ŠESTI IMAM, DŽAFER SADIK, s.a |
Šesti ehlilbejtski imam zvao se Džafer, a poznat je i kao Ebu Abdullah i Sadik. Njegov poštovani otac bio je Imam Bakir. Majka mu se zvala Ummi Ferah. Rođen je 17. Rebiul-evvela 83. h.g. u Medini, a umro je u 148. h.g., u svojoj 65. godini života. Sahranjen je uz mezar svoga oca, na poznatom groblju Bakije. Razdoblje njegovog imameta, koji je preuzeo 114. h.g., poklapa se sa krajem emevijske vlasti, koja je okončana 132. h.g., odnosno početkom abasidske vlasti, koja započinje s navedenom godinom. Imamu Sadiku su bili savremenici sljedeće emevijske halife:
Kad je o abasidskim halifama riječ, njegovi savremenici bili su Abdullah ibn Muhammed, poznat kao Sefah (132-137. h.g.) i Ebu Džafer, poznat kao Mensur Devaniki (137-158. h.g.).
O učenjačkoj veličini Imama Sadika, mir neka je s njim, postoji mnoštvo svjedočanstava, i u tom pogledu nema nikakvih razilaženja među muslimanskim naučnicima. Fukaha (učenjaci fikha) i veliki znanstvenici ponizno su obarali glave pred Imamovom naučnom veličinom i prihvatali su njegovo prvenstvo u znanju. Ebu Hanifa, znameniti utemeljitelj hanefijskog mezheba, govorio je:
„Nisam susreo nikog učenijeg od Džafera ibn Muhammeda!“
(Šemsuddin Muhammed Zehebi, Tezkiratul-hifaz, Bejrut, sv. 1, str. 166)
On nam također prenosi:
„Kada je halifa Mensur Devaniki jednom pozvao Džafera ibn Muhammeda k sebi, reče mi: 'Ljudi su privrženi Džaferu ibn Muhammedu. Zato pripremi neka teška pravna pitanja koja ćemo mu postaviti, pa da on ne bude u mogućnosti na njih odgovoriti!' Pripremio sam, tako, četrdeset teških pitanja. Jednoga dana Mensur me pozva u Hiru u svoj dvor. Kada pristupih skupu, vidjeh da Džafer ibn Muhammed sjedi s Mensurove desne strane. Kada ga pogledah, njegovo dostojanstvo i veličina ostaviše na mene dojam kakav nikada nisam osjetio pri pogledu na Mensura. Mensur mu se onda obrati: 'Ovo je Ebu Hanifa', a on odgovori: 'Da, poznajem ga.' Onda mi Mensur reče: 'O Ebu Hanifa, raspravi svoja pitanja sa Ebu Abdullahom!' Tada počeh postavljati pitanja. Šta god da bih upitao, odgovorio bi mi: 'Vi u vezi s tim kažete ovako, Medinjani kažu onako, a mi smatramo sljedeće...' U pogledu nekih pitanja složio se s nama, u pogledu nekih se složio s Medinjanima, a u pogledu nekih pitanja razilazio se s oba stava. Tako mu postavih četrdeset pitanja i dobih odgovor na svako!“ Nakon ovog događaja, Ebu Hanifa bi prstom pokazivao na Imama Sadika, mir neka je na nj, govoreći: „Najučeniji među ljudima i najobavješteniji o razilaženjima u pogledu fetvi i fikhskih pitanja.“
(Medžlisi, Muhammed Bakir, Biharul-anvar, Darul-kutubil-islamijje, Teheran, sv. 47, str. 217; Hajdar, Asad, Al-Imam Sadik vel-mezhebul-arb’ae, Darul-kitabil-‘arabi, Bejrut 1390, sv. 4, str. 335)
Malik, utemeljitelj malikijskog mezheba, kazuje:
„Dok sam neko vrijeme redovno posjećivao Džafera ibn Muhammeda uvijek bih ga zaticao u jednom od tri stanja: ili je klanjao, ili je postio, ili je učio Kur'an. Nikad ga nisam vidio da je počeo prenositi hadis, a da nije prije toga uzeo abdest.''
(Ibn Hadžer ’Askalani, Al-Isabeti fi temjizis-sahabe, Bejrut, Darul-ihjait-turasil-’arabi, 1328, sv. 1, str. 88)
Također, Malik je rekao:
''Oči nisu vidjele, uši nisu čule, niti je srce zapamtilo nekog ko bi po pobožnosti i skrušenosti bio bolji od Džafera ibn Muhammeda!“
(Hajdar, Asad, Al-Imam Sadik vel-mezhebul-arb’ae, Darul-kitabil-‘arabi, Bejrut 1390, sv. 1, str. 53)
Šejh Mufid piše:
„Od Imama je preneseno toliko znanja da su ljudi pričali samo o njemu i nije bilo mjesta u kojem se za njega nije znalo. Ni od kog iz njegove porodice nije preneseno toliko znanja i nauke koliko je preneseno od njega.“
(Šejh Mufid, Al-Iršad, Kom, Mektebetu basireti, str. 270)
Ibn Hadžer Hejtemi piše:
„Od njega je preneseno toliko znanja da su ljudi pričali samo o njemu i glas o njemu je posvuda stigao. Najveći prvaci fikha i hadisa, poput Jahje ibn Saida, Ibn Džeriha, Malika, Sufjana Sevrija, Sufjana ibn Ujina, Ebu Hanife, Šu'be i Ejuba Sidžestanija, prenosili su predaje od njega.“ Ebu Bahr Džahiz, jedan od poznatih učenjaka iz 3. hidžretskog stoljeća, svjedoči: „Džafer ibn Muhammed je bio onaj čija učenost i znanje su ispunili svijet. Kaže se da su njegovi učenici bili i Ebu Hanifa i Sufjan Sevri, a učeništvo ove dvojice kod njega dovoljan je dokaz njegove veličine.“
(Hajdar, Asad, Al-Imam Sadik vel-mezhebul-arb’ae, Darul-kitabil-‘arabi, Bejrut 1390, sv. 1, str. 55)
Sejjid Amir Ali, ukazujući na vjerske skupine i filozofske škole za vremena vladavine Emevija, piše:
„Fetve i vjerska mišljenja samo su kod velikana i izuzetnih ličnosti iz Fatiminog potomstva imale filozofsku aromu. Napredak nauke u to vrijeme potakao je duh rasprave i tragalaštva, tako da je svuda postalo uobičajeno voditi skupne filozofske rasprave. Vrijedno je napomenuti da su predvodnici ovog intelektualnog pokreta bili pripadnici naučne škole koja je cvjetala u Medini.
Ovu školu osnovao je čukununuk Alija ibn Ebu Taliba, poznat kao Imam Džafer ili po nadimku Sadik. On bijaše zauzeti istraživač i veliki mislilac, koji je odlično bio upoznat sa znanostima onoga vremena. On je u islamu osnovao prve filozofske škole. Njegovim predavanjima nisu prisustvovali samo oni koji će kasnije utemeljiti fikhske mezhebe, nego i filozofi i ljubitelji filozofije iz svih krajeva tadašnjeg svijeta.
Hasan Basri, utemeljitelj basranske filozofske škole, i Vasil ibn Ata', osnivač mutezilitske sljedbe, bili su njegovi učenici i gasili svoju žeđ sa vrela njegove učenosti.“ Čuveni historičar Ibn Halakan piše: „On je jedan od dvanaestorice imama mezheba imamija i jedan od velikana Poslanikove porodice. Zbog svoje ispravnosti i iskrenog govora prozvan je Sadik. Njegova vrlina i veličina isuviše je poznata stvar da bi je trebalo dodatno objašnjavati. Ebu Musa Džabir ibn Hajan bio je njegov učenik. A Džabir je pisac obimne knjige od hiljadu listova, koja je sadržavala učenja Džafera Sadika kroz pet stotina rasprava.“
Razdoblje Imama Sadika, mir neka je s njim, razlikovalo se od vremena svih drugih Imama. Nijedan od njih nije živio u takvim društvenim i kulturnim uvjetima kakvi su vladali u vrijeme ovog Imama. Naime, to vrijeme je, u političkom pogledu, bilo razdoblje poljuljanosti i slabljenja emevijske vlasti i snaženja Abasida, te su ove dvije skupine neko vrijeme vodile ogorčenu borbu. Promidžba i politička borba Abasida započinje u vrijeme Hišama ibn Abdul-Melika, a 129. h.g. ulazi u dionicu oružane borbe i vojnih pohoda, što će 132. h.g. biti okončano pobjedom Abasida. Budući da su Emevije u to vrijeme bile zabavljene brojnim političkim teškoćama, nisu bili u prilici da, kao nekad, vrše pritisak i guše djelovanje imama i njihovih sljedbenika, kao što je to, naprimjer, bilo u vrijeme Imama Sedžada.
Što se pak Abasida tiče, budući da su oni prije nego su stekli vlast nastupali pod sloganom podrške Poslanikovoj porodici i osvete za njihovu krv, ni oni nisu tada vršili nikakav pritisak. Stoga, ovo razdoblje bilo je razdoblje mira i ograničene slobode za Imama Sadika, mir neka je s njim, i njegove sljedbenike, te veoma dobra prilika za znanstveno i kulturno bavljenje. U intelektualnom i kulturnom pogledu, doba Imama Sadika, mir neka je s njim, bilo je vrijeme pojačanog djelovanja. U islamskom društvu javio se neviđen znanstveni žar i polet. I upravo tad se javljaju različite znanosti, od onih islamskih poput kiraeta Kur'ana, tefsira, znanosti o hadisu, fikha i kelama, do svjetovnih, poput medicine, filozofije, astronomije, matematike itd.
Svako ko je u intelektualnom pogledu imao šta ponuditi, izlagao je to slobodno na tržištu znanja i nauke. Pošto se radilo o izuzetnoj gladi za znanjem, Imamu se pružila prilika da ponudi ono čega je imao u obilju. Nekoliko činilaca su uzrokovali ovaj znanstveni pokret. Prvi je bila sloboda ideja i uvjerenja koju jamči vjera islam. Svakako, ni Abasidi nisu bili bez uticaja kada je riječ o pojavi te intelektualne slobode. Međutim, njeni korijeni leže u samom islamskom nauku, tako da Abasidi ne bi to, sve i da su željeli, mogli spriječiti.
Drugi činilac predstavlja tadašnje raspoloženje u društvu, koje je bilo izrazito islamsko među narodom koji bio pod velikim uticajem religije. Preporuke Poslanika islama da se traga za naukom i kur'anski poticaji i pozivi da se uči i razmišlja, bile su temeljne pobude ovom naučnom žaru i poletu. Treći činilac su predstavljali narodi i nacije koji su tek bili prihvatili islam, a imali su bogatu intelektualnu i naučnu prošlost, poput Iranaca, Egipćana i Sirijaca, koji su dolazili iz središta tadašnjih civilizacija. Ti ljudi su, duboko shvativši islamsko učenje, pristupili izučavanju, istraživanju i razmjeni mišljenja. A četvrti činilac bilo je vjersko razumijevanje za druge, odnosno miroljubiv suživot sa nemuslimanima, posebno sa sljedbenicima Knjige. Muslimani su bili puni razumijevanja prema sljedbenicima Knjige, i nisu to smatrali protivnim načelima svoje religije. A oni su u to vrijeme važili za učene i obrazovane ljude. Muslimani su sa njima ostvarivali naučne susrete, a to je vodilo ka raspravama, razmatranjima i razmjeni mišljenja. (Morteza Motahhari, Sejri dar sire-je eimme-je athar, Entesharat-e Sadra, Kom 1367, str. 142-160.)
Razdoblje Imama Sadika, mir neka je s njim, bilo je i vrijeme pojave različitih sljedbi i mezheba. Kao posljedica susreta muslimana sa idejama i stavovima sljedbenika Knjige i grčkih filozofa, javljaju se različita pitanja i sumnje. U to vrijeme nastaju brojne sljedbe, poput mutezilita, džebrija, murdžija, gulata, (Asad Hajdar, Al-Imam Sadik vel-mezhebul -arb’a, Darul-kitabul-‘arabi, Bejrut 1390, sv. 2, str. 113-126.) zindika, (Zindici su poricali Boga i religiju, a pritom nisu bili upoznati ni sa onovremenom znanošću.) mušebiha, mutesavifa, mudžesemija, tenashija i ostalih, i svaka od njih nastojala je proširiti svoje ideje. Pored toga, u pogledu svake islamske znanosti javila su se razilaženja među znanstvenicima koji su se tim područjima bavili. Tako su se vodile žustre rasprave oko pitanja kiraeta Kur'ana, tefsira, hadisa, fikha i kelama, (Pod kelamom se ovdje misli na znanost o načelima vjerovanja. Radilo se o veoma omiljenoj znanosti u ono vrijeme i na takve teme su učenjaci vodili opširne rasprave) pri čemu je svaka strana zastupala i branila vlastito viđenje.
