjama bezbožnosti. A razlog za njihovo poređenje s vratima Hitta je to što je Allah ulazak kroz ta vrata s poniznošću i traženjem oprosta, a to su vrata Jerihona ili Jerusalima, učinio razlogom za oprost, a ovom ummetu ljubav prema Ehli bejtu razlogom za oprost i spas.” Volio bih da mogu pitati Ibn Hadžera je li on bio jedan od onih koji su se ukrcali na tu lađu, koji su ušli na ta vrata i uzeli uputu njihove uleme. Ili je bio od onih koji govore ono što ne čine i u praksi se suprotstavljaju onome što vjeruju. Mnogi ovakvi su neznalice koje, kada pitam i navedem dokaze, kažu:

“Mi imamo više prava na Ehli bejt i na Imama Alija od drugih. Mi poštujemo Ehli bejt i cijenimo ih i niko ne poriče njegovu vrijednost zasluge!” Da, oni govore jezicima svojim ono što im nije u srcima. Ili ih oni poštuju i cijene, ali slijede njihove neprijatelje i oponašaju one koji su im se suprotstavljali i borili se protiv njih. Ili, u većini slučajeva, i ne znaju ko su Ehli bejt. Ako ih upitaš ko su Ehli bejt, odmah će ti odgovoriti: “To su Poslanikove žene od kojih je Allah odstranio svaku nečistoću i potpuno ih očistio.” Ovu tajnu mi je otkrio jedan od njih kada sam ga upitao, pa mi je odgovorio: “Ehli sunne vel-džemat, svi slijede Ehli bejt.” Začudio sam se pa sam pitao: “Kako to?” Odgovorio je: “Božiji Poslanik je rekao: ‘Pola svoje vjere uzmite od ove Humejre, misleći na Aišu, i tako smo mi uzeli pola naše vjere od Ehli bejta.’”

I na ovim osnovama se razumije njihova tvrdnja da poštuju i cijene Ehli bejt. Ako ih upitaš o dvanaest imama, ne znaju nijednog osim Alija, Hasana i Husejna, samo što oni ne tvrde da su Hasan i Husejn imami. Oni poštuju Muaviju ibn Ebu Sufjana, koji je stavio otrov Hasanu i tako ga ubio, i nazivaju ga i “pisarem Objave”, i poštuju Amra ibn Asa kao što poštuju Imama Alija. Ovo je protivrječnost, prekrivanje istine neistinom i pokrivanje svjetlosti tamom. Kako se u srcu mu’mina može u isto vrijeme naći ljubav prema Allahu i šejtanu?

Allah Uzvišeni kaže:

Nećeš naći da ljudi koji u Allaha i u ahiret vjeruju budu u ljubavi s onima koji se Allahu i Poslaniku Njegovu suprotstavljaju, pa bili to očevi njihovi, ili sinovi njihovi, ili braća njihova, ili rođaci njihovi. Njima je On u srca vjerovanje usadio i svjetlom Svojim ih osnažio, i On će ih uvesti u džennetske bašče, kroz koje rijeke teku, da u njima vječno ostanu. Allah je njima zadovoljan, a i oni su zadovoljni Njime. Oni su Allahova stranka a, doista, Allahova su stranka oni koji će sigurno uspjeti.  El-Mudžadele, 2

Uzvišeni Allah još kaže:

O vi koji vjerujete! Ne uzimajte Moje neprijatelje i svoje neprijatelje za prisne prijatelje, ljubav im darivajući, a oni poriču Istinu koja došla je vama. El-Mumtehine, 1.

“Koga raduje da živi mojim životom i umre mojom smrću i da se nastani u Džennetu koji je Allah stvorio, neka uzme za prijatelja Alija poslije mene, i neka uzme za prijatelja njegovog nasljednika, i neka slijedi Ehli bejt poslije mene. Oni su moje potomstvo, stvoreni su od moje gline i dato im je moje razumijevanje i znanje. Teško onima od moga ummeta koji poriču njihovu prednost, koji prekidaju preko njih vezu sa mnom, neka me Allah udalji od zauzimanja za njih.”

 (El-Mustedreku alas-sahihajn, sv. 3, str. 128; Hiljetul-evlija, sv. 4, str. 387; El-Mu‘džemulkebir, sv. 5, str. 194; Tarihud-Dimešk, sv. 42, str. 242)

Ovaj hadis je, kao što vidimo, vrlo jasan i nedvosmislenog značenja, ne prima nikakvo tumačenje, niti ostavlja muslimanu pravo izbora, ukida mu svaki dokaz: ako ne uzme Alija za zaštitnika i ne slijedi Ehli bejt, Poslanikovo potomstvo, bit će mu uskraćen šefaat njihovog djeda, Božijeg Poslanika, s.a.v.a. Bilo bi dobro da ovdje spomenem da sam istražujući ovaj hadis odmah na početku posumnjao u njegovu vjerodostojnost i odbacivao ga zbog prijetnje u njemu onima koji se suprotstavljaju Aliju i Ehli bejtu, a posebno što mu je značenje vrlo jasno i nedvosmisleno. Pritisak se smanjio kada sam pročitao da Ibn Hadžer Askalani u El-Isabu nakon navođenja ovog hadisa kaže: “Rekao sam o njegovim prenosiocima, među kojima je Jahja ibn Ja‘la Muharibi, i on je slab.” Ovim riječima Ibn Hadžer mi je uklonio neke nejasnoće, jer sam sebi predstavio da je Jahja ibn Ja‘la Muharibi taj hadis izmislio i da nije povjerljiv. 

Ali Allah, dž.š., je htio da saznam istinu, pa sam došao do knjige Munakašatun akaidijja fi mekalati Ibrahim Džebhan.  (Munakašatun akaidijja fi mekalati Ibrahim Džebhan, str. 29.)

Ova knjiga mi je sve objasnila, Jahja ibn Ja‘la Muharibi je bio povjerljiv prenosilac i njegove hadise su prenosili i Buharija i Muslim. Lično sam potražio u njihovim sahihima i našao sam da Buharija navodi hadise od njega u poglavlju “Bitka na Hudejbiji”, u trećem dijelu, na 31. strani. I Muslim prenosi od njega hadis, poglavlje “Kazne”, u petom dijelu, na 119. strani. I Zehebi je, uza svu svoju strogoću, potvrdio njegovu povjerljivost, hadiska ulema ga je ubrojala u povjerljive, a i Buhari i Muslim su naveli hadise od njega. Čemu ovo potvaranje i izvrtanje istine i kritikovanje povjerljiva čovjeka čije hadise prenose veliki muhaddisi? Je li možda zato što je prenio hadis o dužnosti slijeđenja Ehli bejta, a nagrada za to mu je od Ibn Hadžera omalovažavanje i diskvalificiranje?

A Ibn Hadžeru je promaklo to da su iza njega veliki učenjaci, stručnjaci, koji ga pozivaju da položi račun za sve krupno i sitno i koji otkrivaju njegovu pristrasnost i neznanje jer oni idu za svjetlošću poslanstva i uputom Ehli bejta. Poslije toga sam saznao istinu, da je neka naša ulema ulagala veliki trud da sakrije pravu istinu, a da se ne bi otkrilo pravo stanje ashaba i halifa, jer su oni bili vladari i njihovi uzori. Pa ćeš ih naći kako ponekad iznalaze tumačenja i opravdanja za sahih hadise i određuju za njih druga značenja a ponekad poriču one hadise koji se ne slažu sa njihovim mezhebom.

Primjer toga je njihovo tumačenje značenja riječi mevla, umjesto “preči” u značenju “prijatelj i pomagač” u hadisu “Kome sam ja bio preči od njega samog, ovaj Ali mu je preči.” Ulema ehli sunneta kaže da je ovaj hadis vjerodostojan, ali to mora tumačiti sa značenjem prijatelj i pomagač, a to zbog utvrđivanja ispravnosti hilafeta Ebu Bekra, Omera i Osmana. Jer, da nije tako, Ali bi morao biti preči od svih njih, a problem u tome je pripisivanje pokvarenosti većini ashaba koji su dali prisegu Ebu Bekru, što nikako nije prihvatljivo. Ovo je mišljenje uleme ehli sunneta vel-džemaat, kao što su to jasno istakli mnogi od uleme u Tunisu!

