Ali, Ali, (zašto) samo Ali!(?)

 

“Zašto od svih Poslanikovih ashaba ističete samo hazreti Aliju, zašto mu dajete previše prednost i zar ne pretjerujete?”

Kritičar

 

Kada govorimo o drugim poštovanim ashabima ne stavljamo ih na nivo Alija, a kada govorimo o njemu ne spuštamo ga na nivo drugih ashaba. To je dio naše vjere islama.

Pretjerujemo li u tome? 

Ne! Evo zašto: Činjenica da je Božiji Poslanik s.a.v. bio optuživan za isti “grijeh”. Mnogima nije bilo pravo kada im je Poslanik s.a.v. naredio da zatvore izlaze iz svojih kuće u džamiju, pa su to prokomentarisali kako Poslanik s.a.v. daje bezrazložno previše prednosti tom mladiću. On se morao braniti i reći im da je to bilo Allahovo a ne njegovo naređenje. (“Naređenje da se vrata zatvore nisam izdao svojevoljno. To je Allah naredio, a meni nije preostalo ništa drugo nego da ga prenesem." )

 

Posebnost odnosa između Muhammeda s.a.v. i Alija a.s. pokazala se one iste godine kada je Poslaniku s.a.v. bilo naređeno: “Opominji rodbinu svoju najbližu!” (K. 26:214)

Sakupio je familiju Hašim i zatražio od njih da mu povjeruju. Niko mu se ne odazva osim trinaestogodišnjeg Alija. “Ovaj dječak je moj brat, pomoćnik i nasljednik među vama. Slušajte ga i slijedite ga!” Stariji su se između sobom pogledavali: “Slušati dijete!? Šta se dešava s Muhammedom (s.a.v.)?” Zvučalo im je nevjerovatno i uvrijedljivo. “Eto, Ebu Talibe, Muhammed ti naređuje da slijediš i slušaš vlastitog sina!”, podsmješljivo su komentarisali. Takav odnos tj. podmijeh, dvoumica i negodovanje svaki put kada bi Poslanik s.a.v. istakao hazreti Alija i tražio od drugih da se prema njemu odnose kao što se on sam odnosio.     

 

Posmatrajući Poslanikov odnos prema Aliju mnogi su mislili da je to čisto ljudska strana Poslanikove ličnosti i da je Ali, na neki način, bio njegova slabost. Vjerovali su da njegova velika privrženosti i pokazana pažnja prema tom mladiću nemaju ništa sa vjerom. On ga je othranio i odgojio, i kako nije imao sina, bilo je sasvim normalno da Ali zauzme posebeno mjesto u Muhammedovom srcu. Iznosili su primjedbe i prigovarali za pokazanu “slabost” koja nije pristajala nije pristajalo “Božijem poslaniku da bude preosjećajan, i da priklanja pažnju i daje prednost nekim osobama, pa makar to bili njegovi najbliži.” Ovo su mu prigovarali oni koji su prihvatali njegovo poslanstvo, i sve što je donio, trpili su, morali su da se savladaju i trpe. Kada je Poslanik s..a.v. otišao njihove namjere su se pokazala, izašle da vidjelo. 

 

Nekoliko primjera potvrđenih časnim Kuranom:

 “O božiji Poslaniče! griješiš u pretjeranoj ljubavi prema Aliju.” “dobronamjerno” su mu prigovarali. Branio ga je sam Kuran:

“Tako mi zvijezde kada zalazi, vaš drug (Poslanik s.a.v.) nije pogriješio i nije zalutao! On ne govori po hiru svome – to je samo objava koja mu se obznanjuje.” (K.53:1-4)

(Zbog toga vjerujemo da je sve ono što je Poslanik s.a.v. govorio o Aliju došlo od Allaha.)

 

“On je zaluđen tim mladićem! Ne vidi nikog drugog osim njega,” između sebe su govorili. Opet ga je branio Kuran:

“Tako mi kalema i onoga što oni pišu, ti nisi, milošću Gospodara svoga, lud. Ti ćeš sigurno nagradu neprekidnu dobiti, jer ti si zaista, najljepše ćudi i ti ćeš vidjeti, a i oni će vidjeti, ko je od vas lud.” (K. 68: 1-2)

 

Od svih ashaba Poslanik s.a.v. je imao najviše povjerenje u hazreti Alija[1]. Slušao je njegove savjete i oslanjao se na njegovo mišljenje toliko da su ga optužili da je “uho” koje sve prihvata što čuje od njega. O tome bi objavljeno:

“Ima ih koji vrijeđaju Poslanika govoreći: On je “uho” (vjeruje sve što od njega čuje)! Reci: On je “uho” za ono što je dobro. On vjeruje u Allaha i ima vjeru u vjernike…” (K. 9:61)

 

Poslanik s.a.v. se s njima lijepo ophodio, nije ih proganjao niti ih je poimenice javno prozivao. Govorio im je da ako žele da imaju pravu vjeru neka se ugledaju na Alija i njegove drugove. O tome bi objavljeno:

“Kada im se kaže: Vjerujte kao što pravi ljudi vjeruju! – oni odgovoraju: Zar da vjerujemo kao što budale vjeruju? – A uistinu, oni su budale, samo ne znaju.” (K. 2:13)

 

