Hazreti 'Ali i prva dvojica halifa

 

Temeljito proučavanje ranih izvora, a naročito pažljivo poređenje šiijskih i sunijskih ranih spisa, otkriva nam dva očigledna i važna fenomena koji su relevantni za proučavanje razvoja šiijstva u periodu hilafeta Ebu Bekra i Umara. Prvi fenomen je 'Alijev pasivan odnos prema halifama na vlasti, i drugi, pokušaj Ebu Bekra i Umara da potisnu familiju Hašim, a naročito 'Alija, sa političke scene i spriječe ih da aktivno zahtijevaju ulogu za sebe u vođenju zajednice.

'Alijev pasivan odnos može se lahko predstaviti poređenjem njegovih aktivnosti i uloga koje je igrao za vrijeme Poslanikovog života, sa potpuno pasivnim i povučenim životom u periodu odmah nakon Poslanikove smrti. Najaktivniji i najrevnosniji učesnik u svim poduhvatima u ime islama, i veliki ratnik iz prvih redova u svim bitkama koje je vodio Poslanik s.a.v., 'Ali se odjednom okreće povučenom životu, gotovo se zatvara između četiri zida svoje kuće. Ta drastična promjena se nije mogla desiti bez ozbiljnog uzroka. Znajući za 'Alija kao čvrsto uvjerenog u svoje pravo da naslijedi Poslanika, što odslikavaju svi izvori, od njega bi se očekivalo da se bori za svoje pravo do zadnjeg daha. Međutim, on nije izabrao da to učini i pored toga što su mu se pružale prilike za to. Odbio je da prihvati jaku vojnu podršku koju mu je nudio Ebu Sufjan, uvjeren da bi time pridonio uništenju vjere islama koja je u to vrijeme još bila u svojim povojima.

(Tabari, I, s.1827 ; Baladhuri, I, s. 588)

 

 

 U isto vrijeme, on nije priznavao Ebu Bekrov halifat i odbijao da mu da prisegu na vijernost šest mjeseci. Ono što je prisilio Alija da se primiri bila je ozbiljna erupcija u odbacivanju vjere i buntovništvu od strane mnogih Arapskih plemena. Poklapanje ovog sa Ebu Bekrovim dolaskom na vlast prirodno je prisilio stanovnike Medine da zaborave na sve međusobne sukobe i razmirice i da se ujedine pred zajedničkom opasnošću. Ova velika opasnost koja je prijetila samoj egzistenciji islama predstavljala je veoma dobru priliku za Ebu Bekra da neutrališe unutrašnju opoziciju svojoj vladavini. Iz opisa hazreti Alijeve ličnosti, predstavljenog od strane sunijskih i šijskih izvora, zaključuje se da je njegova ljubav prema islamu i odanost toj vjeri bila daleko iznad ličnih interesa. Od svoje trinaeste godine bio se posvetio nesebičnom služenju Poslaniku s.a.v., tako da kada je vidio tu opasnu rasprostranjenost pobuna u Arabiji nije imao izbora nego se pomiriti sa trenutnom situacijom. Međutim, on nije učestvovao ni u jednom ratu protiv pobunjenika, što pokazuje da je i dalje održavao svoju suzdržanost prema onima na vlasti. Uprkos povučenosti i pasivnog odnosa prema Ebu Bekru i Umaru, 'Ali im je povremeno pomagao, koristeći to, također, da pokuša ispraviti neke greške koji bi činili i kritikuje odluke koje nisu bile u skladu s islamskim načelima. Čak i sunijski izvori bilježe Umarove riječi, “Da nije bilo ‘Alija propao bi Umar!” (Isti’ab, III, s.1827)

 

 

