Slušao druge sa pažnjom i poštovanjem; Prvi nazivao selam i pružao ruku; Bio je dobroćudna osoba. Uvijek se smiješio i nikad nije bio namrgođen.

 

On je uvjek bio spreman da sasluša druge sa velikom pažnjom i poštovanjem, bilo da je govornik odrasla osoba ili dijete.

 

Njegov pomoćnik, Anas Bin Malik, kaže: ''Služio sam Poslanika deset godina. On nikad nije zahtijevao niti je se žalio, čak ikad sam kasnio sa mojim poslom. Umjesto toga, uvjek bi došao i ponudio pomoć.''

 

On je bio pažljiv domaćin. Razgovarao bi sasvojim gostima, pokazujući prema svakome podjednaku pažnju. Kada bi mu govorili o svojim problemima, on bi ih pažljivo saslušao.

 

Uvjek je pokazivao interes za sve predmete razgovora koje bi njegovi gosti izabrali, bilo da se razgovara o vjeri ili o drugim temama. Nikad ne bi prekinuo drugoga dok govori.

 

Ako ne bi vidio nekog od svojih prijatelja više od tri dana, on bi se počeo raspitivati za njega. Ako bi saznao da je on na putovanju, proučio bi dove za njegovu sigurnost. Ako bi mu prijatelj bio bolestan, on bi ga posjetio. Ako mu je prijatelj zauzet nekim poslom, on bi mu poželio uspjeh.

 

On je bio uvjek prvi koji je nazivao selam i pružio ruku za pozdrav, i nikad ne bi povlačio ruku dok druga osoba to ne bi učinila.

 

Volio je djecu i uvjek se rukovao s njima. Odgovarao bi na njihova pitanja i učestvovao u njihovim igrama.

 

Znao je da ponovi ono što kaže tri puta da bi dozvolio onima koji ga slušaju da shvate šta je želio reći.

 

On je bio osoba koja je brzo opraštala. Opraštao je i onima koji su ga povrijedili. Bilo mu ih je žao zbog njihovih zlih dijela i molio je Allah da ih uputi.

 

Kad god bi otišao na neki skup, uvjek bi sjeo na prvo slobodno mjesto. To je zbog toga što se nikad nije smatrao boljim od drugih.

 

Kad god bi vidio nešto lijepo što mu se sviđalo, rekao bi: ''Slavljen neka je Allah,Svemogući, čijom Milošću svaki dobar posao je završen.''

 

On je bio hrabar i odvažan čovjek. Bio je prvi u borbama kada je trebalo zaštititi islam i vjernike.

 

On je uvjek je ispunjavao svoja obećanja i bio je jako darežljiv. Družio se sa siromašnima i jeo zajedno s njima. On ih je,takođe, pozivao svojoj kući i davao im lijepa jela.

 

On je ostajao gladan da bi se suosjećao sa siromašnima. Govorio je: ''Ne treba jesti ukoliko se ne osjeća glad, a kada se jede ne treba se prejedati.''

 

Njemu najdraža stvar je bila da stane u ime Allaha i klanja. Volio je da klanja, naročito poslijeponoćni namaz, kada svako spava.

 

U jednom svom govoru, hazreti Ali b. Ebi Talib kaže:

''I tako su protjecala vremena i prolazila razdoblja njihova; očevi su odlazili, a sinovi su zauzimali mjesta njihova, sve dok Allah nija poslao Muhammeda, neka je Allahov blagoslov na nj i porodicu njegovu, kao vjerovjesnika Svoga u ispunjenju obećanja datog i upotpunjenju vjerovjesništva. Svjedočenje za nj bilo jeuzeto od svih vjerovjesnika. Lik njegov bio je dobro poznat, a rođenje njegovo časno. Ljudi na zemlji u to doba bijehu razdijeljeni u sljedbe različite, ciljevi im bijahu razvodnjeni, a puti mnogostruki. Oni su ili uspoređivali Allaha sa stvorovima Njegovim, ili iskrivljavali imena Njegova, ili se obraćali drugima pored Njega. Preko njega On ih je izveo iz zablude i izvukao iz neznanja.

 

Potom je Uzvišeni dodijelio Muhammedu, Allah blagoslovio njega i potomstvo njegovo, susret sa Sobom i odredio da mu pripadne ono što je u Njega, počastio ga odlaskom sa svijeta ovog i

ostavljanjem mjesta iskušavanja. On ga je zato povukao Sebi s počašću. Neka Allah blagoslovi

njega i potomstvo njegovo.

 

Svjedočim da je Muhammed rob Njegov, izabrani Vjerovjesnik Njegov i povjerenik Njegov, kojim je On zadovoljan, neka Allah blagoslovi i njega i potomke njegove. On ga je poslao s dokazima neporecivim, uspjehom očitim i putem otvorenim. Tako je on prenio poruku obznanjujući Istinu njome. On vodi putu Pravom i upućuje na njega. Postavio je znake upute i svjetionike svjetlosti, te učinio konope Islama jakim i njegove uzle čvrstim.

 

Od svih ljudi na svijetu bijaše najmanje sit i trbuha najpraznijeg; On rukom svojom popravljaše sandale svoje, krpaše odjeću svoju, jahaše magare neosedlano i običavaše staviti nekoga iza sebe.  Zato, slijedi Vjerovjesnika svoga, čistog i krijeposnog, neka Allah blagoslovi njega i potomke njegove! U njemu je primjer za onoga koji se ugleda i utjeha za onoga koji utjehu traži. A najdraži od ljudi Allahu je onaj koji se ugleda na Vjerovjesnika Njegova i koji korača stopama njegovim. Grickao je svijet ovaj samo krajičcima zuba svojih i nije mu uputio ni jedan pogled potpun. Od svih ljudi na svijetu bijaše najmanje sit i trbuha najpraznijeg. Svijet mu je ovaj bio ponuđen, ali ga odbi prihvatiti. Kada bi doznao da Allah Uzvišeni nešto mrzi i on bi to mrzio, da Allah nešto drži niskim i on bi to držao niskim, da Allah nešto drži malim i on bi to držao malim. Ako volimo ono što Allah i Poslanik Njegov mrze i smatramo velikim ono što Allah i Poslanik Njegov smatraju malim, to je dovoljno odjeljivanje od Allaha i kršenje zapovjedi Njegovih.

 

Poslanik, mir i blagoslov Allahov neka su na nj i potomke njegove, običavao je jesti na zemlji i sjediti poput roba. On rukom svojom popravljaše sandale svoje, krpaše odjeću svoju, jahaše magare neosedlano i običavaše staviti nekog iza sebe. Jednom je ugledao šarenu zavjesu na vratima sobe svoje pa je reko jednoj od žena svojih: ''Makni mi je ispred očiju jer, zaista, kada je gledam, sjećam se svijeta ovog i primamljivim ukrasa njegovih.'' Tako je odvratio srce svoje od svijeta ovoga i izbrisao spomen njegov u misli svojoj. Volio je da mu ukrasi svijeta ovog ne budu pred očima, tako da ne bi uzimao od njih odjeću raskošnu, da ne bi smatrao ovaj svijet mjestom boravljenja trajnog i da ne bi gajio nadu da će u njemu stalno ostati. Zato ga je odstranio iz misli svoje, idaljio iz srca svoga i sklonio od pogleda svoga. Tako, kada neko nešto mrzi, mrzi gledanje i spominjanje toga pred sobom.

 

 Doista, postoji u Poslanika Allahovog, neka Allah blagoslovi njega i potomke njegove, sve što će vas obavjestiti o stranama lošim svijeta ovog i nedostacima njegovim, da je gladovao zajedno s najblišim drugovima svojim, a ukrasi svijeta ovog - i pored velike blizine njegove s njima - ostajahu daleko od njega. A sad neka svako razmotri razumom svojim je li Allah time počastio Muhammeda, mir i blagoslov Allahov njemu i potomcima njegovim, ili ga je ponizio. Ako kaže da ga je Allah ponizio, on - Allaha mi Velikog - laže. A ako kaže da ga je Allah počastio, onda neka zna da je Allah druge ponizio razastrijevši im svijet ovaj, a udaljivši ih od onoga koji Mu je bio najbliži od ljudi svih.

 

Zato, neka onaj koji se ugleda na Poslanika Njegova, korača stopama njegovim i ulazi kroz ulaz njegov. Inače se neća zaštiti od propasti. Zaista je Allah učinio Muhammeda, neka Allah blagoslovi njega i potomke njegove, znakom časa Posljednjeg, donositeljem vijesti radosnih o Džennetu i opominjanjem o odmazdi. On je gladan napustio svijet ovaj, ali je siguran ušao u budući. Nije polagao jedan kamen na drugi sve dok nije otišao putem svojim i odazvao se pozivatelju Gospodara svoga. Kako je veliki blagoslov Allahov kada nam je podario njega kao predhodnika kojeg slijedimo i predvodnika za kojim u stopu koračamo.'' (Nehdžul Belaga)

 

 

 

Poslanik Muhammed, s.a.v., je bio potomak poslanika Ibrahima, a.s., preko hazreti Ismaila, a.s.. Otac mu se zvao Abdullah, djed Abdul Muttalib, pradjed Hašim, pra-pradjed Abdul Manaf, a pra pra-pradjed Kusej. Naseljavali su Mekku i imali  veliki ugled medju Arapima, jer su bili smatrani zaštitnicima Bozije kuce, Kabe. Ona je bila centar okupljanja hodacasnika i prije islama.

Kusej je cuvao kljuceve Kabe i bio ugledna licnost medju Kurejšima. Pod njegovim uputstvima izgradjena je "Darul-Nadva", gradjevina koja je sluzila za okupljanje starješina radi savjetovanja i vodjenja plemena. Iza sebe je ostavio dva sina, Abdul-Dara i Abdul-Manafa. 

Poslanikov pra-pradjed je bio Abdul Manaf, mladji sin Kuseja. Za njega se znalo da je bio poštovan i pobozan. Primjerom je pozivao ljude da cine dobra djela, lijepo se medjusobno odnose i pomazu rodbini. Poslije smrti ove dvojice brace odluceno je da zaštita i odrzavanje Kabe i predsjedavanje upravnim savjetom u Darul Nadvi pripadne djeci Abdul Dara a snabdijevanje hodocasnika i njihovo uzdrzavanje pripadne djeci Abdul Manafa. Ova podjela se odrzala sve do dolaska islama. 

Abdul Manaf je imao cetiri sina. Najpoznatiji medju njima je bio Hašim, koji je poslije oca postao glava familije. Njegov brat blizanac je bio Abdu Šems. Ostala dva brat su bila Muttalib i Navfal. Kad god bi se mladi mjesec zil-hidze ukazao, oznacavajuci pocetak sezone hodocašca, Hašim bi se obratio Kurejšima: "O plemeniti Kurejši. Bog vas je izabrao da budete najblizi Njegovoj kuci i time vam dao prednost nad ostalim Ismailovim potomcima. Hodocasnici Bozije kuce nam dolaze. Oni su Njegovi gosti i na nama je duznost da ih dobro docekamo. Medju njima su i siromašni koji su se uputili iz dalekih mjesta. Kunem se Gospodarem ove Kuce, da sam dovoljno bogat, sam bi ih hranio i pojio, ne trazeci nikakvu pomoc od vas. Medjutim, potrošicu koliko sam u stanju... "

Hašim je uvijek imao na umu dobrobit svih stanovnika Mekke. Radio je na poboljšanju zivotnih uslova, olakšanju teškoca i otklanjanju nevolja. Svaki put kada bi se desila suša Hašim bi pomagao sugradjane hranom.

 Jedan od njegovih najvaznijih uspjeha je sklapanje trgovackih ugovora i sporazuma za bezbijednost trgovaca iz Mekke sa razlicitim vladarima. Hašimovi ugovori i sporazumi sa kraljem Etiopije i vladarima Jemena i Perzije riješili su mnoge teškoce i olakšali zivot Mekkanlijama, pretvorivši grad u prometan trgovacki centar. Pod Hašimovim vodjstvom Kurejši su organizovali trgovacke karavane u Siriju za vrijeme ljeta i Jemen za vrijeme zime. Sve ovo je donijelo Hašimu veliki ugled i dobar glas se o njemu poceo širiti Arabijom.

 Hašim je ozenio Selmu, kcerku Amr Kazradza. Iz tog braka se rodio Šibah, koji ce kasnije postati poznat pod imenom Abdul Mutalib. Djecak je bio sa majkom u Jatribu kada je Hašim bio na samrti. Zatraio je od brata Muttaliba da pronadje I dovede dijete. Kada se ovaj vratio sa djecakom mnogi su pomislili da se radi o Muttalibovom robu (abd). Otuda i ime po kojem ce kasnije i biti poznat. 

Abdul Muttalib je bio Poslanikov djed koji je vjerovao u jednog Boga, nikad nije bio mušrik, nikad okusio alkohol, koji je sprjecavao ljude da ne ubiju druge zbog sitnice. On je ponovo iskopao vrelo Zem-zem da bi hodocasnicima obezbijedio vodu. 

Poslanikov otac je bio Abdullah, jedan od deset sinova Abdul Muttaliba i majka Amina, kcerka Vehabova. Nedugo poslije vjencanja Abdullah je krenuo u Siriju sa jednim trgovackim karavanom, ostavljajuci iza sebe trudnu Aminu. Poslije nekoliko mjeseci karavan se vratio u Mekku, ali bez Abdullaha, koji je bolestan zaostao u Jatribu. Abdul Muttalib šalje po njega najstarijeg sina, Harisa. Kada je stigao tamo Haris saznaje da je Abdullah umro mjesec dana poslije odlaska karavana. Abdullah je ostavio iza sebe pet kamila, stado ovaca i slugu, Umme Ejmanu, koja ce kasnije biti Muhammedova, s.a.v., dojilja. Kada se rodio, djed Abdul Muttalib mu je nadio ime "Muhammed".

 

 

 

Poslije pozivanja u islam rodbine, Poslaniku, s.a.v., je bilo objavljeno da uputi opsti poziv.

“Javno ispovjedaj ono sto ti se naredjuje i mnogobozaca se okani, Mi cemo te osloboditi onih koji se rugaju, koji pored Allaha drugog boga uzimaju.” (Kur'an,15:94-96)

Jednog dana Muhammed, s.a.v., se popeo na brdo iznad Mekke i glasno povikao: “Jaa Sabahah!” (To je bio povik kojim su Kurejsi upozoravali jedni druge na neposrednu opasnost) Pripadnici raznih plemena su se brzo okupili da cuju vijest.

“Ljudi, da li cete mi vjerovati ako vam kazem da iza ovog brda neprijateljska vojska krece prema vama s namjerom da vas napadne?”

“Vjerovati hocemo, jer do sada laz od tebe nismo culi”, gotovo uglas svi rekose.

“O Kurejsi, spasite se vatre! Ja vas ne mogu od Allaha sacuvati. Pazite se bolne muke! Ja sam vam kao covjek koji je ugledao vojsku neprijatelja kako ide prema njegovom narodu, pa im trci najbrze sto moze da ih opomene i spasi.”

Mada su Kurejsi manje-vise znali cemu je pozivao, ovakav dramatican nastup izazvao je strah u njihovim srcima. Tada je Ebu Leheb povikao: “Sram te bilo! Radi cega si nas zvao.” Poslije ovoga narod se razisao.

Da bi postigli odredjeni cilj u zivotu potrebno je da vjerujemo u njegovu ispravnost i uporno radimo na njegovom ostvarenju. Poslanikovo samo-pouzdanje i vjera kusani su mnogo puta od strane Kurejsa koji su uporno nastojali da ga odvrate od cilja. Uporan rad omogucio mu je da u potpunosti ispuni zadatak sa kojim ga je njegov Stvoritelj zaduzio.

Poslanik Muhammed s.a.v. je vec bio stvorio vjernu grupu sljedbenika kojoj su se svakim danom prikljucivali novi. Ovo je brinulo Kurejse. Nema sumnje da je ovaj pokret mogao biti smrvljen na samom pocetku, ali razlog zasto nije bio je taj sto su prvi muslimani poticali iz razlicitih mekanskih plemena i porodica, tako da Kurejsi nisu mogli poduzeti odlucnu zajednicku akciju. Poslije uzajamnih savjetovanja odluceno je da pokusaju “urazumiti” Muhammeda, s.a.v., prvo privlacnim ponudama, a zatim i prijetnjama. Deset godina su pokusavali da ga promijene i pridobiju, ali uzalud. Kada nista nije pomoglo odlucili su da ga ubiju. Tada mu je Allah, dz.s., naredio da preseli u Medinu.

Za vrijeme ovih deset godina glava porodice Hasim bijase Ebu Talib, covjek uzvisenog karaktera i plemenitih osobina. Njegova kuca bijase skloniste siromasnih i sirocadi. On, sam bijase uglednik Mekke, cuvar Ka'be i Muhammedov zastitnik poslije smrti Abdul Mutaliba. Grupa Kurejsa uputi se njemu i ovako mu se obrati: “Ebu Talibe, tvoj bratic vrijedja nase bogove, kritikuje nasa vjerovanja, ismijava nase drevne obicaje i tvrdi da su nasi preci zivjeli u zabludi. Reci mu da prestane ili ga predaj nama!”

Ebu Talib im lijepo odgovori, smiri ih i oni se vratise nista ne poduzimajuci. Medjutim islam se sirio, broj muslimana povecavao i nova vjera uzimala maha medju stanovnicima okolnih naselja i medju putujucim beduinima. “Nova knjiga” svojim neodoljivim ajetima polahko ali sigurno se uvlacila u srca Arapa. Poslanik, s.a.v., je narocito koristio priliku da predoci novu vjeru onima koji bi se okupljali u velikom broju oko svete Ka'be u mjesecima u kojima je ratovanje bilo zabranjeno. Kada su vodje vidjele da je Muhammed, s.a.v., sve bolje i bolje priman i da se broj njegovih sljedbenika iz dana u dan povecavao, ponovo se uputise Poslanikovom jedinom zastitiniku, Ebu Talibu. Morali su ga uvjeriti da islam predstavlja zaista ozbiljnu opasnost vjeri predaka.

“Ebu Talibe, cijenimo te zbog uglednog polozaja i stare dobi. Dolazili smo ti i ranije sa istim zahtjevom - da sprijecis svog bratica u sirenju nove vjere - ali se nisi mnogo obazirao na to. Stvar je postala nepodnosljiva. Necemo vise trpiti da nam vrijedja bogove i kritikuje vjeru otaca. Sada ga ti sprijeci, a ako neces mi cemo se pobrinuti da ga usutkamo. Spremni smo se boriti i protiv tebe ako treba.”

Rijeci Kurejsa su zvucale ocajno prijetece i Ebu Talib je uvidio opasnost. Obecao im je da ce razgovarati sa Muhammedom, s.a.v.. Ovo je bila prilika da Ebu Talib vidi koliko vjere i samopouzdanja ima u grudima tog velikog covjeka. Muhammedove rijeci historija je zapisala zlatnim slovima:

“Dragi amidza, kunem se velikim Allahom, da mi stave sunce u desnu ruku a mjesec u lijevu necu prestati zvati u vjeru i niti stati ka svome cilju. Tako ce biti sve dok ne savladam sve prepreke ili zivot izgubim na tom putu”.

Muhammedove oci ispunjene suzama sijale su nepokolebljivom odlucnoscu. Ebu Talib je stajao bez rijeci, a Muhammed s.a.v. polahko krenuo da napusti prostoriju. Ebu Talib ga je gledao kako se udaljava pa ga pozva nazad i rece: “Allaha mi! Necu te prestati braniti, a ti radi i dalje ono sto ti vjera trazi.” Mada nije otvoreno prihvatio islam, Ebu Talib je vjerovao u svog bratica kojeg je veoma volio.

Ponovo su se Kurejsi bacili na rijesenje svog problema. Sada su se sastali da otkriju pravi razlog Ebu Talibove velike vezanosti za Muhammeda, s.a.v.. Neko rece da ga stiti jer ga je othranio i usvojio kao sina. Ako bi mu pronasli djecaka boljeg od njega mozda bi ga usvojio a njima prepustio Muhammeda s.a.v. Odabrase ‘Ammara sina Validovog, za kojeg kazu da je bio najljepsi mladic u Mekki, i s njim se uputise Ebu Talibovoj kuci.

“Ebu Talibe, vidi Validovog malog, kako je lijep i pametan. Uzmi njega, a daj nama Muhammeda.” Kada je cuo ovo, povikao je na njih glasom punim ljutnje i crvena lica: “Kako li ste nepravedni prema meni!? Da vam ja odgajam sina, a dam svoje najdraze dijete da ga ubijete? Allaha mi nece moci tako!”

Kada su vidjeli da ni ovo nije pomoglo vise se ne upustase s njim u razgovor. Sada su se okrenuli ka Muhammedu, s.a.v., zeleci da pronadju njegove slabosti da ga preko njih pridobiju. Ovaj put su se uputili Ebu Talibovoj kuci s novom ponudom. Usli su i zatekli Muhammeda, s.a.v., u Ebu Talibovom prisustvu. Vodja grupe im se obrati: “Ebu Talibe, Muhammed unosi razdor u nase redove i ismijava nasu vjeru. Ako ovo cini zeleci doci do bogatsva, spremni smo ga dobro obogatiti; ako mu je cilj doci do visokog polozaja, spremni smo ga postaviti za naseg vodju; ako je bolestan, u stanju smo mu dovesti najboljeg hecima da ga lijeci…”

Ebu Talib se okrenu prema Muhammedu, s.a.v., i rece: “Cujes li sta ti starijesine plemena nude u zamjenu da prestanes napadati idole?”

“Od njih nista ne zelim. Osim toga, umjesto da mi sve to daju, bolje bi im bilo da prihvate samo jedno sto cu im reci. To ce im omoguciti vlast nad svim Arapima i strancima”, Poslanik, s.a.v., im je odgovorio.

“Reci sta je to?”, Ebu Dzahl rece.

“Prihvatite da nema boga osim Allaha.” Poslanik, s.a.v., mu odgovori.

Na ovo se ovi pocese pogledati izmedju se, sve dok jedan od njih ne rece: “Zar da napustimo svih trista sezdeset bogova i imamo samo jednog!?” Poslije ovoga vodje Kurejsa su se podigle i ljutite napustile Ebu Talibovu kucu.

O ovome dogadjaju je bio objavljen sljedeci ajet:

“Oni se cude sto im je jedan od njih dosao da ih opominje, i govore nevjernici: ‘Ovo je carobnjak, lazov! Zar on da bogove svede na Boga jednog? To je zaista nesto veoma cudno!” I oni ugledni izmedju njih rekose: “Idite i ostanite pri klanjanju bogovima svojim, ovim se, uistinu, nesto veliko hoce! Za ovo nismo culi u vjeri predaka nasih; ovo nije nista drugo vec namjestena laz; zasto bas njemu, izmedju nas, da bude poslana Opomena!?”

 

 

 

Dugo vremena (oko 120 godina) su arapska plemena Avs i Kazradž bila u krvavoj zavadi.Vodili su drugih ratove u kojima su se međusobno ubijali, zarobljavali, uništavali jedni drugima ljetine i imovinu, itd. Esad bin Zurarah je bio ugledan čovjek plemena Kazradž. U jednom od mjeseci hadočašća, u kojem Arapi nisu ratovali, on se uputi u Mekku s namjerom da traži pomoć od Kurejša za svoje pleme protiv stogodišnjeg neprijatelja.

 

Kako je bio u rodbinskoj vezi sa 'Atbahom ibn Rabijja dođe kod njega na konak. Kada mu je rekao razlog posjete, rođak mu reče: "Trenutno ti ništa ne možemo obećati zbog stanja u kojem se nalazimo. Među nama se pojavio čovjek koji vrijeđa naše bogove i tvrdi da su naši preci bili neznalice i sujevjerni. Svojim primamljivim govorom uspio je privući neke mlade ljude i tako stvoriti razdor među nama. Sve vrijeme, osim u mjesecima hodočašća, provodi van Mekke. Međutim kada dođe vrijeme hadža vraća se u Mekku da bi se smjestio pokraj Ka'be i pozivao ljude svojoj vjeri."

 

Kada je vidio da mu prilike nisu naklonjene, Esad odluči da se vrati kući, ne posjetivši više nikoga. Ipak, držeći se starog običaja, odluči da obiđe Ka'bu prije nego napusti Mekku. Znajući za to, Atbaha ga upozori da se pazi da ne čuje omamljujuće riječi čovjeka koji za sebe tvrdi da je Božiji poslanik. Esad odluči da posluša dobronamjerni rođakov savjet. Da bi se osigurao, u uši ugura pamučne vune, i onda se tako "gluh" uputi ka Ka'bi.

 

Polahko se približavao razgledajući oko sebe. Kada je prvi puta obišao Ka'bu ugleda Muhammeda, s.a.v., kako sjedi okružen grupom ljudi njegovog plemena Hašim, koji su ga štitili od mogućih neprijatelja. Bojeći se Poslanikovih magičnih riječi Esad mu se nije usudio  približiti. Ponovo pođe obilaziti Ka'abu i poče razmišljati o svom postupku. Zaključi da se ponaša nerazumno, jer kada se vrati kući ljudi će ga pitati o događajima vezanim za novog poslanika i njegovu vjeru. Kako će biti u stanju dati zadovoljavajući odgovor ako ne bude saznao o tome iz prve ruke?  Zato odluči da mu priđe i da porazgovara s njim.

 

Pozdravio je Muhammeda, s.a.v., sa en'am sabahan (dobro jutro), kako je bio i običaj tadašnjih Arapa. Umjesto da mu odmah uzvrati pozdrav, Poslanik, s.a.v., mu je objasnio da je Allah, s.v.t., propisao ljudima bolji pozdrav. Kada se sretnu treba da jedan drugom kažu selamun alejkum (mir neka je tebi). Poslije toga je Esad zatražio da mu objasni vjeru kojoj poziva ljude. Kao odgovor poslanik Muhammed, s.a.v., mu je proučio sljede će ajete iz časnog Kur'ana:

"Reci (Muhammede!): Dođite da vam kažem šta vam Gospodar vaš propisuje: da Mu ništa nepridružujete, da roditeljima dobro činite, da djecu, svoju zbog nemaštine, ne ubijate - jer mi i vas i njih hranimo - ne približujte se nevaljalštinama, bile one javne ili tajne; ne ubijajte onog koga je Allah zabranio ubiti, osim kada to pravda zahtijeva, - eto to vam On preporučuje da biste razmislili , i da se imetku siročeta ne  približavate, osim na najljepši način, sve dok punoljetno ne postane, i da krivo na litru i na kantaru ne mjerite, - Mi nikoga preko njegove mogućnosti ne zadužujemo -, i kada govorite, da krivo ne govorite, pa makar se ticalo i srodnika, i da obaveze prema Allahu ne kršite, - eto to vam On naređuje da biste to na umu imali. (Kur'an 6:151,152)

 

Ovi ajeti nam daju sliku o načinu života Arapa prije islama, bolestima kojim je bolovalo tadašnje društvo, ali i lijek za njih. Božiji Poslanik, s.a.v, je ovim ajetima objasnio Esadu ciljeve i učenja svoje vjere, poslije čega je ovaj primio islam. Zamolio je Poslanika da s njim pošalje nekoga da poduči njegovo pleme islamu. Muhammed, s.a.v., šalje sposobnog govornika, Mus'aba bin Numejra.

 

 

Časni Kur'an kaže: "Poslanik će ih tereta i okova koji su ih pritiskali osloboditi"  (K.7:157). U ovom ajetu teret i okovi se odnose na pogrešna uvjerenja i praznovjerja koja sprječavaju razvijanje čovjekovih intelektualnih sposobnosti.

 

Jedna od velikih odlika poslanika Muhammeda,  s.a.v., je bila njegova borba protiv sujevjerja, mitova i nastranog vjerovanja. On je sebi stavio u zadatak da pročisti ljudski um i misao od praznovjerja. Znao je da kaže: "Došao sam da osnažim ljudski um i da se borim protiv svake vrste sujevjerja, čak i onoga što bi moglo koristiti širenju islama."

 

Smrt sina Ibrahima, koji je bio star samo šest mjeseci, rastužila je Muhammeda, s.a.v., iizazvala suze u njegovim očima. Isti dan kada je dijete umrlo desilo se pomračenje sunca.Praznovjerni među Arapima su to protumačili kao znak veličine Poslanikove tuge i bola. Kada je do njega došla vijest da su neki ljudi povjerovali da je zbog hazreti Ibrahimove smrti došlo do pomračenja sunca, Poslanik, s.a.v., je izašao među muslimane i rekao:

 

 "Sunce i mjesec su dva velika znaka (ajeta) Allahove moći. Oni se pokorno kreću po Njegovom naređenju. Njihovo pomračenje nema veze sa čijom smrću ili životom. Zato, svaki put kada se pomračenje desi klanjajte ajet1 namaz." Poslije toga je sišao sa mimbera i klanjao namaz s drugima. Činjenica da se pomračenje sunca desilo na dan smrti njegovog sina, mogla se dobro iskoristiti za propagiranje islama i kao dokaz njegove veze sa Svemogućim Bogom. Međutim, Poslanik, s.a.v., nije želio da se islam širi na praznovjerju.

 

Muhammed, sallallhu 'ajehi ve alihi, je bio protiv obožavanja idola i praznovjerja i prije doba u kojem je propagirao islam. U njegovoj ranoj mladosti nalazimo ga kako pokazuje odbojnost prema praznovjerju. Kada je imao manje od četiri godine o njemu se starala Halima. Jednog dana poželio je da sa ostalom djecom pođe u igru. "Sljedećeg dana," prenosi Halima, "okupala sam Muhammeda, počešljala ga i stavila mu konac sa Jemeni zrnom oko vrata da ga zaštiti od zlih utvara. Muhammed je odmah skinuo konac i rekao mi: "Majko, ne brini! Moj Bog je uvijek samnom. On me štiti i čuva."

 

U Poslanikovo doba broj pismenih u centru Hidžaza nije prelazio sedamnaest što je bio jedan od glavnih razloga za široku rasprostranjenost sujevjerja. Neka nomadska Arapska plemena su "liječili" svoje bolesne privjescima napravljenim od kamenja i kostiju. Kada su njihovi predstavnici došli poslaniku Muhammedu, s.a.v., i rekli mu da su čuli da muslimani liječe svoje bolesne ljekovitim biljem i medicinom, on, s.a.v., im je rekao: "Potrebno je da svaki bolesnik traži lijek za svoju bolest, jer Allah je za svaku bolest stvorio i lijek za nju."

 

Kada je Sa'ad bin Ebi Vakas imao problema sa srcem, Poslanik mu je rekao: "Trebaš otići da te pregleda Haris Kaldah, čuveni liječnik Thakifa." Poslije mu je rekao za lijek koji mu je pomogao. Kada je jedan čovjek došao pred Poslanika, s.a.v., sa sinom na čijem je vratu visio privjesak, jer ga je bolilo grlo, on mu je rekao: "Nemoj strašiti dijete sa tim stvarima. Lijek za to je ulje aloe- drveta."

 

Zbog praznovjerja Arapi su mučili životinje. Tako, ako krava nije htjela piti vodu tukli su vola, ako bi neko ugledan umro, pokraj njegovog kabura bi zavezali kamilu i ne bi joj davali ni da jede ni da pije sve dok nebi uginula. To sve zato da bi uglednik imao kamilu za jahanje poslije svoje smrti; za onoga koji je za života klao kamile i hranio rodbinu i prijatelje, u njegovu čast bi sjekli kamiline noge i puštali je da umre u velikim mukama pokraj njegovog kabura.

 

Poslanik Muhammed, s.a.v., kaže: "Jahaća životinja ima šest prava nad svojim vlasnikom:

kada prekine putovanje treba je nahraniti, kada prođe pokraj vode treba joj dati da pije, ne   smije je udarati po njušci, ako će duže razgovarati s nekim treba sjahati, ne treba je pretovarati i ne treba je jahati duže nego životinja može izdržati.

_____________

Ajet namaz je vadžib da se klanja kada smo svjedoci velikih prirodnih pojava kao što je pomračenje sunca i mjeseca, zemljotresi, cikloni, itd.. 

__________________

(Ajat namaz je obavezan u cetiri slucaja:

1. Pomracenje sunca

2. Pomracenje mjeseca

3. Zemljotres

4. Grmljavina i sijevanje, kao i cikloni i slicne nebeske pojave koje preplase vecinu ljudi; Slicno, poplave, odroni i slicne pojave na zemlji koje stvaraju strah u odredjenim okolnostima, iz preporucene predostroznosti, ajat namaz treba klanjati.

Ajat namaz se sastoji iz dva rekjata i u svakom od njih cini se pet rukua (pregibanja). Klanja se na sljedeci nacin: Nakon ucinjenog nijeta treba reci tekbir (Allahu ekber!) i prouciti suru el-hamd i drugu suru, nakon cega se predje u ruku. Poslije toga se ispravi i prouci el-hamd i druga sura i ponovo predje u ruku. Ovo se ponovi pet puta i nakon petog rukua, ucine se dvije sedzde. Poslije njih se ustane na drugi rekjat koji je potpuno jednak prvom rekjatu, tj. sadrzi pet rukua. Nakon petog rukua drugog rekjata, ucine se dvije sedzde i prouce tesahhud i selami.

Ajat namaz se moze klanjati i na sljedeci nacin. Nakon ucinjenog nijeta, prouci se el-hamd i onda se druga sura podijeli na pet dijelova. Poslije ucenja prvog dijela ucini se ruku, onda se ispravi i prouci drugi dio sure (bez ucenja el-hamda) i onda ucini drugi ruku. Ovo treba ponoviti sve dok se ne prouci cijela sura prije cinjenja petog rukua. Na primjer, moze se poceti sa bismillahir rahmanir rahim sa nijetom ucenja sure Kul huvallah, i onda preci u ruku. Onda se ustane i kaze kul huvallahu ahad i ucini drugi ruku. Onda se ustane i kaze Allahus samed i ucini treci ruku. Onda se ustane i kaze lem jelid ve lem juled i ucini cetvrti ruku. Onda se ispravi i kaze velem jekun lehu kufuven ahad i ucini peti ruku, ispravi se za kratko, poslije cega se ucine dvije sedzde i onda ustane na drugi rekjat. Drugi rekjat se klanja na isti nacin kao i prvi. Na kraju, poslije dvije sedzde prouce se tesahhud i selami.

 

Pitanja i odgovori

• Da li je ajat namaz vadzib kada se desi samo djelimicno pomracenje sunca ili mjeseca?

Namaz je vadzib cak i onda kada sunce ili mjesec budu samo djelimicno pomraceni.

• Šta ako ne klanjam taj namaz kada se desi jedna od gore navedenih pojava?

Namaz ajat se treba naklanjati.

• Da li se mora klanjati taj namaz kada se pomracenje sunca ili mjeseca desi u nekoj drugoj zemlji, tj. mi tome nismo svjedoci?

Klanjanje ajat namaza postaje obavezno samo za one zitelje mjesta u kojem je pomracenje bilo primijetno.

• Šta ako je zemljotres male jacine, kojeg se niko ne uplasi?

I u tom slucaju, iz obavezne predostroznosti, treba se klanjati ajat namaz.

• Kada se treba klanjati ovaj namaz u slucaju pomracenja? U toku pomracenja ili po njegovom zavrsetku?

Vrijeme za ajat namaz pocinje sa pocetkom pomracenja i traje sve dok ono traje. Ako se pocne klanjati kada pomracenje bude zavrseno, treba se klanjati sa kaza nijetom .

• Šta u slucaju da cujem o pomracenju nakon sto se ono desilo?

Ako se radilo o potpunom pomracenju sunca ili mjeseca, onda treba naklanjati ajat namaz. Ako se sazna da je pomracenje bilo djelomicno, ne treba ga naklanjavati.

• Šta da radi zena koja ima mjesecni period u trenutku suncevog ili mjesecevog pomracenja, ili u vrijeme bilo koje pojave u kojoj je ajat namaz obavezan?

Za nju ovaj namaz nije obavezan kao ni njegovo naklanjavanje.

• Gdje se uci kunut (dova) u ovom namazu?

Kunut je mustehab uciti prije drugog, cetvrtog, sestog, osmog i desetog rukua. Medjutim, dovoljno ga je prouciti prije prelaska u deseti ruku.)

 

 

Poslije pozivanja u islam rodbine, Poslaniku, s.a.v., je bilo objavljeno da uputi opšti poziv.

 

“Javno ispovjedaj ono što ti se naređuje i mnogobožaca se okani, Mi ćemo te osloboditi onih koji se rugaju, koji pored Allaha drugog boga uzimaju.” (K.15:94-96)

 

Jednog dana Muhammed, s.a.v., se popeo na brdo iznad Mekke i glasno povikao: “Jaa Sabahah!”[1] Pripadnici raznih plemena su se brzo okupili da čuju vijest.

 

“Ljudi, da li ćete mi vjerovati ako vam kažem da iza ovog brda neprijateljska vojska kreće prema vama s namjerom da vas napadne?”

“Vjerovati hoćemo, jer do sada laž od tebe nismo čuli”, gotovo uglas svi rekoše.

“O Kurejši, spasite se vatre! Ja vas ne mogu od Allaha sačuvati. Pazite se bolne muke! Ja sam vam kao čovjek koji je ugledao vojsku neprijatelja kako ide prema njegovom narodu, pa im trči najbrže što može da ih opomene i spasi.”

 

Mada su Kurejši manje-više znali čemu je pozivao, ovakav dramatičan nastup izazvao je strah u njihovim srcima. Tada je Ebu Leheb povikao: “Sram te bilo! Radi čega si nas zvao.” Poslije ovoga narod se razišao.

 

Da bi postigli određeni cilj u životu potrebno je da vjerujemo u njegovu ispravnost i uporno radimo na njegovom ostvarenju. Poslanikovo samo-pouzdanje i vjera kušani su mnogo puta od strane Kurejša koji su uporno nastojali da ga odvrate od cilja. Uporan rad omogućio mu je da u potpunosti ispuni zadatak sa kojim ga je njegov Stvoritelj zadužio.

 

Poslanik Muhammed s.a.v. je već bio stvorio vjernu grupu sljedbenika kojoj su se svakim danom priključivali novi. Ovo je brinulo Kurejše. Nema sumnje da je ovaj pokret mogao biti smrvljen na samom početku, ali razlog zašto nije bio je taj što su prvi muslimani poticali iz različitih mekanskih plemena i porodica, tako da Kurejši nisu mogli poduzeti odlučnu zajedničku akciju. Poslije uzajamnih savjetovanja odlučeno je da pokušaju “urazumiti” Muhammeda, s.a.v., prvo privlačnim ponudama, a zatim i prijetnjama. Deset godina su pokušavali da ga promijene i pridobiju, ali uzalud. Kada ništa nije pomoglo odlučili su da ga ubiju. Tada mu je Allah, dž., naredio da preseli u Medinu.

 

Za vrijeme ovih deset godina glava porodice Hašim bijaše Ebu Talib, čovjek uzvišenog karaktera i plemenitih osobina. Njegova kuća bijaše sklonište siromašnih i siročadi. On, sam bijaše uglednik Mekke, čuvar Ka’be i Muhammedov zaštitnik poslije smrti Abdul Mutaliba. Grupa Kurejša uputi se njemu i ovako mu se obrati: “Ebu Talibe, tvoj bratić vrijeđa naše bogove, kritikuje naša vjerovanja, ismijava naše drevne običaje i tvrdi da su naši preci živjeli u zabludi. Reci mu da prestane ili ga predaj nama!”

 

Ebu Talib im lijepo odgovori, smiri ih i oni se vratiše ništa ne poduzimajući. Međutim islam se širio, broj muslimana povećavao i nova vjera uzimala maha među stanovnicima okolnih naselja i među putujućim beduinima. “Nova knjiga” svojim neodoljivim ajetima polahko ali sigurno se uvlačila u srca Arapa. Poslanik, s.a.v., je naročito koristio priliku da predoči novu vjeru onima koji bi se okupljali u velikom broju oko svete Ka’be u mjesecima u kojima je ratovanje bilo zabranjeno. Kada su vođe vidjele da je Muhammed, s.a.v., sve bolje i bolje priman i da se broj njegovih sljedbenika iz dana u dan povećavao, ponovo se uputiše Poslanikovom jedinom zaštitiniku, Ebu Talibu. Morali su ga uvjeriti da islam pretstavlja zaista ozbiljnu opasnost vjeri predaka.

 

“Ebu Talibe, cijenimo te zbog uglednog položaja i stare dobi. Dolazili smo ti i ranije sa istim zahtjevom - da spriječiš svog bratića u širenju nove vjere - ali se nisi mnogo obazirao na to. Stvar je postala nepodnošljiva. Nećemo više trpiti da nam vrijeđa bogove i kritikuje vjeru otaca. Sada ga ti spriječi, a ako nećeš mi ćemo se pobrinuti da ga ušutkamo. Spremni smo se boriti i protiv tebe ako treba.”

 

Riječi Kurejša su zvučale očajno prijeteće i Ebu Talib je uvidio opasnost. Obećao im je da će razgovarati sa Muhammedom, s.a.v.. Ovo je bila prilika da Ebu Talib vidi koliko vjere i samopouzdanja ima u grudima tog velikog čovjeka. Muhammedove riječi historija je zapisala zlatnim slovima:

 

“Dragi amidža, kunem se velikim Allahom da mi stave sunce u desnu ruku a mjesec u lijevu neću prestati zvati u vjeru i niti stati ka svome cilju. Tako će biti sve dok ne savladam sve prepreke ili život izgubim na tom putu”.

 

Muhammedove oči ispunjene suzama sijale su nepokolebljivom odlučnošću. Ebu Talib je stajao bez riječi, a Muhammed polahko krenuo da napusti prostoriju. Ebu Talib ga je gledao kako se udaljava pa ga pozva nazad i reče: “Allaha mi! Neću te prestati braniti, a ti radi i dalje ono što ti vjera traži.”[2] Mada nije otvoreno prihvatio islam, Ebu Talib je vjerovao u svog bratića kojeg je veoma volio.

 

Ponovo su se Kurejši bacili na rješenje svog problema. Sada su se sastali da otkriju pravi razlog Ebu Talibove velike vezanosti za Muhammeda, s.a.v.. Neko reče da ga štiti jer ga je othranio i usvojio kao sina. Ako bi mu pronašli dječaka boljeg od njega možda bi ga usvojio a njima prepustio Muhammeda s.a.v. Odabraše ‘Ammara sina Validovog, za kojeg kažu da je bio najljepši mladić u Mekki, i s njim se uputiše Ebu Talibovoj kući.

 

“Ebu Talibe, vidi Validovog malog, kako je lijep i pametan. Uzmi njega, a daj nama Muhammeda.” Kada je čuo ovo, povikao je na njih glasom punim ljutnje i crvena lica: “Kako li ste nepravedni prema meni!? Da vam ja odgajam sina, a dam svoje najdraže dijete da ga ubijete? Allaha mi neće moći tako!”

 

Kada su vidjeli da ni ovo nije pomoglo više se ne upuštaše s njim u razgovor. Sada su se okrenuli ka Muhammedu, s.a.v., želeći da pronađu njegove slabosti s nadom da ga preko njih pridobiju. Ovaj put su se uputili Ebu Talibovoj kući s novom ponudom. Ušli su i zatekli Muhammeda, s.a.v., u Ebu Talibovom prisustvu. Vođa grupe im se obrati: “Ebu Talibe, Muhammed unosi razdor u naše redove i ismijava našu vjeru. Ako ovo čini želeći doći do bogatsva, spremni smo ga dobro obogatiti; ako mu je cilj doći do visokog položaja, spremni smo ga postaviti za našeg vođu; ako je bolestan, u stanju smo mu dovesti najboljeg hećima da ga liječi…”

 

Ebu Talib se okrenu prema Muhammedu, s.a.v., i reče: “Čuješ li šta ti stariješine plemena nude u zamjenu da prestaneš napadati idole?”

“Od njih ništa ne želim. Osim toga, umjesto da mi sve to daju, bolje bi im bilo da prihvate samo jedno što ću im reći. To će im omogućiti vlast nad svim Arapima i strancima”, Poslanik, s.a.v., im je odgovorio.

“Reci šta je to?”, Ebu Džahl reče.

“Prihvatite da nema boga osim Allaha.” Poslanik, s.a.v., mu odgovori.

Na ovo se ovi počeše pogledati između se, sve dok jedan od njih ne reče: “Zar da napustimo svih trista šezdeset bogova i imamo samo jednog!?” Poslije ovoga vođe Kurejša su se podigle i ljutite napustile Ebu Talibovu kuću.

 

O ovome događaju je bio objavljen sljedeći ajet:

“Oni se čude što im je jedan od njih došao da ih opominje, i govore nevjernici: ‘Ovo je čarobnjak, lažov! Zar on da bogove svede na Boga jednog? To je zaista nešto veoma čudno!” I oni ugledni između njih krenuše: “Idite i ostanite pri klanjanju bogovima svojim, ovim se, uistinu, nešto veliko hoće! Za ovo nismo čuli u vjeri predaka naših; ovo nije ništa drugo već  namještena laž; zašto baš njemu, između nas, da bude poslana Opomena!?”

(K. 38:4-8)

_____________

[1] To je bio povik kojim su se Kurejši upozoravali na neposrednu opasnost.

[2]  Seerah-i Ibn Hisham, dio X, str. 265

 

Napadi Ebu Džehla postadoše sve učestaliji. Koristio je svaku priliku da zlostavlja i ponižava Muhammeda s.a.v. Hamza je bio jedan od njegovih rođaka i vjernih sljedbenika koji ga je branio od tog napasnika. Tako, pred skupinom Mekanlija, nakon što je čuo od drugih da mu je Ebu Džehl zlostavljao rođaka, Hamza ga je izudarao svojim lovačkim lukom. “Zašto si ga vrijeđao? I ja sam prihvatio njegovu vjeru, pa ako imaš nešto protiv pokaži to odmah sada,” reče Hamza.

 

Jednom Ebu Džahl javno obeća da će staviti kamen na Poslanikovu glavu kada bude klanjao. Međutim, kada je podigao kamen iznad Muhammedove glave, pred očima mu se prikaza scena koja ga primora da ustukne. Prisutni, koji su se iskupili da vide hoće li Ebu Džehl ispuniti obećanje, primijetili su strah na njegovom licu.

 

Ukba b. Ebi Mu’it je jednom ugledao Muhammeda s.a.v. kako ide pokraj Kabe. Odmotao je turban i načinio od njega omču koju je prebacio preko njegove glave. Onda ga je vukao sve dok ga nije udaljio od Svete kuće. Neki ljudi su ga oslobodili bojeći se osvete Hašimija.

 

Najveće patnje su dolazile od Ebu Leheba i njegove žene, Umme Džemile, Muhammedovih s.a.v. prvih komšija. Svaki dan su mu pred vrata bacali smeće, a stazu kojom bi prolazio zasipali su trnjem. Jednog dana su mu na glavu bacili ovčiji izmet.

 

Žrtve Kurejša su bili oni najnezaštićeniji, robovi i članovi porodica s malim brojem članova. Tako Umejja b. Kalaf svoju mržnju nije mogao ispoljiti na Muhammedu s.a.v. bojeći se njegovih rođaka, pa je njegov crni rob, Bilal, bio meta njegovih okrutnih napada. Golih leđa bi ga vezivao na vrelu pustinjsku zemlju, a na grudi bi mu navaljivao težak kamen, tražeći od njega da napusti islam. Međutim, Bilal i pored takvih muka nije popuštao.

 

Ammar, njegov otac Jasir i majka Sumejja prihvatiše islam. Kada za to saznadoše neprijatelji, istjeraše ih iz kuće i mučiše ih u vreloj pustinji. Rezaše ih sabljama, pržiše vatrom i udaraše bičem  od tanke kože. Jasir ne izdrža dugo i ispusti dušu pred ženom i sinom. Sumejja priđe Ebu Džehlu i reče mu da njena vjera nije postala manja. On uze koplje i njime je nemilosrdno ubi. Kada i bez majke ostade, da bi sačuvao goli život, Ammar reče mušricima ono što su željeli čuti. Potpuno shrvan onim što mu se desilo uputi se Muhammedu s.a.v. i prizna mu da se odrekao islama da bi sačuvao život.

 

“Da li se u tvom srcu išta promijenilo?” upita ga Poslanik. “Boga mi, srce mi je ispunjeno vjerom”, odgovori Ammar. “Ako je tako onda se ne boj da je sakriješ i spasiš se proganjanja”, savejtova ga Muhammed s.a.v.. O tome ovaj ajet bi objavljen:

“Allahova kazna čeka onoga koji zaniječe Allaha, nakon što je u Njega vjerovao, - osim ako bude na to primoran a srce mu ostane čvrsto u vjeri.” (K.16:106)

 

Jedno od riješenja za njihovu, iz dana u dan goru situaciju, bila je selidba u neko mjesto gdje neće biti proganjani zbog svoje vjere. Allah dž. kaže u Svojoj knjizi:

“O robovi Moji koji vjerujete, Moja je zemlja prostrana, zato se samo Meni klanjajte!” (K.29:56)

Ovaj ajet govori o dužnosti vjernika da izaberu za sebe mjesto boravka u kojem će biti u stanju pridržavati se Allahovih propisa.

 

Poslanik Muhammed s.a.v. je tačno znao kroz kakve nevolje prolaze njegovi sljedbenici. Njega su štitili rođaci, ali ta zaštita nije mogla obuhvatiti i sve njih. Jednog dana Poslanik s.a.v. im  je rekao: “Ako odete u Etiopiju živjet ćete bolje. Tamo vlada snažan i pravedan čovjek, pa u njoj niko nije tlačen. Tu možete biti sve dok Allah ne odluči drugačije.”

 

Poslanikove riječi imadoše snažnog efekta, pa neki još iste noći pokupiše stvari i uputiše se ka moru na zapadnoj strani Arabijskog poluostrva. Broj onih koji otputovaše bijaše deset, od kojih četvero bijahu žene. Kurejši saznadoše za njihovu nakanu, pa se dadoše u potjeru sa namjerom da ih vrate. Ali kada dođoše na obalu saznadoše da je brod za Etiopiju veće otplovio. Izbjegli muslimani za sobom ostaviše domove, porodice i sav imetak. Briga o tim stvarima bijaše im manja od želje da sačuvaju svoju vjeru. Uskoro se i druga grupa muslimana uputi za prvom. Vođa ove bio je Džafer b. Ebi Talib. Tako se broj izbjeglih muslimana koji pronađoše utočište u dalekoj Etiopiji pope se na osamdeset i tri.

 

Kurejši za njima poslaše dva izaslanika sa poklonima za kralja i njegove ministre. Njihov zadatak je bio da vrate izbjeglice nazad u Mekku.

 

Izaslanici opisaše izbjeglice kao neuračunljive osobe, koje su napustile vjeru predaka i slijede novotarije. Sada nastoje zloupotrijebiti kraljevu dobrotu i slobodu u njegovoj zemlji. Kralj pozva Džafera b. Ebi Taliba da ga lično ispita. “Zašto ste se odrekli vjere praotaca i prihvatili neku novu, koja se razlikuje i od naše, a i od vjere vašeg naroda?” –  upita kralj.

 

Džafer mu je ovako odgovorio: “Mi smo bili u velikom neznanju i obožavali kipove. Nismo se ustručavali jesti lešine, niti činiti svaku gadnu radnju. Komšije nismo poštovali. Naši jaki su tlačili naše slabe. Ljudi u rodbinskoj vezi su bili u zavadi, čak i ratovali jedni protiv drugih.

 

“Tako je bilo sve dok se jedan čovjek među nama, poznatog poštenja i iskrenosti, ne podiže, zadužen od Boga, da nas pozove da služimo samo jednom Bogu i da napustimo obožavanje raznih idola. On nam nalaže da vratimo povjerene stvari, da budemo čisti i uredni, da se odnosimo lijepo sa rodbinom i komšijama, da se između sebe ne napadamo i ne ubijamo bez valjanog razloga, da ne činimo blud, da lažno ne svjedočimo, ne otimamo imovinu siročadi i lažno ne optužujemo žene za prevaru.

 

“Kaže nam da klanjamo, postimo i dajemo zekat iz našeg imetka. Povjerovali smo mu i počeli smo služiti i zahvaljivati samo jednom Bogu. Tako smatramo dozvoljenim sve ono što je On dozvolio i zabranjenim sve ono što je On zabranio. Zbog svega toga Kurejši su se okrenuli protiv nas. Stavljaju nas na muke i ubijaju naše slabe. Time nas žele vratiti obožavanju kamenih idola i svojim običajima koje naša vjera smatra ponižavajućim. Pružali smo otpor sve dok smo imali snage. Kada više nismo mogli, da bismo sačuvali vjeru, napustili smo rodni grad, naše najmilije i svu imovinu i uputili se u ovu zemlju, jer smo čuli o prevednosti njenog vladara.”

 

Kada je čuo ovo, kralj zatraži od muslimana da mu pročitaju nešto iz Kur’ana. Džafer je odabrao ajete koje govore o Merjemi, majci Isaovoj. Kada ih čuše prisutnima se oči ispuniše suzama. Kralj reče: “Ono što je naš poslanik Isa donio i ono sa čime je vaš Poslanik došao potiče iz istog izvora. Vratite se mirni svojim kućama, jer ja vas nikad neću predati ovima.”  

 

 

 

Poslije pozivanja u islam rodbine, Poslaniku, s.a.v., je bilo objavljeno da uputi opsti poziv.

“Javno ispovjedaj ono sto ti se naredjuje i mnogobozaca se okani, Mi cemo te osloboditi onih koji se rugaju, koji pored Allaha drugog boga uzimaju.” (Kur'an,15:94-96)

Jednog dana Muhammed, s.a.v., se popeo na brdo iznad Mekke i glasno povikao: “Jaa Sabahah!” (To je bio povik kojim su Kurejsi upozoravali jedni druge na neposrednu opasnost) Pripadnici raznih plemena su se brzo okupili da cuju vijest.

“Ljudi, da li cete mi vjerovati ako vam kazem da iza ovog brda neprijateljska vojska krece prema vama s namjerom da vas napadne?”

“Vjerovati hocemo, jer do sada laz od tebe nismo culi”, gotovo uglas svi rekose.

“O Kurejsi, spasite se vatre! Ja vas ne mogu od Allaha sacuvati. Pazite se bolne muke! Ja sam vam kao covjek koji je ugledao vojsku neprijatelja kako ide prema njegovom narodu, pa im trci najbrze sto moze da ih opomene i spasi.”

Mada su Kurejsi manje-vise znali cemu je pozivao, ovakav dramatican nastup izazvao je strah u njihovim srcima. Tada je Ebu Leheb povikao: “Sram te bilo! Radi cega si nas zvao.” Poslije ovoga narod se razisao.

Da bi postigli odredjeni cilj u zivotu potrebno je da vjerujemo u njegovu ispravnost i uporno radimo na njegovom ostvarenju. Poslanikovo samo-pouzdanje i vjera kusani su mnogo puta od strane Kurejsa koji su uporno nastojali da ga odvrate od cilja. Uporan rad omogucio mu je da u potpunosti ispuni zadatak sa kojim ga je njegov Stvoritelj zaduzio.

Poslanik Muhammed s.a.v. je vec bio stvorio vjernu grupu sljedbenika kojoj su se svakim danom prikljucivali novi. Ovo je brinulo Kurejse. Nema sumnje da je ovaj pokret mogao biti smrvljen na samom pocetku, ali razlog zasto nije bio je taj sto su prvi muslimani poticali iz razlicitih mekanskih plemena i porodica, tako da Kurejsi nisu mogli poduzeti odlucnu zajednicku akciju. Poslije uzajamnih savjetovanja odluceno je da pokusaju “urazumiti” Muhammeda, s.a.v., prvo privlacnim ponudama, a zatim i prijetnjama. Deset godina su pokusavali da ga promijene i pridobiju, ali uzalud. Kada nista nije pomoglo odlucili su da ga ubiju. Tada mu je Allah, dz.s., naredio da preseli u Medinu.

Za vrijeme ovih deset godina glava porodice Hasim bijase Ebu Talib, covjek uzvisenog karaktera i plemenitih osobina. Njegova kuca bijase skloniste siromasnih i sirocadi. On, sam bijase uglednik Mekke, cuvar Ka'be i Muhammedov zastitnik poslije smrti Abdul Mutaliba. Grupa Kurejsa uputi se njemu i ovako mu se obrati: “Ebu Talibe, tvoj bratic vrijedja nase bogove, kritikuje nasa vjerovanja, ismijava nase drevne obicaje i tvrdi da su nasi preci zivjeli u zabludi. Reci mu da prestane ili ga predaj nama!”

Ebu Talib im lijepo odgovori, smiri ih i oni se vratise nista ne poduzimajuci. Medjutim islam se sirio, broj muslimana povecavao i nova vjera uzimala maha medju stanovnicima okolnih naselja i medju putujucim beduinima. “Nova knjiga” svojim neodoljivim ajetima polahko ali sigurno se uvlacila u srca Arapa. Poslanik, s.a.v., je narocito koristio priliku da predoci novu vjeru onima koji bi se okupljali u velikom broju oko svete Ka'be u mjesecima u kojima je ratovanje bilo zabranjeno. Kada su vodje vidjele da je Muhammed, s.a.v., sve bolje i bolje priman i da se broj njegovih sljedbenika iz dana u dan povecavao, ponovo se uputise Poslanikovom jedinom zastitiniku, Ebu Talibu. Morali su ga uvjeriti da islam predstavlja zaista ozbiljnu opasnost vjeri predaka.

“Ebu Talibe, cijenimo te zbog uglednog polozaja i stare dobi. Dolazili smo ti i ranije sa istim zahtjevom - da sprijecis svog bratica u sirenju nove vjere - ali se nisi mnogo obazirao na to. Stvar je postala nepodnosljiva. Necemo vise trpiti da nam vrijedja bogove i kritikuje vjeru otaca. Sada ga ti sprijeci, a ako neces mi cemo se pobrinuti da ga usutkamo. Spremni smo se boriti i protiv tebe ako treba.”

Rijeci Kurejsa su zvucale ocajno prijetece i Ebu Talib je uvidio opasnost. Obecao im je da ce razgovarati sa Muhammedom, s.a.v.. Ovo je bila prilika da Ebu Talib vidi koliko vjere i samopouzdanja ima u grudima tog velikog covjeka. Muhammedove rijeci historija je zapisala zlatnim slovima:

“Dragi amidza, kunem se velikim Allahom, da mi stave sunce u desnu ruku a mjesec u lijevu necu prestati zvati u vjeru i niti stati ka svome cilju. Tako ce biti sve dok ne savladam sve prepreke ili zivot izgubim na tom putu”.

Muhammedove oci ispunjene suzama sijale su nepokolebljivom odlucnoscu. Ebu Talib je stajao bez rijeci, a Muhammed s.a.v. polahko krenuo da napusti prostoriju. Ebu Talib ga je gledao kako se udaljava pa ga pozva nazad i rece: “Allaha mi! Necu te prestati braniti, a ti radi i dalje ono sto ti vjera trazi.” Mada nije otvoreno prihvatio islam, Ebu Talib je vjerovao u svog bratica kojeg je veoma volio.

Ponovo su se Kurejsi bacili na rijesenje svog problema. Sada su se sastali da otkriju pravi razlog Ebu Talibove velike vezanosti za Muhammeda, s.a.v.. Neko rece da ga stiti jer ga je othranio i usvojio kao sina. Ako bi mu pronasli djecaka boljeg od njega mozda bi ga usvojio a njima prepustio Muhammeda s.a.v. Odabrase ‘Ammara sina Validovog, za kojeg kazu da je bio najljepsi mladic u Mekki, i s njim se uputise Ebu Talibovoj kuci.

“Ebu Talibe, vidi Validovog malog, kako je lijep i pametan. Uzmi njega, a daj nama Muhammeda.” Kada je cuo ovo, povikao je na njih glasom punim ljutnje i crvena lica: “Kako li ste nepravedni prema meni!? Da vam ja odgajam sina, a dam svoje najdraze dijete da ga ubijete? Allaha mi nece moci tako!”

Kada su vidjeli da ni ovo nije pomoglo vise se ne upustase s njim u razgovor. Sada su se okrenuli ka Muhammedu, s.a.v., zeleci da pronadju njegove slabosti da ga preko njih pridobiju. Ovaj put su se uputili Ebu Talibovoj kuci s novom ponudom. Usli su i zatekli Muhammeda, s.a.v., u Ebu Talibovom prisustvu. Vodja grupe im se obrati: “Ebu Talibe, Muhammed unosi razdor u nase redove i ismijava nasu vjeru. Ako ovo cini zeleci doci do bogatsva, spremni smo ga dobro obogatiti; ako mu je cilj doci do visokog polozaja, spremni smo ga postaviti za naseg vodju; ako je bolestan, u stanju smo mu dovesti najboljeg hecima da ga lijeci…”

Ebu Talib se okrenu prema Muhammedu, s.a.v., i rece: “Cujes li sta ti starijesine plemena nude u zamjenu da prestanes napadati idole?”