Imam Sadik, mir neka je s njim, s obzirom na povoljne političke prilike i imajući u vidu snažnu potrebu i spremnost društva, nastavio je znanstveni i kulturni pokret svoga oca Imama Bakira, mir neka je s njim. Osnovao je univerzalnu naučnu školu, odnosno veliko sveučilište, gdje je u različitim vjerskim i svjetovnim znanostima školovao ugledne učenike, poput Hišama ibn Hakema, Muhammeda ibn Muslima, Abana ibn Tagliba, Hišama ibn Salima, Mumina Taqa, Mufaddala ibn Omera, Džabira ibn Hajjana i druge, a njihov broj dosegao je čak četiri hiljade.
(Šejh Mufid, Al-Iršad, Kom, Mektebetu basireti, str. 271; Asad Hajdar, Al-Imam Sadik velmezhebul-arb’ae, Darul-kitabul-‘arabi, Bejrut 1390, sv)
Svaki od njih važio je za učenu osobu i uglednog čovjeka i svaki od njih je ostvario velike naučne uspjehe u svojoj oblasti. Neki od njih su napisali značajna naučna djela i imali znatan broj učenika. Tako je, naprimjer, Hišam ibn Hakem napisao trideset i jedno djelo,(Fettal Nišaburi, Rivdetul-vaizin, Muasesi ‘ilimi Matbu’at, Bejrut 1406, str. 229) a Džabir ibn Hajjan je autor više od dvjesto svezaka o različitim znanstvenim disciplinama.
(Ibn Nedim u Al-Fifrestu pripisuje Džabiru više od dvjesto naslova (Al-Fihrest, Mektebi Hajdarijje-kubra, Kairo, str. 512-517). )
Posebno je bio uspješan u racionalnim i prirodnim znanostima poput hemije, pa je stoga poznat i kao otac hemije. Džabirove knjige su u srednjem vijeku prevođene na različite evropske jezike i svi historičari znanosti spominju ga s uvažavanjem.
Kako je već primijećeno, Imam Sadik, mir neka je s njim, bavio se prirodnim naukama i pri tome objelodanio je brojne skrivene činjenice koje začuđuju i savremene naučnike. Jasan dokaz za to, pored Džabirovog nauka, jeste rasprava o tevhidu, koju je Imam kazivao u pero Mufaddalu trokom četiri dana, a danas je poznata kao Mufaddalov tevhid.
Sam Mufaddal u uvodu ove rasprave kaže:
„Jednom sam, u vrijeme akšama, sjedio u Poslanikovoj džamiji, razmišljajući o Poslanikovoj veličini, vrlinama i časti koje mu je Bog darovao. Bijah u tim mislima kada u džamiju uđe Ibn Ebul-Avdža, jedan od tadašnjih zindika (zindik – otpadnik od vjere), i sjede dovoljno blizu da bih ga mogao čuti. Uskoro mu dođe i jedan od njegovih prijatelja. Njih dvojica počeše razgovarati o Poslaniku islama. Tad Ibn Ebul-Avdža reče: 'Prođi se Muhammedovog imena, jer on je zadivio moj razum i moj ga um ne može dokučiti, već govori o vjerovanju koje je donio.' Tad stadoše govoriti o Stvoritelju svijeta i rekoše kako svijet nema stvoritelja i upravitelja, već se sve dešava samo po sebi, da je tako oduvijek bilo i tako će zauvijek biti.“
Mufaddal dalje kazuje:
„Kada čuh te besmislice koje ljute Boga, nisam mogao savladati srdžbu, pa rekoh: 'O dušmane Božiji, postao si bezbožnik, pa poričeš Gospodara, Koji te stvorio u najljepšem obliku, proveo te kroz različita stanja i učinio te ovakvim kakav jesi!
Ako razmisliš o sebi i pokušaš pojmiti samoga sebe, našao bi u sebi dokaze Gospodara i vidio bi da su u tebi jasni dokazi Božijeg postojanja i Njegove moći, znanja i mudrosti.“
Ibn Ebul-Avdža reče:
„Čovječe, ako si od onih koji znaju utemeljeno raspravljati, razgovarat ću s tobom, pa ako me u raspravi pobijediš, prihvatit ću ono što kažeš. A ako pak ne spadaš među takve, od razgovora s tobom nema koristi. Ti si jedan od drugova Džafera ibn Muhammeda Sadika, pa znaj da nam on ne govori takve stvari i ne obraća nam se na takav način. On je mnogo puta od nas čuo i krupnije stvari nego ti, pa nas nije vrijeđao, i u raspravi između nas nismo izlazili iz granica pristojnosti.
On je miran, strpljiv, sabran i mudar i nikad ne pokazuje srdžbu i plahovitost. Sluša naše riječi i dokaze, i pušta nas da kažemo sve što imamo, tako da povjerujemo da smo ga pobijedili. A onda s malo riječi pobije naše dokaze, prinudi nas da prihvatimo njegove i ostavi nas bez valjanog odgovora. Zato, ako si jedan od njegovih sljedbenika, obraćaj nam se onako kako priliči njemu!“
Mufaddal nastavlja:
„Potom tužan izađoh iz džamije i, razmišljajući o šteti koju islamu i muslimanima nanose ovi nevjernici sa njihovom sumnjom i poricanjem Boga, otiđoh kod svoga predvodnika Imama Sadika, mir neka je s njim.
Kada me vidje tužnog i potištenog, Imam upita: 'Šta ti se desilo?'
Prenesoh mu riječi onih bezbožnika, a on reče: 'Poučit ću te mudrosti Stvoritelja u stvaranju svijeta, životinja, zvijeri, kukaca, ptica, ljudi, četveronožaca, trava, plodnog i neplodnog drveća, jestivog i nejestivog bilja, tako da se oni koji uzimaju pouku time okoriste i da se uveća znanje vjernika, a da bezbožnici i nevjernici ostanu pred tim zapanjeni. Sutra ujutro dođi k meni!"
I tako je Mufaddal četiri dana uzastopno dolazio kod Imama. On mu je govorio o stvaranju čovjeka od samog početka stvaranja, vanjskim i unutrašnjim snagama, čovjeku prirođenim svojstvima, stvaranju ljudskih organa, životinjskih vrsta, Nebesa i Zemlje, o filozofiji nesreća koje se događaju i sličnim pitanjima, a Mufaddal je zapisivao." (Tevhidu Mufaddel, prijevod Allame Medžlisi, Ketabkhane-je Sadr, str. 8-11)
Mufaddal ova rasprava o tevhidu mnogo puta je štampana kao zasebna knjiga.Imam Sadik, mir neka je s njim, sučelio se sa svim intelektualnim i idejnim tokovima onoga vremena, iznio je jasan stav islama i ehlibejtskog učenja spram njih, te dokazao nadmoćnost islamskog viđenja.
Polaznici sveučilišta Imama Sadika, mir neka je na nj, nisu bili samo njegovi sljedbenici, nego su njegovim predavanjima prisustvovali i drugi muslimani. Važni prvaci muslimanskog svijeta su, neposredno ili posredno, bili Imamovi učenici. Najistaknutiji od tih prvaka je Ebu Hanifa, koji je dvije godine bio Imamov učenik. Te dvije godine on ističe kao temelj svoga znanja i kaže:
„Da nije bilo tih dvije godine, propao bi Numan (Ebu Hanifino lično ime)!“
(Asad Hajdar, Al-Imam Sadik vel-mezhebiul-'arb’ae, Darul-kitabul-‘arabi, Bejrut 1390, sv. 1, str. 80. Ebu Hanifa se inače zvao Numan ibn Sabit.)
Imamovi učenici potjecali su iz različitih krajeva. Dolazili su iz Kufe, Basre, Vasita, Hidžaza itd., i pripadali su plemenima Benu Esed, Muharik, Tajj, Selim, Gatfan, Azd, Huzaija, Hasam, Mahzum i Benu Dabbe. Kurejšije su bili tek Haris ibn Abdul-Mutalib i Benul-Husejn. (Isto,str.38)
O dosezima Imamovog sveučilišta dovoljno je prenijeti riječi Husejna ibn Alija ibn Zijada Veššaa, velikog muhadisa koji je godinama živio uz Imama Sadika, mir neka je s njim.
On kaže: „U Kufanskoj džamiji vidio sam devet stotina učitelja hadisa, i svi oni su prenosili hadise od Džafera ibn Muhammeda.“
Kako prenosi Ibn Hadžer Askalani, znalci fikha i muhadisi, poput Šuaba, Sufjana Sevrija, Sufjana ibn Ajine, Malika, Ibn Džerija, Ebu Hanife, Pesravija Muse, Hejba ibn Halida, Katana, Ebu Asima i brojnih drugih prenosili su njegove hadise. (Ibn Hadžer Askalani, Tehzibul-tehzib, sv. 1, str. 88)
Jaf'i piše:
„On je govorio na istančan način o znanosti o tevhidu i o drugim pitanjima. Njegov učenik Džabir ibn Hajjan napisao je knjigu od dvjesto listova koja je sadržavala pet stotina pitanja.“
Imam Sadik, mir neka je na nj, podsticao je svakog svoga učenika da se bavi onim područjem za koje je pokazivao najviše sklonosti i koje mu je najviše odgovaralo. Tako je svaki od njih bio posebno obrazovan u jednoj ili dvije nauke od znanosti, poput hadisa, tefsira, kelama itd.
Ponekad bi Imam učenjake koji su ga posjećivali radi rasprava i sučeljavanja stavova upućivao na neke od njegovih učenika, koji su se bili usavršili u pojedinim naučnim područjima.
Hišam ibn Salim kazuje:
„Jednom sam sa skupinom drugova Imama Sadika, mir neka je s njim, sjedio u njegovom društvu. Neki čovjek iz Šama zamoli za dopuštenje da uđe, pa nam se pridruži nakon što mu to bi dopušteno. Imam mu reče da sjedne, a onda upita: 'Šta želiš?'
Sirijac reče: 'Čuo sam da vi odgovarate ljudima na sva pitanja i nedoumice pa sam došao raspravljati s vama!'
Imam upita: 'A o čemu?'
Sirijac odgovori: 'O načinima učenja Kur'ana.'
Imam se tada obrati Hamranu i reče: 'Hamrane, na tebi je da odgovoriš ovom čovjeku.'
Sirijac na to kaza: 'Ali ja želim raspravljati s vama, a ne sa Hamranom!', a Imam mu odgovori: 'Nadmašiš li Hamrana, i mene si nadmašio!'
Tako Sirijac bi prinuđen da raspravlja sa Hamranom. Šta god bi Sirijac upitao, Hamran bi mu pružio izričit i utemeljen odgovor, tako da naposjetku, iako nevoljko i s gorčinom, odustade od rasprave.
Imam ga onda upita: 'Kakvim ti se čini Hamran?', a ovaj odgovori: 'Zaista, Hamran je veoma vješt. Šta god sam upitao, prikladno mi je odgovorio!'
Potom Sirijac reče: 'Htio bih s vama raspravljati o arapskom jeziku i književnosti.'
Imam se okrenu Abanu ibn Taglibu i reče: 'Raspravljaj s njim.'
Aban je u raspravi u potpunosti vrhunio i po svemu je nadmašio Sirijca.
Sirijac onda reče Imamu: 'Htio bih raspravljati s vama o fikhu!'
Imam se tada obrati Zurareu: 'Raspravljaj s njim', pa se Zurare upusti u raspravu i brzo ostavi onoga čovjeka bez odgovora.
Sirijac potom izjavi: 'Htio bih s vama raspravljati o kelamu!', a Imam reče Muminu Taku da on stupi u raspravu. Uskoro je Sirijac bio pobijeđen i u raspravi s Muminom Takom. Dalje je Sirijac tražio da raspravlja o ljudskoj sposobnosti da čini, odnosno ne čini dobro ili zlo, o tevhidu i o imametu. Imam je za ove rasprave odredio Hamzu Tajjara, Hišama ibn Salima i Hišama ibn Hakama, pa je svaki, valjanim i neoborivim dokazima, pobijedio Sirijca. Vidjevši taj radosni prizor, Imamove usne razvukoše se u sladak smiješak.“
(Tusi, Ihtijaru ma'refatil-ridžal, str. 275-278.)
Kako je već rečeno, razdoblje Imama Sadika, mir neka je s njim, bilo je vrijeme sukoba ideja i pojave različitih sljedbi i učenja. Kao posljedica susreta islamske kulture i nauka sa grčkom filozofijom, uvjerenjima i idejama, javljaju se različite sumnje i pitanja. Kako bi predstavio islam i načela ehlibejtskog učenja, Imam Sadik, mir neka je s njim, vodio je mnoge žustre rasprave sa prvacima i pristalicama tih pravaca i sljedbi. Tom prilikom bi neoborivim i logičnim argumentima dokazivao ispraznost takvih stavova i nadmoćnost ehlibejtskog nauka.
Među Imamovim različitim raspravama, za čitaoce smo kao primjer odabrali njegovu raspravu sa Ebu Hanifom, utemeljiteljem hanefijskog mezheba.
