Ehlulbejt u časnom Kur'anu

 

 

 

 

Časni Kur’an, rijec koju je Svemoguci Allah objavio Svom posljednjem i najvaznijem poslaniku Muhammedu s.a.v. je izvor svih bozanskih zakona i on daje covjecanstvu savrsen sistem zivota i kodeks lijepo definisanih etickih vrijednosti. Svaki musliman zna da je obavezan da primjenjuje kur’anska uputstva u svom svakodnevnom zivotu i da se poziva na njih kada mu je potrebna uputa. Brojni ajeti casnog Kur’ana isticu uzviseni polozaj Ehlulbejta, upucujuci i podsticuci muslimane da se drze njihovog puta. U sirem smislu, ti ajeti se mogu klasifikovati na sljedeci nacin:

1. Postoje primjeri direktnog spominjanja njihovih posebnih naziva kao sto su Ehlulbejt u ajetu o cistoci (âjetu-t-tathîr), ili el-Qurbâ u ajetu o ljubavi (âjetu-l-meveddet). Ponekad ih ajeti indirektno spominju, sto je kasnije Boziji Poslanik opsirnije objasnio svojim drugovima.

2. Kur’an je takodje zabiljezio odredjene dogadjaje koji se odnose na Ehlulbejt, naglasavajuci njihove zasluge i vrline, i njihovo rjesavanje problema predvodjenja muslimanske zajednice. Ili ih spominje kolektivno, kao sto je slucaj sa ajetom mubahala, ili osmim ajetom sure ed-Dahr, ili individualno kao sto je slucaj sa ajetom o vilajetu koji cemo sada navesti:

“Vasi zastitnici su samo Allah i Poslanik Njegov i vjernici koji ponizno molitvu obavljaju i zekat daju dok se klanjaju” (5:55).

Sada cemo detaljno prostudirati neke od mnogih ajeta koji poblize opisuju uzvisene zasluge i velicinu najblize porodice Poslanika Muhammeda.

Ajet o cistoci (tathir)

“Allah zeli da od vas, o porodico Poslanikova, grijehe odstrani i da vas potpuno ocisti” (33:33).

Gotovo svi komentatori casnog Kur’ana i Poslanikovih hadisa slazu se da se rijeci ehlulbejt, ili “clanovi Poslanikove kuce” koje je Svemoguci Allah upotrijebio u Kur’anu, odnose samo na sljedece cetiri osobe, a to su Poslanikova kcerka Fatima, njen suprug Alî i njihova dva sina, Hasan i Husejn. Poznati komentator Sujuti u svom cuvenom tefsiru Dur el-Mensur citira hadis od Taberanija koji prenosi od Umm Seleme da je Poslanik jednom prilikom rekao svojoj voljenoj kcerki Fatimi da pozove svoga supruga Alija i njihova dva sina, Hasana i Husejna. Kada su dosli, Poslanik ih je prekrio ogrtacem i stavljajuci ruku na njih rekao: “O Boze! Oni su rod Muhammedov (druga verzija navodi rijec “porodica” ar. ãl), pa obaspi Svojim blagoslovima Muhammedovu porodicu, kao sto si obasuo blagoslovima Ibrahima i njegovu porodicu, Ti si Hvaljen i Slavljen.” Umm Seleme je rekla da je ona podigla ogrtac da bi im se pridruzila, ali ga je Poslanik uzeo iz njene ruke i rekao, “Ti si (takodje) na istini.”1

Jos jedan hadis koji prenosi Umm Seleme navodi da je Poslanik bio u njenoj kuci lezeci na madracu, prekriven ogrtacem iz Hajbera kada je usla njegova voljena kcerka Fatima noseci tanjir u kojemu je bila vrsta hrane el-Hazira. Poslanik joj je rekao da pozove svog muza Alija i njihova dva sina, Hasana i Husejna. Pozvala ih je i dok su zajedno sjeli da jedu, Allah je Poslaniku objavio sljedeci ajet: “Allah zeli da od vas, o porodico Poslanikova, grijehe odstrani i da vas potpuno ocisti” (33:33). Na to ih je Poslanik sve prekrio sa svojim ogrtacem i dizuci ruke prema nebu rekao, “O, Allahu! Ovo je moja porodica i moj najblizi rod, udalji od njih necistocu i ucini ih toliko cistim da cistiji ne mogu biti.” Umm Seleme dodaje da je Poslanik tri puta ponovio ove rijeci a kada je ona podvukla glavu pod ogrtac i upitala, “Da li sam ja sa vama?” Poslanik je uz gest odbijanja rekao dva puta: “(Nisi, ali) ti si medju dobrim (osobama).” (Ovo se navodi u djelu ‘Gajetu-l-Meram’ a citira se od Abdullaha ibn Ahmeda ibn Hanbela, preko tri prenosioca citirajuci od Umm Seleme, a takodje su u ‘Tefsiru’ El-Sa’lebija, ibn Merdevaja i Hatib citirajuci od Ebi Saida Hidrija prenijeli isto ranije spomenuto znacenje sa nekim jezickim razlikama. Isto se prenosi i u djelu ‘Gajetu-l-meram,’ citat od Abdullaha ibn Ahmeda, na osnovu autoriteta njegovog oca koji je citirao od Umm Seleme.2

U mnogim prilikama Poslanik je muslimanima objasnio znacenje ovog ajeta i skrenuo im paznju na njegovu vaznost. Ebu Se’id Hudri prenosi hadis Bozijeg Poslanika koji je rekao: “Ovaj ajet je objavljen radi pet osoba: mene, Alija, Fatime, Hasana i Husejna. Allah zeli da od vas, o porodico Poslanikova, grijehe odstrani i da vas potpuno ocisti” (33:33).3

Hadis koji prenosi Aisa, supruga Bozijeg Poslanika, takodje potvrdjuje pet osoba na koje se misli u ovom ajetu. Ona kaze: “Jednom je Poslanik dosao zavijen u ogrtac od crne vune. Nakon nekog vremena, usao je Hasan i on ga je uzeo pod ogrtac, a zatim je dosao Husejn i pridruzio im se pod ogrtacem. Uskoro je njegova kcerka Fatima dosla i on je i nju uzeo pod ogrtac, a zatim je usao Alî i on je takodje uveden pod ogrtac. Kada se svih petoro skupilo pod ogrtacem, Aisa kaze da je Poslanik proucio (ajet o cistoci) kao daljnju potvrdu o casti Ehlulbejta, jer je vec bio objavljen ajet koji se odnosi na ovih petoro bezgrijesnih: “Allah zeli da od vas, o porodico Poslanikova, grijehe odstrani i da vas potpuno ocisti.”

Jos jedan poznati hadis koji se odnosi u islamskim djelima, kaze da je Poslanik nakon objavljivanja ovog ajeta, kada bi prolazio pored kuce svoje kcerke Fatime iduci u dzamiju na jutarnju molitvu, pozivao: “Na molitvu, o porodico Poslanikova, na molitvu! Allah zeli da od vas, o porodico Poslanikova, grijehe odstrani i da vas potpuno ocisti!” 

