Tragedija Kerbelle

 

sejjid Muhsin Nagavi

U sjecanje na moju voljenu majku Mohsin Begum Nagavi koja je umrla spremajuci Medzlis na zadnji dan Aza (8-og Rabijulevela) 2-og Aprila 1974

Skoro tri cetvrtine materijala u ovoj knjizi naucio sam od nje za vrijeme mog ranog djetinjstva

Citaoci se mole da za blagoslov njene duse prouce Fatihu

 

Uvod

 

Tesko da u danasnjem civiliziranom svijetu postoji neko ko nije cuo za Muhameda saws Poslanika Islama koji je zivio prije oko hiljadu i cetiri stotine godina.

Medjutim, nasa prica pocinje u vijeme ranije od toga. Mi cemo ukratko razmotriti rane dane Islamskog pokreta sa pogledom na njegovu predhistorijsku pozadinu a onda cemo opisati okolnosti koje su dovele do proganjanja Muhamedove saws porodice od ruku onih koji su smatrali da su njegovi sljedbenici, ubrzo poslije njegove smrti.

Zatim cemo osvijetliti mnogobrojne aspekte tragedije Kerbele sa sveopste ljudske tacke gledista i njene svjetski poznate odjeke od vremena kad se ona dogodila.

Predhistorijska pozadina

Moderni historicari, Muslimani kao i ne-Muslimani smatraju da je u periodu izmedju 2000 i 4000 godina prije Hrista zivio covjek za Muslimane poznat kao Ibrahim a za Jevreje i Hriscane kao Abraham. On je prvi covjek u istoriji covjecanstva koji je uveo koncept jednog Vrhovnog Bica - Svemocnog Boga ili Allaha. Za Muslimane, on je bio Poslanik a za Hriscane i Jevreje on je bio patrijarh od koga su dvije religije postepeno kroz vijekove uzele njihove sadasnje forme.

 

 

Prema Islamskom vjerovanju, svi su poslanici prije i poslije Ibrahima propovjedali Islam i obozavali istog boga Allaha. Ibrahim je rodjen u mjestu po imenu Ur u Iraku, odakle se preselio u danas poznatu Siriju. Imao je dvije zene, Saru i Hadzer, ali nije imao djece sve dok nije sasvim ostario. Tad mu je bilo od Allaha objavljeno da ce od Hadzer, druge zene, dobiti dijete, a koja je u to vrijeme presla normalno doba za radjanje. Kad su dobili sina koji je nazvan Ismail, Ibrahim je, Allahovom naredbom zenu i dijete preselio u mjesto koje je danas poznato kao Meka, u Arabiji. On je ostao sa njima neko vrjeme u Arabiji. Kad je njegov sin dostigao pubertet i kad je postao dovoljno snazan da zajedno sa njim obavlja poslove oko kuce i da mu pomaze, Ibrahim je jedne noci sanjao da je svojim rukama zaklao svog sina.

Prema Kur'anu, Ibrahim je ovaj san sanjao vise nego jedanput, i prema tome, bio je uvjeren da je to bilo naredjenje od Allaha. On je o snu razgovarao sa svojim sinom, koji je rekao da Ibrahim treba da slijedi Stvoriteljevu naredbu, i da ce u tome naci Ismaila medju Sabirinima, ili onima koji ne odustaju u strpijenju. Onda se Ibrahim spremio da zrtvuje svog sina onako kao sto je video u snu. Medjutim, u zadnjem trenutku, u casu kad je prislonio noz na Ismailovo grlo, naredbom Svemocnog Allaha na Ismailovom mjestu je lezao ovan, i Ismail je bio spasen od klanja. Allah je primio Ibrahimovu zrtvu i pohvalio ga sljedecim rijecima:

I njih dvojica poslusase, i kad ga on celom prema zemlji polozi, Mi ga zovnusmo: "O Ibrahime, ti si se Objavi u snu odazvao; - a Mi ovako nagradjujemo one koji dobra djela cine, to je zaista bilo pravo iskusenje". I kurbanom ga velikim iskupismo (Zibhin Azim)

(Kur'an 37:103-107)

 

Tako u sjecanje na Ibrahimovu zrtvu Muslimani cijelog svijeta svake godine, desetog dana Zilhidza, takodje dana Hadza, zrtvuju zivotinju. Kur'an je ovo dalje razvio u Suri 2, ajetu 124:

A kada je Ibrahima Gospodar njegov s nekoliko zapovjedi u iskusenje stavio, pa ih on potpuno izvrsio, Allah je rekao: "Ucinicu da ti budes ljudima u vjeri uzor!"(imam) - "I neke moje potomke!" zamoli on. "Obecanje Moje nece obuhvatiti nevjernike" - kaza On

Ibrahim i Ismail su, zatim, po Allahovom naredjenju podigli Kabu, gradjevinu u dolini, prema kojoj se svi Muslimani u molitvi licem okrecu. Ovo je zabjelezeno u narednom ajetu iste Sure. To je istinski pocetak Islama. Kad je Poslanik Muhamed saws zapoceo svoju Misiju u Mecci, nekoliko puta je rekao da nije donio novu religiju vec je to ista vjera koju su propovjedali i praktikovali Adam, Nuh, Ibrahim, Musa i Isa. Kur'an takodje kaze da je Ibrahim bio ni manje ni vise nego pravi Musliman.

Mi cemo dovesti u vezu ove Kur'anske ajete sa pricom o Ibrahimu i Ismailu u nasu raspravu o tragediji Kerbele u ovom predmetu kasnije.

Ibrahim se zatim vratio svojoj drugoj zeni Sari koja je sad takodje rodila sina koji je nazvan Ishak. Ishak je imao sina po imenu Jakub, koji je imao dvanaest sinova, od kojih je svaki poznat po tome sto je otac jednog od dvanaest Jevrejskih plemena. Jakub je takodje poznat i kao Israel, zato su Jevreji poznati kao Bani Israel, ili Israilova djeca. U ovoj liniji su Jusuf (Josif), Davud (David), Sulejman (Solomon), Musa (Mojsije), Harun (Aron), Isa (lsus) i Jahja (Jovan Krstitelj) svi poslanici, jednako postovani kod Muslimana, Jevreja i Hriscana.

Hadzer i njen sin Ismail su ostali u Arabiji. Ismail se izgleda tu i ozenio i u njegovom potomstvu su bili Hasim i Abdu-Sems.

Hasim je bio pradjeda Muhameda, Poslanika Islama, i zato je Poslanik poznat kao Hasimit.

Cuvanje hrama koji su utemeljili Ibrahim i Ismail ostalo je u rukama lokalnog plemena u Mecci gdje se Ismail ozenio do cetvrtog, odnosno petog vijeka. Do tog vremena, Mecca je bila gomila rasutih satora i koliba. Negdje u to vrijeme, pojavio se covjek po imenu Kusa, potomak Ma'ada, Adnanovog sina, koji je vodio porijeklo iz Ismailovog potomstva. Kusa je obnovio Kabu, postavio pravila za odgovarajacu upravu, osnovao savjet za pregovore i postavio pravila za obezbjedjivanje objekta hadzijama u vrijeme Hadza dizanjem poreza. Kad je Kusa umro, odgovornost je presla na njegovog najstarijeg sina, Abd-ud-Dara. Poslije Abd-ud-Darove smrti izbila je svadja izmedju njegovih unuka i sinova njegovog brata Abd Munefa. Problem je resen podjelom vlasti na dvije grupe. Rukovodjenje snabdijevanja vodom i dizanje poreza je povereno Abd-us-Semsu, Abd Munefovom sinu, a kljucevi Kabe i savjet za pregovore, kao i odgovornost za vojna pravila data su Abd-ud-Darovim unucima. Abd-us-Sems je obicno mnogo putovao. On je, prema tome, svoju odgovornost prenio na svog brata Hasima.

Kurejsije, kako su ljudi Meke bili kolektivno zvani, bili su podijeljeni u razlicite klanove. Klan koji je vodio poreklo od Hasima bio je poznat kao Bani Hasim a oni od njegovog brata Abd-us-Semsa, bili su poznati kao Bani Abd-us-Sems. Kasnije je grana od Abd-us-Semsa koji su bili iz potomstva Umeje, postala je poznata kao Bani Umeja, o kojoj cemo dosta saznati u toku nase diskusije. Hasim je stekao ugled velikodusnog i sazaljivog covjeka, i kao neko ko bi po svaku cijenu pomagao onima koji su bili u nevolji. Nakon Abd-us-Semsove smrti njegov sin Umeja je ocekivao da naslijedi odgovornost svog oca. Medjutim Umeja u to vrijeme nije pokazao nikakvu veliku nadu niti povjerenje da bude vodja klana, pa su zato staresine klana odlucili da Hasim nastavi da odrzava odgovornost i za Kabu i za hodocasnike. Ova odluka je do te mjere razbjesnela Umeju da je poceo da se grubo i neuctivo ponasa prema svom amidzi Hasimu i da prica protiv njega iza njegovih ledja. Na drugoj strani, Abd-ud-Darovi unuci koji su porasli u bogatstvu, postali su ljubomorni na Hasimov dobar glas i popularnost. Umeja je svoje snage udruzio s njima protiv svog amidze. To je ocigledno uznemirilo Hasima, koji je cijelu stvar ostavio na rjesavanje starjesinama klana. Odrzana je rasprava i Umeja je presudom starjesina prognan u Siriju.

 

 

To je bio pocetak neprijateljstva i mrznje izmedju dva klana koje je rezultiralo mnogo ozbiljnijim sukobom izmedju kuca Hasima i Umeja u kasnijim godinama i konacno kulminiralo tragedijom Kerbele.

Interesantno je medjutim primjetiti, da dok je vatra ovog neprijateljstva i mrznje podgrijavana od strane Bani Umeje, to nikad nije bilo uzvraceno od Bani Hasima prema Bani Umeji.

 

Pojava Islama

 

Hasim je umro 510-e godine ili negdje u to vrijeme. Poslije njega odgovornost je preuzeo njegov sin Abdul Mutalib i dokazao da je sposoban kao njegov otac ako ne i vise. Abdul Mutalib je vladao Arabijom u periodu od 59 godina. On je bio vodja klana Bani Hasim. Zbog svoje pravednosti i cvrstog karaktera bio je postovan u celoj Arabiji. Stekao je titulu Seid-al Arab, ili Vodja Arabije. U toku ovog perioda kralj Jemena Abraha sa armijom slonova je neuspjesno napao Meccu. To je bilo 570-e godine poznate kao godina slona.

Priblizno u to vreme u kuci Hasima je rodjen sin od zene po imenu Amina koji je nazvan Muhamed. Njegov otac Abdullah je vec bio umro pa se o djetetu brinuo njegov djeda Abdul Mutalib.

U poredjenju sa Bani Umejom, klan Bani Hasim nije bio ni velik ni bogat klan. Medjutim oni su uvjek imali vise ugleda zbog njihovog licnog karaktera i duge linije takvih clanova u proslosti. To je Bani Umeju ucinilo jos ljubomornijim na njihove rodjake. Dok nije doslo vrijeme kad je siroce iz Bani Hasima poraslo i postalo vodja cijele Arabije. Ne! on je tvrdio da je vodja cijelog covjecanstva.

Citaoc moze veoma dobro zamisliti vrstu osjecanja odgajanih kod Bani Umeje prema Poslaniku Islama. Nije iznenadjujuce sto je Abu Sufijan jedan od najpoznatijih medju njima tokom ranih godina Islama postao zakleti neprijatelj Hasimovom praunuku Muhamedu saws. Za vrijeme dok se narod Arabije najvise suprotstavljao pokretu Islama zato sto je Islam zabranio obozavanje idola koje su oni praktikovali generacijama a drugi zbog ekonomskih i socijalnih razloga (Islam je u tim danima propovjedao o emancipaciji zena i robova i zabranio eksploataciju bogatih nad siromasnima); Bani Umeja je protiv Islama krenuo svim snagama uglavnom zbog jednog razloga jer oni su Islam vidjeli kao instrument kroz koji bi Bani Hasim postao cuvjen i istinski ugrozio njihovu nadmoc medju Kurejsijama.

Muhamed saws je shvatao ovaj problem i on je propovjedao da cijelo covjecanstvo ima jednaka prava na postojanje na zemlji i uzivanje prirodnih darova. Kur'anski ajeti pominju to da su plemena i rase na zemlji da bi ljudi mogli jedni druge da upoznaju i da ne bi jedni druge prezirali zbog vjere jezika ili boje. Ma sta da se desilo za Bani Umeju je ova poruka bila potpuno izgubljena.

Muhamed saws je prije vjerovao u pobjedu nad neprijateljem ljubavlju nego silom. Do te mjere da je u trenutku osvajanja Meke, kad su Muslimani bez suprotstavljanja usli u grad objavio da nije dozvoljeno raznosenje privatnog vlasnistva i da je kuca Abu Sufijana u tom smislu za svakog ko je htio da je opljacka nepovrediva. Medjutim tuzno je kako je ovaj vjelikodusni postupak imao malo uticaja na Abu Sufijana. Zato je Abu Sufijan sad morao da popusti Muhamedovoj saws dobroti u najmanju ruku samo prividno. Ali ubrzo poslije toga kad su Muslimani bili pozvani da krenu protiv plemena Hawazin koji su ih sacekali u zasedi u dolini Hunejna i surovo ih ubijali da su Muslimani poceli da bjeze. Abu Sufijan koji je sve to posmatrao nije mogao da sakrije svoje zadovoljstvo zbog razbjezanih Muslimana. Muhamedov amidza Abas je poceo da doziva Muslimane da se vrate i bore za Islam, a Abu Sufijan se okrenuo covjeku do njega i rekao: "Sad ih nista ne moze zaustaviti!"

Iako je postao Musliman zbog drustvenog pritiska i zbog nekih drugih razloga, Abu Sufijan je uvek cekao pogodnu priliku kako bi mogao da potkopa Islamski pokret. To se nastavilo do njegovih zadnjih dana.

Poslanik je za vrijeme svog zivota u raznim prilikama za svog naslednika naznacio Ali Ibn Abu Taliba. Medjutim Muslimani su odmah poslije Poslanikove smrti za halifu prihvatili Ebu Bekra. Dok je Ali za to vrijeme bio zauzet spremanjem Poslanikove sahrane. Kad je Abu Sufijan video sve to prisao je Aliju i rekao mu: "Vidim da ja tvoje nasljedjivanje ukradeno ako samo kazes ispunicu konjanicima ulice Medine".

Ali znajuci od koga je to dolazilo odbio je tu "iskrenu" ponudu za pomoc.

Islam je poceo kao napor da obnovi vjerski zivot Arapa ali je ubrzo uzeo oblik politicko socijalnog pokreta. Osnovna poruka koju je Muhamed naglasavao bila je duhovni i moralni uspon covjeka. Cinjenica da je postao defacto vladar naroda bila je posljedica poslanstva, a ne osnovni dio njega. To je ona tacka koja je zajednicka greska ne samo za ne Muslimane, vec i za Muslimanske ucene ljude takodje. Smetenost medju Muslimanskom zajednicom u Medini pocela je ubrzo poslije Poslanikove smrti. Prolaskom vremena zbrka je postajala veca. Huseinov istorijski korak koji je rezultirao tragedijom na Kerbeli 61 godine Hidzre razbistrio je ovu smetenost za sva vremena.

Utvrdjeno je da dok se vracao sa zadnjeg Hadza (Hadz-etul-Wida) Poslanik se zaustavio na mjestu zvanom Gadir-e-Hum, izmedju Mecce i Medine, i podigavsi ruku Alija objavio je:

"Kome sam je Mevla, Ali je takode njegov Mevla"

Mada postoji istorijsko svedocanstvo da su bliski Muhamedovi Drugovi dosli i cestitali Aliju na njegovom postavljanju za Muhamedovog naslednika, ubrzo poslije su to svi zaboravili i za Halifu je izabran Ebu Bekr.

Muhamedova istinska Misija je bila duhovna i moralna, prema tome on je ukazao na mnogobrojne prilike gdje trazi duhovno i moralno upravljanje. Kad bi ga njegova cerka Fatima posjetila u dzamiji, on bi se podigao ispred svojih Drugova. On je u javnosti pokazivao krajnju ljubav prema Hasanu i Huseinu, Fatiminim i Alijevim sinovima i njegovim unucima. Desete godine Hidzre, kad ga je posjetila Hriscanska delegacije iz Nedzrana, i osporila Kur'anske ajete o Isau i Merjemi, on je pozvao njihove vodje da dodju sa svojim sinovima i zenama i suoce se sa njim (Muhamedom) i njegovim sinovima i zenama na Mubahali (svjeto suocenje), kako bi na one koji lazu pala Allahova srdzba. U trenutku tog suocenja, Muhamed se pojavio sa Fatimom, Alijem, Hasanom i Huseinom. Hriscanske vodje su to posmatrali i odbili su da se suoce sa njima. Cijela ova epizoda zapisana je u Kur'anu:

A onima koji se s tobom o njemu budu raspravljali, posto si vec pravu istinu saznao ti reci: "Hodite, pozvacemo sinove nase i sinove vase, i zene nase i zene vase, a doci cemo i mi, pa cemo se usrdno pomoliti i Allahovo prokletstvo na one koji neistinu govore prizvati!

(Kur'an 3:61)

Cinjenica je da je uprkos opstem pozivu da povede zene i sinove, Muhamed doveo samo Fatimu, Alija, Hasana i Huseina ukazuje na jednu stvar, da je u Kur'anskom kontekstu postojala samo jedna zena u celoj Muslimanskoj zajednici koja je mogla biti nazvana stvarno ispravnom. Ono sto je Muhamed pokusao da uradi bilo je da Muslimanima pokaze da ce istinsko duhovno i moralno upravljanje uvijek ostati unutar njegove najblize porodice.

Istorija nam je medjutim pokazala da je ova poruka za vecinu Muslimana bila izgubljena. Oni su smatrali da ko god da je postao privremeni vladar u nasledjivanju Muhameda, ima pravo da zadrzi i duhovno vodjstvo. To bi zaista i bio slucaj da su Muslimani prihvatili Muhamedov izbor za njegovog nasljednika, a to je bio Ali ibn Abu Talib.

To je bio pocetak nereda. Ubrzo nakon sto je Ebu Bekr postao Halifa, dogodila su se tri karakteristicna incidenta gdje je duhovno vodstvo Fatimine porodice bilo osporeno i uistinu naruseno od vladajuce Kurejsijske oligarhije, kada su Ensarije iz Medine ostali cutljivi posmatraci.

Tu je, medjutim, interesantno vidjeti kako su se mnoga Arapska plemena pridruzila Bani Umeji u proganjanju Muhamedove porodice.

Fatima se pojavila kod Ebu Bekra i trazila njeno nasljedstvo, odnosno imanje Fadak. Ebu Bekr je odbio Fatimin zahtjev, u stvarnosti podrazumjevajuci da je ona donela lazan zahtjev. Ovo je za nju bilo previse. Nakon svega, to je bilo imanje njene majke od kojeg je zavisio rani Islamski pokret. Fatima je bila zena koja je cjeloj Muslimanskoj zajednici bila predstavljena kao najispravnije bice a ovamo je Islamski Halifa zigosao kao lazova.

 

 

Ubrzo poslije toga, gomila spremna na linc napala je Alija i vukla ga ulicama Medine. Ali je odbio da odvrati istom mjerom, zato sto nije zelio da medju Muslimanima vidi pocetak gradjanskog rata. Nekoliko dana kasnije, druga grupa se okupila ispred Fatimine kuce i zapretila je da ce je zapaliti. Razbili su vrata koja su pala na Fatimu. Ocigledno, ona je u to vrijeme nosila dijete, koje je zbog toga izgubila.

Sve ovo sto se desilo u periodu od samo nekoliko dana poslije smrti njenog oca, koji je ove ljude pravovremeno iz mraka i varvarstva doveo do civilizacije, za nju je sve ovo bilo previse. Iako je sacuvala hrabro drzanje, ona je unutra bila slomljenog srca. Umrla je samo 72 dana poslije njenog oca.

Husein je u to vrijeme imao sedam godina. Ove zastrasujuce scene mora da su na njegovo sjecanje ostavile dubok pecat.

 

 

Ko je bio Husein as?

 

Kad je Muhamed imao samo 25 godina, ozenio je udovicu po imenu Hatidza koja je bila pet godina starija od njega. Hatidza je bila ugledna zena i imala je veliko bogatstvo. Postoji neka zbrka u istorijskim procenama sto se tice koliko je Muhamed imao djece. Vecina Muslimana podrzava misljenje da je poslije vjencanja sa Muhamedom Hatidza rodila cetiri cerke. Neki tvrde da je ona kad se udala za Muhameda vec imala tri cerke iz ranijeg braka. Neki kazu da su ove cerke u stvari bile cerke njene sestre Hale koje je ona usvojila i koje je Muhamed, koji je uvek bio ljubazan prema sirocadima, prihvatio kao svoje vlastite cerke. Medutim, jedna stvar je sigurna Fatima je bila Muhamedova i Hatidzina cerka i ona je bila veoma mnogo postovana od njenog oca.

Nakon sto je poceo da dostavlja svoju poruku, Muhamed je do te mjere bio proganjan od naroda Meke da je morao da napusti svoj dom i ode u Medinu, i on je tad ostavio svog amidzica Alija da upravlja njegovim poslovima u Meki. Ali mu se kasnije pridruzio u Medini. On je zastitio i doveo Muhamedovu porodicu u Medinu. Druge godine Hidzre Fatima se udala za Alija. Prvo dijete ona je rodila trece godine Hidzre, i ono je dobilo ime Hasan. Jedanaest mjeseci kasnije, ona je rodila drugog sina koji je nazvan Husein. Fatima je takodje imala i dve cerke, koje su se zvale Zejneb i Umm Kulsum.

Postoje mnogi izvjestaji o Muhamedovoj ljubavi prema njegova dva unuka koje je svaki istoricar i sakupljac hadisa zabjelezio i uvrstio ih u svoje djelo kao posebna poglavlja.

Ocigledno da su dva djecaka bila veoma inteligentna i da su shvatala vaznost misije njihovog djede od ranog detinjstva. Postoje izvjestaji da bi Hasana, kad bi se vratio iz dzamije, njegova majka pitala o hutbi, i on bi joj ispricao cijelu hutbu koju je cuo od svog djede.

Postoje izvjestaji da bi Husein trceci usao u dzamiju dok bi Poslanik bio na sedzdi i razigrano bi jahao na njegovim ledjima. Poslanik bi oduzio svoju sedzdu sve dok Husein po svojoj vlastitoj volji ne bi sisao sa njegovih ledja.