Jednoga dana Ebu Hanifa je, želeći se sastati s Imamom, došao njegovoj kući i zatražio dozvolu za sastanak, ali Imam mu je ne dade. Ebu Hanifa kazuje:
„Čekao sam pred vratima, kad dođoše neki ljudi iz Kufe. Zatražiše da se sastanu s Imamom, i on ih primi. I ja uđoh s njima, pa kad priđosmo Imamu, rekoh: 'Bilo bi uredu da pošaljete svoga izaslanika u Kufu, pa da on odvrati tamošnje ljude od ružnog govorenja o Muhammedovim ashabima: u tom gradu je više od deset hiljada ljudi koji se ružno izražavaju o Poslanikovim drugovima.'
Imam odgovori: 'Oni neće prihvatiti ono što im kažem.'
Onda upitah: 'Kako je moguće da ne prihvate vaše riječi, pa vi ste potomak Poslanika Božijeg?'
Imam reče: 'Ti si također jedan od onih koji ne slušaju ono što kažem, pa govoriš prije nego ti to dopustim!'
A onda mi reče: 'Čuo sam da izdaješ fetve na temelju analogije?'
'Da', odgovorih, a on kaza: 'Teško tebi! Šejtan je prvi ko je u tom pogledu koristio analogiju. Kada mu je Bog naredio da se pokloni pred Ademom, rekao je: 'Neću se pokloniti, jer mene si načinio od vatre, a njega od zemlje. A vatra je bolja od zemlje!"
Onda je Imam, kako nam to dalje prenosi jedan od njegovih drugova, dokazao Ebu Hanifi neispravnost analogije, navodeći primjere islamskih propisa koji su protivni tom načelu.
Pitao ga je: „Šta misliš, je li teža stvar ubistvo nevinog čovjeka ili blud?“
„Ubistvo nevinog je gore!“, odgovori Ebu Hanifa.
Onda Imam reče: „Pa ako je ispravno ravnati se po analogiji, zašto su za dokazivanje ubistva dovoljna dva svjedoka, dok za dokazivanje bluda trebaju četiri svjedoka? Ima li taj propis islama veze sa analogijom?“
„Nema“, odgovori Ebu Hanifa, a Imam upita: „Je li prljavija mokraća ili sperma?“
„Mokraća“, odgovori Ebu Hanifa, pa Imam nastavi: „Zašto je onda Bog propisao da nakon izlijevanja mokraće čovjek uzme abdest, a nakon izbacivanja sperme mora obaviti gusl? Je li takva presuda u skladu s analogijom?“
„Nije“, složi se Ebu Hanifa.
Onda Imam upita: „Je li važniji namaz ili post?“
„Namaz“, reče Ebu Hanifa, a Imam upita: „Zašto onda žena u stanju hajza mora nadoknaditi propušteni post, ali ne mora naklanjati propuštene namaze? Je li takva presuda u skladu s analogijom?“
„Nije“, odgovori Ebu Hanifa, a Imam upita: „Je li žena slabija od muškarca?“
„Jeste“, složi se Ebu Hanifa, a Imam nastavi: „Zašto onda čovjek nasljeđuje dvostruko više od žene? Možeš li to objasniti analogijom?“
„Ne“, priznade Ebu Hanifa. Onda Imam upita: „Zašto je Bog naredio da se onome ko otuđi deset dirhema odsiječe ruka, iako je krvarina za odsječenu ruku pet stotina dirhema? Je li to u skladu s analogijom?“
„Nije“, odgovori Ebu Hanifa. Onda Imam kaza: „Čuo sam da ajet: Zatim ćete toga dana za blagodat biti pitani sigurno, (At-Takasur, 8) tumačiš tako što kažeš da će Bog pitati ljude o ukusnim jelima i studenoj vodi koju piju ljeti?“
„Tačno je, tako tumačim taj ajet“, odgovori Ebu Hanifa.
Imam tada upita: „A šta bi ti rekao o čovjeku koji te pozove svojoj kući, počasti te ukusnim jelima i studenom vodom, a onda traži od tebe da mu podneseš račun koliko si pojeo i popio?“
„Rekao bih da je škrtac“, odgovori Ebu Hanifa.
Imam onda reče: „A zar je Bog škrtac, pa da nas na Danu sudnjem propituje o blagodatima koje nam je darovao?“
„A na kakvu se blagodat onda u ovom ajetu misli?“, upita Ebu Hanifa, pa mu Imam, mir neka je na nj, odgovori: „Blagodat na koju se misli je poslušnost nama i slijeđenje nas, Poslanikove porodice!“
(Medžlisi, Muhammed Bakir, Biharul-anvar, Darul-kutubil-islamijje, Teheran, sv. 10, str. 22, Muhammed Rejshahri, Monazere dar baraje masaje-le ideolozhiki, Darul-fikr, Kom, str. 130-132)
Ono što većina istraživača Imamovog života i djela previđa govoreći o uspostavi obimne znanstvene i pravne škole od strane Imama Sadika, mir neka je s njim, jeste politička, odnosno buntovna sastavnica takve Imamove djelatnosti. Kako bi taj politički vid bio jasniji, treba napraviti neke uvodne napomene. Ustroj hilafeta u islamu razlikuje se od ostalih uobičajenih poluga vlasti po tome što to nije samo jedan politički poredak, već se radi o političko-vjerskom vodstvu. Sam naziv halifa (namjesnik) za islamskog vladara ukazuje na činjenicu da je on, ponad toga što je politički vođa i vladar, nasljednik Božijeg Poslanika, odnosno donosioca vjere i etičkih načela.
Tako, halifa u islamu, osim širokih političkih ovlasti, predstavlja i čuvara vjere, odnosno vjerskog predvodnika. Ta jasna činjenica bila je razlogom da su, nakon prvih islamskih halifa, kasniji vladari koji su slabo, katkad čak i nikako, bili upućeni u vjerska pitanja, nastojali taj nedostatak nadoknaditi tako što su uz sebe imali ljude upućene u vjeru. Imajući u svojoj službi ljude upućene u fikh, tefsir i hadis, nastojali su da njihov upravni poredak i dalje bude sprega vjere i politike.
Druga korist koju su tadašnje halife imale od takvih osoba bila je da su ovi, po želji i naređenju vladara silnika i tlačitelja, olahko mijenjali vjerske propise, pravdajući to „potrebama vremena“. Nazivali su to izvođenjem vjerskih propisa, odnosno idžtihadom, što prosti svijet nikako nije mogao razlučiti, pa su tako mijenjali Božije propise u pokornosti onima koji su sebe doživljavali ''malim'' božanstvima.
Pisci i historičari iz prošlih stoljeća navode šokantne primjere izopačivanja hadisa i povođenja za vlastitim mišljenjem, u što su uglavnom bili upleteni prsti političkih moćnika. Izgleda da se isto dešavalo i kad je riječ o tefsiru Kur'ana. Tumačenje Kur'ana u skladu s ličnim mišljenjem i zaključivanjem mufesira lahko je moglo Božije zakone predstaviti ljudima drugačijim nego što jesu i navesti ih da povjeruju ono što mufesir želi, a oni su uglavnom željeli ono što su željeli vladari.
Tako se još od najranijeg razdoblja islama fikh, hadis i tefsir razvijao kroz dva razvojna toka: jedan je bio vezan za uzurpatorski vladajući poredak, te je tako često istinu žrtvovao za probitke vlasti i zbog ovosvjetskih interesa izopačivao Božije propise. Drugi tok je bio izvoran i pouzdan, ne dajući nikakvim drugim probicima prednost nad interesom ispravnog određivanja Božijih propisa. Budući da se ovaj drugi tok nalazio u nemilosti vlasti i fikhskih učenjaka u njihovoj službi, uglavnom se oblikovao i razvijao u tajnosti i nezvanično.
S obzirom na ono što smo već kazali, jednostavno je zaključiti da džaferijski fikh u doba Imama Sadika, mir neka je s njim, nije imao samo karakter jednog vjerskog spora naspram fikha zvaničnih državnih pravnika, već je istovremeno posjedovao i još dvije buntovne crte. Prva i važnija podrazumijevala je dokazivanje nemjerodavnosti vladajućeg poretka kada je riječ o potrebnim vjerskim znanjima. Stoga takvi vladari nisu mogli idejno predvoditi ljude, što je zapravo značilo da ne zaslužuju da im pripada hilafet. Druga buntovna crta podrazumijevala je ukazivanje na primjere izopačivanja vere putem zvaničnog fikha. On je bio proizvod fakiha koji su koristili vladarima da svoje neislamske probitke prekriju velom islamskog vjerozakona. Imam Sadik, mir neka je s njim, kroz obimno širenje znanosti, te obrazlaganje fikha, islamskih nauka i tefsira Kur'ana na način koji je bio drugačiji od načina učenjaka vezanih za vlast, djelatno se suprotstavljao toj vlasti. Tako je Imam opovrgnuo cjelokupnu zvaničnu vjersku i fikhsku strukturu, koja je predstavljala važan oslonac vlasti halifa, te je u vjerskom pogledu osporavao sami vladajući poredak.
U Imamovim raspravama i naučavanju koje je pružao svojim drugovima i bližnjim jasno se uočava njegovo istrajavanje u ocjeni o nemjerodavnosti halife kada je riječ o vjerskom znanju, što je koristio kao dokaz nezakonitosti njihove vlasti u vjerskom pogledu. Dakle, Imam je koristio prosvjednički metod koji se zasnivao na njegovom poznavanja fikha i Kur'ana. U hadisu koji se od njega prenosi, kazuje: „Mi smo oni za koje je Bog naredio da im budete pokorni, dok se vi pokoravate onima koji su u neznanju i za takvo postupanje nećete imati pred Bogom izgovora.“
(Kulejni, Usulul-Kafi, Mektebetus-Saduk, Teheran 1381, sv. 1, str. 186)
Znači, ljudi su, zbog neznanja svojih prvaka i predvodnika, skrenuli u zabludu i idu putem koji nije put Božiji, i pred Bogom se neće moći pravdati riječima: „Mi nismo svojom krivicom skrenuli na krivi put, već su nas naše vođe i prvaci, iz svoga neznanja, odveli u zabludu!“, zato što je pokoravanje takvim vođama već samo po sebi bilo zabluda iz koje su proizašle sve kasnije zablude.
(Ajetullah Khamenei, Sejjid Ali, Pishva-je sadik, Entesharat-e Sejjid Jamal, Teheran, str. 87-91.)
Kako smo naprijed kazali, broj učenika Džaferovog sveučilišta dosezao je četiri hiljade osoba. Kako bismo ispoštovali namjeru da ne budemo preopširni, predstavit ćemo jednog među njima i to Hišama ibn Hakema. Hišam je bio istaknuti učenjak, veliki teozof, odlikovao se izvanrednom sposobnošću izlaganja i u raspravama je bio izuzetno vješt. Ubraja se među najistaknutije učenike škole Imama Sadika i, kasnije, Imama Kazima, mir neka je na njih. Spomenuti učenjak, u vrijeme kada su sljedbenici Ehli-bejta bili sa svake strane izloženi političkim pritiscima i zlonamjernoj propagandi vlasti i različitih sljedbi, učinio je goleme usluge ehlibejtskoj školi. Posebno se istakao u promicanju i odbrani načela imameta kao jedne od osnova njenog učenja, upečatljivo ukazujući na njegov kreativni smisao u vođenju zajednice. Naravno, doktrinarne i izvanredne znanstvene osnove Hišam je stekao u školi Imama Sadika, mir neka je s njim, i na tom sveučilištu uspostavljene su premise njegovog intelektualnog i islamskog razvoja. Od 148. h.g., dakle od šehadeta Imama Sadika, usavršavanje njegove izvanredne ličnosti nastavilo se pod nadzorom Imama Kazima, mir neka je s njim, kada je razvoj njegove darovite ličnosti dosegao vrhunac i puni procvat.
Uvid u Hišamov životopis pokazuje nam da se radilo o zaljubljeniku u znanje i tragaocu za Istinom. Kako bi ostvario svoje ciljeve i ugasio žeđ za znanjem, u početku je ovladao znanostima svoga doba. Kako bi upotpunio svoje znanje, izučio je i grčke filozofske knjige te upoznao grčku filozofiju do te mjere da je napisao vlastitu knjigu u kojoj pobija Aristotela. Kasnije je, nastojeći proširiti i upotpuniti svoje znanje, imao dodira s različitim školama, ali ga nijedna nije zadovoljila. Njegovu žeđ ugasilo je tek jasno, logično i smisleno naučavanje islama, kada je, posredstvom svoga amidže, upoznao Imama Sadika, mir neka je s njim. Nakon što ga je Imam uveo u najdublja učenja islama i upoznao s logikom ehlibejtskog nauka, njegov život se potpuno promijenio. Neki kažu da je Hišam ibn Hakem svojevremeno bio jedan od učenika Ebu Šakira Disanija (poznatog materijaliste i ateiste), a onda se priključio školi džehmija, odnosno postao sljedbenik zagovornika determinizma Džehma ibn Safvana. Takvi to navode kao prigovor Hišamu i optužuju ga da je bio krivovjernik.