Eto kako casni Kur’an govori o Poslanikovoj porodici a.s. i jasno istice njihove licne osobine. Zbog toga njihov karakter i ponasanje moraju biti model koji muslimani treba da usvoje. Kur’ansko naglasavanje njihovog casnog statusa i uzvisene pozicije treba da podstakne muslimanske narode da slijede njihove svijetle primjere i da se nakon Poslanika pozivaju na njihovo znanje kada traze informacije i uputstva koja se ticu Bozanskih zakona i njihovih odrednica. Samo prema njima se muslimanski narod okrece u potrazi za prakticnim kriterijima islama i na njih se poziva u stvarima koje se odnose na razlike u idejama, stavovima i misljenjima. Brojni kur’anski ajeti dokazuju ove cinjenice i ne ostavljaju nikoga da sumnja u superiornosti Ehlulbejta nakon Allahovog Poslanika s.a.

Poslanikova svakodnevna jutarnja praksa zaustavljanja kod kuce njegove kcerke Fatime i oslovljavanja njene kuce sa rijecima Ehlulbejt znacila je da je on muslimanima prakticno objasnjavao ajet o cistoci. Poslanik je ukazivao muslimanskom narodu na vaznost njegove porodice, da bi je oni voljeli, slijedili i pokoravali joj se, te da bi tako bili zasticeni od lutanja. Taberani citira sljedece rijeci od Ebi Hamra koji je bio svjedok Poslanikove svakodnevne prakse: “Sest mjeseci sam redovno vidjao Allahovog Poslanika kako prilazeci vratima Alija i Fatime izgovara sljedeci ajet: ‘Allah zeli da od vas, o porodico Poslanikova, grijehe odstrani i da vas potpuno ocisti’.”

Čuveni ucenjak Fahruddin Razi, u svom poznatom komentaru ‘Et-Tefsir El-Kebir’, komentarisuci ajet ‘Naredi celjadi svojoj da obavlja molitvu i istraj u tome...’ (20:132), kaze da je nakon njegovog objavljivanja Poslanik uobicavao odlaziti do Alija i Fatime svakog jutra i pozivati ih na molitvu. To je on cinio mjesecima.” Hammad ibn Seleme, citirajuci od Alija ibn Zejda, a uz autoritet Enesa, takodje je prenio identican hadis.

Odatle je iz navedenih dokaza jasno da Poslanikova svakodnevna praksa da se zaustavi ispred kuce svoje kcerke Fatime i da se obraca njenim ukucanima sa rijecima Ehlulbejt, nije bila bez razloga. U stvari, on je objasnjavao znacenje rijeci Ehlulbejt i prakticno tumacio muslimanima ajet o cistoci i na koje se tacno osobe on odnosi.

Prije nego sto nastavimo dalje, nuzno je da otklonimo bilo kakvu sumnju koja se moze javiti u mislima nasih citalaca, a to je da ovaj ajet moze ukljucivati i supruge Bozijeg Poslanika – kako to neki pogresno tumace. Da to ne moze biti proizilazi iz nase prethodne diskusije gdje smo rekli da se ovaj ajet iskljucivo odnosi na pet osoba koje smo spomenuli, od kojih su cetiri muskarci, izuzimajuci Poslanikovu kcerku Fatimu. Pored toga, onima koji su upoznati sa arapskim jezikom jasno je iz koriscenja muskog roda u ovom ajetu da rijeci ‘ankum’ i ‘jutahhirekum’ sa znacenjem ‘od vas’ i ‘da vas ocisti’ koje Kur’an koristi, oslovljavaju osobe od kojih su vecina muskarci. Da se Allah obracao Poslanikovim suprugama, kao sto to neki krivo tumace, onda bi Kur’an, najvece remek-djelo arapskog jezika, sigurno bio upotrijebio zenski rod ‘ankunne’ i ‘jutahhirekunne’ umjesto muskog roda, jer su one u vecini. Odatle slijedi da ovaj ajet kazuje o pravim ciljevima Allahove Knjige, tj. naglasavajuci cistocu i bezgrijesnost Poslanikovog Ehlulbejta, on nastoji da izgradi zgradu muslimanskog drustva na toj cvrstoj osnovi cistoce i vrline.

 

 

2. Ajet o ljubavi (meveddet)

 

“...Reci (ljudima, o Muhammede): ‘Ne trazim za ovo (prenosenje Objave) nikakvu drugu nagradu od vas, osim ljubavi rodbinske. A umnogostrucicemo nagradu onome ko ucini dobro djelo...” (42:23).

Boziji Poslanik s.a.v. je eksplicitno rekao muslimanima da se ovaj ajet odnosi na njegov Ehlulbejt, odnosno na Alija, Fatimu, Hasana i Husejna, i trazio od njih da im se pokoravaju i nakon njega slijede ove uzorne licnosti. Komentatori, biografi i sakupljaci hadisa tvrde da je Poslanik, objasnjavajuci ovaj ajet, rekao da se rijeci ‘bliski rodjaci’ koje su ovdje upotrebljene iskljucivo odnose na njegov Ehlulbejt odnosno Alija, Fatimu, Hasana i Husejna.

Poznati ucenjak Zamahseri, u svom komentaru Kur’ana ‘Kessaf,’ kaze: “...prenosi se da su idolopoklonici sazvali skup i rekli jedni drugima: “Hoce li Muhammed traziti od nas da mu damo nagradu zbog toga sto nam propovijeda?” Tada je Allah objavio Poslaniku ovaj ajet kao odgovor.” Zamahseri dodaje: “Takodje se prenosi da je po objavljivanju spomenutog ajeta Allahov Poslanik upitan: Ko je ova bliska rodbina koju moramo voljeti? Odgovorio je: Ali, Fatima i njihova dva sina (Hasan i Husejn).” Allama Bahrani, koji se poziva na djelo ‘Musned’ imama Ahmeda ibn Hanbela, koji je kroz lanac prenosilaca i sa autoritetom Sa’ida ibn Dzubejra citirao Ibn Abbasa: “Kada su objavljene Allahove rijeci, “Reci: Ne trazim za ovo nikakvu drugu nagradu osim ljubavi rodbinske...”, Allahov Poslanik je bio upitan ko su ti bliski rodjaci prema kojima je ljubav ucinjena obaveznom za sve muslimane. Poslanik je odgovorio: ‘Ali, Fatima i njihova dva sina (Hasan i Husejn)’.” (Gajetu-l-Maram,’ komentar ovoga ajeta.)

Fahruddin Razi u svom djelu et-Tefsir el-Kebir, nakon sto je citirao naprijed navedeni hadis od Zamahserija, kaze: “Svjedocim da ‘ãl’ Muhammeda sacinjavaju oni ciji su poslovi potpuno povezani sa poslovima Poslanika... A bez sumnje, niko nije bio blizi Bozijem Poslaniku od Fatime, Alija, Hasana i Husejna. To je dobro poznata cinjenica koju prenose svi lanci prenosilaca, i oni su njegov ‘ãl’.” (Ko god je dobro upoznat sa arapskim jezikom posvjedocice da se rijec “ãl” ne moze interpretirati kao “ummet” ili “nãs” (ljudi), kako su to predlagali neki kasniji dezinformisani pisci.) Dakle, neosporna je cinjenica da se rijeci Ehlulbejt i Ãl Muhammed odnose samo na Poslanikovu najblizu porodicu, na njegovu kcerku Fatimu, zeta Alija, unuke Hasana i Husejna i nikoga vise.