Kada sam im rekao da je Božiji Poslanik prije ovog dijela hadisa, i u toku svoga govora, upitao okupljeni svijet: “Zar vam ja nisam preči od vas samih?” i odgovorili su mu: “Naravno!”, pa je onda rekao: “Kome sam ja preči, ovaj Ali mu je preči,” neki su odgovorili da su to šiije dodali na hadis. A kada sam ih upitao: “Može li razum prihvatiti da Božiji Poslanik okupi 100.000 hadžija po najvećoj vrućini da im kaže da je Ali prijatelj i pomagač muslimana? Je li ovo logično?” šutjeli su i nisu ništa odgovorili. Drugi put smatraju lažnim hadise koji protivrječe njihovom mezhebu, pa makar se nalazili i u njihovim sahihima. Primjer je hadis: “Poslije mene ima dvanaest halifa, svi su iz plemena Kurejš”, a u drugom hadisu: “...svi su iz plemena Benu Hašim”. Ovaj hadis su naveli Buharija i Muslim i nalazi se u svim sahihima ehli sunneta. Bez obzira na to, oni poriču da su to dvanaesterica imama iz Ehli bejta o čijem imametu govore šiije, imamije, isnaašerije. Oni u taj broj dvanaest ubrajaju četvericu hulefai rašidina, a neki od njih dodaju halifu Omara ibn Abdulaziza, pa broj bude pet i tu zastanu, jer s potpunim pravom ne ubrajaju Muaviju, njegova sina Jezida, niti Mervana ibn Hakema i njegovu djecu, u pravedne halife. Broj dvanaest ostaje neispunjen i ovo je za njih zagonetka kojoj nema rješenja, a riješili bi je kada bi vjerovali ono što kažu imamije! Nekad, opet, iz hadisa brišu polovinu ili dvije trećine i mijenjaju ih s “i tako dalje”! Primjer ovoga je hadis:

“Ovo je moj brat, moj opunomoćenik i halifa poslije mene, slušajte ga i pokoravajte mu se” što je rekao Poslanik, držeći rukom Alija za rame. Ovaj hadis su zabilježili Taberi u svom Tarihu, Ibn Esir u svom El-Kamil fit-tarih, Mutteki El-Hindi u Kenzul-ummal, Ahmed Ibn Hanebel u svom Musnedu, Halebi u Es-Siretul-halebije i Ibn Asakir u Tarihu Dimešk, ali onaj ko je štampao Tefsirut-Taberi, sv. 19, strana 74, nije ga preštampao u cijelosti kakvog ga je Poslanik izgovorio, nego je izostavio njegovo značenje i zamijenio ga riječima:

“Ovo je moj brat, i tako dalje!” Međutim, zanemario je to da je Taberi ovaj hadis naveo u cjelini u svom Tarihu, u 2. dijelu, na strani 319-321, a ovo je naučni emanet. Možda ovaj alim nije našao nikakvu varku za diskvalificiranje hadisa, a u njemu je vidio jasan tekst o hilafetu Alija poslije smrti Božijeg Poslanika, s.a.v.a., i zato je namjerno prikrio ove tekstove i zamijenio ih izrazom “i tako dalje”. Ovaj jadnik je pomislio da će sakriti svjetlost sunca kad zatvori svoje oči ili da će uvjeriti čitaoce riječima “i tako dalje”.

Nikada, to su riječi koje je on rekao! A nekad izazivaju sumnju u pouzdane prenosioce, jer su prenijeli ono što se ne slaže s njihovim željama. Primjer je Jahja ibn Ja‘la Muharibi, a on je jedan od povjerljivih na koje se pozivaju Buharija i Muslim u svojim Sahihima. Ali Ibn Hadžer Askalani ga je doveo pod pitanje i opisao ga da je on jedan od beznačajnih prenosilaca hadisa, samo zato što je prenio hadis u kojem Božiji   Poslanik naređuje ashabima da nakon njega budu lojalni Aliju i Ehli bejtu. Ovaj hadis se nije svidio Ibn Hadžeru i on i njemu slični ulažu sav trud da zatru istinu, za čije je zatiranje Muavija ibn Ebu Sufjan potrošio sve zlato i srebro što je imao, ali nije uspio. Ali kako će ih Ibn Hadžer zatrijeti dovođenjem u pitanje povjerljivih prenosilaca, kad je Muavija, koji je pored imetka imao i moć, vlast i položaj, uprkos tome doživio očit neuspjeh i vrijeme ga je zamotalo u zaborav prošlosti, dok je svjetlost Imama Alija ostala da sija kroz vrijeme?

Kako će Ibn Hadžer i njemu slični moći izazivati sumnju u zbilju Ehli bejta, samo dovođenjem u pitanje povjerljivih, pouzdanih prenosilaca? Daleko je, daleko je Allahovo svjetlo da se ustima utrne! Nekad, opet, navode hadis u prvom izdanju, a u drugim izdanjima ga izostavljaju, ne navodeći razlog izostavljanja, ali uprkos tome, čitaoci znaju razlog! Primjer za to je ono što je uradio Muhammed Husejn Hejkel u svojoj knjizi Hajatu Muhammed, u kojoj, u prvom izdanju, na 104. strani kaže:

“Kada je objavljen ajet: I opominji svoju najbližu rodbinu...”, pa navodi priču onako kako su je zabilježili historičari, i na kraju riječi Božijeg Poslanika, neka je salavat na njega i na njegovu čistu porodicu: “Ovo je moj brat, opunomoćenik i moj nasljednik među vama....”, ali u sljedećim izdanjima ovaj dio hadisa izostavlja bez ikakva objašnjenja zašto je to uradio. Šejh Muhammed Dževad Mugnije – a on je odgovoran za ovo – u svojoj knjizi Eš-šiia fil-mizan opisao je ovaj događaj i rekao da je Muhammed Husejn Hejkel izbacio ovaj odlomak zbog više hiljada džunejha (egipatska valuta). S obzirom na to da Hejkel ovo nije porekao, a ni objasnio razlog izostavljanja spomenutog dijela hadisa, to potvrđuje istinitost tvrdnje šejha Muhammeda Dževada Mugnije, a i njegovu široku informisanost o tome kako stvari stoje! Pored toga, mi bismo njima i onima sličnim, koji Božije ajete prodaju za neznatnu vrijednost, rekli: bojte se Allaha i govorite istinu i sjetite se Allahovih riječi:

One koji budu tajili jasne dokaze koje smo Mi objavili, i Pravi put nakon što smo ga u Knjizi ljudima označili, Allah će prokleti, a proklet će ih i oni koji proklinju,319 El-Bekare, 159.

i još riječi Uzvišenog:

Doista, oni koji taje ono što je Allah u Knjizi objavio i to prodaju za bagatelnu cijenu – oni u trbuhe svoje samo vatru trpaju; na Kijametskom danu Allah ih neće ni osloviti, niti ih očistiti; njima pripada patnja bolna. El-Bekare, 174.

Pa hoće li se pokajati i priznati istinu, možda im Allah, dž.š., oprosti prije nego što istekne njihovo vrijeme? Sve ovo je kod mene utvrđeno nakon istraživanja i provjere i za ono što govorim imam čvrste dokaze. Pa kamo sreće da oni, koji uzalud ulažu sav ovaj trud kako bi opravdali djela ashaba koji su se vratili pređašnjem stanju pa su im riječi ispale oprečne jedne s drugima i kontradiktorne s historijom, kamo sreće da slijede istinu iako je gorka! Tako bi olakšali, a i njima bi se olakšalo, i bili bi razlog za jedinstvo ovog rascijepljenog i zavađenog ummeta, ni zbog čeg drugog do li zbog potvrđivanja ili pobijanja njihovih riječi. Neki od prvih ashaba su bili nepouzdani u prenošenju časnih Poslanikovih hadisa pa poništavali ono što se nije slagalo s njihovim prohtjevima, a posebno hadise preporuka koje je Poslanik oporučio pred smrt, npr. tri stvari koje od njega bilježe Buharija i Muslim: “Istjerajte mnogobošce s Arapskog poluostrva. Nagrađujte delegacije onako kako sam ih ja nagrađivao...”, a onda prenosilac kaže: “Treće sam zaboravio.” (Buharijeva zbirka hadisa, sv. 2, str. 762, hadis 3053 i str. 839, hadis 3168 i sv. 3, str. 448, hadis 4431; Muslimova zbirka hadisa, sv. 5, str. 212, hadis 20 (1637).)

Pa je li razumno da to zaborave prisutni ashabi koji su slušali sve tri Poslanikove oporuke pred smrt, a oni su bili ti koji bi napamet naučili dugačke kaside kad bi ih samo jedanput čuli? Ne, nije, ali politika je ta koja ih je prisilila da zaborave i da se ne sjećaju. Ovo je još jedna od komedija ovih ashaba, jer je prva Poslanikova oporuka, bez sumnje, bila imenovanje Alija ibn Ebu Taliba za halifu, pa je se prenosilac zato ne sjeća. Onaj koji istražuje ovo pitanje ovdje će naći miris oporuke za Alija, koji izbija uprkos pokušaju da se sakrije i ne spomene. Pa Buharija u svom Sahihu, “Kitabul-vesaja – oporuke”, kao i Muslim u svom Sahihu, “Kitabul-vesaja – oporuke”, bilježe da je kod Aiše spomenuto da je Božiji Poslanik za imama oporučio Alija.(Buharijeva zbirka hadisa, sv. 2, str. 591, hadis 2741; Muslimova zbirka hadisa, sv. 5, str. 212, hadis 19 (1636)

Pogledaj kako Allah čini Svoje svjetlo vidljivim, makar ga nasilnici pokušali sakriti! Ponavljam, ako su ovi ashabi bili nepouzdani u prenošenju Poslanikovih oporuka, onda ne treba prekoravati tabiine i tabii-tabiine. I ako Aiša, majka pravovjernih, nije mogla spominjati Alijevo ime, niti se radovati kakvom dobru da ga zadesi, kao što navodi Ibn Sa‘d u Et-Tabekatu. (Et-Tabekatul-kubra, sv. 2, str. 232.)

i Buharija u svom Sahihu (poglavlje “O Poslanikovoj bolesti i smrti”), (og što je naveo može razumjeti odnos Aiše prema Imamu Aliju. Buharijeva zbirka hadisa, sv. 1, str. 448, hadis 665 i sv. 2, str. 479, hadis 2588; Muslimova zbirka hadisa, sv. 2, str. 71-74, hadis 90-92 (418).

i ako ona pada na sedždu zahvalnosti kada je čula za Alijevu smrt, kako se onda od nje nadati da spomene Poslanikovu oporuku za Alija, a ona je poznata kod učenih i običnih po svom neprijateljstvu i mržnji prema Aliju, njegovoj djeci i Poslanikovom Ehli bejtu. Ve la havle vela kuvvete illa billahil-alijjil-azim!