“Od njih nista ne zelim. Osim toga, umjesto da mi sve to daju, bolje bi im bilo da prihvate samo jedno sto cu im reci. To ce im omoguciti vlast nad svim Arapima i strancima”, Poslanik, s.a.v., im je odgovorio.

“Reci sta je to?”, Ebu Dzahl rece.

“Prihvatite da nema boga osim Allaha.” Poslanik, s.a.v., mu odgovori.

Na ovo se ovi pocese pogledati izmedju se, sve dok jedan od njih ne rece: “Zar da napustimo svih trista sezdeset bogova i imamo samo jednog!?” Poslije ovoga vodje Kurejsa su se podigle i ljutite napustile Ebu Talibovu kucu.

O ovome dogadjaju je bio objavljen sljedeci ajet:

“Oni se cude sto im je jedan od njih dosao da ih opominje, i govore nevjernici: ‘Ovo je carobnjak, lazov! Zar on da bogove svede na Boga jednog? To je zaista nesto veoma cudno!” I oni ugledni izmedju njih rekose: “Idite i ostanite pri klanjanju bogovima svojim, ovim se, uistinu, nesto veliko hoce! Za ovo nismo culi u vjeri predaka nasih; ovo nije nista drugo vec namjestena laz; zasto bas njemu, izmedju nas, da bude poslana Opomena!?”

(K. 38:4-8)

 

 

Jednog dana, poslije zalaska sunca, vođe zakazaše sastanak u blizini Kabe. Na njega namjeravaše pozvati i Muhammeda (s.a.v.). Kada mu vijesnik reče da žele razgovarati, Poslanikovo lice se ozari i on se ponada da ga zovu jer su željeli prihvatiti Allahovu poruku. Među njima bijahu Utba, Šejba, Ebu Sufijan, Nazar b. Haris, Ebu Džehl i drugi uglednici.

 

Međutim, kada im se pridružio oni počeše razgovarati o problemima koje je uzrokovala njegova “nova vjera” i stadoše mu prigovarati zbog razdora i nesloge koje je prouzrokovao. Umjesto da se upusti u prepirku s njima, on je samo želio da mu kažu da li će ga prihvatiti i slijediti, ili ne. Međutim, oni mu kao uslov za vjerovanje postaviše čudne zahtjeve. O tome Kur’an kaže:

 

“Oni govore: ‘Nećemo ti vjerovati sve dok nam iz zemlje živu vodu ne izvedeš; ili dok ne budeš imao vrt od palmi i loze, pa da kroz njih svukuda rijeke provodiš; ili dok na nas nebo u parčadima ne oboriš, kao što tvrdiš; ili dok nam Allaha i meleke kao jamce ne dovedeš; ili dok ne budeš imao kuću od zlata ili dok se na nebo ne uspneš; a nećemo vjerovati ni da si se uspeo dok nam ne doneseš Knjigu da je čitamo.’ (K.17: 90-93)

 

Međutim, da li bi stvarno povjerovali kada bi i udovoljio svim ovim njihovim zahtjevima? Davali su mu do znanja da nisu namjeravali da mu vjeruju, a kamoli da ga slušaju i slijede. Poslanik s.a.v. im je pokazivao mu’džize i ranije. Tako na primjer, Kur’an govori o cijepanju mjeseca pred njihovim očima:

“I Mjesec se raspolovio! a oni, uvijek kada vide čudo, okreću glave i govore: ‘Čarolija neprestana!’” (K.54:1-2)

Ovo se desilo kada je grupa Jevreja došla Poslaniku s.a.v. i zahtijevala da rascijepi mjesec kao uslov za vjerovanje. On se molio i mjesec se raspolovio, poslije čega su oni prihvatili islam. Ebu Džehl mu i dalje nije vjerovao i pored toga što je bio svjedok tog čuda.

 

Ali zašto mu nisu vjerovali kada su ga do juče zvali “istinoljubivi” i “povjerljivi”? Za to je postojalo nekoliko razloga:

 

Neki ga nisu prihvatali jer su i sami željeli položaj Božijeg poslanika, ili su za to imali vlastite kandidate:

“I još kažu: ‘Trebalo ja da ovaj Kur’an bude objavljen nekom uglednom čovjeku iz jednog od ova dva grada.” (K.43:31)

 

Valid b. Mugejra se prepirao sa Poslanikom s.a.v. i tvrdio da je on bio podobniji da bude Božiji poslanik, jer je bio stariji, bogatiji i imao više djece. Drugi takav je bio Umeja b. Ebi Salt, koji je nagovještavao dolazak poslanika, ali kada je Muhammed s.a.v. došao sa Božijom porukom, Umeja, želeći poslanstvo za sebe, nikad mu nije povjerovao. Ebu Džehl je u jednom razgovoru sa Ahnasom rekao: “Mi i potomci Abdul Manafa smo se uvijek natjecali u veličini i ugledu. Sada kada nam je uspjelo da budemo jednaki, jedan od njih tvrdi da mu objava dolazi sa nebesa! Tako mi Boga, mi mu nikad nećemo povjerovati.”

 

Razlog zašto su odbijali islam bio je i njihov razvratan i razuzdan način života, kojem se islam suprotstavljao. Piće, kocka, blud, prepiranje, varanje, hvalisanje i slično, bile su navike koje nisu bili spremni napustiti. Kada bi slušali šta Kur’an kaže o kaznama za takve radnje u njima se javljala odbojnost prema islamu.

 

Još jedan od razloga bio je i strah od drugih idolopokloničkih plemena. Mekka je bila središte idolopoklonstva i mjesto u kojem su razna Arapska plemena čuvala svoje idole. Kurejši su bili smatrani čuvarima idola, i kao takvi bili veoma poštovani među Arapima. Bilo ih je strah da sa prihvatanjem islama ne izgube položaj i ugled. O ovome Kur’an kaže:

“Oni govore: ‘Ako s tobom budemo pravi put slijedili, bićemo brzo iz rodnog kraja protjerani.’” (K.28:57)

 

Pored svih tih razloga, Kurejši su se smatrali sposobnim da zaustave Muhammeda s.a.v.. Prvo su pokušali da se nagode s njim nudeći mu bogatstvo i položaj. Kada im to nije uspjelo pokušali su sa fizičkim napadima, strašenjem i zlostavljanjem. Ovo također nije pomagalo, jer su muslimani bili spremni napustiti Mekku u potrazi za boljim mjestom. Drugo, tim mjerama nisu mogli spriječiti druge, koji su dolazili u Mekku u danima hodočašća, da ih Muhammed s.a.v. upozna sa islamom. Oni bi ga slušali i kada bi se vratili svojim plemenima pričali bi o novom Poslaniku i njegovoj vjeri.

 

Ovoga su se Kurejši  veoma plašili.  

 

Zato su se dali u propagandu protiv Poslanika s.a.v. želeći da ga diskredituju i izoluju od društva. Ali odmah se javila prva teškoća: Šta reći o njemu? Zašto su ga mogli oklevetati? Za varanje – nisu, jer su mu neki od njih još uvijek povjeravali svoje vrijednosti na čuvanje. Njegovih četrdeset godina besprijekorno čistog života nisu im davale ni jedan razlog zbog kojeg bi ga mogli optužiti ili govoriti drugima da ga se klone.

 

Pred samu sezonu hodočašća Kurejši se okupiše u Dari Nadvi radi priprema za doček velikog broja posjetilaca. Valid se podiže i reče: “Dolaze nam dani u kojima će naš grad posjetiti mnogi gosti. Muhammed će nastojati iskoristiti ovaj period da širi svoju vjeru među Arapima. Moramo zajedno istupiti i iznijeti im jedinstven stav prema njemu i njegovoj vjeri. Ne smijemo dozvoliti da primijete razlike među nama, jer to će učiniti naše riječi nedjelotvornim. Sada predlažite šta da im kažemo o njemu?”

 

Jedan ustade i reče: “Recimo da je prorok.” Validu se ovo nije dopalo, jer ono što Muhammed (s.a.v.) govori nisu riječi proroka. Jedan reče da kažu da je lud. Valid se i ovome usprotivio, jer bi se lahko otkrilo da on nije lud čovjek. Onda su se dali u diskusiju na čijem kraju su se složili da ga proglase spretnim magičarem. Razlog za to je bio magični efekat koji su njegove riječi i knjiga (Kur’an) ostavljale na slušaoca. I kako je taj spretni magičar uspio da stvori razdor među njima, ni jedna Arapska zajednica neće biti od njega sigurna. Ovim Kurejši postupiše kao i narodi prije njih o kojima nam i časni Kur’an govori:

“I tako je bilo, ni onima prije ovih nije došao ni jedan poslanik a da nisu rekli: ‘Čarobnjak je!’, ili: ‘Lud je!’”. (K.51:52) 

 

Da privuku pažnju drugih i odvrate ih od Muhammeda (s.a.v.), koristili su Nazara b. Harisa, koji je proveo mnoge godine u Iraku i bio upoznat sa događajima iz života perzijskih kraljeva, njihovim bitkama, herojima i raskošnim dvorcima. Vođe Kurejša su pozdravile njegovu ideju da se pojavi na javnim mjestima i privlači druge svojim pričama. Tako bi Nazar, gdje god bi došao, hvalisavo govorio: “Narode, kakva je razlika između mog govora i Muhammedovog? On vam priča o narodima koje je Bog kaznio, a ja vam govorim o narodima koje je Bog usrećio, o njihovim kraljevima i bogatim palačama.” O ovome nam Kur’an kaže:

“Među ljudima je i onaj koji kupuje priče za razonodu, da bi s Allahova puta iz neznanja odvodio i da bi ga predmetom za ismijavanje uzimao. Takve čeka sramna kazna. A kada se njemu naši ajeti kazuju, on oholo glavu okreće, kao da ih nije ni čuo, kao da je gluh – zato mu navijesti patnju nesnosnu.” (K.31:6-7)

 

Sljedeća mjera je bila spriječavanje drugih da slušaju Muhammeda s.a.v. Odredili su ljude koji su se trebali tajno pomiješati sa drugima i kada bi vidjeli da neko želi prići Muhammedu s.a.v. oni su ga trebali spriječili ili odvratili od slušanja na svaki način, čak i pravljenjem buke. I o ovome Kur’an govori:

“Oni koji ne vjeruju govore: ‘Ne slušajte ovaj Kur’an, nego pravite buku da bi ste ga nadvikali!’” (K.41:26)

 

Kada bi za nekoga od ugleda saznali da naginje islamu, prilazili bi mu posebni ljudi da ga spriječe u njegovom prihvatanju. Tako, na primjer, Aša Ebu Basir, čuveni pjesnik Arabije tog vremena, ču za islam i njegovog Poslanika i u srcu osjeti neku draž i privlačnost prema njemu. Zato on odluči da lično posjeti Muhammeda s.a.v.. Mušrici saznadoše za to pa ga prije putovanja u Mekku nekoliko njih posjeti.

 “Ebu Basire, Muhammedova vjera nije za tebe. U njoj ti nema druge žene osim tvoje,” rekoše mu.

“Neka i nema, jer ja preljubu ne činim”, odgovori on.

“U njoj ti je i vino zabranjeno”, nastaviše ovi.

On je volio popiti pa mu ovo teško pade.

“Hm… Ako je tako onda ću piti još godinu dana, pa ću onda prihvatiti islam”, reče pjesnik.

 

Ali ne bi tako. Smrt ga sustiže prije isteka te godine i on završi kao nevjernik.

 

 

U namjeri da zaustave Muhammedovu (s.a.v.) novu vjeru, Kurejsi odlucise da ekonomski uniste muslimane. Napravise ugovor kojeg napisa Mensur b. Akrama i kojeg potvrdi sam Vrhovni savjet. U njemu su se zavjetovali da ce zabraniti svaku vrstu kupoprodaje, druzenje i ulazenje u brak sa Muhammedom (s.a.v.) i njegovim sljedbenicima, kao i da ce pomagati njihove protivnike.

Kada je saznao o ugovoru, Ebu Talib je okupi familiju i savjetova im da ne napustaju Muhammeda s.a.v., nego da zajedno s njim isele iz Mekke u obliznju dolinu. Kada su izgradili kuce, radije kolibe, Ebu Talib naredjuje da se izgradi osmatracnica sa koje ce motriti prilaz malom naselju.

Blokada je trajala tri godine. Za to vrijeme su Hasimije prolazili kroz velike teskoce. Ponekad je jedna hurma bila obrok, pa cak se i ona morala dijeliti. Takve uslove najteze su podnosila djeca. Prolaznici bi cesto culi njihov plac, pa bi o tome pricali kada bi navratili u Mekku.

Samo u mjesecima hodocasca, kada su musrici smatrali svako nasilje zabranjenim, muslimani su se usudjivali dolaziti do trznice da bi se opskrbili osnovnim zivotnim namirnicama. Ali, i u tome bi im se suprotstavljali Kurejsi. Kada bi neki musliman zelio kupiti sebi namirnice, neko bi se nasao da kupi istu robu, ali po puno vecoj cijeni. Ebu Leheb bi dolazio na pijacu i govorio: “Ljudi, povecajte cijene i onemogucite Muhammedove (s.a.v.) sljedbenike da ista kupe.” On sam bi uvijek dobro placao da bi osigurao odrzanje visokih cijena.

Godine u izolaciji su prolazile, ali cvrstina vjere Hasimija nije se mijenjala. Njihov jadan izgled i patnje djece pocese da izazivaju sazaljenje kod nekih Mekanlija. Hakim b. Hizam podje po noci dovoditi kamilu natovarenu brasnom i hurmama u blizinu doline i onda je pustati da sama ide gladnim muslimanima. Jednog dana Hisam b. Umar ode do Zuhejra b. Ebi Umeje, koji je bio praunuk Abdul Muttaliba, pa mu rece: “Kako mozes jesti i dobro se oblaciti kada ti rodjaci

gladuju i hodaju goli i bosi? Da si tako nesto predlagao Ebu Dzehlu da uradi njegovoj rodbini on nikad ne bi pristao.” Zuhejr rece da on sam ne moze nista promijeniti. Hisam mu obeca da ce pronaci jos nekoga da ih podrzi da poniste sraman ugovor. I zaista, stanje u kojem su bili Hasimije smetalo je i mnogim drugima. Nekoliko njih se sastadose i odlucise da ukinu ugovor. Kada su otisli do mjesta gdje je bio pohranjen na|ose da su crvi pojeli citav dokumenat osim rijeci “ U ime Gospodara…” kojima je bio pocinjao .

Poslije toga Hasimije su se vratile kucama. Ali radost povratka za Muhammeda s.a.v. nije puno trajala. Godine teskog zivota ostavile su posljedice na zdravlje, narocito starijih. Samo sto su se izbavili iz jedne nevolje, muslimane je zadesila druga: smrt Ebu Taliba - glavnog zastitnika i garancije sigurnosti za Muhammeda s.a.v.

Ebu Talib r.a.

Muhammed s.a.v. je bio dio njegove porodice od osme godine pa sve do danas, kada je navrsavao pedesetu. Davao je prednost Muhammedu cak i nad vlastitiom djecom. Hranio ga je sve dok se nije osamostalio, a kada je poceo sa misijom on mu je bio glavni oslonac i zastita.

Predstavimo sebi ovu posebnu vezu izmedju poslanika Muhammeda s.a.v. i njegovog amidze Ebu Taliba sa nekoliko primjera.

Jednom je Mekku zadesila velika susa. U takvim slucajevima se trazilo od najpoboznijih osoba da se mole za kisu. Zato Kurejsi do|ose Ebu Talibu i zamolise ga da se moli. Ebu Talib pristade, pa uze za ruku Muhammeda s.a.v., koji je tada bio jos dijete, i naslanjajuci se na zid Kabe rece: “Gospodaru, posalji nam kisu u ime ovog djecaka …” Historicari pisu da za vrijeme njegovog moljenja na nebu nije bilo ni jednog oblaka. Kada je zavrsio, oblaci pocese nadolaziti i prilike za kisu postajase sve izglednije. Onda podje grmiti i pljuskovi stadose zalijevati zednu zemnju .

Zaista je Ebu Talib mnogo volio Muhammeda s.a.v. Ali zasto je bio spreman zrtvovati imetak, polozaj pa cak i zivot za njega? Neki to tumace kao rodbinsku ljubav. Ali koji otac vise voli bratovo dijete od svoje djece? Kada su bili u kolibama za vrijeme one tri godine, plaseci se za Muhammedovu sigurnost, Ebu Talib je svake noci na Muhammedovo mjesto stavljao jednog od svojih sinova, a njega stavljao da spava na mjestima vlastitih sinova. Zaista je on iskreno vjerovao u ono sa cime mu je bratic dosao, i ta iskrena vjera bila je glavni pokretac njegovih akcija i razlog za njegovu veliku privrzenost i ljubav. Ebu Talib je bio svjedok Abdul Mutalibovog ponasanja prema Muhammedu. On bi cak ustajao u njegovom prisustvu u znak postovanja. Mnoge starjesine bi mu prigovarale zbog toga. “Zar ti da ustajes pred djetetom!?” Ebu Talib je pamtio oceve rijeci kojima bi im odgovarao: “U ovom mom unuku veliki je covjek.”

Historicari su zabiljezili mnoge Ebu Talibove stihove iz kojih se jasno vide njegova vjerovanja. Jedan od njih je sljedeci:

Uglednici znajte da Muhammed Poslanik je,

Bas onako kao sto Musa i Isa to bijahu prije.

U drugoj poemi Ebu Talib kaze:

Da li znate da Muhammeda za Bozijeg Poslanika drzimo, isto onako kako za Musaa, sina Imranova, da je Boziji Poslanik govorimo…

Jednom u prisustvu Ebu Taliba, nakon sto su ga bezuspjesno nagovarali da prestane podrzavati Muhammeda s.a.v., Ukba b. Ebi Muit podje prijetece govoriti: “Ostavi ga! Ne vrijedi ga vise savjetovati. Muhammeda treba ubiti i tako s njim jednom zauvijek zavrsiti.”

Tog dana Muhammed s.a.v. je izasao iz kuce i nije ga bilo citavog dana. U vece Ebu Taliba obuze nelagodan osjecaj. Na um mu padose Ukbine rijeci i zla slutnja mu prostruju kroz glavu. On posla nekoga da provjeri da li je Muhammed s.a.v u kuci nekog od rodjaka. Kada ga nigdje ne nadjose, Ebu Talib zakljuci da su Kurejsi ispunili prijetnju i ubili Muhammeda s.a.v. Odmah odluci da im pokaze sta znaci povrijediti nekoga za ciju bezbijednost je bio on odgovoran. Pozva hasimijske mladice i naredi im da sakriju nozeve u odjecu i da zajedno sa njim podju do Kabe. Kada stignu tamo neka svako od njih sjedne do jednog od uglednika ili vodje, i kada ga cuju da kaze: “O vodje Kurejsa, hocu Muhammeda od vas!”, da svako od njih ubije njemu najblizeg.

Bas kada su se spremali da krenu Haris b. Zejd dodje, pa kada saznade gdje i zasto su se uputili, rece im da je Muhammed s.a.v. u jednoj kuci u drustvu muslimana. On im rece da se vrate i sam ode da o svemu obavijesti Muhammeda s.a.v. Kada je on zurno dosao, Ebu Talib ga je docekao rasirenih ruku i sa suzama u ocima. “Muhammede, gdje si bio? Da li ti se ista dogodilo?”, Ebu Talib ga je brizljivo pitao.

Ipak, briga da ne ubiju Muhammeda s.a.v. nije ga napustala. Ako to danas nisu ucinili ucinit ce to sutra. Zbog toga on odluci da ih javno upozori i zaprijeti da ne pokusavaju takvo nesto.

Sutradan, kada su uglednici poceli zauzimati mjesta u blizini Kabe, paznju im privuce Ebu Talib okruzen brojnim mladicima ozbiljnih lica.

“Juce nismo mogli naci Muhammeda, pa sam pomislio da ste uradili ono sta vam je Ukba predlagao, i da ste ga ubili”, poce Ebu Talib, “Zato sam bio odlucio da dodjem ovdje sa ovim momcima. Svakom od njih sam bio naredio da sjedne u blizinu jednog od vas i da ga na moj znak napadne i ubije. Srecom, nasao sam Muhammeda (s.a.v.) ziva i zdrava.” Onda je naredio da momci pokazu nozeve koje su krili, i onda zavrsio govor rijecima: “Allaha mi, da ste ga ubili ne bi postedio ni jednog od vas, i borio bih se s vama do zadnjeg covjeka…”

Kada je Poslaniku s.a.v. bilo naredjeno da pozove rodjake, Ebu Talib ga je hrabrio rijecima: “Ustani braticu! Tvoj polozaj je visok, a tvoja vjera plemenita. Ti si sin velikog covjeka. Ako te jezik povrijedi, ustace neko da te odbrani, i ostre sablje ce da odsjeku jezike tvojih neprijatelja. Bogami, Arapi ce biti pitomi pred tobom, kao sto je mladunce kamile pitomo pred njegovom majkom.”

Ovako je Ebu Talib stitio Muhammeda s.a.v. punih cetrdeset dvije godine. Narocitu hrabrost je pokazao i najvise se zrtvovao zadnjih deset godina, u kojima je Muhammed s.a.v. otvoreno pozivao u islam. Jedini razlozi za tu upornost i hrabrost bili su njegova cvrsta vjera i zato sto je shvatio vaznost Muhammedove misije. I, dodajuci zrtvovanje njegovog sina, Alija, znacenje stihova Ibn Ebil Hadida postaje sasvim jasno:

Da Ebu Taliba i njegovog sina nije bilo, ni vjere ne bi bilo. On je Muhammedov oslonac u Mekki bio, a u Medini u virove smrti njegov sin se za njega bacao.

Kada je umirao u Ebu Talibovoj oporuci je stajalo: “… Zaduzujem vas Muhammedom (s.a.v), povjerljivim i istinoljubivm, najboljih vrlina medju Arapima. Donio je vjeru koju srca prihvataju, ali jezici protiv nje govore. Vidim da ce je prihvatiti slabi i bespomocni, i da ce, na kraju, poniziti ugledne Kurejse. … Djeco moja, budite mu prijatelji i pomozite njegovu vjeru, jer uspjesan je onaj koji nju podrzi. Da mi smrt da jos vremena nastavio bih ga cuvati od svih opasnosti.”

Kada je hazreti Alija obavijestio Poslanika s.a.v. o Ebu Taliboj smrti, on je gorko zaplakao. Onda je pokazao hazreti Aliji kako da mu da gusul, kafan, i kako da ga ukopa. Poslije toga je on s.a.v. sam dovio za umrlu dusu.

Na kraju, upitat cemo se kako je moguce da neki smatraju Ebu Taliba nevjernikom? Zaista je to rezultat dugogodisnje propagandne kampanje Muavijie ibn Sufijana protiv hazreti Alije . Ona je imala za cilj i da strgne ugled sa njegovog oca. Kako je moguce da nevjernikom smatraju Ebu Taliba a Ebu Sufijana vjernikom? On je bio nevjernik i umro takav. Pred samu smrt, kada je dozivio da se vlast vrati u ruke njegove familije rekao je: “Ovo je stvarnost.… Nema obecane kazne ni nagrade, nema dzenneta ni dzehennema, nema prozivljenja niti Sudnjeg dana. ”

Neko je pomenuo Ebu Taliba pred imamom Zejnul Abidinom. “Pitam se kako neko moze sumnjati u Ebu Talibovu vjeru, kada zena muslimanka ne moze biti u braku sa nevjernikom. Fatima b. Esad je bila medju prvim zenama koje su prihvatile islam, i ostala je u braku sa Ebu Talibom sve do kraja njegovog zivota”, Imam je rekao.

Imam Muhammed Bakir kaze: “Ebu Talibova vjera je bila iznad vjera mnogih drugih, i Ali je uredio da hadz bude obavljen u njegovo ime.”

Imam Dzafer Sadik kaze da je “Ebu Talib slicio vjernicima koji su se krili u pecini . Vjerovali su, ali su se morali pretvarati da ne vjeruju, i zbog toga ce biti dvostruko nagradjeni.”

Ebu Talib je bio jedna od vodecih licnosti islama, i kao takav umro je kao istinski vjernik. On je bio ono Muhammedovo utociste o kojem nam sam casni Kuran govori:

“… Zar nisi siroce bio, pa ti je On utociste pruzio…? (K. 93:6)

Nazad na sadrzaj

Tvrđave Hajber - novi izvor opasnosti

Od dana kada je islam došao u Medinu, jevreji su postajali sve više neprijateljski raspoloženi prema Poslaniku s.a.v. i muslimanima. Na kraju je njihovo neprijateljstvo preraslo neprijateljstvo Kurejša, koji su odmah po pojavi islama u Mekku prisilili muslimane da učine hidžru. Oni koji su živjeli u Medini ili u njenoj okolici morali su biti uklonjeni zbog njihovih opasnih aktivnosti protiv Poslanika i muslimana. Jedna grupa je bila pogubljena dok su plemena Kajnuka i Nuzejr bila protjerana. Protjerani jevreji su migrirali u područje zvano Hajber.

Hajber je bila plodna dolina udaljena oko 140 km sjeverno od Medine. Tamo su jevreji prije islama izgradili sedam jakih tvrđava u kojima su obitavali. Kako je predio bio prigodan za poljoprivredu, tamošnji stanovnici su bili sposobni zemljoradnici, i još uz to, bogati trgovci i vješti ratnici. Tu je bilo oko dvadeset hiljada žitelja.

Glavna krivica jevreja Hajbera bila je ta što su oni, pomoću svog bogatstva, podsticali arapska plemena da napadnu grad islama, Medinu, što je i rezultiralo u opkoljavanju grada i bici kod iskopa. Dobro izabrana taktika muslimana pomogla im je da odbiju ovaj napad i nastave da žive u Medini. Prljave igre jevreja primorale su Poslanika s.a.v. da počne da razmišlja kako da uništi ovaj izvor nemira za zajednicu muslimana. Bilo je vrlo moguće, ako se to ne bi uradilo da će jevreji biti spremni potrošiti velike količine novca i sredstava da ponovo organizuju mušrike protiv muslimana. Pokazalo se da je njihova slijepa privrženost jevrejskoj vjeri daleko veća od privrženosti mušrika prema njihovoj idolopokloničkoj vjeri. Dok su arapi prelazili na islam u hiljadama, tek šačica jevreja je bila prihvatila islam.

Drugi razlog zbog kojeg je Poslanik s.a.v. morao nešto učiniti s jevrejima Hajbera bila je činjenica da je on već kontaktirao sve veće države u svijetu i pozvao ih u islam. Tim činom je skrenuo pažnju na sebe i dešavanja na arabijskom poluostrvu. Ako bi neka od tih svjetskih sila odlučila da krene u akciju protiv islama, neprijateljski raspoloženi jevreji bi predstavljali idealnu pomoć.

Ovo je bila dobra prilika da se riješi ovaj problem jednom za svagda. Poslije hudejbijskog sporazuma muslimani više nisu morali strahovati od napada Kurejša i, prema tom ugovoru, Kurejšima nije bilo dozvoljeno da pomažu jevrejima. Uskoro ćemo vidjeti kako je Poslanik s.a.v. spriječio druga arapska plemena da ne priteknu u pomoć jevrejima Hajbera. Iz upravo navedenih razloga Poslanik s.a.v. je naredio muslimanima da se pripreme i krenu da osvoje zadnje uporište jevreja na Arapskom poluostrvu. Dozvolio je samo onima koji su bili prisutni s njim pri potpisivanju Hudejbijskog ugovora da učestvuju u ovom pohodu. Drugi su se mogli pridružiti ali nisu imali prava da učestvuju u podjeli ratnog plijena.

Poslanik s.a.v. je postavio Ghajlu b. Leithia kao svog zamjenika u Medini. Zastavu bijele boje predao je hazreti ‘Âliju i onda naredio muslimanima pokret. U želji da vojska što prije dodje do odredišta naredio je svom tjeraču kamile, ‘Amiru b. Akwa da recituje sljedeće stihove.

Allaha mi, da nas On nije blagoslovio, mi bismo zavedeni bili;

Sadaku ne bi davali niti bi se Njemu klanjali.

Mi smo narod koji ne podnosi da ga neko tlači ili protiv njega druge podbada.

Bože, učini da budemo uporni i učcvrsti nas na pravom putu.

Ovi stihovi jasno govore o razlozima ovog pohoda muslimana. Jevreji su bili ti koji su ih pokusali tlaciti i podbadati druge protiv njih, i da bi se oslobodili ovih tlacitelja muslimani su bili ustali protiv njih.

Dobro je poznato da je Poslanik s.a.v. itekako vodio racuna taktickom zavaravanju neprijatelja. Tako je on i ovaj put poduzeo sve mjere da njegova namjera o napadu na Hajber bude tajna. Ovo je bilo potrebno da bi muslimani uspjeli iznenaditi neprijatelja i opkoliti njegova utvrdjenja prije nego se on snabdije s namirnicama i oruzjem i pripremi za dugu opsadu. Takodjer, kada se nije znalo kuda se vojska muslimana uputila, onda ni jedno od neprijateljski raspolozenih plemena nije moglo biti sigurno od napada. Zbog toga su se morali pripremati za vlastitu odbranu umjesto da razmisljaju o pruzanju pomoci nekom od prijateljskih plemena za koje bi se sigurno znalo da ce biti napadnuto.

Kada je vojska muslimana napustala Medinu, mislilo se da se Poslanik s.a.v. uputio da napadne arapska plemena Ghatfan i Fazara, koja su bila saveznici jevreja u bici kod iskopa. Medjutim, kada su stigli do pustinje Radzi, Poslanik s.a.v. je naredio da se krene u pravcu Hajbera. Ovim manevrom muslimani su dosli u poziciju da sprijece pomenuta arapska plemena da priteknu u pomoc jevrejima Hajbera. Tako, za citavo vrijeme jednomjesecne opsade ta plemena nisu bila u stanju da pruze ikakvu pomoc svojim saveznicima.

Poslanik s.a.v. je u ovom pohodu bio u pratnji 1600 ratnika, medju njima i dvije stotine konjanika. Kada su dosli u blizinu Hajbera, Poslanik s.a.v. se pomolio: “Boze, Ti si Gospodar nebesa i svega onog sto je u njima, i Gospodar zemlje i svega onog sto je na njoj … Trazim od Tebe dobro ovog predjela, dobro njegovih stanovnika i dobro svega sto je u njemu, i trazim od Tebe zastitu od njegova zla, od zla njegovih stanovnika i od zla svega sto je u njemu.” Ova molitva nije bila molitva osvajaca koji je dosao da pripoji dio teritorije svojoj teritoriji. Nego, to je bila molitva lidera koji je bio primoran da dodje u to mjesto da bi se direktno suocio s opasnoscu koja se nadvijala nad narodom tog lidera. Ova tvrdnja je dokazana cinjenicom da je Poslanik s.a.v., nakon sto je zauzeo sve jevrejske tvrdjave, napustio Hajber i ostavio jevreje da i dalje budu u posjedu svojih imanja, cak i bez placanja ikakvih taksi muslimanima u Medini.

Tvrdjave Hejbera imale su sljedeca imena: Na'im, Kamus, Katibah, Nastãt, Sîk, Vatih i Sulãlim. Svaka je imala visoke kule s kojih su izvidnici bili u stanju da na daleko primjete svako sumnjivo kretanje. Zidine i kule tvrdjava su bile napravljenje na takav nacin da su njeni stanovnici imali, uz koristenje kamenja i katapulta, potpunu kontrolu nad svim prilazima tvrdjavama. Takodjer su jevreji u njima drzali dovoljne zalihe vode i hrane. Zidovi tvrdjave su bili toliko debeli da ih se nije moglo probiti, sve i kad bi prilaz njima bio neometan. Muslimani su morali maksimalno iskoristiti svoje ratne vjestine i sredstva da bi bili u stanju da vode rat s ovako snaznim i dobro utvrdjenim neprijateljem. Prva stvar koja se morala uciniti bila je zauzimanje svih puteva i prilaza tvrdjavama. To je bilo uradjeno za vrijeme noci na tako strucan nacin tako da izvidnici s kula nisu bili nista primijetili. U jutro, kada su seljaci krenuli sa stokom i alatima ka svojim njivama izvan tvrdjava bili su potpuno iznenadjeni s prizorom koji su ugledali. Vojnici islama su stajali ispred njih u punoj ratnoj opremi. Nakon sto su se oporavili od trenutnog soka, trkom su se vratili u tvrdjave i obavijestili druge da je Poslanik s.a.v. tu s vojskom. Vrata tvrdjava se odmah zatvorise i zabarikadirase, i jevrejski lideri organizovase ratno vijece. Kada je Poslanik s.a.v. vidio razbacane motike, lopate i krampove koje su uspaniceni jevreji pobacali, rekao je: “Allahuekber! Upropasten je Hajber. Kada mi dodjemo nekom narodu - teska vremena dolaze onima koji su bili opomenuti.” Jevreji donijese odluku da se odbrana vrsi sa vrha zidina bacanjem kamenja i gadjanjem strijelama. Samo u odredjenim slucajevima najbolji jevrejski vitezovi bi izlazili vani da se suoce s muslimanima. Jevreji su se drzali ovog plana do kraja tako da su bili u stanju da se odupru muslimanima za jedan citav mjesec. Ponekad se neka tvrdjava napadala i po deset dana ali bez uspjeha.

Muslimani bijahu postavili svoj logor na ne bas pogodnom mjestu s vojne tacke gledista. Jevreji sa zidina imali su potpun pregled nad aktivnostima muslimana, dok su neki od njih bili u stanju da dobace svoje strijele i do centra logora. Zbog toga je iskusni ratnik, Hubab b. Munzir, dosao do Poslanika s.a.v. i rekao mu: “Ako smo se ovdje ulogorili vodjeni Allahovom objavom, onda nemam nista protiv jer su Njegova naredjenja iznad nasih zelja i misljenja. Medjutim, ako to nije slucaj, i ako u tome mozemo iznijeti svoje misljenje, onda sam duzan da kazem da se ovo mjesto moze vidjeti od strane neprijatelja, i da je toliko blizu utvrdjenju Nastãt da nas oni mogu gadjati strijelama iz njega.” Poslanik s.a.v. mu, drzeci se jednog od najosnovnijih principa islama (tj. principa sure ili dogovaranja i uvazavanja misljenja drugih), rece: “Pokazi nam bolje mjesto i odmah cemo se premjestiti.” Nakon sto je pregledao teren, Hubab je predlozio mjesto koje se nalazilo iza palminih stabala. Poslanik s.a.v. onda naredi da se logor premjesti tamo.

O bici na Hajberu nemamo puno historijskih detalja. Medjutim, sigurno se zna da je vojska islama vrsila opsade i osvajala tvrdjave jednu po jednu, tako sto bi prvo presjekla sve veze neke tvrdjave s drugima i onda je napadala sve dok je ne bi osvojila. Onda bi prelazila na osvajanje druge. Trebalo je najvise vremena da se osvoje one tvrdjave koje su bile povezane s drugima putem podzemnih kanala ili ciji su branioci pokazivali tvrdoglavu upornost. U slucajevima onih usamljenih tvrdjava, ciji su branioci bili ispunjeni strahopostovanjem prema vojsci islama, osvajanje je islo glatko i gotovo bez prolijevanja krvi.

Prema historicarima, prva tvrdjava Hajbera koja je pala u ruke muslimana, nakon velikog napora, bila je tvrdjava Na'im. U jednom od napada poginuo je Mahmud b. Maslamah Ansari, jedan od poznatih Poslanikovih ashaba. Za vrijeme njene opsade pedeset muslimana bilo je ranjeno. Mahmud je bio pogodjen kamenom bacenim s vrha tvrdjave. Poslije ove, na redu je bila tvrdjava Kamus ciji je upravitelj bio Ibn Abil Hakik. Uskoro i ona bi osvojena. Medju njenim stanovnicima bila je i Safija, kcerka jevreja Haja b. Ahtaba. Ona ce kasnije postati Poslanikova zena.

Osvajanjem ovih dviju tvrdjava moral u redovima muslimana vidno se poveca, dok u redovima jevreja on vidno opade. Ipak, muslimani su bili u nezavidnoj situaciji jer, i pored osvajanja pomenutih tvrdjava, hrane nije bilo dovoljno. Hrana je bila cuvana u jednoj od neosvojenih tvrdjava. I pored gladi koja je sada zavladala u redovima muslimana, Poslanik s.a.v. se pobrinuo da muslimani drze do principa islama. Tako, kada se pojavio cobanin kojeg su jevreji bili unajmili sa stadom ovaca, ocekivalo se da s gladovanjem bude svrseno. ^obanin je dosao Poslaniku s.a.v. i zatrazio od njega da mu objasni islam. Kada je to ucinjeno na njegovom licu se pojavise znakovi zadovoljstva i on iskaza zelju da se ukljuci u redove muslimana. Nakon toga rece: “Jevreji su mi povjerili ove ovce na cuvanje. Sta da radim s njima sada kada ne zelim vise da im se vratim.” Poslanik s.a.v. mu rece u prisustvu gladnih vojnika islama: “U mojoj vjeri iznevjeriti nesto sto su ti drugi povjerili predstavlja veliki grijeh. Zbog toga moras odvesti stado do ulaza u tvrdjavu i onda ga natjerati prema njemu.” On uradi ono sto mu bi receno i prikljuci se muslimanima koji su napadali njene zidine. U jednom od napada pogodi ga kamen i usmrti ga na licu mjesta. Tako, on postade sehid a da nije uspio klanjati ni jedan rekjat.

Nema sumnje da je Poslanik s.a.v., koji je jos u mladosti zaradio sebi naziv emîn (povjerljivi), bio takav u svim prilikama. Jevrejima je bilo dozvoljeno da svaki dan izvode svoja stada iz tvrdjave na ispasu prolazeci ispred gladnih vojnika. Muslimani nisu uzimali zivotinje i klali ih radi mesa, osim jednom, kada je glad postala za ne izdrzati. Tada je Poslanik s.a.v. naredio da se uzmu samo dvije ovce i zakolju, a ostale puste da idu sa svojim cobanima. Kada su se muslimani opet poceli zaliti na glad, Poslanik s.a.v. se pomolio: “O Gospodaru! Pomozi vojnicima islama da osvoje tvrdjavu u kojoj se cuva hrana.” On im nije dozvolio da prisvajaju imovinu jevreja prije konacne pobjede.

Uzimajuci u obzir ove historijske cinjenice o ponasanju Poslanika islama i njegovih sljedbenika za vrijeme rata, jasno se vidi koliko su neosnovane izjave pojedinih orijentalista koji su zeljeli predstaviti bitke koje su muslimani vodili kao pljacke u kojima se nije vodilo brige o pravdi i moralnim principima. Gore navedeni primjer dokazuje suprotno, jer Poslanik s.a.v., cak i u najnepovoljnijim uslovima, kada su on i njegovi sljedbenici bili suoceni sa gladju i smrcu, nije dozvolio cobaninu da iznevjeri jevreje koji su mu dali ovce na cuvanje.

Nakon osvajanja pomenutih tvrdjava muslimani su skoncentrisali svoje snage oko tvrdjava Vatih i Sulãlim. Medjutim, jevreji su uspjevali odbiti svaki napad i vojska islama nije mogla prodrijeti ni u jednu od njih bez obzira na ulozen trud i pozrtvovanje. Broj poginulih medju muslimanima bio je velik. Napadali su na tvrdjave punih deset dana i svaki dan bi se vracali u logor neobavljenog posla. Jednog dana Ebu Bekr bi poslan da rukovodi napadima. Nosio je bijelu zastavu a za njim je isla vojska. Medjutim, nakon prvog sukoba s neprijateljem, postade jasno da vojska islama nece uspjeti u svojoj nakani. Za neuspjeh komandant je kritikovao vojnike a vojnici komandanta. Sljedeceg dana komandovanje vojskom bi povjereno Umaru. Medjutim, njemu se desi isto kao njegovom predhodniku. Prema Taberiju (Tarikh Taberi, dio II, str. 300), Umar jos zastrasi Poslanikove ashabe pricom o hrabrosti i vjestini jevrejskog heroja Marhaba. Poslanik s.a.v. bi veoma nezadovoljan ovim Umarovim postupkom. (Madzma'a el-Bejãn, dio IX, str. 120; Sirah Halebi, dio II, str. 43)

U medjuvremenu Poslanik s.a.v. sazva sve ashabe na jedno mjesto i izrece ove cuvene rijeci: “Sutra cu dati ovu zastavu covjeku koji voli Allaha i Poslanika i kojeg vole Allah i Poslanik. Allah ce uciniti da ova tvrdjava bude osvojena njegovim rukama. On je covjek koji nije nikad okrenuo ledja neprijatelju i koji nikad ne bjezi iz boja.” Po onome kako prenose Tabarsi i Halabi, Poslanik s.a.v. je koristio rijeci karrãr gajri ferrãr, sto znaci onaj ko uporno napada neprijatelja i koji ne bjezi (tj. potpuno suprotno ponasanjima predhodne dvojice komandanata)*

Poslanikove rijeci, koje su dokazivale superiornost, duhovno preimucstvo i junastvo vodje kome je bilo sudjeno da bude pobjednik, izazvase uzvike radosti, i sigurno je svako pozelio da je Poslanik s.a.v. mislio bas na njega. Kada je osvanuo sutrasnji dan muslimani se okupise oko Poslanika s.a.v. da vide koga ce on pozvati. Tisinu prekinuse njegove rijeci: “Gdje je ‘Alî?” Bi mu receno da je on ostao u svom satoru zbog bolesti u ocima. Poslanik s.a.v. naredi da mu se dovede hazreti ‘Ali. Taberi pise: “'Alî je bio postavljen na kamilu i tako doveden pred Poslanika s.a.v..” Ova recenica ukazuje da je bolest bila toliko jaka da mu nije dala da se krece. Onda je Poslanik s.a.v. stavio svoje dlanove preko njegovih ociju i pomolio se za njega. Ova Poslanikova molitva imade slican efekat dahu poslanika Isaa, pa njegove oci ozdravise i bolest mu se nikad vise ne vrati.

Poslanik s.a.v. je naredio ‘Aliju da krene naprijed s vojskom. Rekao mu je da prije nego napadne neprijatelja posalje svog predstavnika liderima jevreja u tvrdjavi da ih pozove u islam. U slucaju da odbiju, da ih obavijesti da mogu nastaviti slobodno zivjeti pod islamskom upravom uz uslov da se razoruzaju i placaju dzizju. U slucaju da i ovo odbiju, Poslanik s.a.v. mu je naredio da ih napadne. Zadnja Poslanikova recenica upucena hazreti Aliju ovom prilikom bila je: ”Ako mocni Allah pomocu tebe uputi samo jednu osobu, bolje ti je nego imati krdo crvenodlakih kamila koje ces potrositi trudeci se na Allahovom putu.” Poslanik s.a.v. je ovim savjetima ukazivao na pravi put, cak i za vrijeme rata i neizvjesnosti. Ovo je jos jedan dokaz da je on s.a.v. vodio sve svoje bitke u cilju upucivanja ljudskog roda.

Historicari i biografi islama pisali su u detalje o bitci za Hajber. Mnoge stvari se daju saznati studirajuci ove spise. Oni nam jasno kazuju da bez hrabrosti i pozrtvovanja hazreti ‘Alîja muslimani ne bi bili u stanju osvojiti ove najbolje branjene jevrejske tvrdjave. Mada su neki pisci pokusali da falsifikuju historijske cinjenice zamijenjujuci ih s izmisljenim pricama, dobar broj njih je odao pravo priznanje hazreti ‘Aliju. Skracena verzija osvajanja ovih tvrdjava, bazirana na predajama iz vise knjiga o historiji islama, ide ovako:

Kada je Poslanik s.a.v. odredio da ‘Alî vodi armiju na tvrdjave Vatih i Sulãlim (tvrdjave koje su Ebu Bekr i Umar pokusali osvojiti, ali bez uspjeha, nanoseci tako tezak udarac ugledu vojske islama), obukao je jako pancirno odijelo i pricvrstio za pojas svoju sablju – zulfikar. Onda je krenuo ka tvrdjavama na celu vojske. Odmah se vidjelo da o slanju izaslanika ne moze biti govora jer su jevreji odmah izasli u punoj ratnoj spremi. Njihovi izrazi lica i ratni poklici ucinili su da muslimani koji su bili s hazreti Alijom nenamjerno koraknu nazad. Prvi koji je dosao do njih bio je Haris, Marhabov brat. Hazreti Alî se uze u kostac s njim i ubrzo ga smrtno rani. Prizor brata kako se valja u prasini u smrtnim mukama jos vise uveca Marhabovu srdzbu i gnjev. On, u punoj ratnoj spremi, naoruzan do zuba, sada podje naprijed da osveti brata. Kako je bio i obicaj u tadasnjoj Arabiji, on poce da recituje stihove o sebi:

“Kapije i zidovi Hajbera

Znaju za Marhaba.

Ja sam ratnik iskusni

Čije oruzje ima zvuk ratni.

U danima pobjede

Ja sam pobjednik

Po mojim neprijateljima

Prosuta je krv njihova.

Kao odgovor, hazreti ‘Alî izrece ove:

“Ja sam covejk onaj

Čija majka ga je lavom zvala.

Hrabar covjek

Lav pustinje.

Ruke moje su snazne

Jak je i moj vrat.

U borbi, strah u kosti uljevam

Bas onako kako to i cini lav.”

Nakon ove izmjene rijeci počeše mijenjati i udarce. Jevreji i muslimani posmatrali su s uzbudjenjem ovaj duel. Zvukovi od udaraca sablji daleko su se culi. Odjednom, ostra sablja heroja islama puce po Marhabovom sljemu, prosjece ga i zari mu se u lobanju sve do usta. Vidjevisi ovo, vecina jevreja se dade u bijeg. Ona hrabrija nekolicina poce da napada ‘Alija, pa i oni, jedan po jedan, bijahu usmrceni. Onda on poce da trci za jevrejima koji su bjezali. Pri tome mu jedan izbi stit iz ruke, ugrabi ga i s njim uleti u tvrdjavu. I onda se desi cudo! Hazreti ‘Alî zgrabi vrata tvrdjave koja su jevreji pokusavali da zatvore, izvali ih iz baglama i poce se s njima koristiti umjesto svog stita. Utom i ostali muslimani pritrcase i pocese napadati jevreje u tvrdjavi.

Kada je bacio vrata u jarak kod tvrdjave, desetorica ashaba, ukljucujuci i Ebu Rafi'a, pokusali su ih podici sa zemlje ali nisu uspjeli u tome. (Tarikh Taberi, dio II, str. 94) Ja'qubi pise da su vrata bila napravljena od kamena i da su bila oko 1.5 metara duzine i 75 cm sirine. Sejh Mufid prenosi hazreti Alijeve rijeci vezano za ovaj dogadjaj: “Iscupao sam jedna vrata tvrdjave i koristio ih kao stit. Na kraju bitke stavio sam ih preko jarka koji su jevreji bili iskopali, onda sam ih gurnuo u jarak.” Neko ga je upitao da li su mu vrata bila teska. Hazreti Ali je odgovorio da su mu bila iste tezine kao i njegov stit. O tome kako je bilo moguce da on uradi to sto je uradio tog dana, historicari su davali razna objasnjenja. Medjutim, najbolje objasnjenje je ono koje je dao sam ‘Alî. Kada je bio upitan o tome rekao je: “Ona vrata nisam nosio ljudskom snagom. To je bila snaga koju mi je Allah dao zbog moje cvrste vjere u Sudnji dan.” (Bihar el-Envar, dio XXI, str. 21)

 

 

Deseta godina Poslanikove misije je prolazila. U njoj on izgubi dvije drage ličnosti, dva važna oslonca. Rana od Ebu Talibovg gubitka nije se još bila zaliječila kada je smrću njegove drage žene, hazreti Hatidže[1], Poslanik s.a.v. zadobio i drugu. Ebu Talib je bio njegov zaštitinik i čuvar, dok je Hatidža, sa njenim velikim bogatstvom, bila njegov glavni pomagač.

 

Tako, početkom jedanaeste godine poslaničke misije Poslanik s.a.v. se nađe u jednoj neprijateljskoj okolini. Njegov život biješe u neprestanoj opasnosti, pa prilika da poziva u islam gotovo da mu se nije ni pružala. Ibn Hišam[2] piše da, samo nekoliko dana poslije Ebu Talibove smrti, jedan Kurejš se okuražio da baci šaku prašine Poslaniku s.a.v. u lice. Kada je došao kući, hazreti Fatima je briznula u plač kada je vidjela prljavštinu na ocu. Brzo je donijela vode i pomogla mu da se opere. Da bi je utješio Poslanik s.a.v. joj je rekao: “Nemoj plakati! Allah je zaštitnik tvog oca. … Dok je Ebu Talib bio živ Kurejši se nisu uzuđivali učiniti mi ništa loše.”

 

Zbog nepovoljnih uslova u Mekki, Poslanik odluči da pronađe neko drugo mjesto. U tim danima Taif bijaše razvijen kraj i on odluči da ode tamo i pozove u islam vođe plemena Sakif. Objasnio im je islamska učenja i onda zatražio od njih da ga podrže i pomognu. Međutim, ne nađe dobar prijem. Kada je vidio da ga ne žele, zamolio ih je da o njemu ne govore drugima u gradu, jer bi ga neki mogli napasti i povrijediti kada vide da je sam i bez ikakve zaštite. Ovi obećaše, ali ne održaše riječ. Na njega nahuškaše besposličare koji  ga okružiše i stadoše zlostavljati. On nekako uspjede da se izvuče i sakrije u bašču koja je pripadala dvojici Kurejša, Atbati i Šibati. Iscrpljen i lakše povrijeđen sjede ispod jednog drveta i poče sa dovom: “Bože, slab sam Ti i nemoćan, a Ti si slabima pomagač. Kome me ostavljaš ovdje?… ” Ova dirljiva dova potiče od čovjeka koji je proveo svojih pedeset godina života u velikom poštovanju i dostojanstvu. Ali sada se njegovo stanje toliko promijenilo da se morao kriti u bašči vlastitih neprijatelja.

 

Poslije ovog događaja Poslanik s.a.v. je bio na putu ka Mekki.  Kako je tamo vrijebala opasnost da bude uhvaćen i ubijen on odluči da zatraži zaštitu kod nekog od utjecajnih Mekanlija. Išao je prema njegovom dobro poznatom mjestu, pećini Hira, kada srete jednog poznanika. Zamolio ga je da ode do Mutama b. Adija, moćnog i utjecajnog čovjeka, i da zatraži od njega da mu pruži zaštitu.

 

Mada je Mutam bio mušrik, prihvatio je da ga zaštiti. Rekao je vijesniku: “Neka Muhammed (s.a.v.) odmah dođe mojoj kući. Ja i moji sinovi garantujemo za njegovu bezbijednost.” Kada je primio poruku Poslanik s.a.v. dolazi njegovoj kući. Nakon provedene noći, u društvu Mutama i njegovih sinova odlazi do Kabe. Tu obavijestiše Kurejše da je Muhammed s.a.v. sada pod njegovom zaštitom.

 

Ubrzo poslije ovoga Poslanik s.a.v. će iseliti u Medinu. U toj istoj godini Mutam b. Adi će umrijeti. Plemeniti Poslanik s.a.v. ga je spomenuo po dobru kada je čuo za njegovu smrt. On s.a.v. mu je bio zahvalan u tolikoj mjeri da je poslije bitke na Bedru, kada je veliki broj idolopoklonika bio zarobljen, rekao: “Ako bi Mutam bio živ i zatražio od mene da pustim ili da mu poklonim sve zarobljenike, ne bih odbio njegov zahtjev.”

 

Iz Poslanikovog odnosa prema Mutamu vidimo da on nije zaboravljao učinjeno dobro i želio da uzvrati za njega, čak i onda kada se radilo o mušriku. To je bila njegova plemenita osobina, da bude zahvalan i cijeni pomoć. Kada je jednom mušriku, koji mu je pomogao samo nekoliko dana, bio spreman dati zarobljenike, šta onda reći o Ebu Talibu koji je vjerovao u njega (za razliku od Mutama) i štitio ga čitavog njegovog života. Iz ovoga možemo zaključiti da je osoba koja ga je štitila punih četrdeset dvije godine i rizikovala vlastiti život u zadnjih deset godina, Muhammedu s.a.v. puno značila i imala veliki ugled u njegovim očima.

 

Te iste godine, kao i svake, Arapi nagrnuše u Mekku na hodočašće. Nastupiše mjeseci zabranjenog nasilja i Muhammed s.a.v., ne želeći gubiti vrijeme, izađe na mjesta okupljanja da poziva islamu. “Recite la ilahe illellah[3], pa ćete uspješni biti. Snagom vjere možete imati čitav svijet, narodi će vam biti poslušni i obezbijediti ćete sebi Džennet u budućem životu”, govorio je.

 

Za vrijeme hodočašća Poslanik s.a.v. je obilazio vođe raznih Arapskih plemena i upoznavao ih sa islamom. Jednom kada su bili na okupu i slušali njegov govor, Ebu Leheb priđe skupini i reče: “Ljudi, ne vjerujte onome šta kaže. On govori protiv vjere vaših otaca a njegove riječi nemaju osnova.” Ovo djelovaše tako da neki rekoše: “Ako bi njegova vjera bila istinita i donosila neku korist, pripadnici njegove familije sigurno mu se ne bi suprotstavljali.”

 

Grad Jesrib i njegovi stanovnici

 

Njega su naseljavala dva Arapska plemena, Avs i Hazredž. Pored njih tu su bila i Jevrejska plemena: Kurejza, Nuzejr i Kajnka. Svaki put kada bi ovi Arapi dolazili u Mekku radi hodočašća, Poslanik bi ih obilazio i nudio im da prihvate islam. Ovi kontakti su bili uvod u Poslanikovu kasniju selidbu (hidžret). Mada je većina ovih pokušaja bila bez uspjeha, Arapi bi nosili vijest o novom poslaniku u rodne krajeve i tako izazivali znatiželju kod mnogih sunarodnjaka.

 

Kada bi saznao da je u grad došao neki uglednik, Poslanik s.a.v. bi ga odmah posjetio i predstavio mu islam. Tako je jednom čuo da je Suvejd b. Samit, uglednik plemena Avs, stigao u Mekku. Poslanik s.a.v. mu je otišao i objasnio mu učenja islama. Suvejd je odmah prihvatio islam kada je čuo nekoliko kur-anskih ajeta. Na žalost, ne dugo zatim, Suvejda će ubiti pripadnici suparničkog plemena, Hezredža, u jednoj od bitaka.

 

U drugoj prilici Anas b. Rafi dođe u Mekku sa grupom suplemenika. Među njima je bio i Ajas b. Maaz. Namjera im je bila da traže vojnu pomoć od Kurejša protiv plemena Hazredža. Poslanik s.a.v. se također bio pridružo tom sastanku.  Tu mu se ukaza prilika da prisutnim govori o islamu, o onome čemu islam uči, šta im nudi i koristi koje pruža. Ajas, koji je bio odvažan čovjek, ustade i reče: “Ova vjera je bolja od pomoći Kurejša po koju smo došli.” Međutim, njegov nastup naljuti Anasa, koji zgrabi pjeska i baci mu ga u lice. “Ko je tebe šta pitao!? Poslani smo da tražimo pomoć a ne da mijenjamo vjeru!”, ljutito mu reče.

 

Nedugo poslije ovog događaja Ajas će izgubiti život u velikoj bici između Avsa i Hazredža, zvanoj Buas. U njoj Avsi izađoše kao pobjednici i zapališe palme hurmi suparničkog plemena. Poslije ove bitke plemena su nastavila sa napadima osvete, tako da nije bilo mira ni za koga.

 

 Abdullah b. Ubej, jedan od uglednika plemena Hazredž, nije uzimao učešća u bitkama, pa ga zbog toga cijeniše oba plemena. Iscrpljeni ratom, bijahu ga spremni učiniti njihovim vladarem. Nabaviše mu čak i krunu da nosi u specijalnim prilikama. Ovaj se plan ne ostvari jer jedna grupa iz plemena Hazredža bi naklonjena islamu.

 

U toj istoj jedanaestoj godini od početka misije, Poslaniku s.a.v. dođe šest Hazredža. Od Jevreja načuše o skorom dolasku novog Poslanika, pa kada saslušaše Poslanikov govor i nekoliko proučenih ajeta, zaključiše da su upravo sjedili sa obećanim Poslanikom. Odmah prihvatiše islam. Na kraju sastanka mu rekoše: “Vatra rata neprestano gori između nas. Nadamo se da će je Moćni Allah ugasiti vjerom islamom. Mi se vraćamo u Jesrib da pozivamo njoj sve naše sunarodnike. Ako je prihvate, u našim očima niko neće biti poštovaniji od tebe.” I zaista, ovih šest osoba daše sve od sebe u propagiranju islama u Jesribu. Bijahu uspješni u tome u tolikoj mjeri da uskoro nije bilo ni jedne kuće u kojoj se nije pominjalo Poslanikovo ime.

 

Prvi ugovor na Akabi

 

Rezultat rada ovih šest osoba vidio se odmah sljedeće godine. Iz Jesriba Poslaniku s.a.v. dođe dvanaest osoba i na mjestu Akabi s njim zaključiše prvi ugovor. Poslije primanja islama svi se zavjetovaše da: neće pridruživati nikoga Allahu, neće krasti niti činiti preljubu; neće ubijati njihovu djecu; neće klevetati jedni druge i na kraju, da će činiti dobra djela koliko budu u stanju. Poslanik s.a.v. im obeća da će ući u Džennet ako budu ispunili ono što su se zavjetovali. Poslije toga se ovih dvanaest osoba, ispunjeni vjerom i puni entuzijazma, vratiše u Jesrib da rade na propagiranju islama. Odatle mu pisaše da im pošalje jednog njegovog čovjeka da ih naučava Kuranu. Poslanik im je poslao Musaba b. Umejra, pod čijim su se sposobnim vođstvom organizovali i za njim klanjali u dnevnim namazima.   

 

Drugi ugovor na Akabi

 

Muslimani Jesriba sa nestrpljenjem očekivaše sljedeću sezonu hodočašća. Žarko su željeli da sretnu Poslanika i izraze njihovu vjeru u njega. Kada je došlo vrijeme oko pet stotina osoba iz Jesriba uputi se u pravcu Mekke. Među njima sedamdeset i dvoje biješe muslimani, a od njih, dvije bijahu žene. Ostali su bili ili naklonjeni islamu ili neutralni. Muslimani sretoše Poslanika s.a.v. i izraziše želju da mu daju prisegu (bej-at). Poslanik im zakaza sastanak u noći 13. zilhadža, u dolini Akabi.

 

Te noći Poslanik s.a.v. i njegov amidža Abbas prvi stigoše na dogovoreno mjesto. Kada mušrici utonuše u san, muslimani počeše u tajnosti pristizati. Nakon što su se okupili Abbas poče prvi govoriti: “Hazradži, izrazili ste podršku Muhammedovoj (s.a.v.) vjeri. Znajte da je on najuglednija osoba njegovog plemena.  Svaki član familije Hašim, bilo da vjeruje u njega ili ne, spreman je dati život u njegovoj odbrani. Sada on želi da bude među vama, pa ako ste sigurni da ste u stanju ispoštovati ugovor i zaštiti ga od njegovih neprijatelja, mi smo vam ga spremni prepustiti. Ali, ako ga niste spremni zaštiti u svim mogućim opasnostima, onda ga bolje sada ostavite da proživi ostatak života zaštićen rođacima.”

 

Buraa b. Marur ustade i reče: “Boga mi, da je u našim srcima bilo išta drugo osim onoga što je bilo na našim jezicima, mi bismo vam to rekli. Ne namjeravamo ništa drugo nego da ispoštujemo ugovor i da se žrtvujemo na njegovom putu.” Onda Hazredži zatražiše od Poslanika s.a.v. da kaže nešto. On je govorio kratko i njegove riječi ih još više zagrijaše za islam. Na kraju im reče: “Uzimam od vas prisegu da ćete me štiti na isti način kao što štitite vlastitu djecu i rodbinu.” Poslije ovoga Buraa b. Marur se opet podiže i reče: “Mi smo djeca bitke i oružja. Borbenost smo naslijedili od naših predaka.” U međuvremenu čitav skup ponese uzbuđenje usljed kojeg povisiše glasove. Abbas, koji je držao Muhammedovu ruku, reče im da govore tiše, jer je postojala opasnost da privuku uhode. Poslanik s.a.v. im je obećao da će u odgovarajuće vrijeme preseliti u Jesrib. 