Zatim, postoji dobro zabjelezena epizoda o djeci koja svoj dnevni obrok daju sirocetu, zarobijeniku i izgladnjelim. Ovo je zapisano u Kur'anu, 76-oj Suri, ajetima 7,8,9 i 10.

Husein je porastao uz ogromnu svjest o odgovornosti za dobro covjecanstva. On je lekcije mudrosti ucio od svog djede, hrabrost i srcanost nasljedio od svog oca, a ponos i svoj cvrst karakter od majke.

U toku zadnjih dana treceg Halife Osmana, razularena gomila spremna na linc je opkolila njegovu kucu i lisila ga vode i hrane.

Ali je odgovornost za objezbjedjivanje hrane i vode za Osmana i njegovu porodicu za vrijeme ove opsade povjerio Huseinu.

Kasnije, kad je sam Ali postao cetvrti Halifa, protiv njega se pobunio Muawija guverner Sirije, i doslo je do borbi kod Sifina u Iraku. Muawijine snage su zauzele obale Eufrata i lisile vode Alija i njegove trupe. Husein, koji je tada bio u svom najboljem dobu, poveo je grupu ratnika, hrabro se borio protiv Sirijaca i osvojio recne obale. To je bila druga strana iste rijeke na kojoj ce on ratovati ponovo i umrijeti boreci se za svoje principe u zadnjoj bitci svog zivota, 23 godine kasnije.

 

 

Podizanje Kerbele

 

Muhamed je umro 11-e godine Hidzre. Husein je tad imao samo sedam godina. Ebu Bekr je usljed zbrke i politickog manevrisanja postao prvi Halifa poslije Muhameda. Na mjestu Halife on je proveo samo tri godine. Na smrtnoj postelji, on je za svog nasljednika postavio Omera. Husein je tada imao deset godina. Omer je za guvernera Sirije postavio starijeg Ebu Sufijanovog sina Jezida. Jezid nije ziveo dugo i ubrzo po njegovoj smrti Halifa je na istu duznost postavio njegovog mladjeg brata Muaviju. Muavija je postao prepreden politicar koji se sluzio svim sredstvima da dodje do zeljenog cilja. Koristio se terorom da obuzda one koji su bili dovoljno hrabri da dignu glas neslaganja, a i novcem kojim je potkupljivao one koji su bili gramzivi. Husein je dostigao zrelost za vrijeme Omerove vlasti. Omer je na mjestu Halife proveo deset godina. Za vrijeme ovog perioda, Muawija je postao pravi vladar. Kad je Halifa Omer posjetio Damask, vidio je sve to. Ali je isto tako vidio da je Muawija postao tako snazan i vojno i politicki, da bi se u slucaju da je bio zaustavljen tad, on nesumnjivo pobunio.

Poslije Omerovog ubitstva, Halifa je postao Osman, poznati clan klana Bani Umeja. To je uklonilo sve prepreke sa Muawijinog puta. Sam Osman nije bio neodlucan kad je trebalo do pomogne i zastite svoje rodjake. On je zloupotrebio drzavnu blagajnu. On je dva poznata Ashaba Allahovog Poslanika brutalno maltretirao kad su htjeli da ga ispitaju. Ovo je za Muawiju bio dovoljan dokaz da ga nagovori na svoje licne planove, a sto je i uradio.

Dok je Muawija bio zauzet spremanjem puta za svog sina Jezida da naslijedi presto u Damasku, Osmanova neumjerenost i preterivanje dostigle su dotle da su se prvo u Medini skupili ljudi iz provincija, kao izaslanici sa istinskim nezadovoljstvom, i pretvorili su se u gomilu spremnu na linc, koja je konacno i ubila Osmana i onda prisilila Alija da preuzme mjesto Halife. Husein je tada imao tridesetdvije godine. Za vrijeme Osmanovog Halifata Muslimani su osvojili Persiju. Tada je porodica porazenog kralja Jazdigarda pobjegla u skroviste. Oni su se ponovo pojavili za vrijeme Alijeve vladavine, kad ih je Aliju poslao njegov guverner Istocne provincije. Cerke Persiskog kralja Jazdigarda dovedene su u Medinu kao zarobljenici. Jedna od njih, poznata kao Sahr Benu kasnije se udala za Huseina i rodila mu najstarijeg sina Ali Zejnul Abedina.

Ali Ibn Abu Talib je bio covjek drugacijeg temperamenta i principa. On je bio od svih najblizi Poslaniku i njegovim ucenjima. Odmah je sproveo radikalnu reformu, smenio je sve one guvernere iz provincija koje je bio postavio Osman, i koji su bili prijavljeni da nepravedno tlace narod i postali tako bogati da je njihovo nasljedstvo, gomila zlata, raznijelo drzavnu blagajnu. Ovo je ocigledno potpuno uvrijedilo Bani Umeju, jer je Osman ova unosna mjesta razdijelio njegovim saplemenicima. Muawija je odbio da se odrekne svog polozaja i da za Halifu prihvati Alija. Doslo je do bitke kod obala reke Eufrat u Iraku, koja se zavrsila krajnje konfuzno i bez rezultata, uglavnom zbog nedostatka ostroumnosti medju ljudima koji su za vrijeme pregovora predstavljali Alija.

Ali je ubijen za vrijeme namaza u dzamiji u Kufi, 40-e godine Hidzre. Muawija je tad bio slobodan da radi sta god je htio. Alijevi sledbenici iz Kufe su za Halifu izabrali Hasana ibn Alija Ibn Abu Taliba. Hasan je vidio kako u njegovom taboru nestaje podrska i shvatio je da je bilo nekorisno da ratuje sa Muawijom. On je vise bio zainteresovan za bezbjednost i sigurnost nekoliko njegovih preostalih sljedbenika.

 

Pod tim okolnostima, on je smatrao mudrim to da dodje i pregovara sa Muawijom. Zajedno su potpisali sporazum. Hasan je odbio svaki zahtev za svjetovnom, privremenom vlascu, ali je iznudio i osigurao obecanje da njegovi sledbenici nece biti uznemiravani ili muceni, i da ce nasledjivanje poslije Muavije biti ostavljeno opstem konsenzusu medju Muslimanima. Muawija se u nacelu slozio sa ovim uslovima. Medjutim, u praksi je radio sta je htio. Hasan je umro pcd tajanstvenim okolnostima, od trovanja, 50-e godine Hidzre. Mnogi dobro poznati Poslanikovi Drugovi koji su bili poznati kao Kurra (oni koji znaju Kur'an napamet) bili su ubijeni, njihova imovina opljackana a njihove porodice prisiljene na cutanje ili pokornost. Novac je koriscen u svrhu izmisljanja Hadisa. Covjek poput Abu Hurejre, pravog ulicnog prosjaka, poslije smrti je ostavio zlato koje je moralo da se razbija sekirama da bi se podelilo njegovim rodjacima.

Muawija se nije zaustavio ovdje. On je svog sina Jezida, alkoholicara, imenovao za svog nasljednika i trazio od guvernera u provincijama da mu obecaju da ce poslije njegove smrti podrzati Jezida. U to vrijeme, Husein je imao 46 godina.

Husein je bio covjek principa, i neupadljivo je posmatrao tok dogadjaja. Zbog svojih vlastitih ubjedjenja, bio je obavezan da postuje i cjeni dogovor koji je potpisao njegov brat, mada je druga strana bila nepostena na svaki nacin.

Muawija je umro u mesecu Redzepu, 60-e godine Hidzre (april 680god). Husein je tad stigao do zrelog doba od 57 godina. Ubrzo poslije Muawijine smrti Jezid je naslijedio presto u Damsku. Jedna od prvih stvari koju je uradio bila je da naredi Welidu guverneru Medine, da pozove Huseina i od njega trazi da polozi zakletvu za pokornost i odanost Jezidu. Welid je uradio to. Husein se pred njim pojavio u prisustvu svoje brace i necaka. Welid je saopstio svrhu tog susreta. Husein je veoma diplomatski odbio da se obaveze

 

 

Pocetak

 

Kad je Welid od Huseina trazio da polozi prisegu Jezidu, Husein je odgovorio da buduci u to vrijeme najstariji clan Poslanikove kuce njegov "Beja" treba da bude mnogo vise javno potvrdjen. Prema tome bilo bi prikladnije da zatrazi priznanje od njega ponovo u dzamiji na opstem skupu. Welid se slozio s tim. Mervan drugi ozlagloseni Umajad sedio je tu. Rekao je Welidu: "Ako se Huseinu dozvoli da sad ode nikad ga vise neces uhvatiti. Ili ga pitaj da sad polozi zakletvu Jezidu ili ga ubij".

Husein se naljutio na ovo i trazio od Mervana da ucuti. Kad je Huseinov glas stigao napolje gdje su ga cekali njegovi rodjaci oni su odmah pojurili unutra. Welid i Mervan su se uplasili a Husein i clanovi njegove porodice napustili su kucu.

Sljedeceg jutra Husein je sa devetnaest muskih i dvanaest zenskih clanova svoje porodice i djecom napustio Medinu. Prvo je krenuo ka Meki. Iz Medine je posao dvadeset osmog Redzepa 60-e godine Hidzre. U Meku je stigao poslije nekoliko dana. Zeleo je da obavi Hadz do kojeg je bilo jos nekoliko mjeseci. Onda je osjetio zadah placenih ubica koji su preruseni u hadzije bili poslati za njim. Smjesta je otisao iz Mecce i to zbog dva razloga.

1. - Iz susreta sa Welidom je znao da ne postoji nacin da se spasi smrti u bliskoj buducnosti, jer se nikad nece pokoriti Jezidu. Takodje je znao da ove placene ubice nisu imali obzira i da ne bi postovali nepovrjedivost Meke (gdje cak ubijanje stetocina nije dozvoljeno). Zato je odlucio da potrazi mjesto za sebe.

2. - Htio je da svoju smrt ucini javnom sto je moguce vise kako bi za sva vremena u nasljedstvo ostavio mucenistvo i zrtvovanje. Husein je htio da kroz svoje mucenistvo dovede do revolucije u ljudskoj filozofskoj misli.

Novosti o Jezidovim zlocinima su se rasirile celim Halifatom. Sto su Muslimani vise saznavali o njegovom svakodnevnom zivotu postajali su sve vise ispunjeni odvratnoscu prema njemu. Medjutim strah od Sirijske armije sprijecio ih je od preduzimanja bilo kakve akcije. Postojale su grupe koje su zeljele da se neko digne protiv Jezida i nazad vrati zlatno Poslanikove vrijeme. Za taj zadatak niko nije bio bolje obucen od Poslanikovog vlastitog unuka Huseina. U ovom osjecanju bio je ujedinjen narod Kufe, utvrdjenog grada u Iraku blizu Iranske granice. Najvise zbog Alija, Huseinovog oca i cetvrtog Halife koji je za svoju prijestonicu uzeo Kufu. Kufanci su zapamtili Alijevu pravednu i cistu vladavinu. Zato su i bili naklonjeniji sinu svog prethodnog vladara. U isto vrijeme, narod Kufe je bio zlostavljan od Sirijskih terorista, koje je organizovao i placao Muawija za vrijeme njegove vladavine, samo zbog toga sto su bili pristalice Alija.

U ovoj pozadini plemenske vodje Kufe poceli su da salju Huseinu pisma u Medinu, sa pozivom da dodje i preuzme odgovornost nad stanovnistvom Kufe i tamo uspostavi pravednu i mirnu zajednicu, i da su bili voljni da ratuju protiv Sirijaca. Husein je primio nekoliko hiljada ovih pisama. Sam Husein buduci mudar i inteligentan covjek znao je za nestalnu prirodu Kufanaca. On je vidio kako su oni njegovog oca napustili u nuznom casu. Vidio je kako su lose postupali prema njegovom bratu Hasanu. s druge strane smatrao je svojom moralnom duznoscu da odgovori na ovaj poziv Kufanaca. Prvo buduci da je bio istinski predstavnik Casnog Poslanika osjecao je odgovornost da Muslimane vodi Pravim Putem. Drugo kao ljudski vodja, sa istinsko humanog stanovista, osjecao je obavezu da pomogne i uputi one koji su trazili pravdu u trenutku kad im je silnik uskratio njihova osnovna Ljudska prava i kad su ga trazili oni koji su bili ugnjeteni u ovom nuznom casu.

U ovom svjetlu, Husein je za vrijeme dok je sam bio u Meki, poslao u Kufu svog amidzica Musiima ibn Akila. U medjavremenu ga je novi razvoj natjerao da ode odmah poslije toga. Izgleda da je Husein otputovao preko podkontinenta sa obale Crvenog Mora do obale zaliva a odatle je krenuo severno duz obale. Tad je prosao kroz danasnji Kuvajt a zatim kroz Basru duz rijeke Eufrat, i stigao u Kerbelu. Postoji dzamija koja se nalazi u selu na Istocnoj obali danasnje Saudijske Arabije koja je posvjecena Huseinu u sjecanje na njegov prolazak na putu ka Kerbeli. Medutim savremena studija S.M.Reze Sabara iz Londona pokazala je da je Husein iz Meke do Kerbele mogao da prevali mnogo kracu a uz to i direktnu liniju.

Za vrijeme dok je Husein putovao ka Kufi, Muslima ibn Akila su Kufanci primili rasirenih ruku. Preko ruke njegovog opunomocenika Muslima ibn Akila Huseinu se na vjernost zaklelo osamnaest hiljada Kufanaca. Jezidovi spijuni su prenijeli izvjestaje o dolasku i izlasku iz Kufe. Cim su ove vjesti stigle do Jezida on je naredio Ibn Zijadu guverneru Basre da odmah krene i uzme nadzor nad Kufom. Ibn Zijad je bio dobro poznat po svojoj mrznji prema Poslanikovej porodici. Cim je stigao u Kufu, sazvao je sve plemenske vodje. Kad su dosli svi su uhapseni i zatvoreni. To je bilo dovoljno da Kufance odvrati od pomaganja Muslima. Iste noci, u Kufanskoj dzamiji se skupilo nekoliko stotina ljudi koji su obavili namaz iza Musiima. Kad se namaz zavrsio u dzamiji je bilo svega dvanaest ljudi. U trenutku kad se Muslim vracao kuci, njega su pratila samo trojica. Poslije nekoliko minuta on je u ulicama Kufe ostao potpuno sam. Sakrio se u kuci neke zene. Njen sin je odao Muslimovo skroviste za novac. Sedam stotina ljudi pod komandom Muhameda Ibn Asata opkolilo je i napalo kucu u ko joj se Muslim sakrio. Muslim je onda sa macem u ruci izasao napolje borio se hrabro i na prevaru ranjen. Zatim je uhapsen i doveden pred Ibn Zijada. On je- aredio da se Muslim baci sa krova guvernerske palate. Njegovo mrtvo tijelo je bilo vuceno po ulicama Kufe.

Ovo se desilo 9-og Zilhidza. Sljedeceg dana, Husein je od putujucih Beduina primio vjesti o Muslimovom brutalnom ubitstvu. On je vec bio na putu za Kufu. Ocigledno, putujuci Beduini su izvestavali u oba pravca.

Ibn Zijad se dobro spremio za Huseina. Svaki put koji je vodio u Kufu je bio potpuno blokiran. Trupe su bile rasporedjene na svakom vaznom mjestu u gradu i okolo njega. Lokalne vodje su bili odgovorni za saopstavanje bilo kakvih simpatija prema Huseinu, kojom greskom bi bili obezglavljeni.

Cim su u Kufu stigle vijesti o Huseinovom primicanju gradu, poslat je pohod od hiljadu konjanika da ga zaustavi. Komandir tih trupa bio je Hur Ibn Jezid Rajahi, covjek dokazane vojne strucnosti. On je isto tako imao veliko postovanje prema Huseinu i Poslanikovoj porodici. Kad je Hurova grupa krenula da presretne Huseinov karavan, Hur i njegovi ljudi su se izgubili u pustinji, i vojnici i konji su bili na ivici smrti od zedji u pustinji vreloj od toplote. Husein je to vidio i odmah je naredio svom karavanu da stane. Voda je velikodusno podeljena i ljudima i zivotinjama. Cim su se Hur i njegova trupa oporavila od iznurenosti Hur je saopstio Huseinu da je imao naredjenje da ga po svaku cijenu sprijeci od ulaska u Kufu. Husein je zbog ovoga postao veoma ljut ali nije zapoceo borbu. Hur je takodje, odbio da izvrsi nasilje nad Poslanikovom porodicom, vec je pratio karavan sa razumne udaljenosti.

Drugog Muharema 60-prve godine Hidzre (oktobar 680 g.n.e.) Husein je stigao na ravnicu Kerbele. Naredio je da se kamp ulogori pored pomocnog kanala reke Eufrata, poznatog kao Alkame. Pozvao je vlasnika te zemlje koja je pripadala plemenu Bani Asad. Kupio je od njih zemlju za 60.000 Dirhema, i onda im je istu zemlju, uz jedan uslov vratio kao poklon. Objasnio je Bani Asadu da ce uskoro on i njegovi drugovi biti ubijeni a njihovi lesevi ostati neukopani. On je pitao Bani Asad da posle zavrsetka bitke dodju i sahrane mrtve. Takodje, on ih je zamolio da mu obecaju da ako, i kad dodju hodocasnici da posjete njegov grob, da oni prema njima budu gostoljubivi i da ne obradjuju zemlju sa grobovima.

Kufanska armija na Kerbeli

Za vrijeme vladavine drugog Halife Omera, vojska pod komandom Sad-a Ibn Abu Wakasa, Poslanikovog starijeg Druga, osvojila je Iran. Ova vojska je imala naredjenje da zbog bezbednodnih razloga ostane blizu Irana. Arapske trupe su se vratile u grad Basru, ali Arapima nije odgovarala njegova vlazna klima. Tako je novi grad garnizon podignut severnije, koji je postao poznat kao Kufa. Kao sto je prema plemenskim obicajima bilo normalno, komanda nad ovom armijom je presla na sina Omera Ibn Sad Ibn Abu Wakasa poslije njegovog oca. Ipak, stvarni kontigent ove armije nestao je kroz brojne izmjene za vreme Alijeve vladavine.

To je bila ova ista armija, sa nekim malim promjenama, koja je poslata ne Kerbelu od Ibn Zijada. Omer je treceg dana Muharema sa najmanje 4000 ljudi stigao tamo. Prva stvar koju je uradio Omer bin Sad, bila je da zapocne pregovore sa Huseinom u vezi njegove predaje Jezidovoj volji. Jezid je u drugu ruku, njegovim odlaganjem postajao nestrpljiv. On je na svog guvernera Ibn Zijada napravio pritisak kako bi stvar sto brze priveo kraju. Ibn Zijad je bio tako pun mrznje prema Poslanikovoj (s.a.w.) porodici, da nije bilo potrebno nikakvo nagovaranje da uradi taj posao. Poslao je drugog komandira, Samira Ibn Zaldzevsana sa naredjenjima da razrijesi Omera ako osjeti bilo kakvu uzdrzanost u njegovom postupanju prema Huseinu, i brzo i efikasno preuzme odgovornost i stvar privede kraju. Omer je dobio poruku. On nije htio da izgubi svoju komandu, a tu su i pratece kazne. Samir se sa svojih 4000-6000 pjesaka pridruzio Omerovoj trupi od 4000 dobro naoruzanih konjanika.

U sljedeca dva dana, Ibn Zijad je iz Kufe poslao jos nekoliko drugih komandira, koji su se pridruzili onima koje je Jezid poslao direktno iz Sirije i koji su sacinjavali Umajadski kontigent na Kerbeli. Ibn Zijad je u Kufi izdao naredbu da svi tjelesno sposobni trebaju se pridruze armiji "Muslimanskog Halife" Jezida u borbi protiv "pobunjenika" Huseina. Svako ko se ne odazove bio bi uhapsen i pogubljen. Mnogi od njih su bili tako siromasni da nisu imali nikakvo vlastito oruzje, pa su na Kerbelu ponijeli pune torbe kamenja da se njime bore. Medu cuvenim imenima su bili Kajs Ibn Asat sa odredom dobro naoruzane konjice, Hur Ibn Jezid Rajahi sa drugim odredom konjice, Ibn Numejr, sa 2000 strijelaca. Najpoznatiji Sirijski borac je bio Arzak Sami sa svoja cetiri sina. Obale Eufrata bile su pod strazom ogromnog kontigenta pod komandom AmrIbn Hadzdzadza u kojem se nalazilo stotine konjanika, strijelaca, macevalaca i kopljanika. Svi su bili proslavljeni vojnici. Ukupno prisustvo Umajada na Kerbeli se racuna na najmanje 30.000 a najvise 120.000.

 

 

Prvi sukob se dogodio onda kad je Omer od Huseina trazio da se njegov kamp udalji od vode. Abas, Huseinov polubrat je pokusao da se usprotivi, smatrajuci da oni trebaju vodu onoliko koliko i Umajadske trupe, i da su tu stigli prvi. Takodjer Huseinovom kampu je bilo zena i djece. Husein je obuzdao Abasa i morao da pomjeri svoj kamp nekoliko milja dalje od vode.

Sedmog dana Muharema, Umajadske trupe su zaposjele obale Eufrata i sve ove pomocne kanale, i Huseinov kamp je time lisen vode. Huseinovi pratioci su pokazali veliku uzdrzanost a isto tako i hrabrost. U noci koja je usljedila, oni su izvrsili nekoliko proboja kako bi nabavili vodu. Neki su bili uspjesni, a neki nisu. Sigurnost je bila suzavane svake minute, tako da voda nije stigla do Huseinovog kampa.

Devete noci Muharema, Huseinu je iz Ibn Sadovog kampa dostavljen konacni ultimatum. Husein je trazio odlaganje za jedan dan, sto je poslije rasprave u Omerovom stabu i dobio.

Noc uoci dana Asure

Husein i njegovi pratioci su rane casove noci proveli u namazu i citanju Kur'ana. Nesto poslije ponoci Husein je okupio sve svoje ljude da bi im se obratio. Objasnio je da ce on i clanovi njegove porodice ujutru biti ubijeni. Umajadske trupe nisu imale nista sa ostalim iz grupe, i oni prema tome imaju njegovu dozvolu a isto tako i blagoslove da ga napuste i sacuvaju svoje vlastite zivote.