Kroz istraživanje sam zaključio da je islamski ummet pogodila nedaća od idžtihada koji su praktikovali ashabi naspram jasnih vjerskih tekstova i time probili Allahove granice i poništili Poslanikov sunnet pa su učenjaci i imami nakon ashaba počeli mjeriti idžtihadom ashaba i ponekad bi odbacivali jasan Poslanikov hadis ako je bio u suprotnosti s onim što su neki od ashaba radili, čak i kur’anski tekst. Ne pretjerujem kad ovo kažem, a već sam spominjao kako su, uprkos ajetu o tejemmumu i Poslanikovom potvrđenom sunnetu, postupili prema svom idžtihadu, pa su rekli da se ne obavlja namaz kad nema vode. Abdullah ibn Omer je objasnio uzroke svoga idžtihada kako smo već naveli ranije. Jedan od prvih ashaba koji su otvorili oba krila ove kapije bio je drugi halifa, koji je upotrijebio svoje mišljenje naspram jasnih kur’anskih tekstova poslije preseljenja Božijeg Poslanika pa ukinuo udio onih čija se srca dobijaju, za koje je Allah odredio jedan dio zekata, i rekao:

“Vi nam ne trebate.”

Što se tiče njegovog idžtihada o Poslanikovim hadisima, ne može se sve ni nabrojati. On je radio po svom nahođenju i za vrijeme Poslanikova života i nekoliko puta mu se suprotstavio. Već smo spominjali kada se Omer suprotstavio Božijem Poslaniku prilikom sklapanja mira na Hudejbiji, zatim kada je spriječio da Poslanik napiše oporuku i kada je rekao: “Dovoljna nam je Allahova knjiga.” Ima još jedan događaj koji će nam, možda, dati još jasniju sliku o ličnosti Omera, koji je sebi dopustio da diskutuje s Poslanikom, s.a.v.a. To je događaj o radosnoj vijesti o Džennetu, kada je Božiji Poslanik poslao Ebu Hurejru i rekao mu da koga god sretne da mu posvjedoči da nema boga osim Allaha, čvrsto uvjeren u to, da ga obavijesti o Džennetu. Izašao je Ebu Hurejre da obavještava, pa ga je sreo Omer i zabranio mu da to radi, i tako ga udario da je Ebu Hurejre pao na zadnjicu. Ebu Hurejre se plačući vratio Božijem Poslaniku i obavijestio ga o onome što je uradio Omer. Božiji Poslanik je upitao Omera: “Šta te je navelo da to uradiš?” Omer je odgovorio:

“Jesi li ga ti poslao da obavještava o Džennetu onoga ko posvjedoči da nema drugog boga osim Allaha i da je srcem uvjeren u to?” Božiji Poslanik je rekao: “Jesam.” Onda je Omer rekao:

“Nemoj to činiti, bojim se da se svijet ne osloni samo na svjedočenje da nema boga osim Allaha!”

(Muslimova zbirka hadisa, sv. 1, str. 156, hadis(31); Fethul-bari, sv. 1, str. 202; Sahihu Ibn Hiban, sv. 10, str. 409; Šerhu Nehdžil-belaga, sv. 12, str. 56; Rijadus-salihin, str. 356; TefsirulAlusi, sv. 26, str. 60)

A njegov sin Abdullah ibn Omer se boji da se svijet ne osloni na tejemmum, pa im naređuje da ostave namaz. Kamo sreće da su ostavili ove vjerske tekstove kakvi jesu, bez mijenjanja, i nisu ih zamijenili svojim sakatim idžtihadima koji vode do brisanja šerijata, obeščašćivanja Allahovih zabrana i cijepanja ummeta na bezbroj mezheba i raznovrsnih mišljenja i zavađenih sekti! Iz bezbroj Omerovih stajališta prema Poslaniku i njegovom sunnetu razumijemo da on ni jedan dan nije vjerovao u Poslanikovu nepogrešivost, nego ga je smatrao čovjekom koji i griješi i postupa ispravno. Odavde je došla ideja kod ehli sunneta da je Božiji Poslanik bio nepogrešiv samo u dostavljanju Objave, a sve drugo je griješio kao i ostali ljudi. Ovu tvrdnju dokazuju time što ga je Omer ispravljao u nekoliko slučajeva. I ako Božiji Poslanik, s.a.v.a. – kako prenose neke neznalice – prihvata da u njegovoj kući sviraju šejtanske frule, a on leži na leđima, dok žene udaraju u defove, a šejtan igra i poskakuje kraj njega, tako da je, kada je ušao Omer ibn Hattab, šejtan pobjegao, a žene požurile da pobjegnu i posakrivale defove ispod sebe, i Poslanik govori Omeru:

Šejtan te nije nikada sreo, idući nekim putem, a da nije pošao mimo tvog puta!”, (6 Buharijeva zbirka hadisa, sv. 2, str. 910, hadis 3295; Muslimova zbirka hadisa, sv. 7, str. 314, hadis 22 (2396); Musned Ahmed ibn Hanbel, sv. 1, str. 171; Musnedu Ebu Ja‘la, sv. 2, str. 133; Sahihu Ibn Hibban, sv. 15, str. 316.)

onda nije čudo da Omer ima svoje mišljenje u vjeri i sebi dopušta da se suprotstavlja Poslaniku u političkim pitanjima, pa čak i u pitanjima vjere, kao što smo navodili o obavještavanju mu’mina o Džennetu. Iz ove ideje o idžtihadu i korištenju ličnog mišljenja naspram vjerskih tekstova nastala je jedna grupa ashaba, na čijem čelu je bio Omer ibn Hattab. Već smo ih vidjeli kako su podržali Omerovo mišljenje koje je bilo u suprotnosti s jasnim tekstom hadisa na Dan velike nesreće. Također, zaključujemo da oni nikad nisu prihvatili hadis iz Gadir Huma kojim Poslanik imenuje Alija za halifu poslije njegove smrti. Vrebali su povoljnu priliku da to odbiju kod preseljenja Božijeg Poslanika. Skup u plemenu Benu Sekife i izbor Ebu Bekra za halifu bio je rezultat ovog idžtihada. Kada se situacija sredila i svijet zaboravio Poslanikove hadise o hilafetu, počeli su koristiti idžtihad u svemu, pa su se drznuli i na kur’anske ajete, da dokidaju kazne koje je Allah propisao i mijenjaju propise. Događa se nesreća za nesrećom. Prvo slučaj s Fatimom Zehrom poslije onoga što se dogodilo s njenim mužem kada su ga udaljili od položaja halife, onda ubijanje onih koji su odbili da daju zekat, a sve ovo je rezultat idžtihada naspram jasnih vjerskih tekstova. Onda je hilafet Omera ibn Hattaba bio neminovni rezultat ovog idžtihada, jer je Ebu Bekr iskoristio idžtihad i dokinuo šuru kojom se lično okoristio da dokaže ispravnost svoga hilafeta, a Omer dolijeva ulje na vatru kada preuzima vlast i čini halalom ono što su Allah i Njegov Poslanik zabranili,327 (Kao što je njegovo izvršavanje razvoda tri puta odjednom, Muslimova zbirka hadisa, sv. 4, str. 536-537, hadis 15-17 (1422); Sunen Ebu Davuda, sv. 3, str. 352-351, hadis 2201 i 2202.)

a haramom ono što su Allah i Njegov Poslanik dozvolili. (Kao što je njegova zabrana umre prilikom hadža i privremenog braka, Buharijeva zbirka hadisa, sv. 3, str. 519, hadis 4518; Muslimova zbirka hadisa, sv. 4, str. 156, hadis (1249).)

Kada na vlast dolazi Osman, on u idžtihadu ide još dalje, pretjerujući više od svojih prethodnika, do te mjere da njegov idžtihad ostavlja uticaj na politički i vjerski život uopće, pa počinje pobuna, tako da je životom platio cijenu svoga idžtihada. Kada je Imam Ali preuzeo vlast, naišao je na velike teškoće u vraćanju ljudi u okvir Kur’ana i na put Poslanikova sunneta. Sav trud je uložio da uništi novotarije koje su ušle u vjeru, ali neki su povikali: “Avaj, Omerov sunnet!” Počinjem da vjerujem da su oni koji su se borili protiv Imama Alija i koji su mu se suprotstavljali činili to jer ih je pokušao vratiti na pravi put i do ispravnih vjerskih tekstova, uništavajući time sve novotarije i idžtihade koji su se unijeli u vjeru kroz četvrtinu stoljeća, na koji je svijet bio navikao, a naročito oni koji su se povodili za svojim strastima i dunjalučkim željama, koji su Allahov imetak uzimali naizmjence, a Allahove robove za svoje sluge, nagomilavali zlato i srebro, a potlačenim oduzeli sva prava koja im je islam dao.