 

Razlozi za prihvatanje islama u Jesribu

 

Zašto su stanovnici Jesriba, daleko od Poslanikovog rodnog mjesta, bili spremniji da mu se pokore od Mekkanlija? Zašto je samo par susreta između njega i Jesribljana imao više efekta od njegovih trinaest godina propagiranja u  Mekki? Može se reći da su dva razloga doprinijela proširenju islama u tom gradu.

 

·        Prvi razlog

 

Arapi Jesriba su živjeli sa Jevrejima koji bi u svojim skupovima često spominjali dolazak poslanika arapskog porijekla. Oni bi u prepirkama s idolopoklonicima čak i prijetili da će ih on poraziti i unaprijediti jevrejsku jednobožačku vjeru. Tako su Jesribljani bili psihološki spremni da dočekaju Poslanika s.a.v. To je bio razlog zašto su onih šest odmah prihvatili islam. Govorili su između sebe: “Ovo je taj poslanik kojeg Jevreji očekuju. Zato je bolje da ga mi prihvatimo prije njih.” Tako Jesribski Arapi prihvatiše Poslanika bolje od samih Jevreja koji su ga očekivali. Kada im je došao oni su bili prvi koji su ga odbili. Ovo je pomenuto i u Kuranu: “A kada im Knjiga od Allaha dolazi, koja priznaje kao istinitu Knjigu koju oni imaju – a još ranije su pomoć protiv mnogobožaca molili – i kada im dolazi ono što im je poznato, oni u to neće da vjeruju, i neka zato stigne nevjernike Allahovo prokletstvo!” (K.2:89)

 

·        Drugi razlog

 

Arapi Jesriba su bili fizički i mentalno iscrpljeni međusobnim ratovanjem koje je trajalo gotovo sto dvadeset godina. U zadnjoj velikoj bici (Buas), pleme Avs se poraženo povlačilo. Njihov vođa, Huzejr, ne mogavš podnijeti poraz sebi zabi koplje u nogu i viknu na borce: “Neću se pomaknuti dalje pa makar me i ubili!” Ovo unese elana u već poražene duhove boraca, pa se oni zaokrenuše i svom žestinom uzvratiše Hazredžima. Sada se oni daše u bijeg i bitka završi u korist Avsa. Obje strane kušaše ovakvu varljivu ratnu sreću mnoga puta. Plemena su bila izmorena dugogodišnjim sukobom i grčevito su tražila izlaz iz njega. Nađoše da je samo islam nudio riješenje koje je svima odgovaralo.

 

Reakcija Kurejša na dogovor u Akabi

 

U zadnjih godinu dana Kurejši su postali neaktivni u suprotstavljanju islamu koji u Mekki nije bio široko prihvaćen. Zbog toga povjerovaše da mu nema budućnosti, da je padao u zaborav i da se njegovo izdanje polahko rušilo. Vijest o dogovoru na Akabi potrese ih iz temelja. Uglednici saznadoše da su prošle noći sedamdeset i tri osobe iz Jesriba napravile ugovor sa Muhammedom s.a.v. da će ga štititi onako kako štite vlastite porodice. Strahovali su da je islam napokon našao jako uporište.

 

Da bi ispitali stvar dalje, Kurejše pozvaše vođe Hazredža. “Saznali smo da ste napravili ugovor sa Muhammedom (s.a.v.) da ćete se s njim boriti protiv nas. Da li je to istina?”, upitaše ih. Ovi ne znadoše za nikakav ugovor i zakleše se da nisu namjeravali ratovati protiv njih. Abdullah b. Ubej, vođa Hazredža, reče im da bi on prvi znao za ugovor da je bio sačinjen. Muslimanima postade jasno da je neko odao tajnu pa nastojaše što prije napustiti Mekku. Njihova užurbanost upadala je u oči, pa neki od Kurejša posumnjaše da je ona stvar oko ugovora istinita. Međutim kada su se dali u potjeru, bješe kasno tako da ne uhvatiše ni jednog muslimana osim Seada b. Ubade. Srećom, za njega saznade Mutam b. Adi kojeg je Sead zadužio nekoliko puta štiteći njegov trgovački karavan od pljačke pri prolasku kroz Jasrib. Zato se on zauze za njega i uredi da ga puste.

 

Širenje islama u Jesribu 

    

Islam se širio suprotno vjerovanju orijentalista, tj. da se to obavljalo nasiljem ili željom za materijalnim dobitkom. Sljedeći događaj se zbio prije Poslanikovog preseljenja. On pokazuje da je za širenje islama zaslužno prvenstveno njegovo učenje i ideali kojima čovjek prirodno teži.

 

Kako smo ranije saznali, Poslanik s.a.v. je poslao Musaba b. Umejra u Jesrib da podučava muslimane i poziva druge u islam. On je bio sposoban govornik, čije riječi su bile privlačne i uvjerljive. Jednom je, zajedno sa Esadom b. Zuraretom pozvao Jesribske vođe da im objasni islamska učenja. Sead b. Ma-az i Usejd b. Huzejr, vođe plemena Abdul Ašala, stajali su sa strane i posmatrali ovu dvojicu muslimana. Usejd reče Seadu da uzme sablju,  ode do Musaba i Esada i zaprijeti im da ne šire njihovu vjeru i ne zavode prost narod sa lažnim obećanjima i svakojakim pričama. Međutim, kada Sead dođe i tako nastupi, puno ne uznemiri Musaba. On mu ponudi da razgovaraju, pa ako ono što od njega čuje nije ispravno i njegova zdrava pamet to ne prihvata, pristaje da se vrati tamo odakle je i došao.

 

Usejd bi začuđen kada ugleda kako se njegov ortak rukova i zagrli sa Musabom na kraju razgovora. On razočarano reče: “Sead ne samo ne uradi ono zašto je otišao, nego još i promijeni vjeru.” Kada mu je Sead došao radosna lica, ovaj ga ljutito pogleda, pa prije nego mu ovaj kaza riječ, isuka sablju i uputi se Musabu. Ali sada je Sead imao priliku da izdaleka posmatra njihov “duel”. Musab ga je dočekao na isti način i postigao isti efekat kao i sa Seadom.

 

Usejd primi islam, pa se uputi okupljenim sunarodnjacima. “Recite mi kakav položaj imam među vama?” upita prisutne. “Ti si poglavar i vođa našeg plemena”, ovi rekoše. “Onda znajte da neću progovoriti ni sa jednom osobom iz moga plemena koja ne primi islam”, Usejd im reče. Poslije ovoga, za kratko vrijeme čitavo pleme Abdul Ašala primi islam, a da niko od njih i ne vidi Muhammeda s.a.v..

 

Razvoj događaja u Jesribu uveliko uznemiri vođe Kurejša i oni stadoše ponovo punom snagom napadati i proganjati muslimane. Poslanik s.a.v. reče prijateljima da su prilike zrele za njihovu selidbu u Jesrib. Tako oni počeše krišom odlaziti iz rodnog grada. Kurejši ubrzo saznadoše za to pa se dadoše na vraćanje iseljenika. To nije urodilo plodom, pa za malo vremena gotovo niko ne ostade u Mekki, osim Muhammeda s.a.v., Alija i nekoliko bolesnih i zatvorenih muslimana.

 

Starješine plemena se žurno sakupiše u Darul Nadvi radi traženja izlaza iz novonastale situacije. Mušrici Mekke su se osjećali ugroženim stvaranjem jakog uporišta muslimana u Jesribu i odlučnošću njegovih stanovnika da podrže Muhammeda s.a.v.. Neko iz skupine reče: “Mi smo narod poštovan od svih Arapskih plemena. Muhammed (s.a.v.) je posijao sjeme razdora i tako ugrozio naš opstanak. Jedino rješenje koje nam sada preostaje je da ga neko od nas tajno ubije. Familiji Hašim platimo krvarinu ako se podigne protiv nas.”    

 

Stari čovjek, imena Nedždi, reče: “Onaj koji ubije Muhammeda (s.a.v.) treba da se oprosti sa životom. Hašimi neće tako lahko preći preko njegovog ubistva. Ne vjerujem da postoji neko među vama koji je spreman za to dati glavu.”

Ugledni Ebul Bahtari, reče: “Najbolje je da ga zatvorimo i da ga tako spriječimo da širi njegovu vjeru.” Stari Nadždi opet reče: “Ovo nije bolje od onoga prvog. Hašimi neće dozvoliti da bude zatvoren. Ako ga ne budu u stanju sami osloboditi dobiće pomoć od drugih plemena za vrijeme hodočašća.” Neko od prisutnih reče: “Onda ga zavežimo za kamilu i natjerajmo je u trk, pa neka mu se glava razbije o kamenje. Kamila će se zaustaviti u nekom području gdje narod ne trpi govorenje protiv idola, pa će ga onda oni dovršiti ako tako ne umre.” Stari Nadždi bi protiv i ovoga: “Nije sigurno da će tako umrijeti. Ako preživi kamenje, u stanju je svojim privlačnim govorom obratiti proste beduine i okrenuti ih protiv vas.”

Onda se Ebu Džehl podiže: “Jedino ispravno i najlakše riješenje je da se iz svake familije izaberu osobe koje će Muhammeda (s.a.v.) zajedno napasti i ubiti. Na ovaj način ni jedna porodica neće sama biti okrivljena. A ako Hašimi požele da ga osvete moraće se boriti protiv svih nas.” Ovo bi jednoglasno prihvaćeno i odmah odabraše osobe iz svake porodice. Oni onda čekaše da padne noć da bi izvršili svoje gnusno djelo.

Ali, Allah kaže: “I kada su ti nevjernici zamke razapinjali da bi te u tamnicu bacili ili da bi te ubili ili da bi te prognali; oni su zamke pleli a Allah ih je ometao, jer Allah to najbolje umije.” (K. 8:30)

 

Poslanik nasluti šta mu spremaju, pa se pripremi za odlazak i čekaše Božije naređenje. Džibril mu kazuje šta neprijatelji namjeravaju i prenosi mu Gospodarevo naređenje da preseli u Jesrib. Muhammed s.a.v. kazuje Aliju da ga Kurejši žele ubiti i da zato mora napustiti grad. Traži od njega da spava na njegovom mjestu i pokrije se njegovim pokrivačem. O hazreti Alijevom postupku sljedeći ajet bi objavljen[4]: “Ima ljudi koji se žrtvuju da bi Allaha umilostivili – a Allah je milostivi robovima svojim.” (K.2:207)

U međuvremenu, četrdeset napadača je opkoljavalo kuću, povremeno provirujući u sobu. Jasno su nazirali priliku u krvetu, pa misleći da Poslanik s.a.v. nije napustio kuću, čekaše pogodan trenutak da napadnu. Muhammed s.a.v. se uspijeva izvući iz opkoljena da ga niko ne vidi.

 

Neki od napadača su željeli napasti u ponoć. Ovome se suprotstavio Ebu Leheb, jer je postojala mogućnost da će se u kući zateći još neko ko nije trebao biti povrijeđen. Također su morali prikazati Muhammedovo ubistvo kao zajedničko djelo da bi spriječili da samo jedan pojedinac ili jedna familija ne bude optužena. Zato odlučiše da napadnu u zoru. Kada se javiše prvi znakovi svitanja zajedno upadoše sa izvučenim sabljama. Hazreti Ali se podiže i upitno ih pogleda. “Šta se desilo?”, upita. Ovi, ne malo iznenađeni, povikaše: “Hoćemo Muhammeda! Gdje je on?”.

“Da li ste mi ga to predali na čuvanje pa sada trebam da vam ga vratim? On nije u kući.”, hazreti Ali im reče. Bijesni napadači izađoše napolje. Znali su da Muhammed s.a.v. nije mogao otići daleko i da se mora kriti negdje u blizini. Zato na svaku stazu postaviše zasjedu i počeše detaljno pretraživati okolinu.

 

Prvu noć hidžre Muhammed s.a.v., zajedno sa Ebu Bekrom, proveo je u pećini Savr, koja se nalazi na jugu Meke, potpuno suprotno od strane Medine. Kako mu se Ebu Bekr pridružio nije jasno. Jedni historičari kažu da ga je Poslanik s.a.v. sreo na putu i da mu se on tada pridružio. Jedni kažu da je Poslanik s.a.v. te noći otišao Ebu Bekrovoj kući i da su se u ponoć njih obojica uputili u pećinu Savr. Dok neki kažu da je Ebu Bekr tražio Poslanika s.a.v. i da ga je Ali odveo do mjesta gdje se sklonio.[5] 

 

U međuvremenu Kurejši blokiraju svaki put koji je vodio u Jesrib. Uposlili su poznavaoce tragova da otkriju Muhammedove (s.a.v.) otiske. Raspisali su nagradu od hiljadu kamila za onoga koji pomogne da se on uhvati. Dok su se glavne snage bacile na sjever, prema putevima ka Jesribu, Poslanik se sklonio u pećinu koja je bila na jugu. Ipak, poznati tragač, Ebu Karz, kada je došao do pećine i ugledao tragove oko nje, reče: “Izgleda da je Muhammed (s.a.v) bio ovdje. Moguće je da se sklonio u pećinu.” Poslaše čovjeka da provjeri. Kada ovaj dođe i vidje na ulazu netaknutu paukova mrežu i jaja u gnijezdu divljeg goluba, vrati se grupi. Reče im da je na ulazu pećine paukova mreža, što je sugerisalo da niko nije ulazio unutra.

 

Potjera za Muhammedom s.a.v. trajaše puna tri dana i tri noći. Napokon tragači izgubiše nadu i razočarani se vratiše u grad.

 _________________________________

 

[1] Ibn Sad piše da je hazreti Hatidža umrla mjesec i deset dana poslije Ebu Taliba (Tabaqat, dio II, str.106). Drugi, kao što je Ibn Esir, pišu da je ona umra prije njega. (Tarikh Kamil, dio II, str. 63)

[2] Seerah Ibn Hišam, dio I, str. 25

[3] “Nema boga osim Allaha.”

[4] Bilo je poznato da je ovaj ajet objavljen povodom hazreti Alijeve spremnosti da se izloži smrti i spasi Božijeg Poslanika s.a.v.. Njegovim neprijateljima to nije odgovaralo pa su nastojali da iskrive tumačenje ovog ajeta ili da forsiraju ajet koji se odnosi na Ebu Bekrov boravak sa Poslanikom s.a.v. u pećini (v.K. 9:40) U tome je najdalje otišao Muavija koji je potkupio Samaru b. Džunduba da sa mimbera kaže da je osoba na koju se odnosi ajet “Ima ljudi koji se žrtvuju da bi Allaha umilostivili …” Abdurrahman b. Muldžim, ubica hazreti Alija.  

[5] Tarikh Tabari, dio II, str. 100

 

Poslanik s.a.v. je sa Ebu Bekrom boravio u pećini tri dana i tri noći. Hazreti Ali, Hind bin Ebi Hala (sin hazreti Hatidže), te Abdullah, sin Ebu Bekrov i Amr b. Fuhejra, njegov čoban, dolazili su im tajno da im donesu hranu i obavijeste o aktivnostima Kurejša. U jednoj od njihovih posjeta Poslanik s.a.v. je rekao Aliju da unajmi kamile za njega i Ebu Bekra. Pored toga, također ga je zadužio da sutradan izađe na ulice Mekke i glasno objavi da svako onaj koji je povjerio Muhammedu s.a.v. nešto na čuvanje treba da mu se obrati da primi svoje stvari nazad. Onda mu je rekao da organizuje preseljenje Fatima (Fatime, svoje majke, Fatime, Poslanikove kćerke i Fatime, Zubejrove kćerke) i svakog drugog člana porodice Hašim koji bi se odlučio na preseljenje.

 

Tako se spusti i četvrta noć na pećinu u kojoj je bio plemeniti Poslanik s.a.v. i njegov saputnik. Kada začuše mukanja kamila izađoše iz pećine. U susret im dođe Urajkit, iskusni vodič, vodeći za uzda tri kamile. Uzjahaše i krenuše za Jesrib. Kurejši izmoreni trodnevnom potragom već su se bili vratili kućama, tako su putevi bili pusti.

 

Od ove noći počinje brojanje godina po islamskom kalendaru. Međutim ono je uvedeno poslije Poslanikove smrti, kada je drugi halifa želio da ozvaniči početak islamskog kalendara. Do tada su Arapi bili naviknuti da broje godine od “Godine slona” tj. godine kada je Abraha napao Mekku sa vojskom koja je koristila slonove. Kako je u toj godini i Poslanik s.a.v. bio rođen, halifa je htio da islamski kalendar počne tom godinom ili eventualno godinom kada je Poslanik s.a.v. počeo sa pozivanjem u islam. Međutim, hazreti Ali b. Ebi Talib mu je sugerisao da se za početak brojanja uzme godina u kojoj je Poslanik s.a.v. preselio u Medinu, kada su muslimani našli sigurno utočište i zasnovali vlastitu državu[1]. 

 

Razdaljina koju su trebali prevaliti iznosila je oko 400 kilometara. Plašili su se da neko od Arapa koje bi sreli na putu ne obavijesti Kurejše. Zato odlučiše da putuju po noći a dan koriste za odmaranje. Uprkos tim mjerama, bijaše otkriveni. Obavijestiše Saraku b. Malika, znažnog čovjek i čuvenog borca, koji izabra najbržeg konja i uputi se ka mjestu u kojem su bili viđeni. Kada ga ugleda kako juri prema njima Poslanik s.a.v. osta smiren i ravnodušan, ali njegov saputnik poče pokazivati znakove straha. “Ne brini s Allah je snama,”Poslanik s.a.v. mu reče. Onda podignu ruke u dovu i reče kratku molitvu: “Bože, sačuvaj nas zla ovog čovjeka!” Odjednom napadačev konj se prope i zbaci jahača. Saraka vidje u tome zao omen, pa preplašen ustade i reče Poslaniku s.a.v. : “Predajem ti sve što posjedujem, i učinit ću sve što mi kažeš.”

“Od tebe mi ništa ne treba.” Poslanik s.a.v. mu kratko reče.[2]       

 

U ponedeljak, 12. rebiul evvela stigoše u mjesto Kubu, udaljeno od Medine oko tri kilometra. Tu Poslanik s.a.v. ostade do kraja sedmice čekajući dolazak hazreti Alija i njegovih saputnika. Za vrijeme tih nekoliko dana postavio je temelje džamije, danas poznate kao Mesdžidul-Kuba.

 

Nakon što je vratio vlasnicima sve stvari koje su bili povjerili Muhammedu s.a.v., hazreti Ali, zajedno sa Fatimama i preostalim muslimanima, kreće za Poslanikom s.a.v. ka Medini. Međutim, mušrici saznadoše za to pa se dadoše u potjeru. Stigoše ih i ispriječiše se na putu. Zla slutnja obuze muslimane i žene počeše naglas plakati. Dvadeset dvogodišnji Ali ščepa sablju i priđe potjeri. “Neka mi dođe svako od vas ko želi da mu tijelo bude iskomadanao i krv prolivena”, reče im sa vidnim znakovima ljutnje na licu. Ovi se sada povukoše i skloniše s puta.

 

Ibn Esir piše: “Kada je Ali stigao u Kubu, stopala su mu krvarila iz mnogih rana. Rekoše Poslaniku s.a.v. da je stigao ali da nije u stanju doći do njega. Poslanik s.a.v. odmah ustade i žurno ode do mjesta gdje je Ali ležao. Uze ga u naručje i kada ugleda u kakvom su mu stanju noge poče da plače."[3]

 

U Jesribu, koji sada postade Medinetur-Resul (Poslanikov grad) ili kraće samo Medina, desi se veliko veselje. Muslimani su se radovali što sada među sobom imaju osobu čije ime su spominjali svakog dana u namazima. Njihovoj sreći nije bilo kraja. U njegovu čast pripremiše grad tako što očistiše svoje kuće od idola i zapališe sve one koji su stajali na javnim mjestima. Svako pleme je željelo da Poslanik s.a.v. živi među njima. Vođe plemena Avs i Hazredž grabile su uzde Poslanikove kamile da bi je vodile ka svojim dijelovima grada. “Pustite kamilu!” Poslanik s.a.v. im je blago rekao, “moje boravište će biti tamo gdje se ona sama zaustavi.” Kamila se zustavi na ledini koja je pripadala dvojici braće siročadi koji su živjeli sa Esadom b. Zuraretom. U blizini je bila i kuća Ebu Ejuba, pa njegova majka iskoristi priliku, uze Poslanikove stvari i unese ih u svoju kuću. Sada nadmetanje i prepirka počeše uzimati maha između ove dvije porodice. Poslanik s.a.v. je ubrzo prekide rekavši da neko ode po njegove stvari, a Esadu b. Zuraretu reče da povede kamilu svojoj kući. 

 

Sa dolaskom Poslanika s.a.v. Abdullah b. Ubej, uglednik koji je očekivao da bude postavljen za vladara Jesribskih Arapa, ostade praznih ruku. Nije krio svoje neprijateljstvo, pa prvom prilikom kada je izašao pred Poslanika s.a.v. reče: “Vrati se onima koji su te zaveli, i ne pokušaji da nas ovdje zavedeš!” Sead b. Ubada iz straha da Poslanik s.a.v. ne pomisli da Abdullah govori u njihovo ime, objasni mu da se on tako ponaša jer mu je on zauzeo mjesto vladara Avsa i Hazredža.

 

Prva stvar koju je Poslanik s.a.v. uradio u Medini je bila izgradnje džamije. U njoj su se muslimani pet puta dnevno klanjali Stvoritelju i okupljali jednom sedmično (za džuma namaz) da bi raspravljali o problemima i tražili za njih riješenja. Džamija je bila kako vjerski tako i naučni centar u kojem su se muslimani učili čitati i pisati. Ona je bila bogomolja i škola, i takav karakter imala je sve do četvrtog vijeka p.H.. Također, u ono vrijeme džamija je bila i kulturni centar u kojem su poznati pjesnici Arabije recitovali svoje poeme, koje su bile u skladu sa učenjima islama. Hassan b. Sabit je tu čitao svoje čuvene stihove u kojima je branio islam i njegovog osnivača. Poslanik s.a.v. je želio da se to sve odvija u džamiji, Božijoj kući, jer je želio pokati da vjera i obrazovanje upotpunjuju jedno drugo i da se ne mogu odvojiti.

 

Također, sudske parnice riješavale su se u džamiji. Tu su se prava dodijeljivala, kazne izvršavale, žalbe saslušavale i nepravde ispravljale. Time je pokazano da islam nije bio vezan samo za duhovnost nego da je on obuhvatao i sve stvari iz svakodnevnog života. Islam je vjera koja poziva ljude pobožnosti i dobročinstvu, ali ne ignoriše pri tome ovosvjetske poslove i brigu o društvu.

 

Mjesto gdje se Poslanikova kamila spustila kupljeno je za deset dinara za izgradnju džamije. Muslimani puni elana, složno je gradiše.  Poslanik s.a.v. je također uzeo učešća donoseći kamenja za izgradnju njenih zidova. Kada ga je vidio sa teškim kamenom, Usejd b. Huzejr mu priđe i htjede da ga umjesto njega ponese. “Idi i donesi sebi drugi!”, Poslanik s.a.v. mu smiješeći reče. “Ja sam praktičan čovjek - od akcije a ne samo od riječi.”

Neki spjevaše stih:

Kako bi ružno postupali i nesrećni bili

Kada bi Poslanik radio a mi sjedili!

 

Predkazanje o Ammaru b. Jasiru

 

Ammar b. Jasir je bio snažan čovjek tako da je mogao ponijeti više od drugih. Čuo se kako govori: “Jedan kamen nosim za sebe a jedan za Poslanika.” Neki bi ga u šali pretovarili, pa se on požali Poslaniku s.a.v.: “Tvoji ashabi mi ne žele dobro. Hoće da me ubiju!” Poslanik s.a.v. mu je prišao, otresao prašinu sa leđa i rekao: “Oni te neće ubiti. Ubiće te pobunjeni tlačitelji dok ih budeš pozivao Istini i onome što je pravo.”[4]

 

Mnogi čuše ove Poslanikove riječi. Ovo predskazanje o Ammaru postade dobro poznato i ono bi još jedan od dokaza Muhammedovog poslanstva. Zaista, u bici na Sifinu, devedeset trogodišnji Ammar b. Jasir bi ubijen od strane Muavijine vojske. Vijest o njegovoj smrti unese nemir u redove Sirijaca. Onima koji su sumnjali u ispravnost hazreti Alija postade jasno da je on na strani pravde. Huzejma b. Sabit je prisustvovao bici samo kao posmatrač, ali kada ču ko ubi Ammara pridruži se hazreti Alijevoj vojsci.

 

Zul Kala el-Himjari predvodio je 20 000 vojnika iz svoga plemena za rat protiv halife. Na njega i njegove suplemenike Muavija se najviše oslanjao. Sve dok njega nije pridobio nije se usudio krenuti na Sifin. Kada je ovaj zavedeni uglednik saznao da je Ammar b. Jasir na Alijevoj strani postao je jako uznemiren. Muavijini ljudi daše sve od sebe da ga uvjere da on nije tamo. Govorili sa da su to laži kojima se želi uništiti jedinstvo njihove vojske. Zul Kala nije bio uvjeren. Otišao je do Amr b. Asa da ga pita da li je Poslanik s.a.v. zaista rekao ono vezano za Ammarovu smrt. Ovaj reče da jeste, ali da Ammar sigurno nije u Alijevoj vojsci. Zul Kala reče da će ispitati stvar lično. Amru i Muaviji postade jasno da, ako sazna istinu, doći će do podjele i nejedinstva u armiji. Sljedeće jutro Zul Kala osviće mrtav u svom šatoru.[5]

 

Ahmed b. Hanbel prenosi u svojoj knjizi: “Kada je Ammar bio ubijen, jedan čovjek dođe do Amr b. Asa i reče: “Naši su ubili Ammara a Poslanik je rekao da će ga ubiti nepravedni pobunjenici. ”

“Ne!”, poče Amr da viče, vidno uzbuđen, “Ammara su ubili oni koji su ga doveli ovdje da se bori.”[6]

Ovo objašnjenje bi brzo prihvaćeno među neupućenim Sirijcima i oni nastaviše da se bore sa nesmanjenom žestinom. Međutim, ono nije važilo u kasniji generacijama, pa se moralo pronaći mudrije opravdanje. Njega je dao Ibn Esir koji je stao u odbranu Muavije: “Ako je Poslanik s.a.v. nazvao Ammarove ubice nepravednim pobunjenicima, ne mora značiti da da su oni u stvari izašli iz vjere, tj. tim postupkom postali kjafiri. Istina je da su djelovali grješno u suprostavljanju hazreti Aliju, ali su to činili jer su vjerovali da im vjera nalaže tako, tj. iz njihovog tumačenja vjere (idžtihad). Zato nije dozvoljeno govoriti protiv njih niti ih proglasiti nevjernicima.”[7]

 

Ahmed b. Hanbel piše: “Dva čovjeka dođoše do Muavije, obojica tvrdeći da su ubili Ammara. Abdullah, sin Amr b. Asa im reče: “Umjesto da se hvalite bolje bi vam bilo da to skrijete, jer je Poslanik s.a.v. rekao da će Ammara ubiti nepravedni pobunjenici.”

“Ako smo mi to, onda zašto si nam se pridružio?” upita ga Muavija.

“Jednom se moj otac žalio na mene Poslaniku, pa mi je on s.a.v. naredio da budem poslušan ocu. Eto, zato sam ovdje, sa ocem, ali se ne borim,” Abdullah je odgovorio.

 

Ovo Abdullahovo opravdanje je isto kao Ibn Kesirovo, koji pokušava opravdati Muaviju pripisujući mu vjeru i pravdajući njegove postupke samo kao greške u tumačenju vjere. Poslušnost roditeljima je obavezno samo ako se njihova naređenja ne krše sa Božijim propisima. U Kuranu stoji: ““Mi smo naredili čovjeku da bude poslušan roditeljima svojim. Majka ga nosi, a njeno zdravlje trpi, i doji ga dvije godine. Zato, budi zahvalan Meni i roditeljima svojim, a Meni ćeš se vratiti. A ako te budu nagovarali da drugog Meni ravnim smatraš, ti ih ne slušaj … (K.31:14,15)

Tako i idžtihad, tj. primjena ličnog tumačenja u stvarima vjere, dopušten je samo onda kada ne postoji kuranska naredba ili Poslanikova praksa (sunnet). Kada se jedno od ovoga dvoga može naći, nečije prosuđivanje nema vrijednosti. A zna se da je Božiji Poslanik s.a.v. rekao: “Onaj koji se suprotstavi Aliju suprotstavio se meni; a onaj koji se suprotstavi meni suprotstavio se Allahu, a onaj koji se suprotstavi Allahu ući će u džehennem.”

Na drugom mjestu je rekao: “Alijeve narebe se moraju izvršavati, njegova riječ je obavezujuća, a poslušnost njemu je dužnost svakog onog koji vjeruje u Jednog Boga. Neka je proklet čovjek koji mu se ne pokori a neka je blagoslovljen onaj koji ga slijedi.”

 

Bratimljenje Muhadžira i Ansara

 

Okupljanje muslimana u Medini označilo je novu fazu u Poslanikovom životu. Prije dolaska bio je aktivan u glavnom samo u pozivanju u islam i njegovom propagiranju. Međutim, kada je došao u Medinu javila se potreba poduzme mjere kojima bi zaštitio sebe i svoje sljedbenike. Tako počinje njegova uloga kao državnika. On se morao suočiti sa unutrašnjim i vanjskim neprijateljima koji su prijetili da unište zajednicu muslimana. Postojala su stajala tri izvora mogući problema i opasnosti: (1) Kurejši i drugi idolopoklonici Arabije. (2) Jevreji Medine koji su živjeli u i van grada, a koji su posjedovali veliko bogatstvo, moć i utjecaj. (3) Razlike i razilaženja među njegovim sljedbenicima. Muhadžiri[8] i Ansari[9] su bili odgajani u različitim sredinama i imali različite običaje i kulturu. Također, među Ansarima su bila dva plemena, Avs i Hazredž, dojučerašnji ljuti protivnici. Sa svim tim razlikama i opasnostima nije bilo za očekivati da će njihov život u Medini biti miran i bez problema. Međutim, Božiji Poslanik je riješio ove probleme na savršeno mudar način.

 

Razlike među sljedbenicima bile su riješene na ovaj način. Allaha s.v.t. mu je naredio da pobratimi Muhadžire i Ansarije. Jednog dana ih je sve okupio i rekao: “Sada će svako od vas uzeti jednog od vas za brata!” Na ovaj način je Poslanik s.a.v. osigurao političko i duhovno jedinstvo među svojim sljedbenicima a koje će mu omogućiti uspješno prevazilaženje prve dvije teškoće.

 

Kada je Poslanik s.a.v. međusobno pobratimio svih tri stotine muslimana, jedna osoba je još čekala da joj pridruži brata. To je bio Ali b. Ebi Talib. “Božiji Poslaniče, svaki ashab, osim mene, postao je brat nekome!?”, Ali mu je sa žaljenjem rekao.

“Ti si brat meni, u ovom svijetu i u Onom poslije”, Poslanik s.a.v. mu je rekao učiniviši ga sebi bratom.

 

Kanduzi piše detaljnije o ovome događaju i navodi da je Poslanik s.a.v. rekao Aliju: “Tako mi moćnog Allaha, tebe sam ostavio jer sam te želio sebi za brata. Ti si meni ono što je Harun bio poslaniku Musau, samo što poslije mene neće više biti poslanika. Ti si moj brat i nasljednik.”[10]

 

Izgradnja džamije bi završena. Oko džamije ashabi izgradiše kuće. Neki napraviše pored glavnog kućnog izlaza i izlaz da vodi direktno u džamiju. Ali uskoro dođe Allahovo naređenje da se sva ova vrata koja vode direktno u džamiju zatvore osim jednih – vrata kuće Alija b. Ebi Taliba. To je značilo da su samo poslanik Muhammed s.a.v. i Ali b. Ebi Talib mogli iz njihovih kuća direktno ući u džamiju[11]. Mnogima ne bi pravo pa počeše govoriti da Poslanik s.a.v. bezrazložno daje peviše prednosti tom mladiću. Primijetiviši nezadovoljstvo Poslanik s.a.v. im sa minbera džamije reče: “Naređenje da se vrata zatvore nisam izdao svojevoljno. To je Allah naredio, a meni nije preostalo ništa drugo nego da ga prenesem."

 

Drugi izvor iz kojeg su se očekivali problemi su bili jevreji Medine. Oni su imali potpunu kontrolu nad ekonomijom i trgovinom u gradu. Poslanik s.a.v. je znao da ukoliko ne bude postojala sloga među svim građanima Medine neće moći mirno raditi na širenju islama, niti će se muslimani biti u stanju odbraniti od mogućih napada idolopoklonika. U tom cilju trebali su se stvoriti dobri odnosi sa jevrejima da bi se ostvarilo političko jedinstvo u gradu.

 

Uzajamno razumijevanje i slaganje između muslimana i jevreja bilo je prilično dobro u prvim danim Poslanikovog boravka u Medini. Obe zajednice su obožavale Allaha i bile protivnice idolopoklonstva. Jevreji su također mislili da će sa jačanjem muslimana oni biti sigurniji od napada kršćanske Bizanitije. Pored toga, između njih i plemena Avsa i Hazredža postojali su ugovori koji su ostali na snazi i poslije njihovog prelaska na islam.

 

Uzimajući sve to u obzir Poslanik s.a.v. je napisao ugovor kojim je potvrdio jedistvo Muhadžira i Ansara, a kojim su i Jevreji Medine također bili obuhvaćeni. Poslanik s.a.v. se obavezao da će poštovati vjeru jevreja i njihovu imovinu pod uzajamno utvrđenim uslovima. Ovaj ugovor jasno pokazuje da je Poslanik s.a.v. poštovao principe slobode i pravednosti. Pomoću njega je stvorio ujedinjen front za odbranu od spoljašnjih neprijatelja. Između ostalih tačaka ugovora bile su i sljedeće:

 

• Potpisnici ovog ugovora čine jedan narod…;
• Bogobojazni muslimani trebaju biti ujedinjeni protiv buntovnika i neposlušnih, kao i protiv tlačitelja i nepravednih, čak i onda kada se radi o njihovim sinovima
• Muslimani su prijatelji i pomagači jedni drugima
• Svaki jevrej koji prihvati islam zaslužuje pomoć i podršku. Neće biti nikakve razlike između njega i drugih muslimana i niko neće imati pravo da ga tlači ili navede druge na to, niti da pomogne njegovom neprijatelju.
• Autoritet u rješavanje razmirica uvijek će pripadati Allahu (s.v.t.) i Muhammedu (s.a.v.)
• Kada se muslimani bore za odbranu Medine jevreji moraju platiti njihov dio u troškovima rata.
• Muslimani i jevreji mogu slobodno slijediti svoje vjere i pridržavati se njihovih propisa.
• Kada muslimani pozovu jevreje da potpišu mirovni ugovor sa neprijateljem, oni ga trebaju prihvatiti. Također, muslimani će prihvatiti sličan poziv jevreja osim u slučaju kada se radi o neprijatelju islama i protivnicima njegovog širenja i propagiranja.

 

Ugovor je obuhvatio samo jevreje Avsa i Hazradž plemena, dok jevrejska plemena Kurejza, Nuzejr i Kajnka nisi prisustvovali njegovom potpisivanju. Ova plemena su se kasnije pridružila tom ugovoru kojeg je Poslanik s.a.v. dopunio riječima: “Božiji Poslanik je napravio isti ugovor sa ova tri plemena pod uslovom da oni neće nanijeti štetu njemu niti njegovim prijateljima jezicima niti rukama, niti će snabdijeti oružje i jahaće životinje njihovim neprijateljima. Ako bi prekršili ovaj ugovor Poslaniku će biti dopušteno da ih kazni smrću, oduzme njihovu imovinu i zarobi njihove žene i djecu.” Vođe ovih plemena su prihvatile sadržaj i potpisale se na kraju.

 

Broj muslimana se iz dana u dan povećavao, njihova ekonomska situacija poboljšavala i vojna snaga jačala. Jevreji i njihove vođe su na početku mislili da će privući Poslanika s.v.a. i njegove sljedbenike, te da će imati moć nad njima i Poslanika s.a.v. navesti da služi njihovim interesima. Nisu ni najmanje nadali da bi snaga muslimana mogla prerasti njihovu. To nisu mogli dopustiti pa su se dali u prevratničke aktivnosti.

 

U namjeri da poljuljaju vjerovanja muslimana i da ponize Poslanika s.a.v. i učenja islama, počeše javno pitati o stvarima za koje su mislili da su poznate samo njihovim učenjacima. U surama el-Bakara i en-Nisa spominju su jevreji i njihova oholost prema islamu, kao i njihovi razlozi za neprihvatanje islama. Međutim, kada bi na svako pitanje dobili jasan odgovor, poraženo su govorili: “Naša srca su zatvorena, a ono što govoriš ne mislimo da je ispravno.”

 

Ovakve debate su samo povećale njihovo neprijateljstvo prema islamu. U isto vrijeme one su bile povod da se oni, čija su srca bila otvorena, uvjere u istinitost islama i njegovog donosioca i da ga zbog toga prihvate. Jedan od njih bio je i Abdullah b. Selaam, jevrejski lider i učenjak vjere kojeg su oni veoma cijenili i poštovali. Nakon što je razgovarao sa Poslanikom s.a.v. i dobio sve tražene odgovore i objašnjenja, primio je islam. Ubrzo poslije njega, to je uradio i Muhajrik, također jedan jevrejski učenjak. Abdullah je znao da će ga njegovi sunarodnjaci vrijeđati i klevetati kada saznaju za njegov prelazak na islam. Zbog toga je zamolio Poslanika s.a.v. da, prije nego sam javno objavi svoju odluku, zatraži od Abdullahovih sunarodnjaka da javno iznesu svoje mišljenje o njemu. Kada ih je na jednom skupu pitao o Abdullahu b. Selaamu oni mu daše ovaj odgovor: “Abdullah je naš vjerski autoritet, sin vjerskog autoriteta i visoko poštovani učenjak.”  Poslije toga Abdullah se uputio u svoje mjesto i obznanio svoj prelazak na islam. Kada se to pročulo isti oni koji su priznali njegove vrijednost počeše da ga nazivaju bezkarakternim, zaglupljenim i drugim najgorim imenima.

 

Poslanikova plemenita ličnost, njegov profinjen karakter i učenja islama neodoljivo privlačiše sva prosvijetljena srca. Vidjevši da tome ne mogu ništa učiniti, jevreji pokušaše primijeniti staru taktiku: zavadi pa vladaj. Vidjeli su priliku u buđenju starog neprijateljstva između Avsa i Hazredža koji su se sa dolaskom islama izmirili i zbližili. Tako jednom, kada su sjedili zajedno, jedan jevrej dođe i navede ih da razgovaraju o prošlosti. U razgovor ubaci i bitku Buas u kojoj su Avsi potukli Hazredže. Staro neprijateljstvo poče se javljati i gorke uspomene navirati. Uskoro se razgovor poče svoditi na “ko je bio kakav” i prepirka poče uzimati maha. Poslanik s.a.v. biješe obaviješten i dođe taman kada su počeli potezati oružje jedni na druge. Podsjeti ih na učenja islama i koristi koje su im ona donijela. Također ih je upozorio na opasnosti nejedinstva i nesloge.  “Islam vas je učinio braćom i zakopao staro neprjateljstvo u prošlosti”, rekao im je. Njegove riječi postigoše željeni efekat. Oni bijahu dirnuti njegovim riječima koje ih primiriše pa oni zagrliše jedni druge i zatražiše od Allaha da im oprosti. Međutim, jevreji se nisu ovdje zaustavili. Prekršili su obećanje i povezali se sa nevjernicima, mušricima i munaficima i s njima sarađivali na uništenju islama. Na taj način potpuno pogaziše ugovor koji su potpisali sa Poslanikom s.a.v..

 

Prvi vojni manevri muslimana

 

Osam mjeseci po dolasku, Poslanik s.a.v. otprema Hamzu b. Abdul Muttaliba sa trideset konjanika sastavljenih od Muhadžira prema obali Crvenog mora kuda je išla poznata karavanska ruta. Kod mjesta Ais susreli su se sa jednim trgovačkim karavanom Kurejša kojeg je pratilo tri stotine ljudi predvođeni Ebu Džehlom. Susret je prošao bez oružanog sukoba. U isto vrijeme Ubejda b. Haris b. Abdul Muttalib poslan je sa šezdeset do osamdeset konjanika prema jednom drugom karavanu Kurejša, kojeg je pratilo dvije stotine ljudi predvođenih Ebu Sufijanom. Opet je susret prošao bez sukoba. Poslije je Sead Ebi Vakkas bio poslan sa osmoricom ljudi u Hidžaz.

 

U terminologiji historičara, pohod muslimana u kojem Poslanik s.a.v. nije učestvovao naziva se sarijja, a onaj u kojem je on s.a.v. učestvovao naziva se gazva. U desetom mjesecu poslije hidžre, Poslanik s.a.v. ostavlja upravu Medine u rukama Seada b. Meaza i sa grupom sastavljenom od Muhadžira i Ansara kreće da susretne jedan karavan Kurejša i zaključi ugovor sa plemenom Beni Hamza. Ne sreću se sa karavanom, ali zaključuju ugovor sa Beni Hamza.  U prvom mjesecu sljedeće godine Poslanik s.a.v. odlazi do mjesta Bavata sa dvije stotine ljudi s namjerom da sretnu jedan karavan Kurejša, ali u tome nisu uspjeli. U mjesecu džemadul evvelu u Medinu dođoše vijesti da se karavan na čelu sa Ebu Sufijanom kreće iz Mekke ka Siriji. Poslanik s.a.v. ostavi Ebu Selmu kao svog predstavnika i sa grupom ljudi krenu da se sretnu sa karavnom. Opet im to ne uspijeva, ali napraviše ugovor sa plemenom Beni Madladža. Ibn Esir piše: “Kada su se muslimani ulogorili na jednom od svojih stajališta, Poslanik s.a.v. dođe do mjesta gdje su spavali Ammar b. Jasir i Ali b. Ebu Talib. Kada ih je probudio vidio je prašinu na Alijevom licu. “Ebu Turab, šta ti je bilo?” Od tog dana Ali postade poznat pod nadimkom “Ebu Turab” (otac prašine) što mu ga sam Božiji Poslanik s.a.v.  dade. Poslije toga se obrati obojici: “Hoćete li da vam kažem koje su to najgore osobe na zemlji?” Kada su odgovorili potvrdno on im reče: “To su dva čovjeka: prvi je onaj koji je odsjekao noge kamili poslanika Saliha, a drugi je onaj koji će udariti sabljom po tvojoj glavi (pokazujući na hazreti Alija) i koji će ti obojiti bradu krvlju sa glave.”[12]

 

Nakon što izgubiše svaku nadu da će sresti karavan vratiše se u Medinu. Ali samo deset dana poslije povratka, razbojnici oteše kamile i ovce Medine, pa se Poslanik s.a.v. sa grupom ljudi uputi u potjeru. Dođoše do predjela Bedra ali ne stigoše pljačkaše pa se vratiše nazad u Medinu. Tu ostaše sve do kraja mjeseca šabana.

 

U mjesecu redžebu druge godine p.H. Poslanik s.a.v. je spremio osamdeset ljudi sastavljenjih samo od Muhadžira na čelu sa Abdullahom b. Jahašom. Nakon što im je pokazao u kojem pravcu treba da krenu, predao je Abdullahu jedno pismo i rekao: “Otvori ga nakon putovanja od dva dana i onda djeluj po njemu. Nemoj ni na šta primoravati ni jednog od svojih ljudi.” Nakon pokreta od dva dana Abdulah je otvorio pismo i pročitao: “Kada otvoriš ovo pismo uputi se ka Nahli (mjestu između Mekke i Taifa) i tu se ulogori. Čekaj Kurejše i obavijesti me o njihovim aktivnostima.”Abdullah uradi ono što mu je bilo naređeno i stiže do Nahle. Međutim, samo što su se ulogorili na vidiku se ukaza karavan Kurejša pod vođstvom Amra Hazramija. Redžeb je bio mjesec u kojem je ratovanje bilo zabranjeno pa mušrici pomisliše da su se Muslimani uputili u Mekku na hodočašće. Abdullah i njegovi se sastadoše da odluče šta da rade. To je bio zadnji dan redžeba. Međutim, ako bi sačekali sutradan da sveti mjesec prođe, karavan bi ušao u haram Mekke gdje je ratovanje bilo zabranjeno. Zaključiše da im je bolje oskrnaviti sveti mjesec nego sveto područje. Zato isto veče iznenada napadoše. Ubiše vođu karavana i zarobiše dvojicu mušrika. Onda se sa zarobljenicima i zaplijenjenom robom uputiše ka Medini. Poslanik s.a.v. biješe veoma ljut kada saznade da je Abdullah prekršio njegova naređenja i oskrnavio sveti mjesec. “Nisam ti naredio da ratuješ u svetom mjesecu”, rekao mu je.

 

Kurejši počeše koristiti ovaj događaj da pokažu kako muslimani ne drže do svetinja. Jevreji također vidješe u tome loš predznak. Poslanik s.a.v. nije dirao donešeni plijen čekajući Allahovu objavu. Uskoro sljedeći ajet bi objavljen: “Pitaju te o svetom mjesecu, o ratovanju u njemu. Reci: Ratovanje u njemu je veliki grijeh; ali je nevjerovanje u Allaha i odvraćanje od njegova puta i svetih mjesta i izgonjenje stanovnika njegovih iz njih još veći kod Allaha. A zlostavljanje je gore od ubijanja! “ (K. 2:217)

 Ovim se hoće reći da su muslimani počinili grijeh ratovanjem u svetom mjesecu, ali Kurejši su počinili veći. Naime, protjerivali su stanovnike svetog grada, zlostavljali ih i proganjali. Uzimajući u obzir njihova nedjela oni nisu imali pravo optuživati muslimane za nepoštivanje svetinja. Poslije objave ovog ajeta Poslanik s.a.v. je podijelio plijen među muslimanima, a dvojicu zarobljenika razmijenio za dvojicu zarobljenih muslimana. Međutim, jedan od zarobljenih mušrika je primio islam i ostao u Medini.

 

Šta je bila stvarna namjera ovih vojnih manevara?

 

Vojni pokreti muslimana i sklapanje ugovora sa plemenima koja su bila naseljena uz karavanske puteve imali su za cilj da mušrici Mekke uvide muslimansku vojnu moć. Poslanik s.a.v. im je želio pokazati da su svi putevi došli pod njegovu kontrolu i da su sada u stanju prekinuti njihovu trgovačku žilu kucavicu u svakom trenutku. Trgovina je bila zaista glavni način dopremanja robe iz Sirije i Taifa, i ako bi ona bila ugrožena zgrada njihovog života bila bi iz temelja uzdrmana.

 

Ovim potezima muslimani su mušricima davali jasan znak da bi trgovina i priliv robe sada mogao biti prekinuti ako bi oni i dalje sprječavali širenje islama i progonili muslimane u Mekki. Najveća smetnja u širenju islama bio je nedostatak slobode za njegovo propagiranje i atmosfera straha koju su stvorili Kurejši. Njom su na odstojanju od islama držali one koji bi ga prihvatili kada bi uslovi bili povoljniji.  Jedini način da se te prepreke otklone bio je ovaj koji je Poslanik s.a.v. poduzeo, tj. prijetnjom prekidanja njihovih trgovačkih veza.

 

Međutim, orijentalisti tvrde da je Poslanik s.a.v. poduzimao ove vojne podhvate da bi pljačkanjem trgovačkih karavana Kurejša ekonomski ojačao svoj pokret. Ova tvrdnja je neodrživa jer, prvo, pljačkanje se moglo pripisati nomadskim plemenima dok ono nije bilo u priodi stanovnika Medine, koji su se bavili poljoprivredom i stočarstvom. U njihovoj historiji nije bio zabilježen ni jedan slučaj da su opljačkali neki karavan. Drugo, što se tiče Muhadžira, mada su im Kurejši oduzeli svu imovimu koju su ostavili za sobom, oni nisu namjeravali da je vrate pljačkom. Ovo je dokazano time što broj ljudi u svakoj poslanoj vojnoj ekspediciji nije bio dovoljan da se savladaju pratnje pomenutih karavana. Njihov zadatak je bio samo prikupljanje informacija. Također, poslije bitke na Bedru muslimani nisu napali ni jedan trgovački karavan.

 

Da je Poslanik s.a.v. imao cilj da pljačka trgovačke karavane Kurejša, morao je na njih slati brojnu i dobro naoružanu armiju. Umjesto toga on šalje samo trideset ljudi sa Hamzom na karavan kojeg je pratilo tri stotine ljudi, a šezdeset do osamdeset ljudi sa Ubejdom b. Harisom na karavan kojeg je pratilo dvije stotine. Drugo, u pismu koje je Poslanik s.a.v. dao Abdullahu b. Džahašu bilo je naređenje da on samo prati  kretanje Kurejša. Na odluku da ih napadnu oni su sami došli. Kada je Poslanik s.a.v. čuo šta su uradili, znakovi ljutnje i negodovanja pojavili su mu se na licu.

 

Također, u ove prve vojne pohode Poslanik s.a.v. šalje samo Muhadžire. Sa stanovnicima Medine je bio u sporazumu da će ga oni braniti samo u slučaju napada neprijatelja. Tako nije mogao računati sa Ansarima, jer nigdje u ugovoru ne stajalo da su oni trebali kretati s njim u osvajačke pohode.

 ________________

 

[1] Tarikh Jakubi, dio II, str. 135

[2] Tarikh Kamil, dio II, str. 74

[3] Tarik Kamil, dio II, str. 75

[4] Sira Halebi, dio II, str. 76-77

[5] Mustadrak Hakim, dio III, str. 385

[6] Musnad Ibn Hambel, dio II, str. 199

[7] en-Nihaja vel-Bidaja, dio III, str.218

[8] muhad`iri, iseljenici iz Mekke

[9] ansari, pomaga~i iz Medine

10 Janabiul Muvveda, dio I, str. 55

11 I ovo smeta{e hazreti Alijevim neprijateljima, pa potkupljeni pisci hadisa, sljede}i upute Muavije b. Ebi Sufijana, prenose}i ovaj doga|aj zamijeni{e hazreti Alijevo ime sa Ebu Bekrom.

[12]Tarikh Kamil, dio III, str. 78

 

 

Jevrejsko pleme Kajnka je zivjelo u Medini zajedno s muslimanima. Poslije bitke na Bedru, nakon sto je bio obavijesten o njihovom razocarenju zbog pobjede muslimana, Poslanik s.a.v. im je odrzao govor u kome je izmedju ostalog rekao: “Kurejsi su dobili svoju lekciju na Bedru. To neka bude lekcija i za vas. Bojim se da vas ne snadje slicna sudbina. Medju vama se nalaze brojni uceni ljudi. Pitajte ih i oni ce vam potvrditi da sam je Boziji Poslanik i da je to cinjenica koja se nalazi u vasoj Knjizi (Tori).”

Ali, oholi jevreji ne samo da se oglusili o Poslanikove rijeci nego su mu jos odgovorili uvredljivim tonom: “Zar mislis da smo slabi i nesposobni za ratovanje kao Kurejsi? Pomislio si da si jak zato sto si savladao slabice koji o ratu nisu znali nista. Snaga sinova Kajnke postace ti poznata onog dana kada se sretnete na ratistu!”

I pored ovoga nije se jos nista poduzimalo protiv njih. Tako je bilo sve do onog dana kada je jedna muslimanka dosla da proda zlato jevrejskom trgovcu. Nekoliko prisutnih jevreja je zahtijevalo da skine maramu s glave. Zena je to odbila, ali saljivdzije nisu odustale. Vlasnik ducana je uspio da nekako zakaci za zid jedan dio zenine haljine. Tako, kada je posla da napusti radnju jedan dio tijela joj se pokaza. Ovo izazva opsti smijeh kod prisutnih jevreja. Medjutim, jadno stanje muslimanke izazva istovremeno sazaljenje i srdzbu jednog muslimana koji se bio zadesio u ducanu. On potegnu sablju i ubi vlasnika. Prisutni jevreji ga zajedno napadose i ubise.

Umjesto da saradjuju sa muslimanima u istrazi ovog slucaja, svi jevreji plemena Kajnka su se povukli u svoju tvrdjavu. Ovim postupkom su otvoreno pokazali svoje neprijateljstvo i ratobornost. Poslanik s.a.v. naredjuje da se utvrdjenje opkoli. Opsada nije trajala dugo. Nakom samo petnaest dana jevreji su se bez borbe predali. Bilo je odluceno da napuste Medinu u roku nekoliko dana. Poslije ovog dogadjaja Medinu su naseljavali samo muslimani.

Kada bi vijest o nekoj zavjeri stigla Bozijem Poslaniku on bi uvijek brzo i odlucno reagovao. Kada bi bio obavijesten da se neko pleme sprema za rat protiv muslimana, odmah bi slao ljude prema njima ili bi krenuo sam sa dovoljnom snagom da poremeti planove neprijatelja. U drugoj godini poslije hidzre Poslanik s.a.v. je ucestvovao u nekoliko takvih pohoda. Kada je u Medinu stigla vijest da pleme Kadar nabavlja oruzje i sprema ljude za rat, Poslanik s.a.v. postavlja zamjenika u gradu i krece sa vojskom prema tom plemenu. Medjutim, kada je cuo o dolasku muslimana neprijatelj se razilazi. Nakon nekog vremena, Poslanik s.a.v. ponovo salje vojsku u isto mjesto. Ovaj put ona nalazi bolje organizovanog neprijatelja kojeg porazavaju poslije krace borbe. Nedugo poslije toga, Ebu Sufijan, koji se bio zakleo da ce se osvetiti za poraz na Bedru, dolazi u blizinu Medine sa 200 ljudi na poziv jevrejina Salama b. Muskama. U tom pohodu su ubili jednog muslimana i zapalili palme u oblasti Ariza. Kada vijest o tome dodje do Poslanika s.a.v. on sa grupom muslimana krece u potjeru za uljezima. Oni se na vrijeme povlace prema Mekki i tako uspijevaju izbjeci muslimane. Nakon toga, u Medinu dodje vijest da se pleme Gatfan sprema da napadne grad. Poslanik s.a.v. sa 450 ljudi odmah krece prema mjestu koje je naseljavalo to pleme. Kada su saznali o dolasku muslimana citavo pleme se povlaci u obliznje planine.

Obala Crvenog mora je postala suvise opasna za Kurejse zbog cega su morali prekinuti slati svoje trgovacke karavane na sjever. Medjutim, obustavljanje trgovine sa Sirijim znacilo bi sigurnu propast za njihovu ekonomiju. Ono bi takodjer doprinijelo vojnom porazu u sukobu sa muslimanima. Na jednom od sastanaka neko od njih predlozi da pokusaju koristiti put koji je vodio preko Iraka. Prijedlog bi jednoglasno prihvacen. Medjutim, vijest o tome dodje do Poslanika s.a.v. koji odmah otpremi vojsku prema novoj ruti. Muslimani zarobise dva covjeka iz pratnje prvog poslanog karavana kao i svu robu koju je prenosio. Tako je pokusaj Kurejsa da nastave sa trgovinom sa Sirijom propao na samom pocetku.

 

 

 

Jedna od osoba koja je imala najveceg udjela u podizanju musrika protiv muslimana bio je Kab b. Asraf . Sve do bitke na Bedru zivio je u Medini zajedno sa muslimanima. Medjutim iz mrznje prema islamu odlazi u Mekku da bi podsticao Kurejse da krenu protiv muslimana. Svojim pjesmama ih je podsjecao na poraz i ubijene na Bedru. Na taj nacin je postigao da staro i mlado Mekke bude spremno za rat. Takodjer je davao detaljan opis nekih muslimanskih zena cuvenih po njihovoj ljepoti i prikazao pozudnim Kurejsima rat kao primamljiv nacin da dodju do njih. Nakon sto je postigao zeljeni rezultat vratio se u svoju tvrdjavu. Do muslimana dodje vijest o njegovim aktivnostima u Mekki. Nekoliko momaka iz plemenea Avs odluci da se rijesi ovoga opasnog covjeka. Dvojica, Muhammed b. Maslama i Abu Naila dodjose u Kabovu tvrdjavu i prikazase se kao neprijatelji muslimana. Zalili su se Kabu kako im je od dolaska Poslanika u Medinu sve krenulo naopako zbog cega su izgubli svu imovinu i spali na nivo prosjaka. Kabu bijese drago da je sreo nekoga od Arapa da o muslimanima misli kao i on. Rekose mu da su dosli da posude od njega nesto psenice. Nisu imali nista od gotovine, ali su bili spremni da daju neki zalog. Kab pristade da im proda psenicu pod uslovom da mu ovi predaju svoje zene i djecu u zalog. Ovo pokaza niskost njegovog karaktera. Oni mu rekose da pristaju i predlozise mu da privremeno ostave svoje oruzje kod njega da bi mogli odmah preuzeti zito. U vece istog dana grupa momaka plemena Avs dodje pred Kabovu tvrdjavu. Muhammed b. Maslama ga pozva da izadje da pregleda oruzje. Nista ne sluteci Kab izadje iz tvrdjave. Utom ga momci napadose i ubise. Kabovu sudbinu dozivio je jos jedan jevrej imena Abu Rafii koji je neprijateljima davao podatke o muslimanima i nagovarao arapska plemena da se bore protiv njih.

Presjecanje karavanske rute izazvalo je strah od oskudice sto je takodjer ucvrstilo Kurejse u namjeri da krenu u rat. Ebu Sufjanu predlozise da troskove ratne kampanje treba da snose oni trgovci cija roba je bila u karavanu za ciju odbranu je bila podignuta vojska koja se sukobila sa muslimanima na Bedru. Ovo bi prihvaceno i odmah sprovedeno u djelo. Kurejsi su sada bili svjesni snaga i mogucnosti muslimana. Zbog toga su morali organizovati veliku i dobro opremljenu vojsku. Za tu svrhu je bilo potrebno da sklope vojne saveze sa jos nekim musrickim plemenima. Amr b. As i jos nekoliko ljudi bijese poslani plemenima Kanana i Sakifa da traze njihovu pomoc u ljudstvu. Obecali su im da ce svi troskovi rata biti placeni od strane Kurejsa. Za nekoliko dana uspjeli su da okupe izmedju tri i cetiri hiljade najboljih ljudi iz ovih plemena.

Arapi nisu obicavali voditi zene u ratove. Medjutim, u ovoj bici i one su bile prisutne. Bilo je planirano da se krecu izmedju redova boraca i podsticu ih na borbu udarajuci u bubnjeve i pjevajuci pjesme. Na ovaj nacin povlacenje iz bitke je bilo onemoguceno zato sto je svaki od njih bio spreman umrijeti prije nego bi dopustio da mu zena ili kcerka padne u ruke neprijatelja. Takodjer, u vojsci musrika bio je velik broj robova koji su bili privuceni raznim nagradama i obecanjima. Jedan od njih bio je i Vahsi b. Harb, Mutamov rob koji je bio cuven po spretnosti u koristenju koplja. Njemu je bila obecana sloboda ako ubije ili Muhammeda s.a.v. ili Alija ili Hamzu.

Nakon velikog truda i novcanog ulaganja Kurejsi su krenuli na muslimane sa armijom koja se sastojala od sedam stotina (700) oklopnika, tri hiljade (3000) jahaca na kamilama, dvije stotine (200) konjanika i grupe pjesaka.

Kada je armija musrika prolazila pokraj mjesta Abve u kojem je bila ukopana Poslanikova majka Amina, neki od njih predlozise da je iskopaju iz kabura. Ali, oni mudriji od njih tome se uspotivise iz straha da to ne postane obicaj koji bi i njihovi neprijatelji, plemena Bekra i Huzae, mogli usvojiti.