Onda je dodao da ljudi mogu osjecati opterecenost napustanjem unuka Allahovog Poslanika u njegovom nuznom casu pa je otisao da ugasi lampu. Kad je lampa bila ponovo upaljena u kampu je bilo ostalo manje ljudi. Jedna stvar je medjutim bila izvjesna nekolicini preostalih bilo je predodredjeno da umru zajedno sa Huseinom i oni su tacno znali sta je naredno jutro donosilo za njih.

 

Jutro Asure

 

Husein i njegovi pratioci su proveli noc u namazu. Rano ujutru izasli su iz satora i okupili se da iza Huseina obave jutarnji namaz. Husein je zamolio svog sina Alija (Akbar) da izuci ezan (poziv za molitvu)

Vaznost ovog cina bila je u tome sto je Huseinov sin po spoljasnjosti izgledao tacno kao Poslanik Muhamed i sto ezan sadrzi recenicu koja glasi: "Svedocim da je Muhamed Allahov Poslanik" koja se izgovara dva-puta.

Kao da je Husein ljudima koji su bili okupljeni protiv njega davao zadnju sansu da ispitaju njihove motive. Zbog toga sto su oni tvrdili da su Muslimani i i da su sljedili naredjenja covjeka koji za sebe tvrdi da je Pravedni Halifa Allahovog Poslanika a koji se otvoreno rugao svim Islamskim sporazumima, dok je Husein bio Poslanikov saw unuk i najpravednija osoba svog doba bio zigosan kao pobunjenik. U toj gomili je bilo ljudi koji su vidjeli Poslanika saw i koje bi prema tome Alijev izgled podsjetio na njega kad je ustao da izuci ezan.

Bilo je medjutim jasno da Omer i njegove trupe nece promjeniti njihov stav. Poslije namaza Huseinovi pratioci su prisli trupama da bi im se obratili. To je bilo vazno zato sto je svaki clan Huseinove grupe u neprijateljskom kampu imao jednog ili vise rodjaka ili najmanje svog saplemenika suprotstavijenog sebi. Zatim je sam Husein odjahao prema neprijateljskim trupama i obratio im se detaljno objasnivsi njegov bliski odnos sa Poslanikom, njegov nacin zivota to da je bio miroljubivi gradjanin koji zivi mirno bez izazivanja bilo kakvog uznemiravanja bilo kome, i da su oni isli ka tome da ubijanjem clanova Poslanikove porodice pocine tezak grijeh.

Gledajuci kako gomila slusa ovo izlaganje Omer Ibn Sad je postao zabrinut da ono moze utjecati na moral njegovih trupa. Da bi preduhitrio ovaj pokusaj na pogodbu i doveo ljude svjesti Omer je ustao i glasno rekao: "Svako u mojoj trupi svjedoci cinjenicu da je prvu strijelu u ovoj borbi odapeo niko drugi do zapovjednik a to sam ja". Rekavsi to stavio je strijelu u luk i odapeo je ka Huseinu.

 

Pocetak bitke

 

Ovo je simbolicno bio zvanican pocetak bitke. Sljedeci strjelicu koju je izbacio komandir, strijelci su u prvoj paljbi odapeli hiljade strelica. Ali zbog udaljenosti niko nije bio povrijedjen u Huseinovom kampu. Husein je pokazao da nije zelio da se bori. On je htio da objasni ljudima zasto je radio ono sto je radio. U stvari on je objasnio da zeli da napusti Arapske zemlje i da ode u Indiju ako mu bude dozvoljeno da uradi to. Htio je da u nasljedje ostavi besprijekorno zrtvovanje i mucenistvo za jedinstvene principe za cijelo covjecanstvo i sve generacije koje dodju. Ali kad je doslo do toga da za svoje principe umre, on je isao da se bori hrabro i onda umre dok su Jezid i njegovi komandiri bili cvrsto uvjereni da Husein treba da prihvati Jezida kao zakonitog Halifu. Husein je vidio da ako uradi to, citav tezak rad koji su obavili njegov djeda Poslanik, njegov otac Ali lbn Abu Talib, njegova majka Fatima i njegov brat Hasan, bio bi upropascen.

Najdramaticniji dogadjaj ubrzo poslije ovoga bio je prelazak Hura, komandanta koji je trebao da zaustavi Huseina, na njegovu stranu. Hur je bio sa svojim sinom i svojim robom.

Hur je ocigledno posao sa pogrijesnim osjecanjem. Husein je Hura i njegove pratioce primio s dobrodoslicom. Hur je onda pitao Huseina da predje na njegovu stranu i bori se uz njega do svog zadnjeg daha. Husein mu je dozvolio. Hur, njegov sin, i rob su napali neprijateljske trupe hrabro se borili dok sin i rob nisu bili ubijeni. Hurov konj je takodje ubijen u borbi. Hur je bio krupan covjek. Borio se razjareno stojeci i u isto vrijeme recitujuci ajete, dok se srcano borio na Allahovom putu. Jedna strijela ga je pogodila u celo i on je pao. Husein je dotrcao do njega i govorio mu utjesne rijeci, iz svog dzepa izvadio maramicu koja je nekad pripadala njegovoj majci Fatimi zavezao je oko njegove rane i drzao ga u svom narucju sve dok nije umro.

Dok je putovao ka Kufi Huseinu se na raznim mjestima pridruzilo nekoliko stotina ljudi. Neki zato sto su znali ko je bio Husein dok drugi sasvim iz radoznalosti. To je bila ona druga grupa ljudi koji su kad su vidjeli da poslije svega stvari nisu bile bas naklonjene unuku Allahovog Poslanika Huseina prva ga i napustila. Uz to svi ovi ljudi su bili kao sto je poznato Muslimani. Medju njima se nalazio jedan mlad covjek po imenu Wahab Ibn Abdullah Kalbi. Kalb je bilo veliko pleme i mnogi od njih su ostali Hriscani, kao sto je Poslanik saw posle dogadjaja Mubahale u kasnijem djelu Medinskog perioda dozvolio.

Wahab je jos uvek bio mladic. On se upravo bio ozenio i sa svojom majkom i mladom koja je imala samo dvanaest godina vracao se svojoj porodici. Kad je njegov mali karavan prosao pored Huseinovog, on je sreo Huseina i cuo je mnogo njegovih govora koje je on svojim ljudima davao na svakom zaustavljanju. Wahab je bio veoma impresioniran Huseinovom licnoscu, njegovim postenjem, poboznoscu i znanjem. Wahab je o svemu tome razgovarao sa svojom majkom, i nastavio put sa Huseinovim karavanom dok nisu stigli do Kerbele.

Situacija na Kerbeli je bila potpunno drugacija. Svako je znao da ostanak sa Huseinom znaci sigurnu smrt. Zadnji put o svemu je Wahab sa svojom majkom razgovarao na noc Asure. Pitao je nju: "O majko! Sta da radim u ovoj situaciji?", Majka je pitala Wahaba: "Sta sam mislis o moj sine?", Wahab rece: "Po mom misljenju Husein je na pravom putu i bilo bi malodusno i protiv citave tradicije Arapskog vitestva i hrabrosti napustiti covjeka tako izolovanog i okruzenog krvolocnim neprijateljima," Majka rece: "Ali to znaci neizbjeznu smrt!", Wahab odvrati: "Znam ali mi moje srce govori da je u ovim okolnostima ovo prava stvar koja treba da se uradi." Onda majka rece: "Ako je to ono sto osjecas onda cemo ostati sa Huseinom."

 

 

Kad su Huseinovi ratnici jedan po jedan poceli da odlaze na bojno polje Wahab je prisao Huseinu i zatrazio njegovu dozvolu da ide i bori se za njega i svoj zivot da za Istinu i Pravdu.

Husein mora da je bio savladan zudnjom ovog mladica za pravdom i njegovom zestinom u podrsci za pravu stvar. Ali je pokusao da mu objasni da je to bio sukob izmedju covjeka koji je za sebe tvrdio da je Pravedni Halifa Allahovog Poslanika, i njega samog unuka Allahovog Poslanika. To je bio cisto Muslimanski problem, a Wahab je bio Hriscanin. Zasto bi on bio uvucen u tako nesrodan problem. I da uz to bude ubijen?

Mozemo zamisliti kako je Wahab odvratio na ovo. Wahab mora da je Huseinu rekao da iako nije bio Musliman, osjecao je da su istina i pravda na Huseinovoj strani, i da u pitanjima istine i pravde Hriscanska ucenja nisu bila drugacija od Islamskih. Njegova majka je podrzala svog sina i rekla je: "O unuce Allahovog Poslanika, i za mene ce biti cast ako se moj sin bori za tebe i ako da svoj zivot stiteci te."

Husein je i dalje bio nevoljan da prihvati Wahaba kao jednog od svojih vojnika. Kad je Wahab to video rekao je: "O unuce Allahovog Poslanika, ako je stvar u tome, onda od ovog trenutka ja postajem Musliman!"

Rekavsi ovo, Wahab je izrecitovao Kelime-Sehade i postao Musliman. Potvrdjeno je u maqtal literaturi da je Wahab na Kerbeli postao Musliman. Husein je sad morao da ga pusti da ide na bojno polje. Wahabova mlada je sve ovo slusala i posmatrala. Kad je vidjela da je Wahab posao na bojno polje ona je pocela da place i rekla je: "Sta ce se djesiti sa mnom, o muzu moj? Zar ces me ostavis samu na ovom svjetu?"

Postojala je opasnost da ovim Wahabova odlucnost bude poljuljana, ali se tad umijesala njegova majka i rekla: "O moj sine, ne slusaj je, ona je mlada i nezrela. Uradi ono sto mislis da je ispravno."

Mlada je onda prisla Huseinu i pitala ga: "Jesi li ti pravedan Imam?", Husein odvrati: "Da, jesam." Ona rece: "Onda ako Wahab pogine braneci tebe, hoce li otici u Dzenet?", Husein rece: "Da, hoce.", Ona zatim rece: "Obecaj mi da neces pustiti da Wahab ude u Dzenet bez mene", Husein rece: "Obecavam ti, vas dvoje cete uci zajedno u Dzenet"

Wahab tad odjaha na bojno polje sa macem u ruci, recitujuci ratnu poeziju. Borio se razjareno, ubio nekoliko protivnickih vojnika, zatim se vratio majci i pitao je: "O majko! Jesi li zadovoljna?", Njegova majka odgovori: "Nek Allah bude zadovoljan tobom! Ali bi ja tobom bila istinski zadovoljna da te vidim da pogines u borbi stiteci unuka Allahovog Poslanika"

Wahab se vrati na bojno polje sa novom resenoscu i stade da se bori jos zesce. Majka je stajala ispred satora i podsticala ga. Konacno, Wahab je bio ranjen i sa svih strana opkoljen neprijateljima. On je ubrzo posjecen od Umajadskih vojnika. Kad je to videla njegova mlada, odjahala je do njega, prislonila svoje lice na njegovo i plakala. Samir je posmatrao to. Naredio je svom robu da ode i ubije mladu zenu. Samirov rob je poslusao, otisao je i udario je buzdovanom po glavi. Koliko treba da se ubije dvanaestogodisnja devojka? Nevesta je umrla pored njenog mladozenje, i tako je Huseinovo obecanje koje joj je dao bilo ispunjeno.

Omer ibn Sad je svojim vojnicima naredio da odsjeku Wahabovu glavu i da je bace njegovoj majci. Vojnici su uradili to. Wahabova majka se odazvala pozivu. Podigla je odrubljenu glavu. Obrisala je prasinu sa njenog cela i poljubila ga, zati je bacila nazad, rekavsi; "Ovo je bila sadaka data na Allahovom putu, a sadaka se ne uzima nazad."

Takvi su bili Huseinovi pratioci i sljedbenici na Kerbeli. Njih je bilo malo, ali su bili sazdani od najmoralnijih vlakana koja se za ljudska bica mogu zamisliti. Imali su rjesenost poput planine i nerve od celika.

U Huseinovom kampu je rastao pritisak. Djeca su plakala za vodom. Kad se Sunce popelo, pustinja je svakim casom postajala vrelija. Djecji plac je stigao do satora Huseinovih pratioca, koji su mada bjehu polozili svoje zivote za unuka Allahovog Poslanika i za Islamske principe, takodje bili veoma ljuti zbog ovog nehumanog ponasanja Jezidovih trupa, i od Huseina su trazili da im da dozvolu za borbu. U Huseinovom kampu je bilo samo trideset konjanika. Medjutim, na kraju bitke, na koplja Jezidovih trupa bile su nabijene sedamdeset dvije glave. Ovo znaci da se na Huseinovoj strani borilo jos najmanje cetrdeset ljudi.

Prvi masivni napad

Husein je i dalje bio nevoljan da svoje pratioce pusti u borbu. Tad je sasvim neocekivano neprijatelj u bezglavoj panici napao Huseinov kamp. Htjeli su da na prepad osvoje mali odred. Medjutim, nacin na koji je Husein na Kerbeli utvrdio svoj kamp moze biti nazvan jedino remek-djelom odbrambene strategije. On je kamp podigao ne predjelu koji je sa tri strane bio okruzen lancem brda, na taj nacin oblikujuci polumjesec. Ovaj predio je poznat kao haa-yer i jos uvjek se moze vijdeti. Zatim je satore razapeo tako blizu jedan drugom da su njihova uzad bila izukrstana. Iza je bio iskopan jarak koji je bio napunjen suvim drvecem. Cim je poceo juris u rovu je zapaljena vatra. Na taj nacin, kamp je bio zasticem sa tri strane. Ispred satora kopljanici su klekli i upjerili svoja koplja napred. Kad se protivnicka konjica priblizila, njihovi konji, koji su bili vojno dresirani ugledali su suncev bljesak na ostricama maceva, i prirodno se povukli nazad. Doslo je do bitke. To je u stvari bio jak sudar prsa u prsa, koji je trajao pun jedan sahat. Zacudjujuce je kako je tako mala grupa od semdesetdvoje uspjela da za tako dug period zadrzi dobro naoruzanu vojsku od nekoliko hiljada vojnika. Neprijatelj je bio prisiljen da se za izvjesno vrijeme povuce natrag. Medjutim, u Huseinovom kampu su se pokazali gubitci. Medju cuvenim Huseinovim borcima koji su poginuli u ovom napadu, bili su Muslim Ibn Awsadz, Abdullah Ibn Umejr Kalbi i Dzenadah Ibn Kaab iz Hazredza. Svi konjanici u Huseinovoj grupi poginuli su u ovoj borbi. To se desilo jedan sahat prije Zuhr namaza.

Neki od preostalih ljudi dosli su i pitali Huseina da probaju da se probiju do obale i donesu vode. Bilo im je dozvoljeno, ali svaki put kad bi se neko priblizio obali, Jezidove trupe bi pravile zestok otpor. Svi su poslije hrabre borbe bili ubijeni. Ne postoje izvjestaji da je imalo vode stiglo u Huseinov kamp.

 

 

Zuhr namaz na Kerbeli

 

 

Doslo je podne i vrijeme za Zuhr namaz. Abu Temama jedan od Huseinovih odanih pratioca prisao je Huseinu i pitao da se obavi namaz. Husein je pohvalio Abu Temama i zatrazio da se obavi Salat el-Hewf (Namaz pod opsadom). Husein je resio da na svakom koraku ostavi nasljedje. Ovim postupkom on je pokazao vaznost namaza za Muslimane.

Seid Ibn Abdullah i jos nekoliko drugih ljudi su sa stitovima stali ispred ostalih dok su oni zavrsili namaz pod kisom strijela iz neprijateljskog kampa. Kad su Husein i njegovi pratioci zavrsili namaz, Seid Ibn Abdullah i ostali bili su mrtvi.

U Huseinovu grupu od sedamdesetdva covjeka spadali su i Musiim Ibn Avsadz koji je imao 70 godina, kao i njegov cetrnaestogodisnji necak Kasim Ibn Hasan. Oni se nikako nisu mogli porediti sa ogromnom Jezidovom armijom. Osim toga glavni dio ove grupe sad je bio ubijen. Nekoliko preostalih Huseinovih boraca su od njega trazili dozvolu za borbu, otisli na bojno polje jedan po jedan, ili grupno i svi poginuli u borbi.

Popodnevne borbe

Medjutim za cijelo to vrijeme niko iz Fatimine kuce jos nije bio povrijedjen. Husein je tad pitao svog osamnaestogodisnjeg sina Alija da krene u boj. Ali koji je izgledao kao Poslanik Muhamed, izasao je iz satora u Muhamedovom ogrtacu i sa njegovim turbanom na glavi. Scena Alijevog odlaska iz satora je od ocevidaca u Jezidovoj vojsci opisana najdirljivijim rijecima i zabjelezena u istorijskim knjigama.

Kad je njegov sin tako krenuo na bojno polje, Husein je zastao i svoj prst upravio ka nebu rekavsi:

"Allahu! Budi svjedok istini da ja sad saljem svog sina da bude zrtvovan, a koji je po spoljasnjosti, govoru, hodu, temperamentu i karakteru izgledao isto kao Tvoj Poslanik, kad smo htjeli da vidimo Tvog Poslanika mi bi gledali u njega."

Ali sin Huseinov se borio junacki, savladao nekoliko protivnickih vojnika i odjurio nazad do svog oca, koji ga je sa ponosom i divljenjem posmatrao dok se bori. Ali rece ocu: "O oce ima li da se popije imalo vode, vidio bi kako se zaista borim kad bih popio samo gutljaj."

Husein je bespomocno pogledao u svog sina, pa zaplaka i rece:

"O moj sine, kreni ka Dzenetu gdje tvoj djeda ceka da te pozdravi sa picem vjecnog blazenstva."

Ali se vrati na bojno polje sa novom odlucnoscu. Omer Ibn Sad posla jednog od svojih starijih komandira po imenu Tarik Ibn Tejt da zavrsi sa Alijem. Tarik je citav bio prekriven oklopom. On snazno baci svoje veliko koplje na Ali Akbara. Ali Akbar se hitro izmace i zari svoje koplje u Tarikove grudi. Tarik pade sa konja. Ali Akbar ga izgazi kopitama svog konja. To je posmatrao Tarikov sin. On razjareno napade Ali Akbara koji ga odmah posjece. Drugi Tarikov sin Talha izjuri i uhvati Alija ogrlicom. Ali Akbar ga dohvati za vrat i zgnjeci ga. Talha ispade s konja. Neprijatelj je bio osamucen. Omer Ibn Sad je bio poremecen. On posla drugog iskusnog komadira da napadne Alija, a koji je isto tako odmah bio savladan. Omer vise nije imao drugog izbora sem da primjeni najkukavickiju taktiku, tako sto je naredio dvjema jedinicam macevalaca, od kojih je svaka imala po hiljadu ljudi, da pod komandom dva starija oficira istovrjemeno napadnu Ali Akbara i sa lijeve i sa desne strane.

Ali Akbar je za neko vrijeme uspio da zadrzi obe grupe. Najzad, jedan Jezidov komandir, poznat kao izvrstan bacac koplja se prisunjao iza Alija, nanisanio na njega i snazno ga gadjao kopljem, koje je Alija pogodilo otpozadi i probolo ga kroz grudi. Ali je pao sa konja i stao da doziva svog oca. Husein je dotrcao do njega. Vidio je sina kako se mucio, slomljena ostrica koplja probila mu je grudni kos od cega je obilno krvario. Husein je ispoljio hrabrost i cvrstocu nevidjenu u ljudskoj istoriji. Iscupao je vrh koplja i video zadnji dah njegovog osamnaestogodisnjeg sina. On onda pozva preostale Hasimitske mladice i uz njihovu pomoc odnese mrtvo tijelo i smjesti ga blizu kampa.

Tad Huseinova sestra Zejneba pozva svoja dva sina Avna i Muhameda, da krenu u borbu. Oni su bili sinovi Abdullaha Ibn Dzafera. Dok je Awn bio Zejnebin rodjeni sin, Muhamed je bio njen pastorak. Kad je Husein pokusao da ih zaustavi, Zejneba mu je objasnila da je jasno izrazena zelja njihovog oca bila da ukoliko se pokaze takva prilika, njih dvojica budu zrtvovani za Islam. Oba brata su otisla, odvazno su se borili i poginuli. Prenosi se da kad je Husein donio njihove ostatake u kamp, da Zejneba tad nije ni plakala ni jadikovala, mada je plakala i jadikovala za Huseinovim sinom Ali Akbarom.

Medju Hasimitskim mladicima bio je Huseinov cetrnaestogodisnji necak Kasim Ibn Hasan. On je prisao svom amidzi i zamolio da podje u bitku. Husein ga pogleda i rece: "Kad sam zelio da vidim mog brata Hasana, ja bih pogledao u tvoje lice. Tvoje prisustvo mi je davalo podrsku i radost. Kako da te pustim da budes ubijen? Pored toga ti si tako mlad." Kasim je bio razocaran. Otisao je na stranu i sjeo da razmisli.

Iznenada, on se neceg sjetio. Njegov otac Hasan, ostavio mu je testament koji je kao amajlija bio svezan na njegovoj ruci. Njegov otac mu je na samrti rekao: "Kad se nadjes u velikoj nevolji, onda otvori ovu amajliju i procitaj je". Kasim je otvori i poce da je cita. U njoj je pisalo: "Sine moj! Doci ce vrijeme kad ce moj brat biti napusten od svih njegovih prijatelja. On ce biti na pravom putu. Bice okruzen krvozednim neprijateljem. Ja cu tada vec dugo biti mrtav. Kad se to djesi, ja te molim da pomognes mom bratu i zrtvujes svoj zivot umjesto mene, stiteci njega i njegovu misiju. Ovo je moja zadnja poruka tebi".

Kasim je bio presrecan. Bila mu je poklonjena zelja njegovog srca. Otrcao je svom amidzi Huseinu sa pismom. Husein ga je procitao. Poslije deset godina, on je video rukopis svog brata. Husein se sjeti svog brata i zaplaka. Sad je morao da pusti Kasima da ide. On ga povede u svoj sator. Stavi na njega bratovijev ogrtac. Naoruzao ga je i pripremio za bojno polje svojim rukama. Kasimova majka je to mirno posmatrala. Husein pomoze Kasimu da uzjase konja i isprati ga do pola puta bojnog polja.

Humejd ibn Muslim, zvanicni izvjestac sa bojnog polja, prenio je sljedece:

"Vidio sam kako na bojno polje dolazi mladic. Njegovo lice je sijalo kao pun mjesec. Nikad necu zaboraviti to da na sebi nije imao oklop, i da je kais njegove lijeve cipele bio odvezan. Dosao je sa isukanim macem i pozvao na duel. Javilo se nekoliko vojnika koji su jedan za drugim svi bili posjeceni. Do mene je stajao Amr Ibn Seid Azeda, i on rece: "Idem da ubijem to dijete." Rekoh: "Pa to je djecak, zasto zelis da ga ubijes", Amr rece: "O da, ubicu ga, bez sumnje."