Nalazimo da svi silnici, u svakom vremenu, naginju prema idžtihadu i hvale ga, jer im to otvara mogućnost da postignu ono što žele, na bilo koji način. Autoritativni tekstovi Kur’ana i hadisa im to uskraćuju i postavljaju im prepreku između njih i njihovih želja. Zatim, idžtihad je našao pristalice u svakom vremenu i na svakom mjestu, pa i među potlačenima, zbog lahkoće primjene i zato što ne moraju obavljati dužnosti. Dok Božiji propisi su takvi da se mora čvrsto držati do njih i tu nema neke velike slobode, a to političari nazivaju teokratijom, a idžtihad po svom nahođenju koji u sebi ima karakteristike slobode u stavu i mišljenju i ne mora se ničega strogo pridržavati nazivaju “demokratijom”, tj. vladavinom naroda, oni koji su se okupili na Sekifi nakon Poslanikovog preseljenja ukinuli su teokratsku vlast koju je osnovao Božiji Poslanik, s.a.v.a., na osnovama kur’anskih jasnih tekstova i zamijenili je demokratskom vlašću, u kojoj narod bira onoga koga smatra odgovarajućim za svoje vodstvo, osim što ti ashabi nisu znali za riječ demokratija jer nije arapska, ali su znali uređenje šure. (Uprkos tome što se u stvarnosti nije desila ni ova vrsta izbora, jer oni koji su izabrali ne posjeduju nikakvo pravo na predstavljanje ummeta ni na koji način, pored toga što su mnogi od velikana muslimana koji su imali pravo izbora, bili odsutni, pa je stanje bilo onako kao što je u pjesmi koja se pripisuje Zapovjedniku vjernih, Imamu Aliju, u kojoj se obraća Ebu Bekru: Ako te šurom muslimanima da vladaš izabraše, / kako to onda da učesnici šure odsustvovaše? / Ako tvrdiš da ti blizina Poslaniku donese vlast, / to drugim, prečim mu i bližim, odričeš tu čast)

Zato su oni koji danas ne prihvataju tekst o hilafetu pristalice “demokratije”, ponose se time, tvrdeći da je islam prvi uredio ovaj sistem. Oni su pristalice idžtihada i obnove i najbliži su zapadnim sistemima. Zato danas čujemo zapadne sisteme kako hvale ove i nazivaju ih naprednim, progresivnim i tolerantnim muslimanima.

A što se tiče šiija, pristalica “teokratije”, ili vladavine Allaha, koji odbijaju idžtihad naspram jasnog vjerskog teksta i prave razliku između Božije odredbe i šure, kod njih šura nema veze s jasnim vjerskim tekstovima, već idžtihad i šura dolaze tamo gdje ne postoji jasan vjerski tekst. Zar ne vidiš da je Svevišnji Allah taj koji je odabrao Svoga poslanika Muhammeda i uprkos tome rekao:

I dogovaraj se s njima.  Ali Imran, 159.

A što se tiče onog što je vezano za izbor vođe koji vodi čovječanstvo, Uzvišeni Allah kaže:

 Gospodar tvoj stvara šta hoće, i On odabire. Oni nemaju pravo birati.El-Kasas, 68.

Zato se šiije, kad vjeruju da je Ali trebao naslijediti Poslanika i biti halifa, drže jasnog teksta, a i kada kritikuju neke ashabe, kritikuju to što su jasan tekst zamijenili idžtihadom pa time upropastili Allahovu i Poslanikovu odredbu i otvorili ranu islamu koja ni do danas nije zarasla. Zbog svega ovoga vidimo da zapadne vlade i njihova inteligencija odbacuju šiije i nazivaju ih ekstremistima i nazadnim, jer žele povratak Kur’anu koji odsijeca ruku kradljivcu, kamenuje bludnika i naređuje borbu na Allahovu putu, a to je za njih primitivnost i barbarstvo. Kroz ovo istraživanje shvatio sam zašto neka sunijska ulema tvrdi da su se vrata idžtihada zatvorila poslije imama trećeg hidžretskog stoljeća. Možda je to bilo zbog toga što je ovaj idžtihad donio ovom ummetu katastrofe, nedaće, krvave ratove koji su uništili sve živo i pretvorio najbolji ummet koji se ikada pojavio u ummet koji se bori međusobno i kojim vlada haos, vlada im plemstvo i iz islama se vraćaju u džahilijet.

Što se tiče šiija, kod kojih je kapija idžtihada otvorena sve dok postoje jasni vjerski tekstovi i niko ih ne može izmijeniti, u tome im je pomoglo postojanje dvanaest Imama, koji su naslijedili znanje svog djeda i konstantno govorili da ne postoji nijedno pitanje a da od Allaha o tome nema propis koji je Božiji Poslanik, s.a.v.a., objasnio. Također smo shvatili da se ehlu sunnet vel-džemaat, kada su oponašali ashabe, mudžtehide koji su zabranili pisanje Poslanikovog sunneta, našao prisiljenim da zbog nepostojanja tekstova čini idžtihad sopstvenim mišljenjem, alegorijom, istishabom, saddu babi zeraj‘iom (Pravila iz znanosti Usula radi donošenja propisa u fikhu.)

itd. Također smo shvatili da su se šiije okupili oko Imama Alija, a on je vrata grada znanja, koji je govorio: “Pitajte me o svemu. Božiji Poslanik me je poučio o hiljadu poglavlja nauke, a za svako poglavlje se otvara još hiljadu poglavlja.”  (Jenabi‘ul-meveddeh, sv. 1, str. 222, hadis 43.)

Za razliku od ovih, ostali su se okupili oko Muavije ibn Ebu Sufjana, koji je znao samo malo iz Poslanikovog sunneta, ali je postao vođa nepravedne pobunjeničke skupine, vladar vjernika poslije smrti Imama Alija i radio po svom nahođenju više od svojih prethodnika. Ehlu sunnet vel-džemaat za njega kažu da je on pisar Objave i da je on jedan od učenjaka mudžtehida. Kako mogu suditi prema njegovom idžtihadu, a on je taj koji je stavio otrov prvaku mladića stanovnika Dženneta Hasanu ibn Aliju i ubio ga?! Možda kažu: “I ovo je njegov idžtihad. Postupio je po svom mišljenju i pogriješio.” Kako mogu suditi po njegovom idžtihadu, a silom je natjerao ummet da mu položi prisegu, prvo njemu, a onda i njegovom sinu Jezidu, promijenivši sistem šure i halifata u nasljednu instituciju, monarhiju. Kako mogu suditi po njegovom idžtihadu i pripisivati mu nagradu, a on je naredio da se proklinje Imam Ali i Ehli bejt, Poslanikovo čisto potomstvo, s minbera i to je postao običaj koji se slijedio 60 godina? Kako ga mogu nazvati pisarom Objave kad je Objava objavljivana Poslaniku 23 godine, od kojih je Muavija dvadeset godina bio mušrik, dok nije primio islam. Kada je primio islam poslije oslobađanja Mekke, nismo našli nijedan rivajet da kaže da se nastanio u Medini, dok Božiji Poslanik, s.a.v.a., nije stanovao u Mekki poslije njenog oslobađanja. Kako se onda može pripisati Muaviji pisanje Kur’ana? Ve la havle vela kuvvete illa billahil-ali el-azim! Pitanje se uvijek ponavlja: “Koja od ove dvije skupine je na putu istine, a koja na putu laži?” Ili su Ali i njegovi sljedbenici nasilnici i na krivom putu, ili su Muavija i njegovi sljedbenici nasilnici i na krivom putu? Božiji Poslanik, s.a.v.a., je sve objasnio, samo što oni koji tvrde da slijede sunnet žele da ga izmijene, iskrive.

Kroz istraživanje i kroz odbranu Muavije postalo mi je jasno da su oni koji ga brane u stvari sljedbenici emevija, a ne, kao što tvrde, sljedbenici Poslanikovog sunneta. Posebno se to vidi iz njihovih stajališta spram sljedbenika Imama Alija koje mrze i proslavljaju dan Ašure kao praznik i brane one ashabe koji su uznemiravali Božijeg Poslanika za vrijeme njegova života, a i poslije smrti, ispravljaju njihove greške i pravdaju njihove postupke. Da mi je znati kako volite Alija i Ehli bejt, a u isto vrijeme prizivate Božije zadovoljstvo njihovim neprijateljima i ubicama? Kako volite Allaha i Njegova Poslanika, a branite one koji su izmijenili propise Allahove i Poslanikove i tumačili ih po svome ličnom mišljenju? Kako poštujete onoga ko nije poštovao Božijeg Poslanika, nego ga je još optužio da bunca i kritikovao njegovo postavljanje komandanta? Kako slijedite imame koje su imenovali emevije ili abasije za politička pitanja, a ostavljate imame o kojima je Poslanik govorio, naveo njihov broj

(Buharijeva zbirka hadisa, sv. 4, str. 1020, hadis 7222; Muslimova zbirka hadisa, sv. 6, str. 7-10, hadis 5-10 (1821); Sunen Ebu Davuda, sv. 6, str. 195-196, hadis 4276 i 4277; Musned Ahmed ibn Hanbel, sv. 5, str. 87; El-Mustedreku alas-sahihajn, sv. 3, str. 617; Medžme‘uz-zevaid, sv. 5, str. 178; Ibn Ebu Šejbe, El-Musannef, sv. 7, str. 492) i imena.(Jenabi‘ul-meveddeh, sv. 3, str. 281.)