Međutim, on uopće nije bio sljedbenik Ebu Šakira, već je s njim vodio rasprave koje su ishodile da je i Ebu Šakir naposljetku prihvatio islam. Ali, pretpostavimo li da je sve rečeno i istina, učešće na predavanjima i raspravama pripadnika neke škole ne dokazuje da je on obavezno i prihvatao njihove stavove, nego je prisustvo ondje znak njegove želje da upozna različite ideje i raspravlja o njima. Drugo, sve te mijene predstavljale su dionice njegovog intelektualnog i ideološkog napredovanja, i nipošto se ne mogu smatrati lošom stranom nekoga ko traga za istinom i želi do nje doći potpuno svjesno i u najčišćem obliku. Naime, treba uzeti u obzir konačnicu njegovog idejnog i intelektualnog razvoja i o njemu suditi na temelju njegovog konačnog uvjerenja, a znamo da je Hišam do kraja života nastojao doprinijeti širenju islama i predstavljanju načela ehlibejtskog učenja, te je u tom smislu postigao izvanredne učinke.
Kako smo naprijed kazali, drugo hidžretsko stoljeće spada među razdoblja procvata znanosti, izučavanja i susreta ideja, pojave različitih sljedbi i mezheba u islamskom društvu. Iako je islamski nauk od samog početka bio usmjeren ka znanju i znanosti, u ovom stoljeću su ipak, zbog upoznavanja muslimanskih učenjaka s grčkom filozofijom i djelima grčkih mislilaca, s jedne, i kao posljedica pojave različitih mezheba unutar islamskog društva, s druge strane, znanstvene rasprave i vjerski dijalozi dosegli svoj vrhunac. Javlja se čitav niz istaknutih naučnika i mislilaca, od kojih je svaki ponaosob istinska naučna veličina. Također, s obzirom da većina znanstvenih pitanja do tog doba nisu bila jasno i potpuno određena, postojao je jako širok prostor za raspravu i razmjenu mišljenja.
Kao rezultat tih činilaca, rasprave među pristalicama različitih sljedbi i mezheba imale su posebno važno mjesto. Tako su se posvuda provodile vrijedne i žustre rasprave, koje su plijenile pažnju i zanimanje, a mnoge od njih su i do danas sačuvane. Ukupnost tih činilaca dovela je do procvata znanja i nauke i učinila da se među muslimanima razvije analitičko razumijevanje pitanja, čemu su u literaturi o historiji islama posvećena posebna poglavlja. Hišam ibn Hakem, koji je rođen i odrastao u takvom ozračju, brzo je, zahvaljujući svojoj darovitosti, poletu i želji za znanjem, stvorio prostor za sebe među muslimanskim učenjacima i svrstao se među najistaknutije mislioce i naučnike svoga vremena.
Ali, kročivši na stazu znanosti, on nije odmah pronašao ono za čim je tragao, te tako − iako je istražio različite škole i raspravljao sa najvažnijim naučnim i vjerskim ličnostima svoga vremena − još nije bio stigao do svog željenog cilja. Preostala je bila samo još jedna ličnost s kojom se Hišam dotad nije sreo, a radilo se o Džaferu ibn Muhammedu, Šestom Imamu Ehli-bejta. Hišam se s razlogom nadao kako će mu susret s njim otvoriti nova vrata znanja, te je zato od svoga amidže, koji je bio sljedbenik Šestog Imama, tražio da mu ugovori susret s Imamom.
Priča o Hišamovom prvom susretu s Imamom, susretu koji će u potpunosti promijeniti njegov privatni i znanstveni život, izuzetno je zanimljiva i osjećajna. Hišamov amidža Omer ibn Jezid kazuje:
„Moj bratić Hišam, koji bijaše sljedbenik džehmija, tražio je od mene da ga odvedem Imamu Sadiku, mir neka je s njim, kako bi s njim raspravljao o vjerskim pitanjima.
Odgovorih mu: 'Neću to učiniti dok ne dobijem dopuštenje od Imama.' Onda sam zatražio i dobio dopuštenje da ga dovedem. Pošto izađoh napolje i napravih nekoliko koraka, sjetih se smjelosti i otresitosti moga bratića, pa se vratih Imamu da mu to kažem. Imam, mir neka je s njim, na to mi reče: 'Zar sumnjaš u mene?', pa se postidjeh i shvatih svoju grešku, a onda mu dovedoh moga bratića. Pošto uđosmo i sjedosmo, Imam mu postavi pitanje, a Hišam nije mogao odmah pružiti odgovor, pa zatraži da mu se da vremena.
Nekoliko narednih dana Hišam je tražio odgovor, idući od vrata do vrata, ali naposljetku nije u tome uspio. Tako je bio prinuđen ponovo se obratiti Imamu i zatražiti odgovor od njega. Na narednom sastanku Imam mu postavi novo pitanje, koje je potresalo same temelje džehmijskog nauka. Hišam opet nije bio u stanju odgovoriti, pa zato, zbunjen i tužan, napusti skup. Neko vrijeme proveo je u zbunjenosti i čuđenju, a onda me zamoli da mu ugovorim novi susret. Kada zamolih Imama da se susretne s nim, on mi reče: 'Neka me sutra čeka na tom i tom mjestu u Hiri.'
Prenesoh Hišamu šta je Imam rekao, pa on, iz silne želje, prije dogovorenog vremena pohita na mjesto susreta.“
Omer ibn Jezid dalje priča:
„Kasnije sam pitao Hišama kako je protekao njihov susret, a on mi reče: 'Stigao sam ranije na dogovoreno mjesto, a onda vidjeh Imama Sadika, mir neka je s njim, kako dolazi jašući na mazgi. Kada mi se približi i kada pogledah u njegovo lice, osjetih takav zanos pred njegovom veličinom da zaboravih sve što sam imao u glavi i više uopće nisam bio sposoban da govorim. Imam je neko vrijeme čekao da nešto kažem ili da mu postavim pitanje.
To njegovo strpljivo i smjerno čekanje samo je uvećalo moju zbunjenost i izgubljenost. Kad vidje u kakvom sam stanju, Imam skrenu u jednu ulicu u Hiri i ostavi me onakvog kakav sam bio."
U ovoj predaji postoji nekoliko zanimljivih činjenica na koje vrijedi obratiti pažnju:
Prvo, Hišam se odlikovao izvanrednom sposobnošću za raspravljanje, tako da je čak i prenosilac predaje bio zabrinut, pa on tu Hišamovu vještinu označava kao smjelost i otresitost. Čak ga je, budući da je zaboravio na Imamovu veličinu, brinuo njegov susret s Imamom, te je to i kazao hazreti Sadiku.
Drugo, Hišam je imao golemu žeđ sa sticanjem znanja i nauke i želju za uvećanjem znanja, tako da je na tom putu bio neumoran i koristio se svakom ukazanom prilikom. Pošto nije bio u stanju pružiti odgovor na Imamovo pitanje, tražio je nove susrete, a na posljednji susret s Imamom pohitao je prije dogovorenog vremena, što govori o njegovom poletu i čežnji za znanjem.
Treće, veličina Imama Sadika, mir neka je s njim, bila je takva da je Hišam ostao posve izvan sebe, zaboravio je sve što je dotada znao te je, posve opčinjen Imamom, shvatio koliko je pred njegovom veličinom malen (S obzirom na okolnost da je Hira grad u Iraku, a Hišam je u to vrijeme živio u Kufi, čini se da se ovaj susret desio prilikom jednog od Imamovih prinudnih putovanja u Irak)
tako, duhovni zanos nastao tim susretom učinio je svoje i sasvim promijenio Hišamov život. Od toga dana Hišam se pridružio školi Šestoga Imama, prošao se svega što je dotada činio i u ovoj školi zablistao je kao niko drugi među Imamovim drugovima.
Posredstvom golemog znanstvenog napretka koji je ostvario u Imamovoj školi, Hišam je brzo dosegao visoku znanstvenu razinu, te se izuzetno trudio na širenju ehlibejtskog nauka i odbrani načela ovog mezheba. Iza sebe je ostavio veliko znanstveno naslijeđe. Obratimo li pažnju na njegove knjige, a to je nekih tridesetak svezaka, bit će nam jasnija njegova učenjačka veličina i obim njegovog djelovanja. Zato donosimo spisak njegovih djela iz različitih naučnih disciplina: Knjiga o imametu, Dokazi nastanka stvari, Pobijanje ateista, Pobijanje dualista, Knjiga o tevhidu, Pobijanje Hišama Dževalikija, Pobijanje naturalista, Starac i mladić, Rasuđivanje o tevhidu, (Ovu knjigu sastavio je Hišamov učenik Ali ibn Mensur, koristeći se Hišamovim raspravama) Ravnoteža,
Poprište, Pobijanje onoga ko vjeruje u imamet boljega, a ne najboljeg, Razilaženje ljudi u pogledu imameta, Oporuka i pobijanje onih koji je niječu, Odredba i sudbina, Mudraci, Pobijanje stava mutezilita u pogledu Talhe i Zubejra, Sudbina, Izrazi, Spoznaja, Kredibilitet, Osam kapija, Pobijanje šejtana Tarika, Kako se otvaraju vrata sudbine?, Pobijanje Aristotela u pogledu tevhida, Pobijanje stavova mutezilita, Rasprave o imametu, Razlozi zabrana, Propisi o nasljeđivanju.
(Šejh Tusi, Al-Fihrest, Mashad, str. 355)
Ovdje treba napomenuti da se, za razliku od uvriježenog stava, bavljenja Imama Sadika, mir neka je s njim, nisu svodila samo na područje znanosti u najširem smislu, nego je on bio i politički zauzet, što je promaklo brojnim analitičarima i piscima. Kako bismo ukazali na neosnovanost stavova „da se Imam Sadik, mir neka je s njim, imajući u vidu stanje i prilike onoga vremena, nije nikada upuštao u politička pitanja i nije preduzimao nikakve političke iskorake, već se povinovao politici tadašnjih halifa“, u nastavku ćemo ukazati na primjere Imamovog političkog djelovanja.
Kako bi širio izvorno učenje o imametu, Imam Sadik je slao izaslanike u različita područja. Tako je jedan od njih bio poslan iz Kufe u Horasan, gdje je pozivao narod da prihvati Imamov velajet. Jedni su odgovorili potvrdno i pokorili se, drugi su otvoreno odbili, a treći su ostali uzdržani, plašeći se smutnje. Onda je svaka skupina odredila po jednog čovjeka kao svoga predstavnika za susret sa Imamom Sadikom, mir neka je s njim. Tokom putovanja, predstavnik treće skupine počinio je blud sa sluškinjom jednog od saputnika, ali to niko nije saznao.
Kada je ovih nekoliko izaslanika došlo Imamu, prvi je govorio upravo onaj koji je počinio blud, pa reče:
„U naš kraj došao je čovjek iz Kufe i pozvao ljude na pokornost tebi. Jedni su to prihvatili, drugi su odbili, a treći su, iz predostrožnosti i obazrivosti, ostali uzdržani.“
„Kojoj skupini ti pripadaš?“, upita Imam, a ovaj reče: „Ja sam od onih koji su iz predostrožnosti uzdržani.“ Imam mu na to kaza: „Zašto si, onda, upravo ti, tako obazriv i oprezan, te i te noći počinio onako gnusno djelo?“ (Medžlisi, Muhammed Bakir, Biharul-anvar, Darul-kutubil-islamijje, Teheran, sv. 47, str. 82)
Kao što se može zaključiti iz ove predaje, Imamov izaslanik iz Kufe bio je odgovoran za Horasan, dok je sam Imam boravio u Medini, što nam ukazuje na širinu Imamovog političkog djelovanja.
Budući da se propast emevijske dinastije desila upravo u vrijeme hazreti Sadika, mir neka je s njim, ovdje ćemo ukratko razmotriti razloge njihovog poraza i propasti. Emevijske halife su u vlast i upravu uveli čitav niz novotarija i zabluda, koje su, posmatrane zajedno, izazvale srdžbu i bunt naroda, što je ishodilo ustankom muslimana i njihovom propašću. Ukratko, možemo nabrojati trinaest razloga narodne srdžbe i bunta.
Prvi razlog: vladajući poredak od vremena Muavije pretvorio se u nasljedni tlačiteljski
režim.
Drugi razlog: državne prihode, koji su trebali biti trošeni za opće dobro, i ratni plijen, u kojem su muslimanski ratnici imali značajnog udjela, vlast je u potpunosti prisvojila i koristila za osiguranje lagodnog i rasipničkog života pripadnika vladajuće vrhuške.
Treći razlog: hapšenja, zatvaranja, mučenja, ubistva, a povremeno čak i pravi pokolji, postali su svakodnevnica.