Kad je vojska sa svih strana opkolila djecaka, Amr je prisao i udario ga macem po glavi. Djecak se srusio sa konja i dozivao svog amidzu. Video sam Huseina kako je poput orla koji se ustremio na svoj plijen, dojurio do njega i svojim macem udario Amra. Amr je pokusao da rukom odbije udarac, od koga je njegova ruka bila posjecena do lakta.On je vristao i trazio pomoc. Medjutim, prije nego sto su Umajadski vojnici pokusali da ga spasu, Husein ga je ubio. Tamo se stvorila velika guzva. Kad se prasina spustila, video sam Huseina kako stoji pored mladica koji je umirao. On ga je podigao u svoje narucje. Isao je prema kampu i blizu do sebe drzao djecaka. Njegove grudi su bile naslonjene na Huseinove, a noge su mu se dck ga je Husein nosio vukle po zemlji. Husein ga je polozio do svog sina Ali Akbara. Rekao sam da je ovaj mladic bio Kasim Ibn Hasan.

Ubrzo poslije toga, jedan za drugim svi Huseinovi rodjaci su ubijeni u borbi. Sad su ostali jos samo Husein i njegov polubrat Abas. Abas je trazio dozvolu za borbu. Husein zaplaka i zamoli Abasa ako moze da donese vode za djecu, dobro znajuci kakav ce biti ishod toga. Abas podize kozni balon za vodu, uze koplje u jednu a barjak u drugu ruku i tako odjaha ka rjeci. Abas je bio visok i dok je jahao, njegove noge su skoro doticale zemlju, i tako visok je izdaleka mogao biti primjecen od neprijateljskih vojnika.

Abas napade vojnike drzeci se rjecnih obala sa takvom hrabroscu i okrutnoscu, da su morali da pobjegnu nekoliko stotina metara dalje. On je sjahao s konja, napunio kozu vodom i pojahao nazad prema kampu. To je gledao Kajs, komandant, koji viknu na njih posramljujuci ih sljedecim rjecima: "O kukavice, ne mozete da zaustavite jednog covjeka! Zapamtite, ako i najmanje vode danas stigne do Huseina, niko od vas nece ostati ziv."

Kad su culi to, vojnici su obnovili svoje linije i sa svih snagama napali Abasa. On je sad imao mnogo tezi zadatak pred sobom. Do rijeke je dosao jasuci nizbrdo i sa praznom kozom za vodu. Sad je morao da jase uzbrdo i drzi kozu sa vodom koja je bila puna. Pokusavao je da spase kozu sa vodom od naleta strijela koje su dolazile sa svih strana. U jeku borbe, jedan Umajadski vojnik se prikrade iza njega i svom snagom udari Abasa po desnom ramenu i odsjece mu cijelu ruku. Abas je kozu drzao u zubima za njeno uze, i borio se lijevom rukom sve dok i njegova druga ruka na isti nacin nije bila odsjecena. Abas nezadrzivo nastavi prema kampu drzeci kozu sa vodom na svojim grudima. On nije imao ruku za borbu, ali je njegova volja da prezivi i donese djeci vode bila tako jaka da je udarao nogama neprijateljske vojnike na njihovim konjima, dok najzad jedna strijela nije probila kozu sa vodom. Abas je shvatio da je bilo uzaludno da se vrati u kamp i okrenuo se prema rijeci. Nije imao ruku da se bori. Jedan vojnik ga udari buzdovanom po glavi. On se srusi s konja i stade da doziva Huseina.

Husein odjuri do svog brata koji je lezao pored obale. Dosada, Husein je donosio nazad u svoj sator tijela svih njegovih rodjaka. Ali kad je dosao do Abasa, vidio je da je on bio tako tesko povrijeden da je bilo nemoguce da ga odnese u sator. Abas je sam zamolio Huseina da ga ne nosi u sator. Husein upita za razlog. Abas rece da je obecao da ce djeci donijeti vode, ali to nije ispunio. Nije zeleo da se cak i poslije smrti sretne s njima. Ovo je bio zadnji vojnik iz Huseinove male grupe.

Abas je sahranjen na mjestu gde je pao boreci se. Zbog toga je njegov mauzolej dalje od Huseinovog i ostalih sehida.

Husein se sad spremao za zadnju bitku svog zivota. Krenuo je ka satoru sa zenama da se oprosti s njima zadnji put. Odjednom se iznutra zaculo glasno plakanje. On otrca do satora, i vidje njegovog sestomjesecnog sina u majcinom narucju potpuno iscrpljenog od zedji. Husein onda upita svoju zenu da li da pokaze bebu neprijateljskim vojnicima, posle cega je bilo moguce da se neko od njih smiluje i da bebi malo vode. Husein uze bebu u narucje, pope se na brdo i obrati se neprijateljima sljedecim rijecima:

"O vojnici, ako mislite da sam ja uradio nesto pogresno i da zasluzujem patnju i kaznu, vi presudite meni, ova beba je neduzna zato ima li neko od vas milosti prema njoj da joj da malo vode"

Humejd Ibn Muslim, zvanicni izvjestac prenio je da je ovaj prizor bio prepun zalosti i da su neki vojnici okrenuli lica i plakali. Omer Ibn Sad pozva svog zapovjednika strijelaca Hurmulaha i rece: "O Hurmulah, prekini Huseinov govor."

Hurmulah u svoj luk stavi tri zasiljene strele, nanisani i pogodi dijete u vrat, jos uvek u Huseinovom narucju. Druga dva zubca prostrelise Huseinovu ruku i bebino uho. Beba se grcevito presamiti u Huseinovom narucju i istog casa izdahnu. Husein krenu nazad u sator sa mrtvim tijelom bebe u rukama. Na vratima za trenutak zastade, okrenu se nazad i zaustavi. Zatim podje opet ka satoru. To se desilo sedam puta. Svaki put on je izgovarao: "Zaista mi smo od Allaha, i Njemu cemo se vratiti. Mi smo privrzeni Njegovoj volji, i pokoravamo se Njegovoj komandi."

Kao da je oklijevao da ude u sator. Moguce da je sakupljao snagu da bi mogao da se suoci sa majkom bebe koja je nemilosrdno ubijena u njegovim rukama i krv je i dalje tekla iz njenog vrata.

Ovaj Huseinov postupak je postao obicaj Asure. Musarci medju Huseinovim sljedbenicima ujutro na dan Asure idu u pustinjske prijedele i poslije obavljanja namaza oni sedam puta ponavljaju pjesacenje napred i nazad, recitujuci gore navedene stihove.

Husein se onda sa bebom u rukama ponovo pojavio iz satora. Prepjesacio je odredjenu razdaljinu. Zatim je sjeo i svojim macem iskopao plitak grob. Zakopao je bebu. Umajadski vojnici su ga posmatrali dok je sve to radio. Kasni je cemo objasniti vaznost ove sahrane.

Kraj bitke

Husein se vratio u sator gdje je lezao njegov dvadeset cetvorogodisnji sin Ali Zejnul Abedin koji se nalazio u visokoj groznici. Zejnul Abedin nije imao pojma o tome sta se je desilo. Otvorio je oci i pogledao Huseina. Kad mu Husein rece da su svi muskarci iz njegove porodice bili mrtvi, on uzbudjeno ustade i zatrazi svoj mac da i on ode da se bori. Ali je groznica bila toliko jaka da nije mogao da stoji, pa istog trenutka izgubi svijest. Husein ode da vidi svoju djecu, zene i sestre i da se oprosti sa njima. Zatim je uzjahao konja i silovito se bacio na neprijatelja.

Istoricari su prenijeli da je ubijao neprijateljske vojnike lijevo, desno i u sredini i da je govorio: "Vidite li kako se Fatimin sin bori, Vidite li kako se Alijev sin bori, Vidite li kako se Bani Hasim bori, tri dana bez vode i hrane."

Ocevidci su prenijeli da nisu vidjeli da se neko bori tako hrabro nakon sto je za samo nekoliko sati vidio da mu je skoro cijela porodica izginula.

Konacno, Samir Ibn Zaldzevsan je skupio sve svoje ljude i naredio im da napadnu Huseina iz svih pravaca istovremeno, sto su oni i uradili.

Husein je pao sa konja nedaleko od mjesta gdje je njegova sestra prestraseno posmatrala okrsaj. Kad je Samir posao da oborenom Huseinu odrubi glavu, Zejneba pogleda ka Omeru i rece: "O sine Sada gledaces kako se Abu Abdullah ubija"

U istom trenutku iz satora istrca djecak i ugleda kako se ubica priblizava njegovom amidzi, rasiri ruke i rece: "Molim te nemoj da ubijes mog amidzu!"

Ali ga sustigose udarci i odsjekose mu obije ruke. Uprkos svoj borbi i guzvi, ipak niko nije bio spreman da obezglavi Poslanikovog unuka. Najzad su to zajedno uradili Samir i Havli.

Huseinova glava je nabode na koplje, a komandiri stadose da Omeru Ibn Sadu cestitaju na pobjedi bitke na Kerbeli. Po Jezidovoj zelji, Omer Ibn Sad je naredio da se Huseinovo mrtvo tijelo izgazi kopitama. Huseinov kamp je opljackan. Odnijeto je sve, cak i zenski hidzabi. Nausnice sa usiju Huseinove cetverogodisnje cerke brutalno su iscupane od cega je ona krvarila. Kozja koza na kojoj je u groznici lezao Zejnul Abedin takodje je odnijeta.

Poslije Asure

Zene i djeca su proveli noc pod vedrim nebom, zedni i gladni. Ujutru su svi bili svezani uzadima i tako baceni na gola ledja kamila koje su pasle na polju gde su tijela Huseina i njegovih rodjaka lezala bez glava, prekrivena vlastitom krvlju i prasinom. Tad su se Umajadski vojnici sjetili da je Husein zakopao sestomesecnu bebu, jednog od svojih "vojnika".

Oni su kopljima razgrnuli mehku zemlju i pronasli grob. Cak je i glava sestmjeseci stare bebe nabodena na koplje. Zasto? Zato jer su za sto vise odrubljenih glava iz porodice Bani Hasima oni mogli da od Jezida ocekuju vise nagrada.

Ova dva varvarska obicaja - gazenje tijela mrtvih ratnika i osvajanje zena na mjestu gdje su njihovi muskarci lezali mrtvi - bili su apsolutno zabranjeni od Muhameda za vrijeme njegovih pohoda protiv nevjernika. Ironicno je da su oba obicaja bila obnovljena od onih koji su tvrdili da su njegovi sljedbenici i to protiv njegove vlastite porodice.

Zaobljenici u Kufi

Dvanaestog Muharema zarobljenici su stigli u Kufu. Pobjedonosna Umajadska vojska u grad je usla uz mnogo pompe i slavlja. Zarobijenici i odsjecene glave Huseina i njegovih pratioca su prikazane sa velikim ponosom. Narod je sa krovova posmatrao dok je karavan prolazio kroz glavne gradske ulice. Majke su iz sazljenja prema njima bacale komade hljeba i hurmi. Huseinova djeca tako bjehu i gladna i zedna da su uzimala komade hljeba i hurmi i pocela ih jesti. Huseinove sestre Zejneba i Umm Kulsum uzimahu hranu od njih i bacahu je rekavsi: "O narode Kufe, Mi smo porodica Allahovog Poslanika, sadaka nam je zabranjena"

Muslim Dzessas, zidar opisao je prizor ovako:

"Bio sam pozvan od vladinih sluzbenika da popravim jedan dio guvernerske palace i zapoceo sam s poslom. Dok sam radio cuo sam veliku galamu i zvuke vojne muzike. Tad sam ugledao veliku gomilu na ulicama. Pitao sam nekog zbog cega je bila ta buka. On mi rece da je porazen pobunjenik koji se digao protiv Halife Jezida, od vojske koju je poslao guverner Ibn Zijad. Pobjedonosna armija je sa zarobljenicima osvojenim u borbi ulazila u grad. Upitao sam ko je bio taj pobunjenik, nasta mi taj covjek odgovori da je to bio neko poznat kao Husein Ibn Ali. Bio sam zaprepascen. Nisain znao sta da radim. Pobjegao sam u cose, udarao se rukama po licu i plakao. Onda sam ugledao nekoliko zena sa djecom na kamilama koje su bile bez ikakvog prekrivaca ili sjedla. Tad sam vidio da se karavan zaustavio. Starija zena je dala znak gomili da ucuti, i pocela je da govori. Nikad prije toga nisam cuo da zena odrzi tako uticajan govor. Okrenuo sam se i vidio da pored mene stoji jedan star i slijep covjek. On je plakao, suze su mu toliko tekle da je cijela njegova brada bila mokra i jecao je: "O! Ti ljudi su najbolji ljudi na svjetu, te zene su najcasnije zene, ta djeca su najdivnija od sve djece"

Taj prizor nije mnogo razlicit od one bibliske scene raspeca Isusa Hrista. Dok su po bibliji Rimski vojnici i Jevreji proslavljali pobjedu, saka njegovih privrzenika je stajala, posmatrala i bjespomocno plakala.

Zarobljenici su odvedeni Ibn Zijadu, gdje je svaki komandir opisao podvige koje su on i njegovi vojnici zadali "pobunjeniku." U toku dvorske ceremonije, Huseinova glava je na posluzavniku donijeta Ibn Zijadu.

Ibn Zijad se popeo na minber i obratio prisutnima uz rijeci: "Hvala bogu da je lazov, sin lazova, porazen u oruzanoj borbi protiv Halife Jezida Ibn Muavije."

 

 

U dvoru je bio prisutan i Abdullah Ibn Afef iz plemena Azd, stari prijatelj Ali Ibn Abu Taliba. On je bio delimicno slijep, ali je ubrzo shvatio sta se desavalo. On je bio hrabar covjek, i u mnogim bitkama se borio zajedno uz Alija. On na kraju ustade i rece Ibn Zijadu:

"Ti si lazov, i sin si lazova, o Ibn Zijade. Ubio si Poslanikovog unuka i svezao u uzad kao obicne zarobljenike cerke Alija i Fatime, i ponosis se time. Tako mi Boga, spremi se za dzehenemsku vatru. Nek Allahovo prokletstvo nad tobom bude zauvjek"

Ibn Zijad je gorio od bjesa .Namignuo je strazi da uhapse Ibn Afefa. On je izgovorio bojni poklic plemena Azd. Tu je bilo prisutno pet-stotina puno naoruzanih vojnika iz tog plemena. Oni su pritrcali da ga spasu, i otpratili ga do kuce. Ibn Afef je samo neko vrijeme bio siguran. Iste noci je uhapsen i obezglavljen.

Huseinova glava je bila izlozena u gradu za javno pokazivanje. Poslije nekoliko dana zarobljenici i glave su poslati u Damask za pokazivanje Jezidu.

 

 

Put iz Kufe za Damask

 

 

Ibn Zijad zatim naredi da se zarobljenici posalju u Damask. Kad je karavan napustao Kufu, na krovove kuca se okupio narod da vidi zarobljenike. Na svakoj pauzi Zejneba i druge zene iz Poslanikove kuce su se obracale ljudima i pricale o tome sto im se desilo. Mnogo ljudi nije znalo ko je bio ubijen i ko su bili zarobljenicii. Ovim putem Huseinova poruka se prenosila preko njegovih prezivelih. Poceli su da se javljaju znaci revolta. Ljudi su bili uvrijedjeeni i ogorceni zbog ovog zlostavljanja i nepravde. U mnogo mjesta duz puta za Damask seljaci su se suprotstavljali Umajadskim vojnicima i doslo je do nekoliko obracuna. Zato su komandanti odlucili da karavan odvedu na pustinjski drum i potjeraju ga brze da bi sto prije zavrsili putovanje. Kamile su na silu tjerane da idu preko svojih mogucnosti. Bilo je sezdeset cetiri zarobljenika, od kojih cetrdeset majki dojilji. Sve one su izgubile svoje bebe u surovoj jurnjavi. Zejnul Abedin je bio tako bolestan da nije mogao sigurno da stoji na ledjima razjarene kamile. Njegova stopala su bila zavezana za stomak njegove kamile. Kad su stigli u Damask, meso iz njegovih bedara je izaslo spolja, i iz svih rana je obilno krvario.

Zarobljenici u Damasku

Poslije nekoliko dana putovanja, karavan je stigao u Damask. Zarobljenici i glave pobijenih clanova Fatimine kuce predstavljeni su Jezidu na raskosnoj ceremoniji. Prenosi se da su zarobijenici morali nekoliko sati da cekaju van kapije, dok dvor ne bude ukrasen. U dvoru je postavljeno 700 mjesta za posmatrace, medju kojima su bili lokalni vladari i strani predstavnici.

Izgleda da je vecina zarobljenih bila oslobodjena na putu za Damask. Zadrzani su samo bliski clanovi Huseinove porodice. Jednim uzetom je za vratove bilo zavezano dvanaest osoba. Kako je medju njima bilo djece, stariji su morali da se saginju kako se ona ne bi ugusila. Ipak, njihovi vratovi su bili isjeceni od uzeta, koje je cijelo bilo krvavo od njihovih rana. Zene su krile lica svojom kosom, dok je Zejnul Abedin, jedini preostali muskarac stajao pognute glave u sredini dvora.

Huseinova odrubljena glava je donijeta Jezidu na zlatnom posluzavniku. On je u ruci drzao stap. Poceo je njime da udara Huseinove usne. U dvoru je bio prisutan Zejd Ibn Arqam, ugledni ashab Allahovog Poslanika koji je bio u godinama. Sav iznenadjen, Zejd Ibn Arqam je shvatio sta se desilo.

On zavrista sa uzasom i rece: "Makni stap, O Jezide! Video sam Poslanikove usne na mjestu gdje je tvoj stap".

Onda, primjetivsi vlastitu bjespomocnost u tome, jecajuci i vapeci izadje iz dvora.

Jezid je, medjutim bio krajnje zadovoljan sto vidi sve to, pa rece:

"Niti je ikad imalo neko poslanstvo, niti se ikad spustio melek s neba, To je bila samo lakrdija Bani Hasima za uspostavljanje njihove vlasti. O kako zelim da su moji preci danas ovdje pa da vide kako sam se osvjetio za Bedr i za Uhud."

On zatim poce da se ismijava i da vrijedja zarobijenike. Na kraju, Huseinova sestra Zejneb u bjesu uzviknu na Jezida i rece:

"O ti sine oslobodjenog roba! Ponizi nas koliko god mozes i iznuri sebe od tog zadovoljstva, Allaha mi, nikad neces izbrisati nase pamcenje. Ljaga te nikad nece napustiti. Zar je tvoje misljenje nesto drugo od zablude? Jesu li tvoji dani nesto drugo nego broj? Je li tvoj skup nesto drugo osim rasipanje?"

Zejneba je u njenom obracanju Jezidu podjsetila na vrijeme osme godina Hidzre, kad su Muslimani pobjedonosno usli u Meku. Allahov Poslanik je mogao - da je to htio - da naredi da Abu Sufijan i njegova porodica, sa obzirom na njihovo nemilosrdno proganjanje Poslanika i Muslimana uopste, budu pogubljeni; ali ga on nije samo pustio da ode, vec je za sve proglasio opste pomilovanje, a njegovu kucu odredio nepovredivom. Dakle, Jezid je bio unuk covjeka koji je bio oslobodjeni rob Allahovog Poslanika, Zejnebinog djede.

Zakljucak

Prepirka izmedju Jezida i Zejnebe izmedju ostalog pokazuje da, uprkos svoj boli, uvreda i bijede, Jezid nije uspio da slomi duh Fatimine djece.

Svaki clan ove grupe je znao da je sve ono sto ih je zadjesilo bilo uslovljeno cinjenicom sto su odbili da se pokore tiraninu i sto su se borili se za svoja, isto kao i za osnovna ljudska prava drugih.

Jezidovi likujuci stihovi u vezi bitke Bedra i Uhuda pokazuju da je u njegovom umu to u sustini bio sukob izmedju klanova Bani Hasim i Bani Umeje, i da je on, buduci clan cuvene kuce Bani Umeja, bio uspjesan u pokoravanju Bani Hasima, jos jednom u dugoj istoriji ovih medjuplemenskih sukoba.

U drugu ruku, Husein je svojim postupcima, kao i mnogobrojnim govorima tokom sedam dana Muharema na Kerbeli, pokazao da je ovaj sukob po svojoj prirodi bio univerzalniji, i da je znao da kroz svoje zrtvovanje ide ka tome da zivi zauvjek.

Jezid je umro beskorisno kao sto je i zivio, samo tri godine poslije bitke na Kerbeli. Dok je jurio majmuna pao je s konja i slomio vrat.

Kao sto je istorija zapisala, oni koji su na Kerbeli bili ocevidni pobjednici, iscezli su bez traga. Dok je ravnica Kerbele iz napustenog komada jalove zemlje porasla u komesajuci grad u kome je centralni spomenik Huseinov prekrasan mauzolej.

Sa dubokim postovanjem, stotine hiljada ljudi svake godine danonocno obilaze Huseinov mezar. Huseinovo mucenistvo se od njegovih sljedbenika svake godine tokom prvih deset dana mjeseca Muharema, u cijelom svijetu prati sa uzvisenim postovanjem. Odrzavaju se javna skupljanja, daju se govori u kojima se dogadjaji sa Kerbele prepricavaju uz dirljive prizvuke, obavljaju se molitve sa efektom da bi Uzviseni Allah njegovim sljedbenicima u trenutku njihovog iskusenja podario istu hrabrost i cvrstinu kao sto je dao Huseinu.

Na kraju ovih skupova, prisutni ustaju i Huseinu i njegovim sljedbenicima daju zakletvu uz sljedece rijeci:

"Zelim da sam bio s tobom (na Kerbeli) i da sam postigao isto uzviseno mjesto (kao sto si i ti)

Iako je odrzavanje podsjecanja na Huseina u Muharemu tek odnedavno pocelo u Zapadnim zemljama, ono je dio Muslimanske kulture u Indiji, Pakistanu, Iranu, Iraku i drugim istocnim zemljama.

Mi cemo o ovome opsirnije raspraviti u nasem predstojecem djelu "Buducnost Azadarija" (insAllah).