Kako slijedite onoga ko nije poznavao Poslanika onako kako treba, a ostavljate “Vrata grada znanja” i onoga ko je u odnosu na njega kao Harun u odnosu na Musaa, a.s.?

Tražio sam ovo u historiji i nisam našao ništa osim da su se složili da godinu u kojoj je vlast preuzeo Muavija nazovu “Godinom džemaata”. A to je zato što se ummet poslije ubistva Osmana podijelio na dvije grupe: sljedbenici Alijevi i sljedbenici Muavijini. Kada Imam Ali biva ubijen i Muavija grabi vlast nakon sklapanja mira s Imamom Hasanom i kada Muavija uzima titulu Zapovjednika vjernika, ta godina se nazvala “Godinom džemaata”.

Dakle, naziv “ehlu sunnet vel-džemaat” upućuje na sljedbenike Muavijina sunneta i slaganja da on bude halifa, a ne znači i slijeđenje sunneta Božijeg Poslanika, s.a.v.a.,

jer imami iz njegovog potomstva, Ehli bejta, bolje poznaju sunnet svog djeda od tuleka’ (ljudi koje je Poslanik oslobodio prilikom oslobađanja Mekke), jer su ukućani upućeniji u ono što se nalazi u kući, a Mekkelije upućenije u njene doline, međutim, mi smo se protivili dvanaesterici imama koje je Poslanik imenovao, a slijedili smo njihove neprijatelje. Uprkos našem priznanju hadisa u kojem Božiji Poslanik spominje dvanaest imama, halifa, svi Kurejšije, mi opet zastajemo kod one četverice.

Možda je Muavija, koji nas je nazvao ehlu sunnet vel-džemaat, pod tim podrazumijevao slaganje na sunnetu koji je on uveo, a to je proklinjanje Alija, Ehli bejta, koje je trajalo 60 godina. Ovo nije mogao ukinuti niko do Omera ibn Abdulaziza, r.a. Neki historičari tvrde da su emevije skovali zavjeru da ga ubiju, bez obzira na to što je bio jedan od njih, jer je prestao s tim sunnetom, običajem, a to je proklinjanje Alija ibn Ebu Taliba.

O porodico i rodbino moja, okrenimo se – po Božijoj uputi – traganju za istinom i ostavimo pristrasnost postrani jer smo mi žrtve emevija i abasija, i žrtve tamne historije, i žrtve misaone pasivnosti koju su nam nametnuli oni prije nas.

Mi smo, doista, bez sumnje, žrtve lukavstva i prevara po kojima su  bili poznati Muavija, Amr ibn As, Mugire ibn Šu‘be i njima slični. Istražujte stvarnost naše historije, kako biste stigli do jasne istine, a Allah će vam dati nagrade dva puta. Možda će Allah dati da se ovaj ummet, koji se rasparčao poslije smrti njihova Poslanika u 73 grupe, sastavi vašom zaslugom. Hajdemo se ujediniti pod zastavom “La ilahe illallah Muhammedun resulullah”. I da slijedimo Ehli bejt, za koji je Božiji Poslanik naredio da se slijede:

Nemojte ići ispred njih pa da stradate i nemojte zaostajati iza njih, pa da stradate! I nemojte vi njih poučavati, jer oni su učeniji od vas.” (El-Mu‘džemul-kebir, sv. 5, str. 167; Medžme‘uz-zevaid, sv. 9, str. 164; Kenzul-ummal, sv. 1, str. 188; Es-Savaikul-muhrika, sv. 2, str. 439.)

Ako budemo to uradili, Allah će od nas odstraniti Svoju srdžbu i nakon našeg straha u zamjenu će nam dati sigurnost, i dat će nam mogućnosti na zemlji i nas postaviti za svoje nasljednike na njoj, objelodanit će nam Svoga velijja, Imama Mehdija, a.s., kojeg nam je obećao Božiji Poslanik, s.a.v.a., da napuni našu zemlju pravdom i pravednošću kao što je napunjena nepravdom i tlačenjem i da njime Uzvišeni Allah upotpuni svoje svjetlo po cijeloj Zemlji. 

Ova promjena je bila početak duhovne sreće, jer sam osjetio da je cijelo moje biće opušteno i duša mi se otvorila novom pravcu istine koji sam otkrio ili pravom islamu, u koji nema nikakve sumnje. Preplavilo me je osjećanje velike sreće i ponosa zbog onoga što mi je Allah darovao, blagodati upute. Nisam mogao šutjeti i kriti ono što se dešavalo sa mnom, pa sam sâm sebi rekao: Moram razglasiti ovu istinu ljudima, jer Uzvišeni kaže: 

I o blagodati Gospodara svoga kazuj.Ed-Duha, 11

A ovo je najveća blagodat na Dunjaluku i Ahiretu.

“Onaj koji prešuti istinu je nijemi šejtan.”

Zar poslije Istine ima išta osim zablude?Junus, 32.

Ono što je povećalo moje uvjerenje da moram razglasiti ovu istinu je i nevinost ehlu sunneta vel-džemaata koji vole Božijeg Poslanika, s.a.v.a., i Ehli bejt i dovoljno je samo da se skine koprena koju je historija satkala da bi vidjeli istinu i počeli je slijediti, što se meni desilo.

Allah, dž.š., kaže:

Takvi ste ranije i vi bili, pa vam je Allah darovao milost Svoju.En-Nisa, 94.

Pozvao sam četvericu svojih prijatelja, profesora, koji su predavali sa mnom. Dvojica su predavala vjerski odgoj, jedan je predavao arapski jezik, a četvrti je predavao islamsku filozofiju. Nisu bili sva četverica iz Gafse, nego su bili iz Tunisa, Džemmala i Susa. Pozvao sam ih da zajedno istražujemo ovo osjetljivo pitanje, dao sam im do znanja da neke stvari ne mogu shvatiti i da sam se pokolebao i počeo sumnjati u neke stvari. Prihvatili su da dolaze mojoj kući poslije posla, pa sam ih pustio da čitaju knjigu El-Muradžeat kao da njen pisac tvrdi čudne i strane stvari. Trojicu je ova knjiga privukla, a četvrti, onaj koji je predavao arapski jezik, poslije četiri ili pet dolazaka je prestao rekavši: “Zapad sada ide na mjesec, a vi još uvijek istražujete pitanje hilafeta.” Mjesec dana je trajalo iščitavanje te knjige i njima trojici se ukazala istina. Puno sam im pomogao da je spoznaju na najlakši način, jer sam okusio različite načine traženja istine kroz nekoliko godina istraživanja. Sâm sam osjetio slast upute i vidio svoju budućnost svijetlom. Kada god sam imao priliku, pozivao sam svoje prijatelje iz Gafse, a i one koje sam sretao na poslu, zatim iz džamije ili s halki sufija s kojima sam bio povezan kroz kružoke i predavanja, a i neke moje studente da istražuju.

Nije prošla ni godina dana, a bilo nas je, zahvaljujući Allahu, veliki broj koji su počeli podupirati Ehli bejt, pomagati one koji njih pomažu i biti neprijatelji onima koji su njima neprijatelji, radovali smo se praznicima koje su oni proslavljali, a bili tužni na dan Ašure i skupljali bismo se i sjećali šta se dogodilo s njima. Najdraže pismo koje sam poslao sejjidu Huiju i sejjidu Muhammedu Bakiru Sadru bilo mi je ono u kojem sam ih obavijestio o svojoj spoznaji, a to je bilo na dan Gadira, koji smo po prvi put proslavili u Gafsi. Vijest da sam postao šiija i da pozivam svijet da slijedi Ehli bejt Poslanikov, s.a.v.a., proširila se među svijetom. Počele su da se šire optužbe i glasine da sam izraelski špijun i da radim na ubacivanju smutnje među muslimane u njihovu vjeru, da prklinjem ashabe, činim fitnu itd.

U Tunisu, glavnom gradu, nazvao sam dvojicu svojih prijatelja, Rašida Ganušija i Abdulfettaha Moroa, i bili su vrlo grubi prema meni. U razgovoru, koji se vodio u kući Abdulfettaha, rekao sam da mi kao muslimani moramo pregledati svoje knjige i historiju i dao sam za to primjer Sahihul-Buhari u kojem se nalaze takve stvari koje ne može prihvatiti ni razum, a ni vjera. Naljutili su se govoreći mi: “Ko si ti da osuđuješ Buhariju?”