Vec smo spomenuli neke primjere Poslanikove ljubavi prema njegovoj porodici. Nema sumnje da je Poslanik veoma jako volio svoje jedino prezivjelo dijete, Fatimu. Poznate Poslanikove rijeci potvrdjuju ovu cinjenicu: “Fatima je dio mene, i ko god povrijedi Fatimu, povrijedio je mene.” Fatima mu je bila toliko draga da je Poslanik s.a.v. odbio ponude mnogih bogatih Arapa koji su trazili njenu ruku, i na kraju je udao za sopstvenog rodjaka Alija Ibn Ebi Taliba, kojega je licno odgojio. U nekoliko slucajeva je Boziji Poslanik izdvojio Alijevu superiornost kao i visoki polozaj njegovih unuka, Hasana i Husejna. Hadisi takodje potvrdjuju njegovu prirodnu naklonost prema Aliju i njegovim unucima, Hasanu i Husejnu. Odatle je duznost svih onih koji tvrde da pripadaju Poslanikovom ummetu da slijede Poslanikove hadise koje se odnose na njegov Ehlulbejt. Povrh toga, Sam Allah je naredio muslimanima da to cine, kao sto se jasno vidi iz sljedecih ajeta: “Reci (ljudima, o Muhammede): ‘Ako Allaha volite, mene slijedite i vas ce Allah voljeti i grijehe vam oprostiti!’...” (3:31); “Njega (Poslanika) slijedite da biste na pravom putu bili” (7:158); “Neka se pripaze oni koji postupaju suprotno naredjenju njegovu (Poslanikovu)...” (24:63); “Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor...” (33:21).

Pored naprijed navedenih ajeta, jos jedan dokaz superiornosti Ehlulbejta nad ostalim muslimanima je i blagoslov za Poslanika i njegovu porodicu koji vjernik izgovara prilikom tesehhuda u svakom od pet dnevnih namaza: “Allahumme salli ‘ala Muhammedin ve ãli Muhammed - O Allahu, obaspi Svojim blagoslovima Muhammeda i porodicu Muhammedovu.” Imam Safija, velika licnost koja se smatra za osnivaca safijske pravne skole u islamu, u poznatom hvalospjevu koji je posvetio Ehlulbejtu nije samo naglasio da je ljubav prema njima sinonim za vjeru, nego je odlucno prekorio one koji su odricali njihovu superiornost:

O jahacu, stani na kamenitom tlu Mine,

I vikni onima koji su se zaustavili kod Hifa i onima koji se krecu.

Kada hodocasnici u zoru dodju na Minu,

Krecuci se kao talasi Eufrata koji se lome o obalu:

Ako je ljubav prema Muhammedovoj porodici rafd (krivovjerje),

Onda neka dzinni i ljudi posvjedoce da sam ja rafidija (heretik).

Muhibuddin Tabari u svojoj knjizi ‘Dahairu-l-Ukba fi Menakib Davi-l-Kurba,’ citirajuci Ibn Abbasa, Poslanikovog rodjaka i sljedbenika, kaze: “Po objavljivanju ajeta o ljubavi, ljudi su upitali Poslanika ko su bili bliski rodjaci koje je trebalo da vole. Poslanik je odgovorio: ‘Ali, Fatima, Hasan i Husejn’.” Ovo takodje prenosi Ahmed u djelu ‘El-Menakib.’ Muhibbuddin Tabari, Daha’iru-l-ukba fi menakib davi-l-kurba,’ str. 25. Ibn Munzir, Ibn Ebi Hatam, Ibd Merdevaja i Taberani u djelu ‘Mu’dzem El-Kebir’ takoe su citirali iste rijeci od Ibn Abbasa koje se odnose na ovaj ajet. Dzelaluddin Sujuti prenosi da je Poslanikov stariji unuk, imam Hasan ibn Ali rekao u jednom od svojih govora: “Ja sam iz Ehlulbejta, a ljubav prema njima je Allah ucinio obavezom svakog muslimana.” Zatim je proucio ovaj isti ajet, “Reci: Ne trazim za ovo nikakvu drugu nagradu osim ljubavi prema rodbini.”

Treba primijetiti da Kur’an ne govori o obicnim sentimentalnim vezama izmedju muslimanskih zajednica i Poslanikove kuce, nego naglasava duboku i iskrenu ljubav. Pravo iskazivanje ljubavi muslimani najbolje mogu pokazati ukoliko slijede uzvisene primjere koje su postavili clanovi Ehlulbejta, primjenjuju njihovo ucenje i uputstva u svakodnevnim postupcima i priznaju ih kao vodice nakon Bozijeg Poslanika.

Kada je ovaj ajet objavljen i kada je Poslaniku s.a.v. naredjeno da obavijesti muslimane kako on ne zeli nikakvu platu ili nagradu za prenosenje Bozanske poruke, osim ljubavi prema njegovim najblizim rodjacima, kao da je Allah zelio ukazati muslimanima da je lojalnost prema Ehlulbejtu i prihvatanje njihovog vodjstva jedini put prema njihovom napretku i razvoju na ovome svijetu i prema spasenju na buducem. Samo naglasavanje rijeci rodbina od strane Svemoguceg Allaha u casnom Kur’anu i naredba muslimanima koja iz njega slijedi je konkretan dokaz superiornosti Ehlulbejta.

Eto kako nas Kur’an na predivan nacin podstice na zahvalnost zato sto nas je Poslanik s.a.v. prosvijetlio porukom islama. Stoga je jasno iz razlicitih tefsira, rivajeta i hadisa, koje smo preuzeli od ucenjaka koji su pripadali razlicitim doktrinarnim pravcima, da je Poslanik s.a.v. bio veoma otvoren kada je tumacio ovaj blagoslovljeni ajet.

 

 

3. Ajet o proklinjanju (Mubahala)

 

“A onima koji se sa tobom o njemu budu raspravljali, posto si vec pravu istinu saznao, ti reci: ‘Hodite, pozvacemo sinove nase i sinove vase, i zene nase i zene vase, a doci cemo i mi, pa cemo se usrdno pomoliti i Allahovo prokletstvo na one koji neistinu govore prizvati’!” (3:61).

Ovaj ajet se odnosi na dogadjaj koji prenose gotovo svi historicari i komentatori; dogadjaj koji je otkrio muslimanima koliko je Poslanikovo potomstvo blisko i drago Uzvisenom Allahu. Taj dogadjaj, koji je jasno oznacio uzviseni status Ehlulbejta, poznat je u analima islamske historije kao Mubahala ili prizivanje Allahovog prokletstva na one koji neistinu govore. Historicari i komentatori su ovaj dogadjaj prenijeli na sljedeci nacin:

Delegacija se sastojala od trojice visokih arapskih hriscanskih vodja, a to su bili Abdul Mesih, politicki vodja; El Ejham, koji je bio zaduzen za agro-pastoralne poslove, te Ebu Hatam ibn Alkama, koji je bio biskup ili visoki svestenik hriscana iz Nedzrana. Boziji Poslanik s.a.v. im je iznio argumente koji pokazuju da je poslanik Isa, sin Merjemin, bio ljudsko bice i Boziji poslanik s.a.v., i da je bogohulno smatrati ga Bozijim sinom, jer je Uzviseni Allah vrlo visoko iznad svih slicnih ljudskih karakteristika. Kada je Poslanik s.a.v. opsirno i uvjerljivo objasnio problem, a hriscani i dalje uporno ostali pri svom uvjerenju da je vjerovjesnik Isa a.s. bozanstvo, Allah je objavio spomenuti ajet. Bio je to izazov hriscanima da se pomole i izazovu Allahovo prokletstvo na one koji insistiraju na neistini. (Ibn Sabag Maliki, ‘El-fusulu-l-muhimma,’ predgovor autora.)