Zibhin Azim

Vratimo se sad na pocetak ovog clanka, gdje smo se pozvali na Kur'anske ajete u vezi price o Ibrahimu i Ismailu. Zavrsna recenica ajeta:

i kurbanom (zrtvom) ga velikim iskupismo

ostaje nepotpuna i nezavrsena ukoliko ne razjasnimo sta je veliki kurban (zrtva) ili Zibhin Azim. Poznati pesnik indo pakistanskog podkontinenta, Ikbal, objasnio je to ukratko, ali veoma sazeto u sljedecem stihu na urdu jeziku

Prica o Haramu (velikoj dzamiji u Kabi) je neobicna, jednostavna i slikovita. Ismail je njen pocetak, a Husein je njen zavrsetak. On je o tome napisao duzu poemu na Farsiju. Mnogi komentatori Kur'ana su nadugacko objasnili ovaj odnos.

Jedno od najbriljijantnijih dijela jeste knjiga pod naslovom "SIR-RUS-SEHADETIN" ili tajna o dva zrtvovanja, dobro poznatog Indijskog ucenjaka Sah Abdul Aziza, poznatog i kao Muhadis-e-Dehlevi.

Sah Abdul Aziz je ustanovio da bi logican kraj price o Ibrahimu i Ismailu bio taj da je Muhamed, Poslanik Islama, zrtovao svoj zivot na Allahovom putu. Medjutim, Muhamed je umro od bolesti u godinama. U stvari, Huseinovo mucenistvo je bilo Muhamedovo mucenistvo, kojim je zavrsena vjera Islam, zapoceta sa Ibrahimom i Ismailom. Nakon pazljivog proucavanja ove dvije price, nalazimo mnoge slicnosti medju njima

Ibrahim ima viziju, i o tome pita svog cetrnaestogodisnjeg sina. Sin odgovara da Ibrahim treba da sljedi Allahovo naredjenje. Dok putuju prema Kufi, Husein saopstava svom osamnaestogodisnjem sinu Aliju da je u snu cuo glas koji kaze: "Ljudi iz ove grupe idu ka svojoj smrti"

Ali pita svog oca: "Zar mi nismo na pravom putu?" Husein mu odgovara: "Da, sine moj, naravno da smo mi na pravom putu". Huseinov sin tada rece: Onda ja nisam zabrinut"

Nakon sto je cuo za njegov san, Ismail saopstava ocu da ce ga naci medju Sabirinima

Husein trci do svog cernaestogodisnjeg necaka Kasima Ibn Hasana ranjenog u borbi i pita ga: Kakva je smrt?

Kasim odgovara: "Sladja od meda."

Jos jedno mjesto koje je vazno da ovdje bude spomenuto je Ibrahimova molitva poslije obavljene zrtve i njeno skriveno znacenje:

A kada je Ibrahima Gospodar njegov s nekoliko zapovjedi u iskusenje stavio, pa ih on potpuno izvrsio, Allah je rekao: Ucinicu da ti budes ljudima u vjeri uzor! (Imam) - I neke potomke moje! - zamoli on. - Obecanje Moje nece obuhvatiti nevjernike - kaza On.

(Kur'an 2:124)

Ibrahim je ucinjen vodjom Imamom covjecanstva nakon obavljene zrtve koja je odlozena za veci dogadjaj. Jedino je logicno da osoba koja je bila uzrok tog zavrsetka treba takodje da bude Imam

Ovo je najdirektiji dokaz koncepta Imamata (Duhovnog vodjstva i Allahovog namjesnistva na zemlji), prema Kur'anu jednog od pet stubova nase vjere

Ibrahim je onda zamolio da bude jos Imama u njegovom potomstvu. Njegova molba je uslisena, ali pod uslovom da ce oni koji iz njegovog potomstva skrenu sa Allahovog puta biti iskljuceni. Obojica, i Husein i Jezid kroz liniju Kurejsija pripadaju Ibrahimovom potomstvu. Ali je jedan od njih dostigao uspon kroz mucenistvo dok ga je drugi prinudio na bol i patnju. Sustina je u tome sto Islam nije rasna religija. Postavljanje Imama jeste ograniceno na Ibrahimovo potomstvo, ali svako moze da postane Musliman. Izuzetak je sto je to posebnu uzdignuce rezervisano za Ibrahimovo potomstvo. Medjutim, cak i tu je vazno kako se ljudi iz Ibrahimovog potomstva ponasaju. Oni ce iskusiti Allahov gnjev na Sudnjem Danu ako njihovi postupci nisu bili saglasni Allahovom ugovoru. Tako da samo pripadanje Ibrahimovoj liniji nije garancija za vjecni spas.

Osim toga, Ibrahim se u svojoj molitvi nije molio za svjetski uspjeh. Umjesto toga on je molio za moralnu uzvisenost i duhovni uspon. Ovo postaje veoma jasno ako pogledamo sljedeci ajet:

Gospodaru nas, ja sam neke potomke svoje naselio u kotlini u kojoj se nista ne sije, kod Tvog Casnog hrama, da bi Gospodaru nas, molitvu obavljali; zato ucini da srca nekih ljudi ceznu za njima i opskrbi ih raznim plodovima da bi zahvalni bili.

(Kur'an 14:37)

Bozansko obecanje Imamata rezervisano za Ibrahimove potomke, kao sto je istorija zapisala je ispunjeno. Bani Umeja nisu uspjeli da uniste Muhamedovo nasljedje. Dolaskom Abasida Umajadska dinastija je potpuno unistena, samo 70 godina kasnije. Nekoliko preostalih Umajada moralo je da potrazi utociste u Spaniji.

Masakr na Kerbeli je postao najcuveniji instrument preko koga se Islam rasirio po cijelom svijetu. Cak u kratkom roku, ugled i cast preostalih clanova porodice je svakim danom rasla. Jednom za vrijeme Hadza, tadasnji Umajadski princ Hisam je u pratnji stranog ambasadora i cuvenog pjesnika Ferezdaka stigao u Meccu da obavi hadz (hodocasce)

Tokom tawafa, on je pokusao da dohvati crni kamen ali nikako nije uspjevao, pa se na kraju popeo na uzvisicu da se nasloni i kasnije proba ponovo (ljudi koji su bili na Hadzu mogu zamisliti ovu scenu)

Sva iznenadjena gomila hadzija koja je kruzila oko Kabe, razdvoji se po sredini. Tu se tada ukazao covjek u crnom ogrtacu, blijed i slab, ali sa dostojanstvenom spoljasnjoscu, kako vrlo sporo ide prema crnom kamenu. Gomila se mirno zaustavila dok je on uzeo i poljubio crni kamen, okrenuo se i vratio se isto kao sto je i dosao

Ambasador je taj prizor posmatrao sa radoznaloscu i upita Hisama: "Ko je taj sto zahtjeva vise ugleda i od samog princa?" Hisam koji je bio razjaren i bjesan od ljubomore mu rece: "Ne znam!"

Ferezdaku je bio odvratan takav odgovor, pa smjesta ispjeva i odrecitova dugu kasidu u slavu covjeka koga je Hisam odbio da identifikuje. Njegova kasida se smatra klasikom Arapske literature.

Covjek iz price bio je niko drugi nego Ali Zejnul Abedin, jedini Huseinov prezivjeli sin sa Kerbele.

Nasljedje duhovnog vodjstva je prenoseno kroz sljedeceg u liniji Muhameda Bakira petog Imama, poslije smrti njegovog oca Alija Zejnul Abedina, a onda na njegovog sina Dzafera Sadika, sestog Imama, najcuvenijeg od svih, a odatle preko jos sest, do poslednjeg, 12-og Imama.

Svi ovi ljudi su bili proganjani od vladara njihovog vremena. Vecina je provela zivote pod budnim okom vladara, u kucnom pritvoru ili zatvoru. Svi su podmuklo otrovani, dok nije doslo vrijeme zadnjeg od njih, koji je 260-e godine poslije Hidzre otisao u skrivenost (874 god).

Svi oni su nastavili nasljedje duhovnog vodjstva. Dzafer Sadik je zacetnik svih proucavanja Islamskog prava (Fikh). Dva poznata ucenjaka i osnivaca njihovih skola ucenja, Abu Hanifa i Malik Ibn Anas, bili su njegovi ucenici.

Posljedice Kerbele

Nijedan obdareni pisac nije prosao a da nije komentarisao tragediju Kerbele, na jedan ili drugi nacin. Dikens, Gibon, Okli, Henri Lamens, Welhausen, Hodzson, Garsin de Tesej su samo nekoliko imena u dugoj listi zapadnih pisaca uz dodatak mnogobrojnih istoricara iz Arabije, Irana i Indo-Pakistanskog podkontinenta. Cak su se i politicki lideri poput Gandija i Staljina u svojim govorima osvrnuli na Huseina.

Politicke Posljedice

Nije pouzdano koliko dugo su zarobljenici bili zatvoreni u Damasku. Izvjestaci maqtal literature su prenijeli mnogo razloga za njihovo oslobadjanje, medju kojima je najvaznija bila smrt Huseinove cetverogodisnje cerke koja je umrla u zatvoru od gladi zedji i opste iscrpljenosti. To je mnoge Jezidove pristalice okrenulo protiv njega, cak i u samom Damasku. Zarobljenici su bili oslobodjeni i uz sluzbenu pratnju poslani nazad u Medinu. Kad su vjesti o masakru na Kerbeli prodrle u Medinu, grad je obuzela uzasna nesreca i jad. Prezivjeli su gradjanima Medine opisali svoje patnje i zvjerske i nehumane postupke koje su pocinili Umajadski vojnici. Tad su staresine osnovali jednu istraznu komisiju koja je trebala da izradi izvjestaj o Jezidovoj vladi. Delegacija je poslata u Damask gde je sacinila izvjestaj.

Sadrzaj ovog izvjestaja predstavlja interesantno saopstenje. "Videli smo covjeka koji sebe zove Halifom (Nasljednikom) naseg Poslanika (s.a.w.) medjutim on otvoreno i javno pije alkohol, drzi majmune i pse kao ljubimce, i vecinu svog vremena provodi u drustvu plesacica."

Cudna strana ovog izvjestaja bio je kompletan nedostatak bilo kakvog pominjanja zvjerstava izvrsenih na Poslanikovoj porodici od strane Jezida. Kao da su pijanstvo i plesanje bili veci grijesi od skrnavljenja izazvanog ubitstvom Poslanikovog unuka.

Revolucija uslovljena tragedijom Kerbele trebala je da se desi. Narod Medine je bio zgadjen Jezidom. Kod gradjana se izgradilo snazno osjecanje koje se pojacalo povratkom Medinske delegacije i izrade njenog izvjestaja.

Umajadski guverner u Medini je strahovao za svoj i zivote svoje porodice, pa je dosao kod Ali Zejnul Abedina da ga zamoli da se pobrine za njegovu zenu. Ali Zejnul Abedin je ispoljio neupamcen postupak velikodusnosti i prihvatio je odgovornost. Guvernerova zena je u pratnji jednog Hasimita prebacena u Taif, dok je sam guverner bio proteran iz Medine.

Jezid je time ocigledno bio razjaren. On je smjesta otpremio diviziju svojih Sirijskih najamnika uz pratnju Umajadskih pristalica. Medina je u medjuvremenu presjekla sve odnose sa Damaskom i formirala lokalnu vlast. Kad je do njenih gradjana stigla vijest o bliskom okrsaju oni su pripremili svoje snage da susretnu Jezidove formacije. Dvije vojske su se sukobile na mjestu zvanom Harah, izvan gradske granice. Doslo je do bitke koja je zavrsena potpunim unistenjem Medinskih snaga. U grad su usli Sirijci i sravnili ga sa zemljom. Ljudi su bili nemilosrdno ubijani. Skole, bolnice, i druge zgrade javnih sluzbi bile su unistene. Poslanikova dzamija je potpuno oskrnavljena. Sirijci su je upotrebili za svoje stale. Medina, grad Poslanika Islama, koji je u zadnjoj cetvrtini vijeka dostigao novu epohu civilizacije i kulture, bio je unakazen i za dugo vreme se nije mogao prepoznati. Sve do pocetka drugog vijeka Hidzre, kad je unuk Ali Zejnul Abedina poznat kao Dzafer As-Sadik obnovio staru skolu u Medini, koja je prvobitno zapoceta sa Ali Ibn Abu Talibom.

Svi prezivjeli muskarci ovog masakra bili su primorani da prihvate ponizavajucu zakletvu lojalnosti Jezidu. Oni koji su to odbili bili su zigosani po vratovima.

Sirijski vojnici su zatim krenuli na Meccu gdje se Abdullah Ibn Zubejr sam proglasio za Halifu. Mecca je bila opsednuta. Velikoj Dzamiji i Kabi je nanesena ogromna steta. Dok se ovo dogadjalo, stigla je vijest o iznenadnoj Jezidovoj smrti i natjerala Sirijske trupe da se brzo vrate u Damask. Ubrzo poslije ovoga, u Arapskim zemljama je protiv Umajadskog rezima izbilo mnogo pobuna. Jezidov rodjeni sin bio je zgadjen svojim ocem. On je abdicirao i otrovali su ga Umajadski tvorci careva. Znakovi revolucije su se pokazivali.

Prva manifestacija ovoga bio je pokret Tavabuna ili pokajnika pod vodjstvom uglednog Kufanca Sulejmana Ibn Sureda. Oni su bili ljudi koji nisu bili u stanju da se pridruze Huseinu na Kerbeli. Trebalo je cetiri godine da se ovaj pokret formira. Vojska od 4000 ljudi je krenula ka Siriji i to zbog dva posebna cilja, ili da porazi Sirijce i postavi pravednu vlast, ili da izgine kao Husein. Prije polaska za Siriju oni su se zaustavili na Kerbeli. Tamo su vidjeni prizori besprimjerne zalosti, plakanja i vapaja zbog tragicne smrti i patnji Poslanikovog unuka.

Ipak, prva osoba koja je zvanicno posjetila Huseinov grob bio je stari i ugledni Poslanikov Drug, Dzabir Ibn Abdullah Ensari, i to je mozda prvi put u istoriji da Muslimani javno pocastvuju neko vijeto mjesto a da to nije Mecca.

Grupa je zatim krenula ka Siriji. Susrela je Sirijsku vojsku koja je brojala 30.000 vojnika na mjestu zvanom Ain-ul-Ward. Na noc uoci bitke, Sulejman Ibn Sured se obratio svojim ljudima isto kao sto je uradio Husein noc prije Asure. On je objasnio da njihova misija nije u tome da oduzmu politicku vlast vec da se bore i poginu. Sljedeceg jutra je nedostajalo 1000 vojnika. Sulejmanovi ljudi su bili daleko malobrojniji u odnosu na Sirijce. Borba je trajala tri dana. Tavabuni su se borili gordo i Sirijci su pretrpeli velike gubitke. Ali treceg dana se broj Tavabuna znatno smanjio. Nekoliko je prezivjelo. Sulejman i drugi zapovjednici su poginuli u borbi. Ovo se desilo drugog Rabija, 65-e godina Hidzre Novembar 684 godine.

Ubrzo poslije ovoga dosao je ustanak Muhtara Ibn Abu Ubejda Takafa. On je uspjeo da osnuje vladu u Kufi. Muhtar je satjerao one koji su ubili Huseina na Kerbeli, ukljucujuci Ibn Zijada i Omera Ibn Sada. Svi oni su kaznjeni zbog zvjerstava koja su izvrsili Poslanikovom unuku i njegovoj porodici, i istovjetno i sa njihovim vlastitim postupcima na Kerbeli, osudjeni su na smrt.

Sljedeci veci ustanak je digao Zejd, Ali Zejnul Abedinov drugi sin, u Saferu 122 Hidzretske godine (Decembar 740 god). Zejd je porazen od Umajadskih trupa, ubijen u borbi a mnogo njegovih sljedbenika je masakrirano. Umajadski vladar Hisam je naredio da svi ljudi u Medini treba javno da se ograde od ovakvog djelovanja i osude Zejda. Medjutim Dzafer Sadik je ostavljen na miru. Ova epizoda je veoma slicna onome sto se desilo poslije pustosenja Medine od strane Sirijskih trupa po Jezidovim naredjenjima. Samo sto je tad Ali Zejnul Abedin (djeda Dzafera Sadika) ostavljen na miru.

Cak se i najokrutniji vladar i tiranin od vremena Kerbele plasio da otvoreno uznemirava Poslanikovu porodicu. Masakr na Kerbeli je otpremio talas uzasa preko cijelog Islamskog carstva. Nov osjecaj je uokviren u Iranu. Neki oportunisti su iskoristili pogodnost situacije i podigli otpor u Iranu, pod vodjstvom Abu Muslima Horasanija. To je bio onaj mehanizam koji je u Arapskim zemljama izazvao kompletnu propast Umajadske dinastije, postavio prvog Abasidskog vladara u Bagdadu 130-druge godine Hidzre, 70 godina nakon tragedije na Kerbeli.

On je bio posljedica ucenja sestog Imama Dzafera Sadika da se poziv za osvjetu Huseinovog ubitstva zamjeni zvanicnim postupcima oplakivanja, zaljenja i jadikovanja u znak objelezavanja Huseinove patnje i njegove smrti.

U Iraku i Iranu to je pretvoreno u Rawzih Hwani, a u Indiji i Pakistanu to je poznato kao Medzlis i Zakiri.

Od tada, svaka potlacena osoba ili takva grupa, Huseina smatra svojim herojem. Takvi ljudi duboko postuju Huseina i traze utjehu u svom sjecanju tokom teskoca.

Huseinov mauzolej na Kerbeli je u Muslimanskom svijetu pretvoren u sveto mjesto velikog znacaja.

Obratno, svaki vlastodrzac i tiranin je uvjek ovaj ostatak i podsjecanje na Huseinovo mucenistvo smatrao direktnom pretnjom po svoju vlast. Zbog tog razloga mauzolej je bio oskrnavljen i ponovo podizan nekoliko puta. Sadasnja vlast u Iraku po tom pitanju nije izuzetak. Ako stranac zatrazi vizu za putovanje na Kerbelu u svrhu posjete mauzoleja, najcesce bude odbijen.

Kulturne i drustvene posljedice

Svako drustvo u kome zive Huseinovi sljedbenici je dozivjelo dubok kulturni uticaj izazvan samom prirodom Huseinove price.

U Iraku uprkos tlaciteljskom rezimu, Huseinovi sledbenici svake godine javno objelezavaju njegovo mucenistvo.

U Iranu, svake godine tokom Muharema, tragedija Kerbele se ozivljava kroz dijela poznata kao Tazijah.

Zajednica u Indiji je imala najdramaticniji uticaj izazvan objelezavanjem Huseinove zrtve. Vecinu stanovnistva u Indiji cine neMuslimani. Zanimljivo je vidjeti ove neMuslimane kako ucestvuju u mnogim bogatim ceremonijama tokom Muharema. One, takodje, na isti nacin privlace i bogate i siromasne. Najpoznatiji od svih njih je bio Radza od Gwaliora, iz centralne Indije. Radza je obicno svake godine isao sa povorkom na dan Asure, sa duplikatom Huseinovog mauzoleja.

Seid Husein Ali Dzafri koji je u Muharemu posjetio zakir u Kasmiru, pise da tamo postoji Brahmansko pleme po imenu Muhyels koje sa velikim zanosem i odanoscu ucestvuje u odrzavanju Muharema. Oni vjeruju da su se njihovi preci borili uz Huseina na Kerbeli i kasnije osvjetili Huseinovo ubitstvo boreci se protiv Umajada. Postoji istorijsko svjedocanstvo da su se Muhyelsi krajem vijeka preko Afganistana vratili u Indiju. Njihova jedna loza je tokom perioda od 860-950 godine vladala Afganistanom. Muhyelsi su u Afganistanu poznati kao Diwansi. Tradicionalno, Sejidi (potomci Hasana i Huseina) imaju veliko postovanje za Muhyelse iz Kasmira, i obratno.

Muslimani se uglavnom uzdrzavaju od bilo kakvog slavljenja i veselja za vrijeme mjeseca Muharema i Safera, koji su zvanicni mjeseci zalosti. Zalost prestaje na dan Erbain, ili cetrdeset dana poslije Asure.

Uticaj na jezik i knjizevnost

Na stotine hiljada stihova koji opisuju razne epizode sa Kerbele i u pohvalu Huseina, napisano je na mnogim jezicima. Rawzih Hvani u Iranu i Iraku, i Medzlis i Zakiri u Indiji i Pakistanu dali su nove standarde obrazovanja u proucavanju religije. Napisano je na hiljade knjiga sredinom devetnaestog vijeka, doslo je do novog razvoja u kulturnim i knjizevnim krugovima Indije. Dotada jos ne toliko primenjen i nepopularan oblik poezije je usao u siroku upotrebu. To je bio MERTIH, na Urdu. MERTIH je zbirka sesteraca. Ona se sastoji od cijelih izvjestaja raznih istorijskih dogadjaja, a uglavnom Kerbele. Udarna osobine ovoga je recitovanje, koje se obavlja uz slikovit prikaz i glumu ispred Medzlisa. To je kod publike stvorilo istinske prizore i tako uvjelicalo ljepotu poezije.

Mir Babar Ali Anis je bio jedan takav pjesnik. Rodjen je u Laknou sjevernoj Indijskoj provinciji, oko 1805-e godine. Genij njegove poezije lezi u tome sto je za jednog pjesnika opisao istorijske cinjenice uz besprijekornu tacnost, a uz to zadrzao literarnu ljepotu i vjestinu jezika.

Anis je za svog zivota napisao oko 200.000 stihova. U jednom od svojih MERTIHA on opisuje scenu jutra Asure, kad Huseinov sin Ali uci EZAN za jutarnji namaz. Metafora koju je upotrebio je: To je bio slavuj koji pjeva u basti Poslanstva.

U drugoj Mertihi, Anis opisuje ocajnicku Abasovu borbu koji odsjecenih ruku, kozu sa vodom nosi u zubima i stiti je od strijela. Uporedjenje koje je ovdje upotrebio jeste: Lav, koji u svojoj celjusti drzi svoju zrtvu"

Stvarna ljepota ovog uporedjenja premasuje ocevidnu slicnost dvije situacije. Lav je poznat kao kralj dzungle. Nijedna druga zvijer ne usudjuje se da mu pridje. Ali postoji jedna zivotinja koja stvarno moze da ubije lava. To je divlji pas, koji za lavom, dok on ne uhvati svoj plijen ide na razdaljini i u coporu. Onda citav copor skace na lava i pokusava da mu zgrabi plijen. Lav je ponosan i nece da se odrekne plijena, i zato sto svoj plijen nosi u celjusti, izgubio je najefikasnije oruzje za odbranu od divljeg copora. Divlji psi se bacaju na lava sa svih strana i konacno ga ubiju. Poredjenje ponositog lava koji drzi svoj plijen sa ranjenim Abasom, savrseno je u tome sto je on pokusavao da sacuva kozu sa vodom od strijela neprijateljskih vojnika i konacno za nju dao svoj zivot. Slicno, izjednacavanje neprijateljskih vojnika sa coporom divljih pasa, bezuslovno pokazuje njihovu podmuklu, razvratnu i gramzivu prirodu, i kako su prezrivo obuhvaceni u Anisovom vidjenju. Ljepota poredjenja se dalje pojacava kad razmotrimo cinjenicu da rijec "Abas" u Arapskom znaci "ljuti lav".