Vjerovatno je da su halife uključivale ‘Alija među svoje savjetnike. Ali i pored toga što je, zbog svog detaljnog poznavanja Kur’ana i Sunneta, bio pitan i za savjete u vezi šerijatskih pitanja, malo je vjerovatno da su njegovi savjeti bili prihvatani od strane Umara, koji je bio glavna vladajuća snaga i u vrijeme Ebu Bekrovog halifata. Dokaz da ‘Alijevi savjeti po vjerskim pitanjima nisu bili prihvatani od ove dvojice halifa nalazi se u činjenici da će se oni rijetko naći u kasnije-razvijenim sunijskim mezhebima, dok su fikhski propisi zasnovani na postupcima Umara u njima naširoko rasprostranjeni. Na drugoj strani, imamo da ‘Alijeve riječi i djela predstavljaju autoritet po mnoštvu pitanja u šiijskom fikhu. U oblasti politike i administracije, Alijevo neslaganje s Umarom u vezi dîvana (distribucije sredstava iz državne blagajne) i njegovo odsustvo iz svih ratova koji su vođeni pod Umarovim vođstvom, mogu se također navesti kao primjeri njegove nesaradnje sa tadašnjim autoritetima.      

Hazreti ‘Ali je prihvatao političke realnosti vremena u kojem je živio, ali je u isto vrijeme ostao uvjeren da je prãvo na halifat isključivo njemu pripadalo te da ga je bio nepravedno lišen. Njegova osjećanja prema dvojici predhodnika najbolje su izražena u jednom njegovom govoru u džamiji Kufe za vrijeme njegovog halifata. Govor je poznat pod imenom el-Šaqšiqijja i zabilježen je od strane Šerifa Radija u Nehdžul Belazi,  koja sadrži ‘Alijeve govore, pisma i izreke. Kao što je slučaj sa većinom materijala prezentiranog u toj vrijednoj knjizi, gotovo da ne može biti ni malo sumnje vezano za autentičnost ovog govora, jer je prenešen od strane mnogih pisaca mnogo prije Šerifa Radija.

U njemu hazreti ‘Ali kaže:    

                                

“Pazite! Tako mi Boga, sin Ebu Kuhafe (Ebu Bekr) ogrnuo se njime. A doista, znao je da je položaj moj spram njega bio jednak položaju osovine u odnosu na ručni mlin. Obilje vode otječe od mene, a ptica ne može uzletjeti do mene. Stavio sam zastor spram hilafeta i držao se odijeljenim od njega. Potom sam počeo misliti da li bi trebalo napasti ili mirno trpjeti zasljepljujuću tminu patnji u kojima su odrasli malaksali, a mladi ostarjeli, dok vjernik istinski djeluje pod teretom sve dok ne susretne Boga. Našao sam da je ustrajnost u tome bila mudrija. Usvojio sam, zato, strpljenje, iako je bilo bockanja u oku i gušenja u grlu. Gledao sam otimanje nasljedstva moga sve dok je prvi išao putem svojim, ali je nakon sebe hilafet predao Ibn el-Hattabu (Umaru).

Naveo je A´šaove retke:

Velika je razlika moga dana

Na grbi deve provedena,

I dana brata Džabirova Hajjana.

 

Čudno je da se za života želio osloboditi hilafeta, ali ga je za drugoga potvrdio poslije smrti svoje. Ta su dvojica, u što nema sumnje, dijelila vime njegovo strogo medju sobom. Taj je stavio hilafet u ogradu čvrstu, gdje je govor bio ohol i gdje je dodir bio grub. Propusti su bili obilni, a takvi su bili i izgovori za njih. Ko je bio u dodiru s njima bio je poput jahača deve neukroćene. Ako bi trznuo povodac njezin, nosnica bi bila prekinuta; ali ako bi ga popustio, bio bi zbačen. Ljudi su se zato, Boga mi, spetljali u nesmotrenosti, obijesti, nestalnosti i zastranjenja. Ostao sam strpljiv i pored razdoblja dugog i nepopustljivosti iskušenja, sve dok on ne ode putem svojim, i preda sve skupini, smatrajući da sam i ja jedan od članova njezinih.”