Abbas, koji je zivio u Mekki, redovno je obavijestavao Poslanika s.a.v. o aktivnostima Kurejsa. Napisao je pismo u vezi njihovih zadnjih pokreta i poslao ga u Medinu po pouzdanom covjeku. U trenutku kada ga je primio Poslanik s.a.v. je bio van grada. Procitao ga je i stavio u dzep ne govoreci nikome o njegovom sadrzaju. Tek kada su se vratili u grad obavijestio je ashabe o opasnosti koja se nadvijala nad gradom. Poslao je dvojicu ljudi da prate kretanje Kurejsa. Oni se vratise sa vijestima da je neprijatelj stigao u blizinu Medine i da je pustio svoje jahace zivotinje na njene pasnjake. Ta vijest stize u cetvrtak navecer. Muslimani se uplasise da ih musrici ne napadnu po noci pa se odmah naoruzase i sakupise oko Poslanikove dzamije. Takodjer, na ulaz grada bi postavljena straza.

Neprijatelj, koji je dolazio sa juga, nije mogao prici gradu s te strane zbog brojnih naseobina koje su bila ogradjene kamenim zidovima. Zato je je bio prinudjen da pridje gradu sa sjeverne strane. U dolini ispod planine Uhud nasao je dovoljno prostora za logor i dobre uslove za organizovanje napada na muslimanko uporiste.

Poslanik s.a.v. je proveo petak u Medini gdje je osnovao savjet koji je trebao odluciti o nacinu najefikasnije odbrane grada. Savjetovanje sa ashabima mu je bilo nalozeno u Kuranu . Kada su se okupili Poslanik s.a.v. je zatrazio da mu iznesu svoja misljenja i prijedloge. Abdullah b. Ubej je predlozio da ostanu u gradu i iskoriste uske ulice i visoke zgrade za uspjesnu odbranu. Rekao je: “Takav nacin odbrane smo uvijek koristili. Pri tome su nam cak i nase zene pomagale bacajuci kamenje na neprijatelja sa prozora. Do danas Medina nije bila nikako osvajana sto dokazuje da je to najbolji metod odbrane. U drugu ruku, svaki put kada smo izasli da se borimo van grada bili smo porazeni.” Stariji i iskusniji medju muhadzirima i ansarima podrzase Abdullahov prijedlog. Medjutim, mladji, pogotovo oni koji nisu ucestovoali u bici na Bedru, bili su vise za borbu na otvorenom. Zbog toga se usprotivise njegovom prijedlogu rijecima: “Takav nacin ce samo ohrabriti neprijatelja i njime cemo izgubiti ugled kojeg smo stekli na Bedru. Zar nije sramota da se hrabri Allahovi vojnici zatvore u kuce da tu cekaju neprijatelja. Na Bedru su nase snage bile mnogo manje od danasnjih pa smo opet bili pobjednici. Zar da propustimo ovakvu priliku koju smo dugo cekali?” Hamza ustade i rece: “Tako mi Allaha koji je objavio Kuran danas necu nista jesti sve dok se ne susretnem s neprijateljem izvan grada.”

U tom ustade stari covjek imena Hajsema i rece: “Boziji Poslanice Kurejsi su za godinu dana uspjeli okupiti oko sebe gotovo sva musricka plemena. Njihov broj je velik i veoma je moguce da nas potpuno opkole. Ako se budemo zatvorili u gradu, cak i ako Kurejsi budu bez uspjeha ovog puta, vratice se mozda u vecem broju i odlucniji da nas uniste. Poslanice, nisam ucestvovao u bici na Bedru, jer sam imao sina koji je takodjer zelio da bude s tobom. Obojica nismo mogli ici jer se neko trebao brinuti o familiji. Zbog toga smo izvlacili zrijeb i ispalo je da on ide. Tako je on otisao i poginuo. Sinoc su svi pricali o neprijatelju i opasnosti koja je prijetila gradu. Zaspao sam i u snu vidio sina kako hoda dzennetskim bascama i jede razno voce. Rekao mi je: “Dragi oce, cekam te ovdje.” Zato, Boziji Poslanice, moja brada je posjedjela i moje kosti oslabile. Molim te da trazis od Allaha da me ucini sehidom na Njegovom putu.”

Poslanik s.a.v. je vidio da je vecina muslimana bila za izlazak iz grada pa je odlucio da tako i bude. Usao je u kucu gdje je naostrio sablju, obukao pancirnu kosulju, stavio stit na ledja, luk na rame i uzeo koplje. Nakon sto se tako spremio izasao je medju muslimane. Kada su ga ugledali niko ne ostade ravnodusan. Neki su pomislili da je on tako reagovao zbog njihovog insistiranja da se bore van grada, a ne iz vlastite zelje. Oni mu pridjose i rekose da bi prihvatili njegovo misljenje, ma kakvo ono bilo. Poslanik s.a.v. im je odgovorio kratko: “Kada neki Boziji poslanik obuce pancir kosulju nece je skinuti sve dok se ne bori sa neprijateljem.”

Poslanik s.a..v je klanjao dzumu namaz u dzamiji u Medini poslije cega je krenuo ka Uhudu sa voskom koja se sastojala od hiljadu ljudi. Na putu Abdullah b. Ubej i tri stotine njegovih pristalica napustise armiju muslimana pod izgovorom da Poslanik s.a.v. daje prednost misljenjima neiskusnih mladica umjesto misljenju iskusnog Abdullaha.

Ne jednom mjestu Poslanik s.a.v je izvrsio smotru svoje armije. Ona se sastojala od mladica mladjih od petnaest godina i staraca bijelih kosa i brada. Jedan od starijih je bio i Amr b. Jumuh. Njegova ledja su bila povijena i jedna noga sakata. Imao je cetiri sina koja su bila zajedno s njim uz Bozijeg Poslanika s.a.v. Nije zelio ostati kod kuce i tako propustiti sevab kojeg je donosila borba na Allahovom putu. Njegovi bliznji su mu govorili da treba ostati kod kuce jer borba za njega nije bila obavezna. Otisao je do Poslanika s.a.v. i rekao mu: “Moji ukucani mi brane da idem u dzihad. Sta mi ti savjetujes?” Poslanik s.a.v. mu je rekao da je oslobodjen te obaveze. Ali, i pored toga Amr je zelio da ide. Bio je uporan u tome sve dok Poslanik s.a.v. nije rekao njegovoj rodbini koja ga je pokusavala odvratiti: “Nemojte mu braniti da postane sehid na Allahovom putu!” Kada je vrijeme bitke doslo Amr je zajedno sa jednim sinom krenuo naprijed uz povik “Oh dzennetu, zeljo moja!” Svi su bili zadivljeni borbom ovog sakatog covjeka koji je zajedno sa sinom zestoko napadao sve dok obojica nisu pali pod udarcima neprijateljski sablji.

Hanzala je bio jedan od mladjih boraca prisutnih u Poslanikovoj vojsci. On je bio sin Abu Amira Poslanikovog neprijatelja i covjeka koji je bio jedan od aktivnih organizatora ovog musrickog pohoda. Sve to nije utjecalo na njegovog sina Hanzalu da se ne opredijeli za islam i borbu sa Poslanikom s.a.v.. Hanzala se ozenio u noci prije bitke na Uhudu. Mlada je bila kcerka Abdullaha b. Ubejja. Kada je Hanzala cuo poziv za borbu nije bio siguran sta da cini. Odlucio je da pita Poslanika s.a.v. da mu dopusti da tu noc ostane u Medini i da se sutra zorom pridruzi vojsci muslimana. Allama Medzlisi prenosi da je sljedeci ajet objavljen o Hanzali:

“Pravi vjernici su samo oni koji u Allaha i Njegova Poslanika vjeruju, a koji se, kad su s njim u kakvom vaznom poslu, ne udaljuju dok od njega njegovo dopustenje ne dobiju. Oni koji od tebe traze dopustenje, u Allaha i Poslanika Njegova zaista vjeruju. I kad oni zatraze dopustenje od tebe zbog kakva posla svoga, dopusti kome hoces od njih, i zamoli Allaha da im oprosti jer Allah prasta i On je milostiv. (K.24:62)

Poslanik s.a.v. mu je dopustio da ostane u Medini i da tu noc provede sa svojom suprugom. Kada je sutradan kretao ona je rekla ukucanima: “Sanjala sam sinoc da se nebo rascijepilo i da je moj covjek usao kroz otvor koji se poslije toga zatvorio. Osjecam da ce se moj san obistiniti i da ce on otici u dzennet.”

Kada je borba pocela Hanzali je za oko zapeo Ebu Sufijan koji je paradirao ispred svoje vojske. Uspio je da mu se priblizi i da ga napadne, ali njegova sablja promasi i umjesto po Ebu Sufijanu udari po njegovom konju. Njegov napad privuce paznju ostalih musrika koji ga sada napadose sa svih strana. Pogodise ga kopljima u grudi, ali on ne pade nego nastavi da se bori. Medjutim, rane su obilno krvarile i on se uskoro spusti na zamlju a njegova dusa se pridruzi ostalim sehidskim dusama. Kada je vidio da je pao Poslanik s.a..v je rekao: “Vidim kako meleci kupaju Hanzalu.”

Ujutro 7. sevvala armija islama je zauzela polozaj naspram neprijatelja. Postavili su logor tako da su sa jedne strane bili zasticeni planinom Uhud. Medjutim, postojao je jedan prolaz kroz koji im je neprijatelj mogao prici iza ledja. Zbog toga je Poslanik s.a.v. na njega postavio grupu strijelaca. Za njihovog komandanta postavio je Abdullaha Dzabira. Poslije toga im je naredio: “Odvratite neprijatelja strijelama i ne dopustite mu da nam pridje iza ledja. Svoje polozaje ne smijete napustiti bilo da pobijedimo ili budemo porazeni!” Kasnije ce se pokazati da je ovaj polozaj bio zaista od velike vaznosti i da je nepostivanje Poslanikovog naredjenja pretvorilo pobjedu muslimana u njihov poraz. U ovom slucaju se pokazalo Poslanikovo znanje o vjestini ratovanja, ali takodjer i cinjenica da komandantova vjestina ratovanja ne garantuje pobjedu ako vojnici nisi disciplinovani i ne postuju njegova naredjenja.

Poslanik s.a.v. se uvijek trudio da drzi moral svojih boraca na visokom nivou. I ovaj put, kada je sedam stotina muslimana stajalo nasuprot tri hiljade musrika, Poslanik s.a.v. je bodrio svoje ljude. Kada je postavio pedeset strijelaca na kriticnom prolazu, spustio se medju ostale, rasporedio ih u grupe i odredio im komandante. Kada ih je postrojio Poslanik s.v.a. im je odrzao govor. Izmedju ostalog je rekao: “… Melek dzibrail me je obavijestio da niko ne umre u ovom zivotu prije nego pojede posljednji zalogaj koji mu je njegov Stvoritelj odredio.”

Prije pocetka bitke Poslanik s.a.v. uze sablju i stade ispred postrojenih muslimana.”Koji ce od vas dati ovoj sablji pravo koje zasluzuje?” Neki odmah pridjose, ali im Poslanik s.a.v. ne dade sablju nego im rece da se vrate na svoja mjesta. Onda je Abu Dudzanah, koji je bio poznat po svojoj hrabrost upitao: “Sta je pravo te sablje i kako se ono moze ostvariti?” Poslanik mu je odgovorio: “Trebas se boriti sve dok se ona ne savije?” Onda je Abu Dudzana rekao da joj je spreman dati ono sto zasluzuje. Poslanik s.a.v. mu je dade i on onda napravi traku od crvene marame i sveza je oko glave. Kada je pocela borba Abu Dudzana se vjesto kretao medju musricima sjekuci svakog ko mu se nasao na putu. Pri tome je naisao na priliku koja zavrista kada on podize sablju da udari, i on shvati da je ispred njega bila zena. To je bila Hinda, Ebu Sufjanova supruga. Ebu Dudzana kaze, pricajuci o tome kasnije, da je Poslanikova sablja bila i suvise plemenita da je okalja krv jedne zene.

Bitku je prvi poceo Ebu Amir koji je pripadao plemenu Avs. On i jos petnaestorica ljudi iz tog plemena su napustili Medinu i pridruzili se musricima Mekke. Bili su uvjereni da ce mnogi njihovi suplemenici prici na njihovu stranu ili napustiti Poslanika s.a.v. kada ih vide na strani brojne i jake vojske. Medjutim kada su se pojavili, muslimani plemena Avs su poceli da ih grde i kritikuju.

U svim bitkama barjak islama je dolazio u ruke hazreti Alija. Tako je bilo i na Uhudu. U ovoj bici su svi nosioci musrickih barjaka bili iz porodice Abdud Dar. Zato je Poslanik s.a.v. na Pocetku bitke za nosioca barjaka islama odredio Musaba b. Umejra koji je pripadao istoj porodici. Kada je Musejb poginuo Poslanik s.a.v. je naredio Aliju da uzme barjak. U tom trenutku Talha Ebi Talha, koji je nosio zastavu Kurejsa podje naprijed i poce vikati: “O Muhammedovi drugovi, vjerujete da nasi mrtvi idu u dzehennem a vasi u dzennet. Ako je tako ko mi od vas smije doci da me posalje u dzehennem ili da ja njega posaljem u dzennet?” Hazreti Ali mu je dosao i nakon kratke borbe poslao ga tamo gdje mu je bilo i mjesto. Poslije njega musrici salju devet barjakonosa jednog za drugim. Svih devet pada od udaraca hazreti Alijeve sablje.

Poslije, kada je islam osigurao svoj opstanak, hazreti Ali je podsjetio ashabe na ovaj dogadjaj u jednom svom govoru. Rekao je: “Zar se ne sjecate da sam vas oslobodio stete devet zlih ljudi plemena Abdud Dara? Svaki od njih je trazio da mu neko dodje na mejdan i svaki put to sam bio ja. Sjecate li se kako je onda barjak uzeo Savab, crni rob, koji nije zelio nista manje nego da ubije Poslanika s.a.v.. On je bio toliko ljut da su mu se usta pjenila i oci zacrvenile. Kada ste ga vidjeli uplasili ste se i povukli, dok sam ja krenuo naprijed i oborio ga na tlo.”

Kako je vec ranije pomenuto, postojao je jedan prolaz kroz koji je neprijatelj mogao prici muslimanima iza ledja. Da bi to sprijecio, Poslanik s.a.v. je odredio pedeset strijelaca da ga brane i naredio im da ga ne napustaju ni po koju cijenu. U toku bitke, svaki puta kada je neprijatelj pokusavao proci bio je zasipan kisom strijela. Ovo ga je prinudio da napusti tu zamisao. Medjutim, kada su se Kurejsi dali u bijeg, ostavljajuci za sobom oruzje i druge stvari, vecina muslimana odlozi oruzje i dade se na sakupljanje plijena. Kada su strijelci vidjeli sta se desava cetrdeset njih sidje sa polozaja i prikljuci se sakupljacima plijena. Preostala desetorica su se protivili njihovom postupku podsjecajuci ih da im je Poslanik s.a.v. naredio da ne napustaju polozaj ni po koju cijenu, ali uzalud. Oni rekose da je Poslanikovo naredjenje vazilo za vrijeme bitke i da im je sada, kada je bitka zavrsena, dopusteno da idu.

Halid b. Valid, koji je iz daleka posmatrao razvoj dogadjaja, primijeti da na prolazu ima znatno manje ljudi. Brzo okupi konjicu i napade punom snagom. Njima se suprotstavi samo desetorica muslimana. Nisu imali mnogo sanse pred brojnijim neprijateljem i svi dadose zivote u odbrani prolaza. Neprijatelj je imao slobodan put da iznenadi vojsku islama koju su sada sacinjavali gotovo potpuno razoruzani i nespremni muslimani. Oni musrici koji su se bili dali u bijeg uvidjese da je Halid napao muslimane s ledja pa se vratise nazad da mu pomognu. Vojska islama bi gotovo potpuno opkoljena. Nastade takav metez u kojem je musliman napadao muslimana. Moral neprijatelja postade visok sto se odrazi u zestini njihovih napada. Uskoro se procu da je Poslanik s.a.v. ubijen. Povici “Ljudi, Muhammed je mrtav! Muhammed je mrtav!” postadose sve ucestaliji u tom haosu. Sada je svako od musrika zelio da ucestvuje u kasapljenju Poslanika i time dostigne “ugled i slavu”. Muslimani se razbjezase tako da ih u bici ostade samo nekolicina.

Nije moguce negirati cinjenicu da su cak i ashabi koji ce poslije Poslanikove smrti zauzeti vazne polozaje pobjegli sa ratista i napustili Poslanika s.a.v.. Ibn Hisam pise o Enesu b. Nazra: “Kada se glasina o Poslanikovoj pogibiji rasirila u muslimanskoj vojsci, svako se poceo brinuti o sebi. Enes je vidio kako jedna grupa uplasenih i razocaranih muslimana sjedi u jednom zaklonjenom mjestu. Medju njima su bili i Umar b. Hatab i Talha b. Ubejdullah. Otisao je do njih i pitao ih ljutito: “Zasto sjedite ovdje?” Odgovorili su mu da je Muhammed s.a.v. mrtav i da se nema svrhe vise boriti. Na to im je Enes odgovorio: “Ako je Muhammed mrtav kakva je onda korist od zivota. Ustanite i borite se za ono za sta je on dao svoj zivot!” Njegove rijeci nisu imale nikakvog efekta pa se on sam vrati u bitku. Ibn Hisam pise da je njegovo tijelo bilo toliko unakazeno da ga nisu mogli mrtvog prepoznati. Ajet koji je bio objavljen o osobama koje su bjezale sa Uhuda glasi: “Kad ste ono bjezali ne obaziruci se ni na koga, dok vas je Poslanik zvao iza vasih ledja.” (K. 3:153)

Takodjer je Kuran kritikovao one koji su Poslanikovu smrt smatrali razlogom za prestanak sa borbom: “Muhammed je samo poslanik, a prije njega je bilo poslanika. Ako bi on umro ili bio ubijen, zar bi ste se stopama svojim vratili? Onaj koji se stopama svojim vrati nece Allahu nimalo nauditi, a Allah ce zahvalne sigurno nagraditi.” (K. 3:144)

Mnogi ajeti se suprotstavljaju vjerovanju o bezrezervnoj i nesebicnoj privrzenosti svih ashaba Poslaniku s.a.v. i njegovoj misiji. Jedan od njih je i ovaj: “… Neki su se brinuli samo o sebi misleci o Allahu ono sto nije istina, kao sto pagani misle, i govoreci: “Gdje je pobjeda koja nam je obecana?” (3:154) Casni Kuran jasno dijeli Poslanikove ashabe na one koji su radili samo za samo ovaj svijet i one koji su radili za svijet buduci: “Jedni od vas zele svijet ovaj a jedni svijet onaj.” (K.3:152)

Ibn Hadid pise: “U 608. p.H. bio sam prisutan na jednoj lekciji na kojoj je citana knjiga od Vakidijia. Tu je bio i prisutan veliki ucitelj Muhammed b. Ma-ad Alavi. Citali su dio u kojem je bilo svjedocenje jednog ocevidca bitke na Uhudu: “U bici na Uhudu vidio sam vlastitim ocima kako muslimani bjeze u brda i kako ih Poslanik zove poimenice: “Hej ti i ti! Hej ti i ti!” Ucitelj mi je rekao da su pod “ti i ti” bile osobe koje su zauzele visoke polozaje poslije Poslanika s.a.v.. Prenosioc ovog hadisa se bojao navesti njihova imena.”

U vrijeme kada je muslimanska vojska bila totalnom u rasulu i sa Poslanikom s.a.v. ostala samo saka ljudi, pet kurejsskih musrika se nakanise da ga ubiju. Prvi je bio Abdullah b. Sahab, koji ga je uspio raniti u celo. Drugi je bio, Utba Ebi Vakas koji je slomio Poslaniku dva zuba kamenom. Treci je bio Ibn Kumia Lejsi koji je Poslaniku zadao udarac u glavu od cije jacine se jedan kraj sljema urezao u njegov obraz. Cetvrti je bio Abdullah Hamid koji je bio ubijen u svom pokusaju. I peti je bio Abi Half na kojeg je sam Poslanik s.a.v. bacio koplje i ranio ga u vrat.

Za cijelo vrijeme bitke Poslanik s.a.v. je bio cvrst i nepokoleban. I pored cinjenice da je ostao gotovo sam u borbi protiv brojnog neprijatelja nije izustio rijec ljutnje i nezadovoljstva. Samo onda kada je cistio krv sa cela rekao je: “Kako se moze spasiti narod koji je umrljao krvlju lice svog poslanika koji ga je pozivao na ibadet Allahu?” Na dan Uhuda Poslanik s.a.v. se zestoko borio tako da je ispalio sve strijele koje je imao. Koristio je luk sve dok mu vrpca na njemu nije pukla, a kada je stavio novu gadjao je neprijatelja sve dok mu se sam luk nije slomio.

Ali, njegova hrabrost i vjestina mu ne bi same pomogle da nije bilo zrtvovanja nekolicine njegovih vjernih ashaba. Prvi od njih je bio hazreti Ali b. Ebi Talib. On je bio taj koji je na pocetku bitke uklonio musrike na najvaznijim polozajima, tj barjakonose, i tako unistio moral neprijatelja. Kada su muslimani bili napadnuti sa ledja i vecina njih se dala u bijeg, hazreti Ali je ostao uz Poslanika s.a.v.. Ibn Esir pise: “Kada je Poslanik s.a.v. bio izlozen napadima sa svih strana, Ali je uvijek napadao najblizu grupu. Pa, kada bi ubio neke a druge natjerao u bijeg brzo bi napadao drugu grupu koja bi se u medjuvremenu priblizila Poslaniku s.a.v. U najvecem jeku borbe jasno se cuo glas: La sejfe illa zilfikar, la feta ill ali (Nema sablje do Zulfikara; nema momka do Alija)”.

U jednom svom govoru hazreti Ali je podsjetio ashabe na dogadjanja na Uhudu. Rekao je: “Kada nas je armija Kurejsa organizovano napala, ansarije i muhadziri su pobjegli kucama, dok sam ja zadobio sedamdeset rana braneci Poslanika s.a.v.” Onda je podigao odjecu i pokazao oziljke koji su bili jasno vidljivi na njegovm tjelu. Kada mu je sablja pukla Poslanik s.a.v. mu je doturio svoju, zvanu Zulfikar, koja je od tada ostala u njegovom vlasnistvu. Od dvadeset i dva poginula musrika u bici na Uhudu hazreti Ali je sam ubio dvanaestoricu.

Druga osoba za koju se sigurno zna da je ostala uz Poslanika s.a.v. u tim najgorim momentima Uhuda bio je Ebu Dudzana. On svojim tijelam stitio Poslanika s.a.v. od strijela. Svaki put kada bi jedna poletjela prema Ebu Dudzana bi se bacao da je odbije ili da je primi na svoje tijelo.

Treca osoba za koju se sigurno zna da nije poklekla na Uhudu je bio hazreti Hamza. Hinda je unajmila Vahsija da ga ubije obecavsi mu slobodu. O tome kako je pocinio to sramno djelo govori sam Vahsi: “Nisam bio u stanju prici Muhammedu s.a.v. jer bi ga uvijek neko stitio. Takodjer, Ali je u borbi oprezan sto cini nemogucim da mu se pridje iza ledja. Medjutim, Hamza se toliko uzivi u borbu da ne obraca paznju na ono sta se desava oko njega. Bilo je moguce da mu pridjem ubijem ga na prepad. Za vrijeme bitke pratio sam ga iz daleka. Kada sam vidio da napada sredinu nase armije odlucio sam da mu priblizim krijuci se iz kamenja i zbunja. Kada mi je okrenuo ledja izasao sam iza zaklona i kopljem ga pogodio u bok. Okrenuo se prema meni s namjerom da me napadne, ali to nije bio u stanju. Krenuo je naprijed, zateturao se i pao. Prisao sam mu, izvadio koplje i vratio se u medju Kurejse.”

Cetvrta osoba koja je ostala da brani Poslanika s.a.v. je bila zena imena Nesiba. Jednom su zene Medine poslale Poslaniku s.a.v. svoju predstavnicu da mu iznese njihove zalbe zbog togo sto su lisene seveba koje donosi dzihad. Poslanik s.a.v. im je porucio da se njihov dzihad sastoji od izvrsavanja bracnih duznosti. Medjutim, neke iskusnije zene, uglavnom majke ili sestre, bile su prisutne na bici na Uhudu. One su donosile vodu, prale odjecu i zavijale rane. Jedna od njih je bila i Nesiba koja je dosla na Uhud u pratnji sinova. Ona prica: “Zeljela sam da budem od neke koristi nasoj vojsci pa sam dosla na Uhud sa sinovima. U trenutku kada su svi mislili da je pobjeda nasa neprijatelj se pojavio iza ledja zbog cega su muslimani poceli da bjeze. Poslanikov zivot je bio u opasnosti i smatrala sam da mi je duznost da ga branim i dam, ako treba, i zivot za njega. Ostavila sam torbu sa vodom i uzela sablju koji sam nasla na zemlji. Kada je neko od nasih prolazio u bijegu pored Poslanika (s.a.v.) on mu je rekao da baci stiti, jer mu nije vise trebao. Kada ga je bacio ja sam ga uzela. Odjednom se pojavio neki musrik i poceo da vice: “Gdje je Muhammed?” Kada su mu pokazali Poslanika s.a.v. on je poceo da krci sebi put prema njemu. Ja i Musab smo mu se isprijecili. Musrik me je udario sabljom po ramenu. Udarila sam i ja njega ali mu nije nista bilo jer je nosio zicanu kosulju. Moja rana je bila velika i krvarila. Kada ju je vidio Poslanik s.a.v. je pozvao jednog od mojih sinova da me previje. U medjuvremenu mi rekose da mi je drugi sin ranjen. Odmah sam ustala i otisla ga traziti. Kada sam ga nasla i previla mu ranu, rekla sam mu da se odmah podigne i stane u odbranu Poslanika s.a.v. Kada smo mu se priblizili Poslanik s.a.v. mi je pokazao covjeka koji mi je ranio sina. Zaletila sam se prema njemu i udarila ga sabljom po glavi od cega je odmah pao na zemlju. Poslanik s.a.v. se na to nasmijao. “E, dobro si mu vratila za sina”, rekao mi je.

Nacin kako se Nesiba ponasala za vrijeme bitke veoma se dopao Poslaniku s.a.v.. Pohvalio ju je rijecima: “Danas je Nesiba bila bolja od toga i toga.” Ibn Hadid kaze da je prenosioc ovog hadisa bio nepravedan, jer nije prenio i imena dvije osobe koje je Poslanik s.a.v. imenovao ovom prilikom .

Poslanikov zivot je bio spasen zahvaljujuci zrtvovanju nekolicine. Musrici su bili uvjereni da je ubijen pa su trazili njegovo tijelo medju poginulim muslimanima. Oni koji su ga branili nisu negirali vijest da ne bi izazvali dalje napade. Broj ubijeni muslimana je bio tri puta veci od broja ubijenih musrika. Poslije bitke zene Kurejsa su iskasapile poginule muslimane. Odsjekle su im prste, usi noseve. Hinda je te dijelove tijela nanizala na komad kanapa i stavila sebi oko vrata. Takodjer je rasporila stomak hazreti Hamze i izvadila dzigericu koju je pokusala je pojesti!

Kada su muslimani naposljetku dosli do tijela svojih mrtvih zatekla ih je uzasna scena. Neki su se zakleli da ce uraditi gore stvari musricima koje budu ubili u sljedecim bitkama. U vezi toga bi objavljen sljedeci ajet:

“Ako hocete da na nepravdu uzvratite, onda ucinite to samo u onolikoj mjeri koliko je vama ucinjeno; a ako otrpite, to je doista bolje za strpljive.” (K.16:126)

Hind kcerka Amra b. Hazma se vracala sa Uhuda prije glavnice vojske. Vodila je kamilu na kojoj su bila tijela njenog muza, sina i brata. Na putu je sretala zabrinute familije i rodbinu muslimana. Medju njima su bile i Poslanikove zene. Rekla im je: “Imam dobre vijesti za vas: Poslanik s.a.v. je ziv! To nam cini svaku teskocu lahlom.” Kada je bila pitana o mrtvima koje je nosila, odgovorila je da su to bili njen muz, sin i brat, i da ih nosi u Medinu da ih ukopa.

Medjutim, kako se priblizavala gradu kamila se sve teze i teze kretala sve dok se nije potpuno zustavila. Neko joj rece da je teret suvise velik. Hind je odgovorila da je kamila dovoljno snazna da podnese duplu tezinu. “Cudno mi je to sto odmah ustane i ide kada je okrenem prema Uhudu, ali kada je potjeram ka Medini ona odbija da se krece i sjeda na tlo,” rekla je.

Hind odluci da se vrati na Uhud i obavijesti Poslanika s.a.v. o tome. Kada je dosla zajedno sa kamilom i tijelima svojih najdrazih, ispricala mu je sta se desilo. Poslanik s.a.v. ju je pitao sta je njen muz molio Allaha kada je kretao na Uhud. Ona mu je rekla: “Kada je napustao kucu rekao je: “O Boze ucini da se ne vratim kuci!”” Poslanik s.a.v. je na to rekao: “Sada je jasno zasto kamila odbija da se krece prema Medini. Allah je uslisao dovu tvoga muza! Nemoj ih nositi kuci nego ih sve zajedno ukopaj ovdje na Uhudu. Znaj da ce ih Allah i na ahiretu sastaviti zajedno.” Hind tek onda zaplaka i zamoli Poslanika s.a.v. da se moli da i ona bude s njima.

Kada se Poslanik s.a.v. vratio Medinu kod kuce ga je cekala hazreti Fatima. Rane na ocevom licu izazvase suze. Donijela je posudu sa vodom i dala je hazreti Aliju da joj poljeva da ih opere. Jedna rana je bila isuvise duboka tako da nisu nikako mogli da zaustave krv. Naposljetku su zapalili komad prostirke i njegovim pepepelom namazali ranu, sto je ucinilo da krv prestane teci.

Prva noc poslije bitke na Uhudu bila je od velikog znacaja. Jevreji i licemjeri na celu sa Abdullahom b. Ubejjom su tajno proslavljali poraz muslimana. Plac ozaloscenih se cuo gotovo u svim dijelovima grada. Unutrasnjim neprijateljima je bilo potrebno dati do znanja da muslimani nisu porazeni. Steta koju bi u tom trenutku mogli oni nanijeti bila bi mnogo veca od stete koju su muslimani pretrpjeli od spoljasnjeg neprijatelja. Poslanik s.a.v. je odlucio da krene za neprijateljem sljedeceg dana i time pokaze da su muslimani bili daleko od poraza. Naredio je da se te noci objavi sljedece: “Svi oni koji su bili danas na Uhudu neka se pripreme da krenu na neprijatelja sutra.” Onima koji se nisu borili na Uhudu prvog dana nije bilo dozvoljeno da se pridruze Poslaniku s.a.v. sljedeci dan. Za njih je ovo bila jedna vrsta prijekora. Medjutim, za one koji su bili pobjegli iz bitke i prekrsili Poslanikova naredjenja ovo je bila sansa da iskupe za greske pocinjene juce.

Tako su Muslimani otisli u potjeru za neprijateljem odmah sljedeceg dana. Mabad Khuzai, mada musrik, bio je simpatizer islama. Kada je vidio da su napustili grad otisao je Kurejsima, koji su bili jos uvijek brojniji i nadmocniji od vojske islama, s namjerom da ih odvrati od ponovnog sukobljavanja sa muslimanima. Tamo je zatekao Ebu Sufijana kako priprema vojsku da napadnu Medini i zauvijek zavrse sa Muhammedom (s.a.v.). Mabad mu rece da su muslimani krenuli za njima sa vecom vojskom od one koja je bila na Uhudu i da su sada puni ljutnje i zelje za osvetom. Ovo poljulja Ebu Sufjanovu odlucnost. Muslimani su se zaustavili u mjestu udaljenom oko petnaest kilometara od Medine. Te noci Poslanik s.a.v. naredi da se zapale vatre na nekoliko mjesta u pustinji. Gledajuci iz daleka, Kurejsi povjerovase da se sada radi o puno vecoj vojsci od one sa kojom su se sukobili na Uhudu. Sada Safvan b. Umejja dodje Ebu Sufijanu i rece: “Muslimani su zeljni osvete i vise motivisani da se bore. Ono sto smo im vec uradili dovoljno je i zato se vratimo.” Tako se musrici vratise u Mekku. Kada su se uvjerili da gradu vise ne prijeti opasnost, i muslimani se uputise kucama.

 

 

 

Poraz muslimana na Uhudu imace svoj negativan efekat za muslimane jos neko vrijeme. Islam je imao mnoge neprijatelje koji su sada bili svjesni da nije nemoguce poraziti muslimane. Oni su postali odlucniji u njihovoj namjeri da uniste islam. Zbog toga je bilo potrebno da Poslanik s.a.v. bude dodatno oprezan. To je on zaista i bio. Uskoro dodje vijest da pleme Asad sprema da napadne Medinu radi pljacke. Poslanik s.a.v. salje sto pedest ljudi kojim naredjuje da se krecu sporednim stazama i po noci, i tako iznenade neprijatelja. Ovo bi tako efikasno da pleme Asad bi iznenadjeno i savladano za samo nekoliko sati.

Mnoga musricka plemena postadose slobodnija i odlucnija u svojim aktivnostima protiv muslimana. Poslanik s.a.v. je vec imao u to vrijeme ljude koje je obucio kao misionare islama. Oni su bili hafizi Kurana i dobri poznavaoci Poslanikovog sunneta. Jedna grupa sastavljena od predstavnika musrickih plemena iz okoline Medine dodje Poslaniku s.a.v. sa porukom: “Boziji Poslanice, nasa srca su naklonjena islamu i stanje u nasim plemenima je takvo da je nas narod spreman da ga primi. Zbog toga posalji neke od svojih drugova koji bi nas ucili Kuranu i onome sto je Allah zabranio i dopustio.” Poslanik s.a.v. nije imao drugog izbora nego da udovolji njihovoj molbi. Odredio je nekoliko pouzdanih ucenih ljudi na celu sa Mersadom i poslao ih u drustvu izaslanika ka njihovim mjestima. Kada su se dovoljno udaljili od Medine i stigli u mjesto zvano Redz-i, musrici pokazase svoje prave namjere. Tu ih je cekalo pleme Huzejl koje im je tebalo pomoci da savladaju muslimane. Kada su oni izvukli sablje da se brane musrici im rekose da im ne zele nanijeti zlo, nego da ih namjeravaju razmijeniti za svoje ljude koje su Kurejsi bili zarobili. Gotovo svi muslimani odbise da se tako nagode i odlucise da umru boreci se. Trojica od njih su pristala da se predaju i budu poslani Kurejsima u Mekku. To su bili Zejd b. Desinah, Hubejb b. Adij, i jedan imena Tara koji se ubrzo predomisli i docepavsi se sablje poce napadati musrike. Oni se prihvatise kamenja i kamenovase ga do smrti.

Zejd i Hubejb bijahu zamijenjeni za dva zatvorenika iz plemena koji su napali misionare islama, a koje su Kurejsi bili zarobili u jednom od njihovih ranijih sukoba. Zejda kupi Safvan b. Umejja da bi se na njemu osvetio za ubijenog oca koji je poginio u jednoj od bitaka sa muslimanima. Bi odluceno da Zejd bude objesen na skupu koji se odrzavao u mjestu Tan’im. Kada je sve bilo spremno za vjesanje, Ebu Sufjan je pitao Zejda: “Trazim da mi kazes u ime svog Gospodara u kojeg vjerujes, da li zelis da Muhammed (s.a.v.) bude na tvom mjestu sada, a ti budes oslobodjen i poslan kuci?” Zejd mu je odgovorio ovako: “Ne bih pristao da budem oslobodjen ni za uslov da Poslanika (s.a.v.) ubode jedan trn, a kamoli da on bude ubijen umjesto mene!” Ebu Sufjan bi iznenadjen do te mjere da nije mogao a da javno ne prizna: “Za vrijeme svog citavog zivota nisam vidio da je neko vise spreman da se zrtvuje za nekoga kao sto su to Muhammedovi prijatelji za njega.” Poslije toga je Zejd bio objesen. Nakon odredjenog vremena Hubejb je dozivio istu sudbinu. Prije nego je bio ubijen rekao je: “O Boze, vidis da kod sebe nemam niti jednog prijatelja preko kojeg bi mogao poslati selam Poslaniku s.a.v.. Zato Te molim da mu ga Ti preneses.”

Na pocetku sljedece godine u Medinu dodje Ebu Bara’a. Nije prihvatio islam kada ga je Poslanik s.a.v. ponudio, ali nije ni pokazao neku odbojnost prema njemu. Rekao je da je narod Nedzda prijateljski raspolozen i da je bilo moguce da ga mnogi od njih prihvate. Predlozio je Poslaniku s.a.v. da im posalje grupu svojih ljudi koji bi ih pozivali u islam i upoznali sa njegovim ucenjima. Poslanik s.a.v. mu je odgovorio da se plasio prevare. Ebu Bara’a mu obeca da ce on licno garantovati za njihovu bezbijednost. Bio je spreman ostati u Medini kao jamac dok misionari islama budu medju narodom Nedzda. Poslanik s.a.v. odabra cetrdeset hafiza Kurana i dobrih poznavalaca vjere i naredi im da idu u Nedzd. Kada su dosli do mjesta Bi’r Ma-unah muslimani poslase Poslanikovo pismo Amiru b. Tufejlu, jednom od vodecih licnost musrika tog kraja. On ne samo da nije procitao pismo nego je i ubio covjeka koji mu ga je donio. Onda je krenuo ka mjestu u kojem su logorovali muslimani i uz pomoc nekih lokalnih plemena opkolio ih. Misionari islama se nisu zeljeli predati i svi, osim jednog, izginuse u pruzanju otpora musricima. Jedini prezivjeli bio je Ka’b b. Zejd koji se uspio nekako izvuci i vratiti u Medinu.

Da li se ova posljednja tragedija mogla izbjeci? Zasto je Poslanik s.a.v poslao drugu grupu misionara kada je dozivio neprijatno iskustvo predhodne grupe? U odgovoru na ova pitanja moze se reci sljedece: Abu Bara’a, koji je bio vodja plemena Benu Amir, licno je garantovao bezbijednost. Bilo je dobro poznato da se jedno pleme nikad nije suprotstavljalo odlukama svog vodje. Kada je Amir b. Tufejl, koji je bio Ebu Bara’ain amidzic, podsticao pleme da napadnu muslimane niko se od njih nije odazvao postujuci zelju svoga vodje. Medjutim, Amir je za svoju podlu nakanu pronasao plemena Selim i Zakvan, koja su pocinila s njim taj zlocin.

Kao sto je bilo ranije receno, licemjeri i jevreji Medine su zadovoljno posmatrali ove posljednje dogadjaje koji su im isli na ruku. Poslanika s.a.v. je narocito zanimalo raspolozenje jevreja koji su jos uvijek bili u mogucnosti nanijeti stetu, sada jos okurazeni gubitkom Poslanikovih pouzdanih ljudi. S namjerom da sazna nesto vise o tome, on se uputi sa grupom prijatelja ka tvrdjavi jevrejskog plemena Beni Nuzejra. Vodje plemena ga lijepo docekase i pozvase ga da udje u tvrdjavu i proveda taj dan u njihovom drustvu. Medjutim, Poslanik s.a.v. odbi i sjede u hladovinu ispod zidina tvrdjave. Uskoro zatim vodje jevreja mu dodjose i sjedose oko njega. Izgledalo je da razgovaraju s njim samo da bi dobili na vremenu. Zasto, nije se znalo. Takodjer, ubrzano kretanje ljudi u blizini ulijevalo je dodatnu sumnju. U stvari, kako ce se kasnije saznati, jedan od jevreja, imena Amr Hadzas, spremao se da baci kamen sa zidina na Poslanika i tako ga ubije. Medjutim, prema pisanju Vakidija, Allah je obavijestio Poslanika s.a.v. o zavjeri. On ustade i sam se udalji od zidina, dajuci utisak da ce se odmah vratiti. Ali umjesto toga, uputi se ka Medini, ne obavjestavajuci o tome ni one ashabe koji su bili u njegovoj pratnji. Nakon sto su ga uzaludno cekali, ashabi se vratise u Medinu gdje ih Poslanik s.a.v. obavijesti o zavjeri jevreja. Postavljalo se pitanje sta ciniti sa jevrejima koji se nisu mogli nikako odvratiti od kovanja zavjera protiv muslimana? U ugovoru kojeg su potpisali sa muslimanima stajao je uslov koji im je zabranjivao da nanose stetu Poslaniku s.a.v. i njegovim prijateljima jezicima i rukama. Ugovor je takodjer navodio da, ako to ucine, Poslaniku s.a.v. je bilo dozvoljeno da ih pogubi i da im oduzme imovinu .

Bilo je naredjeno da se podigne uzbuna i da se muslimani naoruzaju. Poslanik s.a.v. salje Muhammeda b. Maslamu jevrejima sa porukom: “Nas vodja me je poslao da vam kazem da napustite ovo mjestu u roku od deset dana. Ako to ne ucinite vasa krv ce biti prolivena.” Ovo bi docekano sa nevjericom. Sada jevreji pocese da optuzuju jedni druge. Neki predlozise da svi predju na islam i tako se spase izgona. Ali, vecinu jevreja su sacinjavale prkosne i ohole osobe koje odbise ovaj prijedlog. Ocajni jevreji nisu znali sta da rade. Pitali su Muhammeda koji je pripadao plemenu Avs sa kojim su oni imali uvijek prijateljske odnose, zasto se njegovo pleme okrenulo protiv njih. “To vrijeme je proslo. Srca su se promijenila”, kratko im je odgovorio.

Kada su licemjeri Medine, medju kojima su bili i Abdullah b. Ubej i Malik b. Ubej Naval, culi za ultimatum koji je Poslanik s.a.v. dao jevrejima, odlucise da se umijesaju. Poslali su poruku jevrejskim liderima da ce im pomoci sa hiljadu ljudi. To ce uraditi i njihovi saveznici, plemena Kurejza i Gatfan, koji ih sigurno nece ostaviti na cjedilu. Jevreji su se vec bili odlucili da se pokupe i napuste tvrdjavu, ali ih ova ponuda ponuka da se predomisle. Nakon sto su se snabdjeli s namirnicma i oruzjem, odlucise da se zatvore u tvrdjavu i iz nje odbrane od muslimana. Kada je Poslanik s.a.v. bio obavijesten o tome odluci da ih napadne. Vojska muslimana opkoli utvrdjenje i presjece vezu sa plemenom Kurejza od kojeg su jevreji ocekivali pomoc. Na pocetku je zgledalo da nece tako lahko popustiti. Poslanik s.a.v. naredjuje da se posjeku hurmina stabla koja su pripadala jevrejima a cije hurme su predstavljale jedan od njihovih glavnih prehrambeni proizvoda. To je uradjeno s ciljem da bi jevreji imali sto manje razloga da ostanu. O tome bi objavljeno:

“To sto ste neke palme posjekli ili ih da uspravno stoje ostavili – Allahovom voljom ste cinili, i zato da On nevjernike ponizi.” (K.59:5)

Napokon jevreji pristadose da napuste tvrdjavu pod uslovom da im Poslanik s.a.v. dopusti da sa sobom ponesu i svoju imovinu. Kada im to bi dopusteno oni se dase na spremanje kupeci sve sto su mogli ponijeti, a neki i srusise svoje kuce. I o tome Kuran govori: “On je prilikom prvog progonstva iz domova njihovih protjerao one sljedbenike Knjige koji nisu vjerovali. Vi niste mislili da ce oni otici, a oni su mislili da ce ih utvrde njihove od Allahove kazne odbraniti, ali im je Allahova kazna dosla odakle se nisu nadali i On je u njihova srca strah ulio; vlastitim rukama i rukama vjernika svoje domove su rusili. Zato uzmite iz toga pouku, o vi koji ste razumom obdareni!” (K.59:2)

Jevreji napustise kraj pjevajuci i udarajuci u bubnjeve da pokazu koliko im je drago sto se rastaju od muslimana. Neki od njih se uputise u Hajber, a neki u Siriju. Samo dvije osobe prihvatise islam i ostase s muslimanima.

Poslanik s.a.v., kome je pripadala sva imovima do koje su muslimani dosli bez borbe, odluci da sav imetak i zemlju (kuce, baste i catrnje) koju su jevreji ostavili podijeli medju muhadzirima. Oni su sve do tada bili pomagani od strane ansarija Medine. Svi su se slozili da se tako uradi. Samo su dvojica muslimana iz Medine, Sahl b. Hunejf i Ebu Dudzana, koji su bili veoma siromasni, dobili dio imetka. Ovo ucini da se materijalna situacija muslimana znatno poboljsa.

U cetvrtoj godini poslije hidzre upotreba alkoholnog pica bi potpuno zabranjena. Drustvo kojem je Muhammed s.a.v bio poslan bilo je ogrezlo u ovu zlu naviku. Alkohol je najveci neprijatelj covjekovog razuma i zbog toga su ga svi Boziji Poslanici zabranjivali. Ali kako ga je nas Poslanik s.a.v. zabranio? Prvo je bio objavljeno o cinjenici da se alkoholno pice razlikuje od dobre hrane.

“(I Allah vam daje) plodove palmi i loze od kojih pripremate opojna pica i koristite kao dobru hranu.” (K.16:67)

Sljedeci ajet je bio objavljen s namjerom da obavijesti muslimane da je steta u opojnim picima mnogo veca od korsti koja je u njima.

“Pitaju te o vinu i kocki. Reci: “Oni donose veliku stetu, a i neku korist ljudima, samo je steta od njih veca od koristi.”” (K.2:219)

Nema sumnje da je ovakav ton bio dovoljan da mnoge odvrati od alkohola. Medjutim, i pored objavljivanja ovog ajeta nalazimo primjere ljudi kojima ovo nije bilo dovoljno da prestanu s njegovom upotrebom. Abdurrahman b. Avf je servirao vino na jednom rucku kojeg je bio organizovao za svoje prijatelje. Poslije, kada su odlucili da klanjaju jedan od njih je pogresno proucio jednu suru. Ovaj dogadjaj je bio iskoristen da se jasno izrazi zabrana upotrebe alkohola i bivanja u pijanom stanju bar za vrijeme namaza. Sljedeci ajet je bio objavljen:

“O vjernici, pijani nikako molitvu ne obavljajte, sve dok ne budete znali sta izgovarate…” (K.4:43)

Rezultat objavljivanja ovoga ajeta je bio da su neki ashabi prestali sa upotrebom alkohola uvjereni da ono sto nije dobro za namaz, nije dobro za vazda. Medjutim i pored ovog zadnjeg ajeta nekima jos nije bilo jasno da moraju prestati sa tom losom navikom. Uskoro, na jednom sijelu gdje je alkohol bio sluzen dodje do prepirke i fizickog obracunavanja. O tome obavijestise i Poslanika s.a.v. Sam Umar, koji ce postati drugi halifa, nije bio prestao sa picem. Smatrao je da ajeti u kojim se spominje alkohol ne izrazavaju jasno njegovu zabranu u svim okolnostima. Biljezi se da se molio: “O Boze, objavi nam jasno i uvjerljivo naredjenje!” Posljednji neprijatni dogadjaji uzrokovani stanjem pijanstva nekih ashaba stvorili su uslove za potpunu zabranu alkohola. Uskoro bijase objavljeno:

“O vjernici, vino i kocka i kumiri i strelice za gatanje su odvratne stvari, sejtanovo djelo; zato se toga klonite da bi ste postigli sto zelite. [ejtan zeli da pomocu vina i kocke unese medju vas neprijateljstvo i mrznju i da vas od sjecanja na Allaha i od obavljanja molitve odvrati. Pa, hocete li se okaniti?” (K.5:90-91)

Poslije objave ovog ajeta svi oni koji su vjerovali da ajeti o alkoholu objavljeni prije nisu nosili zabranu, okanise se pica. Prenosi se da je Umar, kada je cuo ovaj ajet i njegovo pitanje “Hocete li se okaniti?”, rekao: “Sada sam se okanio!”

Poslije bitke na Uhudu Ebu Sufjan je bio izazvao muslimane da ponovo dodju sljedece godine u isto vrijeme na Bedr, ako budu smjeli, da se ponovo okusaju sa vojskom musrika. Poslanik s.a.v. je prihvatio izazov i kada je vrijeme doslo organizovao je vojsku za okrsaj na “drugom Bedru”. Medjutim, sljedece godine u zakazano vrijeme Ebu Sufjan, koji je bio vodja Kurejsa, nije bio u stanju podici svoju vojsku. Te godine na Bedru se ocekivao dolazak brojnih arapskih plemena u cilju trgovanja i razmjene robe, i Ebu Sufjan se plasio da bi moguci poraz od strane muslimana unistio njihov ugled medju Arapima. Poslao je Naima b. Masuda u Medinu i zatrazio od njega da nagovori Poslanika s.a.v. da odustane od odlaska na Bedr. Naim nije uspio u svojoj namjeri, i Poslanik s.a.v., zajedno sa 1500 muslimana, koji ponijese sa sobom i robu za trgovanje, uputi se u zakazano vrijeme na zakazano mjesto. Na Bedru ostase osam dana i prodase svu robu koju su donijeli. To im donese veliku zaradu. Muslimani ostase da cekaju Kurejse i poslije zavrsenog trgovanja. Vijesti dodjose u Mekku da su muslimani cekali na njihovu vojsku. Vodje nisu imale drugog izlaza nego da na brzinu sakupe onoliko ljudi koliko su bili u stanju i upute se na Bedr. Medjutim, Ebu Sufjan odluci da se vrati sa pola puta, zaleci se na susu i nedostatak namirnica za vojsku. Povratak armije musrika u Mekku bi veliko razocerenje za mnoge. Prenosi se da je Safan rekao Ebu Sufjanu: “Ovim povlacenjem izgubili smo sav ugled koji smo ranije stekli. Ovome si ti kriv zato sto si izazvao muslimane prosle godine.”

 

 

 

Jedan od plemenitih Poslanikovih ciljeva bio je odstranjivanje klasnih razlika i okupljanje ljudskog roda pod zastavom poboznosti. Zelio je da ucini moralne vrline i prirodne ljudske osobine mjerilom superiornosti i isticanja. Zbog toga je bilo neophodno da sto prije iskorijeni neke arapske obicaje koji su bili u suprotnosti sa tim ciljem. Medju njima je bilo i “pravilo” da se kcerke iz uglednih familija nisu mogle udati u porodice nizeg drustvenog statusa. Nista bolje za pocetak toga programa nije mogao uciniti nego da pocne sa vlastititom familijom. Zelio je da uda Zejnebu, svoju rodjaku, za Zejda, roba kojeg je on bio oslobodio. Time je zelio dati do znanja da se umisljene razlike medju ljudima moraju ukloniti i da je prvi bio spreman sprovesti u djelo vlastite rijeci: “Mjerilo za superiornost medju ljudima je poboznost (taqva), i muslimanka je ravnopravna sa muslimanom.”.

Dok je jos bio dijete Zejd je bio zarobljen od strane pljackasa karavana i prodan na pijaci robova na Ukazu. Kupio ga je Hakim b. Hizam za svoju tetku Hatidzu, koja ga je onda poklonila Poslaniku s.a.v. Zejd mu je postao toliko privrzen da, kada mu je otac dosao u Mekku i zatrazio od Poslanika s.a.v. da mu dopusti da vrati Zejda kuci, ovaj je to odbio i odlucio da ostane u Poslanikovoj kuci. Kada je Zejd poginuo u bici na Mu’ti Poslaniku s.a.v. je bilo kao da je izgubio vlastitog sina.

Da bi prekinuo s pomenutim obicajem, Poslanik s.a.v. je odlucio da uda Zejnebu, kcerku iz ugledne familije, za Zejda, oslobodjenog roba. Licno je otisao do njene kuce i zatrazio od nje da se uda za Zejda. U prvom trenutku Zejnebi i njenom bratu ideja se nije dopala. Ovo pokazuje da je nacin razmislanja iz doba dzahilijeta bio jos uvijek prisutan. Odbili su Poslanika s.a.v. sa izgovorm da Zejd nije bio odgovorajuci par zbog toga sto je bio oslobodjeni rob. Ali uskoro dodje objava koja osudi njihov postupak. “Kada Allah i Poslanik Njegov nesto odrede, onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo da po svom nahodjenju postupe. A ko Allaha i Njegovog Poslanika ne poslusa, taj je sigurno skrenuo s pravog puta.” (K.33:36) Zejneba i njen brat Abdullah bijahu vjernici, pa odmah prihvatise Boziju odredbu. Tako se djevojka iz plemenite porodice uda za oslobodjenog roba, prekinuvsi sa obicajem koji je to sprjecavao.

Medjutim, ovaj brak nije bio uspjesan i uskoro dodje do razvoda. Neki kazu da je razlog bila Zejneba koja se nikako nije mogla pomiriti s tim sto je Zejd bio rob. Ali, vecina historicara misli da je uzrok tome bio Zejd. Iz njegove biografije saznajemo da je on vodio povucen zivot i da se zenio i razvodio nekoliko puta. Ovo misljenje takodjer potvrdjuje i nacin na koji mu se Poslanik obratio. Kada je saznao da se Zejd zeli razvesti, naljutio se i rekao mu: “Drzi se svoje zene i boj se Allahove kazne!”

Prije nego opisemo okolnosti pod kojima je Poslanik s.a.v. ozenio Zejnebu, potrebno je da se upoznamo sa ulogom rodbinske veze i njenim znacajem u jednom drustvu. Na primjer, u vezi izmedju oca i sina imamo da sin nasljedjuje fizicke i mentalne osobine roditelja. Na osnovu ovoga otac i sin nasljedjuju imovinu jedan drugog i odredjeni zakoni vezani za brak i razvod postaju za njih primjenjivi. Iz ovoga zakljucujemo da ova krvna veza ne moze biti uspostavljena izjavom i usvojeni sin neke osobe ne moze postati njegov stvarni sin. (“… Niti je posinke vase sinovima vasim ucinio. To su samo vase rijeci, iz vasih usta, a Allah istinu govori i na pravi put izvodi. Zovite ih po ocevima njihovim, to je kod Allaha ispravnije. A ako ne znate imena oceva njihovih, pa, braca su vasa po vjeri i sticenici su vasi….” (Q.33: 4-5)) . Tako razni propisi vezani za nasljedstvo, brak i razvod, i sl. koji vaze za stvarnog sina ne vaze za usvojenog. Medjutim, u arapskom drustvu tog vremena posinak se drzao za sina, i prema tome, sve sto je vazilo za sina vazilo je i za posinka. Poslanikova duznost je bila da prekine sa ovom praksom, i da bi to efikasno uradio ozenio je Zejnebu, bivsu zenu svog usvojenog sina. Medjutim, prema arapskim obicajima to je bilo nezamislivo. Ovaj brak nije imao neki drugi razlog osim ovog navedenog, jer niko nije bio u stanju skupiti hrabrosti i uciniti ono sto je Poslanik s.a.v. ucinio. Osim toga, bilo mu je jasno objavljeno: “I posto je Zejd s njom zivio i od nje se razveo, Mi smo je za tebe udali kako se vjernici ne bi ustrucavali vise da se zene zenama posinaka svojih kada se oni od njih razvedu – kako Allah odredi tako treba da bude.” (K.33:37) Pored ukidanja lose prakse, ovaj brak je promovisao jednakost i ravnopravnost u islamskom drustvu. Poslanik s.a.v. je ozenio zenu koja je bila predhodno udata za oslobodjenog roba, sto je opet bilo nezamislivo za Arape toga vremena. Njegov postupak je izazvao bujicu prijekora i optuzbi kod nekih kratkovidnih osoba koje su sirile vijest: “Muhammed (s.a.v.) se ozenio zenom svog usvojenog sina!” Da bi zaustavio ove glasine i odbranio Svog Poslanika s.a.v. Allah dz. s. je objavio: “Vjerovjesniku nije grijeh da cini ono sto mu Allah odredi jer takav je bio Allahov propis i za one koji su prije bili i nestali – a Allahova zapovijed je odredba konacna – za one koji su Allahove poslanice dostavljali i od Njega strahovali, i koji se nikoga osim Allaha, nisu bojali. – A dovoljno je to sto ce se pred Allahom racun polagati! Muhammed nije roditelj nijednom od vasih ljudi, nego je Allahov poslanik i posljednji vjerovjesnik – a Allah sve dobro zna.” (K.33:38-40)

Ovo je ukratko bila sva mudrost Poslanikovog braka za Zejnebom. Medjutim, pogledajmo sta su od ovog slucaja ucinili orijentalisti. Oni su ga koristili da zavedu prosti i neupuceni svijet i navedu ga da posumnja u cistocu Poslanikovog karaktera. Dobro je poznato da se kolonijalne sile nisu koristile samo vojnim i ekonomskim snagama da dominiraju zemljama na Istoku. Ponekad su svoje aktivnosti oblacili u odoru ucenjastva i naucnog istrazivanja, i na taj nacin nametali tim narodima najgori vid kolonijalizma, tj. intelektualnog kolonijalizma. Tako je orijentalist sluzio kolonijalnim ciljevima djeluci direktno u drustvu i imajuci za cilj da zavede najinteligentniji njegov sloj. Vezano za nas predmet, sluzeci se imaginacijom koja je karakteristicna za Zapad, orijentalisti su od ovog Poslanikovog braka, koji je imao samo za cilj da ukine jednu losu praksu, ucinili ljubavnu pricu za ciju glavnu licnost su izabrali nikog drugog do najsvetiju i najcistiju osobu na svijetu. Na zalost taj poduhvat su temeljili na nekoliko netacnih izjava koje su nasli u knjigama Tabarije, Ibn Esira i jos nekih muslimanskih komentatora Kurana. Ovi pisci pisu da je Poslanik s.a.v. jednog dana pogledao Zejnebu tako da je Zejd zakljucio da se Poslanik s.a.v. zaljubio u nju. Zbog velikog postovanja prema Poslaniku s.a.v. Zejd mu je predlozio da je razvede da bi je on mogao ozeniti. Poslanik s.a.v. mu je zabranio da to ucini, ali se Zejd i pored toga razveo. Nakon toga je onda Poslanik s.a.v. ozenio Zejnebu.

Umjesto da istraze i druge izvore o Poslanikovom zivotu, orijentalisti su se prihvatili samo ovih nesrecnih recenica iz “najpouzdanijih muslimanskih izvora”, dodavajuci im toliko da su od ovog dogadjaja ucinili pricu jednaku pricama iz Arapskih noci. Ono sto se nalazi u knjigama navedenih muslimaskih autoriteta vezano za Poslanikovu zendbu sa Zejnebom krsi se prvenstveno sa casnim Kuranom. U njemu se jasno navodi razlog za njegov postupak : “Mi smo je za tebe udali kako se vjernici ne bi ustrucavali vise da se zene zenama posinaka svojih kada se oni od njih razvedu.” (K.33:37) Pitanje zaljubljivanja i zadovoljavanja Poslanikovih strasti je daleko od onoga sto je Allah zelio da postigne sa ovim brakom. Da ono sto je Kuran navodio za razlog nije bilo tacno, prvi koji bi to primijetili bili bi nevjernici i munafici kojih nije bilo malo u Poslanikovoj blizini. Medjutim, ni u jedno knjizi se ne nalazi ni jedna izjava koja negira ono sto Kuran navodi.

Druga stvar, Zejneb je bila ona ista zena koja je sama zeljela da se uda za Poslanika s.a.v. prije njene udaje za Zejda. I pored toga Poslanik s.a.v. je uporno trazio da je uda za njegovog oslobodjenog roba, Zejda. Da je zaista zelio da je ozeni nije bilo nista sto bi ga u tome moglo sprijeciti.

Da bi upotpunili nasu raspravu navest cemo i ajet koji je objavljen o ovome dogadjaju ukljucujuci i njegova dva dijela koji su cesto uzrok sumnji i mogu biti koristeni protiv Poslanikove licnosti. Ali, poznavanje ispravnog objasnjenja otklanja svaku sumnju. Ajet pocinje sa: “A kada ti rece onome kome je Allah milost darivao, a kome si i ti dobro ucinio: Zadrzi zenu svoju i boj se Allaha!” (K. 33:37) U ovom dijelu ajeta nema nikakvih nejasnoca, ali sljedeca dva dijela se trebaju objasniti.