Uticaj na ljudku filozofsku misao

Postoje dva aspekta Islama kao religije: duhovni i svjetovni.

Dok se od Muslimana ocekuje da vodi normalan ovozemaljski zivot, zaradjivanjem sredstava za njega i brigom za porodicu i odnosem sa komsijama itd, od njega se isto tako ocekuje da niposto ne zaboravi kraj koji je odredjen za sva bica, a to su smrt i naredni zivot.

Neophodno je da Musliman ucini svjestan napor u stvaranju materijalnih dobara. Medjutim, on nikad ne smije da zaboravi na vjecni spas. Zbog toga, on ili ona moraju da ispune vjerske obaveze, a to su molitva, post, zekat, i opsti stav razuma gdje su ona ili on spremni da ucine zrtvovanje materijalnih stvari za duhovno postignuce.

Kad je Islam poceo u Mecci, naglasak je bio na duhovnom aspektu. Ovo se veoma jasno vidi iz stila Kur'anskih ajeta objavljenih u Mecci.

U Medini su bili naglaseni svjetovni poslovi i stvaranje zakona. Ovo je ocigledno iz stila Kur'anskih ajeta objavljenih u Medini.

Posto je postojala opasnost da zbog promjene naglaska u objavi Muslimani mogu zaboraviti duhovni aspekt religije, Kur'an u srednjem dijelu sura iz Medinskog perioda koji donose zakone, sadrzi ajete po vrsti srodne onima iz Meccanskog dijela objave.

Da navedemo dva primjera, cuveni ajet o prijestolu (Ajetul Kursi) pojavljuje se u sredini drugog poglavlja Beqare, a cuvena alegorija svjetla (Nur), pojavljuje se u sredini dvadesetcetvrtog poglavlja.

Za vrijeme svog zivota Poslanik se sam brinuo o tome, preko svojih postupaka, kao i preko svojih izreka. Simptomi su uvjek postojali. Na Bedru, prvoj bitci, Muslimani su se borili nesebicno. Ubrzo posle toga, na Uhudu, pohlepa je pokazala svoje ruzno lice. Muslimani su zahvaljujuci nekima koji su u toku bitke zbog blaga napustili svoja mjesta, znatno pretrpeli. Kur'an ih je zbog ovoga ukorio.

Slicno, Muslimani su zbog svog broja na Hunejnu postali previse uvjereni, ali su znatno pretrpeli od Havazina. Poslanik je za vrijeme svog zivota drzao situaciju pod kontrolom. Medjutim, odmah poslije njegove smrti, Muslimane je obuzeo sindrom ljubavi prema ovosvjetskom uspjehu.

Kad su jedan za drugim osvojeni Iran i Sirija, u Arapske gradove se slilo veliko bogatstva. Sto su Muslimani postali bogatiji, to ih je vise okrenulo gramzivosti. To se nastavilo dok carstvo skoro nije propalo, za vrijeme vladavine treceg Halife Osmana, a sve zbog pretjerane pohlepe.

Cim je nakon Osmana Halifa postao Ali, on je pokusao da popravi situaciju. Prije svega, on je prema svim Muslimanima, bilo da su Arapi ili ne, postupao jednako kod isplate njihovih zarada. To nije bio slucaj za vrijeme vladavine prve trojice Halifa. Zatim je zabranio da se u borbi protiv pobunjenika koji su bili Muslimani uzima plijen i zarobljenici za robove. Njegova politika je, na kraju, zbog Muslimana koji su navikli da koriste novac i udobnost i nisu voljeli ove stroge mjere, propala.

Husein je pazljivo pratio ovaj razvoj. On je shvatio da je za ovo oboljenje bio potreban snazan lijek. Vidio je da su Muslimani potpuno zaboravili na duhovni aspekt svoje vjere.

Raskosan i snishodljiv nacin zivota Muslimana u to vrijeme, bio je daleko od skromnog pocetka iz Mecce

Ideja "Ispastanja kroz zrtvovanje", koja je centralna tema religije, morala ja da ponovo bude naglasena.

Husein je uradio to na najspektularniji nacin. Kakvo zrtvovanje je moglo biti vece nego sto je davanje vlastitog zivota za ideal? Ne Husein je uradio mnogo vise nego sto je davanje samo svog zivota. On je vidio kako pred njim umiru njegovi najvoljeniji.

Ljudi su se borili i ginuli za svoje principe i prije i poslije Kerbele. Medutim, nijedna druga tragedija nema tako potpun primjer mucenistva kao Kerbela.

Takodje, vecina takvih sukoba je rezultiralo nekom vrstom podjele u zajednici. Poslije (po bibliji) raspeca Isusa Hrista vecina Jevrejske zajednice se rascijepila i tako je rodjeno Hriscanstvo.

Sir Tomas Mor je odbio da prizna Englesku Crkvu i za vladara prihvati Henrija VIII. Narod u Engleskoj je iskusio vjerski rascjep izmedju Katolika i Anglikanaca. Tomas Mor je osudjen za izdaju i po kraljevom naredjenju obezglavljen. Ocigledno nova religija nosi neraspolozenje prema izvornoj i obrnuto

I Jevreji su imali tesko vrijeme poslije (navodnog) Isusovog raspeca, pa su pokusavali da se oslobode krivice za njega

Jos uvjek postojeci sukob izmedju Katolika i Protestanata u Irskoj je jos jedan primjer ovog fenomena.

Na Kerbeli, i Husein i njegovi progonitelji su tvrdili da su Muslimani. Ono sto je Husein uradio bilo je razotkrivanje licemjera u Muslimanskoj zajednici, onih koji su koristili vjeru za ugnjetavanje i iskoriscavanje zajednice u potpunosti. To se nije odnosilo samo na ljude koji su se suprotstavili Huseinu na Kerbeli, to se isto tako odnosi na takve ljude danas, i uvjek je bilo takvih u proslim vijekovima.

Tragedija, prema tome je u jednu ruku djelovala kao hirurski skalpel na nezdravo tijelo, a u drugu ruku ona nije medju Muslimanima stvorila nikakvu mrznju za bilo koju drugu religiju ili ideologiju.

Nijedan Muslimanski filozof nije prosao bez pokusaja da shvati Huseinovu tacku gledista i bez davanja komentara u vezi toga. Medju njima je i Ikbal, cuveni filozof i pjesnik IndoPakistanskog podkontinenta. Sustina njegovog cijelog pjesnickog djela sadrzana je u knjizi poznatoj kao "Tajna Sebe", napisanoj na Farsiju. U njoj se nalazi dugacka poema posvjecena Huseinu. Ikbalove teze u ovom djelu mogle bi biti rezimirane na sledeci nacin.

Covjek ima dva osnovna svojstva. Prvo sposobnost posmatranja misljenja, odlucivanja i cin koriscenja razuma razboritosti i zdrav razum. Drugo, privrzenost i strastvena ljubav prema njegovoj vjeri ideologiji ili religiji, i odredjena nepromisljenost postupaka koja je uslovljena njegovim snaznim ubjedjenjima.

U Ikbalovoj terminologiji prvo se identifikuje kao AKL (razum) ili intelekt, a drugo kao ISHK (ljubav) ili bozanske nadahnuce. Ikbal pocinje temu u obliku poredjenja i suprotnosti izmedju ISHK-a i AKL-a.

Onaj ko je prekinuo odnose sa svim drugim bozanstvima osim sa Allahom je istinski vjernik. ISHK je sustina za vjernika. Ono sto je nemoguce za mene (Ikbala) moguce je za Ishk. Akl je nemilosrdan, Ishk je to cak i vise. Ishk je smjeo i posvjecen. Ishk pleni snagom, Akl lezi bez cilja i lazljiv je. Za Akl, najveca bogatstva su sumnja i skepticizam. Za Ishk sustina je rjesenost i cvrsta vjera. Akl je jeftin i dostupan u izobilju svuda kao vjetar, Ishk je savrsen i tezak da se nadje. Akl se nalazi na "zasto" i "koliko mnogo", dok je Ishk slobodan od ovih ogranicen ja. Akl naredjuje covjeku da se pravi vazan, Ishk insistira na samokritici i preispitivanju. Ishk je drugo ime za slobodu. U svakom takmicenju izmeddju ovo dvoje, Ishk uvjek sustize Akl.

Poslije ovog dokaza u korist Ishk-a, Ikbal se obraca Huseinu kao personifikaciji Ishk-a i vodji za sve one za koje moze biti receno da su istinski nadahnuti. Ostatak poeme naveden je ispod a u prijevodu sa Engleskog

Kako cudesno! Otac je "B" od Bismilah dok sin znaci Zibhin Azim.

Ikbal se poziva na cuvenu izreku Ali Ibn Abu Taliba, da stogod je u Kur'anu, to je u prvoj Suri, tj.Fatihi, stogod je u Fatihi, ono je u njenom prvom ajetu, Bismili, a stogod je u Bismili, sadrzi se u "B" od Bismile, i stogod da je u "B", to je u njegovoj tacci (vidi Arapsko slovo "B"), a ta tacka sam ja.

Za tog princa najboljeg od naroda (tj.Muslimana) Poslanik igra ulogu kamile.

Prijenosi se da su na dan Eida (Bajrama) svi krenuli u dzamiju na namaz. Mnoga djeca su jahala na konjima i kamilama sa starijim. Husein, koji je imao oko cetiri godine, je takodje isao sa svojim djedom u dzamiju i veoma nevino ga je upitao: Gdje je moja kamila, Poslanik iz krajnje ljubavi stavi Huseina na svoja ledja i rece: "Ovo je tvoja kamila", Husein zatim upita: "Gde je njeno uze?", Poslanik mu uruci pramen svoje kose i rece: "Evo ga",

Jedan Ashab koji je to gledao rece Huseinu: "Kako prekrasnu kamilu ti to imas?" Poslanik ga prekide i rece: "Ne, bolje kazi kako prekrasan jahac"

Ishk je gord sa svojom krvlju, njegovo ime velica ove stihove.

Prijevod ne uspjeva da izrazi ljepotu ovih redova. Ikbal je upotrebio rijec Surkh-Ru koja knjizevno oznacava "crveno lice". Ovaj izraz se na Farsiju koristi za slavu, dostojanstvo i ushicenje. Uzima u obzir cinjenicu da je krv takodje crvena.

Medju svim Muslimanima, i proslim i sadasnjim, on se izdvaja kao Sura "Kul-Huwa-lah" u knjizi. (Kur'anu).

Ova Kur'anska Sura je kratka ali najsazetije opisuje koncept Allahovog jedinstva.

Musa i Faraon / Sabir (Husein) i Jezid, su dvije vjecno sukobljene snage, koje predstavljaju "Dobro" i "Zlo".

Sabir je svoj zivot dao Bogu (preko svog zrtvovanja), a "Zlo" je na kraju, zauvjek mrtvo.

Kad se Kalifat sam odvojio od Kur'ana, i Sloboda je bila otrovana.

Tad se kao oblak pun kise na horizontu Islama, pojavio Spasitelj cijelog covjecanstva.

On je pokvasio ravnicu Kerbele i prosao, pretvorio je pustinju u rascvjetali vocnjak.

Stavio je tacku na ugnjetavanje za svo vrijeme zalivanjem pijeska svojom krvlju stvorio je vocnjak.

On lezi u prasini, nakvasen svojom vlastitom krvlju, radi spasenja istine, zato se za njega kaze da je istinski temelj "La Ilah".

Ikbal aludira na stih Indijskog mistika i alima Hvadza Muina Udin Cistija, u kojem on kaze da Husein nije dao svoju ruku u Jezidove ruke, vec je umjesto toga dao glavu, pa je zato temelj "La Ilah" (drugim rjecima spasio je Islam od potpunog unistenja).

Da je isao da oduzme vlast, ne bi otputovao u tako malom broju.

Posto su njegovi neprijatelji bili u velikom broju, njegovi prijatelji su zbrojani Jazdanom (Allah).

Drugi stih ima dvostruko znacenje. Zbog toga sto je Husein bio na pravom putu, on i njegovi sledbenici su bili zbrojani sa Allahom, to jest, Allah je bio na njihovoj strani. Prema Arapskoj nauci o brojevima, ukupan zbir reci "JAZDAN" jeste 72, koliko je bilo Huseinovih drugova na Kerbeli.

Tajna price o Ibrahimu i Ismailu lezi u njegovoj licnosti, tj. on je bio razrada jos neobjasnjenog simbola.

Njegova odlucnost je bila visoka i cvrsta kao planina postojana, efektna i nepokolebljiva.

Mac je da stiti vjeru, njegova svrha je da cuva Knjigu i njenu vjerodostojnost.

Istinski vjernik ne obozava nikog sem Allaha, on se ne pokorava nijednom Faraonu (Svaki tiranski i mocni vladar).

Njegova zrtva je razvila ovo nacelo, on je probudio narod (Muslimane) koji su zaspali dubokim snom (iz ljubavi prema ovom svijetu).

On je potegao macem "La", i ispustio necistu krv.

Arapska rijec "La" znaci "Ne". Ikbal je ovdje upotrebljava u dva znacenja. Prvo, Husein je rekao "Ne" Jezidu kad je ovaj od njega trazio da mu se pokori i borio se za svoja prava. Zatim, pocetak "Kelame" ili ocitovanja vjere (Sehade), je takodje ova rijec "La". Njegovo potezanje maca jeste nista drugo nego ponovno izjavljivanje pravila istinskog Islamskog zakona.

On je ispisao "Kelame Sehade" na pijesku Kerbele, to pisanje nije nista drugo nego naziv za nase spasenje.

O vjetricu! O ti izaslanice onih koji su razdvojeni, odnesi nase suze svjetoj prasini gdje se odmara on.

 

 

Kratka historija mauzoleja na Kerbeli

 

 

Grad Kerbela lezi 55 milja jugozapadno od Bagdada u Iraku. Kerbela je takodje glavni grad takozvane muhafizah, ili provincije istog imena. Posjetioci putuju putem iz Bagdada za Kerbelu. Kerbela, provinicija, prostire se na povrsini od 22.000 kvadratnih km, od obala Eufrata na istoku do granice Saudijske Arabije na zapadu. To je ravnica sa plantazama hurmi na istoku.

Kad je Husein drugog Muharema 61 godine Hidzre stigao na ovo mjesto (680 god) otkupio je zemlju od vlasnika, plemena Bani Asad, a zatim im je vratio nazad uz obecanje da poslije borbe i smrti njegovih drugova, i naravno njega samog, Bani Asad dodju i ukopaju ih.

Prvi covjek koji je zvanicno posjetio Kerbelu i zakleo se Huseinu bio je ugledni Poslanikov (s.a.v.) Ashab, Dzabir Ibn Abdullah Ensari,nekoliko mjeseci poslije tragedije Kerbele.

Prvu grupnu posjetu obavilo je 4000 pokajnika (tavabuna), predvodjeni Sulejmanom Ibn Suredom, 65-e godine Hidzre. Odmah poslije toga, mauzolej je postao mjesto hodocasca. U isto vrijeme, zbog toga sto je posjeta Kerbeli simbolizirala protest protiv nasilnistva i tiranije, tlaciteljski vladari su postali oprezni.

Abasidski vladar Mutevakil je bio prvi u dugoj listi takvih despota koji je unistio mauzolej. Mutevakil je mauzolej srusio i poravnao je sa zemljom 236-e godine Hidzre/850 god. Zabranio je hodocasce Kerbeli pod prijetnjom okrutnih kazni. Mnogi posjetioci koji su se oduprli, bili su pogubljeni.

Nesto poslije toga, zeleno i sjenovito drvo je izraslo na Huseinovom mezaru. Abasidiski vladar Harun Ar-Rasid ga je posjekao.

Postoje izvjestaji o velikoj odaji sa kupolom iz 366-e godine Hidzre/977 god. To znaci da je u medjuvremenu mauzolej bio ponovo podignut.

Terorista po imenu Zaba Ibn Muhamed Al-Asadi iz Ain At-Tamra je 369-e godine (950-e god.) napao i unistio mauzolej. Za njim je poslata potjera, ali je Zaba na vrijeme pobjegao u dublje pustinjske oblasti.

Hasan Ibn Fezal koji je umro 414 godine Hidzre/1024 je oko grada podigao granicni zid

Saljuk Sultan Malik Sah prilikom posjete Bagdadu 479 godine Hidzre/1086 god. prenosi da je obisao i Kerbelu i Nedzef.

Ilhan vladari (potomci Dzingiz Kana) su u osmom vijeku Hidzre/14-i vijek, posjetili mauzolej i dali obilne poklone. Oni su takodje zasluzni za dovodjenje vode u okrug kopanjem kanala koji je sad poznat kao Nahr-e-Husejnija.

Cuveni putnik Ibn Batuta prijenosi da mauzolej ima visece lampe, zlatne i srebrne svetiljke i mnoge druge ukrasne predmete. On takodje pominje i razvijenu skolu u njenim prostorijama. Prenosi se da u to vrijeme obim grada iznosi 2400 koraka. Ibn Batuta je Kerbelu posjetio 727 godine Hidzre/1326 god.

Safavitski Car Sah Ismail iz Irana, je takodje saopstio da je posjetio mauzolej. Sultan Sulejman je 941 godine poslije Hidzre posetio Kerbelu i Nedzef i izvrtio popravak kanala. On je takodje oko mauzoleja zasadio vocnjak

Nadir Sah je 1156-e godine po Hidzri (1743 god.) posjetio mauzolej.

Negdje u isto vrijeme, cerka Saha Huseina, Razija Sultan Begam je za dogradjivanje mauzoleja poklonila 20.000 Madirisa (zlatnika).

Osnivac Iranske Qacar Dinastije Aga Muhamed Kan je negdje krajem 12-og veka Hidzre (18-i vijek) poklonio zlatni pokrivac za kupolu i minareta.

Pocetkom druge polovine 18-og vijeka doslo je do sukoba izmedju novonastalog pokreta Wahabizma i Turskih Otomanskih vladara. Karavani sa hodocasnicima koji su se kretali prema Kerbeli u pustinji su postajali lahka i cesta meta za pljacku, masakr i otimacinu od strane Wahabita sa ciljem da Otomanskim Turcima izazovu neprijatnosti. U Zilhidzi 1215 godine Hidzre (April 1801) je 120.00 Wahabita pod komandom Sejha Sauda uslo u Kerbelu. Oni su opljackali grad, ubili preko 3000 stanovnika (uglavnom zene, djecu i starce) i pobjegli sa ne samo svojinom gradjana i robom iz ducana, vec i sa zlatom prekrivenim gravirima i drugim dragocjenostima iz mauzoleja, koje su tokom vise vijekova darovali razni posjetioci.

Mauzolej je tada jos jednom bila unisten. Medjutim, ovaj cin objesnog pljackanja i masakra je zgadio Muslimane cijelog svijeta. Odmah su pristigli doprinosi za ponovnu izgradnju, ne samo od Muslimanskih vlada, vec takodje i od bogatih individualaca.

16-og januara 1991 godine, pod sifrom Pustinjska Oluja bombarderi Sjedinjenih Americkih Drzava su napali drzavu Irak sa odobrenjem Ujedinjenih Naroda. Bombardovanje je trajalo oko sest nedelja u kojima je ucestvovalo nekoliko hiljada bombardera. U svim ovim napadima po strogom naredjenju iz staba Sjedinjenih Drzava, bombarderi i lovacki avioni su brizljivo izbjegavali da ostete mauzolej na Kerbeli kao i Nedzefu.

Medjutim, odmah po objavi prekida vatre, u Iraku je izbio ustanak protiv tiranske vlasti Sadama Huseina.

Tokom sukoba je od strane zloglasne Republikanske Garde Sadama Huseina naneta je velika steta nad mauzolejem na Kerbeli. Ko je mogao pretpostaviti da ce mauzolej biti unisten u nasem vijeku, i to ne od spoljasnjeg neprijatelja, vec od lokalnog vlastodrsca.

Zalost koja izbija iz rusevina mauzoleja ne moze biti izrazena rijecima. Slike govore same za sebe. Prica o velikoj zrtvi Huseina i njegovih drugova je u sjecanju njegovih odanih sljedbenika jos jednom ozivjela zadnjim unistenjem mauzoleja na Kerbeli.

Prije ovog poslednjeg unistenja, Kerbela je bio napredan kosmopolitski grad sa 150.000 stanovnika. Ljudi iz Irana, Sirije Pakistana i zemalja Istoce Afrike su vijekovima dolazili u Kerbelu i tu se nastanjivali. Oni jos uvek govore svojim vlastitim jezicima, i ostali su identicni svojim izvornim nacionalnostima.

Niko ne zna koliko dugo ce proci dok se u Kerbelu ne vrati normalan zivot. Zato sto su tamo sva dobra unistena. Ne postoji snabdijevanje vodom niti bilo kakve elektrike. Ljudi, a najvise djeca umiru od gladi i bolesti.

Uprkos svega ovoga, nema sumnje u autorovo misljenje da ce hodocasnici nastaviti da se slivaju ka mauzoleju Kerbele. Jer njih na Kerbelu ne privlace zlatne kupole i kristalni lusteri. Hodocasnici dolaze da Huseinu i njegovim drugovima poloze zakletvu za veliku zrtvu koju su obavili i ostavili u nasljedje, da slijede otpor protiv ugnjetavanja i tiranije u cijelom covjecanstvu, i oni ce ustrajati u tome.

Tazija i Azadari

Rijec Tazija je porijeklom iz Arapskog korjena A-Z-Y (izgovara se "azaija"), sto znaci zaljenje. Tazija je ime koje se daje kolektivnom odrzavanju zaljenja oplakivanja, jadikovanja i tugovanja, koja se svake godine u Muharemu odrzavaju zbog tragedije Kerbele. Rijec se u istom znacenju koristi u Iraku i Iranu.

U Indiji i Pakistanu ova rijec se koristi za predmet napravljen od papira ili drugog materijala koji je duplikat zenskih prostirki za ledja kamila. Ovaj predmet nose zaljenici na dan Asure u povorci, st se na kraju procesa zakopa.