(Nehdžul belaga (Staza rječitosti), preveo Rusmir Mahmutćehajić, 1994., s. 55)

 

Ovako hazreti ‘Ali opisuje što je osjećao prema vladavini svoja dva predhodnika i rezimira periode njihovih halifata.

 

Sada ćemo se pozabaviti drugim fenomenom relevantnim za proučavanje razvoja šiijstva u ovom periodu, a to je pokušaj Ebu Bekra i Umara da spriječe familiju Hašim, a naročito 'Alija, da ostvare svoje isključivo pravo u vođenju zajednice. Prvi i najvažniji korak u tom pravcu učinio je Ebu Bekr prvog dana nakon Poslanikove smrti, kada je Fatima došla da traži posjed sa Fadaka. Tvrdila je da ga je otac s.a.v. dao njoj u vlasništvo kao njen dio iz ratnog plijena sa Hajbera. Ebu Bekr joj ga je odbio dati, tvrdeći da je Fadak pripadao zajednici kao cjelini i da Fatima, pored prava da ga koristi, nije imala pravo da ga prisvaja. Međutim, ispunjavanje zahtjeva da se dodijeli nasljedstvo na osnovu porodičnih veza pružilo bi priliku za daljim i ozbiljnijim zahtjevima. Tako je Ebu Bekr znao da, ako bi prihvatio da 'Alijeva porodica ima pravo na Fadak, može biti smatrano kao njegovo priznanje da oni imaju pravo da nasljede Poslanika s.a.v. i u svim drugim sferama, kako duhovnim tako i materijalnim. Jednoglasno je prihvaćeno da poslije ovog događaja Fatima nije progovorila riječ ni sa Ebu Bekrom ni sa Umarom sve do svoje smrti šest mjeseci kasnije. Na samrti je zahtijevala od 'Alija da je pokopa ponoći i da im ne dozvoli da prisustvuju njenoj dženazi. 

   (Tabari, I s.1825; Bukhari, Sahih, V s.288; Ibn Sa’d VIII)

 

Ebu Bekrov halifat je trajao nešto više od dvije godine, i na svojoj samrti jasno je naznačio Umara, koji je već faktički vladao, kao svog nasljednika. Način kako je to obavljeno sugerira da je Ebu Bekr već odavno namjeravao da postavi Umara kao sljedećeg halifu. Pažljivo je poduzeo sve mjere da izbjegne opoziciju svom izboru  kao i da se njegov odabranik ne susretne sa većim teškoćama. Ebu Bekr je prvo pozvao 'Abdurrahmana b. 'Avfa, saopštio mu svoju odluku i osigurao njegovu podršku. Jedina druga osoba koju je halifa na samrti obavijestio o svojoj odluci bio je Usman b. Affan. Kada se vijest o tome proširila, nekolicina ashaba je postala uznemirena i zabrinuta. Poslali su delegaciju, sa Tahom na čelu, da protestvuje kod halife, i zatraži da ne postavlja Umara za halifu. 

(Tabari, I s. 2138; Ya’qubi, II, s. 136 f.)

 

 

Međutim, ništa nije moglo zaustaviti Ebu Bekra u njegovoj nakani, te on diktira Usmanu svoj testament u kojem određuje da sljedeći halifa bude Umar.

 

Svako ko pročita o tome kako je Umar došao na vlast odmah će zaključiti da to nije bilo putem konsultacije sa vodećim ljudima zajednice niti traženjem mišljenja zajednice kao cjeline putem glasanja. To je bila, jednostavno, Ebu Bekrova lična, samovoljna odluka sa kojom je on upoznao jedino one ashabe koji su pripadali jakim mekkanskim klanovima, kao što ćemo to uskoro vidjeti.