1. “U sebi si skrivao ono sto ce Allah objelodaniti.” Postavlja se pitanje: sta je Poslanik s.a.v. sakrivao a sto je Allah zelio objelodaniti? Neki mogu pomisliti da je Poslanik s.a.v. krio svoju zelju da ozeni Zejnebu kao i nadu da bi je Zejd mogao razvesti. Ovo ne moze biti tacno iz prostog razloga sto u istom ajetu Allah obecava da ce objelodaniti ono sto je Poslanik s.a.v. u sebi krio. A ono sto je on objelodanio nije bila Poslanikova zelja da se ozeni. Nasi tumaci Kurana kazu da je stvar koju je Poslanik s.a.v. krio bila je Allahova objava. Drugim rijecima, Allah dz.s. mu je objavio da ce Zejd razvesti svoju zenu i da ce je Poslanik s.a.v. ozeniti s ciljem da ukine arapski obicaj koji nije dozvoljavao covjeku da se ozeni zenom koja je prije bila udata za njegovog usvojenog sina. To je bila ta stvar koju je Poslanik s.a.v. imao u glavi i koju je krio od Zejda kada ga je savjetovao da se ne razvodi. U svakom slucaju, u istom ajetu Allah govori Poslaniku s.a.v. da ce objelodaniti to sto je bio objavio samo njemu. Zaista, ono sto je bilo do sada receno potvrdjeno je na kraju istog ajeta gdje stoji: “I posto se Zejd od nje razveo, Mi smo je za tebe udali kako se vjernici ne bi ustrucavali vise da se zene zenama posinaka svojih kada se oni od njih razvedu.” Ovaj dio ajeta nam govori da je ono sto je Poslanik s.a.v. krio bila Allahova objava kojom je ukinut stari arapski obicaj i koji je sada u islamu postao neprihvatljiv.

2. “I ljudi si se bojao, a prece je da se Allaha bojis.” Ovo je drugi dio ajeta koji je manje nejasan u poredjenju sa prvim. Iz njega se moze zakljuciti da se Poslanik s.a.v. bojao reakcije ljudi koju bi izazvalo ukidanje stare i opste prihvacene prakse. Ali ni ovo objasnjenje nije prihvatljivo. Boziji Poslanici nemaju nikakvog straha u izvrsavanju Allahovih naredjenja. (“Za one koji su Allahove poslanice dostavljali i od Njega strahovali, i koji se nikoga, osim Allaha, nisu bojali.” (K.33:39) ) Ono cega se Poslanik s.a.v. “bojao” da ce Arapi u neznanju i iz neprijateljstva poceti govoriti “Poslanik je ucini sramno djelo!”, mada, u stvari, tu nije bilo nicega sramnog.

 

 

 

U ovoj bici idolopoklonici i jevreji Arabije su se udruzili da jednom za svagda uniste muslimane. Nekoliko Arapskih plemena, predvodjenih Kurejsima Mekke, zajedno sa jevrejima, drzali su Medinu u okruzenju punih mjesec dana. Ulazak u sam grad im je bio onemogucen kanalom kojeg su muslimani iskopali nekoliko dana prije njihovog dolaska.

Vodje jevrejskih plemena Benu Nuzejra i Benu Vaila su bile odgovorne za ovaj sukob. Ponizenje koje su pretrpjeli protjerivanjem ucinilo je od jevreja Benu Nuzejra aktivne i srcane neprijatelje islama. Nakon sto su se doselili u Hajber odmah su poceli smisljati kako da se osvete muslimanima. Selam b. Abil Hakik i Haj b. Ahtab dodjose u Mekku sa jos nekolicinom ljudi iz plemena Benu Vail. Na prvom sastanku sa liderima Kurejsa neko od njih rece: “Muhammed (s.a.v.) se okomio jednako i na vas i na nas. Protjerao je nasa plemena Kajnuka i Nuzejr iz njihovih domova. Morate ustati i traziti pomoc vasih saveznika, a mi cemo pomoci sa sedam stotina jevrejskih sablji. Pleme Benu Kurejza je potpisalo mirovni ugovor sa Muhammedom (s.a.v.), ali mi cemo uciniti da on bude ponisten.

Kurejsi, koji su vec bili digli ruke od ratovanja sa muslimanima, postadose uvjereni da pobjeda ipak nije bila nedostizna. Slozise se sa jevrejima da udruzenim snagama nesto moze biti ucinjeno. Ovakav vid suradjivanja izmedju jevreja i Arapa nije do sada bio vidjen. Koristeci njihov dolazak i njihovo trazenje pomoci, musrici su zeljeli jos nesto znati. Prije nego su se slozili da suradjuju pitali su ih: “Vi ste narod Bozije Knjige (ehl el-kitab) i sposobni ste uvidjeti razliku izmedju prave vjere i lazne. Znate da nas sukob sa Muhammedom (s.a.v.) nije ni zbog cega drugog osim sto se njegova vjera suprotstavlja nasoj. Recite nam iskreno cija je vjera bolja – nasa ili vjera koja trazi da se obozava samo Allah i zeli da unisti sve idole i srusi njihove hramove?” Sada pogledajmo sta su odgovorili oni koji su sebe smatrali sljedbenicima vjere u jednog Boga (kao i muslimani). Bez puno razmisljanja usljedio je odgovor: “Vjera u idole je bolja od Muhammedove vjere. Ostanite cvrsti u svojoj vjeri i ni po koju cijenu nemojte je zamijeniti za njegovu.”

Ova izjava je bacila jos jednu ljagu na karakter jevreja i ocrnila i onako vec dovoljno crnu historiju jevrejstva. Ovaj njihov postupak su osudili i neki jevrejski pisci. Dr. Israel pise u svojoj knjizi “Historija jevreja u Arabiji”: “Jevrejima nije bilo dozvoljeno da tako odgovore cak i u slucaju da su zbog toga Arapi odbili saradnju (protiv muslimana). Cak sta vise, nije im bilo dozvoljeno da traze pomoc idolopoklonika jer to je potpuno suprotno ucenju Tevrata.”

U stvari to je bio metod danasnjih politicara koji vjeruju da mogu koristiti sve dozvoljene i nedozvoljene nacine za ostvarenje svojih ciljeva. Prema njima, ostvarenje cilja cini nedozvoljeno dozvoljenim, a moralnost se uzima u obzir samo onda ako ce pomoci u zeljenoj svrsi. Casni Kuran, takodjer, govori o ovom dogadjaju: “Zar ne vidis one kojima je dat jedan dio Knjige kako u kumire i sejtane vjeruju, a o neznabozcima govore: “Oni su na ispravnijem putu od vjernika!” (K.4:51)

Rijeci toboznjih ucenjaka zadovoljise lidere Kurjesa koji podrzase plan o udruzenom napadu na Medinu.

Poslije ovoga isti jevrejski uglednici su otisli u mjesto Nedzd da traze podrsku plemena Gatafan. Ono je bilo poznato po svom neprijateljstvu prema islamu. Iz tog plemena jevrejima se odazvase familije Fezara, Murra i Esdza pod uslovom da im poslije pobjede nad muslimanima pripadne polovina godisnjeg poljoprivrednog uroda sa Hajbera. Saveznistvo se jos vise uveca kada Kurejsi dobise saglasnost od svog saveznickog plemena Selim, a pleme Gatafan od svog saveznika plemena Esad. Kada su svi detalji oko saveznistva bili utanaceni dogovorise se o danu u kojem su trebali krenuti na Medinu.

Od prvog dana kada je dosao u Medinu Poslanik s.a.v. se pobrinuo da ima pouzdane ljude u raznim dijelovima Arabije. Oni su ga na vrijeme obavjestavali o novim dogadjajima u svojim krajevima. Ne prodje malo a Poslanik s.a.v. vec primi vijest o savezu izmedju musrika i jevreja i njihovoj namjeri da napadnu centar islama. On odmah sazva prijatelje da vide sta im je ciniti. Neki od njih predlozise da se brane iza zidina grada kao i iz visokih kuca i utvrdjenih dvorista. Ovo rjesenje nije bilo odgovarajuce, jer, uzimajuci u obzir brojnost neprijatelja, ni jedna zidina niti utvrda nije bila sigurna od unistenja. Bilo je potrebno nekako sprijeciti neprijatelja da pridje gradu. Selman, koji je dobro poznavao nacin ratovanja u Persiji, predlozi: “U kraju iz kojeg ja dolazim ljudi bi iskopali dubok i sirok jarak oko svog mjesta i tako zaustavili neprijatelja. Mislim da bi i mi trebali iskopati takav jarak na onim mjestima iz kojih bi nam neprijatelj mogao prici. U isto vrijeme bi trebali napraviti utvrde na ivicama jarka iz kojih bi mogli strijelama i kamenjima sprijeciti neprijatelja da ga predje.”

Selmanov prijedlog bi jednoglasno prihvacen. U pratnji nekolicine ljudi Selman obidje grad biljezci mjesta gdje se trebalo kopati. Poslije toga se rasporedise u grupe i svaka grupa uze da iskopa jedan dio kanala. Poslanik s.a.v. poce prvi kopati a za njim hazreti Ali iznositi iskopanu zemlju. Na Poslanikovom licu i celu ukazase se grasci znoja i on poce bodriti prijatelje rijecima: “O Boze, nema zivota do zivota Svijeta onoga. Smiluj se Pomagacima i Iseljenicima.” Uzimajuci lopatu u ruke Poslanik s.a.v. je zelio da zajednica muslimana vidi da komandant armije i lider zajednice mora takodjer podnositi teskoce, i zajedno s drugima raditi na njihovom uklanjanju. Njegov primjer izazva entuzijazam u drugovima pa se oni svim snagama dadose na posao. Ovaj entuzijazam bi tako zarazan da i jevreji plemena Kurejza, vidjevsi muslimane u takvom zanosu, ponudise svoje alate za kopanje i iznosenje zemlje. Kada bi neko naisao na kamen kojeg nije bio u stanju izvaditi niti razbiti, pozivao je Poslanika s.a.v. koji je razbijao kamen jednim snaznim udarcem.

Kada su se rasporedjivali u grupe Muhadziri i Ansari se pocese raspravljati kome pripada Selman. Svaka grupa ga je sebi prisvajala i zeljela da radi s njom. Problem je bio rijesen kada je Poslanik s.a.v. izrekao svoju cuvenu izjavu “Selman pripada mojoj familiji.” Prisutni munafici su iznosili razne izgovore da bi se izvukli sa posla, napustajuci kopanje bez Poslanikove dozvole. O njima bi objavljeno: “Allah zna sigurno one medju vama koji se kradom izvlace. Neka se pripaze oni koji postupaju suprotno naredjenju njegovu (tj. Poslanikovu), da ih iskusenje kakvo ne stigne ili da ih patnja bolna ne snadje.” (K. 25:63)

Uskoro se velika neprijateljska vojska, poput najezde skakavaca, uputi ka Medini. Ocekivali su da sretnu muslimane u ravnici ispod planine Uhuda, ali ne nasavsi ih tamo produzise prema gradu. Tu ih, na njihovo opste iznenadjenje, doceka dubok i sirok kanal. Neprijatelj je imao oko deset hiljada boraca dok je muslimana bilo samo oko tri hiljade. Muslimanski logor je bio postavljen ispod brda Sala’ odakle su imali potpun pregled o aktivnosti neprijatelja. Jedan broj muslimana je bio zauzeo utvrdjenja koja su bila izgradjena na njihovoj strani kanala. Odatle su bili u stanju da osujete svaki neprijateljski pokusaj da predje kanal. Medina je bila u okruzenju mjesec dana za koje vrijeme je samo nekoliko osoba sa neprijateljske strane uspjelo da predje na drugu stranu. Ostali su bili sprijeceni kisama kamenja i strijela.

Ova opsada se odvijala za vrijeme suhe Arapske zime u kojoj je nedostatak kise ucinio nabavku osnovnih zivotnih namirnica znatno otezanom. Arapi nisu bili spremni za ovako dugu opsadu i vrlo brzo pocese osjecati teskoce u prehrani ljudi i zivotinja. Bili su uvjereni da ce jednim napadom pregaziti grad i brzo zavrsiti sa muslimanima. Medjutim, jarak ih je bio sprijecio u tome. Jevrejima, koji su organizovali ovaj pohod, postade jasno da Arapi nece moci dugo izdrzati u ovom stanju neizvjesnosti. Postojala je opasnost da njihova odlucnost oslabi i oni se vrate nedovrsenog posla. Zbog toga su odlucili da traze pomoc jevreja plemena Kurejza. Zeljeli su da ovo pleme, koje je potpisalo ugovor sa Poslanikom s.a.v. o nenapadanju i mirnom suzivotu, napadne muslimane unutar Medine i tako stvori mogucnost Arapima da premoste jarak i napadnu muslimane s vana. Haj b. Ahtab je odlucio da posjeti uglednike tog plemena i nagovori ih da poniste ugovor sa muslimanima. Dosao je pred njihovu tvrdjavu i trazio da vidi Ka’ba, jevrejskog vodju. Kada je ovaj naredio da mu ne otvore vrata, Haj je rekao: “O prijatelju, zar mi ne dopustas da udjem bojeci se za svoj hljeb i vodu!?” Ovo dirnu u “zicu” Ka’ba koji naredi da se Haj pusti unutra. Kada je ovaj smutljivac usao odmah je poceo sa ostvarivanjem svojih zlih namjera. Poslije malo opiranja Ka’b popusti i slozi se da prekine ugovor kojeg Haj podera svojim rukama.

Poslanik s.a.v. uskoro nacu o ovoj izdaji jevreja. Poslao je Seada b. Muaza i Seada b. Ubadu, vodje plemena Avsa i Hazredza, u jevrejsku tvrdjavu da ispitaju vijest. Kada bijahu docekani grdnjama i psovkama, vratise se Poslaniku s.a.v. i obavijstise ga da je vijest istinita. On to doceka rijecima: “Allahu ekber! Muslimani znajte da je pobjeda blizu!” Jevreji plemena Kurejza su namjeravali opljackati Medinu i preplasiti zene i djecu muslimana. U tom cilju njihovi mladici pocese obilaziti grad po noci. Poslanik s.a.v. odredjuje pet stotina ljudi da nocu idu ulicama grada i glasno govore “Allahu ekber!” da bi se nejac osjecala sigurnije i jevreji bili sprijeceni u svojoj namjeri.

Kako su dani prolazili neprijatelj je sve vise osjecao nedostatak namirnica. Haj b. Ahtab je dobio dvadeset kamiljinih tovara hurmi od plemena Kurejza, ali na izlasku iz tvrdjave muslimani zarobise sve kamile i podijelise izmedju sebe plijen. Od pocetka opsade Arapi su pokusavali preci jarak, ali svaki njihov pokusaj bio je neuspjesan. Jedne noci Halid b. Valid, zajedno sa nekoliko stotina konjanika, pokusa iznenaditi muslimane, ali dvije stotine muslimana na celu sa Usejdom b. Hizrom, odbi njihov napad. Drugog dana pet najsposobnijih konjanika, uprkos strijelama i kamenjima kojima su ih muslimani zasipali, uspjese na konjima preskociti jarak. Medju njima je bio i Amr b. Abdived, cuveni heroj Arabije. Niko od muslimana nije im imao hrabrosti prici. Amr postade nestrpljiv pa poce govoriti: “Gdje su oni koji tako ceznu za dzennetom? Zar vi ne vjerujete da vasi mrtvi idu u dzennet, a nasi u dzehennem? Zar nema niko medju vama ko zeli da ga posaljem u dzennet, ili on mene u dzehennem? … Sta cekate? Ovo vikanje me je umorilo i od njega mi je glas ogrubio.” Potpuna tisina je preovladavala medju muslimanima.

Poslanik s.a.v. je trazio dobrovoljca. Samo hazreti Ali mu se odazivao. Kada je izgubio svaku nadu da bi se neko drugi mogao javiti, Poslanik s.a.v. je dao hazreti Aliju svoju sablju i svoj turban, i molio se rijecima: “Boze! Zastiti ga sa svake strane! Gospodaru, na Bedru sam ostao bez Ubejde, a na Uhudu bez Hamze. O Boze, zastiti danas Alija od ovog neprijatelja!” Onda je Poslanik s.a.v. proucio: “O Gospodaru moj, ne ostavljaj me sama, a Ti si najbolji nasljednik.” (K.21:89) Kada se hazreti Ali uputio ka Amru, Poslanik s.a.v. je izrekao cuvenu recenicu: “Potpuna vjera ce se sukobiti sa potpunom nevjerom!” Kada mu se priblizio Ali mu je rekao: “Ne zuri, jer odazvao ti se neko ko ti je dorastao.” Posto mu je lice bilo prekriveno sljemom, Amr nije znao o kome se radi. “Ko si ti?”, pitao je. “Ali b. Ebi Talib.”, dodje odgovor. “Zasto su tebe poslali? Tvoju krv ne zelim proljevati jer sam ti oca smatrao za prijatelja. Sta bi tvom amidzicu (tj. Poslaniku s.a.v.) pa tebe posla? Mogu te nabosti na koplje i drzati te u vazduhu sve dok ne umres.”

Ibn Abil Hadid kaze: “Svaki put kada bi moj ucitelj govorio o ovoj bici rekao je: U stvari, Amra je bilo strah da se bori sa Alijem. On je bio prisutan na Bedru i Uhudu i bio svjedok njegove hrabrosti i vjestine. Zbog toga je zelio da ga odvrati od borbe.”

Hazreti Ali mu je rekao: “Neka te pomisao o mojoj smrti ne brine. Zivog ili mrtvog, mene dzennet ceka, dok ces ti u oba slucaja zavrsiti u dzehennemu.” Onda je Ali podsjetio Amra na obecanje koje je jednom javno dao. Rekao je da ce uvijek prihvatiti jednu od tri ponude koje mu neki suparnik u borbi predlozi. Hazreti Ali mu prvo predlozi da primi islam, na sto Amr rece: “To nije moguce.”

“Onda se nemoj boriti, i pusti Muhammeda (s.a.v.) na miru.”, bio je drugi prijedlog.

“Ni to nije moguce, jer sramotu povlacenja i ismijavanja pjesnika Arabije ne bih mogao podnijeti.”, Amr odgovori.

“Onda sidji s konja i prihvati borbu.”, bio je treci prijedlog.

Amr nije imao drugog izlaza. Uskoro podigose takvu prasinu da oni koji su posmatrali ovaj duel nisu znali vise ko je ko. Samo se culo udaranje sablji. Prvi koji je udario bio je Amr. Kada njegova sablja polet prema glavi hazreti Alija on je doceka svojim stitom. Uprkos tome, udarac je bio tako snazan da sablja ipak zakaci glavu. U padu je hazreti Ali uspio da udari Amra po nogama, i tako ga obori na zemlju. Uslijedili si momenti neizvjesnosti. Njih prekinu glasan tekbir. Odmah se znalo ko je pobjednik. Obe vojske su mogle vidjeti Amrovo tijelo, najveceg heroja Arabije, kako lezi prekriveno prasinom. Ova scena imade takav efekat da se ona preostala cetiri konjanika dase u bijeg. Trojica uspjese preskociti jarak, ali cetvrti, Nevfal b. Abdullah, pade u njega. Muslimani sa ivice jarka odmah ga pocese gadjati kamenjima. “Ubiti nekoga na ovakav nacin ne prilici ratnicima koji drze do svoga ugleda. Zar niko od vas ne smije sici dole da se bori?” Onaj ko se odazva bi opet hazreti Ali. Skoci u jarak za kratko vrijeme ubi Nevfala. On je bio rodjak Ebu Sufjana. Ovaj se sada uplasi da bi muslimani mogli iskasapiti Nevfalovo tijelo da bi se osvetili za Hamzu cije tijelo su musrici iskasapili poslije bitke na Uhudu. Zato on posla muslimanima deset hiljada dinara u zamjenu za rodjakovo tijelo. Poslanik s.a.v. neredi da se pare vrate zajedno sa tijelom, rekavsi da islam zabranjuje prodaju mrtvaca.

Kada mu je dosao hazreti Ali, Poslanik s.a.v. je rekao da svi cuju: “Ovo njegovo djelo vrijednije je od dijela svih mojih sljedbenika zajedno. To je zato sto je pad najveceg heroja musrika pod njegovom sabljom zaradilo muslimanima postovanje, a zajednici nevjernika ponizenje.”

Vojska neprijatelja je bila sastavljena od plemena koja nisu imala samo jedan motiv za borbu protiv muslimana. Jevreji su se bojali sirenja islama u krajeve koji su bili pod njihovim utjecajem. Kurejsi su bili tu jer su zeljeli unistiti novu vjeru koja je ugrozavala njihovu idolopoklonicku tradiciju. Plemena Gatfana i Fazara, i druga, bila su tu prvenstveno zbog uroda sa Hajbera kojeg su im obecali jevreji. Posto je cilj posljednje grupe prvenstveno bio materijani dobitak, bilo je vjerovatno da bi oni napustili opsadu ako bi im muslimani dali ono sto su ocekivali od jevreja. Imajuci to na umu Poslanik s.a.v. je odredio nekoliko ljudi da pregovaraju s vodjama ovih plemena i ponude im jednu trecinu poljoprivrednog uroda iz Medine, trazeci za uzvrat da se oni vrate u svoj kraj. Poslije kraceg pregovaranja, izaslanici se vratise sa ugovorom koji je bio spreman za potpisivanje. Poslanik s.v.a. ga pokaza Seadu b. Muazu i Seadu b. Ubadi, vodjama Awsa i Hazredza, trazeci njihovo misljenje. Oni mu rekose da, ako je potpisivanje odredjeno od Allaha, potpisace ga, ali ako on samo trazi njihovo misljenje, onda ga ne bi trebalo potpisivati. Objasnjavajuci razlog za to jedan od njih rece: “Nikada nismo placali danak tim plemenima niti je iko od njih imao hrabrosti da uzme od nas i jednu hurmu silom. I sada, kada smo Allahovom miloscu prihvatili islam i time dostigli ugled i postovanje, o placanju danka tim plemenima nema govora. Allaha nam, na njihov zahtjev odgovoricemo samo sabljama.” Poslanik s.a.v. im je rekao da je zelio da im pomogne protiv jakog i udruzenog neprijatelja tako sto bi stvorio razdor medju njima. Ali, kako oni nisu zeljeli da se ponize, ugovor nece biti potpisan.

Postojalo je vise razloga za neuspjeh musrika i jevreja. Samo pregovaranje je bilo jedan od prvih znakova neuspjeha. Muslimani nisu potpisali ugovor, ali to nisu javno proglasili. Zbog toga su plemena odlagala napad ocekivajuci pozitivan odgovor. Drugi razlog neuspjeha musrika je bila pogibija njihovog najveceg borca Amra i panicno povlacenje ostale cetvorice heroja. Treci, i najveci razlog, bila je aktivnost Naima b. Mesuda koji je bio nedavno presao na islam. Zbog toga je bio u stanju da odlazi kod musrika, koji nisu znali o njegovom prelasku na islam, i da ih zavede svojim “savjetima”.

Prvo je otisao u tvrdjavu plemena Kurejza i izrazio im svoje “simpatije”, tako da je ubrzo stekao njihovo povjernje. Na jednom od sastanaka sa vodjama plemena dobio je priliku da govori. “Vasa situacija je drugacija od one u kojoj su Kurejsi i druga Arapska plemena. Medina je vas grad. U njemu su vasa imovina, zene i djeca, dok su te njihove stvari u mjestima daleko od njega. Ako budu uspjesni u ovom ratu, dobro i jeste, ali ako budu porazeni, napustice vas i vratiti se u svoja mjesta, prepustajuci vas na milost ili nemilost muslimanima. Savjetujem vam da se osigurate od takvog pokusaja tako sto cete pozvati i drzati kod sebe nekoliko njihovih vodecih licnosti. To ce ih sprijeciti da vas napuste u slucaju da stvari krenu nezeljenim tokom.” Ovo bi jednoglasno prihvaceno. Poslije toga je Naim napustio jevreje i otisao u logor musrika. Vodje Kurejsa su bile njegovi stari prijatelji. Na prvom sastanku s njima on im rece: “Bio sam nedavno kod jevreja plemena Kurejza i primijetio sam da su se pokajali zbog krsenja ugovora sa muslimanima. Sada zele da se iskupe za to pa su odlucili da zarobe nekoliko vasih uglednika i predaju ih Muhammedu (s.a.v.). Zbog toga, ako budu trazili da neko od vasih dodje u njihovu tvrdjavu nemojte im se odazvati. Da bi otkrili njihove prave namjere, trazite da sutra napadnu muslimane, i ako budu pravili neke izgovore znacete da sam vam govorio istinu.”

U noci uoci subote, Ebu Sufjan odluci da ispita stvar podrobnije. Poslao je delegaciju plemenu Kurejza sa porukom: “Nalazimo se u nezavidnoj situaciji. Nedostaju nam namirnice i zivotinje nam crkaju usljed nedostatka ispase. Zato, napadnite muslimane sutra i mi cemo odmah napasti.” U odgovoru vodje jevreja je stajalo: “Sutra je subota, dan u kojem nam nikakva aktivnost nije dozvoljena. Pored toga, odlucili smo da udjemo u bitku samo pod uslovom da uglednici vasih plemena predju u nasu tvrdjavu. To nam treba da bi bili sigurni da nas necete napustiti u najtezim momentima.” Delegacija se vrati i musrici se uvjerise da je Naim govorio istinu. Onda druga delegacija bi poslana s porukom: “Nece biti moguce da nasi uglednici predju kod vas; cak sta vise, necete dobiti ni jednog naseg covjeka da vam bude garancija! Ako zelite da napadnete muslimane ucinite to odmah i mi cemo vam pomoci sa svim raspolozivim snagama.” Ovo jevrejima bi dokaz da je Naim bio u pravu kada ih je upozorio da musrici nisu bili dovoljno odlucni u svom poduhvatu, i da bi se pri prvoj teskoci vratili svojim krajevima ostvljajuci ih na cjedilu.

Jos jedan faktor, koji se moze nazvati Bozija pomoc, doprinijeo je neuspjehu neprijatelja. Vrijeme se odjednom pogorsalo. Zapuhao je jak vjetar i temperatura se snizila. Vjetar je rusio satore, prevrtao vrceve u kojima se kuhala hrana i gasio baklje za osvjetljavanje. Za vrijeme ove oluje Poslanik s.a.v. je poslao Huzejfu preko jarka da vidi u kakvom je stanju neprijatelj. On sam prenosi: “Uspio sam se pribliziti Ebu Sufijanu kad se obracao komandantima svoje vojske. “Ovo mjesto nikako nije za nas. Zivotinje nam umiru od gladi, vjetar nam je unistio satore i pogasio vatre. Ni pleme Kurejza nam nije pomoglo. Mislim da je najbolje da se pokupimo i odemo odavde.” Poslije toga je uzjahao svoju kamilu i zurno je tjerao da krene. Medjutim, u svoj toj panici i zbrci zaboravio je odvezati kamiline noge tako da je jadna zivotinja bezuspjesno pokusavala da koraca. Kada je svanuo sljedeci dan nikog od Arapa nije bilo ni na vidiku.

 

 

 

U prvoj godini po dolasku u Medinu Poslanik s.a.v je sastavio vitalan dokumenat u kojem je postavio osnovne zakone za grad Medinu i njena okolna mjesta, a da bi obustavio unutarnje sukobe i podjele. Po ovom dokumentu jevreji i Arapska plemena Avs i Hazredz su bili obavezni da zajednicki brane ovo podrucje od svih mogucih neprijatelja. Pored ovoga Poslanik s.a.v. je napravio poseban ugovor s jevrejima Medine u kojem su se oni zavjetovali da nece raditi protiv Poslanika s.a.v. i njegovih prijatelja, niti ce pomagati njihovim neprijateljima ni u oruzju ni u jahacim zivotinjama. Slozili su se da ako to ucine da Poslanik s.a.v. ima pravo da ih pogubi, da njihovu imovinu prisvoji i da njihove zene i djecu zarobi. Medjutim ugovor je bio narusen od strane svih jevreja. Pleme Kajnuka je zajednicki stalo iza njihovog covjeka koji je ubio muslimana, pleme Nuzejr je planiralo da ubije Poslanika s.a.v. a pleme Kurejza je suradjivalo sa neprijateljima na unistenju islama.

Sada da vidimo sta je Poslanik s.a.v. poduzeo protiv plemena Kurejza. Odmah nakon noci u kojoj su se musricka plemena na vrat na nos povukla ka svojim mjestima Poslanik s.a.v. je odlucio da rijesi stvar sa jevrejima. Ta odluka je donesena i pored ocigledog umora na licima muslimana. Doslo je podne i mujezin je proucio ezan za namaz. Kada je klanjao Poslanik s.a.v. je naredio da se prisutni obavijeste o sljedecem: ”Za iduci namaz muslimani se moraju okupiti pred tvrdjavom plemena Kurejza!” Onda je Poslanik s.a.v. dao zastavu hazreti Aliju i pod njegovom komandom vojnici islama uputise se ka jevrejskom dijelu grada. Ubrzo vijest o pokretu muslimana dodje do jevreja koji se odmah povukose u tvrdjavu i pocese se spremati za odbranu. Oni pocese da psuju i vrijedjaju Poslanika s.a.v. sa tvrdjave. Hazreti Ali posla nekoga k njemu da bi ga sprijecio da dodje blize i cuje sve te uvrede. Ali on ipak dodje i ljutito povika prema tvrdjavi, “Zar vas Svemoguci nije ponizio?” Ovo je bilo prvi put da ga jevreji vide ovako ljutog. Neko od njih mu doviknu, “O Ebul Kasime, ti nikad nisi bio srdita osoba!” Ovo imade takvog efekta da Poslanik s.a.v. posrnu nazad i ogrtac mu spade sa ramena.

Haj b. Ahtab, koji je bio zasluzan za dolazak musrika i njihovu opsadu grada, takodjer je bio u tvrdjavi. On je bio obecao vodji plemena Kurejza, Ka’bu, da ga nece napustiti cak i ako stvari krenu lose po njih. Vodja plemena je iznio pred druge lidere sljedeca tri prijedloga od kojih su trebali izabrati jedan. Prvi je bio da svi predju na islam jer je Poslanik s.a.v., koji ih je bio opkolio sa svojom vojskom, onaj isti kojeg su nagovjestavale njihove drevne knjige. Drugi prijedlog je bio da pobiju svoje zene i djecu i onda izadju da se bore sa muslimanima. Ako bi bili ubijeni nece imati o cemu da brinu a ako bi oni bili pobjednici bice u stanju da opet nadju sebi zene i steknu ponovo djecu. Treci prijedlog se sastojao u planu da te noci, koja je bila uoci subote, iznenade muslimane koji su bili sigurni da jevreji nece ratovati u tom svetom danu.

Medjutim, prisutni uglednici odbise sva tri prijedloga. Rekose da nisu spremni da napuste svoju vjeru, niti da ce njihovi zivoti imati slasti bez njihovih zena i djece. Vezano za treci prijedlog rekose da se boje Bozijeg prokletsva ako bi narusili svetost subote. Ovi razlozi nam najbolje govore o mentalitetu tih ljudi. Njihovo odbijanje prvog prijedloga najbolje kazuje o njihovoj tvdoglavosti, jer, i pored priznavanja poslanstva, bili su spremni da se bore protiv Poslanika s.a.v.. Njihov govor o drugom prijedlogu jasno nam kazuje da su to bili ljudi sebicni i tvrdog srca, jer niko od njih nije upitao o ispravnosti ubijanja nevinih zena i djece. Po njima, da im oni nisu predstavljali zadovoljstvo u zivotu, ne bi bilo nikave prepreke za njihovo smaknuce. Treci prijedlog nam kazuje o njihovom pogrjesnom uvjerenju o Poslanikovim ratnim vjestinama. Zar su zaista mislili da on nece poduzeti mjere opreznosti da sprijeci iznenadni napad, dobro znajuci za njihovu lukavost i podmuklost?

Zaista kada covjek cita o ovoj bici moze se uvjeriti da medju ovim jevrejima nije bilo mnogo mudrih osoba. Sta bi im falilo da su ostali neutralni u ovom sukobu, ne pomagajuci ni musricima ni muslimanima? Mogli su jednostavno prici pobjednickoj strani poslije sukoba. Ali, na zalost, bili su zavedeni obecanjima Haja b. Ahtaba i presli na stranu musrika. Medjutim ni njih nisu podrzali kada im je pomoc najvise trebala, tako da su se postavili u veoma nezavidnu situaciju: otvoreno su se podigli protiv Poslanika s.a.v., ali su izazvali i musrike protiv sebe ne odazivajuci se na njihov poziv za pomoc. Niko nije bio medju njima dovoljno mudar da im kaze da bi se nakon povlacenja musrika trebali izvinuti muslimanima i tako izgladiti odnose s njima. Poslanik s.a.v. nije mogao dopustiti da ih ostavi poslije svega toga. Bilo je veoma vjerovatno da bi se oni opet pridruzili ili pomogli nekoj drugoj vojsci koja bi napala grad. Zbog toga se moralo nesto uciniti protiv njih.

Jevreji, osjetivsi da se nesto zlo sprema, zatrazise od Poslanika s.a.v da posalje Ebu Lubabu da se konsultuju s njim. On je pripadao plemenu Avs koje je imalo s njima dobre odnose. Kada je Ebu Lubaba dosao u tvrdjavu zatekao je uplakane ljude i zene. “Da li ce nas Muhammed (s.a.v.) postedjeti ako se predamo?”, neko od njih ga je upitao. On odgovori potvrdno, ali jos napravi jedu gestu: ispruzenim prstima predje preko vrata, pokazujuci im kao da ce biti smaknuti. Na to se Jevreji uplasise i povukose. Ebu Lubaba se odmah pokaja. Izasao je iz tvrdjave i odmah se uputio u dzamiju. U njoj se svezao za jedan stub i zvjetovao da nece odatle izaci sve dok ne bude bio siguran da mu je Allah oprostio. Rekose o tome i Poslaniku s.a.v. koji rece, “Da je dosao meni prvo i trazio da molim Allaha da mu oprosti, On bi mu i oprostio. Ali sada mora cekati da mu Allah oprosti.” Punih sest dana je Ebu Lubaba proveo svezan za dzamijski stub. Zena bi mu dolazila u vrijeme namaza i donosila mu hranu. Kada bi jeo i klanjao ona bi ga ponovo vezala. Sesti dan dodje objava, “A ima i onih koji su grijehe svoje priznali, i koji su djela dobra s drugim koja su rdjava izmijesali, njima ce, moze biti, Allah oprostiti, jer Allah prasta i samilostan je.” (K.9:103) Poslanik s.v.a. rece Ummi Selmi da ode i obavjesti Ebu Lubaba da mu je oprosteno. Ona to i uradi ali on zatrazi da sam Poslanik s.a.v. dodje i odveze ga. Ovaj to i ucini kad dodje u dzamiju na sabah namaz.

Jednog dana iz jevrejske tvrdjave dodje Sas b. Kajs da pregovara sa Poslanikom s.a.v.. Zatrazio je od njega da jevrejima dopusti da pokupe svoje stvari i napuste tvrdjavu, kao sto je to bio slucaj s druga dva jevrejska plemena. Poslanik s.a.v. nije prihvatio ovaj prijedlog. Trazio je da se oni bezuslovno predaju. Sas mu onda rece da je njegovo pleme spremno da ostavi svu svoju imovinu i tako napuste podrucje Medine. Medjutim , Poslanik s.a.v. odbi i ovu mogucnost. Razlog za ovakvo negovo ponasanje prema ovim ljudima je jasan. Bilo je gotovo potpuno sigurno da bi se i ovi jevreji, kao i pleme Nuzejr, odmah pridruzili neprijateljima islama i sutra dosli da napadnu muslimane s njima. Sas se vrati nazad u tvrdjavu neobavljenog posla.

U svakom slucaju, jevreji na kraju odlucise da se predaju. Po nekim historicarima to su ucinili bezuslovno, a po nekim kada im je bilo obecano da ce o njihovoj sudbini odluciti Sead b. Muaz, s kojim su od ranije sklopili neke ugovore. Otvorili su vrata tvrdjave i hazreti Ali sa grupom muslimana je usao i razoruzao sve jevreje. Zatvorio je sve muskarce u jednu od kuca plemena Nadzar dok se ne odluci o njihovoj sudbini. U predhodnom sukobu muslimana sa jevrejskim plemenom Kajnuka njegovo oslobadjanje su osigurale starjesine ansarijskog plemena Kazredz koje je s tim jevrejskim plemenom imalo dobre odnose. Sada je pleme Avs, koje s plemenom Kurejza imalo dobre odnose, radilo na tome da jevrejima obezbijedi Poslanikov oprost i oslobadjanje. Medjutim, Poslanik s.a.v. nije pristajao da ih oslobodi tako lahko. Na kraju je rekao da ce privatiti odluku koju bude donio Sead b. Muaz, koji je bio vodja plemena Avs. Svi bijahu zadovoljni s ovim rjesenjem, a narocito jevreji koji su i zeljeli da im on presudi.

Sead, koji je bio ranjen i lezao nepokretan u krevetu, bi donesen u prostoriju u kojoj se odrzavao sastanak. Cak i oni koji su ga nosili trazili su od njega da oprosti jevrejima i pusti ih na slobodu. Ali uprkos svim tim pritiscima Sead je donio odluku da svi muskarci tog jevrejskog plemena trebaju biti pogubljeni, njihove imovine zaplijenjene i zene i djeca zarobljeni. Da li je ova njegova odluka bila pravedna i ispravna? Nema sumnje da ako jedan sudija u nekom drustvu podlegne osjecanjima i svoje odluke zasniva na njima citavo drustvo moze zapasti u haos. Sentimentalnost je kao lazna glad koja covjeku prikazuje stetne i beskorisne stvari kao dobre i korisne. Djelovanje iz sentimentalnosti narusava interese hiljade ljudi i samu dobrobit citavog drustva. Tako imamo u ovom slucaju Seadova osjecanja, zalosna scena zarobljenih ljudi i zena te generalno misljenje clanova njegovog plemena – sve je to zahtijevalo da sudija u ovom sporu donese odluku u korist manjine a na stetu vecine, tj. da oslobodi prijestupnike plemena Kurejza.

Medjutim, logika, razum i sloboda izbora koji mu je donio polozaj sudije, te briga za interes muslimanske vecine vodili su Seada da donese odluku onakvu kakvu je donio. Ona je bila zasnovana na sljedecim razlozima. Prvo, kako se zna da su jevreji potpisali ugovor u kojem su se obavezali da nece ratovati protiv muslimana kao i da nece pomagati njihovim neprijateljima; ako bi to ucinili muslimani su ih imali pravo kazniti smrcu. Seadova odluka bila je u potpunosti u skladu s ovim ugovorom. Drugo, ovi ljudi su za vrijeme opsade Medine terorisali njenu nebranjenu nejac. Da Poslanik s.a.v. nije bio poslao odred da patrolira ulicama grada, pljacke i ubistva muslimana bi se sigurno desila. A u slucaju da su uspjeli uspostaviti potpunu kontrolu nad muslimanima, ubistva ljudi, otimanje stvari i zarobljavanje zene i djece bi bilo nesto sto se ne bi moglo izbjeci. Trece, Sead, koji je bio vodja Avs plemena, i ranije je pravio ugovore s jevrejima plemena Kurejza i bio s njima u veoma dobrim odnosima. Zbog toga je bilo moguce da je poznavao njihove kaznene zakone. U Tevratu stoji: “Kad dodjes pod koji grad da ga bijes, prvo ga ponudi mirom. Ako ti odgovori mirom i otvori ti vrata, sav narod koji se nadje u njemu neka placa danak i bude ti pokoran. Ako li ne ucini mira s tobom nego se stane biti s tobom, tada ga bij. I kad ga Bog Gospodar tvoj preda u ruke tvoje, pobij svako musko u njemu macem. A zene i djecu i stoku i sto god bude u gradu, sav plijen u njemu, otmi, i jedi plijen od neprijatelja svojih, koji ti da Bog Gospodar tvoj.” (Deuteronomy, 20:10-14) Moguce je da je Sead mislio da ako kazni prekrsitelje prema njihovom vlastitom zakonu nece pogrijesiti.

Cetvrti, i mozda najveci razlog zbog cega je Sead donio takvu, na prvi pogled surovu odluku, bilo je iskustvo koje su muslimani imali sa predhodna dva jevrejska plemena Medine. Kada je Poslanik s.a.v. oprostio plemenu Kajnuka i protjerao ih iz grada Ka’b Asraf, jedan od njihovih vodja, bio je otisao u Mekku i nije stao sve dok nije podigao Kurejse da se bore protiv muslimana. Rezultat tih njegovih aktivnosti bila je bitka na Uhudu u kojoj je poginulo sedamdest muslimana. Pleme Nuzejr, kojem je Poslanik s.a.v. takodjer bio oprostio, pokazalo je svoju nezahvalnost kada im se ukazala sansa da se pridruze musricima u napadu na Medinu. Da se muslimani nisu odbranili kopanjem kanala grad bi pao u njihove ruke i hiljade muslimana bi platilo svojim zivotima.

Da nije bilo ovih navedenih razloga Sead bi sigurno poslusao vecinu glasova iz svog plemena i oslobodio jevreje. Medjutim, da je bilo pravo ono sto je ucinio dokazuju i izlivi mrznje jevreja kada su bili vodjeni na pogubljenje. Kada su oci Haja b. Ahtba pale na Poslanika s.v.a. rekao mu je: “Nimalo ne zalim sto sam ti bio neprijatelj; ponizen je onaj koga Bog zeli da bude ponizen.” Onda se okrenuo prema svojim ljudima i rekao: “Nemojte biti tuzni zbog Bozije odredbe. On je ionako odredio patnju i ponizenje plemenu Izrael.” Od jevrejskih zena pogubljena je bila ona koja je ubila muslimana bacivsi sa tvrdjave mlinski kamen. Od onih koji su bili osudjeni na smrt samo je jednom, Zebejru Bata, bilo oprosteno jer se za njega bio zauzeo Sabit b. Kajs. Takodjer su njegova zena i djeca bili oslobodjeni i njegova sva imovina vracena. Cetiri osobe iz ovog jevrejskog plemena su presle na islam. Ratni plijen je bio podijeljen medju muslimanima. Od toga je jedna petina pripala drzavnoj kasi. Konjanici su dobijali po tri porcije a borci bez konja po jednu. Poslanik je dao jednu petinu Zejdu sa zadatkom da ode do Nedzda i od njene prodaje nabavi oruzje, konje i drugu opremu.

 

 

Pred kraj pete godine poslije Hidzre muslimani su uspjesno slomili obruc oko Medine u kojem su ih musrici i jevreji Arabije drzali. Takodjer su uspjesno eliminisali jevrejsko pleme Kurejza koje je bilo prekrsilo ugovor o ne napadanju i pridruzilo se napadacima. Sada je grad Medina i citavo njeno okruzenje bilo u potpunoj kontroli muslimana. Temelji mlade islamske drzave postadose cvrsci i relativno primirje zavlada gradom i njegovom okolinom. Medjutim, Poslanik s.a.v. je znao koliko je opasno osjecati se sigurno u prostoru u kojem se nalaze neprijateljski raspolozena plemena. Zbog toga je on htio iskoristiti ovo primirje da kazni one koji su organizovali posljednji napad na muslimane, kao i da sprijeci one koji su trazili priliku da ponovo organizuju musrike protiv njih.

Jedan od organizatora je bio i Haj b. Ahtab, koji je bio zarobljen i kaznjen smrcu poslije predaje plemena Kurejza.Drugi covjek, koji je doprinio organizovanju musrika i pomogao im da opkole Medinu, bio je Sallam b. Ebil Hakik. On se bio sklonio u Hajber i vec poceo raditi na tome da ponovo podigne musrike protiv muslimana. Poslanik s.a.v. je saznao za njega i odlucio da posalje grupu svojih ljudi da ga smaknu. Za ovu misiju javila se grupa mladica iz plemena Hazredz. Bilo im je naredjeno da ne povrijede nikoga iz Sallamove familije. U Hajber su dosli u kasnu noc i odmah blokirali vrata komsija da niko od njih ne bi bio u stanju izaci ako bi bili uznemireni galamom. Onda su se stepenicama popeli do vrata Sellamove kuce i pokucali. Kada je njegova zena otvorila vrata rekli su joj da trebaju da vide njenog muza povodom nekog posla. Ona ih je uvela unutra i dovela pred Sellama. Kada je zena napustila prostoriju oni su ga napali i ubili. Onda su napustili kucu i skrili se u jedno prazno korito sa vodom. Ubrzo je zenina vriska privukla ljude koji su se odmah dali u potjeru. Nakon nekoliko sati traganja po mraku oni se vratise kucama neobavljenog posla. Muslimani su se onda krisom izvukli iz skrovista i uputili ka Medini.

U to vrijeme jedna grupa Kurjesa, vidjevsi da islam postaje sve snazniji, odluci da se preseli u Etiopiju. Mislili su da, ako Muhammed s.a.v. osvoji citavo arapsko poluostrvo, oni ce biti na sigurnom mjestu. A ako musrici uspiju da savladaju muslimane oni bi se vratili svojim kucama. Jedan iz te grupe bio je i Amr b. As, koji je, kao i svi oni, zelio da bogatim poklonima pridobije naklonost Etiopijskog kralja. Kada su dosli na dvor zatekli su u kraljevom prisustvu Amra b. Umejja. Njega je Poslanik s.a.v. bio poslao u Etiopiju kao svog izaslanika. Kada ga je Amr vidio rekao je ljudima iz svoje grupe, “Kada budem predavao svoje poklone kralju trazit cu da ubijem Muhammedovog predstavnika”. Tako i bi. Kada je dosao njegov red Amr je predavajuci poklone rekao, “Osoba koje je upravo napustila vase prisustvo predstavnik je covjeka koji je prouzrokovao smrt nasih starijesina i hrabrih boraca. Bilo bi mi veliko zadovoljstvo ako bi mi dopustili da ga ubijem i tako se osvetim za nase gubitke”. Ove rijeci naljutise kralja Negusa i on se sam udari po licu u napadu bijesa. “Zar trazis od mene da ti dozvolim da ubijes predstavnika covjeka kome melek Dzibrail dolazi na isti nacin na koji je dolazio i poslaniku Musau? Kunem se Bogom, on je dosao sa istinom i uspjet ce savladati svoje protivnike.” Kada je Amr ovo vidio i cuo, kako sam kasnije govori, postao je naklonjen vjeri islamu, ali to nije pokazao nikome od drustva u kojem je bio.

U ovom periodu muslimani su dobili priliku da srede jos neke nerijesene racune. Poslije bitke na Uhudu neka musricka plemena, vidjevsi da su muslimani porazeni, nemilosrdno su ubijali Poslanikove misionare koje im je on slao kada su ih od njega trazili, pod izgovorom da zele primiti islam. Jedno od njih je bilo i pleme Banu Lihjan. U petom mjesecu seste godine poslije Hidzre Poslanik s.a.v. je postavio Ibn Umme Maktuma kao svog zamjenika u Medini i sa vojskom napustio grad. Nije nikome govorio o svojim namjerama iz straha da ne bi Kurejsi ili pleme Banu Lihjan bilo obavijesteno. Na pocetku se bio usmjerio ka sjeveru, prema Siriji, ali nakon prelaska odredjene razdaljine promijenio je pravac i stigao u podrucje zvano Gharan, na teritoriji plemena Banu Lihjan. Neprijatelj saznade o njihovom dolasku pa se skloni u obliznje planine. Kada im je pokazao da ni u vlastitim kucama ne mogu biti sigurni od kazne za ubistvo muslimana, Poslanik s.a.v. se sa svojim ljudima uputio ka mjestu zvanom Asfan u blizini same Mekke. Iz njega je poslao desetoricu da odu do granice samog grada da bi dao do znanja Kurjesima da je vojska islama u njihovoj blizini. Kada su se oni vratili Poslanik s.a.v. je dao naredjenje za povratak nazad u Medinu.

Samo nekoliko dana od povratka, Ujejna b. Hisn Fizari je sa svojom grupom opljackao krdo kamila koje je bilo na ispasi u blizini Medine. U pljacki su ubili pastira i zarobili jednu muslimanku. Srecom, to je vidio Salamah Aslami koji je odmah dosao u grad po pomoc. Poslanik s.a.v. je poslao potjeru koja je uspjela stici pljackase , osloboditi zenu i vratiti otete kamile. Kada je zena dosla pred Poslanika s.a.v. rekla je, “Kada su me zarobili popeli su me na ovu kamilu (pokazala je na kamilu koja je pripadala Poslaniku s.a.v.), i zaklela sam se da cu je zaklati ako se spasim”. Poslanik s.a.v. se blago nasmija i rece, “Kako je lose to cime zelis da uzvratis kamili! Spasila ti je glavu a ti zelis da je ubijes.” Onda je jos dodao, “Zakletva koja u sebi sadrzi grijeh ili vezana je za neku stvar koja pripada drugom, nije dopustena. Tvoja zakletva se odnosi na kamilu koja pripada meni, i zato ne treba da je ispunis.”

Sada, kada govorimo o relativnom miru koji je zavladao Medinom i njenom okolinom, ukratko cemo navesti osnovne razloga za bitke i sukobe koje je Poslanik s.a.v. imao i u kojima je vecinom i licno ucestvovao. Ti razlozi se mogu podijeliti u tri osnovne grupe:

• Otpor musricima, kao sto je bio slucaj na Bedru, Uhudu i bici oko hendeka.

• Kaznjavanje osoba i plemena koja su okaljala ruke krvlju muslimana i njihovih misionara; ili onih koji su prekrsili ugovore koje su sklopili sa muslimanima, kao sto je to bio slucaj sa jevrejskim plemenima.

• Slamanje volje za borbu protiv islama koja se javila kod pojedinih musrickih plemena, narocito poslije bitke na Uhudu gdje su muslimani bili porazeni.

U sestoj godini poslije Hidzre u Medinu dodje vijest da se pleme Mustaliq, koje je zivjelo u blizini Mekke, spremalo da napadne grad. Poslanik s.a.v. se odmah dao u akciju. Podigao je ljude i krenuo prema kraju u kojem je obitavalo ovo pleme. Neprijatelj je cuo o njihovom dolasku, pa ih je docekao spreman. Kada su se dvije vojske susrele borba je odmah pocela. Vidjevsi hrabrost, pozrtvovanje i vjestinu muslimana, neprijatelj se poceo ubrzo povlaciti. Nakon malo vremena na bojnom polju ostade deset mrtvih musrike i jedan musliman. U ruke muslimana pade veliki plijen. Musrici su takodjer iza sebe ostavili svoje familije, koje su po ondasnjim pravilima ratovanja, takodjer sacinjavale dio plijena.

Potpuni uspjeh muslimana na bojnom polju bi popracen jednim neprijatnim dogadjajem . Naime, muhadzir iz Mekke imena Dzahdza b. Mesud posvadja se sa ansarijom Medine, Sinanom b. Juhanijem. Obicna prepirka oko vode dostize takve dimenzije da ova dvojica, ne samo da potegose oruzje, nego i pocese zvati svoje suplemenike u pomoc – muhadzir muhadzire a ansar ansarije. Utom se Poslanik s.a.v. umijesa. “Ne obracajete paznju na ovu dvojicu! Njihovo pozivanje u pomoc jednako je pozivanju u pomoc zavadjenih dzahila. Kao da njihova srca nisu prociscena islamom. Zar oni ne znaju da su muslimani braca i da se svaki poziv kojim ce se stvoriti razdor medju bracom potpuno suprotstavlja ciljevima islama?”, rece Poslanik s.a.v. i tako sprijeci dalju prepirku.

Medjutim, nastalu situaciju pokusao je zloupotrijebiti munafik Abdullah b. Ubejj. Otisao je u ansarijski dio logora i poceo govoriti okupljenim: “Ovo sto nam se desava sami smo prouzrokovali. Mi smo bili ti koji smo lijepo docekali Mekkanlije, pruzili im utociste i zastitili ih od njihovih neprijatelja. Vidite li kako nam uzvracaju. Ovo vam je kao u narodnoj, “Uzgoji psa samo da bi te kasnije ugrizao.”Zato, kada se vratimo u nas grad, neka oni koji su jaki i ponosni istjeraju iz njega one koji su slabi i ponizni.”

Ovaj govor imade efekta na neke pameti ciji je nacin razmisljanja bio jos onaj iz doba dzahilije. Srecom tu se zadesi i Zejd b. Arkam. On se podize i odgovori Abdullahu rijecima: “Tako mi Allaha, ti si onaj koji je slab i ponizen. Ti si onaj koji je izgubio polozaj medju svojim rodjacima i u svom narodu. Sada je Muhammed (s.a.v.) onaj kojeg sada postuje i voli vecina u vasem gradu.” Zejd odmah ode i obavijesti Poslanika s.a.v. o svemu ovome. On doceka njegove rijeci tako kao da je zelio da umanji njihovu ozbiljnost. “Mozda nisi dobro cuo; mozda si preuvelicao njegove rijeci iz ljutnje prema njemu; mozda je on mislio samo na tebe kada je rekao da smo slabi i ponizni,” Poslanik s.a.v. ga je ispitivao. I pored toga Zejd je ostao pri tvrdnji da je Abdullah zelio da podigne ansarije protiv muhadzira. Umar b. Khattab zatrazi dozvolu od Poslanika s.v.a. da ubije Abdullaha. Poslanik s.a.v. mu je odgovorio: “To nece biti u redu. Ljudi bi mogli onda reci da Muhammed ubija vlastite sljedbenike.” U medjuvremenu i Abdullah b. Ubejj sazna da je Zejd obavijestio Poslanika s.a.v. o njegovom govoru. Zbog toga on sa svojom pratnjom dodje do njega i rece: “Nista slicno nisam rekao.” Oni u njegovom drustvu potvrdise ovo. Uz to rekose da je Zejd bio pogresno razumio Abdullaha. Situacija postade napeta. Prije nego se Zejd ili bilo ko drugi mogao javiti za rijec, Poslanik s.a.v. naredi pokret. Kada ga vidise zauzetog spremanjem i pakovanjem i drugi pocese raditi isto. Kada se vojska islama pokrenula nije stala puna dvadeset i cetiri sahata, osim kada su trebali klanjati. Drugog dana, kada je zustar mars zajedno s vrucinom dana iscrpio energiju u svakom covjeku, Poslanik s.a.v. naredjuje duzi odmor. Kada su podigli logor i raspremili se gotovo svako od njih se pruzio po zemlji i zaspao. Tako je prosla prva kriza koja je prijetila da stvori razdor medju muhadzirima i ansarijama.

Za jednu osobu sve nije bilo gotovo. Sin Abdullaha b. Ubejja bio je iskren vjernik. Kada je saznao sta je njegov otac govorio, mislio je da ce Poslanik s.a.v. narediti da se ubije. Dosao je do njega s.a.v. i rekao, “Boziji Poslanice, ako si odlucio da osudis moga oca na smrt, odredi mene da izvrsim presudu. Bojim se da necu biti u stanju da se suzdrzim a da ne ubijem osobu koja ubije mog oca i tako unistim i vlastiti zivot.” Poslanik s.a.v. mu je rekao, “Nista od toga nece biti. Pokazacemo razumijevanje prema njemu.” Ove Poslanikove rijece se brzo prosirise medju muslimanima. Svakog od njih zadivi Poslanikova duhovna velicina. Cak i oni koji su bili iza Abdullaha nisi mogli a da ga ne kritikuju za njegovu neprijaznost prema covjeku koji je pokazivao prema njemu toliko razumijevanja i tolerancije. Njegov ugled medju muslimanima ubrzo toliko opade da vise niko nije uzimao za ozbiljno njegove rijeci. Kada je ponovo sreo Umara b. Khattaba Poslanik s.a.v. mu je rekao vezano za Abdullaha: “Sjecas li se kada si trazio da ti dopustim da ga ubijes? Mnoge bi to okrenulo protiv nas da si to onda uradio. Pogledaj kako ga sada svi mrze, u tolikoj mjeri da bi svaki od njih bio spreman da ga ubije da to naredim.”

U ovo vrijeme Poslanik s.a.v. ozeni Dzuvejriju, kcerku Harisa b. Ebi Zirara, vodju plemena cije su zene bili zarobili u posljednjoj ekspediciji. Kada su oni koji su drzali druge zarobljene zene kao ropkinje to vidjeli, u znak paznje pustili su ih na slobodu. Prica se da je Dzuvejrijin otac bio dosao Poslaniku s.a.v. sa nekoliko deva da je otkupi. One ne bijahu sve na broju, kako je prvobitno namjeravao ponuditi. U dolini Akik, malo prije ulaska u Medinu, on bijase toliko zanesen dvjema od njih da ih odvoji od ostalih i sakri u jedan od klanaca doline, ne mogavsi podnijeti da se razdvoji od njih. Ostale deve dovede Poslaniku s.a.v. pa rece: “Muhammede zarobio si mi kcer, i evo otkupa njezina.” “Ali gdje su”, upita Poslanik s.a.v., “one dvije deve koje si sakrio u Akiku?” I ona poce potanko opisivati klanac u kojem su one bile svezane. Onda Haris rece: “Svjedocim da nema boga osim Allaha i da si ti, Muhammede, Poslanik Njegov.”

 

 

 

Bilo je to pred kraj seste godina poslije Hidzre kada je Poslanik s.a.v. usnio da obavlja hadz. Ispricao je san ashabima i rekao im da on predstavlja dobar omen, te da ce se njihove zelje za obavljanjem hadza uskoro ispuniti. Naredio im je da izvrse pripreme za putovanje u Mekku. Obznanio je svoju namjeru svim arapskim plemenima, cak i onima koja su se jos uvijek drzala idolopoklonstva, i pozvao ih da se pridruze Muslimanima u obavljanju hodocasca. Ovo putovanje ce donijeti mnoge koristi muslimanima. Potpisivanjem ugovora sa musricima Mekke poboljsat ce njihov polozaj i nastalo primirje dace priliku Arapima da se bolje upoznaju sa islamom.

Idolopoklonici Arabije su bili pod utiskom da je Poslanik s.a.v. bio protiv svih njihovih obicaja i vjerskih obreda, ukljucujuci hadz i umru, kojih su se oni od davnina pridrzavali. Obavljanjem hadza bilo im je pokazano da se islam ne protivi tom obicaju, nego ga, stavise, ukljucuje u svoje obavezne radnje. Ako bi muslimani uspjeli slobodno obaviti hadz i druge vjerske obrede u mesdzidu haramu pred ocima Arapa okupljenih iz svih krajeva Arabije, uspjeli bi im predstaviti islam bez potrebe da Poslanik s.a.v. salje svoje misionare u njihove krajeve.

Poslanik s.a.v. je obavijestio zitelje Medine o znacaju dolazeceg mjeseca i rekao: “U njemu cemo obaviti hodocasce Svetoj kuci.” Naredio je muslimanima da ne nose nikakvo drugo oruzje osim sablji. One su se smatrale za jedino oruzje koje je putnik nosio u mirnodobskim uslovima. Ovakvo Poslanikovo postupanje je pridobilo naklonost mnogih nevjernika koji su do tada vjerovali da muslimani nisu postovali svete mjesece. Arapi su ih smatrali kao mjesece mira i u njima su se ustezali od svakog vida nasilja i ratovanja.

Poslanik s.a.v. je namjeravao da ispuni svoju zelju kao i zelje svojih sljedbenika da obave hadz i umru, i da oni koji su bili odsutni iz Mekke dugo vremena vide ponovo svoje domove, roditelje i rodjake. Kurejsi bi izgubili ugled medju Arapima ako bi ih pokusali sprijecili u tome. Svi oni koji bi dosli na hadz vidjeli bi ih kako se nepravedno odnose prema muslimanima, kojima je, kao i svim drugim Arapima u tom mjesecu, jedini cilj bio obavljanje hadza. Kaba je pripadala svim Arapima, i Kurejsi nisu imali pravo diskriminirati jedne hodocasnike nad drugima. U tom slucaju arapska plemena bi se teze odlucilvala da sa Kurejsima ulaze u saveze i ne bi se lahko odazivala kada bi ih ovi pozivali u borbu protiv muslimana.

Kada su se spremili, muslimani, njih izmedju 1400 i 1800, krenuse u pravcu Mekke. Na odredjenom mjestu obukose ihrame i oznacise kamile za kurban. Sada je svima bilo jasno da im je jedini cilj bio obavljanje hadza, i nista vise. Poslanik s.a.v. je bio poslao jednu grupu ljudi naprijed da bi ga na vrijeme obavijestavali o pokretima Kurejsa. Kada su stigli u blizinu Esfana izvidnica ih je obavijestila da su Kurejsi upoznati sa njihovim kretanjem i da su vec podigli vojsku koja se zaklela bozanstvima Latom i Uzzom da nece dopustiti muslimanima ulazak u Mekku. Takodjer su bili poslali naprijed Halida b. Velida sa dvjesta konjanika sa zadatkom da omete muslimane na putu ka gradu.