Bila je činjenica da oni Alija nisu cijenili i ružnim imenima su ga nazivali. Gledali su da ga ismiju i ponize. “]elavi[2] i prijatelji njegovi su zalutali!”, govorili su namigujući jedni drugima. O tome bi objavljeno:

“Grešnici se smiju onima koji vjeruju. Kada pored njih prolaze, jedni drugima namiguju, a kada se porodicima svojim vraćaju, šale zbijajući vraćaju se. Kada ih vide, onda govore: Ovi su doista zalutali.” (K.83:29-32)

 

Ali, najveći šok doživješe kada im bi dato do znanja da tog istog Alija, kojeg su ismijavali i kojem nisu pridavali važnost, Poslanik s.a.v. želi postaviti za njihovog vladara poslije njega s.a.v.. O tome bi objavljeno:

“Pitaju te: Da li je to istina? Reci: Jest, Gospodara mi moga, zaista je istina i vi to nećete moći spriječiti.” (K. 10:53)

 

Poslanik s.a.v. primjetiviši ogromni otpor i vidjeviši odbijanje i nevjericu na njihovim licima, nije previše naglašavo niti ih je nagonio da prihvate jer “U vjeri nema prisile (K.2:256) Samo određenim ljudima je o tome govorio i nije krio od onih za koje je znao to ne prihvataju.

 

Među njegovim najbližim ashabima postojali su oni koji su mislili da znaju ko je podesniji za vladara muslimana. Oni su bili uvjereni da Poslanik s.a.v. neće silom nametnuti svoj izbor. To su bili oni koji su prihvatili vjerovanje u Allaha, Muhammedovo poslanstvo, Sudnji dan, koji su prihvatili klanjanje, post, hadž i davanje zekata i stekli visok ugled svojom druženjem s Božijim Poslanikom. Mislili su da Alijev hilafet neće biti potvrđen objavom, ali kao grom iz vedra neba im dođe.

“O Poslaniče, kazuj ono što ti se od objavljuje od Gospodara tvoga. Ako to ne učiniš kao da nisi ni dostavio poslanicu Njegovu, a Allah će te od ljudi štiti. Allah zaista neće ukazati na pravi put narodu koji neće da vjeruje.” (K.5:57)

I Poslanik s.a.v. kaza: “Onome kome sam ja bio gospodar, ovaj Ali će mu biti gospodar... Proklet, proklet, proklet je onaj koji me u ovom ne posluša.”

 

Mada će mnogima će zvučati nevjerovatno, većina ashaba ga nije poslušala u ovome. Da li su oni zaista bili takvi? Muavija b. Ebu Sufijan i njegova klika su radili svim snagama da uvjere muslimane da su svi ashabi bili idealni i bez grešaka, i da čak proglase sve one koji ne vjeruju u to nevjernicima. 

 

Ali, činjenica je bila da većina ashaba nije slušala ni neke kuranske naredbe.  Evo dokaza: Kada je bilo objavljeno: “O vjernici, kad hoćete da se s Poslanikom posavjetujete, prije savjetovanja milostinju udjelite. To je za vas bolje i čistije.“ (K.58:12) Da li je ovo kuransko naređenje bilo poslušano?  Na naše zaprepaštenje nije, čak i ako je ono bilo “bolje i čistije”. Niko osim hazreti Alija nije poslušao ovo naređenje. On je bio razmijenio dinar za deset dirhema koje je davao u milostinju prije dolaska Poslaniku s.a.v. na razgovor. Ostali su bili kritikovani riječima: “Zar vas je strah da prije savjetovanja svoga milostinju udjelite? Pa kako to niste uradili, neka vam Allah oprosti, (nastavite) obavljajte molitvu i zekat dajite, i budite poslušni Allahu i Njegovom Poslaniku! Allah je obaviješten o onome što radite.” (K. 57:13)

 

“To ne može biti od Allaha, to govori iz njegove prevelike vezanosti za tog mladića”, govorili su. Jedan dođe i reče: “O Muhammede, naredio si nam da klanjamo, i mi smo klanjali; naredio si nam da postimo, i mi smo postili; naredio si nam da zekjat dajemo i mi ga dajemo. Sada hoćeš da nam za vladara postaviš sina svog amidže. Reci, da li je to od Allaha ili je to od tebe?”

“Tako mi Allaha, i to je od Njega”, Poslanik s.a.v. mu odgovori.

Onda ovaj podignu ruke u dovu i reče: “Bože, ako je to istina onda spusti s neba kamenje na mene!” O tome bi objavljeno:

“A kada rekoše: Bože, ako je ovo zbilja istina od Tebe, Ti spusti na nas kamenje s neba kao kišu ili nam pošalji patnju nesnosnu!” (K.8:32)

Tražitelj je dobio ono što je tražio. Kamen mu pade tačno na glavu i ubi ga na mjestu. O tome bi objavljeno:

“Tražitelj je zatražio kaznu padajuću, … “ (K.70:1)

 

 

Literatura:

Ali (a.s.) fil Kuran, Sejjid Sadik Širazi;

 

[1] Protivnici su željeli sakriti ovu činjenicu time što su u hadisima vezanim za ovaj predmet Alija zamjenjivali sa Ebu Bekrom

[2] Hazreti Ali nije imao kose na tjemenu.