 

Međutim, najvažnija stvar u svemu ovome jeste činjenica da je u cijelom procesu imenovanja drugog halife muslimana, 'Ali bio potpuno zanemaren i isključen iz redova onih koje je umirući halifa konsultirao - ako se to može zvati konsultacijom - i čiju podršku je nastojao osigurati. U stvari, kako to jednoglasno potvrđuju svi naši izvori, od svih Poslanikovih ashaba Ebu Bekr je odabrao za konsultaciju samo dvojicu, Abdurrahmana b. Avfa i Usmana. Zanimljivo je primijetiti da je Abdurrahman pripadao porodici Zuhra a Usman porodici Benu Umeja, porodicama koja su bila ozbiljni oponenti porodice Hašim prije islama. Njihova pojava u ovom momentu je značajna iz više razloga, naročito za razvoj kasnije historije halifeta, jer su oni predstavljali najbogatije krugove u zajednici muslimana.

(Pogledati, Mas’udi, Murudž, II, s.332)

 

Abdurrahman je bio Usmanov zet, tako da je bilo za očekivati da će se uzajamno podržavati. Prvi je također imao jaku podršku Sa'da b. Ebi Vakkasa, koji je pripadao istom klanu i bio mu rođak. Na ovaj način je bila osigurana direktna podrška i utjecaj najvažnijih političkih elemenata među muhadžirima i time se osujetile namjere familije Hašim i njihovih prijatelja da za slijedećeg kandidata imenuju hazreti Alija.

 

Za čitavih deset godina Umarovog halifata, kada su se dešavala čuvena osvajanja perzijskih i bizantijskih provincija u kojima su aktivno uzimali učešća svi važniji Poslanikovi ashabi, hazreti Ali je ostajao kući. On nije obavljao niti jednu funkciju, kako za vrijeme Ebu Bekrovog tako i za vrijeme Umarovog halifata. Jedini izuzetak je slučaj kada je Umar putovao u Palestinu, vodeći sa sobom sve vodeće ashabe, a ostavljajući hazreti Alija da upravlja Medinom. Umar je bio strogo zabranio da članovi familije Hašim napuštaju Medinu. Ovo je potvrđeno činjenicom da ni Ali niti iko iz familije Hašim nije učestvovao u nekim važnijim poduhvatima van grada.

 

Kakav odnos je Umar imao prema Aliju najbolje se vidi iz Umarovog razgovora sa Ibn Abbasom.

“Zašto nam se ‘Ali ne pridruži i ne sarađuje s nama? Zašto Kurejši ne podržavaju tvoju familiju kada je tvoj otac Poslanikov amidža a ti njegov amidžić?” Upitao je Umar Ibn Abbasa.

“Ne bih znao reći.”

“Ja ću ti reći zašto. Zato što Kurejši nisu dali da se poslanstvo i halifat sastanu u vašoj kući, jer biste ste se onda uzoholili.”  (Tabari, I, s.2769)

 

U drugoj verziji, kada je Umar čuo pjesnika kako veliča familiju ‘Abdullaha b. Gatfana, rekao je Ibn Abbasu.

“Ne znam ni jednu familiju Kurejša na koju bi se ovi stihovi bolje odnosili osim familije Hašim, zbog njene veze sa Poslanikom  s.a.v.. Ali, narod nije dao da i poslanstvo i halifat budu u vašoj familiji, jer bi ste se uzoholili i veselili zbog toga među narodom. Zato su Kurejši odlučili da sebi izaberu vođu, i pri tome su, vođeni Allahom, načinili pravi izbor.”

“O vođo vjernika”, poče Ibn Abbas, “tvoja tvrdnja da su Kurejši izabrali sebi vlastitog vođu i da su bili ispravno vođeni u tome, možda bi bila tačna da je izbor Kurejša po pitanju vođe bio isti kao Allahov izbor među Kurejšima. Što se tiče tvojih riječi da Kurejši nisu dozvolili da i poslanstvo i hilafet bude kod nas, to i nije nešto neobično, jer Allah opisuje mnoge narode koji “ne vole ono što Allah objavljuje, i On će njihova djela poništiti.” ( Kur’an, 47:9) 

 

 

Kada ovo ču Umar se naljuti i reče povišenim tonom:

“Čuo sam ja mnoštvo toga o tebi ali sam to zanemarivao iz poštovanja prema tebi. Rekli su mi da misliš da smo vam oteli hilafet silom, jer smo bili ljubomorni na vas!”