Uložio sam sav trud da ih uvjerim da započnu jedno naučno, objektivno istraživanje, ali su odbili. Poslije toga povećala se kampanja protiv nas od strane nekih i širili su u svojim sredinama čudne glasine sa željom da udalje ljude od nas i da nas zarobe krugom izolacije, neka im se Allah smiluje. Proces izolacije je počeo od strane nekih od omladine i šejhova koji slijede sufijske tarikate i doživjeli smo vrlo teške periode u kojima smo bili otuđeni u svojim mjestima i među svojom braćom i familijom. Ali, Allah ih je zamijenio boljim, pa su neki mladići dolazili iz drugih gradova i pitali za Istinu. Ulagao sam dosta truda da ih uvjerim u zbilje puta Ehli bejta i u historijsku stvarnost. Mnogi od njih su to prihvatili u glavnom gradu, Kajrevanu, Susu i Sidi Bu Zejdu.

Za vrijeme svog ljetnjeg putovanja u Irak, prošao sam kroz Evropu, gdje sam se sreo sa svojim prijateljima u Francuskoj i Holandiji, i s njima sam razgovarao o ovome i mnogi su to prihvatili, elhamdulillah. Moja radost je bila ogromna kada sam se sreo sa sejjidom Muhammedom Bakirom Sadrom u Nedžefu. U njegovoj kući je bila grupa alima kojima me je predstavio i rekao da sam ja sjeme podrške Ehli bejtu, Poslanikovoj porodici, u Tunisu. Rekao im je i da je plakao kada je primio moje pismo u kojem mu čestitam dan Gadira i radosnu vijest da smo i mi po prvi put proslavili taj praznik.

Požalio sam mu se na ono što nam se dešava, na otpor na koji nailazimo i na laži koje se šire protiv nas i izolaciju u kojoj se nalazimo. Sejjid je, između ostalog, rekao: “Teškoće se moraju podnositi, jer je put Ehli bejta težak i trnjem posut. Došao je čovjek Božijem Poslaniku, s.a.v.a., i rekao mu: ‘Božiji Poslaniče, ja te volim!’ Poslanik mu je rekao: ‘Raduj se mnogim iskušenjima.’ Onda je čovjek rekao: ‘Volim i tvog amidžića Alija.’ A Poslanik je rekao: ‘Raduj se mnogim neprijateljima.’ Opet je čovjek rekao: ‘Volim Hasana i Husejna!’ Na to mu je Poslanik rekao: ‘Pripremi se za siromaštvo i mnoge probleme!’” Šta mi činimo na putu pozivanja Istini čiju cijenu je Ebu Abdullah Husejn platio svojim životom, potomstvom i drugovima, kao što šiije plaćaju cijenu kroz historiju, i još uvijek plaćaju cijenu zbog podrške koju pružaju Ehli bejtu? Brate, moraju se podnositi neki problemi i žrtve na putu istine. Ako Allah preko tebe uputi jednog čovjeka, bolje ti je od Dunjaluka i onoga što je na njemu.”

Sejjid Sadr me je također savjetovao da se ne odvajam i naredio mi je da se približavam braći sunijama sve što se oni više odvajaju od mene. Naredio mi je i da klanjam za njima da se veze ne bi prekinule, a i da ih smatram nevinim, jer su oni žrtve propagande i iskrivljene historije, a svijet je neprijatelj onome što ne poznaje. Sejjid Hui me je slično posavjetovao, a sejjid Muhammed Ali Tabatabai ElHakim nam je slao pisma u kojima nas je savjetovao i to je imalo veliki utjecaj na braću koja su pronašla istinu.

Ovo je bila jedna od mojih mnogobrojnih posjeta Nedžefu i nedžefskoj ulemi, prilikom različitih prigoda. Zatim sam preuzeo na sebe da svake godine ljetni raspust provodim u okrilju Imama Alija, a.s., učestvujući u lekcijama sejjida Muhammeda Bakira Sadra, od kojih sam imao velike koristi. Odlučio sam da posjetim i mjesta gdje su ukopani imami. Allah, dž.š., mi je ispunio želju, pa sam čak posjetio i mezar osmog Imama Ride u Mešhedu, u blizini granice s Rusijom, gdje sam upoznao čuvene alime od kojih sam mnogo naučio.

Sejjid Hui mi je dao punomoć za hums (petinu) i zekat da ih upotrijebim gdje smatram da je potrebno, a u korist grupe koja je pronašla istinu, i da uzmemo knjige i bilo koju drugu vrstu pomoći. Osnovali smo biblioteku u kojoj su se nalazili najvažniji izvori potrebni za istraživanje i knjige obiju strana. Biblioteka je nosila ime “Ehli bejt, a.s.” i mnogi su se koristili njome, elhamdulillah. Allah je povećavao našu radost drugom radošću i našu sreću drugom srećom pa nam je potčinio glavnog zapisničara općine Gafse, koji se složio da se ulica u kojoj sam stanovao nazove Ulica Imama Alija ibn Ebu Taliba, a.s.

Ne mogu a da mu se i ovdje ne zahvalim na ovome, jer je ovaj koji je tome pridonio jedan od pobožnih muslimana i ima veliku privilegiju i izuzetno jaku ljubav prema Imamu Aliju lično. Poklonio sam mu knjigu El-Muradžeat i prema nama je osjećao poštovanje, a Allah neka ga nagradi i neka mu da ono što želi.

Neki zlobnici su radili na uklanjanju natpisa s ovim nazivom ulice, ali su ih njihova spletkaranja izmorila, a Allah, dž.š., je htio da to učvrsti, pa su nam počela stizati pisma sa svih krajeva svijeta na kojima je bilo ime Ulica Imam Ali ibn Ebu Talib, a.s., čije ime je donijelo blagoslov našem gradu. Radeći po savjetima imama Ehli bejta, a.s., kao i uleme iz Nedžefa, odlučili smo da se približimo našoj braći iz drugih mezheba. Išli smo u džemat i klanjali s njima. Tako se smanjila napetost između nas. Družeći se s njima bili smo u mogućnosti uvjeriti neke mladiće koji su pitali o namazu, abdestu i našem vjerovanju.

U jednom selu na jugu Tunisa, u toku jedne svadbe, sjedile su žene i razgovarale o nekoj ženi koja je bila supruga tog i tog. Jedna starica koja je sjedila među njima začudila se na to. Kada su je upitali za razlog njenog čuđenja, odgovorila je da je ona njih oboje dojila i da su brat i sestra po mlijeku. Žene su ovu vijest prenijele svojim muževima, pa su oni potražili potvrdu. Otac žene je posvjedočio da je njegovu kćerku dojila ta starica koja je svima bila poznata kao dojilja. A i otac tog čovjeka je također posvjedočio da je njegovog sina dojila ista ta žena. Podigle su se te dvije porodice i počele se tući međusobno štapovima, svaka optužujući drugu da je ona uzrok nesreće koja će im navući Allahovu srdžbu i kaznu, posebno što je prošlo već deset godina kako su u braku i imaju troje djece.

Kada je žena to čula, pobjegla je u kuću svog oca, odbijajući da jede i pije i želeći da se ubije, jer to nije mogla podnijeti. Kako se mogla udati za brata i s njim roditi troje djece, a nije znala. Bilo je i nekoliko ranjenih iz obje porodice. Umiješao se jedan veliki šejh koji je zaustavio borbu i savjetovao im da odu kod alima i traže od njih fetvu, pa će se možda naći rješenje.

Počeli su obilaziti alime u susjednim gradovima i tražiti rješenje za svoj problem. Kada bi ispričali o čemu se radi, svaki od njih bi rekao da je takav brak haram i da se muž i žena moraju zauvijek rastaviti i da moraju osloboditi roba ili postiti dva mjeseca i druge fetve. Kada su došli u Gafsu i upitali ulemu, dobili su isti odgovor, jer malikije smatraju brak po mlijeku haramom, pa makar bila i jedna kap mlijeka, jer je Imam Malik mlijeko mjerio po vinu “ono što opija u velikoj količini, i malo je  haram”

(Kitabul-umm, sv. 6, str. 156; Subulus-selam, sv. 4, str. 35; Nejlul-evtar, sv. 9, str. 58; Musnedu Ahmed ibn Hanbel, sv. 2, str. 91; Sunenu Ibn Madže, sv. 2, str. 1124; Nesai, Es-Sunenul-kubra, sv. 8, str. 300; Musnedu Ebu Ja‘la, sv. 7, str. 50; Fethul-bari, sv. 10, str. 36.) pa bratom i sestrom po mlijeku smatra one koji su popili kap mlijeka od iste dojilje. Onda ih je jedan od prisutnih uputio mojoj kući rekavši:

“Pitajte Tidžanija, on poznaje sve mezhebe. Vidio sam ga kako diskutuje s ovom ulemom nekoliko puta, pa ih je potukao jasnim dokazima.”

Ovo mi je prenio muž žene kada sam ga uveo u biblioteku. Ispričao mi je cijeli problem u detalje i rekao:

“Moja žena hoće da se ubije, djeca su mi zapostavljena, a mi ne vidimo rješenje za ovaj problem. Uputili su nas tebi i obradovalo me je kada sam vidio ove knjige kakve u životu nisam vidio. Možda ćeš nam ti pronaći rješenje.”