Rano sljedeceg jutra, 24. dana mjeseca Zul Hidzdzeta, Poslanik je u skladu sa Allahovom naredbom izasao na mjesto sastanka, noseci Husejna u narucju i vodeci Hasana za ruku (sinove nase), dok ga je pratila njegova voljena kcerka Fatima (zene nase) iza koje je dosao Ali (kur’ansko “mi” je bio Poslanik i on) noseci barjak islama. Vidjevsi da je Poslanik s.a.v. bio okruzen svojom najblizom porodicom i uvjerivsi se da je rekao istinu, jer se inace ne bi usudio da sa sobom dovede najblizu rodbinu, hriscani su se uzdrzali od konfrontacije i proklinjanja i pristali da umjesto toga placaju dzizju.

Zamahseri kaze u svojoj knjizi ‘El-Kessaf’: “Kada je ovaj ajet objavljen, Poslanik je trazio od hriscana da izazovu Allahovo prokletstvo na onu stranu koja govori neistinu. Hriscani su se te noci medjusobno dogovarali, i njihov vodja Abdul Mesih iznio sljedeci stav: “Tako mi Boga, o hriscani, vi znate da je Muhammed Boziji Poslanik koji vam je donio posljednju poruku od vaseg Gospodara. Tako mi Boga, nijedan narod se nikada nije usudio da izazove Poslanika na proklinjanje a da ga nije zadesila nesreca. Ne samo da ce sami propasti, nego ce i njihovu djecu dotaci to prokletstvo.” Govoreci kako je bolje da postignu kompromis sa Poslanikom, umjesto da ga izazovu i tako propadnu, Abdul Mesih ih je savjetovao da ne pocinju neprijateljstvo i zadrze svoju vjeru, ali da se pokore Poslanikovim uslovima. “Dakle, ako istrajete (u konfrontaciji), mi cemo svi propasti. Ali, ako zelite da zadrzite svoju vjeru, treba da odbijete (obracun) i ostanete pri svome. Zato sklopite sa covjekom (Poslanikom) primirje i vratite se u svoju zemlju.”

Zamahseri nastavlja: “Sljedeceg dana, noseci Husejna u narucju, vodeci Hasana za ruku i pracen svojom kceri Fatimom iza koje je isao Alî, Poslanik je dosao na dogovoreno mjesto i culo se da je rekao (svom Ehlulbejtu): “Kada pozovem Allaha, vi recite: amin.” Kada je biskup Nedzrana vidio Poslanika i njegov Ehlulbejt, obratio se hriscanima: “O hriscani, ja vidim da su im takva lica da bi Allah (radi njih) pomjerio planine sa svojih mjesta ako bude htio. Ne prihvatajte da se s njima proklinjete, jer ako to ucinite, svi cete propasti i nece ostati hriscana na licu zemlje sve do Sudnjeg Dana.” Prihvatajuci njegov savjet, hriscani su rekli Poslaniku: “O Ebul Kasime, mi smo odlucili da ne ucestvujemo u proklinjanju. Ti zadrzi svoju religiju a mi cemo zadrzati nasu.” Poslanik im je odgovorio: “Ako odbijate (da se odrzi proklinjanje), onda se pokorite (prihvatite islam), i imacete ono sto muslimani imaju, a pridonosicete onako kako muslimani pridonose.”

Kada su hriscani rekli da nisu imali zelju da se bore protiv Arapa, predlozili su sporazum koji ce im dati slobodu da i dalje ispovijedaju svoju vjeru. Zauzvrat su pristali da placaju godisnji porez koji se sastojao od dvije hiljade odijela, od kojih su jednu hiljadu morali davati u mjesecu Saferu, a preostalu hiljadu u Redzebu, pored trideset gvozdenih oklopa. Prihvatajuci prijedlog, Poslanik je primijetio: “Tako mi Onoga koji drzi moju dusu u Svojoj ruci, smrt se bila nadvila nad narod Nedzrana (da su se usudili da prihvate izazov proklinjanja). Bili bi pretvoreni u majmune i svinje, a dolina bi izgorila u plamenu. Allah bi unistio Nedzran i njegov narod ne stedeci ni ptice na vrhovima drveca, i prije nego sto istekne godina, svi bi hriscani bili mrtvi.” Ibn Sabag Maliki, ‘El-fusulu-l-muhimma,’ predgovor autora.

Nastavljajuci svoj komentar ajeta o dogadjaju Mubahala, Zamahseri je posebno naglasio polozaj Ehlulbejta prenoseci sljedece rijeci Poslanikove supruge Aise: “On je spomenuo Ehlulbejt prije nego sto je rekao rijeci “i mi” kako bi istakao njihov polozaj i njihovu bliskost (sa Allahom), i kako bi naglasio njihovu prednost nad “nama”... Nema jaceg dokaza od ovoga o zaslugama Ehlu-l-Kisa. Termin Ehl-ul-Kisa oznacava one koji su se okupili sa Poslanikom pod njihovim ogrtacem (el-kisa) kada je objavljen ajet o cistoci. Odnosi se na Alija, Fatimu, Hasana i Husejna, kao sto smo vec ranije objasnili.To je dokaz istinitosti Poslanicke misije, jer niko, koliko god bio pristrasan, nije zabiljezio da su se oni (hriscani) usudili da prihvate izazov.” Zamahseri, ‘Et-tefsiru-l-kessaf,’ komentar sure Ali Imran, ajet br. 61. Fahruddin Razi u svom djelu ‘Et-Tefsir el-Kebir’ prenosi identicnu izjavu i, nakon sto je prenio Zamahserijeve rijeci, dodaje: “Uzmite u obzir da su svi komentatori (Kur’ana) i prenosioci (Poslanikovih hadisa) jednoglasni u pogledu autenticnosti ovog hadisa.” ‘Et-tefsiru-l-kessaf,’ komentar sure Ali Imran. Isto se tvrdi u djelu ‘Tefsir es-Sa’lebi,’ gdje se citira od Mudzahida i Kelbija.

Allama Muhammed Husejn Tabataba’i, poznati moderni komentator, u svom monumentalnom tefsiru Kur’ana pod nazivom ‘Tefsir el-Mizan,’ kometarisuci ovaj ajet, kaze da osobe u njemu nisu niko drugi do Allahov Poslanik s.a.v., Ali, Fatima, Hasan i Husejn. On dodaje: “...ovaj dogadjaj su prenijeli svi muhaddisi i zabiljezili svi sakupljaci (hadisa) u svojim zbirkama, kao na primjer Muslim u svom ‘Sahihu,’ a pored toga su ga potvrdili i historicari. Oduvijek su ga svi komentatori navodili bez ikakve primjedbe ili sumnje, ukljucujuci i tako poznate muhaddise i istoricare kao sto su Tabari, Ebul Fida, Ibn Kesir, Sujuti i drugi.”