Kada je Poslanik s.a.v. saslusao izvjestaj rekao je: “Tesko se Kurejsima! Ratovanje ce ih unistiti. Da su me samo ostavili na miru u sukobu sa ostalim idolopoklonickim plemenima. Ako bih bio savladan Kurejsi bi dobili ono sto su zeljeli. A ako bih ja bio uspjesan mogli su mi se pridruziti. Allaha mi, necu prestajati propagirati vjeru u jednog Boga sve dok mi On ne podari pobjedu ili izgubim zivot na tom putu.” Onda je zatrazio da mu pronadju vodica koji bi im pomogao da izbjegnu Halida i njegovu konjicu. Covjek iz plemena Aslam se ponudi da ih vodi. Tako, prolazeci kroz gudure i kamenjare, muslimani stigose u mjesto blizu Mekke zvano Hudejbijja. Poslanikova kamila se zaustavi i on rece: “Ova se zivotinja zaustavila ovdje pod Allahovim naredjenjem da bih izvrsio ono sto mi On nalaze.” Onda je naredio da se njihov karavan zaustavi i podigne logor. “Ako danas Kurejsi zatraze od mene nesto sto popravlja rodbinske veze, dacu im to i gledacu da udovoljim njihovim zahtjevima”, Poslanik s.a.v. rece i ucini da ove rijeci dopru i do Kurejsa.

Kada se o ovome saznalo u Mekki, njene starjesine poslase delegaciju da sazna detaljnije znacenje Poslanikovih rijeci. Prvo dodje Budejl Huzai sa nekoliko clanova njegovog plemena. Poslanik s.a.v. im je rekao: “Nisam dosao da se borim. Samo zelim da obavim hodocasce Kabi.” Oni se vratise i obavijestise druge o Poslanikovim rijecima. Medjutim, njima Poslanikovi razlozi ne zvucase uvjerljivo pa rekose oholo: “Cak i da je dosao samo radi posjete necemo mu dozvoliti ulazak u grad.” Poslase onda Hulejsa b. Alkamu, cuvenog strijelca Arabije. Kada ga je iz daljine vidio, Poslanik, s.a.v. je rekao: “Ide nam covjek koji pripada plemenitom i poboznom plemenu. Dovedite kamile namijenjene za kurban da ih vidi i tako se najbolje uvjeri o nasim namjerama.” Kada je iz daleka vidio oznacene kamile, Hulejs se vrati nazad a da i ne poprica s Poslanikom, s.a.v.. Na sastanku sa starjesinama ljutito rece: “Nismo se dogovorili s vama da cemo sprijecavati hodocasnike da udju u grad. Muhammed (s.a.v.) nema druge namjere nego da ucini hodocasce, kao i ostali Arapi. Tako mi Onoga u cijim je rukama moj zivot, ako ga budete sprijecili u tome ja i moji ljudi, cuveni strijelci Arabije, bicemo vasi prvi neprijatelji.” Da bi ga smirili, obecase mu da ce pronaci rjesenje koje ce biti svima prihvatljivo.

Muslimanima sada ode Urva b. Mesud Sakafi. U njega Kurejsi imadose puno povjerenje. Kada je sreo Poslanika s.a.v. rekao je: “O Muhammede (s.a.v.), zar si sakupio oko sebe arapska plemena da bi napao s njima svoj rodni grad. Uprkos tome Kurejsi ce ti se isprijeciti na putu i nece ti dozvoliti da udjes u njega. Bojim se da te ta plemena sutra ne ostave na cjedilu….” Takvim tonom Urva je pokusavao da prikaze Poslaniku s.a.v. snagu Kurejsa velikom a u isto vrijeme poljulja njegovo povjerenje u njegove sljedbenike. Medjutim, uskoro se i on vrati nazad neobavljenog posla.

Poslanik s.a.v. odluci da posalje vlastitog izaslanika Kurejsima, jer se cinilo da njihovi izaslanici, koji su do sada njemu dolazili, nisu uspjevali uvjeriti ostale o njegovim stvarnim razlozima za dolazak u Mekku. Za tu misiju bi izabran Hiras, sposoban covjek iz plemena Huza’ah. Medjutim, samo sto dodje u Mekku bi napadnut i njegovoj kamili posjekose noge. Zamalo i njega ne ubise da se ne umijesa Hulejs i njegovi strijelci. Ovim cinom Kurejsi pokazase da nisu zainteresovani da se problem rijesi mirnim putem. Cak sta vise, poslase pedeset naoruzanih mladica da pokusaju zarobiti nekog od muslimana. Medjutim, umjesto da zarobe nekoga oni sami bijahu zarobljeni. I pored toga sto su pruzali otpor kamenjima i strijelama Poslanik s.a.v. naredi da budu pusteni, pokazujuci jos jednom da nije dosao tu da prolijeva krv.

I pored velike tvrdoglavosti Kurejsa, Poslanik s.a.v. nije gubio nadu za mirno rjesenje problema. Zelio je da posalje u Mekku nekog od svojih ljudi za koga se znalo da do tada, u prijasnjim sukobima protiv musrika, nije uprljao ruke krvlju idolopoklonika. Umar b. Hattab bi najbolji kandidat. Medjutim, on odbi da bude poslan pod izgovorom da nije imao nikoga u Mekki ko bi se mogao zauzeti za njega u slucaju da Kurejsi odluce da ga napadnu. On predlozi Usmana b. Affana koji je bio u srodstvu sa samim Ebu Sufijanom, sto mu je garantovalo sigurnost u musrickom okruzenju. Tako se Usman, u ulozi Poslanikovog izaslanika, uputi ka Mekki. Uz put srete Abana b. Saida b. Asa pod cijom zastitom udje u grad. Kada im je prenio Poslanikovu poruku, Kurejsi rekose da su vec dali zakletvu svojim bozanstvima da nece dopustiti muslimanima ulazak u grad, te da pregovori o tome nemaju nikakve svrhe.

Medjutim, Usman ostade u Mekki duze nego sto su muslimani ocekivali. Glas dodje da su ga musrici ubili. Ovo unese nemir medju muslimane i cuse se povici koji su pozivali na osvetu. Cinilo se da je mogucnost za mirno rjesenje potpuno iscezla. Poslanik s.a.v. ostade potpuno smiren. “Necemo napustiti ovo mjesto sve dok ne nadjemo neko rjesenje”, rece. Zelio je sada da muslimani potvrde svoje zakletve na vijernost. Sjeo je ispod jednog drveta i zatrazio da mu svaki od njih dodje i zakune se da ce braniti vjeru islam sve dok je ziv. O ovome dogadjaju govori i casni Kuran, “Allah je zadovoljan onim vjernicima koji su ti se pod drvetom na vjernost zakleli. On je znao sta je u srcima njihovim, pa je spustio smirenost na njih, i nagradice ih skorom pobjedom.” (48:18) Utom se pojavi i Usman. Rekao je Poslaniku s.a.v. da je zakletva koju su ranije dali glavni razlog zbog kojeg ih Kurejsi ne mogu pustiti da obave hadz. Takodjer ga je obavijestio da su spremili izaslanika koji ce doci da s njim pregovara.

I zaista, uskoro iz grada dodje Suhejl b. Amr sa zadatkom da zajedno sa Poslanikom s.a.v. pronadje neko zajednicko rijesenje. Kada ga je vidio Poslanik s.a.v. je rekao: “Suhejl je dosao da napravi mirovni ugovor izmedju nas i Kurejsa.” Suhejl je sjeo i poceo sa svojim govorom. “O Ebul Kasime, Mekka je harem i centar naseg ponosa. Citav arapski svijet zna da si se borio protiv nas. Ako udjes u Mekku danas prijeteci nam silom, pokazat ces svima nasu nemoc i slabost. Zbog toga ce sutra sva arapska plemena htjeti da okupiraju nas grad. Obracam ti se u ime Boga da uzmes u obzir srodstvo koje s nama imas, i postovanje koje tvoje rodno mjestu uziva medju svim Arapima….” U ovom trenutku Poslanik s.a.v. ga prekinu rijecima, “Reci mi odmah sta imas u planu?” Suhejl mu je onda rekao: “Vodje Kurejsa zele da odgodis svoje hodocasce ove godine, ali da ponovo dodjes sljedece. Tada ce muslimanima biti dozvoljeno da obave hadz sa ostalim arapskim plemenima, pod uslovom da ne ostanu u Mekki duze od tri dana i da ne nose nikakvo oruzje osim onoga sto putnici obicno nose.”

Razgovor izmedju Poslanika s.a.v. i Suhejla ovdje se ne zavrsi. Bi odluceno da muslimani i Kurejsi zakljuce mirovni ugovor sirih razmjera. Pri njegovom pisanju Suhejl je zahtijevao da se ukljuce neke tacke koje nisu bile nimalo povoljne za muslimane, tako da je nekoliko puta izgledalo da od ugovora nece biti nista. Ali, kako su obe strane zeljele mir, uspjeli su nekako izgladiti razlike. Sada je trebalo da se stavi na papir sve sto je bilo dogovoreno. Poslanik s.a.v. je rekao hazreti Aliju da pocne pisati, “U ime Allaha, Milostivog (er-Rahman) , Samilosnog (er-Rahim)”. Suhejl je prigovorio, “Taj izraz mi nije poznat. Neka napise,”U Tvoje ime, o Allahu.” Poslanik s.a.v. mu popusti i naredi da s njegovom verzijom ugovor pocne. Onda Poslanik s.a.v. rece Aliju da napise, “Ovo je ugovor izmedju Muhammeda, Allahovog Poslanika, i Suhejla, predstavnika Kurejsa,…” Suhejl upade, “Mi te ne priznamo za Allahovog Poslanika. Da smo te priznali ne bi ratovali protiv tebe. Napisi samo svoje ime i ime svog oca. Tvoja titula se mora izostaviti iz ovog ugovora.” Neki od muslimana se usprotivise ovom zahtjevu. Medjutim, Poslanik s.a.v. ga prihvati, i rece Aliju da izbrise “Allahov Poslanik” iz ugovora. Hazreti Ali mu rece, “Postedi me brisanja tih rijeci!”. Poslanik s.a.v. mu rece da mu ih pokaze da ih on sam izbrise. Hazreti Ali to i uradi i Poslanik s.a.v. vlastitim rukama izbrisa svoju titulu iz ugovora.

Zanimljivo je sta je Poslanik s.a.v. rekao hazreti Aliju kada ga je ovaj zamolio da ga izuzme od brisanja rijeci “Allahov Poslanik”. Rekao mu je, “Potomci ove grupe trazit ce od tebe da im ispunis slican zahtjev. Ti ces pristati na njega pod velikim pritiskom.” I zaista, bitka na Sifinu, koju je hazreti Ali vodio protiv Muavije b. Ebi Sufjana, bi prekinuta jer je vecina “poboznih” iz njegove armije nasjela na varku koju su Muavijini vojnici izveli podizuci Kuran na koplja i trazeci da on presudi u njihovom sporu. Na sastanku na kojem se trebao potpisati mirovni ugovor, hazreti Ali je rekao Ubejdullahu b. Ebi Rafiu da pocne pisati, “Dogovoreno je izmedju Alija, Zapovjednika vjernika (emirul mu’minin), …”. Na to ga Amr b. As, Muavijin predstavnik, prekide rijecima, “Ne moze tako. Napisi samo njegovo ime i ime njegovog oca. Da smo ga priznali za Zapovjednika ne bi se borili protiv njega.” Hazreti Ali nije bio spreman na ovaj ustupak. Medjutim, neki od njegovih vlastitih sljedbenika pocese ga nagovarati da popusti. Pod pritiskom on pristade, pa onda rece, “Allaha mi, ovo je Poslanikov sunnet”, pa im onda isprica citavu epizodu koja se odigrala kod sklapanja Hudejbijskog ugovora.

Hudejbijski ugovor sastojao se iz sljedecih tacaka:

• Kurejsi i muslimani su se dogovorili da nece ratovati izmedju sebe u narednom periodu od deset godina.

• Ako neka osoba iz Mekke primi islam i predje muslimanima u Medinu bez dozvole njenog starjesine, Poslanik s.a.v. je mora vratiti nazad. Medjutim, ako neko od muslimana napusti vjeru i vrati se Kurejsima, oni nece biti obavezni da vrate Poslaniku s.a.v. tu osobu nazad.

• Muslimani i Kurejsi bice slobodni da sklope ugovore sa bilo kojim plemenom.

• Muhammed i njegovi sljedbenici vratit ce se nazad u Medinu ove godine neobavljenog hadza. Od sljedece godine pa nadalje bice slobodni da obavljaju hadz kao i ostala arapska plemena, pod uslovom da ne ostanu u Mekki vise od tri dana i da ne nose oruzje osim onoga koje putnik nosi.

• Muslimani koji zive u Mekki bice slobodni da izvrsavaju svoje vjerske duznosti i Kurejsi nece imati pravo da ih zbog njihove vjere proganjaju, muce, ili ismijavaju, niti da ih prisiljavaju da je napuste.

• Potpisnici ugovora nece ni na kakav nacin povrijediti imovinu jedan drugog niti ce koristiti prevaru u medjusobnim odnosima.

• Zivot i imovina muslimana koji dodje u Mekku iz Medine bice postovani.

Kada je dogovor bio napisan i spreman za potpisivanje iz Mekke iznenada dodje Suhejlov sin, Ebu Dzendel, sa lancima na rukama i nogama. Njegov dolazak je sve zacudio jer se znalo da ga je otac bio zatvorio zbog primanja islama i ljubavi prema Poslaniku s.a.v.. Ebu Dzendel je bio nacuo da je Poslanik s.a.v. sa muslimanima bio u blizini Mekke. Uspio se osloboditi i sporednim putem neopazeno doci muslimanima. Kada ga je otac vidio obuze ga napad bijesa u kojem ga on osamari tako snazno da ga umalo ne obori s nogu. Okrenuo se onda prema Poslaniku s.a.v. i rekao, “Ovo je prva osoba koja se mora vratiti u Mekku prema drugoj tacki naseg ugovora.” Ovaj zahtijev bi neosnovan, jer ugovor ne bi jos potpisan. To mu i Poslanik s.a.v. rece. Medjutim, Suhejl bi uporan i spreman ponistiti citav ugovor ukoliko se ne bude udovoljilo njegovom zahtjevu da vrati sina nazad u Mekku. Cak i dvojica musrika koji su bili u Suhejlovoj pratnji smatrase njegovu tvrdoglavost prekomjernom. Oni su bili za to da se Ebu Dzendel ostavi s muslimanima i da se ugovor, za koji su mislili da ide vise njima u korist nego muslimanima, finalizira. Suhejl, od koga je zavisilo da li ce se ugovor potpisati ili ne, bi uporan. Na kraju Poslanik s.a.v. popusti, u uvjerenju da je potpisivanje ugovora korisnije za islam nego njegovo nepotpisivanje. Rece Ebu Dzendelu tjeseci ga, “Prijatelju budi strpljiv. Zeljeli smo da te tvoj otac preda nama iz ljubavi i paznje prema tebi. Sada kada se on s tim nije slozio moras biti strpljiv, i znati da ce Allah pronaci nacin za oslobodjenje tvoje i svih onih koji su u slicnoj situaciji.” U tome se sastanak i zavrsi. Dokumenti ugovora bijahu potpisni i kopije podijeljene. Suhejl se sa svojim prijateljima vrati u Mekku a Poslanik s.a.v. sa muslimanima u Medinu. Poslanikov potomak , imam Dzafer Sadik ce prokomentarisati ovaj ugovor rijecima, “Ni jedan dogadjaj za vrijeme Poslanikovog zivota nije bio korisniji za islam od potpisivanja Hudejibijskog ugovora.”

Uskoro iz Mekke muslimanima dodje Ummu Kulsum. Njena braca poslase Poslaniku s.a.v. pismo u kojem su zahtijevali da im se sestra vrati prema drugoj tacki ugovora. Medjutim, Poslanik s.a.v. im odgovori da zene nisu obuhvacene njom i da se ona odnosi samo na muskarce. I zaista, to bi potvrdjeno i Kuranom, “O vjernici, kada vam vjernice kao muhadzirke dodju, ispitajte ih, - a Allah dobro zna kakvo je vjerovanje njihovo - , pa ako se uvjerite da su vjernice onda ih ne vracajte nevjernicima: one njima nisu dopustene niti su oni njima dopusteni.” (K.60:10)

Ovo su bili samo neki od detalja vezanih za Hudejbijjski ugovor. Primirje koje je njime postignutu omogucilo je Poslaniku s.a.v. da poziv u islam uputi svjetskim kraljevima i vladarima. O tome u sljedecem broju, insallah.

 

 

Hudejbijskim ugovorm, koji je bio otklonio opasnost koja je vrebala s juga Medine od strane idolopoklonickih plemena, Poslanik s.a.v. je dobio sansu da pocne komunicirati s tadasnjim svjetskim vladarima, vodjama plemena kao i vjerskim liderima krscana da bi njima i njihovim narodima predocio poruku islama. To je bio sljedeci korak kojeg je Poslanik s.a.v. poduzeo nakon devetnaest godina provedenih u sukobima s Kurejsima i njihovim saveznicima. I, da mu se nije prijetilo unistenjem unutar Arabije, vjerovati je da bi Poslanik s.a.v. pozvao islamu ostale narode mnogo ranije.

Iz pisama koje je Poslanik s.a.v. slao svjetskim vladarima i uglednicima moze se doci do jasne slike o njegovom metodu pozivanja u islam. Historicari i sakupljaci hadisa su u svojim istrazivanjima uspjeli doci do 185 Poslanikovih spisa koje je on diktirao kada je zelio da nacini ugovor, sporazum ili pak pozove nekoga u vjeru. Sva Poslanikova pisma napisana u cilju pozivanja u islam dokazuju da je njegov metod bio zasnovan na logici a ne na prijetnji silom ili ratom.

Pored ideje da se islam sirio sabljom, postoji jos jedna koja je nasiroko prihvacena od strane orijentalistâ, a najbolje izrazena rijecima Sir William Muir-a: “Ideja da je poruka islama upucena svim ljudima svijeta nastala je tek kasnije (tj. poslije Poslanikove smrti) i od pocetka svoje poslanicke misije pa sve do svoje smrti, Muhammed je pozivao u islam samo Arape, i nije bio upoznat ni s jednim drugim podrucjem na zemlji osim Arabije.” I pored nekoliko kur’anskih ajeta iz kojih se jasno vidi da je poruka o Bozijem apsolutnom jedinstvu i Muhammedovom poslanstvu upucena citavom covjecanstvu, ovaj covjek je imao hrabrosti da izjavi nesto potpuno suprotno tome. Navescemo nekoliko takvih ajeta:

• “Reci: ‘O Ljudi, ja sam svima vama Allahov poslanik’…” (7:158)

• “Mi smo te poslali svim ljudima da radosne vijesti doneses i da opominjes, ali vecina ljudi ne zna.” (34:28)

• “A Kur’an je svijetu cijelom opomena!” (68:52)

• “A onaj koji zeli neku drugu vjeru osim islama, nece mu biti primljena, i na onom svijetu on ce nastradati.” (3:85) Ovaj ajet dokazuje da islam ponistave sve druge vjere i cini obaveznim da svi slijede samo jednu vjeru – islam.

• “On je poslao Poslanika Svoga s uputstvom i prâvom vjerom da bi je uzdigao iznad svih vjera, makar ne bilo po volji mnogoboscima.” (9:33)

Sada neka nam nas pisac objasni kako je ideja o univerzalnosti islama rodjena tek kasnije? Zaista, tvrditi tako nesto pored jasnih kur’anskih ajeta i cinjenice da je Poslanik s.a.v. slao svoje izaslanike s pozivima u islam svjetskim vladarima, u najmanju ruku je neodgovorno. Pored toga, cinjenica je da se neka od njegovih pisama cuvaju u nekoliko svjetskih muzeja. U knjigama historije se govori o zelji Aleksandra Velikog da postane vladar citavog svijeta, ili Napoleonovoj zelji da izgradi svjetsku imperiju, i u to nije tesko povjerovati. Ali kada orijentalisti cuju da je Poslanik s.a.v., po Allahovom naredjenju, uputio pozive u islam vladarima dva najveca carstva, oni ne zele u to da vjeruju jer po njima to je bilo nemoguce.

Kao i svaku vaznu stvar koja se ticala zajednice, Poslanik s.a.v. je odluku da pozove u islam svjetske vladare iznio na sastanku sa svojim ashabima. Rekao im je: “Podsticite Allahove sluge na cinjenje dobra. Allah je zabranio ulazak u dzennet onim osoboma koje imaju utjecaj nad drugim ljudima ali se ne trude da ih upute na pravi put. Duznost vam je da prenesete poruku islama u udaljene krajeve i ucinite da covjecanstvo cuje poruku tevhida. Zato, nemojte mi se suprotstavljati na nacin na koji su se sljedbenici poslanika ‘Isaa njemu suprotstavljali.” Utom ga neko upita o tome kako su se oni suprotstavljali. Poslanik s.a.v. rece: “On je, bas kao sto i ja sada zelim, odredio nekoliko osoba kao svoje izaslanike da odu u neke krajeve. Oni koji su trebali ici u obliznja mjesta, poslusali su njegovo naredjenje, ali onî, koji su trebali ici u udaljene krajeve, odbili su da ga poslusaju.”

Onda je Poslanik s.a.v. odredio sest sposobnih ashaba da odnesu njegova pisma kojima je on pozivao u islam tadasnje vodece svjetske licnosti. Sest poslanikovih ambasadora krenuli su istog dana ka Persiji, Bizantiji, Etiopiji, Egiptu, Jemenu i Hiri (Jordan). Pisma su bila napisana uz pomoc ljudi koji su bili upoznati s kulturama doticnih zemalja i onda donesena Poslaniku s.a.v. da ih potpise. U to vrijeme potpisivanje se sastojalo u stavljanju pecata, pa je za tu svrhu Poslanik s.a.v. naredio da se napravi srebreni pecat-prsten na kome je bilo izrezbareno “Muhammed Resulullah”. “Allah” je bilo izrezbareno na vrhu, u sredini “Resul” i na dnu “Muhammed”. Citalac je trebao da pocne odozdo da bi uspio procitati Poslanikov potpis. Pored navedene mjere da se sprijeci krivotvorenje, Poslanik s.a.v je dao da se pisma zapecate specijalnim voskom.

U to vrijeme Persija i Bizantija su bile dvije najvece svjetske sile koje su okruzivale arabijsko poluostrvo. Ni jedna od tih sila nije pokusavala da okupira Arabiju zbog njene neplodne, tesko prohodne zemlje, kao i zbog njenih stanovnika neorganizovanih u drzavnu zajednicu i rastrkanih po nepreglednim pustinjskim prostranstvima.

Poslanikov izaslanik na Bizantijskoj teritoriji

Kejser, Bizantijski kralj, bio se zakleo da ce pjeske otici u Jerusalem, u znak zahvalnosti, ako mu Bog da pobjedu nad Perzijcima. I zaista, kada su pobjedili u jedoj od bitaka on se uputi pjeske ka Jerusalemu da ispuni zakletvu.

Poslanik s.a.v. je odredio Dihjaa b. Kalbija da odnese njegovo pismo Kejseru. On je bio iskusan covjek koji je imao lijep moral i ponasanje. Kada se iz Sirije spremao da krene ka Konstantinopolju saznao je da je Kejser vec krenuo prema Jerusalemu. Zbog toga je otisao vladaru Sirije, Harisu b. Ebi Samiru, i obavijestio ga o svojoj misiji. Ovaj je onda naredio jednom od svojih pouzdanih ljudi da otprati Poslanikovog ambasadora u Jerusalem. Kada su stigli Dihja je zatrazio da vidi Kejsera i preda mu Poslanikovo pismo. Ljudi iz Kejserove pratnje su ga savjetovali da, kada dodje pred kralja, klekne pred njim i celo spusti na tlo tri puta. Dihja im je odgovorio: “Namucio sam se da prevalim sav ovaj put radi ukidanja ovog obicaja i njemu slicnih. Poslanik s.a.v. mi je naredio da kazem uvazenom Kejseru da klanjanje covjeku treba prestati i da se samo Allahu moze klanjati. Sada mi recite kako bih se ja, s mojom vjerom i zadatkom kojeg sam dobio od Poslanika, mogao klanjati ikom drugom osim Allahu?” Njegovo logicno reznovanje bi prihvaceno, pa mu pokazase jedan sto i rekose mu da ostavi svoje pismo tamo. Nikom osim Kejseru nije bilo dozvoljeno da uzima postu s njega. Kada procita njegovo pismo sigurno ce ga pozvati.

Kada je Kejser otvorio pismo, rijeci bismillah (u ime Allaha) odmah privukose njegovu paznju. “Nisam jos cuo za nekoga ko bi pocinjao svoja pisma ovim rijecima, osim Solomona (poslanika Sulejmana).”, prokomentarisa. Onda je pozvao prevodioca da mu procita citavo pismo. U njemu je stajalo: “Od Muhammeda, sina Abdullaha, velikom Kejseru od Bizantije. Neka je mir na one koji slijede uputstvo. Pozivam te u vjeru islam. Prihvati islam radi svoje sigurnosti. Allah ce ti dati dvije nagrade (jednu zato sto si ti povjerovao i drugu zato sto su zbog tebe povjeravali tvoji podanici). U slucaju da islam odbijes, bices odgovoran i za grijehe Arisijaca . O sljedbenici Knjige, dodjite da se okupimo oko jedne rijeci i nama i vama zajednicke: da se nikome osim Allahu ne klanjamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Allaha, bogovima ne drzimo!” Pa ako oni ne pristanu, vi recite: “Budite svjedoci da smo se mi SAllahu] pokorili!”

Kejser odluci da se raspita o covjeku koji mu je bio poslao ovo pismo. Pozvao je jednog od svojih povjerljivh ljudi i naredio mu da pokusa pronaci nekoga u Siriji od koga bi mogao saznati nesto vise o Muhammedu s.a.v.. Slucajem, u to vrijeme u Siriji je bio Ebu Sufjan s jos nekim trgovcima Mekke. Za njega saznade Kejserov covjek i sve njih uspjede da dovede Kejseru u Jerusalem. Kada ih je primio upitao je: “Ima li iko medju vama ko je u srodstvu s Muhammedom (s.a.v.)?” Ebu Sufjan se javi i rece da je on bio. Kejser mu rece da pridje i da stane ispred ostalih Kurejsa. Onda poce da ga ispituje. “Kakvo je Muhammedovo (s.a.v.) porijeklo?” “On potice iz ugledne i vrle porodice”, bi Ebu Sufjanov odgovor. “Da li je iko od njegovih predaka bio neki vladar ljudima?” Ebu Sufjan odgovori odricno. “Da li je bio istinoljubiv prije nego je poceo tvrditi da je Boziji poslanik?” “Nema sumnje da je Muhammed (s.a.v.) bio istinoljubiva osoba”, dodje odgovor. “Kakva vrsta ljudi ga podrzava i vjeruje mu?” “Uglednici su protiv njega a obicni ljudi, nizeg polozaja, njegovi su najbrojniji sljedbenici”, odgovori Ebu Sufjan. “Da li se broj njegovih pristalica povecava?” Ebu Sufjan odgovori potvrdno. “Da li je iko od njegovih sljedbenika do sada napustio njegovu vjeru?” Dodje odrican odgovor. “Da li je on pobjednik ili gubitnik u bitkama sa svojim neprijateljima?” “Ponekad pobjedi a ponekad i izgubi”, Ebu Sufjan rece. U ovom momentu, Kejser zatrazi od prevodioca da kaze Ebu Sufjanu da, ako su njegovi odgovori bili tacni, Muhammed je (s.a.v.) bez sumnje zadnji obecani Poslanik. Onda je dodao, “Bilo mi je poznato da ce se taj Poslanik pojaviti, ali nisam ocekivao da to bude medju Kurejsima. U svakom slucaju, spreman sam mu dati svoju prisegu na vjernost i oprati njegove noge u znak postovanja.” Jedan od Kejesrovih ljudi primjeti, “U tom pismu ime “Muhammed” se nalazi iznad imena vaseg visocanstva.” “I prilici da ime covjeka kome dolazi andjeo Gabriel dodje prije moga”, Kejser odgovori. Ebu Sufjan kasnije govori, “Kejserovo odusevljenje Muhammedom (s.a.v.) je bilo izazvalo priguseno negodovanje na dvoru; ja sam se osjecao nelagodno zbog toga sto se sve to desavalo u glavnom sjedistu velike Bizantijske imperije. Zar Muhammed zaista vrijedio toliko? Pokusao sam da mu objasnim da Muhammed (s.a.v.) nije tako idealan kako mu se mozda cini. Zelio sam da navedem nekoliko primjera koji bi unizili njegov status, ali Kejser me je prekinuo rijecima, “Od tebe se trazi da govoris samo onda kada budes pitan!””

Kejser se nije zadovoljio samo informacijama o Poslaniku s.a.v. dobijenim od Ebu Sufjana. Napisao je pismo o njemu i jednom od Bizantijskih mudraca. U odgovoru je stajalo: “On je taj Poslanik kojeg citav svijet ceka.” Kejser je onda organizovao skup uglednih licnosti tog kraja u jednom od manastira. Nakon sto im je procitao Poslanikovo pismo, upitao je: “Da li se slazete da bih trebao prihvatiti njegovu vjeru?” Ovo izazva bujicu negodovanja i velik protest od strane prisutnih, u tolikoj mjeri da se Kejser pobojao za vlastiti zivot. “Ovim prijedlogom sam samo zelio da ispitam vasu privrzenost Isusu i njegovj vjeri”, rekao im je. Onda je bogato darovao Dihjaa i poslao ga s poklonima i pismom za Poslanika. U pismu je izrazio svoju vjeru u njega.

Poslanikov ambasador na persijskom dvoru

U to vrijeme vladar velikog persijskog carstva bio je Khusro Perviz. On je bio poznat kao ohol covjek, ogreznuo u ovosvjetskim uzivanjima, stvari koje su i doprinijele da njegovo carstvo na kraju i propadne. Poslanik s.a.v. je kao svog izaslanika u Persiju poslao Abdullaha b. Huzafa. Nosio je njegovo pismo u kojem je stajalo: “U ima Allaha, Milostivog, Samilosnog. Od Muhammeda, Allahovog Poslanika, velikom vladaru Persije. Mir neka je na onoga ko traga za istinom i vjeruje u Allaha i Njegova Poslanika, i svjedoci da nema boga osim Allaha, i da On nema druga, i da je Muhammed Njegov rob i poslanik. Pozivam te Allahu po Njegovom naredjenju. On me je poslao da uputim sve ljude i upozorim ih na Njegovu kaznu. Zato primi islam radi vlastite sigurnosti. A ako odbijes, znaj da ces biti odgovoran i za grijehe Magijevaca.”

Kada se Abdullah pojavio pred Khusroom s ovim pismom, ovaj je naredio da mu se otme pismo. Medjutim, kada im Abdullah rece da je preuzeo na sebe da pismo licno preda, pustise ga da se priblizi i sam uruci pismo u vladareve ruke. Khusro onda pozva prevodioca koji poce da cita, “U ima Allaha, Milostivog, Samilosnog. Od Muhammeda, Allahovog Poslanika, velikom vladaru Persije. …” Kada je Khusro cuo ovo, ljutito istrgnu pismo iz prevodiocevih ruku i poce da ga cijepa. “Pogledajte tog covjeka! Svoje ime je stavio ispred mog.” Naredio je onda da se Abdullah istjera iz palate. Kada se nasao vani on uzjaha svog konja i uputi se nazad u Medinu. Kada je stigao, ispricao je sve Poslaniku s.a.v. Na negovom licu pokazase se znakovi ljutnje. “Gospodaru, iskomadaj njegovo carstvo!”, Poslanik s.a.v. je dovio.

U to vrijeme Jemen je bio satelitska drzava Persijskog carstva. Poslije Abdullahovog odlaska Khusro Perviz je poslao vladaru Jemena poruku sljedece sadrzine, “Doslo je do mena da jedan covjek iz plemena Kurejs iz Mekke tvrdi da je Boziji Poslanik. Posalji mu svoja dva hrabra i sposobna covjeka da ga uhvate i meni dovedu.” Ovo pokazuje koliko je ovaj mocni vladar bio neobavijesten o dogadjajima koji su se odvijali na Arapskom poluostrvu. Prvo, covjek kojeg je on zelio da mu se dovede nije vise bio u Mekki nego u Medini. Drugo, nije znao da samo dva covjeka nisu bila dovoljna da obave to sto je on zelio, jer je covjek koji je za sebe tvrdio da je Boziji Poslanik imao velik broj vjernih sljedbenika koji su bili spremni da ga odbrane.

U svakom slucaju, kao sto mu je bilo naredjeno, vladar Jemena salje svoja dva covjeka, imena Firoz i Kharkhusa, u Mekku da izvrse zadatak. Kada su ova dvojica dosla prvi kontakt s

clanovima plemena Kurejs u blizini Taifa, saznali su da Poslanik s.a.v. ne obitava vise u Mekki nego u Medini. Uputili su se onda u Medinu i sreli Poslanika s.a.v.. “Prema naredjenju koje imamo od naseg vladara, duzni smo da te odvedemo u Jemen … Ako odbijes da se pokoris, mocne armije Perzije okomit ce se na tebe i brzo te unistiti.” Poslanik s.a.v. je mirno slusao njihove rijeci. Kada su zavrsili pozvao ih je da prime islam. Nije mu se dopadao njihov izgled jer su imali duge brkove. “Gospodar moj mi je naredio da pustim bradu i skratim brkove”, rekao im je. Poslanikova mirnoca i stalozenost imadose takav efekat na ovu dvojicu da su se obojica poceli tresti. Rekao im je da ce im dati odgovor na njihove zahtijeve sutra. U medjuvremenu, melek Dzibrail je obavijestio Poslanika s.a.v. da je Khusro Perviz bio ubijen. Sljedeceg dana, kada su dvojica izaslanika ponovo dosla pred njega, obavijestio ih je o novosti u dalekoj Perziji. Oni, potpuno iznenadjeni, rekose da ce i o toj tvrdnji obavijestiti njihovog vladara. Poslanik s.a.v. im rece: “Bilo bi mi drago da ga o tome obavijestite, i recite mu da ce moja vjera i moc doprijeti i do njegovih krajeva. Ako primi islam ostavit cu mu da i dalje vlada njima.” Onda ih Poslanik s.a.v. opremi bogatim darovima, i oni zadovoljni krenuse natrag u Jemen.

Kada su sve prenijeli vladaru Jemena, on rece: “Ako je tacno ono sto kaze onda je on sigurno Boziji Poslanik i treba mu se ukazati poslusnost.” Nakon samo nekoliko dana dodje vijesnik iz Perzije s porukom od njenog novog vladara: “Znaj da sam ubio Khusroa Perviza. Gnjev naroda bio je ispoljen kroz moje ruke jer je on ubijao nase ugledne ljude i na patnje nagonio nase starce. Kada procitas ovo moje pismo uzmi prisegu na vjernost od naroda u moje ime, i sve dok ne dobijes moje sljedece instrukcije, ne poduzimaj nista protiv covjeka iz plemena Kurejsa koji tvrdi da je Boziji poslanik.” Ovo pismo ucini da vladar Jemena i svi njegovi dvorski sluzbenici prime islam. Onda je on poslao pismo Poslaniku s.a.v. u kojem ga je obavijestio o tome.

 

 

 

 

U vrijeme dolaska islama Egipat je bio izgubio samostalnost i pao pod utjecaj Istocnog rimskog carstva. Njegov vladar bio je Makaukis koji je bio placen od strane rimskog  imperatora.

Poslanik s.a.v. je odabrao Hatiba b. Ebi Balt’aha da odnese njegovo pismo u Egipat. U pismu je stajalo: “U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog. Ovo je pismo od Muhammeda, sina Abdullaha, Makaukisu, vodji Kopta. Boziji mir neka je sljedbenicima istine. Pozivam te u vjeru islam. Primi islam da bi se osigurao od Allahove srdzbe. Primi islam pa   ce ti Svevisnji dati dvije nagrade. Ako odbijes i ledja okrenes, znaj da ces biti odgovoran i za grijeh Kopta. O sljedbenici Knjige, dodjite da se okupimo oko jedne rijeci i nama i vama zajednicke: da se nikome osim Allahu ne klanjamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Allaha, bogovima ne drzimo!” Pa ako oni ne pristanu, vi recite: “Budite svjedoci da smo se mi SAllahu] pokorili!”

Kada je Poslanikov izaslanik dosao u Egipat, saznao je da je Makaukis obitavao u palati u Aleksandriji. Uputio se tamo i uskoro bio sluzbeno primljen. Predao mu je pismo i sacekao da ga procita. Kada ga je ovaj procitao, za trenutak se zamislio pa se onda okrenuo Hatibu i rekao: “Ako je Muhammed (s.a.v.) zaista Boziji Poslanik, kako je bilo moguce da ga njegovi protivnici istjeraju iz njegovog rodnog mjesta i prisile da se nastani u Medini? Zasto nije izazvao Bozije prokletstvo na njih i tako ih unistio?” Hatib je imao spreman odgovor: “Da je Isa bio Boziji Poslanik vi prihvatate, zar ne. Mozete li mi odgovoriti zasto on nije izazvao Bozije prokletstvo na Izraelcane kada su namjeravali da ga uklone i tako ih pobjedi?” Makaukis, koji nije ocekivao da ce mu biti ovako brzo i mudro odgovoreno, odusevljeno rece: “Svaka cast! Ti si mudar covjek, i donio si mi pismo od mudrog covjeka.” Kada cu ovaj komentar, Hatib se okurazi i nastavi da besjedi vladaru Egipta: “Prije tebe ovom zemljom vladao je Faraon koji je tlacio narod dugo vremena. Allah ga je unistio i njegov slucaj ucinio primjerom za one koji ce doci poslije njega. Zato, nemoj da i tvoj kraj bude takav da posluzi kao lekcija za druge. Nas Poslanik poziva u cistu vjeru. Kurejsi su mu se suprotstavili, a Jevreji iskazali prema njemu posebno neprijateljstvo. Od svih ljudi najprije ce mu biti naklonjeni krscani. Zivota mi, na isti nacin kako je poslanik Musa najavio dolazak poslanika Isaa, poslanik Isa je najavio dolazak poslanika Muhammeda. Isto onako kako vi pozivate one kojima je objavljen Tevrat da vjeruju u Indzil, tako i ja pozivam vas da prihvatite vjeru islam i vjerujete u njenu objavljenu knjigu, Kur’an. Svaki narod do kojeg dopre Poslanikov poziv treba mu se odazvati. Mojim dolaskom on je stigao i u vasu zemlju, zato je jedino ispravno da mu se odazovete. Od vas se ne trazi da napustite poslanika Isaa i njegovu vjeru, jer islam predstavlja njegovu vjeru - ne, nego to je najveci stupanj njegove vjere.”

Kada je Hatib zavrsio, Makaukis mu rece da napusti palatu i dâ mu vremena da razmisli o svemu sto je cuo od njega. Nakon nekoliko dana on ga ponovo pozva da nasamo razgovaraju. Kada je zatrazio da mu Hatib objasni vjeru islam, ovaj je to ucinio rijecima: “Poslanik s.a.v. poziva narod da se samo Allahu klanja. On naredjuje da se molitva pet puta na dan cini, da se u mjesecu ramazanu posti, da se hodocasce Svetom hramu obavlja i da se ono sto se obeca izvrsi. On jedenje lesa i pijenje krvi zabranjuje. …” Hatib je zavrsio ono sto je imao reci s opisom Poslanika s.a.v. i navodjenjem njegovih visokih moralnih vrlina. Vladar Egipta mu rece: “To su zaista znaci poslanstva. Poznato mi je da posljednji Boziji poslanik traba doci, ali sam bio ubjedjen da ce to biti negdje u Siriji, gdje su se obicno poslanici pojavljivali, a ne u Hidzazu. O Muhammedov izaslanice, moras znati da, ako bih ja prihvatio islam, Kopti me ne bi podrzali. Medjutim, nadam se da ce Poslanikova moc doprijeti i dovde, i da ce njegovi sljedbenici doci u nasu zemlju i ocistiti je od lazne vjere.”

Uskoro nakon ovog razgovora, Makaukis pozva svog arapskog pisara i naredi mu da napise Poslaniku s.a.v. sljedece pismo: “Ovo je pismo upuceno Muhammedu, sinu Abdullahovom, od Makaukisa, vladara Kopta. Mir neka je tebi. Procitao sam tvoje pismo, razumio njegov sadrzaj i povjerovao u tvoje poslanstvo. Znao sam da ce se poslanik pojaviti, ali sam mislio da ce to biti u Siriji. Tvog izaslanika sam dobro docekao…” Onda je nastavio da navodi sve poklone koje je slao Poslaniku s.a.v.. Na kraju je zavrsio rijecima: “Mir neka s tobom.” Postovanje koje je Makaukis ispoljio prema Poslaniku u ovom pismu, kao i skupocijeni pokloni koje mu je bio spremio, pokazuju da je on bio tajno primio islam. Ali ljubav prema vlasti i polozaju sprijecili su ga da to javno proglasi. Ovo je primijetio i Poslanik s.a.v. kada je procitao njegovo pismo koje mu je Hatib  donio. “Nije (javno) prihvatio islam iz straha da ne izgubi vlast. Ali uskoro ce njegova vladavina prestati”, Poslanik s.a.v. je rekao.

Poslanikov izaslanik u Etiopiji     

Covjek kojeg je Poslanik s.a.v. odredio da odnese njegovo pismo Negusu, pravednom vladaru Etiopije, bio je ‘Amr b. Umejjah. To nije bilo prvo pismo koje je Poslanik s.a.v. slao ovom vladaru. Prije njega Poslanik s.a.v. mu je pisao vezano za muhadzire koji su emigrirali iz Mekke u Etiopiju nekoliko godina ranije. Kada je Amr bio poslan, u Etiopiji su jos bili neki muhadziri koji su ostali iza onih koji su se vratili Poslaniku u Medinu. Od ovih drugih Poslanik s.a.v. je doznao o pravednosti vladara Etiopije i njegovoj milostivosti prema svojim podanicima. Zbog toga cemo primijetiti drugaciji ton u Poslanikovom pismu upucenom ovom vladaru. U pismima drugim vladarima, Poslanik s.a.v. ih upozorava na Boziju kaznu u slucaju da ne prihvate islam, kao i njihovu odgovornost za grijehe njihovih podanika koji nece primiti islam zbog straha od njih. U Poslanikovom pismu Negusu je stajalo:

“ U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog. Ovo je pismo od Muhammeda, Allahovog Poslanika, upuceno Negusu, kralju Etiopije. Selamun alejkum! Hvala pripada Allahu pored kojeg nema drugog boga. On je Allah bez ijedne mahane ili nedostatka, i Njegovi poslusni robovi bezbjedni su od Njegove srdzbe. On je uvijek prisutni svjedok i posmatrac nad robovima svojim.

“Svjedocim da je poslanik Isa, sin Merjemim, Allahov ruh i “rijec” koju je On poslao u utrobu pobozne Merjeme. Allah ga je stvorio u materici njegove majke. Stvoren je bez oca istom moci pomocu koje je stvoren Adema bez ijednog od roditelja.

“Pozivam te u vjeru u Jednog Allaha koji nema druga, i trazim od tebe da mu   budes poslusan i slijedis moju vjeru. Vjeruj u Allaha koji me je odredio za ovu poslanicku misiju. Kralj Etiopije traba znati da sam ja Boziji Poslanik. Pozivam tebe i sve tvoje podcinjene u vjeru u Svemoguceg Allah. Ovim pozivom sam ispunio svoju duznost da te pozovem i posavjetujem. Neka je mir na one koji slijede uputstvo.”

Poslanik s.a.v. je poceo ovo pismo s islamskim pozdravom “selamun alejkum”, sto nije ucinio u pismima upucenim vladarima Bizantije, Irana i Egipta. Ovim je Poslanik s.a.v. pokazao da je etiopijski vladar bio superiorniji od ovih vladara. U svom pismu Poslanik s.a.v. je spomenuo nekoliko Allahovih osobina, poslije cega se pozabavio pogresnim vjerovanjem crkve o bozanskom statusu poslanika Isaa. Njihove argumente pobio je ajetima Kur’ana u kojima se Isaovo stvaranje poredi sa stvaranjem poslanika Adema. Naime, cinjenica da je poslanik Isa a.s. rodjen bez oca ne dokazuje da je on sin Boziji, jer je poslanik Adem a.s. “rodjen” i bez oca im bez majke, pa opet se njemu ne pripisuje status sina Bozijeg.

Poslije izvrsenih formalnosti ambasador islama dobio je priliku da govori. Obratio se vladaru Etiopije rijecima: “Duznost mi je da vam prenesem Poslanikovu poruku, pa vas molim da saslusate moje izlaganje. O pravedni vladaru Etiopije, vasa simpatije prema muslimanskim izbjeglicama ne moze biti zaboravljena, i zbog nje mi vas smatramo kao jednim od nas i imamo puno povjerenje u vas. Vasa Bozanska Knjiga je najbolji svjedok. Ona je najbolji i najpravedniji sudija, i kao takva ona vam svjedoci o poslanstvu Poslanika islama.  Ako bi prihvatili i slijedili ovog zadnjeg Poslanika, koji je poslan svim ljudima, zadobili biste ogromne blagodati. U drugom slucaju bili biste kao jevreji koji nisu prihvatili vjeru poslanika Isaa koja je dosla da zamjeni vjeru poslanika Musaa, i koji su nastavili da slijede staru vjeru. Znajte da je vjera islam isto tako dosla da zamjeni sve prijasnje vjere i ona, na neki nacin, predstavlja njihov vrhunac.”

Na ovo vladar rece: “Svjedocim da je on isti Poslanik kojeg ocekuje narod Knjige (ehl al-kitab, tj. krscani i jevreji) i vjerujem da, na isti nacin kako je poslanik Musa obavijestio narod o dolasku poslanika Isaa, poslanik Isa je obavijestio o znakovima dolaska zadnjeg Poslanika. Spreman sam da izjavim vjeru u njegovo poslanstvo javno pred narodom. Ali, kako narod nije spreman za to i moja snaga nije dovoljno velika, neophodno je da se stvore uslovi i narod pripremi da srcem prime vjeru. Da sam u stanju odmah bih posao da se sretnem s vasim Poslanikom.”

Negus je onda napisao Poslaniku s.a.v. pismo sljedece sadrzine: “U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog. Ovo je pismo upuceno Muhammedu, Bozijem Poslaniku, od Negusa. Blagoslovi Onoga pored koga nema boga i selami Onoga koji me je uputio vjeri islamu neka budu na tebe. Kunem se Gospodarem nebesa i zemlje da je tacno sve ono sto ti kazes i ja nemam sta da tu dodam ili oduzmem. Bio sam upoznat sa tvojom vjerom i ranije, pa sam pomogao muslimane koji su mi bili tada dosli onako kako sam to najbolje umio. Ovim pismom ti svjedocim da si ti Boziji Poslanik i da si ti istinoljubiva osoba cije je poslanstvo potvrdjeno i njavljeno u ranijim Knjigama. Primio sam islam i dao sam ti prisegu na vjernost preko tvog    amidzica (Dzafer b. Ebi Talib). Saljem ti svog sina, Rarhu, da ti donese ovu moju poruku i da primi islam na tvojim rukama. I jasno iznosim da ja nisam odgovoran za nikogo do sebe samog. U slucaju da mi naredis da i ja dodjem, spreman sam se uputiti ka tebi u svakom trenutku. Mir neka je na tebe, o Boziji Poslanice.”

Negus je, takodjer, spremio Poslaniku s.a.v. nekolio specijalnih poklona, a kasnije mu je Poslanik s.a.v. pisao jos dva puta.

Poslanikova pisma vladarima Sirije i Jamame

        Mozda je Poslanikovo slanje izaslanika svim vaznijim licnostima i vladarima toga vremena izgledalo pomalo neskromno tadasnjim politicarima. Medjutim, vrijeme je pokazalo da je Poslanik s.a.v. postupio na pravi nacin. Evo zasto: prvo, slanje sest predstavnika u razlicite krajeve svijeta s pismima poziva u islam sprijecilo protivnike islama da tvrde da islam nije univerzalna vjera. Tako imamo danas da, nakon sto je historijski doazano da je Poslanik slao svoje izaslanike sirom svijeta, niko nije u stanju da dovede u sumnju opsteljudski i medjunarodni karakter islama. Drugo, svi vladari toga vremena, osim naravno Khusroa Perviza, koji je bio jedna ohola i despotski orijentisana osoba, bili su dirnuti pozivom u islam u Poslanikovim pismima. Oni su iskazali         postovanje izaslanicima islama, i pojava Bozijeg Poslanika u Arabiji postala je predmet razgovora u mnogim vjerskim krugovima tih zemalja. Ta pisma drmnula su iz sna zaspale, potresla nebrizne i obnovila interes kod     tadasnjih civilizovanih naroda za obecanim Poslanikom iz Tevrata i Indzila. Tako su ugledne osobe drugih religija dosle u kontakt s novom vjerom. Mnogi od njih su dolazili u Medinu u posljednjim godinama Poslanikova zivota, pa cak i poslije njegove smrti, da bi se izbliza upoznali s islamom.                        

Tako, kada je spremio poklone za Poslanika s.a.v. po izaslanicima islama, Negus je poslao trideset svojih svestenika u Medinu zajedno s njima. Zelio je da se religijski poglavari Etiopije sami uvjere u istinitost islama kao i da licno vide Poslanika s.a.v. i tako budu u stanju opisati svojim zemljacima nacin zivota koji je on vodio. Kada su se nasli u Poslanikovom prisustvu, Etiopljani su ga pitali o tome sta on vjeruje vezano za poslanika Isaa. Poslanik s.a.v. je odgovorio rijecima iz Kur’ana: “Kad Allah rece: ‘O Isa, sine Merjemin, sjeti se blagodati Moje prema tebi i majci tvojoj: kada sam te Dzibrîlom pomogao pa si s ljudima, u besici i kao zreo covjek, razgovarao; i kada sam te Knjizi i mudrosti, i Tevratu i Indzilu naucio; i kad si, voljom Mojom, od gline nesto u obliku ptice napravio i u nju puhnuo i kada je ona, voljom Mojom, postala ptica; i kada si, voljom Mojom, mrtve dizao; i kada sam od tebe sinove  Israilove odbio, kad si im ti jasne dokaze donio, pa su onî medju njima koji nisu vjerovali povikali: ‘Ovo nije nista drugo do prava vradzbina!’”(5:111) Poslanik s.a.v. nije bio jos zavrsio ovaj ajet kada su se niz obraze Etiopljana pocele sljevati suze od dragosti i uzbudjenja. Nakon odredjenog vremena provedenog u detaljnom pracenju Poslanika islama i muslimana, delegacija se vratila nazad u Etiopiju.

 

Poslanikovo pismu princu Gassâna

 

Gassâni su bili clanovi Azd familije iz Kahtâni plemena koje je obitavalo dugo vremena u Jemenu. Bavili su se poljoprivredom na zemlji koja je bila navodnjavana vodom iz    vjestackog jezera nastalog podizanjem brane Ma’rib. Kada je brana unistena bili su prisiljeni napustiti to mjesto i migrirati u Siriju. Tu je njihova moc nadrasla moc stanovnika tog dijela Sirije sto im je i   omogucilo da osnuju svoju vlastitu drzavicu Gassâniju. Medjutim, u doba pojave islama bili su vec pali pod moc rimskih emperatora.

Sudzâ’ b. Vehab je bio Poslanikov izaslanik zaduzen da prenese njegovo pismo vladaru Gassâna, Hârisu b. Ebi Samiru. Kada je dosao na njegovu teritoriju, Sudzâ’ je saznao da je Hâris zauzet pripremama za dolazak Kejsera koji se bio uputio da posjeti Jerusalem. Tako je Poslanikov izaslanik bio primoran da ceka da mu se ukaze pogodna prilika da se sretne sa vladarem Gassâna. U medjuvremenu je sklopio prijateljstvo s jednim od Hârisovih bliskih ljudi imena Hâdzib. Kada mu je ispricao o vrlinama Poslanika s.a.v. i vjere koju je donio, Hâdzib je uzbudjeno rekao: “Ja sam detaljno proucio Indzil i dobro sam upoznat o svojstvima poslanika koji se ocekuje. Ovo sto mi ti isprica potpuno se slaze s onim sto je u Knjizi. Ali”, tuzno nastavi, “bojim da Hâris ne sazna da sam primio tvoju vjeru. Ubio bi me da sazna. Sto se njega tice, cak i da se slozi s tobom, on to nece prihvatiti iz straha od Kejsera.”

Kada je Sudzâ’ naposljetku dobio dozvolu da vidi Hârisa zatekao ga je kako sjedi na visokom prijestolju sa krunom na glavi. Dao mu je Poslanikovo pismo koje je glasilo: “U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog. Ovo je pismo od Muhammeda, Bozijeg Poslanika, Hârisu Ebu Samiru. Neka je mir na one koji slijede istinu, na one koji upucuju i istinske vjernike. O Hârise, pozivam te u vjeru u jedinog Boga koji nema drûga. Ako primis islam tvoje kraljevstvo ce nastaviti s postojanjem.” Ove posljednje rijeci prijetnje djelovase odbojno na Hârisa pa on ljutito rece: “Ko je to u stanju dovesti u pitanje moje kraljevstvo? Nego, tog novog poslanika treba uhvatiti i meni dovesti.” Poslije je, da bi ostavio jos snazniji utisak, dao da se organizuje vojna parada kojoj je prisustvovao i Sudzâ’, a koji je imao priliku da vidi svu moc Gassâna. Hâris je , takodjer, poslao pismo Kejseru da bi ga obavijestio o svojoj namjeri da uhapsi covjeka koji je za sebe tvrdio da je Boziji poslanik. Pismo je stiglo Kejseru upravo kada je na njegovom dvoru bio Dihja Kalbi, Poslanikov izaslanik Bizantiji. Kejser se naljuti i posla Hârisu ovu poruku: “Zaboravi tu svoju ideju i dodji da me vidis u mjestu Ejlijâ.” I tako po onoj staroj da “narod slijedi vjeru svog vladara”, i Hâris promjeni svoju pjesmu pa pozva Poslanikovog izaslanika, dobro ga darova i na rastanku mu rece: “Prenesi moje pozdrave Poslaniku islama i reci mu da i mene broji kao jednog od svojih sljedbenika.” U svakom slucaju, Poslanik s.a.v. nije pridao vaznost ovom diplomatskom “potezu” od strane Hârisa. Prenosi se da je o njemu rekao: “Vrlo brzo ce propasti njegova moc”. I zaista, samo godinu dana poslije ovog dogadjaja u Medinu dodje vijest da je Hâris umro.

 

 Poslanikov izaslanik kod vladara Jemame

 

Jemama je bila teritorija smjestena izmedju Nedzda i Bahrejna i njen vladar je bio Havza b. Ali Hanafi. U pismu koje je Poslanik s.a.v. napiso njemu stajalo je: “U ime Allaha. Mir neka je onima koji slijede uputstvo. Znaj da ce se moja vjera prosiriti i na zapad i na istok, sve do krajnjih dijelova zemlje. Primi islam da bi se osigurao i da bi tvoja moc i kraljevstvo nastavili da postoje.”

Kako je Havza b. Ali Hanafi bio krscanin, Poslanikov izaslanik za njega bio je covjek koji je zivio u Etiopiji dugo vremena i bio dobro upoznat s obicajima i kulturom krscana. To je bio Salit b. Amr, jedan od prvih izbjeglica kojima je Poslanik s.a.v. bio naredio da napuste Mekku i odu u Etiopiju. Kada je dosao pred Havzu obratio mu se rijecima: “Pocastvovan je onaj kome je darovana vjera i poboznost. Narod pod tvojim vodjstvom uvijek ce biti uspjesan. Zelim da te pozovem najboljoj stvari i odvratim od najgore stvari: pozivam te da robujes Allahu i odvracam te od robovanja sejtanu i slijedjenja strasti i prohtijeva. Robovanjem Allahu covjek zaradjuje dzennet a robovanjem sejtanu covjek zasluzuje dzehennem. Ako se   suprotstavis ovome sto ti govorim, onda        trebas cekati da se desi ono sto ce se desiti.” Na vladarevom  licu se vidjelo da su ove rijeci imale pozitivnog efekta. Rekao je da mu je potrebno vremena da razmisli o svemu tome. Takodjer, desilo se da se u to vrijeme na dvoru zadesi i jedan od rimskih nadbiskupa pa mu je Havza b. Ali Hanafi ispricao sta se od njega trazi. Nadbiskup mu je rekao:

“Zasto ga nisi odmah priznao?”

“Uplasio sam se za kraljevstvo i autoritet.”

“Treba da ga prihvatis i slijedis. To je onaj isti Arapski poslanik ciji je dolazak najavio Isus. I u Indzilu je bilo zapisano da je Muhammed Boziji Poslanik”, na kraju mu je rekao nadbiskup.

Poslije ovoga razgovora Havza poziva Salita b. Amra i po njemu salje Poslaniku s.a.v pismo sljedece sadrzine: “Pozvao si me u najbolju vjeru. Ja sam pjesnik, govornik i predstavnik mog naroda. Takodjer, moj polozaj medju Arapima je znacajan. Spreman sam slijediti tvoju vjeru pod uslovom da meni dodijelis neku visoku ulogu u njoj.” Takodjer je poslao delegaciju pod vodjstvom Mudzâ’a b. Murra da prenesu njegovu poruku o njegovoj spremnosti da prihvati islam pod uslovom da mu Poslanik s.a.v. dopusti da on naslijedi njegov vjerski polozaj poslije Poslanikove smrti. Ako ne bude spreman na ovaj ustupak, onda neka zna da ce Havza poci u rat protiv njega. Kada je ova delegacija dosla u Medinu i srela se s Poslanikom s.a.v. svi njeni clanovi prihvatise islam bez ikakvih uslova. Po pitanju Havzavih uslova, Poslanik s.a.v. je samo rekao: “Ako je njegova vjera uslovljena dobivanjem polozaja, onda on ne zasluzuje mjesto vladara niti nasljednika, a Allah ce me zastiti od njega.”

 

 

 

Od dana kada je islam došao u Medinu, jevreji su postajali sve više neprijateljski raspoloženi prema Poslaniku s.a.v. i muslimanima. Na kraju je njihovo neprijateljstvo preraslo neprijateljstvo Kurejša, koji su odmah po pojavi islama u Mekku prisilili muslimane da učine hidžru. Oni koji su živjeli u Medini ili u njenoj okolici morali su biti uklonjeni zbog njihovih opasnih aktivnosti protiv Poslanika i muslimana. Jedna grupa je bila pogubljena dok su plemena Kajnuka i Nuzejr bila protjerana. Protjerani jevreji su migrirali u područje zvano Hajber.

Hajber je bila plodna dolina udaljena oko 140 km sjeverno od Medine. Tamo su jevreji prije islama izgradili sedam jakih tvrđava u kojima su obitavali. Kako je predio bio prigodan za poljoprivredu, tamošnji stanovnici su bili sposobni zemljoradnici, i još uz to, bogati trgovci i vješti ratnici. Tu je bilo oko dvadeset hiljada žitelja.

Glavna krivica jevreja Hajbera bila je ta što su oni, pomoću svog bogatstva, podsticali arapska plemena da napadnu grad islama, Medinu, što je i rezultiralo u opkoljavanju grada i bici kod iskopa. Dobro izabrana taktika muslimana pomogla im je da odbiju ovaj napad i nastave da žive u Medini. Prljave igre jevreja primorale su Poslanika s.a.v. da počne da razmišlja kako da uništi ovaj izvor nemira za zajednicu muslimana. Bilo je vrlo moguće, ako se to ne bi uradilo da će jevreji biti spremni potrošiti velike količine novca i sredstava da ponovo organizuju mušrike protiv muslimana. Pokazalo se da je njihova slijepa privrženost jevrejskoj vjeri daleko veća od privrženosti mušrika prema njihovoj idolopokloničkoj vjeri. Dok su arapi prelazili na islam u hiljadama, tek šačica jevreja je bila prihvatila islam.

Drugi razlog zbog kojeg je Poslanik s.a.v. morao nešto učiniti s jevrejima Hajbera bila je činjenica da je on već kontaktirao sve veće države u svijetu i pozvao ih u islam. Tim činom je skrenuo pažnju na sebe i dešavanja na arabijskom poluostrvu. Ako bi neka od tih svjetskih sila odlučila da krene u akciju protiv islama, neprijateljski raspoloženi jevreji bi predstavljali idealnu pomoć.