Rijec Azadari je kombinacija rijeci Aza sto je isto kao sto smo objasnili gore, i rijeci DARI koja je porijeklom iz Farsi glagola DASTAN sto znaci "odrzavati". Ovaj termin se sa istom namenom koristi u Indiji i Pakistanu.

U povorci se takodjte nose i neki drugi predmeti. Mrtvacki sanduk koljevka i barjaci (Aleni). Tu je takodje i konj. Ovi predmeti su poznati kao sebih (duplikati)

Najvaznije sto ovdje teba naglasiti

je to da ove stvari nisu predmet obozavanja

kao sto obicno smatraju posmatraci

koji o ovim stvarima nemaju dovoljno znanja

Tacnije one su simboli

neispunjenih zelja zaljenika

Mrtvacki sanduk oznacava to sto na Kerbeli nije bilo nikog da ukopa sehide, i da su zaljenici bili tamo, oni bi uradili to. Koljevka objelezava brutalno ubistvo Huseinovog sestomjesecnog sina Ali Asgarija, jos poznatog kao Abdullah. Konj sa posjecenim uzdama i krvlju preko svog cijelog sjedla objelezava Huseinovu smrt. Barjak ili Alem je da se podseti na Abasa i njegovo junastvo. Abas je bio barjaktar u Huseinovoj maloj grupi vojnika. Zastava je obicno zelena ili bijela sa crvenom bojom nejednako posutom po njoj. Ovim se podsjeca na Abasovu borbu u kojoj je on izgubio obije svoje ruke i prema tome je barjak koji je nosio pao i obojio se njegovom vlastitom krvlju. Za barjak je pricvrscena prazna koza za vodu.

Huseinov Alem je pao na Kerbeli, zaljenici, prema tome, svake godine podizu stotine barjaka. To oznacava ceznju svakog zaljenika da je bio na Kerbeli, da se borio i poginuo za Islam. Tazija od papira je tu da pokaze da su zene iz Huseinove porodice bile nosene na golim ledjima kamila i da za njih nije bilo prostirki, poslije njegove smrti.

Drugi predmet, veoma slican Taziji je poznat kao darih. To je duplikat Huseinovog mauzoleja. U Indiji, neki neMuslimani su veoma inovativni u vezi ovoga. Neki od njih prave darih od blata i posipaju to psenicom ili nekim drugim sjemenom, tokom deset dana Muharema darih odrzavaju vlaznim, tako da na dan Asure proklija sjeme i predmetu da jedinstven izgled. I Tazija i darih se na vece Asure zakopavaju na lokalnom Kerbela zemljistu. Ovo simbolizuje sehide Kerbele koje Umajadski vojnici nisu sahranili. Alem i drugi predmeti se cetrdeset dana cuvaju u Husejniji.

Zaljenici oko svojih vratova nose vlakna od bijelog ili zutog pamucnog konca koja su zakrpljena crvenom bojom. Ovim se objelezava vezivanje prezivjelih clanova Huseinove porodice u jedno uze koje im je rasjeklo koze i pocrvenilo od njihove krvi.

Praksa organizovanog zaljenja zbog Huseinove smrti i mucenistva se odvijala vjekovima. Ipak, pravo zaljenje je pocelo ubrzo poslije dogadjaja na Kerbeli. U prvih stotinjak godina, Huseinovi sljedbenici su se dizali protiv vladara, borili i davali svoje zivote. Vodje zajednice su shvatili da to nije bila svrha Huseinove zrtve. To je, takodje unistavalo najbolji potencijal zajednice. Sesti Imam Dzafer As-Sadik je zapoceo sa ucenjem filozofije oplakivanja i zaljenja u masi kao zamjenu za poziv na osvjetu. To je bilo njegovo istrajno ucenje koje je rezultiralo organizovanjem Aza. Posebno Matem, ili "udranje po licu i obrazima".

Zaljenici takodje koriste lance, a ponekad i druge ostre predmete kojima sebi nanose povrede. Kad je Husein bio ubijen na Kerbeli, Ibn Zijad je stotine njegovih pristalica uhapsio, okovao i bacio u podzemne tamnice u Kufi. Kad su vjesti o ubitstvu Huseina i clanova njegove porodice stigle do ovih ljudi, oni su u ocajanju i zalosti pokidali okove i poceli da se njima udaraju po sebi. Zato zaljenici koriste lance da bi objelezili ovaj dogadjaj. Svrha ovog cina jeste da se objelezi sam dogadjaj, a ne da se neko ranjava. Vodje zajednice i Ulema su oduvijek nagovarali zaljenike da se obuzdaju, medjutim bol je tako jak a osjecanja su tako snazna da ljudi to podnose. U modernim vremenima ovoj praksi su dodata djela koja su korisna za zajednicu. Na primjer uz povorku na dan Asure se krece i pokretna ekipa za prikupljanje krvi i ucesnici daruju krv u Huseinovo ime. Na svako pola milje se postavljaju kiosci gdje se ucesnicima kao i posmatracima besplatno daje hladna voda i slatki serbet. Ovi kiosci se zovu "sabil".

Huseinov sin Ali Akbar se u sredini bitke vratio do oca i pitao ga: "Oce postoji li ikakav nacin (sabil) da se dobije malo vode?" Rijec na Arapskom znaci "put,staza" odakle je i naziv.

Aza se pretvorila u pravu instituciju. Istorijski dogadjaji se svake godine prepricavaju za vrijeme okupljanja i nove generacije odatle sticu znanje o vjeri. Postoji mogucnost za intelektualno zadovoljstvo, kao i za tjelesno zanimanje u tome. Ljudi svih doba odatle izvlace korist. Emocionalni priziv u Huseinovoj prici je tako velik da pozitivno privlaci svaku novu generaciju u svakom mjestu na ova okupljanja, a prema tome i cijelom vjerskom znanju koje se stice kroz njih.

 

 

Aza u vidjenju vjernika

 

 

Kao sto je jedan Zapadni autor ispravno prokomentarisao, obicaji i rituali Kerbele se u medijima najvise puta predstavljaju bez ikakvog razmatranja i uvida u osnovno vjerovanje koje se u njoj krije, kao i sto se tice psihologije vjernika. U ovom djelu pokusacemo da uradimo upravo to.

Veoma rani izvori Muslimanske literature nam prenose pricu o Ademu koji jede sa zabranjenog drveta i onda moli Allaha za oprostaj. Prica nam dalje govori da mu je tada dosao melek Dzibril i naucio ga da se zamoli Allahu trazenjem zauzimanja Pet Svijetih Imena (bendzetan) Tako je Adem od Allaha zatrazio oprostaj u ime Muhameda, posto je Allah hamid (najvredniji hvale), u ime Alija jer je On Najveci (Ala), u ime Fatime posto je On Stvoritelj (Fatir) nebesa, i u ime Hasana i Huseina posto je On mohsin tj. On je izvor svega ihsan.

Cim je Adem izrekao Huseinovo ime, njegove (Ademove) oci su se ispunile suzama. Adem je za razlog pitao Dzibrila.

Po Allahovom naredjenju, Dzibril je Ademu ispricao pricu o Kerbeli. Adem se jos vise rasplakao! Bilo mu je oprosteno. Otada je svaki veliki Poslanik, ukljucujuci Nuha i Ibrahima saznao za pricu o Kerbeli i svi su oni oplakivali Huseina.

Jednog dana, Allahov Poslanik je dosao da se odmori u kucu Umm Selem, jedne od njegovih zena. Malo poslije toga, trceci je dosao Husein koji je u to vrijeme imao samo cetiri godine i htjeo je da vidi svog djedu. Umm Selem je pokusala da ga zaustavi kako Poslanik ne bi bio uznemiravan. Ali je Poslanik cuo njegov glas i izasao je iz sobe, podigao Huseina u narucje i poveo ga sa sobom. Poslije nekoliko trenutaka Umm Selem je zacula jecanje i uzrujana usla u sobu. Videla je kako Husein spava na Poslanikovim grudima, dok Poslanik place i jeca. Na njeno trazenje, Poslanik joj je ispricao da mu je dosao melek i ispricao mu da ce njegov unuk sa osamnaest clanova njegove porodice poslije tri dana gladi i zedji biti ubijen na Kerbeli. Umm Selem takodje zaplaka. Onda joj Poslanik mudzizom dade pregrst zemljanog praha sa ravnice Kerbele. On joj rece da ce u vrijeme kad se Kerbela bude dogodila, ona jos biti ziva. Ako se, i kad se prah te zemlje bude pretvorio u krv, ona treba da zna da ce u to vrijeme Husein biti ubijen.

Prenosi se da je Umm Selem prasinu cuvala u casi. Kad je 60-e godine Hidzre Husein napustio Medinu ona je svakodnevno gledala casu. Na dan Asure sljedeceg Muharema, prasina se pretvorila u krv i ona je znala da je Husein bio ubijen. Ovu pricu je, uz mala odstupanja, prenelo trinaest Muslimanskih istoricara ranog perioda, medju kojima su Abul Fida Ibnul Wardi, Ibn Sad, Taberani, Hakim i Ahmed Ibn Hanbal.

Poslanik zatim istu pricu isprica svojoj cerki Fatimi i njenom muzu Aliju. Oboje su plakali. Tad Fatima upita ko ce u to vrijeme kad Husein bude ubijen, biti tamo da ga oplakuje. Poslanik rjece da ce on sam, Ali i Fatima, u to vrijeme biti dugo mrtvi. Ali ce kasnijih godina Allah stvoriti zajednicu koja ce oplakivanje Huseina uciniti njenom najvaznijom svrhom, i koja ce u sjecanje na njega osnovati AZA. Kad je Fatima cula ovaj zadnji dio price, umirila se i zamolila za procvat te zajednice na ovom svijetu i za njen spas na drugom.

Huseinovi privrzenici, prema tome, obavljaju svo oplakivanje, zaljenje i jadikovanje sa vjerovanjem da su oni manifestacija Fatimine molitve i njeno ispunjenje.

Huseinovi sljedbenici smatraju da jedna suza koja potekne u sjecanje na Huseina ponistava stotine grijehova. Brojni hadisi kasnijih Imama govore o ovome. Ali Zejnul Abedin, cetvrti Imam i jedini prezivjeli muskarac sa Kerbele je cetrdeset godina svog zivota proveo u zaljenju, oplakivanju i tuzi. Jednom ga je jedan od sljedbenika pozvao da dodje na vjencanje njegovog sina. On mu je odgovorio da bi dosao ukoliko bi se tamo odrzao medzlis za sehide Kerbele. Ovaj je spremio medzlis. Od tada se, tradicionalno, svako vjencanje medju Huseinovim sljedbenicima zavrsava medzlisom.

Na kraju svakog dnevnog namaza i svih vjerskih skupova, Huseinovi sljedbenici recituju zijaret (simbolicno hodocasce Huseinovom mauzoleju). Dva najpoznatija od njih su zijaret-e-Warita, u kojem se Husein oslovljava kao posjednik zaostavstine svih velikih poslanika, i zijaret-e-Nahija. Ovaj drugi se posvjecuje dvanaestom Imamu. To je istinsko remek djelo Arapske retorike i da bi se shvatila zestina i poboznost koju sadrzi, morao bi se citati na originalu.

Zapadno vidjenje Aze

Novo akademsko interesovanje za ovaj predmet se probudilo poslije Iranske revolucije 1979-e godine. Mada su Zapadni orijentalisti oduvijek cijelu ovu stvar posmatrali sa interesovanjem i radoznaloscu. Vjerovatno najstariji rad predstavlja djelo pod nazivom "Cudesna uloga Hasana i Huseina" od Sir Luisa Pelija objavljeno 1879-e godine u Engleskoj. Noviji vazan doprinos su dali G.E. van Grunbaum (Kalifornija), Anemari Simel (Harvard)i Piter Dz. Celkovski (Njujorski Univerzitet). Najuglednija od njih su radovi Pitera Dz. Celkovskog koji je izucavao rituale i obrede u vezi odrazavanjar Huseinovog mucenistva od Kariba do IndoPakistanskog podkontinenta. Nazalost, uprkos teskom poslu koji je Celkovski obavio njegov prilaz u ovim izucavanjima je bio veoma plitak, njegovi nalazi su vise nego povrsni a neki njegovi zakljucci su logicke greske. Razlog lezi u tome sto je on obrede posmatrao iz daljine, a sto mu nije doprinjelo uspjehu, kao i sto nije pokusao da shvati strast koja se nalazi u osnovi i duhovnost ove institucije.

Slijedi jedan primjer:

Neki nagovjestaji o grijehovima Sija i o spasonosnoj prirodi Huseinove smrti u predmetu, dovode tragediju Kerbele od istorijskog do sadasnjeg vremena. Ucesnici i posmatraci osjecaju kao da su sami odgovorni za Huseinovu smrt kao oni koji su ga izdali i napustili 61 godine (680 god)

Izjednacavanje Huseinovih sljedbenika sa njegovim ubicama je tako gadno i za njegove sledbenike sasvim odvratno. To nije sve. Celkovski pravi drugu primjedbu koja je dijametralno suprotna onome sto je rekao iznad.

Znacaj obreda mora da se posmatra sa individualnog kao i sa zajednickog stanovista. Oboje, i ucesnici i posmatraci, sebe poistovjecuju sa Huseinom

Kako mogu ljudi koji sebe poistovecuju sa Huseinom da se u isto vrijeme identifikuju sa njegovim ubicama i da se osjecaju odgovornim za njegovo ubitstvo? Ocigledno da prije pisanja svog rada autor nije na jedan ili drugi nacin bio u stanju da sredi svoje misli.

Ma sta da se desilo, u Julu 1984 godine je u Londonu odrzavanjem konferencije proslavljena 1400-ta godisnjica Huseinovog rodjenja. Piter Celkovski je na njoj procitao referat i svoj govor je zakljucio primedbama vrlo slicnim onim u prvom citatu. Publika je bila uznemirena. Jedan clan se u ovom pitanju razisao sa Celkovskim. On je bio vidljivo potresen jacinom reakcije. Nakon sto se prasina slegla, odveo sam ga na stranu i pokusao da mu objasnim da je bilo nelogicno stvoriti misljenje o tome kako jedna grupa ljudi osjeca odredjenu stvar, bez razgovora sa njima. Sad kad je vidio reakciju publike, trebalo je da preinaci svoje misljenje o ovom predmetu. Medjutim, za nekoliko minuta sam shvatio da me on nije poslusao. Bio je veoma zadovoljan time sto je izazvao polemiku i uzivao je u raspravi koja je usledila poslije njegovih primjedbi. Kasnije sam saznao od drugih da je on na mnogim skupovima u Indiji i SAD-a vec iznosio slicne primjedbe.

Mada je Celkovski izradio zanimljivo djelo puno povrsnih detalja i sjajnih fotografija, on nije uspeo da pruzi realnu sliku duhovnosti koja se krije u psihologiju oplakivanja i zaljenja. Na primjer, on je naveo tacne bjeleske o velikom stepenu ucesca neMuslimana u odrzavanju Muharema u Indiji, ali nije bio u stanju da otkrije njegovo stvarno znacenje i uticaj na zajednicu. Dio razloga lezi u tome sto je Celkovski student Drame a ne Religije.

Huseinovi sljedbenici obavljaju razne postupke zaljenje i oplakivanja iz duboke vjerske obaveze i to smatraju cinom obozavanja Allaha, strogo preporucenim od Imama. Zainteresovane citaoce za vise detalja upucujemo na odlicno djelo poznato kao Tewrat-ul-Husein od Libanskog ucenjaka Sejha Muhameda Mahdi Sems-ud-Dina, prevedenog na engleski od Dr.Hauarda od Edinburga.

Kad neko u porodici umre, clanovi ne zale mrtvog. Umjesto toga oni zale Huseina i druge sehide Kerbele. Cak i kad se u porodici neko vjenca, proslava se zavrsava medzlisom za Huseina. Jos jedan aspekt ovoga, koji se jos proucava, jeste uticaj ovog istinskog zaljenja i oplakivanja na individualce. Zato sto se u zaljenju moze osloboditi kolicina psiholoskog pritiska. Covjek najjace konstrukcije koji ne bi ustuknuo pred kisom metaka, moze se vidjeti nekontrolisano ozaloscen i uplakan.

Aktivno ucesce neMuslimanske populacije u godisnjen odrzavanju Muharema u Indiji je premostilo Hindu-Muslimanski klanac u svakom djelu drustva. Mnogi Hindu pjesnici napisali su poboznu poeziju o Kerebli. Vec je pomenut Radza od Gwaliora.

Anemari Simel je obavila veoma zanimljivo posmatranje. Komentarisuci jednu scenu ulicne drame o Kerbeli, ona kaze:

U jednoj od scena, Hasan i Husein su prikazani kako se bore rame uz rame zajedno. To je istorijski netacno, ali je psiholoski tacno.

NeMuslimanski istrazivac posmatrac rituala je otkrila logicki nedostatak, ali je otisla dublje u njegovom prosudjivanju i znacenju da bi shvatila duh koji se krije iza njega, i uspjela je u tome. Naravno, Hasan je umro od trovanja deset godina prije Kerbele, dok je Husein poginuo u borbi. Ne postoji nacin da su njih dvojica mogla poginuti boreci se zajedno. Ali zato sto ih njihovi sledbenici podjednako postuju kao Imame, i sto su obojica heroji u njihovim posebnim slucajevima, drama za njihove sledbenike prenosi ujedinjenu poruku.

Za neMuslimanske posmatrace ponasanje zaljenika izgleda veoma zestoko i ponekad strasno. Medjutim, zaljenici nisu opasni. Mada, dok pisem ovo, Enciklopedija Britanika letimicno pominje da su zaljenici jednom prilikom grubo doticali strance. Ovo je pogresna predstava koja zahtjeva pojasnjenje.

Cijela predstava je prikaz koji ima namjeru da objelodani Huseinovu poruku. NeMuslimanski posmatraci su uvjek najdobrodosliji da posmatraju prouce i postave pitanja. Medjutim, predstava je sama po sebi vazan dogadjaj, i zaljenici od posmatraca ocekuju odredjen stepen postovanja. Tako je moguce da prezanesen i najmanje obrazovan zaljenik ucini izuzetak na postupak posmatraca, sto je u njegovom misljenju sasvim nevino. Da navedem jedan primjer: prije trideset godina bio sam u povorci Muharema koja se kretala glavnim ulicama Karacija u Pakistanu. Sa obije strane ulice ljudi su sa balkona posmatrali povorku. Vecina njih su bili stranci.

Primjetio sam jedan Evropski (ili Americki) par kako se grli i ljubi. Grljenje i ljubljenje na javnim mestima, cak i izmedju muza i zene, se u Istocnim drustvima ne odobrava. Ocigledno takvo ponasanje (grljenje i ljubljenje) na tako vaznom dogadjaju kao sto je Muharem je izazivanje cistog Muslimanskog gnjeva na prekrsitelje.

Slucajno paru se nije nista djesilo. Ali to je ona vrsta stvari koje neMuslimanskim posmatracima mogu stvoriti probleme.

Za vrijeme Muharema 1984 godine zadesio sam se u Bahreinu. Evropljani koji su radili sa mnom su pokazali interes i zeljeli da saznaju nesto vise o Azi, ali su u isto vrijeme bili nevoljni da odu i pogledaju povorku. Poveo sam svoja dva Evropska prijatelja da vide proces Erbain. U isto vrijeme, objasnio sam im razne stvari vezane za povorku. Nije bilo nikakvih nezgoda tamo, i moji prijatelji su otkrili da je njihov strah bio apsolutno neosnovan.

Kerbela u nase vrijeme

U ovom poslednjem poglavlju knjige razmotricemo znacenje Kerbele u sadasnje vrijeme.

Jednog dana sam o tome razgovarao sa jednim osamnaestogodisnjakom. On je slobodno izrazio svoja osjecanja i kazao da je za vrijeme dok je cio skup na medzlisu plakao, on u tome imao teskoca. On kaze da svaki put dok slusa pricu o Kerbeli vise osjeca ljutnju nego zalost. Siguran sam da ovaj osamnaestogodisnjak nije jedini sa ovakvim iskustvom. Mora da postoji jos mladjih ljudi i zena u nasoj zajednici koji u sebi nose bijes. To je ona istinska ljutnja koja je nekoliko godina poslije tragedije Kerbele dovela do ustanka protiv Umajada. To je bila mudrost dalekovidnost, i briga za dobro nase zajednice od nasih Imama i njihovog harizmaticnoj vodjstva koja je ovu ljutnju upregla u organizovano oplakivanje zaljenje i tugovanje, i tako sacuvala zajednicu od potpunog unistenja. Oni su nastavili njihove predvodnicke uloge tokom cijelih njihovih zivota uprkos tome sto je najvise njih bilo proganjano i muceno od strane vladara, i cijele svoje zivote oni su proveli u tamnicama ili kucnom pritvoru. Nista manje su bile zrtve koje su podnijeli clanovi nase zajednice u potpunosti, u cuvanju javne prakse oplakivanja i putovanja na Kerbelu (Zijaret) u svim vremenima i iskusenjima.

Ovo dvoje javno oplakivanje i zijaret su ziva krv nase zajednice i kroz ovu instituciju mi smo u zadnjih hiljadu i trista godina opstali kao samostalna zajednica uprkos tome sto smo bili manjina.

Rekavsi sve ovo moramo dodati da oplakivanje zaljenje i tugovanje nisu cilj sam za sebe, vec oni sluze za dostizanje viseg i znacajnijeg cilja. Taj cilj je ni manje ni vise nego primjenjivanje dogadjaje sa Kerbele na nase zivote u nase sadasnje vrijeme obavljanje samoispitivanja u pokusaju da vidimo na kojoj bi bili strani ako bi se Kerbela dogodila u nase sadasnje vrijeme. Ako odemo formalno na proces zaljenje u Muharemu, sjednemo i uctivo slusamo govor, a onda se vratimo kuci i odamo se svim vrstama neIslamskih obicaja onda to nije dobro. To znaci da slijedimo rituale bez primjenjivanja pouke i duha Kerbele na nase vlastite zivote.

U prici o Wahab Kalbiju nalazimo ovu sustinu tako tacno i divno naglasenu. Postoji mnogo Muslimana koji nisu u stanju da shvate unutrasnje znacenje Kerbele dok postoji sacica neMuslimana koja je napustila svoj put da bi razumjela to u cemu je i uspjela.