Spominjanje Ehlubejta u ovom ajetu, u kojem ih vidimo kao jedine Poslanikove pratioce u susretu s hriscanima, opet je jasan pokazatelj njihovog uzvisenog i posebnog polozaja. ^injenica da je Allah trazio od Svog Poslanika da dovede te licnosti zajedno sa sobom do dogovorenog mjesta za proklinjanje jos je jedan dokaz njihove cistoce. Buduci da je konfrontacija bila izmedju istine i lazi, dvije direktno suprotstavljene struje, situacija je zahtijevala da vjera bude predstavljena onim najboljim, na cemu je pocivala citava gradjevina islama. Niko nije bio vrijedniji da prati Poslanika na mubahalu, od cijeg je rezultata zavisila sudbina islama, od njegovog Ehlulbejta, nosioca baklje upute i vrline. Sam Svemoguci Allah, koji ih je ranije u Kur’anu pocastio ogrtacem cistoce, jos jednom ih je ucinio zvijezdom vodiljom za sve oci dokazujuci kroz njih istinitost islama. Najmudriji je ukazivao muslimanima da se kontinuitet bozanske brige za covjecanstvo nece zavrsiti sa Pecatom vjerovjesnika, nego se nastaviti kroz njegovo bezgrijesno potomstvo. Nijedna od njihovih molitvi nece ostati neuslisena i nijedna njihova rijec nece biti utjerana u laz. ^ak i planine bi se pomjerile pomocu njihovih molitvi, kao sto su to dobro shvatili hriscani.

Sama ova cinjenica je dovoljna da se otklone posljednje preostale sumnje o ovim bezgrijesnim licnostima. Sa razilazenjem magle, polako se pojavljuje sve jasnija slika koja pokazuje da je upravo ono sto smo primili od Ehlulbejta (ucenja, misli, tefsira, hadisa, fikha itd.) onaj cisti i neiskvareni nektar islama, koji je Poslanik oporucio i koji su clanovi njegove kuce iskreno ocuvali i prenijeli muslimanima. Pomocu njih je Kur’an izazvao neprijatelje islama i razjasnio za sva vremena da oni koji im se suprotstave nisu nista drugo do lasci, koji zasluzuju da budu prokleti i kaznjeni. Treba “...Allahovo prokletstvo na one koji neistinu govore izazvati.”

Da nije bilo radi njihove besprijekorne cistoce i nepokolebljive cvrstine, Allah im nikada ne bi ukazao takvu cast, i Kur’an ne bi govorio o njima koristeci takve blistave rijeci.

Postoje neki manji lingvisticki aspekti ovoga ajeta koje bi trebalo spomenuti. Ovih cetvero (Alî, Fatima, Hasan i Husejn) vrse ulogu dodatka predikatu, a Poslanik vrsi radnju kao posesivni clan u genitivnoj vezi, kao sto se moze vidjeti kod rijeci “sinove nase,” “zene nase” i “mi.” Da Poslanik s.a.v. nije poveo Fatimu sa sobom, ljudi bi pomislili da se rijeci “zene nase” odnose na Poslanikove supruge, da se rijeci “sinove nase” odnose na Fatimu, kao Poslanikovo dijete, a da se rijec “mi” odnosi samo na njega samoga. Ali, vodeci sa sobom samo ovo cetvoro i nikoga drugoga, Poslanik s.a.v. je htio da pokaze kako je Fatima najbolji primjer za zene a Hasan i Husejn najbolji primjeri za mladice. Prema rijecima Kur’ana, koji je na pazljiv nacin upotrijebio rijec “mi” za Alija, isticuci time njegovu bliskost sa Poslanikom, rijeseno je pitanje ko je najzasluzniji da naslijedi zadnjeg Bozijeg Poslanika jednom za svagda.

 

4. Ajet o slanju blagoslova (salavata)

 

“Allah i meleki Njegovi blagosiljaju Vjerovjesnika. O vjernici, blagosiljajte ga i vi, i potpuno se pokorite!” (33:56).

Prethodni kur’anski ajeti su nam otkrili koje osobe predstavljaju Poslanikov Ehlulbejt, otkrili nam cistocu njihovog karaktera i pokazali muslimanima zasto zasluzuju da ih se voli i pokorava im se. Ovaj ajet se odnosi na salavat (blagoslov), koji musliman namjenjuje Poslaniku i njegovoj porodici za vrijeme pet dnevnih namaza. Pomocu ovog ajeta vidimo kako je muslimanima naredjeno da uz slanje salavata na Poslanika obavezno salju iste i na njegovu porodicu, Ehlulbejt. Naglasak na Poslanikovoj porodici u blagosiljanju je jos jedan znak njihovog centralnog polozaja nakon Bozijeg Poslanika.

U svom djelu ‘Tefsir el-Kebir,’ Fahruddin Razi je komentarisuci gornji ajet prenio sljedeci citat od Bozijeg Poslanika. Kada su ga neki njegovi drugovi pitali kako da ga blagosiljaju, odgovorio je: “Recite: O Allahu, blagoslovi Muhammeda i Muhammedovu porodicu onako kako Si blagoslovio Ibrahima i Ibrahimovu porodicu; posalji milost na Muhammeda i Muhammedovu porodicu onako kako Si poslao milost na Ibrahima i Ibrahimovu porodicu, Ti si Hvaljen i Slavljen!” Prije nego sto je prenio ovaj hadis, Razi je komentarisao ajet i napisao: “Po safijskoj skoli naredba znaci obavezu; dakle, blagosiljanje Poslanika s.a.v. je obavezno, makar za vrijeme tesehhuda (tj. svjedocenja za vrijeme molitve), ako ne u drugim prilikama. (Et-Tefsir El-Kebir, komentar sure Ahzab, ajet br. 56) Razi dalje nastavlja, “Ako Allah i Njegovi meleki blagosiljaju Poslanika, zasto je onda potrebno da ga mi blagosiljamo?” On sam daje odgovor, “Kada ga mi blagosiljamo, ne cinimo to zbog toga sto su blagoslovi njemu potrebni, jer on vec ima Allahove blagoslove, pa mu nisu cak potrebni ni blagoslovi meleka. Ali, kada mi to cinimo, mi time slavimo Allaha jer ti blagoslovi izrazavaju nasu zahvalnost, tako da nam se On smiluje i nagradi nas. Zbog toga je Poslanik rekao, ‘Ko god me jedanput blagoslovi, Allah ce na njega poslati deset blagoslova’.”

Nije naodmet da na ovome mjestu citiramo poznati katren imama Safije koji se odnosi na ovu temu:

“O porodico Allahovog Poslanika,

ljubav prema vama

Duznost je od Allaha, u Kur’anu objavljena.

Dovoljno je, kao najveca cast

Koja vam je ukazana,

Da ne vrijedi molitva onoga koji na vas salavat ne donosi.”

U svom djelu ‘Duru-l-Mensur,’ Sujuti citira Abdur Rezzaka, Ibn Ebi Sejba, Ahmeda ibn Hanbela Abda ibn Hamida, Buharija, Muslima, Ebu Davuda, Tirmizija, Nesaija, Ibn Madzea, Ibn Merdevaja koji svi prenose od Ka’ba ibn Udzra kako je jedan covjek rekao Poslaniku da je svima jasno kako njega treba pozdravljati, ali ljudi ne znaju kako ga treba blagosiljati. Poslanik s.a.v. je odgovorio: “Reci: O Allahu, blagoslovi Muhammeda i porodicu Muhammedovu onako kako Si blagoslovio Ibrahima i porodicu Ibrahimovu, Ti Si Hvaljen i Slavljen.” Sujuti je pored ovoga citirao osamnaest razlicitih rivajeta, sa neznatnim varijacijama koje isticu da blagosiljanje Poslanika treba da ukljucuje i njegovu porodicu. Isto su prenijeli i sakupljaci zbirki ‘Sunen’ i ‘Dzevami,’ a takodje i knjige koje citiraju rijeci jednog broja Poslanikovih drugova, kao sto su Abdullah ibn Abbas, Talha, Ebu Said Hidri, Ebu Hurejre, Ebu Mes’ud Ensari, Burejda, Ibn Mes’ud, Ka’b ibn Amra, i na kraju licno Ali ibn Ebi Talib. Slicno se prenosi od Ahmeda ibn Hanbela i Tirmizija, koji su citirali rijeci imama Hasana ibn Alija koji je prenio od Poslanika sljedeci hadis: “Skrtac je onaj koji me, kada mu se spomene moje ime, ne blagoslovi.” Fahruddin Razi, ‘Et-Tefsir El-Kebir,’ komentar ajeta El-Mubahala.