Četvrti razlog: u doba Emevija, halife nisu vidjele ništa sporno u pojavi da presuda bude suprotna Kur'anu i Poslanikovim riječima. Iako se ni prije njih nije poklanjala pažnja ehlibejtskom fikhu i ehlibejtskim Imamima, koji su u potpunosti upućeni u islamske propise, ipak se u praksi uglavnom držalo do provođenja zvaničnih fikhskih propisa. Naprimjer, ukoliko se željelo suditi o nekom slučaju, prvo se obraćalo Kur'anu i Poslanikovom sunnetu, pa ako se tu nije nalazilo rješenje, obraćalo se Poslanikovim ashabima (muhadžirima i ensarijama), pitajući ih da li oni znaju za neki Poslanikov hadis u vezi s takvim slučajem.
Ukoliko se ni tada ne bi došlo do odgovora, onda bi oni koji su bili upućeni u fikh izvodili presudu na temelju idžtihada, i to uz uvjet da ta presuda ne smije biti u suprotnosti sa slovom Kur'ana i Sunnetom. Međutim, kako smo već kazali, emevijske halife nisu vodile računa da neka presuda bude u skladu s Kur'anom i Poslanikovim riječima. Tako je, suprotno izričitim Poslanikovim zauzimanjima, Muavija nezakonito proglasio Zijada sinom Ebu Sufjanovim, odnosno svojim bratom. Peti razlog srdžbe i bunta bio je uzrokovan nepravednim kažnjavanjem. Kao što se zna, islamski fikh posjeduje različite kaznene propise, poznate kao hudud ve diyat – granice i kazne, i krivac mora biti kažnjen u skladu s tim propisima.
Međutim, u vremenu vladavine Emevija, kazneni propisi uglavnom nisu imali veze sa počinjenim zločinom. Kažnjavanje krivca ovisilo je o stavu sudije: tako je on katkad mogao oprostiti zločincu, a katkad bi nevinog osudio na smrt, dok bi ponekad kažnjavao strožije nego je to propisano. Šesti razlog: iako je u islamskom okrilju stasalo mnogo velikih pravnika, do njihovog mišljenja uglavnom se nije držalo. Ukoliko bi fakih dao neku šerijatsku presudu koja je išla na štetu vlasti, taj se ne bi dobro proveo. Tako je pozivanje na dobro i odvraćanje od zla, kao važno islamsko načelo, bilo zanemareno, i niko nije imao hrabrosti odvraćati od zla halife ili njihove službenike. Sedmi razlog: zanemareno je bilo poštivanje svetosti islamskih načela i vanjskih ispoljavanja vjere, te se javno omalovažavalo ono što je u očima muslimana predstavljalo svetinju.
Tako su na rušilački udar došli Ka'ba i Mesdžidul-haram, oskrnavljeni su Poslanikov mezar, te minber u njegovoj džamiji, a stanovnici Medine su tri dana bili izloženi općem pogromu. Osmi razlog: po prvi put u historiji islama, Poslanikovi potomci su listom ubijani, a njihove žene i kćeri bile su dopale ropstva i vođene su od grada do grada. Deveti razlog: ponovo je oživljeno pisanje udvorničke poezije, koja je bila obilježje džahilijeta, a koja je u islamu bila odbačena, pa su pjesnici u emevijsko doba hvalili halife i vladare što su više mogli, pridavajući im svojstva koja ovi nisu posjedovali, a prešućujući njihove ružne osobine. Deseti razlog: pojavila se skupina učenjaka okrenutih Ovome svijetu i spremnih da prodaju svoju vjeru, onih koji su zarad zadovoljstva vladara zanemarivali Božije zadovoljstvo.
Oni su vanjštinu kur'anskih ajeta i Poslanikovih hadisa tumačili po vlastitom nahođenju, nastojeći tako opravdati riječi i ponašanje vladara. Jedanaesti razlog: sklonost ka raskošnom životu, obilnoj i raznovrsnoj ishrani, skupocjenoj odjeći, izgradnji palača i gomilanju imetka sve je više rasla, tako da su u prijestonicama halifa, pa čak i u njihovim lovištima i ljetnjikovcima, nicali raskošni dvorci. Dvanaesti razlog: priležništvo, bludničenje te kupovina i prodaja robinja uzeli su maha, dok nije došlo dotle da su emevijske halife sve vrijeme posvećivali zabavi sa ženskinjem, gozbama i pijankama.(Dr. Sejjid Džafer Šehidi, Tarih-e tahlili islam ta pajan-e amavijan, Merkez-e nashr-e daneshgahi, Teheran 1365, str. 204, uz neka skraćenja)
Konačno, trinaesti razlog: zanemarena je bila rasna i nacionalna jednakost, što je jedno od temeljnih načela islamskog poretka. Javila se rasna netrpeljivost koja je za posljedicu imala prevlast Arapa nauštrb nearapskih naroda. Iako su Kur'an i Poslanikova tradicija zanijekali razlike među ljudima i kao jedini kriteriji prednosti kod Boga isticali bogobojaznost, Emevije su Arape smatrali višom rasom. Govorili su kako okolnost da je Poslanik islama izabran između Arapa, ujedno znači da su Arapi bolji od drugih, dok Kurejšije uživaju prednost u odnosu na ostale Arape. U skladu s takvim prosuđivanjem, Arapima je u svakom pogledu davana prednost u odnosu na nearape.
Vlastelinski emevijski poredak je mevalije (muslimane koji nisu bili Arapi) tretirao slično robovima. Uskraćivana su im sva društvena prava i općenito je s imenom mevalija bilo povezano poniženje i omalovažavanje. Bio im je nedostižan svaki ugledniji posao ili zvanje, nisu imali pravo nositi oružje, jahati konja, stupati u brak s arapskim djevojkama, makar se radilo i o beduinkama iz neuglednih plemena. Ukoliko bi krišom stupili u takav brak, žena bi bila prinuđena da se razvede, a muškarcu bi slijedilo bičevanje i zatvor. Vlast, sudstvo i vjersko vodstvo bili su isključivo u rukama Arapa i nearap nije ni u kom slučaju mogao uživati te položaje.
U načelu, Arapi Emevije smatrali su kako su oni stvoreni za gospodstvo i vlast, dok rad i trud pripadaju mevalijama. Ovakav odnos prema mevalijama smatra se jednim od najvažnijih razloga za učešće Iranaca u obaranju Emevija. U revoluciji protiv njih, Abasidi su koristili ovaj činilac kako bi ih optužili i potakli narod protiv njih. Međutim, okolnost koju su najviše koristili za buđenje osjećanja protiv trenutne vlasti bio je progon i tlačenje pripadnika Poslanikovog roda. Drugo pitanje koje privlači naročitu pažnju pri razmatranju životopisa Imama Sadika, mir neka je s njim, jeste njegovo odbijanje ponude vođa abasidskog pokreta da mu polože prisegu. Jer, posmatramo li stvari ovlašno, mogli bismo pomisliti kako su u ovom pokretu vjerska stremljenja imala veoma važnu ulogu. Naime, svi njegovi slogani i krilatice bili su islamski inspirisani.
Na njihovim zastavama nalazili su se kur'anski ajeti i na svaki način se nastojali prikazati kako nastupaju u ime interesa Ehli-bejta i kako im je namjera osvetiti se Emevijama za njihovu nepravedno prolivenu krv. Dakle, svoj prekretnički pokret su u svakom smislu nastojali dovesti u vezu sa Ehli-bejtom. Iako otpočetka nisu navodili ko bi trebao biti taj novi halifa, njihov temeljni slogan bio je „zadovoljstvo Ehli-bejta“, odnosno tvrdili su kako su ustali da bi priskrbili prisegu za osobu kojom je zadovoljna Poslanikova porodica. Kaže se da je Ebu Muslim, glavni vođa pobunjenika iz Horasana, imao mnogo pristalica i drugova među Arapima. Dajući prisegu Ebu Muslimu, zakleli su se da će biti istrajni u slijeđenju Knjige Božije i Poslanikovog sunneta, i da će biti poslušni još nepoznatom vođi, koji će biti iz Poslanikovog roda. Smatrali su nedopuštenim bilo kakvu nedoumicu ili nećkanje kada se radilo o slijeđenju njihovih zapovjednika.
Štaviše, zakleli su se da, pobijede li neprijatelja, neće protiv pobijeđenog činiti ništa što je u suprotnosti s islamom niti će postupati mimo naredbi njihovih zapovjednika. Ono što se smatralo njihovim znakom raspoznavanja bila je crnina – crna odjeća i crne zastave. Crnu zastavu odabrali su zato jer su tvrdili kako je Poslanikova zastava bila crne boje, što je predstavljalo izraz njihove riješenosti da se vrate putu Poslanikove vjere, ali i znak njihove ožalošćenosti zbog svega što je snašlo Poslanikovu porodicu, te namjere da osvete njihova stradanja. Možda su se na taj način htjeli poistovjetiti sa nosiocima crnih zastava, koji će se, prema predaji, pojaviti iz Horasana, što će biti znak propasti vladavine tlačitelja i uspostave pravedne vlasti.
(O njihovim crnim zastavama i odjeći pogledati u Husejn Zarrinkub, Do karn-e soukut, Entesharat-e Javidan, Teheran, str. 116. Pojava crnih zastava sa istoka navodi se kao jedan od znakova dolaska ispravne i pravedne vlasti. (Muhammed Bakir Medžlisi, Biharul-anvar, Darul-kutubil-islamijje, Teheran, sv. 52, str. 217-229.) )
U svakom slučaju, na izvanjskoj ravni posmatrano, ustanak Abasida predstavljao je veliki pokret, koji je počivao na islamskim stremljenjima i ciljevima. Nakon smrti Ibrahima Imama (Imam je ovdje prezime), Ebu Muslim je ovako pisao hazreti Sadiku: „Pozivam ljude na ljubav prema Ehli-bejtu pa, ako vas to privlači, ne smatram nikog dostojnijim od vas da preuzme hilafet.“ Imam, mir neka je s njim, u odgovoru mu poručuje: „Ti nisi moj čovjek, a ovo nije moje vrijeme.“
(Šahrestani, Al-Melal ven-nehal, Menšuretur-Rida, Kom, sv. 1, str. 154)
Također, Fadl Katib kaže:
„Jednoga dana dođoh kod Imama Sadika, mir neka je s njim, kad mu stiže pismo od Ebu Muslima. Imam reče glasniku: 'Nema odgovora na pismo koje donosiš; idi odavde!'“ (Muhammed Bakir Medžlisi, Biharul-anvar, Darul-kutubil-islamijje, Teheran, sv. 47, str. 297. )
Ebu Selma Hallal, koji je kasnije predstavljan kao „vezir Poslanikove porodice“, nakon smrti Ibrahima Imama, odlučio je napustiti njegove sljedbenike i vezati se za Alijeve potomke. Stoga je napisao pisma trojici njihovih uglednika: Džaferu ibn Muhammedu Es-Sadiku, mir neka je s njim, Abdullahu ibn Hasanu ibn Hasanu ibn Aliju ibn Ebu Talibu (Abdullahu Mahdu) i Omeru Ešrefu ibn Zejnul-Abidinu, te ih je povjerio jednom od svojih prijatelja, rekavši mu:
„Prvo otiđi kod Džafera ibn Muhammeda Es-Sadika, pa ako on prihvati, uništi preostala dva pisma. A ukoliko ne prihvati, sastani se s Abdullahom Mahdom, pa ako ni on ne prihvati, otiđi Omeru.“
Izaslanik Ebu Selme prvo otiđe Imamu Džaferu ibn Muhammedu, mir neka je na nj, i predade mu Ebu Selmino pismo.