Slicno, Zijaret je vazan zbog cuvanja sjecanja na Kerbelu zivim ali ne moze zamjeniti Hadzdz koji je za svakog Muslimana jednom u njegovom ili njenom zivotu obavezan ako su dostupna sredstva za njegovo obavljanje.

Postoje razliciti aspekti Kerbele za nase proucavanje. Jedna od najvaznijih i najznacajnijih poruka sa Kerbele moze biti rezimirana na sljedeci nacin: u svakom drustvu uvjek ce imati ljudi koji su spremni da zbog svojih vlastitih i nepokolebljivih interesa otmu prava drugih ljudi. U isto vrijeme postojace pojedinci koji ce uprkos sirokom drustvenom pritisku ustati i pobuniti se, i pokusati da zaustave nepravdu. I najzad postoji cutljiva vecina izmedju. Mnogi od njih ce raspravljati o tome dali da pridju jednoj ili drugoj strani dok ce se drugi potpuno povuci iz problema i ostati neutralni. Nasi citaoci u prici o Kerbeli mogu vrlo lako prepoznati ove tri grupe ljudi. U vecini slucajevaj usamljeni pobunjenik bi bio napusten od svojih najblizih i najdrazih, i bio bi prisiljen ili da se preda ili dozivi unistenje. Ovaj zadnji slucaj je stvaranje mucenika poput Huseina. U istinski rijetkoj prilici okolnosti bi bile naklonjene za protest, velika vecina bi bila kolebljiva da sljedi usamljenog buntovnika i pokret bi uspeo. To bi bila narodna revolucija.

U nasem vremenu imamo primjer za oba slucaja. Nezavidna pozicija Alzirskih boraca za slobodu je svima poznata. Uspjesan, demokratski proces je oboren od vojne sile uticajne manjine, uz gledanje kroz prste i pomoc svjetskih sila. Milijarda Muslimana u svjetu je posmatrala kako su narodne vodje ili vodjeni na vjesala ili u tamnicu. Najsvetliji primjer uspjesnog pokreta protiv tiranije i ugnjetavanje jeste Iranska Islamska Revolucija iz 1979-e godine. Nije iznenadjenje sto su neki od kljucnih dogadjaja koji su rezultirali sklanjanjem Saha poceli u mjesecu Muharemu tokom zaljenja i jednom na dan same Asure. To je bio onaj pokret koji nam je dao cuveni slogan:

kulu yevmin Asura, kulu erzin Kerbela

tj.

"svaki dan je Asura, svaka je zemlja Kerbela"

Postoje tri glavna dijela od kojih zavisi uspjeh svake revolucije. Prvo dolazi opsti pritisak i ugnjetavanje vladara nasilnika ili grupe ljudi na veliku vecinu, drugo, izazivanje srdzbe kod potlacenih ljudi i njihova ceznja da se pod ujedinjenom filozofijom bore i poginu, i trece, iskreno i harizmaticno vodstvo.

U nasem primjeru, prvi uslov je obezbjedjen Sahom njegovom policijom i spijunskom mrezom, drugi Iranskim stanovnistvom u potpunosti i njegovom postenom vjerom u Islam, a treci je ocigledno ispunjen Homeinijem. Vise nego sve drugo, to je bio stav, kao i u ljudima tako i u samom vodjstvu, izrazen u tom sloganu koji je bio odgovoran za uspjeh revolucije.

Ova dva slucaja koja smo naveli su bila veoma jasno definisana. Medjutim, postoji takodje i mnogo sivih povrsina. Najbolji primjer za to jeste Zalivski rat iz Januara i Februara 1991 godine i njegove posljedice. Koliko god je trajao Iransko-Iracki rat (1980-1988), Zapadne sile su iz svojih licnih interesa pomagale Irak hvalisale Sadama, cak su i Muslimanske vlade pomagale Irak umjesto da pokusaju da mirno rese sukob. Homeini je pozurio Iracki narod da se digne protiv Sadamove diktatorske vlasti, ali je on u to vrijeme bio podjeljen na rasne i sektaske grupe.

Cim se Sadam okrenuo na Kuvajt, svi su ga napali. Jos jednom, Zapadne sile su to uradile iz vlastitog interesa. Medjutim, Muslimanske drzave koje su pomagale Irak protiv Irana sad su u zalivskom ratu slale svoje trupe da se bore protiv Iraka. Oni koji su se pridruzili Iraku uradili su to iz pogresnih razloga. Jordan je to uradio zbog straha od Iracke vojne sile, Palestinsko rukovodstvo iz neproracunaosti i usljed politicke nesposobnosti, Severni Jemen usled svoje antikapitalisticke revnosti. Muslimansko stanovnistvo u drugim zemljama jos jednom se iz pogresnih razloga i sa pogresnim entuzijazmom ujedinilo u podrsci prema Sadamu. Cijela situacija je bila tako zbunjujuca da prosjecan Musliman nije mogao da razlikuje bijelo od crnog. Predsjednik Bus je nagovjestio Irackom narodu da ce doci do pomoci ukoliko oni pokusaju da obore Sadama (sjeti se i Homeini je osamdesetih poslao slicnu ponudu ali se niko nije odazvao). Iracki narod se digao na oruzje. Nikakva pomoc nije stigla niotkud. Pobunjenici su od Sadamovih lojalista bili brutalno izmasakrirani. Jos jednom, milijarda Muslimana je posmatrala kako su ubijani mladi ljudi, zene i umirala djeca (i u trenutku dok se pisu ovi redovi jos uvjek umiru) od bolesti i gladi. Zakasnjela pobuna u Iraku po svojoj prirodi ima direktnu paralelu sa pokretom Tavabuna pet godina poslije tragedije na Kerbeli i sa bitkom Hara izvan Medine tri godine poslije Kerbele.

Da su Tavabuni bili u stanju da stignu Huseina na Kerbeli, kraj te bitke 61 godine Hidzre je mogao biti potpuno drugaciji.

Da je narod Medine pruzio podrsku Huseinu, on nikada ne bi otputovao za Kerbelu i na prvom mjestu narod Medine je imao sansu da pod Huseinovim vodjstvom pobjedi Jezida. Cak i ako odlozimo po strani vjerski i moralni aspekt situacije, to nije moglo odrijediti nista drugo osim slijepu neproracunatost i politicku glupost. Zato sto je to bio onaj isti narod Medine koji je bio surovo ubijan, to su bile njihove zene koje su silovane, njihovi domovi koji su od strane Jezidovih snaga ubrzo poslije toga bili sravnjeni sa zemljom.

Da je do Irackog ustanka doslo sredinom osamdesetih, Sadamova igra bi bila brze zavrsena, u region bi se vratio mir, u Iraku vise ne bi bilo torture i ubijanja, ne bi bilo Kuvajtske okupacije, Zalivskog rata, umiranja od gladi i bolesti. Cak je za vrijeme i poslije Irackog ustanka sva moralna i vojna pomoc otisla Kurdima koji uprkos njihovom vecem tehnickom znanju i cijeloj toj pomoci nisu mogli pobjediti, dok su ovi ljudi koji su se u Kerbeli, Nedzefu i Mosulu digli na oruzje bili totalno odbaceni, zato sto su pripadali razlicitim vjerskim sektama koje su zaduge bile trn na svacijoj strani, kao da oni nisu bili ljudi. Nisu samo oni bili masakrirani od Sadamove Republikanske Garde, cio Irak je jos uvek potlacen, ukljucujuci Kurde u jos vecem obimu. Ovo se ne razlikuje mnogo od naroda Medine kad su u Damask poslali grupu za ispitivanje i otkrili Jezidovu krivicu u odavanju picu, muzici i zenama, a zapostavili tesku krivicu ubitstva Huseina i njegovih sljedbenika i mucenja njegovih zena i djece.

Jedan neuspjeh za drugim i neprekidne teskoce i bijeda su medju Muslimanskim zajednicama u svijetu stvorili sindrom "optuzivanja drugog". Veoma je lahko za nasu nevolju i bijedu optuziti drugog. Istina je, ipak da je vjecina nase nesrece samoizazvana. Glavni razlog za to je sto smo zaboravili visoke ideale Islama.

Mi mislimo da je sasvim dovoljno izrecitovati kelime sehade, obaviti pet dnevnih namaza, postiti trideset dana u Ramazanu, dati zekat, i jednom u zivoti obaviti Hadzdz, da bismo bili muslimani. Dok je, u stvari, sve to samo pocetak Islama. Pravi Islam dolazi onda kad pocnemo odano i iskreno principe vjere da primjenjujemo na nas svakodnevni zivot. Nigdje za ovo bolji primjer ne mozemo naci nego sto je Kerbela. Zato je Kerbela toliko vazna za sve Muslimane. Nevolja i bijeda zajednice ce se nastaviti i cak jos uvjecati onoliko koliko sami Muslimani budu nastavili da dopustaju da ih na opstoj politickoj areni predstavljaju ulizice i nitkovi kao i da takvi upravljaju njima, isto kao sto su Muslimani prije trinaest vijekova dozvolili da do vlasti dodje covjek poput Jezida i zbog toga su sami morali da snose posljedice.

Kad prosjecno obrazovan i inteligentan Musliman pogleda oko sebe, nalazi da svaka drzava, svaki pokret, svaka posebno vazna grupa kao da ima sekiru za unistenje Islama i Muslimana. Zato Muslimani nalaze sami sebe politicki izolovanim od ostatka svjeta. Treba li da se oni zbog toga osjecaju usamljenim?

Dobro, ake se sedamdesetdva gladna i zedna covjeka prije trinaest vijekova u pustinju Kerbele nisu osjecala usamljenim, kako onda moze jedna milijarda Muslimana da se danas osjeca usamljenim? Jednako vazne su lekcije naucene na Kerbeli na individualnom nivou. Kad osoba odluci da se suprotstavi nepravdi, on-ona u pocetku ima nadu u pobjedu protiv tiranina. Zatim dolazi momenat kad pobjeda i svjetski uspjeh postaju nevazni, i kad se buntovnik bori za pravdu bez ikakve brige za posljedice. To zahtjeva ogromnu disciplinu, rijesenost, istrajnost, samopouzdanje i duboku zelju da se za stvar zrtvuju najblizi i najdrazi, i sve sto se ima. Jos jednom, mi ovaj moral tako potpuno i odano propisan ne nalazimo nigde drugde osim na Kerbeli. Huseinov govor njegovim drugovima tokom noci Asure i njihova reakcija citav fenomen pokazuju tako dalekovidno.

Zatim na grupnom nivou, jedna grupa ljudi je odabrala svog vodju i odlucila da ga slijedi, i oni ne mogu uspjeti u njihovoj misiji ukoliko se ne pokore volji vodje i ukoliko ga ne slijede kakve god stvari da se dese. Na Kerbeli, svaki borac je posjedovao snaznu licnost. Ali kad je doslo do toga da prate Huseina, niko od njegovih drugova nije mislio na sebe. Njihove licnosti su se stopile sa Huseinovom. Na taj nacin oni su se suprotstavili nepravdi na kao sedamdesetdvoje, vec kao jedan.

Nista manje znacajna nije uloga zena i djece na Kerbeli. Nijedan izvjestaj nam ne govori da je cak i Huseinova cetverogodisnja cerka pokazala ikakvu zelju da dobije vodu u zamjenu za pokoravanje Jezidovoj volji. Ona se zali na zedj, ali ona nije spremna da kompromituje oceve principe. Moze li cetvorogodisnjakinja da shvati ove stvari? Maqtal saopstava pricu o njima. Huseinova sestra Zejneba, koja je u Medini i Kufi zivjela kao princeza, nikad se nije izlagala opasnosti. Odjednom, ona nalazi svoju bracu i sinove, necake brutalno ubijene, postaje zatvorenik, gubi svoju imovinu, cak i veo za kosu. Ali umjesto zaljenja i pokazivanja bilo kakve zenske slabosti, ona preuzima staranje nad opljackanim karavanom, suprotstavlja se Ibn Zijadu u Kufi, ismijava Jezida u kraljevskoj palati u Damasku i postaje najglasniji prijenosnik misije ubijenog brata.

Kao sto je Husein tokom deset dana na Kerbeli svojim harizmaticnim vodjstvom, ljubavlju i odanoscu drzao na okupu zajedno citavu porodicu i svoje drugove, tako je nastavila i Zejneba u narednim mjesecima poslije Huseinovog ubitstva.

U isto vrijeme, mi ne mozemo previdjeti cinjenicu da su ljudi Bani Hasima bili jedna porodica, a da je Husein bio glava te porodice. Ona je pod njegovim vodjstvom dosla na Kerbelu i prosla kroz sve nevolje. Nigde ne mozemo da nadjemo primjer da je bilo koji clan porodice pokazao najslabiju kolebljivost u pracenju Huseina. Stvarno, na jednom mjestu Husein se obraca braci i necacima Muslima Ibn Akila, rekavsi da oni treba da ga ostave, posto je ubitstvo Muslima u Kufi bilo dovoljna zrtva s njihove strane. Oni su svi izjavili ne samo da ostaju vec takodje i da se bore zajedno uz njihovog vodu. Husein za svu njegovu djecu, bracu i necake pokazuje ogromnu ljubav. Ali kad je dosla u pitanju Misija njegovog djede, Allahovog Poslanika (s.a.w.), on ih sve zrtvuje i oni idu sa zadovoljstvom. On njegovu cetverogodisnju cerku voli zarko. Ali kad ona pokusa da ga zaustavi da ne ide na bojno polje, cvrsto se drzeci za kopita njegovog konja on je podize i objasnjava joj da je za njega apolutno bitan odlaak u borbu. Konacno, usred noci, nakon Asure, njena tetka Zejneba je nalazi kako spava na nozi Huseinovog obezglavljenog tijela.

Ne jtera li ova prica svakog oca koji voli svoju malu djevojcicu da podje, podigne je i zagrli je?

Postoji li bilo koji aspekt naseg zivota koji nije predstavljen na Kerbeli?

Odanost oca, muza, brata. Ljubav sestre, cerke i sina, odlucnost mucenika, junastvo vojnika, ljutnja pobunjenog, srcanost i vitestvo istinskog seida, usamljenost, frustracija i bespomocnost stranca, sazaljenje ugnjetenog, mazlum ocekivanje i optimizam revolucionara, ima li da nesto nedostaje iz ovog nabrojanog?

Nigdje na drugom mjestu ne nalazimo tako dubok i djelotvoran lijek za covjecanstvo, u prici tako kratkoj i tako sazetoj. Zbog ovih razloga je Kerbela tako vazna ne samo za cio Muslimanski svijet vec takodje i za cijelu ljudsku rasu danas, vise nego sto je to bilo ikad ranije.

Ibrahimovo kretanje i vjerska misija

 

 

Ibrahim je rodjen u Uru, u Iraku. Za vrijeme svoje rane mladosti on je razvio radoznalost o svom stvaranju i Stvoritelju svih stvari i bica. To ga je natjeralo da se odrekne kamenih idola koje su njegovi saplemenici obozavli kao bozanstva. Zbog svojih pogleda bio je prognan od svog naroda. Kasnije je dosao u sukob sa kraljem Nimrudom, koji je zahtijevao da ga njegov narod obozava kao boga. Po kraljevom naredjenju, bio je bacen u vatru, iz koje se, kao sto opisuje Kur'an spasao

Zatim je napustio svoj rodni grad i otputovao sjeverno duz rijeke Eufrat. Prvo se zaustavio u Haranu. OOnda je krenuo ka Palestini i utemeljio svoj zadatak u Bejt El-u (Betlehem), Hebronu i Bir Sebi. Zatim je u mjestu istocno od mrtvog Mora za lokalnog misionara postavio svog bratica (ili necaka) Luta, a on je sam preko Sinaja otputovao za Kairo. Vjerovatno je tamo sreo svoju zenu Hadzer. Hadzer je bila Egipcanka. Kairo je posle Iraka bio centar druge civilizacije.

Zatim je otputovao dalje na jug prema Arabiji i zaustavio se u Mecci. Kao sto znamo, uz pomoc svog sina Ismaila je podigao Kabu, ostavio ga tamo i vratio se nazad u Hebron. Izgleda da je umro u Hebronu. Njegovo potomstvo od Ismaila se razvilo u Arabiji, a potomstvo od njegovog drugog sina Ishaka (Isac), nasljedilo je njegov zadatak u Palestini i prosirilo ga dalje.

Izvor: Tafhimul-Kur'an od Abul A-ala Mevdudija.

 

 

Huseinovo putovanje iz Mecce za Kerbelu

 

 

Husein je osmog Zilhidza 60-e godine (10-i Septembar 680) sa pedeset clanova svoje porodice i prijateljima napustio Meccu. Ibn Abas njegov amidza je pokusao da ga odvrati od puta. On i Huseinov polubrat Muhamed Hanefija su dosli da se oproste sa njim cudeci se tome sto je napustao Meccu tako blizu Hadzdzu. Husein je Muhamedu ostavio zadnju oporuku u kojoj je objasnio zasto je odlazio

Rekao je:

"Ja ne odlazim da bih izazvao uzbudjenja, i iz nezadovoljstva, da podstaknem neslogu ili rasirim razmimoilazenje i tlacenje. Zelim da vratim Ummu na put Amra bil Maraufa i Nahi Anil Munkira. Zelim da ih uputim na put mog djede, Poslanika Islama i mog oca Ali Ibn Abu Taliba."

Na putu za Kerbelu on se zaustavio na dosta mjesta gde je odrzao sljedece govore:

1. - SAFA - Ovdje Husein srece cuvenog pjesnika Farazdaka, koji mu kaze da su srca Kufanaca uz Huseina, ali su njihovi macevi uz Bani Umeju. Husein na ovo odgovara "Allah radi ono sto On hoce, ostavljam to Njemu koji odredjuje pravednu stvar."

2. - ZAT-AL-IRK - Ovdje Huseinov amidza Abdullah Ibn Dzafer dovodi svoja dva sina, Awna i Muhameda i ostavlja ih sa majkom Zejnebom da pomognu Huseinu kakva god situacija da se razvije. On pokusava da nagovori Huseina da se vrati u Medinu. Husein jos jednom kaze:

"Moja sudbina je u Allahovim rukama."

3. - BATN-AR-RUMA - Husein preko Kajsa Ibn Masira salje Kufancima pismo, kao odgovor na njihova brojna pisma. Ovdje takodje srece Abdullaha Ibn Muti, koji pokusava da ga sprijeci od odlaska za Kufu.

4. - ZURUD - Ovde se Zuhejr Ibn Kajn pridruzuje Huseinu. Zuhejr nije bio sljedbenik Alijeve porodice, ali kad cuje Huseinove govore, on sve sto ima daje svojoj zeni i kaze joj da ide kuci dok on nastavlja sa Huseinom na Kerbelu.

5. - ZUBALA - Ovdje Husein prima vijesti o ubitstvu Muslima Ibn Akila i Hani Ibn Urva. On svojim drugovima saopstava o promjeni politicke scene u Kufi, i govori im da odu i spasu svoje zivote. Wahab Kalbi se ovde prikljucuje Huseinovoj grupi.

6. - BATN-E-AKIK - Jedan pripadnik plemena Akrema koji se vracao iz Kufe saopstava Huseinu da Kufa vise nije prijateljsko mjesto i da je potpuno ukrocena od Jezidove armije i da niko ne moze bezbjedno ni uci ni izaci iz nje.

7. - SURAT - Husein i njegovi ljudi na ovom mjestu provode noc i rano ujutru nastavljaju dalje. Husein svojim drugovima naredjuje da odavde uzmu vode koliko god mogu.

8. - SARAF - Dok se karavan kretao, jedan od Huseinovih ljudi je primjetio znakove primicanja konjickog odreda. Husein naredjuje svojoj grupi da se sakrije iza planine. Vodic ih odvodi do najblize planine.

9. - ZU HASM - Hur sa svojom konjicom ovdje srece Huseina. Oni su na ivici smrti od zedji. Husein naredjuje da se njima i njihovim konjima da voda. Husein obavlja Zuhr namaz, Hur i njegova grupa se prikljucuje i klanjaju iza Huseina. Hur onda objasnjava da je njegovo naredjenje bilo da zaustavi Huseina od ulaska u Kufu i vodi Huseina na Kerbelu.

10. - BEJZA - Ovdje Husein stize sljedeceg dana i daje jednu od svojih najcuvenijih hutbi:

"O Ljudi, Poslanik Islama je rekao da ako covjek vidi vladara-tiranina da cini grijeh protiv Allaha i Poslanika, i ne preduzme nista rijecima ili dijelom da izmijeni situaciju, onda ce biti za Allaha pravedno da ga smjesti ondje gde prema zasluzi pripada. Zar ne vidite kako su stvari pale na nizak nivo? Zar ne primjecujete da se istina zanemaruje i da laz nema granica. I sto se tice mene, gledam na smrt kao na sredstvo za dostizanje mucenistvo i smatram da zivot medju prekrsiteljima nije nista drugo osim agonija i bijeda

11. - UZEJB-AL-HEDZANAT - Ovdje Husein srece Tirimaha Ibn Adija koji mu nudi bezbjednost i zastitu u planinama pod kontrolom njegovog plemena. Tirimah objasnjava Huseinu da pod svojom komandom ima 20.000 naoruzanih ljudi ako on samo dodje na planinu. Ali Husein nastavlja pokazujuci da nesto drugo ima na umu.

12. - KESR-E-BANI MAKATIL - Na ovom mjestu postaje sasvim ocigledno da Kufa vise nije njegovo oprjedeljenje, zato sto umjesto da krene desno prema Kufi, on nastavlja pravo i Hur ga prati. Jasuci on uzvikuje:

"Mi smo od Allaha i Njemu cemo se vratiti".

Njegov sin Ali Akbar pita za razlog tog usklika, Husein objasnjava da je u svom snu video nekog kako kaze:

"Ovaj karavan se krece prema svojoj smrti"

Ali Akbar pita

Oce zar mi nismo na pravom putu?"

Husein kaze:

"Da sine moj, naravno mi smo na pravom putu."

Ali Akbar zadovoljno kaze:

"Onda nisam zabrinut"

Karavan ide dalje.

13. - NEJNAWAH - Na ovom mjestu je glasnik Ibn Zijada dostavio novo naredjenje Huru da uopste ne treba da ostavlja Huseina. Karavan prolazi kroz selo GAZARI-JA i stize u neplodnu i pustu ravnicu.

14. - KERBELA - Husein pita mjestane za ime tog mjesta. Kad cuje da je to Kerbela izdaje naredjenje da se satori postave pored pritoke rijeke Eufrat. Datum je drugi Muharem 61 godine Hidzre (treci Oktobar 680 godine).