Dakle, svi pravnici se slazu da je obaveza svakog muslimana da blagosilja Muhammeda s.a. i njegovu porodicu za vrijeme tesehhuda (svjedocenja) Muhakkik Hilli, jedan od velikih siitskih pravnika koji je zivio u sedmom vijeku poslije hidzre je rekao o tesehhudu: “Obavezno je izgovoriti ga jedanput u namazu od dva rekata, a dva puta u namazima od tri ili cetiri rekata. Ako bi se jedno od njih namjerno izostavilo, namaz bi se smatrao nevazecim i neprimljenim. U svakom od tih svjedocenja, obavezno je pet stvari: sjedenje za vrijeme tesehhuda, izgovaranje dva svjedocenja, te blagosiljanje Poslanika s.a. i njegove porodice.”prilikom pet dnevnih namaza.

Analizirajuci ovaj ajet, lahko otkrivamo pravi cilj ove naredbe, a to je postovanje Muhammedove ciste porodice, od koje je Allah otklonio svaku nesavrsenost i gresku, i ucinio je cistom da cistija ne moze biti. Poslanikovo insistiranje na njegovom ‘ãlu’ je jos jedan znak muslimanima da oni nakon njega zauzimaju centralni polozaj.

Dakle, jasno je da ih Allah nije spomenuo u salavatu bez razloga. Da nije bilo njihove pravicnosti koja je kroz vrijeme uvijek nanovo potvrdjivana i da nije bilo njihovog velikodusnog karaktera kao i sveobuhvatnog znanja, Allah ne bi bio naredio muslimanima da se drze njihovog ispravnog puta i blagosiljaju ih prilikom svake molitve. Sama cinjenica da se ovaj blagoslov treba izgovarati svakoga dana, prilikom svakog namaza koji vjernik obavlja, privlaci paznju muslimana i ukazuje im na vaznost Ehlulbejta, sto bi trebalo da sluzi kao stalni podsjetnik da su upravo oni pravi nasljednici Muhammeda s.a.v. Ili, da to formulisemo jos jasnije, ko god namjerno ili nenamjrno ignorise njihov status, nema nikakvog opravdanja, zavarava samog sebe i zalutao je ne sprovodeci Allahovu naredbu.

5. Ajet o zastitnicima (vilajet)

“Vasi zastitnici su samo Allah i Poslanik Njegov i vjernici koji ponizno molitvu obavljaju i zekat daju dok se u namazu pregibaju. Onaj ko za zastitnika uzme Allaha i Poslanika Njegova i vjernike – pa, Allahova strana ce svakako pobijediti” (5:55-56).

U svom komentaru ‘El-Kessaf,’ Zamahseri je napisao sljedece rijeci: “Ovaj ajet je objavljen zbog Alija (neka Allah osvijetli njegovo lice) kada ga je prosjak zamolio (za zekat) dok je bio na pregibu u namazu, pa mu je on dao svoj prsten (dok je bio u istom polozaju). Izgleda da je prsten bio labav na njegovom malom prstu, jer nije bio s naporom skinut, sto bi ostetilo njegov namaz. Ako pitate, ‘Kako moze ajet biti objavljen zbog Alija (neka je Allah zadovoljan s njim), kada je glagol u mnozini?’ Ja kazem: glagol je u mnozini, iako je subjekat jedan covjek, jer se tako ljudi ohrabruju da slijede taj primjer i zarade slicnu nagradu, a takodje i da se privuce paznja vjernicima da budu veoma pazljivi i dobrohotni prema siromasnima, toliko da se dobrocinstvo ne odlaze do iza molitve, da se ne odlaze dok se ona ne zavrsi.” ‘Et-Tefsir El-Kessaf,’ komentar sure El-Ma’ida, ajet br. 55.

U knjizi ‘Esbabu-n-nuzul,’ Vahidi citira od Kelbija hadis koji se tice razloga objavljivanja ovog ajeta i kaze: “Posljednji dio ovog ajeta je u cast Alija ibn Ebi Taliba (neka mu se Allah smiluje) jer je on dao prsten prosjaku dok je bio u pregibu u namazu.” Vahidi: ‘Esbabu-n-nuzul,’ sura El-Ma’ida, ajet br. 55.

Pored naprijed spomenutih ucenjaka, mnogi drugi komentatori i sakupljaci Poslanikovih hadisa tvrde da je ovaj ajet objavljen u cast imama Alija.

 

6. Ajet o prenosenju (tablig)

 

“O Poslanice, kazuj ono sto ti se objavljuje od Gospodara tvoga – ako to ne ucinis, onda nisi dostavio poslanicu Njegovu – a Allah ce te od ljudi stititi...” (5:67).1

Mozda je najjasniji nagovjestaj superiornosti imama Alija nad muslimanima nakon Poslanika gore navedeni ajet. Nakon sto je stvorio ovaj veliki i predivni svijet, Svemoguci je poslao niz poslanika da vode covjecanstvo prema Bozijem blagoslovu. Posljednja i najveca veza u tom vjecnom lancu bio je Muhammed el-Mustafa s.a.v. kojemu je povjeren najrazumljiviji kodeks zakona, koji je u stanju da odgovori na potrebe covjecanstva sve do Sudnjega dana. Vise nije bilo potrebe za bilo kakvim novim poslanikom. Ali, bez obzira na to, Mudri Stvoritelj ne moze ostaviti trud covjecanstva od vise hiljada godina hirovima i kapricima nesavrsenih Arapa, koji su proveli veci dio svog zivota u idolopoklonstvu i grijehu. Zbog toga, kako bi osigurao opstanak islama i muslimana, Allah je objavio ovaj ajet, postavljajuci imama Alija kao Poslanikovog namjesnika. Historicari i prenosioci hadisa su ostavili svjedocanstva o ovom velikom dogadjaju.

Nakon sto je obavljen Oprosni hadz, dok se Pecat vjerovjesnika vracao prema Medini, odjednom se pojavio melek Dzibril, na mjestu gdje su se racvali putevi koji su vodili u razne dijelove Arabije. Primivsi Boziju naredbu, Poslanik je stao na mjestu koje se zove Gadir Hum i naredio onima koji su otisli naprijed i onima koji su zaostali iza njega da pozure do toga mjesta. Kada se na podnevnom suncu skupio veliki broj ashaba, Poslanik je rekao da je imao da im dostavi veoma vaznu poruku. Brzo su skupljena kamilja sjedla kako bi se napravio minber. Penjuci se na njega, Poslanik je odrzao govor trazeci od ljudi da posvjedoce da je on vjerno izvrsio poslanicki zadatak koji mu je povjerio Svemoguci Allah. Skupina je jednoglasno uzviknula: “Svjedocimo, o Allahov Poslanice!” On je upitao, “Zar ja nemam veci autoritet nad vama od vas samih?,” na sta su oni odgovorili da Allah i Njegov Poslanik znaju bolje. Tada je on rekao: “O ljudi, Allah je moj Gospodar (mevla) a ja sam gospodar (mevla) vjernika.” (Hakim Hasakani u djelu ‘Sevahidu-t-tenzil,’ I tom, str. 191; Ibn Kesir, V tom, str. 209.)