Hazreti Sadik, mir neka je na nj, reče mu: „Šta ja imam s Ebu Selmom kada je on sljedbenik drugih?“
Izaslanik kaza: „Ipak pročitajte pismo.“
Onda Imam Sadik, mir neka je s njim, reče svome slugi da donese lampu, pa na plamenu lampe spali pismo. Izaslanik upita: „Nećete odgovoriti na pismo?“, a Imam reče: „Odgovor je upravo ovo što si vidio.“
Potom Ebu Selmin izaslanik otiđe Abdullahu Mahdu i predade mu pismo. Pošto ga pročita, Abdullah poljubi pismo, pa odmah uzjaha konja, otiđe hazreti Sadiku, mir neka je s njim, i reče: „Ovo pismo koje mi je sada donio jedan od mojih sljedbenika iz Horasana šalje Ebu Selma i poziva me da preuzmem hilafet.“
Imam mu reče: „A otkad su to ljudi u Horasanu tvoji sljedbenici? Jesi li im ti poslao Ebu Muslima? Poznaješ li uopće nekoga od njih? Kako oni mogu biti tvoji sljedbenici kada niti ti poznaješ njih niti oni poznaju tebe?“
Abdullah kaza: „Iz tog što govoriš čini mi se da ti želiš to mjesto!“, a Imam, mir neka je s njim, tada reče: „Bog zna da smatram svojom obavezom željeti dobro svakom muslimanu, pa kako onda ne bih želio dobro tebi! O Abdullah, odbaci od sebe te pogrešne želje, jer ta vlast pripast će Abasidima, budući da je isto takvo pismo stiglo i meni.“
Abdullah, onda, neraspoložen otiđe od Džafera ibn Muhammeda. Omer ibn Zejnul-Abidin također je odrično odgovorio na pismo. Odbio je poziv, rekavši: „Ne mogu odgovoriti na pismo nekoga koga ne poznajem!“ (Mesudi, Murudžul-zeheb, Bejrut, Darul-Anadalus, sv. 3, str. 253-254)
Kada su se ukazali znaci pobjede, Ebu Selma je ponovo pisao Imamu Sadiku, mir neka je s njim:
„Imam spremnih sedamdeset hiljada ratnika, pa sada je vrijeme da se izjasniš“, ali mu Imam odgovori kao i ranije. (Muhammed Bakir Medžlisi, Biharul-anvar, Darul-kutubil-islamijje, Teheran, sv. 47, str. 133)
Ebu Bekr Hadremi prenosi:
„Ja i Aban ibn Taglib došli smo kod Imama Sadika, mir neka je s njim, u vrijeme kada su se u Horasanu podigli crni bajraci. Upitah: 'Kako ocjenjujete prilike?', a on odgovori: 'Sjedite u svojim kućama. Ako vidite da smo mi prišli nekom čovjeku, onda nam pohitajte s oružjem!" (Medžlisi, Muhammed Bakir, Biharul-anvar, Darul-kutubil-islamijje, Teheran, sv. 52, str.139.)
U drugoj predaji, Imam kaže svojim drugovima:
„Čuvajte svoje jezike, ne izlazite iz svojih kuća, jer ono što vas zanima (istinska islamska vlast) neće vam se tako brzo desiti.“ (Medžlisi, Muhammed Bakir, Biharul-anvar, Darul-kutubil-islamijje, Teheran, sv.52, str. 139. )
S obzirom na dosada kazano, možda nam se Imamov odnos prema ponudama Ebu Selme i Ebu Muslima može činiti čudnim, ali budemo li pažljivije rasuđivali, shvatit ćemo razloge za njegov takav stav. Imam Sadik, mir neka je na nj, znao je da vođe ustanka nemaju drugog cilja, osim dokopati se vlasti, a ukoliko i nastupaju pod sloganom podrške Ehli-bejtu, čine to samo zato kako bi priskrbili podršku naroda. Historijske predaje jasno svjedoče da je Ebu Selma Hallal, nakon što su snage iz Horasana stigle u Kufu, preuzeo politička pitanja u svoje ruke. Na važne političke i vojne položaje počeo je postavljati sebi bliske ljude. Namjera mu je bila postaviti halifu iz Alijevog potomstva, ali sam držati stvarnu moć i političku vlast, dok bi položaj halife bio tek formalan. Imam je znao da Ebu Muslim i Ebu Selma traže uglednu ličnost iz Ehli-bejta kako bi se njegovim ugledom i omiljenošću okoristili radi ostvarenja svojih ciljeva.
U stvari oni uopće nisu vjerovali u njegov imamet, jer inače ne bi imalo smisla slati tri pisma istog sadržaja trima različitim osobama. Krajnje pronicljivo, Imam je znao da je krajnji cilj ustanka dolazak Abasida na vlast i da njih, opet, ne zanima ništa drugo osim vlast, dok su Ebu Muslim, Ebu Selma i ostali tek oruđe u njihovim rukama. Imam je također bio svjestan da će oni uskoro ukloniti svakoga ko im više ne bude bio od koristi ili im se nađe na putu, što je i bila sudbina koja je naposljetku snašla nesretnike poput Ebu Muslima, Ebu Selme, Sulejmana ibn Kesira i još nekih. Imam, mir neka je s njim, dobro je znao da su ljudi poput Ebu Selme i Ebu Muslima prevareni i da se tu uopće ne radi o slijeđenju Pravog puta i Ehli-bejta, te stoga ni u kom slučaju nije bio spreman da sarađuje s njima niti voljan ozakoniti njihove postupke, budući da prvaci pokreta nisu bili ljudi koji su pripadali njegovoj školi.
Oni su nastupali osvetoljubivo, iz želje za vlašću i na isključiv način, te su činili stvari na koje nijedan odgovoran musliman ne smije pristati. Izučavajući historijsku literaturu, susrećemo se s tekstom naredbe, odnosno oporuke Ibrahima Imama upućene Ebu Muslimu na početku ustanka. Ebu Muslim, čuveni junak, poznat pod nadimkom Emir Ali Muhammed, prilikom putovanja u Mekku susreo se sa Ibrahimom Imamom, a ovaj mu je predao svoju oporuku, zajedno sa crnom zastavom, koja je kasnije postala simbol Abasida, i naložio mu da on povede ustanak u oblasti Horasana.
Ovdje prenosimo tu oporuku, budući da ona predstavlja važan spis koji svjedoči o osobama poput Ibrahima, Ebu Muslima i ostalih vođa abasidskog ustanka. Na početku ove naredbe, kako bi zbunio neiskusnog mladića, Ibrahim kaže:
„Ti si čovjek iz našeg Ehli-bejta, pa postupi onako kako ti naredim... Kao izraz svoje odanosti, smakni svakog ko ti se učini sumnjivim i nepouzdanim. Ako možeš učiniti da u Horasanu ne ostane niko ko govori arapski, učini tako i gdje god vidiš dijete veće od pet pedalja, a učini ti se sumnjivim, smakni ga!“ Tako je Ibrahim Imam u svojoj oporuci izričito naložio Ebu Muslimu smaknuća i krvoproliće. Mukrizi kaže: „Sve da je Ibrahim Imam htio poslati Ebu Muslima u zemlju širka da tamo poziva u islam, opet mu ovakva oporuka ne bi bila dopuštena. Ali, on ga je s takvom naredbom poslao u islamsku zemlju i naredio mu ubijanje muslimana.“
Nažalost, Ebu Muslim je postupio u skladu s ovom okrutnom i divljačkom naredbom te je, kako navodi Jaf'i, postao Hadžadž svoga vremena. U namjeri da uspostavi abasidsku vlast, lišio je života ogroman broj ljudi. Historičari kažu da broj onih koje je smaknuo u razdoblju trajanja svoje vladavine doseže 600.000 ljudi. Ebu Muslim je bio istrajan u svojim zločinima. Kada je osjetio bojazan od Mensura, napisao mu je sljedeće:
„Tvoj brat (Seffah) naredio mi je da izvučem sablju, da krivce ubijam i zbog najmanje optužbe i da nikom ne opraštam. Tako sam, po njegovoj naredbi, uništio mnogo toga što je Bog naredio da se sačuva, prolio sam mnogo krvi koju je Bog zabranio da se proljeva, dok vlast ne uzeh od jednih i ne dadoh je drugima...“ Mensur, opet, priznaje da je bilo tako. Kada je zaželio smaknuti Ebu Muslima, nabrajajući njegove zločine, zapitao je: „Zašto si okrutno i nemilosrdno pobio 600.000 ljudi?“ Ne poričući takvu okrutnost, Ebu Muslim odgovara: „Sve je to bilo kako bi se osnažili temelji vaše vlasti.“ Na drugom mjestu, Ebu Muslim broj svojih žrtava, ne računamo li poginule u ratovima, navodi kao 100.000 ljudi.
(Ibn Vazih, Tarihu Jakubi, Menšuretul-mektebetil-hajderijje, Nedžef 1384, sv. 3, str. 105.)
Nije štedio čak ni svoje stare prijatelje. Tako je smaknuo i Ebu Selmu Hallala, svoga prijatelja i saradnika, poznatog kao vezir Ali Muhammed, čovjeka koji je imao važnu ulogu u pobjedi Abasida i, ustvari, bio je finansijski pokrovitelj ustanka.
(Ibn Halekan, Vefijatul-ajan, Mektebtul-Hajdarijje, Kom 1364, sv. 2, str. 196)
Zato nije nimalo čudno što u historijskoj literaturi čitamo:
„Prilikom Ebu Muslimovog putovanja na Hadž, beduini su se sklanjali, kako mu se ne bi našli na putu, jer su čuli previše toga o njegovoj krvoločnosti.“
Ono što smo kazali o razlozima odbijanja prijedloga vođa abasidskog ustanka od strane Imama Sadika, mir neka je s njim, svodi se na procjenu da oni koji su ga poveli nisu bili pozvani da ga provedu u skladu sa njegovim shvatanjima. Dakle, nije se radilo o pravim snagama koje bi mogle predvoditi jedan istinski islamski ustanak. Da se radilo o zdravim snagama, koje bi se zaista stavile na raspolaganju Imamu, on bi zasigurno preuzeo vodstvo pokreta. Drugim riječima, Imam je poznavao prilike i intelektualno stanje ummeta, bio je obaviješten o političkim i društvenim uvjetima, te je poznavao mogućnosti i ograničenja za otpočinjanje političke borbe.
Zato je smatrao da oružani ustanak i pobjeda sile u njemu nisu dovoljni za uspostavu stvarne islamske vlasti. Nije bilo dovoljno samo pripremiti snage za vojni napad, već je prije toga valjalo pripremiti vojsku na polju uvjerenja, odnosno učiniti da oni prihvate Imama, njegovu čistotu i njegovo potpuno znanje, te da shvate njegove uzvišene ciljeve i podrže ga na putu uspostave vlasti koja će donijeti dobro Ummetu.
Razgovor Imama Sadika, mir neka je s njim, sa jednim od njegovih drugova jasno potvrđuje naprijed izrečeno. Naime, od Sedira Sirafija se prenosi da je rekao:
„Ušao sam kod Imama i upitao: 'Zašto tek tako sjedite?' Imam reče: 'A šta se dešava, Sedire?' Rekoh: 'Govorim o brojnosti vaših prijatelja', a on reče: 'Šta misliš koliko ih ima?' Odgovorih: 'Stotinu hiljada!'
'Stotinu hiljada?', upita Imam, a ja dodadoh: 'Da, možda čak i dvjesto hiljada!'
'Dvjesto hiljada?', upita on ponovo, a ja rekoh: 'Da, a možda i pola svijeta!'“ Nastavljajući razgovor, Imam, mir neka je s njim, stiže sa Sedirom u Jenbu, pa kada ugleda jedno stado koza, reče: „O Sedire, kad bi naših prijatelja i sljedbenika bilo koliko je koza u ovome stadu, mi ne bismo ostali mirno sjediti!“
(Kulejni, Usulul-Kafi, Mektebetus-Saduk, Teheran 1381, sv. 2, str. 242)
Iz ove predaje zaključujemo da je Imam zaista smatrao kako samo preuzimanje vlasti nije dovoljno i da se program promjena i islamskog preustroja ne može provesti bez saradnje sa svjesnim predstavnicima u narodu, onim pojedincima koji poznaju ciljeve vlasti i koji se slažu s njima te daju svoju podršku vlastima kroz tumačenje tih ciljeva narodu i spremni su izdržati sve nedaće i teškoće na tom putu. Iz navedenog razgovora Imama Sadika, mir neka je s njim, zaključujemo da bi Imam, da je imao prijatelje i snage na koje se mogao osloniti nakon oružane pobjede pri ostvarenju ciljeva islamske vlasti, uvijek bio spreman na oružani ustanak. Međutim, prilike i uvjeti u njegovo vrijeme nisu to dopuštali.
Dakle, ukoliko se i ne bi desio izravan poraz, nije se moglo jamčiti ostvarenje željenih učinaka. Drugim riječima, ukoliko u postojećim uvjetima ustanak i ne bi doživio vojni poraz, ni stvarna pobjeda, a to je ostvarenje ciljeva islamske vlasti, nikako nije bila izvjesna.
Kako smo vidjeli, Abasidi su na početku sukoba s Emevijama nastupali u znaku podrške Poslanikovom rodu (Hašimijama) i želje za uspostavom pravedne vlasti. Ustvari, budući da je stradanje Poslanikove rodbine u emevijsko doba teško padalo muslimanima i da se, s druge strane, Emevije u ime islamske vlasti nisu ustezale od tlačenja, Abasidi su se, koristeći mržnju naroda prema njima, predstavljali kao pobornici Poslanikove porodice. Međutim, ne samo da se nisu ostvarila njihova obećanja o prestanku tlačenja Poslanikova roda i uspostavi pravedne vlasti, nego nije prošlo mnogo vremena a neislamski emevijski program počeo se provoditi još žešće i dosljednije, tako da su ljudi poželjeli da se vrati stara vlast.
S obzirom na okolnost da je vladavina Seffaha, prvog abasidskog halife, bila kratka i da tokom njegovog života vladavina Abasida još nije bila posve učvršćena, pritisci na narod nisu još bili tako snažni, a ni Poslanikov rod nije bio izložen pritiscima. Međutim, stupanjem na poprište Mensura Devanikija, pritisci se pojačavaju. Budući da je Mensur bio savremenik Imamu Sadiku, mir neka je s njim, skoro dvadeset i jednu godinu, nije bez svrhe da kažemo nešto više o pritiscima i zločinima koji su se dešavali tokom tog dugog razdoblja.