Donio sam mu kahvu, razmislio malo, a onda sam ga upitao koliko puta je on dojio tu ženu. Odgovorio mi je:

“Ne znam, samo znam da je moja žena dojila dva ili tri puta kod te dojilje.”

Rekao sam mu da je, ako je to tačno, njihov brak halal i nema tu ništa. Jadnik je skočio na mene ljubeći mi glavu i ruke govoreći:

“Neka te Allah obraduje dobrim! Otvorio si vrata spokojstva preda mnom.”

A onda je skočio, ne dovršivši kahvu, niti tražeći objašnjenje, ni dokaz za ono što sam rekao. Samo je tražio izun da ide i radosnu vijest kaže svojoj ženi, djeci i porodici. Ali sljedeći dan je došao s još sedmericom ljudi, predstavivši ih:

“Ovo je moj otac, a ovo otac moje žene. Ovo je seoski starješina, ovo je naš imam, ovaj ovdje je duhovni vođa. Ovo je velikan našeg plemena, a ovo direktor škole. Došli su da im objasniš kako si riješio ovaj problem?”

Sve sam ih uveo u biblioteku, očekujući da će se raspravljati sa mnom. Počastio sam ih kahvom i poželio im dobrodošlicu.

Rekli su:

“Došli smo da razgovaramo s tobom o pitanju srodstva po mlijeku koje je Allah zabranio u Kur’anu, a i Njegov Poslanik, a.s., riječima: ‘Haram su srodnici po mlijeku, kao što su haram oni po krvi.’ A i Imam Malik je to smatrao haramom.”

Rekao sam: “Vas ste osmerica, a ja sam sâm. Ako budem razgovarao sa svima, neću vas uspjeti uvjeriti i razgovor će proći u sporednim stvarima, zato vam predlažem da izaberete jednog od vas, pa ću s njim razgovarati, a vi presudite između mene i njega!”

Svidjela im se ova ideja i prihvatili su je. Izabrali su duhovnog vođu kao najučenijeg među njima. Onda me je počeo ispitivati kako sam odobrio ono što su Allah, Njegov Poslanik i imami zabranili. Rekao sam:

“Utječem se Allahu od toga! Allah je zabranio da se uzimaju rođaci po mlijeku jednim ajetom općenito i nije objasnio detaljno, već je to prepustio svome vjerovjesniku, pa on je objasnio ajete načinom i količinom.”

Rekao je: “Imam Malik zabranjuje uzimanje onih koji su dojili jednu ženu, pa bila i jedna kap mlijeka.”

Rekao sam: “To znam, ali Imam Malik nije autoritet muslimanima, a i da je tako, zašto si onda spomenuo i druge imame?”

Odgovorio je: “Neka je Allah zadovoljan njima, oni su svi preuzeli isto to od Božijeg Poslanika, a.s.” Upitao sam ga:

“Kakav ćeš onda dokaz navesti Allahu, dž.š., jer oponašaš Imama Malika čije se mišljenje suprotstavlja hadisu Božijeg Poslanika, s.a.v.a.?”

Zbunjen, upitao je: “Subhanallah, meni nije poznato da je Imam Malik, imam Medine, radio u suprotnosti s Poslanikovim sunnetom!”

Ove riječi su i prisutne zbunile. Nisu odobravali ovu moju smjelost, da kažem ovako o Imamu Maliku. Objasnio sam im upitavši ih: “Je li Imam Malik bio jedan od ashaba?” Odgovorio je da nije. Ponovo sam upitao: “Je li bio od tabiina?”

Odgovorio je: “Nije, bio je od tabii-tabiina (treća generacija poslije Poslanika).”

Rekao sam: “Ko je od njih bliži Poslaniku, on ili Imam Ali ibn Ebu Talib?”

Odgovorio je: “Imam Ali je bliži i on je jedan od hulefai rašidina.” Jedan od prisutnih je dodao: “Imam Ali, Bog ga uzvisio, je kapija grada znanja.”

Rekao sam: “Zašto ste onda ostavili kapiju grada znanja, a slijedite čovjeka koji nije bio ni ashab Božijeg Poslanika, ni tabiin, nego se rodio poslije fitneluka, kada je grad Božijeg Poslanika napao Jezid i učinio krvoproliće, pobio odabrane ashabe, kada je promijenjen Poslanikov sunnet i kada su uvedene novotarije?

Kako čovjek, poslije svega toga, može biti siguran u te imame kojima je vlast bila zadovoljna, jer su donosili fetve koje su odgovarale njihovim željama?”

Jedan od njih je rekao: “Čuli smo da si ti šiija i da obožavaš Imama Alija.”

Onaj što je do njega sjedio udario ga je tako da ga je oborio i rekao mu je: “Šuti, kako te nije stid reći takvo nešto ovakvom čovjeku, učenjaku. Nikad dosad nisam vidio biblioteku kao ovu. Ovaj čovjek govori ono što dobro poznaje i u šta je uvjeren!”

 Odgovorio sam mu:

“Tačno je da sam ja šiija, ali šiije ne obožavaju Imama Alija. Oni, umjesto da slijede Imama Malika, slijede Imama Alija, kapiju grada znanja, što ste i vi posvjedočili!”

Duhovni vođa je upitao: “Je li Imam Ali dozvolio brak između dvoje koji su brat i sestra po mlijeku?” Odgovorio sam: “Ne, i on zabranjuje brak brata i sestre po mlijeku ako je dojenje bilo petnaest puta i to zasićujuće i jedno za drugim, bez prekida, ili iz kojeg raste meso i kosti.”

Ozarilo se lice oca žene, pa je rekao: “Elhamdulillah, moja kćerka nije dojila više od dva ili tri puta. U riječima Imama Alija je izlaz iz ove teškoće i milost od Allaha nakon što smo bili pali u očaj.”

Onda je duhovni vođa rekao: “Daj nam dokaz da vidimo, da se uvjerimo.”

Dao sam im knjigu Minhadžus-salihin od sejjida Huija. Sam im je pročitao poglavlje o dojenju. Mnogo su se obradovali, a posebno muž, koji se bojao da ja neću imati dokaz koji će ih uvjeriti. Tražili su od mene da im posudim knjigu da je ponesu u svoje selo i pokažu seljanima. Dao sam im je i oni su izašli opraštajući se i moleći se za mene i tražeći oprost.

Čim su izašli iz moje kuće, sreo ih je jedan moj protivnik i odveo ih nekim nazovi-alimima koji su ih zaplašili i upozorili da sam ja izraelski špijun, a knjiga Minhadžus-salihin koju sam im dao da je zabluda, da su Iračani nevjernici i munafici, a šiije medžusije koji dozvoljavaju da se uzme sestra, a kamoli sestra po mlijeku, i druge optužbe.

Upozoravali su ih dok se oni nisu predomislili i promijenili mišljenje. Prisilili su muža da napiše zahtjev sudu u Gafsi i traži razvod braka. Glavni sudija je tražio da ode u glavni grad kod muftije i od njega traži rješenje ovog problema. Muž je otputovao i proveo je mjesec dana čekajući da ga muftija primi. Kada ga je primio, ispričao mu je sve u detalje. Kada ga je muftija upitao o učenjacima koji su rekli da je taj brak halal, odgovorio je da nijedan nije rekao da je halal osim jednog, a to je Tidžani Semavi. Muftija je zapisao moje ime i rekao ovom čovjeku:

“Ti sada idi kući, a ja ću poslati pismo na sud u Gafsu.”

I stvarno, stiglo je pismo od glavnog muftije u kojem je muž obaviješten da je muftija napisao da je njegov brak haram. Ovo je ono što mi je ispričao muž na kojem su se vidjeli tragovi umora i očajanja, a meni se izvinio zbog neprilika koje mi je prouzročio. Zahvalio sam mu se na tim osjećanjima izražavajući čuđenje kako je muftija mogao poništiti brak pod ovim uslovima. Tražio sam od njega da mi donese pismo koje je muftija poslao u sud da ga objavim u tuniskim novinama i objasnim kako glavni muftija ne poznaje islamske mezhebe i razmimoilaženja među njima u pitanju veze po mlijeku.

Onda mi je muž rekao da on ne može vidjeti fasciklu u kojoj se drži njegov slučaj, a kamoli da donese pismo glavnog muftije. Nekoliko dana poslije toga došao mi je poziv glavnog sudije da donesem knjigu i dokaze o punovažnosti braka između brata i sestre po mlijeku. Otišao sam noseći nekoliko izvora i u svakom sam zabilježio poglavlje o dojenju da je lakše naći kada zatreba. Došao sam u zakazano vrijeme i pisar me je uveo u kancelariju glavnog sudije. Iznenadio sam se kada sam tamo ugledao predsjednika prvostepenog suda, predsjednika okružnog suda, državnog opunomoćenika i s njima tri člana.

Svi su bili obučeni u odjeću koju oblače na suđenju i kao da su na zvaničnom sastanku. Primijetio sam da i muž one žene sjedi u dnu sale, nasuprot njima. Nazvao sam selam, a oni su svi gledali u mene s gađenjem i prezirom. Čim sam sjeo, obratio mi se predsjednik vrlo grubim riječima:

- Ti si Tidžani Semavi? Odgovorio sam da jesam.