Tada se Muhammed s.a.v. sagnuo i podigao ruku Alija ibn Ebi Taliba pokazujuci ga velikoj skupini i izgovarajuci cuvene rijeci, koje su garantovale nastavljanje Bozanske upute: “Kome god sam ja gospodar (mevla), ovaj Ali mu je gospodar (mevla)...”1 Tako je on proglasio ove rijeci prije nego sto je sisao sa minbera i osjetio olaksanje sto je ispunio veliki zadatak koji ce zastititi muslimane od skretanja sa pravog puta. Veliki broj muslimana se sjatio oko Alija ibn Ebi Taliba da mu cestita. Prema poznatim ucenjacima kao sto su Zamahseri i Nesai, prvi covjek koji je cestitao imamu Aliju bio je Umar ibn El-Hattab, koji je kasnije postao drugi halifa.

Dzibril je ponovo dosao sa novom objavom, koja je pokazivala da je Svemoguci Allah bio zadovoljan sa Svojim Poslanikom jer je odlicno izvrsio veliku finalnu misiju covjecanstvu: “...Sada Sam vam vjeru vasu usavrsio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan Sam da vam islam bude vjera...” (5:3).

Ovim se osiguralo nastavljanje Bozanskog vodjenja i uputstva. Posto je Poslanike postavljao Sam Allah, to je moralo vaziti i za nasljednike i povjerioce Poslanika, pogotovo u slucaju islama, posljednje Bozije poruke ljudskom rodu. Ucenjaci i historicari su potvrdili da se dogadjaj na mjestu Gadir Hum zaista desio, a pored toga i zbirke hadisa svjedoce da je u mnogim prilikama Poslanik naglasio superiornost svog rodjaka nad svim muslimanima.2

7. Sura Insan (Dahr)

“...Oni su zavjet ispunjavali i plasili se Dana cija ce kob svuda prisutna biti, i hranu su davali – mada su je i sami zeljeli – siromahu i sirocetu i suznju. ‘Mi vas samo za Allahovu ljubav hranimo, od vas ni priznanja ni zahvalnosti ne trazimo! Mi se Gospodara naseg bojimo, onoga Dana kada ce lica smrknuta i namrgodjena biti.’ I njih ce Allah strahote toga Dana sacuvati i blazenstvo i radost im darovati...” (76:7-11).

Ovi ajeti casnog Kur’ana govore o Ehlulbejtu, velicajuci njihovu nesebicnost i poboznost. Istorijski dogadjaj na koji se ovi blagoslovljeni ajeti odnose je slucaj kada su Ali, Fatima i njihova dva sina, Hasan i Husejn, neprekidno postili tri dana,a svakoga dana u vrijeme kada je trebalo prekinuti post, neka osoba kojoj je potrebna hrana bi se pojavila, kako to objasnjava osmi ajet, a Poslanikova porodica bi je sa radoscu nahranila, dok su sami nocima ostajali bez hrane. Allah je bio toliko zadovoljan velikodusnoscu Poslanikovih ukucana da je njihova djela pretocio u ajete casnog Kur’ana kako bi posluzili kao uputstvo muslimanima.

Komentarisuci ove ajete u svom djelu ‘Kessaf,’ Zamahseri prenosi od Abdullaha ibn Abbasa da su se jednom Hasan i Husejn razboljeli, pa je Poslanik zajedno sa nekim od svojih ashaba posjetio svoje bolesne unuke. On je predlozio da se Ali zavjetuje Allahu za zdravlje svojih sinova. Prihvatajuci Poslanikov prijedlog, Ali, Fatima i njihova sluzavka Fida su se zavjetovali da ce postiti tri dana zaredom ako djecaci ozdrave. Kasnije su se Hasan i Husejn oporavili i zapoceli da poste sa svojim roditeljima i sluzavkom kako bi ispunili zavjet. Hazreti Ali je od Sam’una, Jevreja iz Hajbera, posudio tri mjerice jecma. Fatima je samljela jednu mjericu i od dobijenog brasna ispekla pet vekni hljeba, svakome po jednu, i postavila trpezu prije nego sto je trebalo prekinuti post. U tom trenutku se neki prosjak zaustavio ispred njihovih vrata i rekao: “Es-selamu alejkum, o porodico Muhammeda s.a. Ja sam jedan od najsiromasnijih muslimana, pa me nahranite, nahranio vas Allah hranom iz dzenneta!” Tada su mu oni sa radoscu dali svu hranu i krenuli na pocinak te noci, ne okusivsi nista osim vode. Ponovo su postili sljedeceg dana, a u sumrak, kada su postavili hljeb ispred sebe da prekinu post, neko siroce je pokucalo na vrata trazeci hranu i oni su ga sa radoscu nahranili, ne okusivsi nista vec drugi dan. Treceg dana posta, kada se priblizilo vrijeme iftara i kada je hrana iznesena, odjednom se pojavio (ratni) zarobljenik i ponovila se ista prica, noc bez ijednog komadica hrane. Zamahseri nastavlja da je u cik zore Ali dosao do Poslanikove kuce drzeci Hasana i Husejna za ruke. Kada je Poslanik vidio njihove blijede izraze lica i primijetio da drhte od gladi, izrazio je cudjenje i smjesta ih otpratio do njihove kuce. Kada je u nju usao, bio je sokiran kada je vidio svoju kcerku Fatimu kako sjedi na serdzadi za namaz, upalih ociju i stomaka zalijepljenog za ledja. Tada je melek Dzibril objavio ovu suru uz rijeci: ‘O Muhammede, Allah ti cestita zbog (zrtvovanja) tvojih ukucana.’ Tada je izgovorio suru.” (El-Kessaf,’ komentar sure El-Insan.’ Fahruddin Razi navodi isti hadis u svom djelu ‘Et-Tefsir El-Kebir,’ citirajuci iz ‘El-Kessafa.’ Vahidi je takodje naveo identican hadis.)

Jos jedan poznati ucenjak, Sejh Fadl ibn Hasan Tabarsi, u svom tefsiru ‘Medzme’u-l-Bejan,’ nakon sto je naveo isti hadis, dodaje: “Ali ibn Ibrahim prenosi od svog oca, koji citira imama Dza’fera es-Sadika, uz autoritet Abdullaha ibn Mejmuna, da je Fatima imala (nesto) jecma od kojega je napravljena kasa i postavljena pred njih (da prekinu post). U tom trenutku je dosao prosjak i rekao, ‘ja sam siromasan covjek, neka vam se Allah smiluje.’ Hazreti Ali je ustao i dao mu jednu trecinu hrane. Onda je doslo siroce i reklo, ‘ja sam siroce, neka vam se Allah smiluje.’ Ali je ustao i dao mu drugu trecinu (hrane). Onda je dosao (ratni) zarobljenik i rekao, ‘neka vam se Allah smiluje.’ Ali mu je dao preostalu trecinu, a da oni, Ehlulbejt, nisu nista okusili i ostali su bez hrane. Tada je Uzviseni Allah objavio spomenute ajete. Jasno je da je ova sura objavljena u Medini, a kako svjedoci uvazeni naucnik Ebu Hamza Samali, cijela sura je objavljena u cast Alija i Fatime.”