Mensur, drugi abasidski halifa, bio je nasilnik, čovjek krvožedan i okrutan, koji je unesrećio islamsko društvo. U njegovo vrijeme ljudima je život bio stalno u opasnosti i sablja je bila odgovor i na najmanju kritiku. Osim što je bio nasilnik, Mensur bijaše pohlepan i izraziti rob novca. On je slovio za najpohlepnijeg i novcu najprivrženijeg abasidskog halifu, a njegova nezasita pohlepa je zapamćena i u narodnim pričama. Međutim, njegovo nasilje i neizdrživi ekonomski pritisci koje je provodio ne mogu se objasniti samo njegovom pohlepom i željom za Ovim svijetom.
Naime, za vrijeme njegove vlasti privreda islamskog društva bila je posve propala. Bio je bez ikakve želje da državni novac ulaže i troši u svrhu općeg dobra, kao što je izgradnja javnih objekata i pomaganje narodu da lakše živi. Usto, ne samo da je zajedničke prihode muslimana gomilao u riznicama, nego je narodu otimao i privatnu svojinu, ostavljajući tako mnoštvo porodica bez ikakvog imetka. Kako pišu neki historičari, ukupno bogatstvo koje je na ovakav način stekao iznosilo je osamsto miliona dirhema.1
Dakle, tako obiman program, kakav je provođen na razini čitave zemlje, ne može se objasniti samo Mensurovom nezajažljivom pohlepom i ljubavlju prema novcu. Postoje spisi i svjedočanstva koji pokazuju da je program privrednog siromašenja i izgladnjivanja bio planski i dobro osmišljen. Naime, cilj takve mračne politike bio je da ljudi budu u stalnoj potrebi i stalno primorani da traže oslonac u njemu. Istovremeno, dok budu zabavljeni razmišljanjem kako da utole glad, neće razmišljati ni o kakvim drugim društvenim pitanjima. Mensur je jednom prilikom na skupu odabranih dvorjana ovako objasnio svoju namjeru izgladnjivanja naroda: „Dobro kaže beduinska poslovica: Drži svoga psa gladnim kako bi zbog komada hleba pristajao za tobom.“ A onda je dodao: „Samo me je strah da neko drugi tom psu ne pokaže komad hljeba pa da pas ne otrči za njim.“
Ne samo da je tokom svoje vlasti nametnuo mračni program “proizvodnje” gladi, nego je takvom postupanju poučio i svoga sina Mehdija. U jednom od svojih savjeta kaže mu:
„Na različite načine učinio sam ljude sebi pokornim i poniznim. Podijelio sam ih u tri skupine: jedna skupina njih su siromašni i potrebiti i uvijek će pred tobom ispružati ruke u potrebi; druga skupina su plašljivi i uvijek su u strahu za svoj život; treća skupina provodi život po zatvorima i slobodu mogu steći samo posredstvom tvoje milosti. Kad preuzmeš vlast, ne dopuštaj ljudima odveć užitka i zadovoljstva.“
Ove činjenice pokazuju da je ovaj program provođen radi jačanja Mensurove vlasti i sprječavanja buna i narodnih pokreta. Znači, nije se radilo isključivo o njegovoj pohlepi i neraspoloženju da troši novac iz Mensurova protivislamska vladavina nije se svodila isključivo na izgladnjivanje i iznurivanje naroda. Pored ekonomskih pritisaka u društvu je provođena prisila i zavođena strahovlada.
Učestala i brojna su bila ubistva i mučenja, koje su provodili Mensurovi najamnici, tako da je broj žrtava iz dana u dan bivao sve veći i veći. Jednom prilikom mu njegov amidža reče: „Navalio si na narod s takvom žestinom i surovošću da se čini kako ti riječ milost ništa ne znači!“ Mensur odgovori: „Još nisu istruhle kosti Benu Mervana i sablja porodice Ebu Talibove nije u koricama. Mi živimo među ljudima koji su nas do jučer smatrali sasvim običnim. Danas halifa ne može zauzeti mjesto u njihovim srcima, osim da zaboravi na samilost i ponaša se na okrutan način.“ Takva surovost ispoljavana je u svim krajevima pod Mensurovom vlašću, ali je u Medini bila izraženija nego drugdje. Razlog toj pojavi bio je što su Medinjani od prvog dana bili izbliza upoznati sa istinskim značenjem islamske vlasti i ni po koju cijenu nisu bili spremni trpjeti kvarnu vlast kakva je bila Mensurova. Osim toga, Medina je nakon Poslanikove smrti bila mjesto gdje su govore i predavanja držali najveći velikani islama.
U njoj su, sve do vremena Osmog Imama, živjeli i članovi Poslanikove porodice, koji su imali obavezu čuvanja dostojanstva islama i upućivanja islamskog društva, tako da je njihovo prisustvo medinskoj zajednici uvijek davalo izražajniji islamski karakter. U vrijeme Mensurovog hilafeta, Šesti Imam, a nakon njegove smrti njegov sin Musa ibn Džafer, bili su otjelovljenje islamskog otpora, a Medina je predstavljala uporište izvornog islamskog pokreta i borbe protiv tlačitelja i zbog toga je uvijek bila trn u oku vladarima silnicima.
Nakon slamanja ustanka u Medini, koji je predvodio Muhammed ibn Abdullah ibn Hasan, poznat kao Nefsul Zekije (unuk Imama Hasana Mudžtebe), Mensur je za namjesnika u ovom gradu postavio izuzetno krutu i surovu osobu po imenu Rijah ibn Osman. Nakon što je stigao u Medinu, okupio je ljude i, između ostalog, izjavio:
„O Medinjani, ja sam zmija otrovnica, sin otrovnice! Ja sam amidžić Muslima ibn Ukbe, (Kako smo pisali u biografiji Četvrtog Imama, Muslim ibn Ukba bio je jedan od vojnih zapovjednika Jezida ibn Muavije, po čijem naređenju je napao Medinu, a onda je tri dana trajao pokolj u tom gradu i potekle su rijeke krvi) koji je rušio vaš grad i ubijao vaše ljude. Kunem se Bogom, ne budete li pokorni, sravnit ću vaš grad sa zemljom tako da neće ostati ni traga života u njemu!“
Tada se podiže skupina muslimana koji su ga poznavali i, u znak protivljenja, povikaše: „Osoba poput tebe, sa tako sramnom prošlošću, nije dostojna ovog položaja! Tvoj otac dvaput je bičevan zbog svojih prekršaja. Nikada ti nećemo dopustiti da se prema nama tako ophodiš!“ Rijah obavijesti Mensura da se Medinjani bune i da se ne pokoravaju halifinim naredbama. Ovaj, onda, uputi oštro pismo građanima Medine, u kojem im zaprijeti da će, ukoliko se nastave suprotstavljati, zatvoriti sve njihove trgovačke puteve na kopnu i moru te poslati na njih snažne vojne snage. Rijah je onda okupio ljude u džamiji, ispeo se na minber i počeo čitati halifino pismo. Nije ga stigao pročitati do kraja, kada se sa svih strana oglasiše povici protivljenja i raspali se plamen narodnog nezadovoljstva. Počeše ga kamenovati i on, kako bi spasio svoj život, pobježe i sakri se.
(Ibn Asir, Al-Kamilu fit-tarih, Bejrut, Daru Sadir, 1399. h.g, sv. 5, str. 551)
Nakon ovog događaja, Mensur ostvari svoje prijetnje i, prekidajući puteve za prijevoz robe, stavi Medinu u ekonomsku izolaciju, koja je trajala sve do dolaska na vlast njegovog sina Mehdija Abasija. (Ibn Vazih, Tarihu Jakubi, Menšuretul-mektebetil-hajderijje, Nedžef 1384, sv. 3, str. 114- 115)
Mensur je bio veoma zabrinut političkim djelovanjem i bavljenjima Imama Sadika. Imamova posvemašnja omiljenost i njegov izvanredni naučni stepen dodatno su uvećavali Mensurovu brigu i strah. Zato ga je nekoliko puta pokušao, pod različitim izgovorima, namamiti u Irak i ondje smaknuti, ali svaki put bi Imam izbjegao opasnost. Sljedbenicima Ehli-bejta u Medini Mensur je zaveo strahovladu, a svojim doušnicima je naredio da prate i ubijaju one koji se druže s Imamom Sadikom. Istovremeno, Imam je svoje prijatelje odvraćao od bliskosti i saradnje s halifinim dvorom.
Jednom ga je neki od njegovih prijatelja upitao:
„Katkad se neki od nas nađe pogođen siromaštvom i neimaštinom, te mu bude ponuđeno da za njih (Abaside) gradi kuće i kopa kanale za navodnjavanje, te tako zaradi. Šta Vi mislite o tome?“
Imam odgovori: „Ne bih volio za njih zavezati ni čvor ili staviti čep na bocu, ma koliko da mi plate za to. Jer, onaj ko pomaže nasilniku naći će se na Danu sudnjem u vatrenom okruženju kada Bog bude sudio robovima Svojim.“
Imam je zabranjivao svojim sljedbenicima da se radi suđenja obraćaju pravnim ustanovama Abasida i nije smatrao obaveznim držati se njihovih presuda. Također, Imam je opominjao fakihe i muhadise da se klonu saradnje sa vlastima.
Govorio je: „Fakihi su povjerenici Božijih poslanika, pa ako vidite da su se približili vladarima, prođite ih se.“ Jednom je Mensur pisao Imamu Sadiku: „Zašto nas i ti, poput drugih, ne dođeš posjetiti?“
Imam je u odgovoru napisao: „Mi od Ovoga svijeta nemamo ništa pa da se plašimo da nam to oduzmeš, a ti, pak, od Onoga svijeta nemaš baš ništa što bi nam mogao pokloniti. Nije ti data nikakva blagodat zbog koje bismo ti trebali doći čestitati, niti smatramo da si pogođen nekom nesrećom zbog koje bismo ti trebali izraziti saosjećanje. Zašto bismo ti onda dolazili?!“ Mensur tada napisa: „Dođite da me posavjetujete!“, a Imam mu odgovori: „Onaj ko je vezan za Ovaj svijet ne može ti dati savjet, a onaj ko je vezan za Onaj svijet ne želi dolaziti k tebi!“
(Medžlisi, Muhammed Bakir, Biharul-anvar, Darul-kutubil-islamijje, Teheran, sv. 47, str. 184)
Abasidski službenici su pokušavali na različite načine odvratiti ljude od Imamova učenja, odnosno nastojali su uspostaviti odstojanje između njih i naroda. Stoga su se trudili da ljudima omile svoje muftije, ili makar fakihe, koji im se nisu protivili i od čijeg djelovanja nisu imali štete. (Ibn Halekan, Vefijatul-ajan, Mektebetul-Hajdarijje, Kom 1364, sv. 4, str. 135)
Kako znamo, Abasidi su sprva, kako bi ostvarili svoje ciljeve, nastupali pod krilaticom podrške Poslanikovoj porodici, ali su je zaboravili čim su se dokopali vlasti. I oni su, poput Emevija, u velikim predvodnicima iz Poslanikove porodice vidjeli glavnu opasnost po svoju vlast. To je bilo zato što su oni, zahvaljujući svom duhovnom uticaju i životodajnom učenju, bili omiljeni među narodom te su osvješćivali i poticali ljude na djelovanje. Zbog toga su ih, koliko god im je to bilo moguće, sprječavali da budu u doticaju s narodom. Takva nastojanja, više nego ikada, uočljiva su u vrijeme Imama Sadika.
U to vrijeme su vlasti otvoreno nastojale da osobe koje su nekad i same bili učenici Imamove škole u pogledu fikha i fetvi iskoriste protiv njega, te da ih predstave narodu kao jedine šerijatske znalce. Takav je bio slučaj sa Ebu Hanifom i Malikom ibn Enesom. Mensur je velike nade polagao u Malika ibn Enesa, kojeg je učinio zvaničnim muftijom i fakihom. Abasidski telal u Medini objavio je građanima: „Niko, osim Malika ibn Enesa i Ibn Ebu Zejda, nema pravo izdavati fetve!“
Također, Mensur je naredio Maliku da priredi zbirku svojih fetvi i preda je na korištenje fakihima i muhadisima. Malik se nećkao, ali Mensur bi uporan. Jednom mu reče: „Moraš napisati tu knjigu, jer danas ne postoji niko učeniji od tebe!“
Tako je on napisao svoju knjigu Al-Muwatta. U okviru ovakvih nastojanja tadašnja je vlast nastojala ukazati podršku Maliku koliko god je to bilo moguće. Promicali su i širili njegove fetve, sve s ciljem da udalje narod od škole Imama Sadika.