“Što se tiče sile, pa ona je bila očigledna, a što se tiče ljubomore i toga ima, jer šejtan je zavidio Ademu a mi smo Ademova djeca.” Rekao mu je Ibn Abbas.

“Hej, vi Hašimovići! Vaša srca su ispunjena mržnjom, zlobom i lažnim pretenzijama.” Reče Umar vidno uzbuđen.

“Polahko, o vođo vjernika. Nemoj tako govoriti o osobama od kojih je Allah želio da “grijehe odstrani, i da ih potpuno pročisti.” (Kur’an, 33:33)

 Pa zar i Božiji Poslanik s.a.v. nije bio Hašimović?”

“Ostavimo se ovoga!” Na kraju je rekao Umar . (Tabari, I, ss. 2770)

 

Ovaj dijalog govori sam za sebe i ne treba mu nikakav komentar.

 

Dominantna Umarova ličnost i njegovo realno razumijevanje političkih tokova tog vremena bilo je dovoljno da spriječi svaku manifestaciju nezadovoljstva u periodu svoje vladavine u kojem su muslimani bili zaokupljeni osvajanjem novih bogatih predjela u ime islama.  Zauzetost Ebu Bekra gušenjem pobuna otpadničkih plemena unutar arabijskog poluostrva, te Umara osvajanjem krajeva koji su bili pod ondašnjim svjetskim silama, služilo je svjesno ili nesvjesno, suzbijanju unutrašnjih sukoba. Sve u svemu, Umarov hilafet, kao i hilafet njegovog predhodnika Ebu Bekra karakteriše period u kojem su islamski ideali jednostavnosti, pravde, ravnopravnosti, posvećenosti cilju, žrtvovanja za vjeru i socio-ekonomska ravnoteža najbolje predstavljeni na način kako su ih razumjela ova dvojica halifa. Nakon desetogodišnje vladavine život moćnog halife je bio okončan nožem perzijskog roba, 26. zulhidže 23.g p.H.           

 

Umar je na samrti izabrao šest ashaba i dao im zadatak da izaberu izemeđu sebe sljedećeg halifu. Članovi ovog odbora, kojeg će kasniji muslimanski pravnici i teoretičari nazvati šura, bili su Usman, Abdurrahman b. Avf, Sa’d b. Ebi Vakkas, Ali, Zubejr i Talha. Ovdje dvije stvari odmah padaju u oči. Prva, zajednica muslimana Medine kao cjelina nije imala pravo glasa u izboru novog halife, jer su i kandidati i oni koji odlučuju bili istih šest osoba koje je odredio sam halifa. Tako imamo da princip takozvane demokratije ili izbora od strane naroda nije bio primijenjen. Druga, još važnija, je činjenica da je mišljenje ensarija Medine vezano za izbor novog halife bilo potpuno zanemareno. Razlog za ovo su, možda, bile njihove pro-hašimijske simpatije koje su došle do izražaja u Saqifi, ili Umarova namjera da spriječi svaku mogućnost kandidovanje nekoga iz njihovih redova.     

 

Prema izvornim djelima, Umar je u detalje postavio pravila koja se trebaju slijediti pri izboru njegovog nasljednika.