- Ti si taj koji je rekao da je ovaj brak ispravan?

- Ne, nisam ja taj muftija. To su imami i islamska ulema koji su rekli da je ispravan brak kao što je ovaj! - Zato smo te i pozvali. Ti si sada na optuženičkoj klupi i, ako ne izneseš dokaz za svoju tvrdnju, osudit ćemo te na zatvor, i nećeš izaći odavde, osim u zatvor.

Shvatio sam tada da sam stvarno na optuženičkoj klupi. Ne zato što sam rekao propis po ovom pitanju, nego zato što su neki zli alimi razgovarali s ovim sudijama i rekli da sam ja onaj koji širi smutnju, da psujem ashabe i da podstičem slijeđenje Ehli bejta. Predsjednik suda im je rekao, ako dođu dva svjedoka protiv mene, da će me baciti u zatvor. Dodajem to da je jedna grupa “muslimanske braće” iskoristila ovu fetvu i razglasila na sve strane da sam ja dozvolio brak sa sestrom, i da je to vjerovanje šiija. Sve sam to otprije znao, a uvjerio sam se kada mi je predsjednik suda zaprijetio da će me baciti u zatvor. Nije mi ostalo ništa drugo nego da skupim hrabrost i branim se, pa sam rekao predsjedniku:

- Mogu li govoriti otvoreno i bez straha?

- Govori, jer ti nemaš advokata!

- Prije svega, želim da se zna da nisam ja taj koji je izdao fetvu po svom mišljenju. Evo muža ove žene pred vama, pa ga pitajte. On je došao kod mene i pitao me je. Moja dužnost je bila da mu odgovorim ono što sam znao. Pitao sam ga koliko puta je njegova žena dojila dojilju koju je on dojio. Kada mi je rekao da je to bilo samo dva puta, onda sam mu rekao islamski propis o tome. Ali nisam ja taj koji je mudžtehid, pa da sam donio propis, niti sam ga ja propisao.

- Čudno! Ti sada tvrdiš da poznaješ islam, a da ga mi ne poznajemo!

- Bože sačuvaj! Ja nisam tako mislio. Ovdje svi poznaju mezheb Imama Malika i tu se zaustavljaju, a ja sam tražio u svim mezhebima i našao sam rješenje za ovo pitanje.

- A gdje si našao rješenje?

- Prije nego što odgovorim, mogu li vas pitati jedno pitanje?

- Pitaj šta god želiš.

- Šta vi kažete za islamske mezhebe?

- Svi su ispravni i svi su oni uzeli od Božijeg Poslanika, a u njihovom razmimoilaženju je milost.

- Onda se smilujte na ovog jadnika, pokazao sam na muža one žene,

- koji je više od dva mjeseca odvojen od svoje žene i djece, a postoje islamski mezhebi koji su riješili njegov problem. Predsjednik je ljutito rekao:

- Daj dokaz i dovoljno je brbljanja. Mi smo ti dozvolili da sebe braniš, a ti si postao drugom advokat. Izvadio sam iz tašne knjigu Minhadžus-salihin od sejjida Huija i rekao:

- Ovo je mezheb Ehli bejta i ovdje ima dokaz. Prekinuo me je riječima:

- Ostavi mezheb Ehli bejta, mi ga ne poznajemo, niti vjerujemo u njega. Očekivao sam ovo, pa sam zato donio neke knjige i analizu izvora ehlu sunneta, koje sam poredao po svome znanju, pa sam na prvo mjesto stavio Sahihul-Buhariju, zatim Sahih Muslima, onda Knjigu fetvi od Mahmuda Šeltuta, zatim Bidajetul-mudžtehid ve nihajetul-muktesid od Ibn Rušda, Zadulmesir fi ilmit-tefsir od Ibn Dževzija i druge sunijske izvore. Kada je predsjednik odbio da pogleda knjigu sejjida Huija, pitao sam koje knjige hoće, odgovorio je: - Buharija i Muslim.

 Izvadio sam Sahihul-Buhari, otvorio određenu stranicu i rekao:

- Izvolite, pročitajte!

- Ti pročitaj! Pa sam čitao:

- “Pripovijedao nam je taj i taj od tog i tog, a on od Aiše, majke pravovjernih, da je rekla: ‘Božiji Poslanik, a.s., je umro, a zabranio je uzimanje braće i sestara po mlijeku, ako su dojili pet puta i iznad toga.’”

(U Muslimovoj zbirci hadisa, sv. 4, str. 488, hadis 24 (1452), zabilježeno je da je Aiša rekla: “Od Kur’ana je objavljeno i ovo: ‘Deset uobičajenih dojenja zabranjuje brak.’ Potom je to derogirano sa pet uobičajnih dojenja. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je umro, a ona su učena i smatrana kur’anskim tekstom.”)

Predsjednik je onda uzeo knjigu od mene i sam to pročitao, onda dodao državnom opunomoćeniku do sebe, pa je i on pročitao, a onda je uzeo onaj do njega i tako su svi pročitali. Ja sam za to vrijeme izvadio Sahihu Muslim i pročitao hadise. Onda sam otvorio knjigu fetvi koje je napisao Šejhul-Azhar Mahmud Šeltut, u kojoj je i on naveo da se imami razilaze u pitanju dojenja, pa od njih neki kažu da je haram ako se preko petnaest puta dojilo. Jedni su rekli sedam puta, jedni preko pet, osim Malika, koji se suprotstavio jasnom vjerskom tekstu i zabranio i jednu kap. Zatim Šeltut kaže: “Ja uzimam srednje mišljenje, pa kažem da je haram da se uzmu brat i sestra po mlijeku ako su dojili od jedne žene sedam puta i više od toga.”

Kada je to sve predsjednik pročitao, rekao je:

- Dovoljno. Zatim se okrenuo prema mužu one žene i rekao mu:

- Idi sada i dovedi oca svoje žene da preda mnom posvjedoči da je ona dojila dva ili tri puta i uzet ćeš svoju ženu još danas. Jadnik je poletio od radosti. Državni opunomoćenik, a i ostali su se izvinili i tražili dozvolu da idu zbog poslova, pa im je predsjednik dozvolio. Kada smo ostali sami, okrenuo se prema meni izvinjavajući se:

- Oprosti mi, profesore. O tebi su mi rekli krive stvari i vrlo čudne. Sada mi je jasno da su to zavidnici i da ti žele zlo. Obradovao sam se ovoj nagloj promjeni i rekao:

- Neka je hvala Allahu Koji je dao da pobijedim pred tvojim očima.

- Čuo sam da imaš veliku biblioteku, imaš li knjigu Hajatul-hajavan elkubra od Demirija?

Rekao sam da imam i on je tražio da mu je posudim, jer je traži već dvije godine:

- Možeš je uzeti kad god hoćeš.

- Imaš li vremena da dođeš kod mene pa da nešto naučim od tebe?

- Estagfirullah, ja sam taj koji uči od tebe. Ti si stariji od mene i poštovaniji. Imam četiri dana u sedmici slobodna i spreman sam da dođem. Dogovorili smo se da to bude subota svake sedmice, jer on nema sjednice suda toga dana. Kada je zatražio od mene da mu ostavim knjige Sahihul-Buhari i Muslim i knjigu fetvi od Šeltuta da bi iz njih izvadio tekstove, lično me je ispratio do vrata. Izašao sam veseo zahvaljujući Allahu na ovoj pobjedi, a ušao sam sa strahom, jer mi je bilo zaprijećeno zatvorom, i još se predsjednik suda promijenio u mog prijatelja, poštuje me i traži od mene da mu odem da bi nešto naučio od mene.

Ovo je, zaista, blagoslov puta Ehli bejta, ko ih slijedi neće propasti i siguran je ko zatraži utočište kod njih. Muž one žene je, po povratku u selo, a i poslije toga, pa i poslije povratka njegove žene, govorio o tome šta se desilo i vijest se proširila u sva susjedna sela. Slučaj je završen tako što je zaključeno da je brak halal. Liudi su počeli pričati da sam ja najučeniji i da sam čak učeniji od muftije Republike. Muž ove žene je došao mojoj kući i pozvao mene i moju porodicu i rekao da svi njegovi očekuju moj dolazak i da će zaklati troje teladi da bi to proslavili. Izvinio sam mu se zbog svoje zauzetosti u Gafsi i rekao mu da ću ga posjetiti, ako Bog da, drugi put. I predsjednik suda je razgovarao sa svojim prijateljima o ovom slučaju koji je postao poznat. Allah Uzvišeni je odvratio varku onih koji spletkare i neki od njih su došli da mi se izvine nakon što im je Allah dao da shvate istinu i postanu Njegovi iskreni robovi. To je Njegova milost koju On daje kome hoće, a Allah je Uzvišen i Milostiv. I posljednja naša dova je zahvala Allahu Gospodaru svjetova, i neka je salavat na Poslanika Muhammeda, s.a.v.a., i na njegovu čistu porodicu. I neka je Božiji blagoslov na našeg predvodnika Muhammeda, njegovu časnu i čistu porodicu.