Mensur jednom reče Maliku: „Ako me život posluži, učinit ću tvoje fetve omiljenim poput Kur'ana. Poslat ću ih u sve gradove i natjerati ljude da postupaju po njima!“
Dakako, takve muftije nisu mogle ostati ravnodušne prema zahtjevu halife da mu pruže svoju bespogovornu podršku i zaštite njegove ciljeve. Ukoliko bi halifa uočio da državni fakih ili muftija čine nešto suprotno njegovim nastojanjima ili mu se protive, strogo bi ih kažnjavao. Tako se dogodilo da je Malik ibn Enes, i pored sve pažnje koju je uživao kod Mensura, jednom bio kažnjen sa sedamdeset udaraca bičem. Razlog je bila neka njegova fetva koja halifi nije bila po volji. Zejd ibn Ali, mir neka je s njim, bio je brat Imama Bakira i unuk Imama Husejna. Živio je u doba vladavine Emevija i spadao je među velikane, vrle i izvanredne ljude iz poslaničke porodice. Bijaše učen, skrušen, bogobojazan i hrabar. Zejda je silno žalostilo gledati emevijsko tlačenje i nasilje te je smatrao da tu kvarnu vlast treba oboriti oružanim ustankom.
Halifa Hišam ibn Abdul-Melik, koji je znao za Zejdov pobunjenički duh, namjeravao ga se spletkom riješiti pa ga je pozvao da dođe iz Medine u Damask. Kada je Zejd stigao i pojavio se na dvoru, halifa ga hladno primi, rekavši mu:
„Jusuf ibn Amr i Sakfi (upravitelj Iraka) javili su mi da ti je Halid ibn Abdullah Kasri (Halid ibn Abdullah bio je upravitelj Iraka prije Jusufa ibn Amra. Bio je sposoban i uticajan čovjek pa ga je Hišam postavljao za namjesnika u različitim krajevima. Njegov uticaj naveo je njegove neprijatelje da ustanu protiv njega, pa su ga potvorili kod Hišama i on promijeni mišljenje o Halidu. Naposljetku mu oduze namjesništvo i baci ga u tamnicu, a na njegovo mjesto postavi Jusufa ibn Amra.) predao 600.000 dirhema. Hoću da mi daš taj novac!“
„Ali, meni niko nije ništa dao!“, odgovori Zejd, a Hišam onda reče: „Tada moraš otići Jusufu ibn Amru u Irak i neka te on suoči sa Halidom.“
Zejd odgovori: „Ne šalji me tom niskom čovjeku iz prezrenog plemena, jer njemu nije za vjerovati!“, ali Hišam kaza: „Nema druge, moraš ići tamo!“ te dodade: „Čuo sam da smatraš sebe dostojnim hilafeta i da razmišljaš o njemu, a obični si sin robinje. Sinu robinje ne priliči da misli o hilafetu!“
Zejd kaza: „Zar misliš da položaj moje majke umanjuje moju vrijednost? Zar si zaboravio da je Ishaka rodila slobodna žena, dok je Ismailova majka bila tek robinja? Ipak, Bog je dao da se poslanstvo nastavi po Ismailovoj liniji, tako da je i Poslanik islama njegov potomak.“
Pa ga onda Zejd posavjetova i pozva ga da bude bogobojazan i skrušen.
Hišam reče: „Zar da me osoba poput tebe poziva na bogobojaznost i skrušenost?!“, a Zejd odgovori: „Da, jer pozivanje na dobro i odvraćanje od zla dva su velika propisa islama i svako je dužan da ih provodi. Niko ne smije zapostaviti tu obavezu zato što je neugledan i niskog položaja, niti je ikome dopušteno da zbog svoga visokog položaja prečuje takve savjete.“
Nakon ovog oštrog razgovora, Hišam posla Zejda u Irak, a istovremeno uputi Jusufu ibn Amru pismo u kojem je stajalo:
„Kada ti Zejd dođe, suoči ga s Halidom i nemoj mu dopustiti da se u Kufi zadrži niti sahat vremena. Jer, on je rječit čovjek, prijatne pojave i vješt u govorništvu, tako da će se Kufljani, zadrži li se ondje, brzo povesti za njim.“ Kad stiže, Zejd otiđe Jusufu i upita: „Zašto si me dovukao ovamo?“
Jusuf odgovori: „Halid tvrdi da ti je dao 600.000 dirhema.“
„Dovedi, onda, Halida da tu tvrdnju lično iznese“, zatraži Zejd.
Jusuf onda naredi da dovedu Halida iz tamnice. Dovedoše Halida s okovima na rukama i nogama.
Onda mu se Jusuf obrati: „Ovo je Zejd ibn Ali. Kaži sada šta je tvoje kod njega!“
Halid reče: „Tako mi Boga, ništa moje nije kod njega! Jedini razlog zašto ste ga doveli jeste da ga namučite.“
Onda se Jusuf okrenu ka Zejdu i reče: „Zapovjednik vjernika Hišam naredio mi je da te već danas otpravim iz Kufe.“
Zejd zatraži: „Daj mi tri dana vremena da se odmorim, a onda ću napustiti grad.“
Jusuf odgovori: „To nije moguće: obavezno moraš krenuti još danas.“
Tada Zejd reče: „Daj mi onda vremena da se makar danas ovdje zadržim“, a Jusuf odgovori: „Nemaš više od sahat vremena!“ Tako Zejd, u pratnji nekolicine Jusufovih službenika, napusti Kufu i zaputi se ka Medini. Kad su odmakli od Kufe, Jusufovi službenici se vratiše i ostaviše Zejda samog."
Zejdov dolazak u Kufu izazvao je živost među narodom i svuda se govorilo o njegovom razgovoru sa Hišamom. Kufljani su pratili kako se stvari razvijaju, pa kada čuše da je Zejd krenuo ka Medini, sustigoše ga i izraziše mu podršku, rekavši:
„Zadrži se u Kufi i uzmi od ljudi prisegu. Neka znaš da će ti se zasigurno odmah pridružiti sto hiljada ljudi spremnih da ginu za tebe. Tamo je tek neznatan broj emevijskih ljudi. Samljet ćemo ih pri prvom napadu.“
Zejd, koji nije zaboravio na nevjerstvo i izdaju Iračana u doba Imama Alija, Imama Hasana i Imama Husejna, nije se previše zagrijao nakon ovakvih obećanja. Ipak, nakon njihovog upornognog navaljivanja, odustade od puta u Medinu i vrati se u Kufu. Ljudi su u skupinama dolazili i davali mu prisegu, tako da se samo u Kufi sakupi dvadeset i pet hiljada ljudi spremnih za borbu.
S druge strane, Jusuf ibn Amr odmah obavijesti Hišama o tim događanjima. Ta vijest ga žestoko rasrdi, pa on naredi Jusufu da odmah navali na Zejdove snage i da što prije ugasi plamen ustanka. Uskoro se dvije strane sukobiše. Zejd se borio krajnje hrabro, pozivajući svoje sljedbenike da istraju. Borba je trajala sve do večeri. Tada s neprijateljske strane doletje strijela i pogodi Zejda u čelo. Usljed teške rane, Zejd nije bio sposoban nastaviti borbu. Usto, u borbi su već bili izginuli njegovi brojni prijatelji, a neki se raspršili, tako da je Zejd bio prinuđen izdati naredbu za povlačenje. Tokom noći pokušali su izvaditi strijelu iz Zejdovog čela, ali ona je bila ušla tako duboko da to nije bilo nimalo lahko učiniti. Naposljetku je liječnik uspio izvaditi strijelu, ali je Zejd, usljed težine rane, postao šehidom.
Nakon savjetovanja, njegovi prijatelji ga odlučiše sahraniti u plićaku rijeke koja je tekla u blizini, da ga halifini ljudi ne bi mogli pronaći. U skladu s tom odlukom, najprije su skrenuli tok rijeke, a nakon što su ga sahranili, pustili su da rijeka da ponovo teče istim tokom. Nažalost, jedan Hišamov plaćenik koji je prisustvovao Zejdovoj sahrani sve dojavi Jusufu ibn Amru. Po njegovom naređenju, Zejdovo tijelo bi iskopano, a glava odsječena. Tijelo objesiše na kapiju Kufe, gdje je visilo narednih četiri godine. Naposljetku ga skidoše, spališe i pepeo prosuše u vjetar.
U vezi sa Zejdom i pitanjem da li je polagao pravo na imamet, odnosno da li je prihvatao imamet hazreti Bakira i hazreti Sadika, prenošene su oprečne predaje. U nekim od njih Zejd biva prekoren, dok u drugima biva hvaljen. Većina učenjaka i istraživača smatraju predaje koje govore o prekoravanju Zejda sumnjivim kada se radi o lancu prenosilaca i zato ih ne prihvataju.
Naprimjer, ajatollah Khoji, nakon analize i kritike predaja koje govore o pokudi Zejda, kaže da su slabog seneda i nepouzdane. Dalje piše:
„Suština onoga što smo kazali jeste da je Zejd bio velika ličnost i dostojan pohvala. Ne postoji nijedan spis koji dokazuje njegovo zastranjenje u vjerskom smislu ili koji ukazuje da on zaslužuje pokudu.“
Allame Medžlisi,nakon što je prenio predaje vezane za Zejda, piše:
„Znaj da su predaje o Zejdu različite i oprečne. Međutim, više je predaja koje svjedoče o njegovoj veličini, koje ga hvale i u kojima se iznosi tvrdnja kako on nije imao krivo vjerovanje. Većina ehlibejtskih učenjaka smatra Zejda izuzetnom ličnošću. Prema tome, ispravno je imati o njemu dobro mišljenje i uzdržati se od bilo kakvog prekoravanja.“
Što se njegovog ustanka tiče, postoje brojni dokazi da se dogodio uz dopuštenje i saglasnost hazreti Sadika. Među takva svjedočanstva spadaju i riječi Imama Ride, napisane u odgovoru Memunu:
„Moj otac, Musa ibn Džafer, prenosi da mu je njegov otac rekao: 'Zejd se posavjetovao sa mnom u vezi sa svojim ustankom. Rekoh mu: Dragi amidža, ako želiš biti ona osoba koja će biti obješena na kapiju Kufe, put ti je otvoren!' A kada je Zejd krenuo otac je rekao: Teško onom ko čuje njegov poziv, a ne odazove mu se!'“
Ova predaja uvjerljivo je svjedočanstvo da se Zejdov ustanak dogodio uz dopuštenje Imama. Međutim, budući da je bilo moguće da neprijatelj sazna za njegovu umiješanost i podršku, i on, i sami Zejd, i njegovi najbliži prijatelji, pazili su da se to ne desi. Imam Sadik, u razgovoru s jednim Zejdovim prijateljem koji je, boreći se uz njega, ubio šestoricu emevijskih vojnika, rekao je:
„Neka me Bog učini saučesnikom u toj krvi. Tako mi Boga, moj amidža Zejd postupio je poput Alija i njegovih drugova!“
Zejd je bio jedan od onih koji su priznavali imamet hazreti Sadika. Prenosi se da je rekao:
„Džafer je naš imam u pitanjima dopuštenog i zabranjenog.“
Također je rekao:
„U svakom vremenu jedan od nas iz Ehli-bejta je dokaz Božiji. Dokaz u našem vremenu je moj bratić Džafer ibn Muhammed. Onaj ko njega slijedi, neće zalutati, a onaj ko mu se usprotivi, neće naći put!“
Imam Sadik je izjavio:
„Smilovao se Bog mome amidži Zejdu. Da je pobijedio, održao bi svoje obećanje, jer on je vjerovao u odabranu osobu iz Muhammedove porodice i pozivao je ljude da me slijede.“
U drugoj predaji prenosi se da je u vezi sa Zejdom kazao:
„Bog mu se smilovao. On bijaše čovjek vjernik, učenjak i istinoljubiv. Da je pobijedio, održao bi svoje obećanje. Da je preuzeo vlast, znao bi kome je predati.“
Vijest o šehadetu Zejda i njegovih prijatelja u Medini je primljena s gorčinom. Naročito je teško pala Imamu Sadiku. Nakon njegovog šehadeta dugo vremena bio je ožalošćen i tužan. Zaplakao bi kad god bi pred njim neko spomenuo Kufu ili Zejda. Uvijek se biranim i najtoplijim riječima prisjećao svoga amidže i njegovih odanih prijatelja.
Hamza ibn Hamran, jedan od njegovih drugova, svjedoči:
„Jednom dođoh kod Imama i on me upita: 'Hamza, otkud dolaziš?'
'Iz Kufe', rekoh, a on na spomen Kufe gorko zaplaka, tako da mu se cijelo plemenito lice natopi suzama. Kada to vidjeh, u čuđenju rekoh: 'Sine Poslanikov, šta vas je tako rasplakalo?'
On, žalosno, kroz plač odgovori: 'Sjetih se svog amidže Zejda i onoga šta su mu učinili!' '
A čega ste se u vezi s njim prisjetili?', upitah, a on odgovori: 'Njegove pogibije i onoga što su mu uradili poslije.'
Onda mi Imam ispriča o Zejdovom šehadetu.''