 

• Prvo je bilo da halifa mora biti onaj koji dobije najviše glasova od šestorice kandidata;
• drugo, u slučaju da dvojica njih imaju jednak broj glasova izabran će biti onaj kojeg bude podržavao Abdurrahman b. Avf;
• treće, ako bi neko od kandidata odbio da učestvuje u odlučivanju, morao je biti odmah pogubljen; i

• četvrto, ako jedan ili dvojica članova odbiju priznati onoga koji se izabere, ta manjina se treba pogubiti. Da bi osigurao da se ova pravila sprovedu u djelo, Umar je zatražio od Ebu Talhe el-Ensarija da izabere pedeset pouzdanih ljudi iz svog plemena i postavi ih pored vrata prostorije u kojoj se vršilo odabiranje. 

 

(Ibn Sa’d, III, ss.61, 331; Baladhuri, V, s.16; Ja’qubi, II, s.160; Tabari, II, s.2778; Mas’udi, Tanbih, s.290; Dhahabi, Ta’rikh, II, ss. 74; Hadid, Šarh, I, ss.163, 185)

 

Ovim pravilima je umirući halifa istovremeno ostvario dva cilja: prvi, da se mlada zajednica spasi, mada samo privremeno, od ozbiljnog unutrašnjeg raskola, i drugi, a na kojem je radio odmah po smrti Poslanika s.a.v., a ovaj put pomoću dobro osmišljenog odabira kandidata, da halifat potpuno udalji od familije Hašim.    

    

Mada svjestan značajnih ambicija i Zubejra i Talhe, Umar je shvatio da su Ali i Uthman, između svih članova šure, imali najviše šansi za mjesto halife i bili jedini kandidati koji su za to imali ozbiljniju podršku. Međutim, dajući Abdurrahmanu b. ‘Avfu  predsjedavanje šurom kao i punomoć donošenja krajnje odluke, Umar je efektno uklonio svaku mogućnost da sljedeći halifa bude Ali b. Ebi Talib. Ovo je bilo očigledno a gotovo svi izvori prenose riječi samog Alija, kada je čuo da je Abdurrahmanu dato da bude finalni sudija.

 

“Allaha mi, halifat je ponovo uzet od nas, jer završnu riječ će voditi Abdurrahman, stari Uthmanov prijatelj i njegov zet. Sa’d b. Vakkas je iz Abdurrahmanovog plemena i njegov rođak. Prirodno je da ova trojica podržavaju jedan drugog, pa čak i ako bi Zubejr i Talha glasali za mene ne bi bilo koristi.”

(Baladhuri, V, s.19; Tabari, I , s.2780; Hadid, Šarh, I, s. 191)

 

 

Ovako je  Umar zadao završni udarac tvrdnji familije Hašim da im pripada isključivo pravo na vođstvo u zajednici muslimana, tako što je vlast predao u ruke njihovih starih suparnika, familiji Umejja, koja je vidjela u tome svoju zlatnu priliku. Naročito je Ebu Sufjan smatrao dolazak Usmana na vlast kao povratak njihovog čitavog klana u vodeću poziciju, što se sada po njemu moralo po svaku cijenu sačuvati. O tome kako se hazreti Ali osjećao najbolje govore njegove riječi, koje čine drugi dio njegovog govora poznatog pod imenom el-Šaqšiqijja:     

 

“Ostao sam strpljiv i pored razdoblja dugog i nepopustljivosti iskušenja, sve dok on [Umar] ne ode putem svojim, i preda sve skupini, smatrajući da sam i ja jedan od članova njezinih. Ali, o Bože, šta je trebalo činiti s tim vijećanjem?! Je li bilo tamo ikakva sumnjičenja mene od strane prvoga od njih i da li i ja bijah tada smatran bliskim njima? Ostadoh, medjutim, tih kada i oni bijahu tihi. A letio sam visoko kada i oni. Jedan od njih [Sa’d b. Vakkas] okrenuo se protiv mene u mržnji svojoj, a drugog [Abdurrahman b. Avf] su tazbinske veze njegove skrenule na drugi put - te ovo te ono - sve dok ne ustade treći [Uthman b. Affan] između tih ljudi, nadimajući prsa snagom svom. S njim se podigoše i potomci oca njegova, koji su progutali imetak Božiji kao deva što proždire lišce proljetno sve dok joj ne pukne kolan, pa je čini njezini dokrajče i proždrljivost svali.”