Ovo je bila dobra prilika da se riješi ovaj problem jednom za svagda. Poslije hudejbijskog sporazuma muslimani više nisu morali strahovati od napada Kurejša i, prema tom ugovoru, Kurejšima nije bilo dozvoljeno da pomažu jevrejima. Uskoro ćemo vidjeti kako je Poslanik s.a.v. spriječio druga arapska plemena da ne priteknu u pomoć jevrejima Hajbera. Iz upravo navedenih razloga Poslanik s.a.v. je naredio muslimanima da se pripreme i krenu da osvoje zadnje uporište jevreja na Arapskom poluostrvu. Dozvolio je samo onima koji su bili prisutni s njim pri potpisivanju Hudejbijskog ugovora da učestvuju u ovom pohodu. Drugi su se mogli pridružiti ali nisu imali prava da učestvuju u podjeli ratnog plijena.

Poslanik s.a.v. je postavio Ghajlu b. Leithia kao svog zamjenika u Medini. Zastavu bijele boje predao je hazreti ‘Âliju i onda naredio muslimanima pokret. U želji da vojska što prije dodje do odredišta naredio je svom tjeraču kamile, ‘Amiru b. Akwa da recituje sljedeće stihove.

Allaha mi, da nas On nije blagoslovio, mi bismo zavedeni bili;

Sadaku ne bi davali niti bi se Njemu klanjali.

Mi smo narod koji ne podnosi da ga neko tlači ili protiv njega druge podbada.

Bože, učini da budemo uporni i učcvrsti nas na pravom putu.

Ovi stihovi jasno govore o razlozima ovog pohoda muslimana. Jevreji su bili ti koji su ih pokusali tlaciti i podbadati druge protiv njih, i da bi se oslobodili ovih tlacitelja muslimani su bili ustali protiv njih.

Dobro je poznato da je Poslanik s.a.v. itekako vodio racuna taktickom zavaravanju neprijatelja. Tako je on i ovaj put poduzeo sve mjere da njegova namjera o napadu na Hajber bude tajna. Ovo je bilo potrebno da bi muslimani uspjeli iznenaditi neprijatelja i opkoliti njegova utvrdjenja prije nego se on snabdije s namirnicama i oruzjem i pripremi za dugu opsadu. Takodjer, kada se nije znalo kuda se vojska muslimana uputila, onda ni jedno od neprijateljski raspolozenih plemena nije moglo biti sigurno od napada. Zbog toga su se morali pripremati za vlastitu odbranu umjesto da razmisljaju o pruzanju pomoci nekom od prijateljskih plemena za koje bi se sigurno znalo da ce biti napadnuto.

Kada je vojska muslimana napustala Medinu, mislilo se da se Poslanik s.a.v. uputio da napadne arapska plemena Ghatfan i Fazara, koja su bila saveznici jevreja u bici kod iskopa. Medjutim, kada su stigli do pustinje Radzi, Poslanik s.a.v. je naredio da se krene u pravcu Hajbera. Ovim manevrom muslimani su dosli u poziciju da sprijece pomenuta arapska plemena da priteknu u pomoc jevrejima Hajbera. Tako, za citavo vrijeme jednomjesecne opsade ta plemena nisu bila u stanju da pruze ikakvu pomoc svojim saveznicima.

Poslanik s.a.v. je u ovom pohodu bio u pratnji 1600 ratnika, medju njima i dvije stotine konjanika. Kada su dosli u blizinu Hajbera, Poslanik s.a.v. se pomolio: “Boze, Ti si Gospodar nebesa i svega onog sto je u njima, i Gospodar zemlje i svega onog sto je na njoj … Trazim od Tebe dobro ovog predjela, dobro njegovih stanovnika i dobro svega sto je u njemu, i trazim od Tebe zastitu od njegova zla, od zla njegovih stanovnika i od zla svega sto je u njemu.” Ova molitva nije bila molitva osvajaca koji je dosao da pripoji dio teritorije svojoj teritoriji. Nego, to je bila molitva lidera koji je bio primoran da dodje u to mjesto da bi se direktno suocio s opasnoscu koja se nadvijala nad narodom tog lidera. Ova tvrdnja je dokazana cinjenicom da je Poslanik s.a.v., nakon sto je zauzeo sve jevrejske tvrdjave, napustio Hajber i ostavio jevreje da i dalje budu u posjedu svojih imanja, cak i bez placanja ikakvih taksi muslimanima u Medini.

Tvrdjave Hejbera imale su sljedeca imena: Na'im, Kamus, Katibah, Nastãt, Sîk, Vatih i Sulãlim. Svaka je imala visoke kule s kojih su izvidnici bili u stanju da na daleko primjete svako sumnjivo kretanje. Zidine i kule tvrdjava su bile napravljenje na takav nacin da su njeni stanovnici imali, uz koristenje kamenja i katapulta, potpunu kontrolu nad svim prilazima tvrdjavama. Takodjer su jevreji u njima drzali dovoljne zalihe vode i hrane. Zidovi tvrdjave su bili toliko debeli da ih se nije moglo probiti, sve i kad bi prilaz njima bio neometan. Muslimani su morali maksimalno iskoristiti svoje ratne vjestine i sredstva da bi bili u stanju da vode rat s ovako snaznim i dobro utvrdjenim neprijateljem. Prva stvar koja se morala uciniti bila je zauzimanje svih puteva i prilaza tvrdjavama. To je bilo uradjeno za vrijeme noci na tako strucan nacin tako da izvidnici s kula nisu bili nista primijetili. U jutro, kada su seljaci krenuli sa stokom i alatima ka svojim njivama izvan tvrdjava bili su potpuno iznenadjeni s prizorom koji su ugledali. Vojnici islama su stajali ispred njih u punoj ratnoj opremi. Nakon sto su se oporavili od trenutnog soka, trkom su se vratili u tvrdjave i obavijestili druge da je Poslanik s.a.v. tu s vojskom. Vrata tvrdjava se odmah zatvorise i zabarikadirase, i jevrejski lideri organizovase ratno vijece. Kada je Poslanik s.a.v. vidio razbacane motike, lopate i krampove koje su uspaniceni jevreji pobacali, rekao je: “Allahuekber! Upropasten je Hajber. Kada mi dodjemo nekom narodu - teska vremena dolaze onima koji su bili opomenuti.” Jevreji donijese odluku da se odbrana vrsi sa vrha zidina bacanjem kamenja i gadjanjem strijelama. Samo u odredjenim slucajevima najbolji jevrejski vitezovi bi izlazili vani da se suoce s muslimanima. Jevreji su se drzali ovog plana do kraja tako da su bili u stanju da se odupru muslimanima za jedan citav mjesec. Ponekad se neka tvrdjava napadala i po deset dana ali bez uspjeha.

Muslimani bijahu postavili svoj logor na ne bas pogodnom mjestu s vojne tacke gledista. Jevreji sa zidina imali su potpun pregled nad aktivnostima muslimana, dok su neki od njih bili u stanju da dobace svoje strijele i do centra logora. Zbog toga je iskusni ratnik, Hubab b. Munzir, dosao do Poslanika s.a.v. i rekao mu: “Ako smo se ovdje ulogorili vodjeni Allahovom objavom, onda nemam nista protiv jer su Njegova naredjenja iznad nasih zelja i misljenja. Medjutim, ako to nije slucaj, i ako u tome mozemo iznijeti svoje misljenje, onda sam duzan da kazem da se ovo mjesto moze vidjeti od strane neprijatelja, i da je toliko blizu utvrdjenju Nastãt da nas oni mogu gadjati strijelama iz njega.” Poslanik s.a.v. mu, drzeci se jednog od najosnovnijih principa islama (tj. principa sure ili dogovaranja i uvazavanja misljenja drugih), rece: “Pokazi nam bolje mjesto i odmah cemo se premjestiti.” Nakon sto je pregledao teren, Hubab je predlozio mjesto koje se nalazilo iza palminih stabala. Poslanik s.a.v. onda naredi da se logor premjesti tamo.

O bici na Hajberu nemamo puno historijskih detalja. Medjutim, sigurno se zna da je vojska islama vrsila opsade i osvajala tvrdjave jednu po jednu, tako sto bi prvo presjekla sve veze neke tvrdjave s drugima i onda je napadala sve dok je ne bi osvojila. Onda bi prelazila na osvajanje druge. Trebalo je najvise vremena da se osvoje one tvrdjave koje su bile povezane s drugima putem podzemnih kanala ili ciji su branioci pokazivali tvrdoglavu upornost. U slucajevima onih usamljenih tvrdjava, ciji su branioci bili ispunjeni strahopostovanjem prema vojsci islama, osvajanje je islo glatko i gotovo bez prolijevanja krvi.

Prema historicarima, prva tvrdjava Hajbera koja je pala u ruke muslimana, nakon velikog napora, bila je tvrdjava Na'im. U jednom od napada poginuo je Mahmud b. Maslamah Ansari, jedan od poznatih Poslanikovih ashaba. Za vrijeme njene opsade pedeset muslimana bilo je ranjeno. Mahmud je bio pogodjen kamenom bacenim s vrha tvrdjave. Poslije ove, na redu je bila tvrdjava Kamus ciji je upravitelj bio Ibn Abil Hakik. Uskoro i ona bi osvojena. Medju njenim stanovnicima bila je i Safija, kcerka jevreja Haja b. Ahtaba. Ona ce kasnije postati Poslanikova zena.

Osvajanjem ovih dviju tvrdjava moral u redovima muslimana vidno se poveca, dok u redovima jevreja on vidno opade. Ipak, muslimani su bili u nezavidnoj situaciji jer, i pored osvajanja pomenutih tvrdjava, hrane nije bilo dovoljno. Hrana je bila cuvana u jednoj od neosvojenih tvrdjava. I pored gladi koja je sada zavladala u redovima muslimana, Poslanik s.a.v. se pobrinuo da muslimani drze do principa islama. Tako, kada se pojavio cobanin kojeg su jevreji bili unajmili sa stadom ovaca, ocekivalo se da s gladovanjem bude svrseno. ^obanin je dosao Poslaniku s.a.v. i zatrazio od njega da mu objasni islam. Kada je to ucinjeno na njegovom licu se pojavise znakovi zadovoljstva i on iskaza zelju da se ukljuci u redove muslimana. Nakon toga rece: “Jevreji su mi povjerili ove ovce na cuvanje. Sta da radim s njima sada kada ne zelim vise da im se vratim.” Poslanik s.a.v. mu rece u prisustvu gladnih vojnika islama: “U mojoj vjeri iznevjeriti nesto sto su ti drugi povjerili predstavlja veliki grijeh. Zbog toga moras odvesti stado do ulaza u tvrdjavu i onda ga natjerati prema njemu.” On uradi ono sto mu bi receno i prikljuci se muslimanima koji su napadali njene zidine. U jednom od napada pogodi ga kamen i usmrti ga na licu mjesta. Tako, on postade sehid a da nije uspio klanjati ni jedan rekjat.

Nema sumnje da je Poslanik s.a.v., koji je jos u mladosti zaradio sebi naziv emîn (povjerljivi), bio takav u svim prilikama. Jevrejima je bilo dozvoljeno da svaki dan izvode svoja stada iz tvrdjave na ispasu prolazeci ispred gladnih vojnika. Muslimani nisu uzimali zivotinje i klali ih radi mesa, osim jednom, kada je glad postala za ne izdrzati. Tada je Poslanik s.a.v. naredio da se uzmu samo dvije ovce i zakolju, a ostale puste da idu sa svojim cobanima. Kada su se muslimani opet poceli zaliti na glad, Poslanik s.a.v. se pomolio: “O Gospodaru! Pomozi vojnicima islama da osvoje tvrdjavu u kojoj se cuva hrana.” On im nije dozvolio da prisvajaju imovinu jevreja prije konacne pobjede.

Uzimajuci u obzir ove historijske cinjenice o ponasanju Poslanika islama i njegovih sljedbenika za vrijeme rata, jasno se vidi koliko su neosnovane izjave pojedinih orijentalista koji su zeljeli predstaviti bitke koje su muslimani vodili kao pljacke u kojima se nije vodilo brige o pravdi i moralnim principima. Gore navedeni primjer dokazuje suprotno, jer Poslanik s.a.v., cak i u najnepovoljnijim uslovima, kada su on i njegovi sljedbenici bili suoceni sa gladju i smrcu, nije dozvolio cobaninu da iznevjeri jevreje koji su mu dali ovce na cuvanje.

Nakon osvajanja pomenutih tvrdjava muslimani su skoncentrisali svoje snage oko tvrdjava Vatih i Sulãlim. Medjutim, jevreji su uspjevali odbiti svaki napad i vojska islama nije mogla prodrijeti ni u jednu od njih bez obzira na ulozen trud i pozrtvovanje. Broj poginulih medju muslimanima bio je velik. Napadali su na tvrdjave punih deset dana i svaki dan bi se vracali u logor neobavljenog posla. Jednog dana Ebu Bekr bi poslan da rukovodi napadima. Nosio je bijelu zastavu a za njim je isla vojska. Medjutim, nakon prvog sukoba s neprijateljem, postade jasno da vojska islama nece uspjeti u svojoj nakani. Za neuspjeh komandant je kritikovao vojnike a vojnici komandanta. Sljedeceg dana komandovanje vojskom bi povjereno Umaru. Medjutim, njemu se desi isto kao njegovom predhodniku. Prema Taberiju (Tarikh Taberi, dio II, str. 300), Umar jos zastrasi Poslanikove ashabe pricom o hrabrosti i vjestini jevrejskog heroja Marhaba. Poslanik s.a.v. bi veoma nezadovoljan ovim Umarovim postupkom. (Madzma'a el-Bejãn, dio IX, str. 120; Sirah Halebi, dio II, str. 43)

U medjuvremenu Poslanik s.a.v. sazva sve ashabe na jedno mjesto i izrece ove cuvene rijeci: “Sutra cu dati ovu zastavu covjeku koji voli Allaha i Poslanika i kojeg vole Allah i Poslanik. Allah ce uciniti da ova tvrdjava bude osvojena njegovim rukama. On je covjek koji nije nikad okrenuo ledja neprijatelju i koji nikad ne bjezi iz boja.” Po onome kako prenose Tabarsi i Halabi, Poslanik s.a.v. je koristio rijeci karrãr gajri ferrãr, sto znaci onaj ko uporno napada neprijatelja i koji ne bjezi (tj. potpuno suprotno ponasanjima predhodne dvojice komandanata)*

Poslanikove rijeci, koje su dokazivale superiornost, duhovno preimucstvo i junastvo vodje kome je bilo sudjeno da bude pobjednik, izazvase uzvike radosti, i sigurno je svako pozelio da je Poslanik s.a.v. mislio bas na njega. Kada je osvanuo sutrasnji dan muslimani se okupise oko Poslanika s.a.v. da vide koga ce on pozvati. Tisinu prekinuse njegove rijeci: “Gdje je ‘Alî?” Bi mu receno da je on ostao u svom satoru zbog bolesti u ocima. Poslanik s.a.v. naredi da mu se dovede hazreti ‘Ali. Taberi pise: “'Alî je bio postavljen na kamilu i tako doveden pred Poslanika s.a.v..” Ova recenica ukazuje da je bolest bila toliko jaka da mu nije dala da se krece. Onda je Poslanik s.a.v. stavio svoje dlanove preko njegovih ociju i pomolio se za njega. Ova Poslanikova molitva imade slican efekat dahu poslanika Isaa, pa njegove oci ozdravise i bolest mu se nikad vise ne vrati.

Poslanik s.a.v. je naredio ‘Aliju da krene naprijed s vojskom. Rekao mu je da prije nego napadne neprijatelja posalje svog predstavnika liderima jevreja u tvrdjavi da ih pozove u islam. U slucaju da odbiju, da ih obavijesti da mogu nastaviti slobodno zivjeti pod islamskom upravom uz uslov da se razoruzaju i placaju dzizju. U slucaju da i ovo odbiju, Poslanik s.a.v. mu je naredio da ih napadne. Zadnja Poslanikova recenica upucena hazreti Aliju ovom prilikom bila je: ”Ako mocni Allah pomocu tebe uputi samo jednu osobu, bolje ti je nego imati krdo crvenodlakih kamila koje ces potrositi trudeci se na Allahovom putu.” Poslanik s.a.v. je ovim savjetima ukazivao na pravi put, cak i za vrijeme rata i neizvjesnosti. Ovo je jos jedan dokaz da je on s.a.v. vodio sve svoje bitke u cilju upucivanja ljudskog roda.

Historicari i biografi islama pisali su u detalje o bitci za Hajber. Mnoge stvari se daju saznati studirajuci ove spise. Oni nam jasno kazuju da bez hrabrosti i pozrtvovanja hazreti ‘Alîja muslimani ne bi bili u stanju osvojiti ove najbolje branjene jevrejske tvrdjave. Mada su neki pisci pokusali da falsifikuju historijske cinjenice zamijenjujuci ih s izmisljenim pricama, dobar broj njih je odao pravo priznanje hazreti ‘Aliju. Skracena verzija osvajanja ovih tvrdjava, bazirana na predajama iz vise knjiga o historiji islama, ide ovako:

Kada je Poslanik s.a.v. odredio da ‘Alî vodi armiju na tvrdjave Vatih i Sulãlim (tvrdjave koje su Ebu Bekr i Umar pokusali osvojiti, ali bez uspjeha, nanoseci tako tezak udarac ugledu vojske islama), obukao je jako pancirno odijelo i pricvrstio za pojas svoju sablju – zulfikar. Onda je krenuo ka tvrdjavama na celu vojske. Odmah se vidjelo da o slanju izaslanika ne moze biti govora jer su jevreji odmah izasli u punoj ratnoj spremi. Njihovi izrazi lica i ratni poklici ucinili su da muslimani koji su bili s hazreti Alijom nenamjerno koraknu nazad. Prvi koji je dosao do njih bio je Haris, Marhabov brat. Hazreti Alî se uze u kostac s njim i ubrzo ga smrtno rani. Prizor brata kako se valja u prasini u smrtnim mukama jos vise uveca Marhabovu srdzbu i gnjev. On, u punoj ratnoj spremi, naoruzan do zuba, sada podje naprijed da osveti brata. Kako je bio i obicaj u tadasnjoj Arabiji, on poce da recituje stihove o sebi:

“Kapije i zidovi Hajbera

Znaju za Marhaba.

Ja sam ratnik iskusni

Čije oruzje ima zvuk ratni.

U danima pobjede

Ja sam pobjednik

Po mojim neprijateljima

Prosuta je krv njihova.

Kao odgovor, hazreti ‘Alî izrece ove:

“Ja sam covejk onaj

Čija majka ga je lavom zvala.

Hrabar covjek

Lav pustinje.

Ruke moje su snazne

Jak je i moj vrat.

U borbi, strah u kosti uljevam

Bas onako kako to i cini lav.”

Nakon ove izmjene rijeci počeše mijenjati i udarce. Jevreji i muslimani posmatrali su s uzbudjenjem ovaj duel. Zvukovi od udaraca sablji daleko su se culi. Odjednom, ostra sablja heroja islama puce po Marhabovom sljemu, prosjece ga i zari mu se u lobanju sve do usta. Vidjevisi ovo, vecina jevreja se dade u bijeg. Ona hrabrija nekolicina poce da napada ‘Alija, pa i oni, jedan po jedan, bijahu usmrceni. Onda on poce da trci za jevrejima koji su bjezali. Pri tome mu jedan izbi stit iz ruke, ugrabi ga i s njim uleti u tvrdjavu. I onda se desi cudo! Hazreti ‘Alî zgrabi vrata tvrdjave koja su jevreji pokusavali da zatvore, izvali ih iz baglama i poce se s njima koristiti umjesto svog stita. Utom i ostali muslimani pritrcase i pocese napadati jevreje u tvrdjavi.

Kada je bacio vrata u jarak kod tvrdjave, desetorica ashaba, ukljucujuci i Ebu Rafi'a, pokusali su ih podici sa zemlje ali nisu uspjeli u tome. (Tarikh Taberi, dio II, str. 94) Ja'qubi pise da su vrata bila napravljena od kamena i da su bila oko 1.5 metara duzine i 75 cm sirine. Sejh Mufid prenosi hazreti Alijeve rijeci vezano za ovaj dogadjaj: “Iscupao sam jedna vrata tvrdjave i koristio ih kao stit. Na kraju bitke stavio sam ih preko jarka koji su jevreji bili iskopali, onda sam ih gurnuo u jarak.” Neko ga je upitao da li su mu vrata bila teska. Hazreti Ali je odgovorio da su mu bila iste tezine kao i njegov stit. O tome kako je bilo moguce da on uradi to sto je uradio tog dana, historicari su davali razna objasnjenja. Medjutim, najbolje objasnjenje je ono koje je dao sam ‘Alî. Kada je bio upitan o tome rekao je: “Ona vrata nisam nosio ljudskom snagom. To je bila snaga koju mi je Allah dao zbog moje cvrste vjere u Sudnji dan.” (Bihar el-Envar, dio XXI, str. 21)

 

 

 

Ukratko ćemo se osvrnuti na faktore koji su doprinijeli da muslimani pobijede u ovoj bici, tj. savladaju dobro utvrđene Jevreje. Naime, radi se o tri glavna faktora. To su:

Vojno planiranje i taktika

Pribavljanje i korištenje relevantnih informacija, i otkrivanje neprijateljskih tajni.

Hrabrost i požrtvovanje hazreti Alija.

 

 

 Vojno planiranje i taktika

 

Prvo što su muslimani uradili na ovom polju, bilo je da postave svoj logor između jevreja i njihovih saveznika tj. plemena Gatfan . Bilo je dobro poznato da je u tom plemenu bilo mnogo vještih ratnika i smjelih momaka, i da su oni uspjeli nekako doći u pomoć jevrejima, muslimani sigurno ne bi uspjeli osvojiti sve tvrđave Hajbera. Kada su ratnici plemena Gatfan saznali o pokretu muslimana, odmah su pokrenuli svoje snage i u punoj ratnoj opremi krenuli da pomognu svojim saveznicima. Međutim, kada su bili na putu ka Hajberu, među njima se proširi glasina da su muslimani krenuli prema njihovoj teritoriji. To ih navede da se odluče vratiti nazad sa pola puta. Ostali su u svojim naseljima, iščekivajući napad muslimana sve do pada i zadnje tvrđave Hajbera. U nekim knjigama historije se može pročitati da je uzrok pojave te glasine među tim plemenom bio neki tajanstveni glas. Međutim, bilo je moguće da su te glasine širili neki od pripadnika plemena Gatfan koji su bili tajno prešli na islam. Slično se desilo i u Bici kod iskopa, kada je musliman iz plemena Gatfan, imena Na'im Masud, zaveo nevjernike koji su onda napustili svoju namjeru da pomognu jevrejima Medine.

 

 Pribavljanje i korištenje relevantnih informacija, i otkrivanje neprijateljskih tajni.

 Poznato je da je Poslanik s.a.v. pridavao veliku pažnju prikupljanju informacija vezanih za ratne operacije. Prije opsjedanja tvrđava, u Hajber je poslao izvidnicu od dvadeset osoba na čelu s 'Abbadom b. Beširom. Oni su sreli jednog stanovnika Hajbera, i nakon malo razgovora, zaključili da se radi o jednoj vrlo dobro obaviještenoj osobi. Od njega su saznali da su Jevreji postali jako uznemireni i zabrinuti nakon što ih je licemjer Abdullah b. Sallub obavijestio o pokretima muslimana, kao i zbog toga što im pomoć od plemena Gatfan još nije bila pristigla.

 

 U sedmoj noći bitke muslimani su bili zarobili jednog jevreja i doveli ga pred Poslanika s.a.v.. On ga je pitao o stanju jevreja i situaciji u tvrđavama. Kada mu je obećano da će biti pošteđen, rekao je: ''Večeras će vojnici tvrđave Nastat tajno preći u tvrđavu Šik da pomognu njenim braniteljima. O Ebu Kasime, sutra ćeš osvojiti tvrđavu Nastat. U njoj ćeš naći u podzemnim skladištima sakrivene katapulte, brojne oklope i sablje. S tim oružjem možeš napasti tvrđavu Šik.'' Poslanik s.a.v. se nije okoristio katapultima, ali se poslužio dobivenim informacijama da odluči koju će od tvrđava napasti prvu.   Za taj napad odredio je manju snagu, dok je veći dio vojske usmjerio ka tvrđavi Šik.

 

 Nakon što je opsada jedne od tvrđava ušla u svoj treći dan, jedan od jevreja dođe Poslaniku s.a.v. i reče: ''Da ostanete ovdje i još čitav mjesec nećete je uspjeti osvojiti. Mogu vam pokazati odakle nabavljaju vodu, i ako hoćete možete im prekinuti dotok vode.'' Poslanik s.a.v. je odgovorio: ''Mi nikoga ne želimo usmrtiti lišavajući ga vode za piće.'' Ipak, da bi demoralizirali jevreje, naredio je da im se da do znanja da sada muslimani imaju potpunu kontrolu nad njihovim dotokom vode i da im ga mogu prekinuti kad god hoće. Ovo je prepalo jevreje toliko da su za samo nekoliko sati odlučili da se predaju.

 

 

 Samopožrtvovanje hazreti Alija

 

Već smo opisali hazreti Alijevu ulogu u ovoj bici. Sada ćemo samo prenijeti njegove vlastite riječi o tome: ''Sukobili smo se s jakim i dobro utvrđenim neprijateljem. Njegovi ratnici su izlazili iz tvrđave svaki dan, izazivali na duel i ubijali po nekoliko muslimana. U međuvremenu, Poslanik s.a.v. mi je naredio da se spremim i krenem ka tvrđavi. Dočekali su me njihovi heroji, od kojih sam ubio nekolicinu dok su se ostali bježeći povukli i zatvorili u tvrđavu. Odvalio sam njena vrata i sam ušao u tvrđavu. Niko mi se nije suprotstavio, i u tome mi nije niko pomogao osim Allaha.''

Kada je tvrđava Kamus bila osvojena, Safija kćerka Haja b. Ahtaba je bila među zarobljenicama. Bilal ih je proveo pored poginulih jevreja i doveo pred Poslanika s.a.v.. Na Poslanikovom licu pojavili su se znakovi neraspoloženja. Među ostalim ženama Safija je bila naročito u jadnom stanju. Poslanik s.a.v. joj je prišao i pokrio je svojim ogrtačem. Rekao je ljutito Bilalu:¨Ti kao da nemaš ljudskih osjećanja kada si dozvolio da ove žene vide mrtva tijela svojih najdražih!¨ Da je Safija bila izuzetna žena vidi se i iz toga što joj je Poslanik s.a.v. uskoro ponudio brak i tako spasio od poniženja zatvoreništva. Poslanikova ljubaznost i pažnja prema Safiji učinili su da ona postane jedna od njegovih najprivrženijih i najodanijih žena, i ona je plakala više od svih žena kada je Poslanik s.a.v. bio na samrti.

 

 Kada su protjerani jevreji plemena Benu Nuvejr došli u Hajber, oformili su fond za zajedničke potrebe, troškove rata i za plaćanje krvarine za osobe ubijene od strane nekoga iz njihovog plemena. Poslanik s.a.v. je bio obaviješten da je kasa fonda bila u rukama osobe imena Kenanah b. Rabia. Naredio je da on bude doveden i onda ga upitao za novac. Kenanah je odbio priznati da je imao išta s tim. Poslanik s.a.v. je naredio da se ova stvar bolje ispita. Nakon malo vremena dođe neko od jevreja i reče: ''Vjerujem da je kasa skrivena na tom i tom mjestu jer sam viđao Kenanaha kako ga često posjećuje. Poslanik s.a.v. je pozvao Kenanaha i obavijestio ga o novim informacijama kojima je raspolagao. Rekao mu je da, ako sam ne prizna a kasa se nađe na tom mjestu, biće ubijen. Kenanah opet zanijeka. Poslanik s.a.v. naredi da se to mjesto pretraži, i ubrzo se kasa nađe. Sada je Kenanah trebao biti kažnjen. On je također bio i ubica Mahmuda b. Maslame. Ubio ga je kamenom s vrha zidina za vrijeme opsade. Poslanik s.a.v. je predao Kenanaha bratu Mahmuda b. Maslame da izvrši kaznu i tako se osveti za brata.

 

 Nakon osvajanja svih tvrđava, razoružavanja neprijatelja i sakupljanja plijena, Poslanik s.a.v. je naredio da se sav plijen donese na jedno mjesto za podjelu. Jedan od ashaba je proglasio: ''Svaki musliman je obavezan vratiti svaku stvar koju je zarobio, pa bilo da se tu radi samo o igli i koncu; Neispuniti obavezu je sramota i to je uzrok patnje u vatri na Sudnjem danu.'' Onaj ko ne bi vratio ono što je zarobio od neprijatelja smatrao bi se lopovom, i Poslanik s.a.v. mu ne bi klanjao čak ni dženazu.

 

 Tako imamo primjer osobe, muslimana, koji je bio zadužen da se brine o Poslanikovoj kamili. Kada su kretali s Hajbera, pogodila ga je i usmrtila strijela. Svi rekoše: ''Neka mu Allah podari Džennet!'' Međutim, Poslanik s.a.v. reče: ''Ne bih rekao da će tako biti. Ogrtač koji je nosio pripadao je ratnom plijenu kojeg su trebali svi vratiti. Taj ogrtač će biti pretvoren u vatru u kojoj će ta osoba goriti na Sudnjem danu.'' Sada se neko od prisutnih ashaba javi, ''Ja sam uzeo bez pitanja dva kanapa iz plijena da popravim sandale.'' Poslanik s.a.v. mu reče: ''Vrati ih nazad jer, na Sudnjem danu, biće pretvoreni u vatru i svezani za tvoje noge.''

 

 I ovdje vidimo koliko su neosnovane optužbe orijentalista kada tvrde da su ratovi prvih muslimana bili radi pljačke i otimačine. Oni ne žele vidjeti koliko je Poslanik s.a.v. insistirao na duhovnim promjenama u svojim sljedbenicima. Vođa neke bande nikad ne bi poštenje smatrao  znakom vjere niti bi bio u stanju primorati svoje pristalice da vrate i bezvrijedne, ali  na nezakonit način prisvojene, komade kanape.

 

 Prije odlaska u pohod na Hajber, Poslanik s.a.v. je poslao Amra b. Umejja na dvor Negusa u Etiopiji. Tražio je od njega da omogući muslimanima, koji su još bili izbjeglice u toj zemlji, da se vrate nazad u svoju zemlju. Negus im je dao dva broda u kojim su se muslimani prebacili do obala Arabijskog poluostrva. Kada su se iskrcali saznali su da je Poslanik s.a.v.  otišao u hajber, te se i oni odmah uputiše tamo. Kada su stigli sve trvrđave već bijahu osvojene i muslimani su se spremali za povratak u Medinu. Među povratnicima bio je i Džafer b. Ebu Talib, brat hazreti Alija. Poslanik s.a.v. je načinio šesnaest koraka prema Džaferu, poljubio ga u čelo i rekao: ''Ne znam zbog čega bih bio radosniji – da li zbog toga što sam te ponovo sreo nakon toliko godina ili zbog toga što je Allah otvorio vrata jevreja pomoću tvog brata Alija.'' Onda je dodao: ''Danas ti želim dati jedan poklon.'' Svi su očekivali da će mu Poslanik s.a.v. dati nešto iz ratnog plijena, ali on s.a.v. ga pouči namazu, koji kasnije postade poznat kao ''namaz Džafera Tajjara''.

 

 Poslije osvajanja Hajbera, kako i priliči velikim i plemenitim osobama, Poslanik s.a.v. je bio milostiv prema pobijeđenom neprijatelju. Nije im se svetio za njihovu podršku mušricima niti za njihovo učestvovanje u bitkama protiv muslimana. Čak šta više, udovoljio je njihovim zahtjevima da ostanu u tom kraju, i dalje u posjedu svojih imanja i voćnjaka, pod uslovom da određeni dio uroda svake godine daju muslimanima. Poslanik s.a.v. je mogao da ih kazni, protjera ili pak prisili da prime islam. Međutim, suprotno tome i suprotno ideji da se islam širio sabljom, on je dao jevrejima slobodu da slijede principe i zakone svoje vjere. Razlog njegovog rata protiv njih bila je činjenica da su oni predstavljali fizičku opasnost za islam jer su surađivali s idolopoklonicima na obaranju novo-osnovane islamske države. Poslanik s.a.v. je bio primoran da ih u tome onemogući. Da nije to učinio život muslimana bi postao nepodnošljiv i sama egzistencija islama možda bi bila dovedena u pitanje. Kada je u tome uspio pustio ih je da na miru žive i praktikuju svoju vjeru, ali sada pod islamskom upravom. Istina je da su sada bili primorani da plaćaju džiziju, ali to je bila cijena sigurnosti njihovih života i imovine na koju su se muslimani obavezali da im pruže. Prema proračunima, dadžbine svakog muslimana koje je on bio obavezan plaćati državi islama bile su veće od džizije koju su trebali da  plate jevreji i hrišćani. Muslimani su morali plaćati zekat i hums, kao i određenu svotu prema imovinskom stanju svakog člana zajednice. Bilo je normalno i pravedno tražiti od ne-muslimana da doprinesu izdržavanju države u kojoj su oni uživali puna prava kao zajednica i pojedinci.

 

 

 Osoba koju je Poslanik s.a.v. odredio da svake godine pokupi dio roda sa Hajbera bio je pošten i pravedan čovjek. On je bio pridobio jevreje svojom nepristrasnošću i poštenjem. To je bio Abdullah b. Ravaha. Tako jednom, kada je odredio dio koji pripada muslimanima, jevreji se požališe da je njima ostao manji dio. Na to im je Abdullah odgovorio: ''U redu, dajte meni vaš dio a vi uzmite ovaj od muslimana.''

I pored ovolike velikodušnosti koju su muslimani iskazali prema jevrejima nakon što su ih savladali, većina njih je ostala nepokolebljivo neprijateljski raspoložena prema muslimanima. Prvi primjer ovog neprijateljstva vidimo kada je grupa jevreja nagovorila suprugu jednog od jevrejskih uglednika da otruje Poslanika s.a.v.. Ona je prvo poslala nekoga da sazna koji dio ovce on najviše voli. Kada je saznala da je to bila plećka, stavila je otrov u taj dio mesa i servirala ga Poslaniku s.a.v. i njegovim ashabima. Kada je stavio prvi zalogaj usta osjetio je otrov i ispljunuo ga. Međutim, Bišr b. Bara', koji je jeo iz iste porcije s Poslanikom s.a.v., pojeo je prije njega već nekoliko zalogaja i umro od trovanja. Poslanik s.a.v. je naredio da se dovede žena, i kada ju je upitao zašto je željela da ga ubije rekla je: ''Zato što si nas pobijedio. Mislila sam da, ako si ovosvjetski vladar, otrov će te ubiti, a ako si Božiji poslanik Bog će te spasiti.'' Poslanik s.a.v. joj je oprostio, i nije dalje ispitivao stvar s željom da sazna ko je stajao iza te žene. Poznato je da je Poslanik s.a.v., kada se razbolio pred smrt rekao: ''Ova moja bolest potiče od otrova kojeg mi je ona jevrejska žena dala nakon osvajanja Hajbera'' .       

 

 Jednom je Abdullah b. Salil bio određen da pokupi džiziju od jevreja Hajbera. Za vrijeme svog boravka bio je napadnut od grupe jevreja i smrtno povrijeđen. Starješine jevreja poslaše svog čovjeka da obavijesti Poslanika s.a.v. o ubistvu. Uskoro mu i braća i rođaci ubijenog muslimana dođoše sa zahtjevima da im se dozvoli da se osvete. Poslanik s.a.v. im je rekao: ''Ako ste u stanju da mi kažete imena ubica i zakunete se da su to zaista oni, daću da se odmah uhvate i vama predaju.'' Ovi bijahu pošteni pa priznaše da ne zanju ko je ubica. Poslanik s.a.v. onda napisa pismo starješinama jevreja u kojem im je rekao da, pošto je musliman ubijen na njihovoj teritoriji i oni ne mogu pronaći ubice, dužni su da plate krvarinu porodici ubijenog. Jevreji odgovoriše da ne žele ništa znati o ubistvu i da ne namjeravaju išta platiti. Poslanik s.a.v. uvidje da će se stvar zakomplicirati, pa odluči da lično plati krvarinu porodici ubijenog muslimana. Ovim je još jednom dokazao da nije bio željan rata, mada je mogao da od Abdullahovog ubistava načini ''Usmanovu košulju'', i jednom za svagda riješi se jevreja Hajbera. Međutim, Kur'an ga opisuje kao vjerovjesnika milosti koji je bio otjelovljenje Allahovog milosrđa. Historija islama svjedoči da on nije potegao sablju ukoliko nije bio primoran na to.

 

 Ispadi jevreja su se nastavili i poslije Poslanika s.a.v. , sve do vremena Umarovog hilafeta. Kada su napali Abdullaha b. Umara, halifinog sina, Umar je odlučio da protjera sve jevreje sa Hajbera (Sira Ibn Hišam, dio III, str. 356)  

 

 Trgovac Hadžadž b. Itat bio je prisutan kada su muslimani osvajali tvrđave Hajbera, i poslije, bio je svjedok pobjede koju je Allah darovao muslimanima. On je bio oduševljen Poslanikovim ponašanjem prema poraženom neprijatelju, pa mu dođe i primi islam. Hadžadž je većinu svog poslovanja obavljao s trgovcima Mekke, tako da mu je jedan broj njih bio dužan poveću svotu novca. Sada je smislio plan kako da dođe do svojih para prije nego mušrici saznaju da je primio islam. Došao je u Mekku gdje su njeni uglednici s nestrpljenjem očekivali vijesti s Hajbera. Kada su saznali odakle dolazi odmah su se okupili oko njega i počeli ga zapitkivati o Muhammedu s.a.v. On im reče: ''Jevreji su mu nanijeli strašan poraz. Većina njegovih prijatelja je ubijena, a on i još neki su zarobljeni. Vođe jevreja žele da ga dovedu ovdje i da ga pogube pred vašim očima.'' Sreći mušrika nije bilo kraja kada su čuli ovo. Hadžadž doda: ''Zbog muštuluka kojeg sam vam donio, isplatite mi pare koje ste mi dužni da bih se mogao što prije vratiti nazad u Hajber, prije ostalih trgovaca, i kupiti najbolje robove.'' Ovo 'upali', i oni mu vratiše sav dug za kratko vrijeme.

 

 Hadžadž je znao da će vijest o porazu muslimana jako rastužiti Abbasa, Poslanikovog amidžu. Zato mu je tajno došao i rekao: ''Primio sam islam, ali morao sam doći do svojih para prije nego to ovi mušrici saznaju. Istina je da je tvoj bratić osvojio čitav Hajber i da je oženio kćerku vođe jevreja, Safiju. Molim te da ovo razglasiš tek tri dana nakon mog odlaska.'' Nakon tri dana Abbas obuče svoju najbolju odjeću i namirisa se jakim mirisom, pa ode to Ka'abe i poče je obilaziti. Kurejši bijahu iznenađeni njegovim ponašanjem, jer su očekivali da ga vide tužnog zbog bratićevog poraza. On im onda reče istinu koju uskoro potvrdiše i druge osobe koje dođoše sa Hajbera.

 

 

U Hudejbijskom ugovoru je stajalo da su muslimani mogli posjetiti Mekku i u njoj boraviti tri dana nakon što istekne godinu dana od njegovog potpisivanja. Za to vrijeme nije im bilo dozvoljeno nositi nikakvo drugo oružje osim sablje. Za vrijeme te godine muslimani, pogotovo muhadžiri, željno su očekivali da dođe taj trenutak kada će moći posjetiti rodni kraj. I on je došao. Na prvoj umri u Poslanikovom društvu bilo je više od dvije hiljade muslimana. Sa sobom su vodili osamdeset kamila koje su oko vrata nosile kurbansko obilježje. Svi su muslimani obukli ihrame i sa riječima lebbejk (dolazim Ti [o Gospodaru!]) krenuli iz džamije. Njihov karavan izazivao je divljenje, i samo pogled na njih privlačio je posmatrača. Halid b. Velid i Amr b. As su priznali da su bili privučeni islamu prizorom muslimana koji su se kretali ka Mekki da obave svoju prvu umru.

 

Poslanik s.a.v. nije vjerovao mušricima Kurejša. Bilo je moguće da ga napadnu nepripremljenog za borbu. Zbog toga on nije ništa prepuštao slučaju. Poslao je naprijed Muhammeda b. Maslamahu s dvjesta konjanika pod punom ratnom spremom i naredio mu da se zaustavi u blizini Mekke i to ga čeka. Špijuni su odmah obavijestili vođe Kurejša te oni poslaše svog izaslanika Poslaniku s.a.v. da izrazi njihov protest. ‘‘Ja niti iko od mojih ashaba neće prekršiti ni jednu stavku ugovora i mi ćemo ući u grad nenaoružani. Ovih dvjesta konjanika će ostati na mjestu gdje su sada sve do kraja naše posjete.’’ Ovim im je dato do znanja da, ako budu napali muslimane u ihramu, biće napadnuti od strane dobro naoružane vojske. Kurejšima nije preostalo ništa drugo nego da otvore kapije posjetiocima iz Medine. Mušrici su prije toga napustili grad i smjestili se na okolna brda da posmatraju kretanje muslimana.

 

Poslanik s.a.v. je ušao u Mekku na svojoj kamili a oko njega su bili ashabi na čijim usnama su bile riječi ‘Allahumme lebbejk!’ (došao sam Ti Bože!) koje su odjekivale gradom. Abdullah b. Ravahid, koji je držao uzda Poslanikove kamile, poče da recituje ove stihove: ‘O vi koji hulite na Boga i klanjate se idolima, čistite se s puta kojim Božiji Poslanik hodi! On je izvor blagostanja i dobra, o Bože, ja vjerujem u njega i poslanstvo njegovo!’’ Nakon što je učinio tavaf oko Ka’be Poslanik s.a.v. je rekao Abdullahu b. Ravahidu da glasno izgovori: ‘‘Nema boga osim Allaha, Jednog, Neuporedivog. Izvršio je ono što je obećao – pomogao je Svom robu, uzdigao vojsku jednoboštva i ponizio vojsku mnogoboštva.’’

 

Tog dana sva mjesta hodočašća, uključujući Ka’bu, Safu i Mervu, bila su pod potpunom kontrolom muslimana. Sve to zadalo je jedan snažan mentalni udarac idolopoklonicima Arabije i dalo im do znanja da je potpuna pobjeda islama bila samo pitanje dana. Vrijeme za podne namaz se približilo. Muslimani su se se spremali da klanjaju i njihov muezin je otpočeo ezan. To je bio onaj isti Bilal koji je zbog potvrđivanja Allahove jednoće bio mučen u ovom gradu od strane ljudi koji su ga danas slušali s okolnih brda. Safvan b. Emejja reče: ‘‘Koliko li su sretni naši preci koji su umrli a da nisu čuli riječi ovog crnog roba.’’

 

Poslanik s.a.v. i muslimani su obavili sa’i između Safe i Merve i onda zaklali kurbane. Poslije toga su skinuli ihrame. Onda je Poslanik s.a.v. naredio da dvjesto ljudi ode do kampa u kojem su logorovali naouružani muslimani da preuzmu njihovo oružje i ulogu, i tako im pruže priliku da i oni obave svoje umre. Muhadžiri su obišli svoje domove i posjetili rodbinu. Pri tome su pozvali Ansarije (braću iz Medine) da im budu gosti za ovo kratko vrijeme.

 

Veličina i sjaj islama ostaviše dubokog traga u srcima običnih stanovnika Mekke. Toga se uplašiše njihove vođe, pa čim se navrši treći dan boravka muslimana, njihov predstavnik dođe Poslaniku s.a.v. i reče mu da napusti grad. Utom dođe Poslanikov amidža, Abbas s bračnom ponudom od Mejmũne. Ona je odlučila da se uda za Poslanika s.a.v. koji je ponudu prihvatio i to vidio kao još jednu priliku da pridobije Kurejše. On s.a.v. posla nekoga do starješina grada da ih upita za dozvolu da se vjenčanje obavi u Mekki pa da i oni prisustvuju svečanom ručku koji bi on priredio. Od njih dođe grub odgovor: ‘‘Samo neka ide! Ne treba nam njegova hrana.’’

 

Poslanik s.a.v. je naredio muslimanima da odmah napuste Mekku. Ostavio je samo svog roba Ebu Rãfia da dovede Mejmũnu u Medinu. Tako se ispunilo Allahovo obećanje koje je dao Poslaniku s.a.v. prošle godine kada su bili prisiljeni da se vrate neobavljenog hadža ali s potpisanim Hudejbijskim ugovorom. Ajet koji govori o tome glasi: ‘‘Allah će obistiniti san Poslanika Svoga da ćete sigurno u Sveti hram ući bezbjedni – ako Allaha bude htio – neki obrijanih glava a neki podrezanih kosa, bez straha.'' (48:28)  

 

 

Od dana kada je prešao u Medinu i od tog grada učinio centar islama, Poslanik s.a.v. je nastojao pratiti aktivnosti neprijatelja i sakupljati informacije o njihovim planovima i namjerama. Za tu namjeru slao je sposobne ljude u Mekku i druga mjesta gdje su živjeli idolopoklonici. Kada bi saznao da neko od neprijatelja namjerava napasti Medinu, odmah bi poduzimao prventivne mjere, pa, ili bi poslao vojsku da prva napadne i uhvati neprijatelja nespremnog, ili bi na vrijeme organizovao efektivnu odbranu.

 

Tako smo vidjeli kako je on poslao Abdullaha b. Džahša s osamdeset ljudi do određenog mjesta da prati kretanje Kurejša. Odluka da se muslimani grupišu van Medine prije dolaska neprijatelja (bitka na Uhudu), te na vrijeme kopanje velikog kanala oko grada (bitka kod iskopa), bile su radnje koje je Poslanik s.a.v. poduzeo nakon primanja informacija od svojih ljudi određenih da budu doušnici u redovima neprijatelja. Poslije Poslanika s.a.v. vidimo kako i halife slijede ovu njegovu praksu. Kada bi hazreti Ali postavio nekoga za vladara određenog grada, također bi odredio nekoga da motri njegovu vladavinu. U nekoliko svojih pisama, u kojima kritikuje i opominje vladare za njihove greške i propuste, on nam otkriva da je to tih informacija došao od svojih pouzdanih ljudi.

 

U bici nazvanoj Zat es-Salasil otklonjena je velika opasnost za muslimane korištenjem obavještajnih aktivnosti. Naime, do Poslanika s.a.v. je došla vijest od pouzdanog izvora da se hiljadu ratnika plemena Benu Salim sastalo u dolini Jabis i dogovorilo da će napasti Medinu, ubiti Poslanika s.a.v. i uništiti islam, pa i po cijenu svojih života. Poslanik s.a.v. je sakupio građane Medine i obavijestio ih o nadolazećoj opasnosti. Rekao im je da se oformi odred koji će otići ravno u mjesto neprijatelja i tu ga napasti. Kada se sakupila grupa boraca, Poslanik s.a.v. je naredio Ebu Bekru da ih predvodi. Međutim, kada su došli u područje plemena Benu Salim, njihovi ratnici ih dočekaše spremni za rat. Zbog toga se grupa vrati neobavljena posla. Ali b. Ibrahim piše u svom Tefsiru, ''Kada su vođe plemena upitale Ebu Bekra o razlogu dolaska on im je rekao da ih je Poslanik s.a.v. poslao da im predoče učenja islama i da ih napadnu ako odbiju. Tada su vođe naredili velikom broju svojih ratnika da se postroje i krenu prema muslimanima. Oni su bili prisiljeni da se povuku i vrate u Medinu. Poslanik s.a.v. je onda predao komandu u ruke Umara i poslao ga u dolinu Jabis s istim zadatkom. Ovaj put pleme Benu Salim dočeka muslimane još spremnije. Napali su ih iz zasjede, te opet natjerali na povlačenje. Poslije ovoga Amr b. As se javi da predvodi grupu na istom zadatku, ali i on se vrati neobavljena posla.

 

Nakon malo vremena, Poslanik s.a.v. ponovo podiže vojsku i, ovaj put, za njenog komandanta odredi Alija b. Ebi Taliba. On se spremi i ubrzo s vojskom napustio Medinu. Poslanik s.a.v. ga je ispratio i onda rekao da svi čuju: ''Ovo je ratnik koji nikad ne bježi s ratišta!'' Hazreti Ali se prvo uputio u pravcu Iraka, tako da se mislilo da ga Poslanik s.a.v. ovaj put nije ni poslao u dolinu Jabis. Ovim manevrom je postigao da pleme Benu Salim bude neobaviješteno o dolasku muslimana. Kretali su se po noći a dan su koristili za odmaranje u nekom skrivenom mjestu. Kada su se približili odredištu Ali je naredio vojnicima da zavežu usta konjima da ih ne bi otkrili svojim njištanjem. Prenoćili su tu noć u okolnim brdima i rano ujutro, poslije klanjanja sabah namaza, kao lavina okomili se na uspavanog neprijatelja. Iznenađenje je bilo potpuno! Nekoliko idolopoklonika je bilo ubijeno dok je većina pobjegla glavom bez obzira, ostavljajući sve oružje i imovinu iza sebe.

 

Pobjednike su u Medini dočekali Poslanik s.a.v. i  ashabi. Kada je hazreti Ali vidio kako Poslanik s.a.v. stoji, odmah je sjahao. Međutim, on s.a.v. mu je došao i rekao: ''Na konja! Allah i Njegov Poslanik su zadovoljni tobom.'' Tog momenta Poslanikove oči su se ispunile suzama i on izreče onu čuvenu rečenicu: '' O Ali, da se ne bojim da neko iz mog Ummeta ne kaže o tebi ono što hrišćani kažu o poslaniku Isau, rekao bih nešto o tebi zbog čega bi se narod grabio da dođe do zemlje ispod tvojih stopala da je ima kao (Božiji) blagoslov.'' 

 

U čast ove pobjede muslimana, sura el-Adijat je bila objavljena, ''U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog. Tako mi [konja] koji dahćući jure, pa varnice vrcaju, i zorom napadaju, i dižu prašinu, i prodiru u sredinu [neprijateljske] skupine  -  čovjek je, zaista, Gospodaru svome nezahvalan, i sam je on toga, doista, svjestan, i njegova ljubav za imetkom je velika. A zar on ne zna da će, kada bude rasuto ono što je u grobovima, i kada izađe na vidjelo ono što je u grudima, Gospodar njihov toga Dana sigurno sve znati o njima.''

 (K.100, el-Adijat)     

        

Literatura:

The Message, Džafer Subhani

 

 

Kada su se vrata Ka'be otvorila Poslanik s.a.v. je stavio ruke na drveni ram i ozarena lica rekao: “Hvaljen neka je Allah! On je ispunio Svoje obećanje, pomogao Svom robu i pobijedio neprijatelje.” Potpuna tišina je vladala među masom okupljenih ljudi, koji su s pažnjom pratili svaki Poslanikov pokret. Mušrici Mekke, imajući na umu sve nevolje koje su prouzrokavali Muhammedu s.a.v., sa zebnjom i strahom su očekivali da saznaju svoju sudbinu. Jer, oni su bili ti koji su ga mučili dok je živio s njima, pokušali da ga ubiju one noći kada je učinio hidžru, napadali ga dok je bio u Medini i ubili mu drage rođake i prijatelje. “Sigurno će neke kazniti smrću, neke zatvoriti, njihovu imovinu prisvojiti a ukućane u roblje pretvoriti,” neki su tiho govorili. I tako, dok su bili udubljeni u sve te crne misli, Poslanik s.a.v. prekinu tišinu riječima: “Šta vi kažete i šta sada mislite o meni?” Izneneđeni ljudi, znajući za Poslanikovu dobrotu i plemeniti karakter, gotovo uglas rekoše: “Ti si milostiv i dobrostiv vazda bio … Naš si brat dični, sin brata našeg.” Kada je Poslanik s.a.v. čuo ove riječi poniznosti proistekle iz straha, rekao im je blago: “Ja vam kažem isto ono što je moj brat [poslanik] Jusuf rekao svojoj zloj braći. “Ja vas sada neću koriti”, reče , “Neka vam Allah oprosti, od milostivih On je najmilostiviji!” (K.12:92) Međutim, ono što im je zaista ulilo nadu, pored ovih Poslanikovih riječi, bio je njegov ukor jednog od svojih oficira koji je na sav glas recitovao: “Danas je dan okršaja. Danas su nam vaši životi i imeci na raspolaganje stavljeni.” Poslanik s.a.v. mu je pred svima naredio da prestane tako govoriti i onda mu oduzeo zastavu koju je ovaj nosio i zadužio njome drugog ashaba. Zbog ovoga su se poraženi mušrici ponadali da će im biti svima oprošteno. Njihove nade su se zaista i ispunile kada su čuli Poslanika s.a.v. kako govori: “Bili ste, doista, nerazumni sugrađani. Negirali ste moje poslanstvo i otjerali me od  kuće. Kada sam našao utočište u dalekom mjestu, dolazili ste da se borite protiv mene. Ali, pored svih nepravdi koje ste mi nanijeli, opraštam vam svima, proglašavam vas slobodnim i dozvoljavam vam da idete svojim putevima.”             

Kada je vrijeme za podne namaz došlo, Bilal, muezin muslimana, pope se na krov Ka’be i poče glasno učiti ezan. Proglas o Allahovoj jednoći i Muhammedovom poslanstvu slušali su i muslimani i mušrici. Tvrdoglavi idolopoklonici nisu mogli a da ne počnu sa svojim komentarima. Jedan od njih reče: “Baš je taj i taj sretan što je umro a da nije čuo šta ovaj crni rob izgovara.” I Ebu Sufijan se javi: “Ja neću ništa reći o tome jer se bojim da Muhammeda (s.a.v.) ne obavijeste špijuni, jer, čini mi se, i ova zrnca pijeska na podu prisluškivaju za njega.” Ovaj svojeglavi čovjek, koji do kraja života nije postao iskren vjernik, upoređivao je od Boga dano znanje i objavu sa špijunažom ovosvjetskih vladara!

 

Kada je Poslanik s.a.v. klanjao podne namaz, pozvao je Usmana b. Talhu i, vraćajući mu ključeve Ka’be, rekao: “Oni pripadaju tebi i kod tebe neka stoje.” I šta se drugo moglo očekivati od Poslanika s.a.v., koji je prenosio ljudima Allahove riječi: “Allah vam zapovijeda da vratite povjerene stvari vlasnicima njihovim.” (K.4:59)  On je trebao biti, a i bio je, prvi taj koji je vraćao ljudima njihove stvari. On nije koristio svoju moć i vojnu snagu da gazi prava drugih. Tako je javno objavio: “Čuvanje ključeva Ka’abe isključivo pravo je sina Talhe i niko nema pravo da ga toga liši.”    

 

Da bi dao do znanja rođacima da njihova rodbinska veza sa njim ne samo da ih ne oslobađa odgovornosti nego je čak šta više čini još većom. Upozorio ih je da neće dozvoliti nikom od njih da nekažnjeno krši Allahove propise nit da se okoristi svojom rodbinskom vezom. U govoru kojeg je održao pred okupljenim članovima porodica Hašim i Abdulmuttalib Poslanik s.a.v. je osudio svaku vrstu diskriminacije i istakao potrebu za pravdom i jednakošću svih slojeva društva. Rekao je: “O djeco Hašima i Abdulmuttaliba, poslan sam vama kao Božiji izaslanik i veza između vas i mene satkana od ljubavi i pažnje se ne može prekinuti. Međutim, ne smijete misliti da će vam rodbinska veza između nas osigurati uspjeh na Sudnjem danu. Svako od vas mora shvatiti da je meni blizak samo onaj ko je pobožan i čestit, a veza između mene i onih koji dođu pred Allaha s.v.t. natovareni grijesima, prekinuta je. Neću biti u stanju učiniti ništa za vas toga Dana i sami ćete odgovarati za vaša djela.”           

 Kasnije se Poslanik s.a.v. obratio Arapima, muslimanima i mušricima zajedno, okupljenim u svetom hramu. Svaki dio ovog govora predstavlja uputu koja je imala za cilj da otkloni po jednu od ‘bolesti’ koje su vladale u tadašnjem arapskom društvu. Navest ćemo neke dijelove ovog govora. Samoveličanje zbog pripadnosti jednoj određenoj familiji ili plemenu bilo je jedna od duboko-ukorijenjenih bolesti Arapa. Najponosniji od njih je bio onaj ko je pripadao dobro poznatoj familiji ili plemenu, kao što je to bilo pleme Kurejš. Poslanik s.a.v. je osudio ovo umišljeno mjerilo superiornosti. “O narode, Allah je islamom ukinuo izvor ponosa u džahilijetu i samoveličanje na osnovu porijekla. Svi smo Ademovi potomca a Adem je stvoren od gline. Najbolji od vas je onaj ko se drži dalje od grijeha i neposlušnosti Allahu.”

Da bi im objasnio da je bogobojaznost jedini kriterij za superiornost, podijelio je ljude u dvije grupe, proglasio onu koja se sastojala od bogobojaznih superiornijom. “Pred Allahom, ljudi su podijeljeni samo u dvije grupe: jedna je pobožna i oni su u Allahovim očima ugledni. Druga grupa se sastoji od grešnika i prestupnika, i ona je prezrena od strane Allaha.”

 

Poslanik s.a.v. je znao koliko su  Arapi držali do svog arapskog porijekla. To su smatrali posebnom čašću i prednošću nad ostalim narodima. Poslanik s.a.v. je želio da ih oslobodi ovog bolesnog načina razmišljanja. “O narode, biti ‘Arap’ ne koristi ličnosti čovjekovoj niti je to dio njegovog karaktera. Ta riječ služi samo da se obilježi njegova pripadnost određenjoj skupini ljudi. Čovjekovo porijeklo nema nikakve koristi za onoga koji ne izvršava svoje dužnosti niti ono može služiti kao zamjena za njegova djela. Svi ljudi su stvoreni jednaki i jednaki su i danas kao zubci češlja, tako da Arap nije superiorniji od ne-Arapa, niti je bijela osoba superiornija od crne. Mjerilo superiornosti je bogobojaznost.” Slijedeći ovu izjavu Poslanik s.a.v. je otklonio sve vrste nejednakosti i diskriminacije koje današnje “Deklaracije o pravu čovjeka” nastoje (bezuspješno) otkloniti.  

 

Zbog unutrašnjih sukoba i neprestanih krvoprolića narod Arabije je postao nacija osvetnika. Nakon što je zavladao čitavim Arabijskim poluostrvom Poslanik s.a.v. je želio da riješi ovaj problem jer je on prijetio i stabilnosti mlade islamske države. To je uradio tako što je zabranio traženje osvete za krvoroplića koja su se desila prije islama. Rekao je: “Poništavam sve ranije zahtjeve za osvetom vezane za živote, imovinu ili uvredu časti, i proglašavam ih bezvrijednim.” Dio njegovog govora toga dana odnosio se i na jedinstvo muslimana i uspostavu bratskih odnosa među njima. Cilj mu je bio da pominjanjem koristi bratstva i jedinstva te obaveze poštivanja prava svakog muslimana, privuče prisutne mušrike da se pridruže redovima muslimana. Rekao je: “Musliman je brat muslimanu, i svi muslimani su braća i čine jednu snagu protiv nevjernika. Vrijednost krvi svakog od njih je jednaka vrijednosti krvi bilo kojeg drugog.”

 

 

Ikrima i Safvan

 

Nema sumnje da je Poslanik s.a.v. bio oličenje dobrote i oprosta, te je i pored pretrpljene štete i gubitka pružio opšte pomilovanje svojim neprijateljima. Međutim, nekoliko osoba nije moglo biti njime obuhvaćeno zbog njihovih nedjela i moguće opasnosti koja bi došla od njihove strane. Ali, koristeći se Poslanikovom dobrotom čak i nekolicina njih, onih koji su uspjeli doći kod Poslanika s.a.v. ili pronaći sebi posrednika, spasili su glave. Ikrima b. Ebu Džehl, koji je bio glavni podstrekač mušrika protiv muslimana u bitkama poslije Bedra, bio je pobjegao čak u Jemen. Kada je njegova žena zamolila Poslanika s.a.v. da mu oprosti on je udovoljio njenoj molbi. Safvan je bio sin Umejje koji je bio ubijen u bici na Bedru. Pored ostalih prekršaja, on je bio objesio zarobljenog muslimana da bi se tako osvetio za ubijenog oca. Iz straha od kazne mislio je pobjeći brodom daleko od Arabije. Umejr b. Vehab je zamolio Poslanika s.a.v. da i njemu oprosti što je on i učinio. Čak mu je dao i svoj turban, sa kojim je došao u Mekku, da ga odnese Safvanu da bi ga ovaj stavio na glavu i tako se  bezbijedno vratio u Sveti grad. Kada ga je ugledao, Poslanik s.a.v. mu je rekao: “Život i imovina su ti osigurani, ali bi ti bilo bolje da primiš islam.” Safvan je zatražio da mu se daju dva mjeseca da bi mogao razmisliti o tome. “Uzmi četiri pa dobro prouči to što ti se nudi,” Poslanik s.a.v. mu je rekao. Nakon određenog vremena i on primi islam. Ovo je još jedan dokaz da je Poslanik s.a.v. želio da čak i najokorjeli mušrici i neprijatelji prime islam nakon razmišljanja i proučavanja a ne iz straha i prisile.