 

 

8. Ostali ajeti iz casnog Kur’ana

 

Na prethodnim stranicama smo objasnjavali neke ajete casnog Kur’ana koji isticu Ehlulbejt. Pored toga, postoje mnogi drugi ajeti u Allahovoj Knjizi, koji se posebno odnose na imama Alija i na ostale clanove ove blagoslovene skupine. Sjajnoj licnosti Alija ibn Ebi Taliba nije potrebno predstavljanje ni za muslimane ni za one koji imaju makar povrsno znanje o Islamu. Hazreti Ali nije samo bio Poslanikov bliski rodjak, nego ga je Muhammed licno odgojio. Prije pocetka Muhammedovog (s.a.v.) poslanstva, u Meki je vladala velika glada. Posto je Ebu Talib imao veliku porodicu a male izvore prihoda, Poslanik se ponudio da uzme Alija pod svoju zastitu i odgoji ga, kako bi olaksao breme koje je pritiskalo njegovog amidzu. Ali je, dakle, odrastao pod Poslanikovom zastitom, sticuci njegove osobine i ponasanje, iskreno vjerujuci u Bozansku misiju svog rodjaka i zastitnika, cak i kada je imao samo deset godina. Izrastajuci u mladica, Ali je pokazao svoje superiorne sposobnosti kao hrabri ratnik u mnogim bitkama protiv idolopoklonika, i ubrzo mu je povjerena duznost nosenja Poslanikovog barjaka. Hazreti Ali je za islam gotovo potpuno sam dobio bitke na Bedru, Uhudu, Hendeku, Hajberu i Hunejnu. Historija je za buduce generacije sacuvala hvalu kojom je Poslanik obasuo vrijednosti svog mladog rodjaka rijecima koje nastavljaju da krase stranice istorije kao vjecne medalje i inspirisu covjecanstvo sa najvecim primjerima strpljenja i pozrtvovanja. Ali, Poslanik nije bio jedini koji je hvalio Alija, jer je cak i Uzviseni Allah objavio ajete koji isticu Alijeve vrline, velikodusnost i hrabrost, a iznad svega, proglasenjem njegovog hilafeta, Svemoguci je upotpunio vjeru islam. Kur’an govori o Alijevom strpljenju, njegovoj velicini spram neprijatelja, njegovoj hrabrosti itd. Ovdje cemo kao primjere navesti neke od ajeta iz Allahove Knjige.

 Svemoguci Allah kaze: “...Tvoje je da opominjes, a svaki narod je imao onoga ko ga je na pravi put upucivao” (13:7). Prenosi se da je Poslanik s.a.v., kada je objavljen ovaj ajet, stavio ruku na svoje grudi i rekao: “Ja sam onaj koji opominje, a svaki narod ima svog vodica.” Onda je, pokazujuci na Imama Alija a.s. rekao: “Ti si vodic, Ali, i uz tvoju pomoc ce vjernici biti upucivani nakon mene.”

 

 Svemoguci Allah kaze: “Zar je vjernik isto sto i grijesnik? Oni nisu isti)” (32:18). Pouzdane knjige navode da je vjernik u ovom ajetu Ali, a Velid ibn Ukba grijesnik.

 

 Svemoguci Allah kaze: “Zar onaj ko ima jasan znak od Gospodara njegova, i cita ga svjedok od njega, i prije njega Musaova knjiga, kao vodja i milost … (11:17). Sujuti u djelu ‘Duru-l-mensur,’ Fahruddin Razi u djelu ‘Et-Tefsiru-l-Kebir’ i Muttaki El-Hindi u djelu ‘Kenzu-l-’ummal,’ I tom, str. 251, prenose: “Rijeci ‘onaj ko ima jasan znak’ oznacavaju Poslanika Muhammeda s.a.v. dok rijeci ‘svjedok od njega’ oznacavaju hazreti Alija.”

 Svemoguci Allah kaze: “...Allah je zastitnik njegov, i Dzibril, i cestiti (covjek) od vjernika...” (66:4). Vodeci ucenjaci se jednoglasno slazu da se rijeci ‘cestiti (covjek) od vjernika’ ne odnose ni na koga drugoga do na Alija ibn Ebi Taliba.

Uzviseni Allah kaze: “...i da to od zaborava sacuva uho koje pamti” (69:12). Nakon sto je izgovorio ovaj ajet, Poslanik s.a.v. se okrenuo prema hazreti Aliju i rekao: “Zamolio sam Allaha da to bude tvoje uho.” Kasnije je hazreti Ali rekao: “Nikada nisam zaboravio nista sto sam cuo od Allahovog Poslanika.” Ovo tvrdi Ibn Dzerir Tabari u svom komentaru ovoga ajeta. Takodje i Zamahseri u djelu ‘Kessaf,’ Hejsemi u djelu ‘Medzme’,’ Sujuti u djelu ‘Duru-l-mensur,’ ‘Kenzu-l-’ummal,’ VI tom, str. 408, i Vahidi u djelu ‘Esbabu-n-nuzul.’U djelu ‘Esbabu-n-nuzul’ (Razlozi objavljivanja), Vahidi citira broj prenosioca i sa autoritetom Burejde kaze o ovom ajetu: “Allahov Poslanik je rekao Aliju: ‘Allah mi je naredio da te priblizim a da te ne udaljavam, i da te poducim tako da ti to ucenje sacuvas, jer je Allah obecao da ce dozvoliti da ga ti sacuvas.’ Tada je objavljen ajet, ‘...i da to od zaborava sacuva uho koje pamti’.”

 Allah kaze: “One koji su vjerovali i dobra djela cinili, Milostivi ce sigurno voljenim uciniti” (19:96). Jednom je Poslanik s.a.v. rekao Aliju: “O Ali, reci: ‘O Allahu, daj mi Tvoj zavjet i postavi ljubav prema meni u grudi vjernika’.” Onda je receni ajet objavljen u cast Alija.1

ªAllah kaze: “A oni koji vjeruju i cine dobra djela – oni su, zbilja, najbolja stvorenja” (98:7). Kada je objavljen ovaj ajet, Allahov Poslanik s.a. je rekao: “O Ali, to ste ti i tvoji sljedbenici (ar. siiti).” Prenosi Ibn Dzerir Tabari u djelu ‘Tefsir.’ Sujuti u djelu ‘Duru-l-mensur’ dodaje da, kada god bi Ali dosao kod Poslanikovih drugova, oni bi govorili, “dosao je najbolji od ljudi.”2

Allah kaze: “Zar smatrate da je onaj koji hodocasnike vodom napaja i koji vodi brigu o Svetom hramu ravan onome koji u Allaha i u onaj svijet vjeruje i koji se na Allahovom putu bori? Nisu oni jednaki pred Allahom. A Allah nece ukazati na pravi put onima koji sami sebi nepravdu cine” (9:19). Vodeci islamski naucnici kao sto su Tabari, Fahruddin Razi, Sujuti, Nejsaburi itd. tvrde u svojim komentarima ovog ajeta da su se jednom Abbas ibn Abdul Muttalib i Talha ibn Sejba ponosno hvalili pred Alijem ibn Ebi Talibom o njihovim duznostima; o opskrbljivanju hodocasnika vodom i cuvanju kljuceva Kabe. Hazreti Ali im je odgovorio da je on obavljao molitvu okrenut prema Kabi sest mjeseci prije nego sto je iko drugi (osim Poslanika) ikad klanjao i da nije nikada prestao da se bori na Allahovom putu. Tada je Poslaniku objavljen ovaj ajet kao dokaz Alijeve.