 

Nakon tri dana dugih debata i pregovora, u vrijeme jutarnje molitve, kada su se muslimani okupili u džamiji Medine, Abdurrahman je prvo ponudio halifat 'Aliju uz dva uslova. Prvi, da vlada prema Kur'anu i Poslanikovom sunnetu, i drugi, da će slijediti prakse (sunnete) dvojice prijašnjih halifa. Kada je 'Ali prihvatio prvi a odbio drugi, Abdurrahman je ponudio isto Uthmanu, koji je prihvatio oba uslova, nakon čega ga je Abdurrahman proglasio trećim halifom.

(Baladhuri, V, s.22; Ja’qubi, I, s.162; Tabari, I, s. 2793; Hadid, Šarh, I, s.188, 194)

 

 

Alijevo odbijanje da prihvati drugi uslov odnosno, da se u svojoj vladavini obaveže da će slijedi praksu Ebu Bekra i Umara, zabilježeno je kako u šijskim tako i u sunijskim knjigama. Ako su kasniji sunijski teologičari pokušali da zanemare ovu historijsku činjencu, to je bilo zato što ona kompromituje proglašavanje sve četvorice prvih halifa kao rãšidũn (prevedne), te odluku da se i njihove prakse uzimaju kao Sunnet. Imajući dovoljno dugo vremena da upozna 'Alijev karakter, Abdurrahman je tačno znao kako da ga zaobiđe i uruči halifat Uthmanu. Nije bilo lahko da ga odstrani bez ozbiljnog povoda, jer svi njegovi mogući rivali bili su mu u mnogome inferironiji. Ovo je bilo ostvareno tako što je prvo bio primoran da bude član šure gdje nije imao šanse da bude izabran, i drugo, time što mu je bio ponuđen halifat uz uslove za koje se znalo da neće prihvatiti.

 

Usman je bio slaba osoba, i pored uzimanja u obzir porodičnih i prijateljskih veza, ta slabost je bila možda još jedan razlog što ga je Abdurrahman podržavao. Shvaćajući da on ne može zadobiti položaj halife, Abdurrahman je želio postaviti na to mjesto čovjeka na kojeg se mogao oslanjati i koji će služiti njegovim interesima, a to su bili interesi plemstva Kurejša i bogatih. Hazreti 'Ali, koji je pripadao siromašnim i isposničkim (zuhhãd) slojevima, nije imao ništa sa tim interesima. Za razliku od njega, Abdurrahmani i svi drugi članovi izborne šure bili su imućni ljudi, i sada, sa osvajanjem Bizantijskih i Perzijskih imperija, oni su požudno gledali da se okoriste novim mogućnostima koje su im se pružale. Usmanov halifat im je pružao velike mogućnosti tako da su oni za samo nekoliko godina akumulirali ogromno bogatstvo i postali najbogatiji ljudi muslimanske zajednice. Sam Usman je iza sebe ostavio 100 000 zlatnih dinara, 1 000 000 srebrenih dirhama, imanja u vrijednosti od 100 000 zlatnih dinara, plus brojna stada konja i kamila. Slično tome, bogatstva Abdurrahmana, Zubejra, Talhe i Sa'da b. Ebi Vakkasa su bila opisivana milionima.