 

Uzimanje prisege na vjernost od žena

 

Nakon uzimanja prisega na vjernost na Akabi, Poslanik s.a.v. je uzeo zakletve na vjernost od žena pod sljedećim uslovima: da Allahu neće pridruživati druga, da neće krasti, da neće bludničiti, da neće djecu svoju ubijati, da neće muževima svojim drugu djecu podmećati i da neće Poslaniku s.a.v. poslušnost odricati (vidjeti Kur’an, sura el-Mumtahana, ajet 12). Bila je donešena posuda sa mirisnom vodom u koju je prvo Poslanik s.a.v. uronio svoje ruke i nakon što je proučio pomenuti ajet odmakao se od nje i rekao ženama: “One od vas koje žele da mi daju svoje zakletve na vjernost neka stave ruke u vodu i izjave da će ispoštivati svaki od datih uslova.”

 

Razlog za uzimanje prisege na vjernost od žena pod ovim uslovima  bila je činjenica da je među ženama Mekke bilo mnogo onih koje su vodile nemoralan i raspušten život. Da nije bilo ovih uslova mnoge od njih bi nastavile sa takvim životom u tajnosti. Jedna od njih je bila i Hind, Ebu Sufjanova žena i Muavijina majka. Kada je Poslanik s.a.v. tražio od žena da se obavežu da neće krasti, Hind, pokrivenog lica, ustala je i rekla: “O Božiji Poslaniče, tražiš od nas da ne krademo, ali moj muž je jako škrt tako da sam morala krasti od njega da bih preživjela.” Ebu Sufjan odmah ustade i reče: “Oprošteno ti je to što si krala prije pod uslovom da obećaš da nećeš krasti više.” Sada je Poslanik s.a.v. znao o kome se ovdje radi. “Jesi li ti kćerka ‘Utbe?”, upitao je. “O Božiji Poslaniče, jesam. Oprosti naše grijehe da bi te Allah nagradio.”, reče Hind. Kada je Poslanik s.a.v. tražio da se obavežu da neće činiti blud, Hind oper ustade i reče: “Zar slobodne žene čine blud?”. Ovo je bila jedan vrsta samoodbrane. Time je mislila reći kako se njena neslavna djela ne smatraju za blud, jer je ona bila slobodna žena a ne ropkinja. Kada čuše ovo neki prisutni ljudi koji su imali nezakonite odnose sa Hind u vrijeme džahilijjeta, počeše se prigušeno smijati.

 

 

Uništeni hramovi idola

 

Oko Mekke bio je veći broj hramova u kojima su se obožavali idoli. U namjeri da ukloni idolopoklonstvo iz tih krajeva Poslanik s.a.v. je poslao odrede muslimana da sruše te hramove. Također, u samoj Mekki je bilo objavljeno da svako onaj ko je imao idola u kući trebao ga je odmah uništi. Na čelu odreda kojeg je Poslanik s.a.v. poslao plemenu Džazima b. Amr bio je Halid b. Velid. Njegov pomoćnik bio je Abdurrahman b. Avf. Bilo im je naređeno da pozovu u islam to pleme ali da ih ne napadaju. Međutim, za vrijeme džahilijjeta pripadnici ovog plemena ubili su i opljačkali Halidovog amidžu i Abdurrahmanovog oca,  tako da su njih dvojica od ranije gajila mržnju prema ovom plemenu. Kada su došli u njihov kraj zatekli su ih naoružane i spremne za borbu. “Ostavite oružje!” Halid im je poručio. “Obožavanje idola je prestalo. Mekka se predala muslimanima i svi ljudi su napustili idolopoklonstvo.” Vođe plemena, nakon kratkog dogovoranja, odlučili su da se predaju. Međutim, kada su to uradili Halid je naredio svojim ljudima da ih pohvataju i povežu. Ujutro sljedećeg dana neke od njih su pogubili a neke pustili.       

 

Kada je Poslanik saznao za ta dešavanja veoma se naljutio. Odmah je poslao hazreti Alija pomenutom plemenu da mu isplati nadoknadu za štetu i krvarinu za ubijene. Kada im je Ali isplatio svu odštetu pozvao je lidere plemena i pitao da li je sve plaćeno i da li su svi računi podmireni. I pored toga što su odgovorili potvrdno, on im je dao još novca pa se onda uputio nazad Poslaniku s.a.v., koji se onda okrenuo u pravcu kible i rekao: “O Bože, Ti znaš koliko sam nezadovoljan Halidovim zločinom i [znaš da mu] nisam naredio da napada.”

 

Međutim, ovo neće biti zadnje Halidovo nedjelo koje će počiniti kao oficir islama. Za vrijeme Ebu Bekrovog halifata bio je poslan plemenu Malika b. Nuvejre jer je to pleme odbilo da prizna novog halifu i da mu daje zekat. Halid ih je našao naoružane i spremne da se brane. Malik i njegovi suplemenici su jasno davali do znanja da su muslimani i da nije u redu da budu napadani od strane vojske islama. Halid ih je na prevaru razoružao i zatvorio. Zatim je nemilosrdno ubio njihovog vođu Malika i iste noći spavao sa njegovom lijepom ženom.

 

Da li ovako Halidovo ponašanje zaslužuje titulu “Allahova sablja”?    

 

 

 

   Literatura: The Message, Džafer Subhani

 

 

Poslanik s.a.v. je imao običaj da, kada dođe u mjesto koje je palo pod utjecaj islama, sam lično vodi sve njegove vjerske i političke poslove. Kada je želio da ga napusti postavio bi odgovarajuće osobe da vode te poslove umjesto njega. Ovo je činio iz razloga da se ljudi i narodi koji nisu bili upoznati sa vjerskim i političkim učenjima islama, upoznaju s njima na najbolji mogući način. Tako, kada je odlučio da iz Mekke krene prema teritorijama koje su naseljavala plemena Havazin i Saqif, zadužio je Muaza b. Džebela da vjerski obrazuje narod tog kraja i odgovara na njihova pitanja u vezi vjere, a Ataba b. Usejda je odredio kao upravnika grada i odgovornog za njegovu administraciju.

 

Kada je napustio grad Poslanik s.a.v. je sa sobom imao dvanaest hiljada naoružanih vojnika. Deset hiljada, koji su učestvovali u osvajanju Mekke, bio je poveo sa sobom iz Medine a dvije hiljade su bile sačinjene od Kurejša koji su bili tek prihvatili islam. Vođa ove grupe bio je Ebu Sufjan. U to vrijeme tako brojčano snažna armija nije se mogla naći. Međutim, kako će se uskoro vidjeti, brojčana snaga neke armije može postati uzrokom njenog poraza. Razlog tome u ovom slučaju je bio što su muslimani, za razliku od prošlih bitaka, bili opčinjeni svojom brojčanom snagom te su zanemarili ratnu taktiku. Kada je Ebu Bekr vidio koliko su muslimani brojčano jaki rekao je: 'Nema armije koja nas može sada pobijediti!'. Međutim, pokazat će se da brojčana nadmoćnost nije jedini činilac za pobjedu u ratu i, u stvari, ona nije od presudne važnosti. Časni Kur'an pominje ovu činjenicu u jednom od ajeta gdje kaže: ''Allah vas je na mnogim bojištima pomogao, a i onog dana na Hunejnu, kada vas je mnoštvo vaše zanijelo, ali vam ono nije ni od kakve koristi bilo, nego vam je zemlja, koliko god da je prostrana bila, tijesna postala, pa ste se u bijeg dali.'' (K.9:25) 

 

Nakon pada Mekke u ruke muslimana, u mjestima naseljenim idolopokloničkim plemenima Havazin i Saqif vršile su se užurbane ratne pripreme. Koordinaciju između njih vršio je iskusni ratnik Malik b. Avf el-Nasri. Cilj im je bio da, prije nego se vojska organizuje i podigne protiv njih, oni prvi nju iznenada napadnu i unište. Mušrička plemena Beni Hilal, Nasr i Džažam su im se također pridružila u ovoj njihovoj nakani. Svakom vojniku je bilo naređeno da dovede svoju porodicu, žene i djecu, i stavi ih iza borbenih linija, odnosno svojih leđa. Kada su upitali za razlog bilo im je rečeno da će tako ostati do kraja u borbi da brane svoje najmilije, i sigurno neće bježati. Kada je Durejed b. Sammah, stari i iskusni ratnik, čuo plač žena i djece, usprotivio se ovom postupku riječima: ''U slučaju da budemo poraženi, u ratni plijen vojsci islama nepotrebno ćemo dodati i naše najmilije.'' Međutim, njihov komandant nije htio ni da čuje o mogućnosti poraza. Događaji će pokazati da je Durejd bio u pravu, i da je prisutnost žena i djece u bojištu u kojem se trebalo biti veoma pokretan, predstavljala smetnju a ne korist. 

 

Poslanik s.a.v. je poslao Abdullaha Aslamija da sakupi informacije o opremi, namjerama i ciljevima neprijatelja. Kada je dobio željene podatke Abdullah se vratio među muslimane. Muslimani su sada znali da se neprijatelj sprema napasti, ali kada i gdje ostalo im je nepoznato. Neprijatelj je također bio poslao svoje špijune da ispitaju snagu i spremnost muslimana. Oni su se vratili očarani snagom muslimana, te time nepovoljno djelovali na moral svojih suboraca. Međutim, njihov komandant je smislio način kako da umanji efekat brojčane superiornosti muslimanske vojske. Mislio je da napravi zasjedu i iznenadnim napadom unese paniku i pometnju u redove muslimana. Za mjesto zasjede odabrao je kraj kanjona koji je vodio u dolinu Hunejn. Naredio je svojim ljudima da se sakriju iza kamenja i stijenja na obe strane kanjona. Tako spremni čekali su vojsku islama. Prvo su je mislili zasuti strijelama, i onda bi se jedna grupa, pod zaštitom strijelaca, spustila među muslimane da bi ih što više pobila, zarobila ili rastjerala. 

 

Kada je Poslanik s.a.v. saznao od Abdullaha o snazi i odlučnosti neprijatelja, otišao je do Safvana b. Umejje i posudio od njega stotinu žičanih ratnih košulja. Sam on je obukao dvije a ostale podijelio onima koji ih nisu imali. Stavio je kacigu na glavu i uzjahao bijelu mazgu, koja mu je bila poklonjena. Onda je krenuo na začelju vojske islama. Pred kraj dana stigli su na ulaz kanjona na čijem kraju je bila zasjeda. Bilo je odlučeno da noć provedu tu i da sutra ujutro nastave putovanje kroz kanjon. Sljedećeg dana prva grupa koja je stigla do kraja kanjona bila je sačinjena od ratnika plemena Benu Salima koji su bili pod komandom Halida b. Velida. Odjednom su čuli zujanje strijela i ratne pokliče neprijatelja sakrivenog s obje strane kanjona. Strijele su padale u kao kiša i nije bilo nikakvog prirodnog zaklona koji bi muslimani mogli koristiti da se sklone. Još se nisu bili oporavili od šoka koje su oblaci strijela donijeli kada ih je napala velika grupa vojnika obrušavajući se na njih sa svih strana. Neprijatelj je bio postigao željeni efekat. Muslimani su bili u totalnom rasulu i panika je bila zavladala u njihovim redovima. Ovo stanje muslimana predstavljalo je veliko zadovoljstvo dvoličnjacima u njihovim redovima. Zabilježeno je da je Ebu Sufijan prokomentarisao: ''Ako budu ovako bježali muslimani će izbiti i na obalu mora.'' Drugi dvoličnjak je rekao: ''[Poslanikova] magija je napokon poražena!'' Treći je čak predlagao da iskoriste ovu situaciju i da se jednom za svagda riješe Muhammeda (s.a.v.) i njegove vjere. 

 

Poslaniku s.a.v. je jako teško palo rasulo i nered u redovima njegovih ashaba u tako kritičnim momentima. Ako se odmah ne bi nešto učinilo znao je da ishod ove bitke može biti samo poraz vosjke islama. Zbog toga je glasno povikao: ''O pomagači Allaha i Njegovog Poslanika! Ja sam Njegov rob i Poslanik.'' Onda je, u društvu hazreti Alija, Abbasa, Fadla b. Abbasa, Usame i Ebu Sufjana b. Harisa, potjerao mazgu prema neprijatelju koji je bio zauzet ubijanjem muslimana koji su bili u bjegstvu. Zatražio je od amidže Abbasa, koji je imao jak i prodoran glas, da doziva muslimane riječima: ''O Ensarije, Poslanikovi pomagači! O vi koji ste mu se zakleli na vjernosti ispod drveta! Kuda ćete? Gdje idete? Pa Poslanik s.a.v. vam je ovdje!'' Abbasove riječi su doprle do ušiju muslimana i oni su se onda počeli vraćati Poslaniku s.a.v.. Organizovali su se na brzinu, te nakon kraćeg vremena zaustavili napad neprijatelja i onda krenuli u protivnapad. Grižnja savjesti i želja da se otkupe za početni strah i napuštanje Poslanika s.a.v. pojačali su njihovu odlučnost da poraze mušrike. Kada je neprijatelj vidio da sada nema šanse protiv muslimanskih snaga počeo je da se u neredu povlači. Da bi još više ohrabrio muslimane Poslanik s.a.v. im je govorio: ''Ja sam Allahov Poslanik koji nikad laž nije izustio, i znajte da mi je Allah obećao pobjedu.'' 

 

Ratnici mušrika su se potpuno povukli ostavljajući iza sebe žene i djecu, ratnu opremu i svoje mrtve. Broj poginulih muslimana je također bio velik, ali niko od historičara nije naveo tačno koliki je on bio. Šest hiljada vojnika neprijatelja palo je u ruke vojske islama. Pored toga zarobili su četiri hiljade kamila, četrdeset hiljada ovaca i oko 850 kilograma srebra. Poslanik s.a.v. je naredio da se te stvari daju na čuvanje dok se on s.a.v. sa vojskom islama uputio ka Taifu, sljedećem uporištu mušrika Arabije.

 

 

Taifom se nazivalo plodno mjesto u Hidžazu koje je bilo udaljeno oko šezdeset kilometara od Mekke. Nadmorska visina od hiljadu metara omogućavala mu je da ima povoljne kilimatske uslove. Njegovi stanovnici, uglavnom pripadnici plemena Saqif, imali su velike plodne bašte i palmine plantaže, i uopšte govoreći vodili su ugodan život. Pleme Saqif je bilo jedno od većih i utjecajnih plemena Arabije. Pripadnici ovog plemena činili su jedan dio vojske koja je napala muslimana u kanjonu u blizini Hunejna. Kada su bili poraženi sklonili su se u svoju visoku i jaku tvrđavu u Taifu.

 

Da bi upotpunio pobjedu koju su muslimani ostvarili na Hunejnu, Poslanik s.a.v. je naredio da se neprijatelj, koji se bio dao u bjegstvo, do kraja goni. Tako je jedna grupa muslimana bila poslana u mjesto Avtas da napadne dio neprijatelja koji je tamo pokušao da se skloni. Sam Poslanik s.a.v. se sa glavnicom vojske islama uputio ka Taifu. Kada su došli do tvrđave i pokušali da je opkole bili su zasuti strijelama što ih je prisililo da se udalje. Selman Farsi je predložio da se tvrđava gađa katapultom kojeg su muslimani dovezli sa sobom. Tvrđava je bila katapultirana oko dvadeset dana ali bez nekog značajnijeg efekta. Nije bilo drugog izlaza nego da muslimani nekako provale u tvrđavu i tako savladaju neprijatelja. Bilo je odlučeno da se nekako približe jednom od zidova tvrđave da bi ga pokušali probiti. Za tu svrhu napravljeno je nešto u obliku vozila koje je bilo prekriveno drvetom i debelim kožama. Pod njegovom zaštitom grupa muslimanskih vojnika se uspjela približiti zidu i počela sa njegovim bušenjem. Međutim, neprijatelj je ubrzo pronašao način kako da otkloni ovu opasnost. Kada su vidjeli šta je namjera muslimana sa zidina tvrđave su počeli da po njima sipaju topljeno gvožđe. Ono je uskoro zapalilo i kožu i drvo te su muslimani bili prinuđeni da se povuku.

 

Moralo se pristupiti drugim mjerama. Bašte i vinogradi, glavni izvori životnih namirnica stanovnika tvrđave nisu bili okruženi njenim zidinama. Poslanik s.a.v. je dao do znanja njihovim vlasnicima da, ukoliko se ne predaju, sva stabla će biti posječena i vinogradi uništeni. Čuvši o plemenitosti i dobroti Poslanikovog karaktera ovi se nisu baš puno obazirali na ovu prijetnju. Ali kada je do njih došla vijest da su muslimani počeli sjeći palmina stabla u njihovim voćnjacima počeli su da šalju delegacije Poslaniku s.a.v. da, usljed neke dalje rodbinske veze koji su neki članovi njihovog plemena imali s njim, naredi svojim ljudima da se ustegnu od uništavanja njihovih imanja. Dobri Poslanik s.a.v. je udovoljio njihovim molbama i zatražio od muslimana da ne diraju voćnjake i drugu imovinu neprijatelja.

 

Članovi Saqif plemena su bili bogati i većina njih je posjedovala veći broj robova i ropkinja. Da bi oslabio odbranu tvrđava Poslanik je dao da se objavi da svaki rob ili ropkinja koji napuste tvrđavu i pridruže se vojsci islama postaće slobodni ljudi. Ovo je donekle i uspjelo jer je oko dvadeset robova uspjelo pobjeći iz tvrđave i pridružiti se muslimanima. Oni su također donijeli važne informacije o stanju neprijatelja. Obavijestili su Poslanika s.a.v. da su mušrici tvrđave bili spremni braniti se po svaku cijenu i da bi im velike zalihe hrane omogućile da se brane čak i kada bi opsada trajala još punih godinu dana.

 

Nakon što je oprobao sve raspolagajuće metode da savlada dobro utvrđenog neprijatelja, Poslanik s.a.v. je naredio da se prestane sa opsadom i da se vojska islama povuče. Razlog za to je bila činjenica da je mjesec zil kade trebao uskoro početi. Islam drži da je  u ovom mjesecu  ratovanje zabranjeno, a što je bilo i vjerovanje tadašnjih Arapa. Također se približavala sezona hadža kada su muslimani, po prvi put u historiji, trebali organizovati sve ceremnonije hadža koje su do te godine bile u rukama mušrika Mekke. Veliki broj Arapa iz cijele Arabije je dolazio da obavi hodočašće pružajući odličnu priliku Poslaniku s.a.v. da ih upozna sa vjerom i pozove u islam.

 

Poslanik s.a.v. se sa vojskom islama vratio u mjesto gdje su bili ostavili ratni plijen i zarobljenike iz prethodne bitke. Tu se zadržao petnaest dana za koje vrijeme je podijelio plijen i riješio položaj zatvorenika, među kojima su bili i žene i djeca plemena Sa'd, u kojem je Poslanik s.a.v. proveo svojih prvih pet godina života. Četrnaest uglednika tog plemena koji su već bili prihvatili islam, na čelu sa Zuhejrom b. Sardom i bratom Halime, žene u čijoj kući je on s.a.v. proveo tih pet godina, dođe Poslaniku s.a.v. i rekoše:''Među zatvorenicima su sestre i kćerke tvoje bivše doilje, kao i one osobe koje su te pazile i njegovale kada si bio dijete. Zbog pažnje koju su ti one pružale tražimo od tebe da oslobodiš sve žene i djecu iz našeg plemena.'' Poslanik s.a.v. im je odgovorio: ''Ja sam spreman da se odreknem svoj udjela [u robovima] kao i udjela koji pripada potomcima Abdul Muttaliba. Udjeli drugih su njihova prava i ja tu ne mogu ništa ako oni se oni ne žele njih odreći. Nego, danas, kada završimo džemat namaz, vi ustanite između safova i recite ovo: 'Molimo Poslanika s.a.v. da se za nas založi kod muslimana i molimo muslimane da se za nas založe kod Poslanika s.a.v. da se naše žene i djeca oslobode.' Onda ću ja ustati i reći da se odričem svog udjela kao i udjela potomaka Abdul Muttaliba, i zatražiti od drugih da se i oni odreknu svojih.''  Tako i bi, i gotovo svi muhadžiri i ensarije uradiše isto kao i Poslanik s.a.v. i oslobodiše svoje robove.

 

Ovo plemenito postupanje Poslanika s.a.v. i muslimana imade takav efekat da su svi zarobljenici koji su bili oslobođeni prihvatili islam. Poslanik s.a.v. je pozvao Šejmu, svoju sestru po mlijeku, prostro joj vlastiti ogrtač da sjedne i razgovarao s njom o ostalim članovima njene porodice. Kada su čuli da su muslimani oslobodili njihove porodice, članovi plemena Havazin koji su se bili sklonili u tvrđavu Taifa, prihvatili su islam i tako znatno oslabili odbranu ovog posljednjeg utočišta mušrika.

 

Također, u tom periodu od petnaest dana Poslanik s.a.v. se bavio i diplomatijom. Malik b. Awf je bio uglednik koji je uzrokovao bitku na Hunejnu. I on se bio sklonio u tvrđavu Taifa. Poslanik s.a.v. mu je poručio: ''Ako prihvati islam i pridruži nam se, pustiću na slobodu sve članove njegovog plemena i daću mu stotinu kamila.'' Ovu ponudu Malik nije mogao odbiti. Tajno je napustio tvrđavu i kada je stigao pred Poslanika s.a.v. primio je islam. Kada je vidio svoje suplemenike na slobodi i kada mu je stiglo sto kamila postidio se što je ikad bio neprijatelj ovako plemenitog Poslanika s.a.v. te je skovao stih:

 

U ljudskom rodu ne viđoh niti čuh do sada

za nekog plemenitijeg od Muhammeda

 

Bilo je potrebno pravedno podijeliti ratni plijen što prije jer, kako je vrijeme promicalo, on je bio sve manji zato što su neki već počeli da uzimaju iz njega ono što im se sviđalo. Poslanik s.a.v. nije želio početi sa podjelom prije nego sve što je bilo uzeto bude vraćeno. ''Svako ko je uzeo nešto iz plijena, pa makar to bila i jedna igla, mora to vratiti da bi se plijen podijelio među vama ravnopravno.'' Sam Poslanik s.a.v. nije za sebe uzeo ništa, a petinu koja mu je pripadala podijelio je među Kurejšima koji su tek nedavno bili primili islam. Iz te petine dao je po stotinu kamila Ebu Sufjanu, sinu mu, Muaviji, Hakimu b. Hizamu, Harisu b. Harisu, Harisu b. Hišamu, i drugima od kojih je svaki, samo nekoliko dana ranije, bio vođa mušrika i neprijatelj islama. Drugima, koji su imali niže položaje, dao je po pedeset kamila. Zbog ovakvih velikodušnih poklona ove osobe su počele da pokazuju poštovanje i naklonost prema Poslaniku s.a.v. i interes prema islamu.

 

Svi ovi Poslanikovi pokloni dolazili su iz njegovog  udjela u ratnom plijenu a ne iz udjela drugih muslimana. I pored toga nekoliko njih je došlo da se žali na ovaj njegov postupak. Mislili su da je Poslanik s.a.v. to činio iz ljubavi i privrženosti svojoj rodbini a ne čisto radi interesa islama. Čovjek imena Zul Huvejsire, pripadnik plemena Benu Tamim, imao je toliko odvažnosti da prigovori riječima: ''Danas sam pažljivo pratio tvoje postupke i vidio sam koliko si bio nepravedan u raspodjeli ratnog plijena.'' Znaci ljutnje pojaviše se na Poslanikovom licu i on reče: ''Žalostan ne bio, ako ja neću pravedno raditi pa ko će onda!?'' Umar je tražio od Poslanika s.a.v. da ubije ovog neotesanca ali mu on ne dade. ''Pusti ga! Suđeno mu je da bude vođa grupe koja će napustiti islam brzinom kojom strijela napušta luk.'' U drugom izvoru stoji da je Poslanik s.a.v. ovako rekao: ''On će imati prijatelje čiji će ibadet na daleko nadmašiti vaš. Čitaće Kur'an ali on [njegovo značenje] im neće prolaziti mimo grla. Napustiće islam kao što strijela napušta luk.'' I zaista, kako je Poslanik s.a.v. i predskazao, ovaj nesretnik je bio vođa h

Havaridža za vrijeme vladavine hazreti Alija.

 

Također, Ensarijama Medine nije bilo pravo što je Poslanik s.a.v. toliko gotivio do jučerašnje neprijatelje islama. Izabrali su Sa'da b. Ubadu da mu prenese njihove žalbe. Poslanik s.a.v. im je po njemu poručio da se sakupe da bi im nešto rekao. ''Bili ste zalutali narod i pravi put ste našli pomoću mene. Bili ste siromašni pa ste se onda obogatili. Bili ste u zavadi pa ste se izmirili. Možete mi odgovoriti: 'Božiji Poslaniče, kada su te Kurejši odbili mi smo te prihvatili, kada su te napadali mi smo te branili, kada su te izgnali mi smo te ugostili, kada si bio bez ičega mi smo ti pomogli.' O Ensarije, ožalostilo vas je to što sam nekim Kurješevićima dao imetka da se ne bi odmetli od islama. Zar vam nije drago što će oni odvesti kamile i ovce a vi ćete sa sobom povesti Poslanika Božijeg? Kunem se Allahom, ako bi svi ljudi otišli na jednu stranu a Ensarije na drugu ja bih krenuo sa Ensarijama.'', rekao im je Poslanik s.a.v. i onda prizvao Allahov salavat na njih i njihovu djecu. Neki od njih počeše da plaču. ''O Allahov Poslaniče, zadovoljni smo s onim što nam je pripalo i ne treba nam ništa više,'' rekoše.

 

Nakon što je raspodjela plijena bila završena Poslanik s.a.v. je trebao donijeti odluku da li da  čitavu sezonu hadža provede u Mekki ili da se u toku nje vrati u Medinu. Odlučio je da prvo obavi umru i da se onda vrati u Medinu iz koje je bio otsutan već tri mjeseca. Kako je i uobičajavao odredio je pouzdanu osobu da u njegovom odsustvu upravlja Mekkom. Izbor je pao na Ataba b. Usejda koji nije bio stariji više od dvadeset godina i koji je bio nedavno prihvatio islam. Za vjerskog učitelja odredio je Muaza b. Džebela koji je bio čuven po svom znanju Kur'ana i Poslanikovog sunneta.

 

Krajem 8 godine p. H. bio je obilježen jednim tužnim i jednim veselim događajem. Poslaniku s.a.v. je umrla [usvojena] starija kćerka Zejneb nakon duge i teške bolesti. Ona je bila udata za Ebul Asa još prije nego je Poslanik s.a.v. počeo svoju poslaničku misiju i ona je među prvima prihvatila islam. Međutim, njen čovjek je ostao mušrik i u bici na Bedru kao zarobljenik pao u ruke muslimana. Poslanik s.a.v. ga pušta pod uslovom da pošalje Zejnebu, koja je bila u drugom stanju i još se nalazila u Mekki, njemu u Medinu. Ovaj to prihvata; na putu tamo Zejnebin karavan biva napadnut od strane mušrika Mekke koji su je pokušali spriječiti u njenoj nakani. Od pretrpljenog straha doživjela je pobačaj koji je od nje ostavio invalida.

 

Rođenje sina Ibrahima bio je onaj drugi, veseli, događaj u toj godini Poslanikovog života. Rodila mu ga je njegova žena Merjem koju je kao ropkinju dobio od ondašnjeg vladara Egipta. Kada mu je druga supruga, Selma, donijela vijest da mu je Allah darovao sina bogato ju je nagradio. Sedmog dana od rođenja zaklao je ovna, obrijao djetetu glavu i izvagao težinu kose da bi istu težinu srebra dao u sadaku .

 

 

 

Osma hidžretska godina je prošla u znaku potpune pobjede islama i muslimana. Najveće uporište širka bilo je osvojeno i sada se u svakom ćošku Arabije pričalo o novoj vjeri i njenom Poslaniku. Arapska plemena su počela slati svoje delegacije u Medinu da ih o njoj izvjeste i upoznaju. U većini slučajeva uglednici od kojih su one bile sastavljene primali su islam odmah po prvom susretu sa Poslanikom s.a.v.. Deveta hidžretska godina vidjela je toliko tih delegacija tako da je ona sama prozvana “godinom delegacija”.

 

Sam Poslanik s.a.v. je slao ekspedicije u one krajeve za koje je bio čuo da su još uvijek bila uporišta idolopoklonstva. Nakon pokušaja da plemena koja su u njima obitavala razumom ubijedi u štetnost i beskorisnost obožavanja ičeg drugog do jednog Boga, preostali način bio je da se idoli i hramovi u kojima su se oni obožavali poruše. Ovo je bio jedan od zadataka poslanih ekspedicija.

 

Pleme Taji je bilo jedno od plemena koja su još imala hram za obožavanje idola. Poslanik s.a.v. je poslao hazreti Alija sa sto pedeset konjanika da unište idola i sruše hram. U Medinu je stigla informacija da ovo pleme bez borbe neće dopustiti da se hram i idol sruše. Zbog toga je hazreti Ali upao iznenada i uništio idol i hram. Pri tome je bilo zarobljeno nekoliko mušrika, koji su zajedno sa ratnim plijenom bili privedeni u Medinu. Edijj ibn Hatim je bio glava plemena Taji. U historijskim spisima zabilježene su njegove riječi kojima opisuje ovaj do događaj kao i svoj prelazak na islam.

“Mada sam bio na čelu jednog idolopoklonočkog plemena, ja sam tajno slijedio hrišćanstvo. Zahvaljujući negativnoj propagandi kojoj sam bio izložen, prema Poslaniku islama sam bio neprijateljski raspoložen. Pažljivo sam pratio razvoj događaja zadnjih nekoliko godina i bio siguran da će islam jednog dana doći i do naših krajeva. Kako nisam želio da mijenjam svoju vjeru niti da padnem živ muslimanima u ruke, naredio sam svojim slugama da drže pripremljenom jednu kamilu i svu opremu za putovanje tako da sam u svakom trenutku bio spreman napustiti kuću i otići u Siriju koja je bila van domašaja muslimana. 

“Također sam postavio izvidnice na određenim mjestima da me obavijeste ako bi se vojska islama pojavila u blizini. Tako, jednog dana, dođe sluga i uzbuđenim glasom mi reče da muslimani napreduju prema našem kraju.  Odmah sam se spremio i sa porodicom uputio ka Siriji koja je u to vrijeme bila jedna od centara hrišćanstva. Međutim, moja sestra nije pošla samnom zbog čega je i pala u ruke muslimana. Sa ostalim narodom bila je prebačena u Medinu i smještena pored same džamije. Svoj susret sa Poslanikom s.a.v. ona sama opisuje riječima: ‘Jednog dana kada je Poslanik s.a.v. pošao na namaz u džamiju prošao je pored naše kuće. Iskoristila sam priliku da ga upitam, ‘Božiji Poslaniče, otac mi je umro a moj staratelj nestao. Smiluj mi se, Allah ti se smilovao!’ Poslanik s.a.v. me je upitao, ‘Ko je bio tvoj staratelj?’ Kada sam odgovorila da je to bio moj brat, Adijj ibn Hatim, on s.a.v. je rekao, ‘Da li je to onaj isti koji je pobjegao od Allaha i Njegovog Poslanika?’ i onda produžio prema džamiji. Drugog dana mi se ukazala ista prilika ali moja molba nije dala rezultata. Trećeg dana, i pored toga što mi se ukazala prilika nisam namjeravala da razgovaram sa Poslanikom s.a.v.. Ali mladić, koji je bio u njegovom društvu, rekao mi je da ponovim ono isto što sam prethodna dva dana govorila. Kada sam to i uradila, Poslanik s.a.v. mi je rekao, ‘Ne žuri se. Odlučio sam da te vratim kući u pratnji pouzdanih osoba. Pripreme za putovanje nisu još u potpunosti obavljene. Tako, jednog dana, kada je karavan za Siriju kretao iz Medine a u kojem su putovali neki od mojih rođaka. Poslanik s.a.v. me je pozvao i rekao da se pripremim za putovanje.'

Adij ibn Hatim nastavlja: 'Sjedio sam pored prozora kada ugledah kako se kamila sa nosiljkom zustavlja pred kapijom kuće. Kada sam malo bolje pogledao prepoznao sam vlastitu sestru kako sjedi u nosiljci. Brzo sam izašao i uveo je u kuću. Za sestru sam znao da je bila veoma inteligentna osoba. Nakon nekoliko dana počeo sam da je propitujem o Poslaniku s.a.v. islama i o tome kako joj je bilo među muslimanima. Kada sam tražio da mi kaže šta misli o njemu rekla je, 'Vidjela sam da ima lijepe vrline i plemenit karakter. Mislim da bi bilo mudro da mu se približiš što prije moguće, jer ako bi on stvarno bio Božiji poslanik oni koji ga prvi priznaju imaju veći status i ugled, a ako bi bio ovosvjetski vladar neće ti nanijeti nikakvo zlo a moć koju posjeduje biće ti od koristi.'.

'Sestrine riječi su ostavile dubok utisak u meni tako da sam odlučio da što prije odem u Medinu. Kada sam stigao odmah sam želio da vidim Poslanika s.a.v. za kojeg su mi rekli da je bio u džamiji. Kada je saznao da hoću da razgovaramo odmah je ustao sa svog mjesta, uzeo me za ruku i poveo svojoj kući. Na putu prema tamo susrela nas je jedna stara žena koja je željela da upita Poslanika s.a.v. nešto. On je zastao i strpljivo slušao ženine riječi i odgovarao na njena pitanja. Oduševljen njegovim ponašanjem rekao sam sebi, 'On zasigurno nije običan vladar!' Kada smo stigli njegovoj kući svuda prisutna jednostavnost privukla mi je pažnju. Dao mi je prostirku od palminog lišća, jedinu stvar na koju se moglo sjesti u sobi, i rekao da sjednem. A on, potpuni vladar čitavog Hidžaza i okoline, sjeo je na pod pokraj mene. Mom divljenju nije bilo kraja. Samo kako je bio skroman, uljudan i dobrostiv! Ovo ne može biti običan čovjek, običan vladar, pomislio sam.

'Utom je Poslanik s.a.v. okrenu lice prema meni da bi mi iznio sve detalje iz mog života. 'Zašto si sebi prisvojio jednu četvrtinu prihoda svog naroda? Zar je vaša vjera dozvoljavala da se takvo nešto čini?' pitao je. Ovo me je potpuno uvjerilo da se radio o čovjeku poslanom od samog Boga. U trenutku kada sam razmišljao o tome kako bih prihvatio islam, rekao mi je ovo, 'Trenutno siromaštvo i slabost muslimana ne smiju te odvratiti od primanja islama, jer doći će dan kada će bogatstvo svijeta pasti u njihove ruke u tolikoj količini da neće biti dovoljno onih koji bi ga uzeli. A ako te veliki broj neprijatelja i malo brojčano stanje muslimana odbijaju da primiš islam, znaj da će doći dan kada će zbog prevlasti islama veliki broj nezaštićenih muslimanki iz dalekih krajeve doći na hodočašće Božijoj kući a da ih niko neće na putu uznemiravati. I ako primjećuješ da je vlast i autoritet danas u rukama nekih drugih, dajem ti riječ da će doći dan kada će muslimani vladati i tim krajevima i da će osvojiti i Babilon.' 

 

'Boga mi, evo živio sam toliko dugo da vidim kako nezaštićene muslimanke pod prolaze islamskim krajevima i niko im ne pravi probleme na putu. Također sam dočekao da su muslimani osvojili Babilon. Nadam se da ću dočekati i treće Poslanikovo obećanje da se ispuni, da bogatstvo svijeta padne u ruke muslimana u tolikoj mjeri da neće biti dovoljno onih koji bi ga uzeli.' 

 

 

          

 

abukom se zvao veliki jaki grad-utvrđenje koji se nalazio na relaciji Hidžr-Damask u pograničnoj zoni Sirije. U to vrijeme Sirija je bila jedna od kolonija Istočnog rimskog carstva. Stanovnici tog pograničnog predjela bili su sljedbenici kršćanstva i podanici sirijskog vladara koji je bio pod direktnom komandom rimskog vladara.

Brzo širenje islama Arabijskim poluostrvom nije ostalo nezapaženo od strane ondašnjih velesila, te su one bile počele da traže načine kako da islam zaustave. Bizantijski imperator je odlučio da pošalje dobro opremljenu vojsku prema Hidžazu da napadne mladu islamsku državu. Također, arapska pogranična plemena bila su se pridružila ovoj vojsci. Vijest o pokretima neprijatelja stigla je Poslaniku s.a.v. preko trgovačkih karavana koji su se vraćali iz Sirije. Mada je bilo vrijeme ubiranja hurme i sakupljanja druge ljetine, nije bilo druge opcije nego da se na prijetnju odmah odgovori vojnom silom.

Poslanik s.a.v. je poslao izaslanike u Mekku i susjedne krajeve Medine da podignu muslimane u vojnu i pozvao imućne među njima da pomognu opremanje vojske imecima. Uskoro poslije Poslanikovog poziva 30 000 ljudi se odmah odazvalo i sakupilo u vojnim logorima oko Medine. Od tih 30 000 hiljada 10 000 sa konjima i kamilama dok je ostalih 20 000 sačinjavalo pješadiju. Bilo je također naređeno da svako pleme za sebe izabere zastavu.

Ovaj pohod je bila prilika da se vidi ko je bio potpuno požrtvovan i iskren u slijeđenju vjere a ko se samo u tome pretvarao. Mobilizacija se odvijala u sred arabijskog ljeta kada je temperatura u pustinji dostizala nepodnošljivi nivo, i u sezoni godine kada je urod hurme, vitalne životne namirnice, trebao biti obran. Kada je Poslanik s.a.v. zatražio od Džadda b. Kajsa, bogatog i uglednog žitelja Medine da se priključi vojsci, ovaj je pronašao izgovor da to ne uradi. Ovako o njemu govori časni Kur'an: ''Ima ih koji govore: 'Oslobodi me i ne dovodi me u iskušenje!' Eto baš u iskušenje su pali! A nevjernici sigurno neće umaći džehenemu.'' (K.9:49) Bilo je i onih koji su prividno primili islam i u stvarnosti ih nije ni zanimalo da li će islam opstati ili ne. Za njih je bilo previše vruće da se krene na dugo neizvjesno putovanje. O onima čiji je izgovor da se ne priključe vojsci islama bila vrućina, Kur'an ovako govori: ''Oni koji su izostali iza Allahova poslanika veselili su se kod kuća svojih – mrsko im je bilo da se bore na Allahovom putu zalažući imetke svoje i živote svoje, i jedni drugima su govorili: 'Ne krećite u boj po vrućini!' Recite: 'Džehennemska vatra je još vruća!' – kad bi oni samo znali!'  (K.9:81)

Međutim, među ashabima bilo je i onih koji su žarko željeli da učestvuju u ovom časnom pohodu i tražili od Poslanika s.a.v. da ih opremi za putovanje. Kada im je bilo rečeno da nema više sredstava vraćali su se kućama plačući. O njima Kur'an ovako govori: ''Neće se ogriješiti nemoćni i bolesni, i oni koji ne mogu da nađu sredstva za borbu, samo ako su prema Allahu i Njegovu Poslaniku iskreni. Nema razloga da se išta prigovara onima koji čine dobra djela – a Allah prašta i samilostan je – ni onima kojima si rekao, kada su ti došli da im daš životinje za jahanje: 'Ne mogu naći za vas životinje za jahanje.' – pa su se vratili suznih očiju, tužni što ne mogu da ih kupe.'' (K.9:91-2)           

Jednu drugu grupu su sačinjavale osobe poput Ka'ba, Hilala i Merare, koji su bili iskreni vjernici i željeli da učestvuju u džihadu, ali kako nisu bili još pokupili ljetinu tražili su dozvolu da se pridruže vojsci nakon toga. Međutim, zato što nisu ispunili obećanje bili su osuđeni u Kur'anu riječima: ''I onoj trojici koja su bila izostala, i to tek onda kada im je zemlja, kolilo god da je bila prostrana, postala tijesna, i kad im se bilo stisnulo u dušama njihovim i kad su uvidjeli da nema utočišta od Allah nego samo u Njega. On je poslije i njima oprostio da bi se i ubuduće kajali, jer Allah, uistinu, prima pokajanje i milostiv je.'' (K.9:118)

 U ovom pohodu hazreti Ali b. Ebi Talib nije učestvovao. Poslanik s.a.v. ga je trebao u Medini zbog mogućih zavjera dvoličnjaka u njegovom odsustvu. Dokaz da im je hazreti Ali bio doista i smetnja bila je glasina koju su počeli širiti da je Poslanik s.a.v. tražio od Alija da učestvuje u pohodu ali je ovaj odbio usljed dužine i napora putovanja. Da bi negirao ove glasine hazreti Ali je na jednom javnom skupu zatražio od Poslanika s.a.v. da mu dopusti da se pridruži vojsci islama. Kao odgovor Poslanik s.a.v. je izrekao one čuvene riječi: ''O Ali, ostani u Medini, jer niko nije sposoban da očuva njen status i ugled osim mene i tebe. Ti si moj zamjenik u porodici (Ehlulbejt) i rodbini. Zar ti nije drago da imaš položaj u odnosu na mene jednak položaju Haruna u odnosu na Musaa, samo što poslije mene neće biti više poslanika.?''

Uobičajena Poslanikova praksa bila je da pokrete armije islama drži u što većoj tajnosti da bi na taj način postigao najveći efekat iznenađenja i zatekao neprijatelja nespremnog. Međutim, u ovom slučaju vojne planove nije mogao držati u tajnosti iz nekoliko razloga. Prvi je bio to što je trebao da sakupi veliku vojsku koju su sačinjavali pripadnici nekoliko plemena, tako da je morao poslati glasnike u svako pleme da javno objave mobilizaciju. Drugi razlog je bio taj što se radilo o dugom i napornom putovanju koje je iziskivalo da se svaki pojedinac psihički i fizički dovoljno pripremi i snadbije potrebnim namirnicima.

Na putu prema sjeveru armija islama se susretala sa mnogim teškoćama. Pješčane oluje, vreli vjetar, visoke temperature, nedostatak vode samo su bile neke od njih. U jednoj od olujnih noći Poslanik s.a.v. je naredio da svako zaveže noge svoje kamile i da niko ne napušta logor tokom noći. Međutim, dvojica pripadnika plemena Beni Sa'ida nisu poslušali naređenje i ujutro su ih našli ugušene pijeskom nedaleko od logora. U jednom trenutku putovanja zalihe vode su se toliko smanjile da su neki morali ubijati vlastite kamile da bi iz njenih utroba uzimali vodu. Srećom, jaka kiša je uskoro pala pa su se muslimani dovoljno opskrbili vodom.

Armija islama stigla je u područje Tabuka početkom mjeseca Šabana devete hidžretske godine. Međutim, nisu zatekli ni traga od bizantijske vojske. Izgleda da su oni bili obaviješteni o brojčanoj snazi muslimana i da su se na vrijeme povukli. Poslanik s.a.v. je pozvao svoje oficire na savjetovanje da li da krenu u teritoriju neprijatelja ili da se povuku nazad u Medinu. Bilo je odlučeno je da se vrate nazad.

Gotovo svi vladari u tim krajevima su bili hrišćani i bilo je vrlo vjerovatno da će ih rimske vojskovođe pozvati da podignu svoje podanike protiv islama. Zato je bilo potrebno da Poslanik s.a.v. s njima potpiše mirovne ugovore da bi se osigurao od njihovih napada. Također je stupio u kontakt sa vladarem grada pod nazivom Ejla. Ovaj grad je bio na samoj obali Crvenog mora. Vladar se zvao Juhana (Jovan). Došao je da se sretne sa Poslanikom s.a.v. noseći veliki zlatni krst oko vrata i vodeći bijelu mazgu kao poklon. Poslanik s.a.v. ga je primio i prihvatio njegov poklon i odmah uzvratio odgovarajućim poklonom. Ovaj vladar je odlučio da ostane hrišćanin i složio se da plaća tri hiljade dirhama godišnje kao džiziju, kao i da garantuje bezbijednost svakog muslimana koji će proći njegovim krajem.    

Ovo naporno i iscrpljujuće putovanje, i pored toga što nije rezultiralo susretom i bitkom sa namjeravanim neprijateljem, muslimanima je donijelo nekoliko koristi. Prvo, ovaj pohod je uvećao ugled armije muslimana kao i strahopoštovanje među plemenima Arabije i graničnih predjela Sirije. On je rezultirao da i prijatelji i neprijatelji islama shvate da je njegova vojna snaga dostigla tolike razmjere da je sada bio sposoban suprotstaviti se i najvećim vojnim silama toga vremena. Kada se Poslanik s.a.v. vratio u Medinu predstavnici svih većih plemena Arabije, koja su se do tada suprotstavljali islamu, dolazili su da izraze spremnost da prihvate islam i polože svoje prisege na vjernost. Drugo, nakon što je potpisano nekoliko mirovnih sporazuma sa plemenima graničnih pokrajina sa Sirijom osigurana je bezbijednost tih sjevernih krajeva Arabije. I treće, ovo teško i naporno putovanje doprinijelo je da se muslimani upoznaju sa rutama prema sjeveru što će se kasnije pokazati kao velika pomoć pri napredovanju muslimanskih snaga u kasnijim ratovima.

Poslanik s.a.v. je ostao u Tabuku deset dana poslije čega se uputio nazad u Medinu. U jednoj noći na povratku, kada su trebali proći kroz jednu klisuru Poslanik s.a.v. je naredio svima da se upute dnom dok se on sa Amarom i Huzejfom, koji su vodili njegovu kamilu, uputio uskom stazom koja je vodila iznad same provalije. U jednom trenutku uz pomoć mjesečine vidjeli su kako im nekoliko jahača prekrivenih lica pokušava brzo prići s leđa. Poslanik s.a.v. je odmah stao i poviknuo im da i oni stanu. Međutim, oni su se brzo vratili nazad i nestali u koloni koja je milila dnom klanca. Nema sumnje, cilj im je bio da preplaše kamilu na kojoj je jahao Poslanik s.a.v. ne bi li se ona zajedno s njim stropoštala u provaliju. Huzejfa ih je bio uspio prebrojati i čak prepoznati po kamilama na kojima su jahali. Bilo ih je dvanaest, osam Kurejšija i četiri Medinjanina. Kada je upitao Poslanika s.a.v. da li da mu ih imenuje da bi ih kaznio, on s.a.v. je to odbio. ''Ako bi ih kaznio nevjernici bi rekli 'nakon što je došao do vlasti Muhammed (s.a.v.) je počeo da kažnjava vlastite prijatelje.'''  

Nakon dugog putovanja vojska islama je napokon stigla u Medinu. Bili su dočekani kao pobjednici što je moglo doprinijeti da se u njima javi osjećanje superiornosti nad onima koji nisu kušali iste muke i tegobe putovanja. Poslanik s.a.v. je za to znao, pa je prije nego što su ušli u sam grad objavio: ''U gradu su osobe koje su bile ostale ali [kao da] su bile s vama, i koje jednako čeka nagrada za postignuti uspjeh koji ste vi postigli.''  Kada je bio upitan kako je to bilo moguće rekao je: ''One su jarko željele da nam se pridruže u džihadu ali to nisu bile u stanju zbog opravdanih razloga.'' Ovim je ukazao na činjenicu da islam uzima u obzir namjere i iskrene želje i smatra ih jednako vrijednim učinjenim djelima, odnosno oni koji su iz raznoraznih razloga onemogućeni u činjenju dobrih dijela nagrađeni su za njih zbog iskrene namjere i želje da ih učine. 

 

 

Pohod na Tabuk se bio završio tako što se vojska islama vratila nazad iscrpljena nakon napornog i dugog putovanja i bez ikakvog ratnog plijena u rukama. Zbog toga su neke kratkovidne osobe smatrale ovaj pohod bezuspješnim i beskorisnim. Međutim, one nisu bile u stanju da vide mnoge koristi koje su njime ostvarene. Za njih bi bilo nešto ostvareno da se vojska islama susrela sa neprijateljam, pobijedila ga i osvojila veliki ratni plijen koji bi onda bio raspodijeljen među njima.

Međutim, dalekovidne osobe gledaju na stvari drugačije. Za njih je mjerilo uspjeha napredak u ostvarenju primarnih i stvarnih ciljeva. Poslanikov primarni cilj bio je privlačenje Arapa vjeri islamu. To je bilo potpuno ostvareno kada se vijest da se Bizantijska vojska, koja je prije toga uspjela da pobijedi snažnu armiju Persije, tadašnje druge velesile, povukla pred vojskom islama, proširila među arapskim plemenima. Ovo je bilo dovoljno da uvjeri Arape, koji do tada nisu bili spremni ni po koju cijenu prestati razmišljati o načinima kako da unište islam, njegovog osnivača i negove sljedbenike, da je jedini način da se osigura bezbijednost i lična korist, ulazak u islam.

Narod Sakifa je bio dobro poznat među Arapima po svojoj tvrdoglavosti i zadrtosti. Kada su bili opkoljeni vojskom islama, pružali su otpor iz visoke i jake tvrđave punih mjesec dana, ne želeći se predati. Jedan od njihovih vođa i uglednih ljudi bio je i 'Urva bin Mes'ud Sakafi. Kada je čuo za veliki uspjeh vojske islama na Tabuku, krenuo je pred Poslanika s.a.v. i pobjedničku vojsku. Sreo ih je prije njihovog ulaska u Medinu i odmah pred Poslanikom s.a.v. objavio svoj prelazak na islam. Odmah ga je zamolio da mu dopusti da se  vrati u svoje pleme da bi pozivao u islam i druge. Poslanik s.a.v. ga je upozorio, znajući za karakter njegovih suplemenika, da se boji da ga ne ubiju. 'Urva mu je odgovorio da se ne brine te da mu neće nanijeti nikakvo zlo zbog visokog položaja koji je on uživao među njima. Međutim, vijest da je primio islam i namjera sa kojom dolazi stigoše brže do Sakifa od samog 'Urve. Njegovi suplemnici se dogovoriše prvom prilikom kada 'Urva pokuša javno nastupiti da ga zaspu kišom strijela i kamenja. Tako i bi. Zadobijene rane bijahu smrtonosne i prije nego će izdahnuti 'Urva reče: ''Moja smrt je [Božiji] blagoslov o kojem me je Poslanik s.a.v. obavijestio.''

Uskoro narod Sakifa zažali ubijanje 'Urve. Shvatio je da nije bilo moguće da živi u srcu Hidžaza kada se islam proširio i ušao u sva okolna mjesta. Njegovi pašnjaci i trgovačke rute nisu više bili bezbijedni. Na sastanku koji je bio sazvan da se pronađe rješenje za novo-nastali problem bi odlučeno da se u Medinu pošalje jedan predstavnik da razgovara sa Poslanikom i prenese mu njihovu spremnost da prime islam pod određenim uslovima. Jednoglasno su izabrali 'Abdujalejla, jednog od svojih uglednih starješina. Međutim, on odbi da se prihvati ove dužnosti bojeći se da ne završi isto kao i 'Urva. Rekao je da je spreman poći samo pod uslovom da ga prate još petorica uglednika plemena koji bi bili jednako odgovorni za sve što se desi. Njegovom zahtjevu bi udovoljeno i tako sačiniše delegaciju od šest članova. 

Nakon toga delegacija se uputila ka Medini. Kada su došli u blizinu grada zaustavili su se kod jednog od izvora pitke vode. Utom dođe jedan od Poslanikovih ashaba da napoji konje. Kada su mu se predstavili i rekli s kojom namjerom dolaze on se brzo vrati u grad i o svemu obavijesti Poslanika s.a.v.. On naredi da se u blizini džamije postavi šator u kojem bi se smjestila delegacija i u kojem bi se vodili pregovori. Odredio je i dvojicu ashaba da ih prime i obave preliminarne razgovore. Ovi su ih savjetovali da se ne koriste predislamskim pozdravim kada dođu pred Poslanika s.a.v., nego da koriste one koje je uveo islam. Međutim, tvrdoglavi ljudi to odbiše i pozdraviše Poslanika s.a.v. džahilijetskim pozdravom. Onda mu preniješe poruku lidera svog plemena i njihovu spremnost da čitavo pleme uvedu u islam pod određenim uslovima.

Poslanik s.a.v. je prihvatio mnoge od njihovih uslova. Naprimjer, složio se da potpiše mirovni ugovor s njima i da im da garanciju za vlasništvo nad svom zemljom koju su posjedovali. Međutim, neki od njihovih uslova ne samo da nisu bili prihvatljivi nego su izazivali primjetne znakove ljutnje na licu Božijeg Poslanika.

Članovi delegacije su izjavili da će njihovo pleme preći na islam samo pod uslovom da njihov hram u kojem su držali idole bude otvoren još pune tri godine, i da najveći idol, kojeg su zvali Lat, ostane netaknut i dalje obožavan. Kada su vidjeli da je ovaj prijedlog naljutio Poslanika s.a.v. zatražili su da im obredi u hramu budu dopušteni bar još mjesec dana od primanja islama. Zaista je traženje ovih stvari od osobe čija je životna misija bila potpuno uklanjanje idola i idolopoklonstva sa zemljine kugle bilo potpuno neprimjereno. Ono je pokazivalo da su oni tražili islam koji odgovara samo njihovim željama i interesima. Kada im je dato do znanja da im se ne može udovoljiti po ovim pitanjima počeli su se pravdati. ''To nam je samo trebalo da umirimo naše žene i neke zadrte osobe i tako otklonimo sve prepreke dolasku islama u naše pleme. Pošto se Poslanik (s.a.v.) s tim ne slaže zamolili bi smo ga da ne traži od nas da vlastitim rukama uništavamo idole nego da odredi nekoga ko bi to za nas učinio.'' Poslanik s.a.v. se složio s ovim jer mu nije bilo bitno ko će uništiti idole. Važno mu je samo bilo da oni nestanu iz ljudske zajednice.

Drugi njihov zahtjev je bio da ih izuzme od obavljanja namaza. Bili su pod utiskom da je Poslanik s.a.v., slično čelnicima Crkve, bio u stanju da po potrebi mijenja Božanske propise i odredbe. Nisu shvatali da je i on bio jednako obavezan da ih se drži i slijedi kao i svako drugi, i da ni u kom slučaju nije imao pravo da ih mijenja. Poslanik s.a.v. im je odgovorio riječima: ''Nema dobra u vjeri koja nema namaza.'' Drugim riječima, osoba koja se ne klanja Allahu tokom dana i noći, i tako se Njega ne prisjeća, ne može biti istinski musliman.

Nakon što su svi uslovi njihovog prelaska na islam usmeno bili dogovoreni, Poslanik s.a.v. je dao da budu napisani u obliku ugovora koje su obje strane potpisale. Kada su bili spremni da se vrate Poslanik s.a.v. je odredio najmlađeg člana delegacije, koji je za vrijeme svog boravka u gradu islama pokazivao interes za islamska učenja i kur'anska značenja, kao njihovog vođu. On je također trebao biti njegov vjerski i politički predstavnik u njihovom plemenu. Poslanik s.a.v. ga je savjetovao kada bude predvodio džemat namaza da tempo namaza prilagodi slabim i starim te da namaz u džematu ne oteže.

Dvojica ashaba su bila također određena da se pridruže delegaciji sa zadatkom da unište sve idole koje nađu u njihovom plemenu.

Poslanik s.a.v. oplakuje sina

''Dragi Ibrahime! Ne možemo za tebe ništa učiniti, jer Allahova odredba se ne dã izmijeniti. Zbog tvoje smrti oči oca tvog ispunjene su suzama a srce tugom i bolom; [i pored toga] nikad ne bih rekao nešto što bi izazvalo Allahovu ljutnju. Da Allahovo obećanje da ćemo i mi svi za tobom poći nije istina i stvarnost, zbog rastanka sa tobom daleko bih više lio suze i bio tužan.'' Poslanik s.a.v. je izgovarao ove riječi držeći u naručju sina koji je bio na izdisaju. Ljubio je njegovo malo lice opraštajući se s njim suznim očima i žalosnim srcem, ali u isto vrijeme potpuno se predavajući Božijoj volji i odredbi.

Ljubav za vlastitu djecu je jedna od najčistijih i najuzvišenijih manifestacija ljudske duše i znak njenog zdravlja i čistoće. Poslanik s.a.v. je znao da kaže: ''Budite pažljivi prema svojoj djeci i obasipujte ih nježnošću i pažnjom.'' Također je poznato da su ljubav i ljubaznost prema djeci bile jedne od najvažnijih osobina plemenitog Poslanika s.a.v.

U ranijim godinama Poslanik s.a.v. se morao suočiti sa smrću tri sina, Kasima, Tahira i Tajjiba, i tri kćerke, Zejnebe, Rukejje i Umme Kulsum. Njegovo jedino živo dijete, koje je imao od cijenjene Hatidže, bila je hazreti Fatima. U šestoj godini poslije hidžre, vladar Egipta je poslao ropkinju imena Mārja na dar Poslaniku s.a.v.. On ju je kasnije oženio i ona mu je rodila sina kojem su dali ime Ibrahim. Međutim, Ibrahim neće dugo živjeti; nakon kratke bolesti ubrzo će i ovo Poslanikovo dijete umrijeti, ostavljajući roditelje tužne i uplakane.

Kada je jedan od ashaba vidio Poslanika s.a.v. kako plače rekao mu je: ''O Božiji Poslaniče, braniš nam da oplakujemo naše mrtve a sam sada liješ suze za umrlim sinom!?'' Ovaj pitalac je pokazao da ne samo da nije bio upoznat sa uzvišenim učenjima islama, nego da su mu i ljudska duša i njena sentimentalnost sa kojom ju je Stvoritelj obdario bili strani. Sva čovjekova osjećanja su stvorena za određene svrhe i neophodno je da budu ispoljena u odgovarajućim trenucima i mjestima. Osoba koja nije dirnuta smrću nekog bliskog i voljenog, čije se srce ne rastuži i čije oči ne zaplaču, odnosno ne pokaže nikakvu reakciju zbog gubitka, nije ništa drugo nego kamen! I ne zaslužuje da se zove ljudskim bićem.

U svakom slučaju, ovaj neosnovani prigovor pokazuje koliku su slobodu i ''demokratiju'' uživali muslimani tog vremena, da se neko usuđivao prigovoriti djelu apsolutnog vladara i bez straha od kazne tražiti objašnjenje za njega. Poslanik s.a.v. mu je odgovorio: ''Nikad vam nisam rekao da ne plačete zbog smrti najmilijih. To je znak žalosti zbog gubitka i ljubavi prema bliskom. Onaj ko je ravnodušan prema sudbini drugih ne zaslužuje Allahovu milost. Ono što vam branim je nekontrolisani izljev žalosti, neprimjeren govor i čupanje kose usljed nečije smrti.''

Poslanik s.a.v. je naredio hazreti Aliju da ogusuli i zamota u ćefine umrlo dijete. Onda su oformili malu dženazu i ukopali umrlog u Bakije haremu. Kada je sve bilo završeno, Poslaniku s.a.v. za oko zapade neravnina na kaburu pa se sage, poravna je i reče: ''Kada neko od vas nešto uradi neka nastoji da [to] u potpunosti usavrši!'' (idha 'amele ahadukum 'amelen felyetqin) 

Kako je u jednom od prvih članaka u ovoj seriji o Poslanikovom životu bilo pomenuto, na dan kada je mali Ibrahim umro desilo se pomračenje sunca. Odmah se počelo sa pričom kako je smrt Poslaniku dragog djeteta te tuga koju je ona uzrokovala u njegovom srcu bio povod za ovaj prirodni događaj. Da je bio jedan od onih vladara koji je imao za cilj očuvanje vlasti i autoriteta vjerovatno se ne bi odupro iskušenju da ne poveže pomračenje sunca sa ličnom tragedijom. Međutim, nasuprot tome, prvom prilikom se popeo na mimber i javno izjavio: ''Narode, znajte da se Sunce i Mjesec kreću vlastitim putanjama i da oni predstavljaju dva Allahova znaka. Pomračenje ni jednog od njih nije uzrokovano ničijom smrću.''