(bn Haldun, Mukaddima, s.542; Mas’udi, Murudž, II, s.425)

 

 

Odabiranje Usmana nije proteklo bez ozbiljnog protesta od strane 'Alija i otpora od strane nekih njegovih starih, vatrenih sljedbenika. Izrečeni govori i izmijenjene oštre riječi između 'Alijevih i Usmanovih pristalica, nakon što je Abdurrahman proglasio Usmana halifom, pokazuju različite tendencije u razmišljanju i osnovne razlike u pristupu problemu kod izbora halife. Ibn Ebi Sarh, ozloglašeni Umejad kojeg je Poslanik s.a.v. bio osudio na smrt

 

(Baladhuri, V, s.49; Tabari, I, s.279) , oduševljeno je održao govor podrške Usmanu, svome bratu po milijeku, u kojem je, između ostalog, rekao Abdurrahmanu:

“Ako ne želiš da se Kurejši ne podijele, postavi Usmana.” Na ovo je Ammar b. Jasir, vatreni ‘Alijev pristalica, koreći Ibn Ebi Sarha i pozivajući se na njegovu anti-islamsku karijeru, rekao: “A od kada si ti to postao savjetnik muslimana!?” (Tabari, I, s. 2785)

 

 Sljedeće njegove riječi vrijede pažnje:

“O ljudi, Allah nas je počastio Svojim Poslanikom i odlikovao nas svojom vjerom, a vi okrećete leđa porodici (ehlulbejtu) vašeg poslanika.” Kao odgovor neko iz familije Mahzum, starog rivala familije Hašim, odgovori riječima: “Ova stvar se tiče samo Kurejša. (Ammar je bio porijeklom iz južne Arabije). Odakle tebi pravo da se miješaš!?” Migdad je izrazio svoj protest još žešćim riječima od Ammara. Rekao je: “Teško nam je gledati kako se ljudi odnose prema Poslanikovoj porodici (ehlulbejtu) nakon njegove smrti. Zaista je žalosno vidjeti kako Kurejši napuštaju i zaobilaze najboljeg čovjeka među njima.” Neko ga upita ko je to Poslanikova porodica i koji je čovjek najbolji među njima. “Njegova porodica su potomci Abdulmuttaliba, a njihov najbolji čovjek je Ali b. Ebu talib.” Odgovorio je Migdad. (Tabari, I, s. 2786)

 

Međutim, najznačajnije od svega što se desilo pri izabiranju trećeg halife bilo je ‘Alijevo historijsko odbijanje da slijedi praksu utemeljenu od strane prijašnjih halifa. Ova njegova nepomirljiva izjava čini najvažniji i najraniji teoretski temelj na kojem će se kasnije razvijati dvije različite fikhske škole nazvane šiijska i sunijska. Ako ideološke razlike između ove dvije škole datiraju od događaja u Saqifi, razlike u fikhskim stvarima, u najmanju ruku teoretski, moraju datirati od ‘Alijevog odbijanja da slijedi praksu dvojice prvih halifa.

 

Poznavalac ideja koje su se javljale u ljudskoj historiji rekao bi nam da treba proći znatno vrijeme dok se neka ideja ne pokaže u svom kompletnom obliku. Tako imamo da će i ideji koju je izrazio ‘Ali za vrijeme vijećanja trebati najmanje pedeset godina da se pokaže u svojoj karakterističnoj neovisnoj formi, i to za vrijeme imameta Džafera Sadika.

                   

 

Literatura:

 

1. S.H.M. Jafri, The origins and early development od Shi'a Islam

2.Et-Tabari, Ebu Džafer,  et-Ta'rih er-Resul vel-Muluk,

3.Et-Tabari, Ebu Džafer, Džami' el-Bejan fi Tefsir el-Qur'an, Kairo, 1328 pH

4.bn Hišam, Ebu Muhammed Abdul Malik, Sirat Resul Allah

5.Baladhuri, Ahmed b. Jahja b. Džabir, Ensab el-Ešraf

6.Sa’d el-Aš'ari, Firaq

7.Navbahti, Hasan b. Musa, Kitab firaq eš-šija

8.Ma'sudi, Ali b. Husejn, Murudž adh-dheheb

9.Ibn Kesir, Isma'il b. Umar, Tefsir el-Kur'an

10. Buharija, Muhammed b. Isma'il,  Džamia es-Sahih

 

Preduzeto sa stranice:

www.muslimanskizivot.org