OSMI IMAM, ALI IBN MUSA AR-RIDA, s.a |
Hazreti Ali ibn Musa je rođen 11. Zil-kadea 148. h.g.. Njegova majka bila je plemenita žena po imenu Tahira. Ovaj ehlibejtski Imam bio je poznat i kao Ebul-Hasan i Rida. Nakon šehadeta svoga uvaženog oca (183. h.g.), preuzeo je dužnost imameta u svojoj 35. godini. Njegovo obavljanje dužnosti imama trajalo je dvadeset godina. Deset godina tog razdoblja poklapa se s vlašću Haruna Rešida, pet godina bio je savremenik hilafeta Muhammeda Amina, a posljednjih pet godina njegovog imameta poklapaju se s hilafetom Abdullaha Memuna.
Do početka Memunovog halifata Imam je živio u svom rodnom gradu Medini, a onda ga je Memun pozvao u Horasan, gdje je Imam, naposljetku, u mjesecu Seferu 203. h.g., dosegao šehadet (u dobi od 55 godina), i gdje je i sahranjen. Od vremena kada je Sedmi Imam bio otrovan u bagdadskom zatvoru, imamet Osmog Imama podudara se s Harunovom vladavinom narednih deset godina. Ova dionica, iako se radi o vremenu Harunovih progona, tlačenja i samovlašća, smatra se razdobljem srazmjerne slobode za Imama Ridu kada je riječ o njegovim znanstvenim i kulturnim pregnućima.
Naime, Harun se u tom razdoblju nije preduzimao ništa protiv Imama te je on slobodno djelovao. Stoga učenici koje je Imam Rida odgojio i poučio islamskim i kur'anskim naukama u okviru svoga naučnog kružoka, potječu uglavnom iz ovog vremena. Možda je glavni razlog takve Harunove popustljivosti ležao u njegovom strahu od posljedica ubistva Imama Muse ibn Džafera. Naime, iako je na sve načine pokušavao prikriti ovaj zločin i poreći svoju umiješanost, istina je ipak izašla na vidjelo i izazvala kod naroda mržnju i netrpeljivost prema njemu. Harun je svome amidži Sulejmanu ibn Ebu Džaferu, koji je preuzeo Imamovo tijelo da ga sahrani, pisao ovako: „Prokleo Allah Sindija ibn Šahika! Učinio je to bez moga dopuštenja!“ Mnogo govori i njegov odgovor na riječi Jahje ibn Halida Bermekija u vezi s Alijem ibn Musom. Jahja, koji je ranije potvarao i ocrnjivao Imama Kazima, rekao je Harunu: „Musu ibn Džafera naslijedio je njegov sin i on tvrdi da polaže prava na imamet.“
Time je želio reći da bi bilo najbolje da se i Ali ibn Musa odmah ukloni ili stavi pod nadzor halifinih službenika. Harun, koji je još bio pod dojmom ubistva Muse ibn Džafera i zabrinut zbog mogućih posljedica, odgovori:
„Zar nije dovoljno ono što sam učinio njegovom ocu?!
Zar želiš da izvučem sablju i odjednom poubijam sve Alijeve potomke?!“
Pred Harunovom srdžbom svi dvorjani ušutješe i niko više nije imao hrabrosti reći nešto protiv Imama Ride. Koristeći se tom povoljnom prilikom, Ali ibn Musa je otvoreno obznanio svoj imamet i, za razliku od svoga poštovanog oca, u tom pogledu se nije držao takije. Neki od njegovih iskrenih sljedbenika i drugova odgovarali su ga od toga bojeći se za njegov život. Imam ih je uvjeravao da mu se ne može desiti ništa loše od strane Haruna.
Safvan ibn Jahja kaže:
„Nakon što je umro Imam Musa ibn Džafer, Ali ibn Musa Rida javno obznani svoj imamet. Rečeno mu je: 'Činite veliku i opasnu stvar, pa se plašimo za vas od ovog nasilnika!', a on je odgovorio: 'Šta god bi pokušao učiniti, ne bi mi mogao naškoditi!'“
Također, od Muhammeda ibn Sinana prenosi se:
„U doba Harunovog hilafeta rekoh Aliju ibn Musi Ridi: 'Vi ste nakon svoga oca otvoreno obznanili svoj imamet, a s Harunovog mača još uvijek kaplje krv!', a on mi kaza: 'Hrabre me Poslanikove riječi: 'Kad bi mi Ebu Džehl mogao skinuti dlaku s glave, znajte da onda nisam Božiji poslanik!' Tako i ja vama kažem: 'Ako bi mi Harun mogao skinuti dlaku s glave, znajte da onda ja nisam Imam!"
U toku svog hilafeta, Harun je svojim nasljednikom proglasio Muhammeda Amina (čija je majka bila Zubejda) i uzeo je od naroda prisegu za njega. Također, poslije njega, za sljedećeg halifu, proglasio je svoga drugog sina, Abdullaha Memuna (čija je majka bila Perzijanka).
Godine 193. po Hidžri Harunu dođoše vijesti da je u gradovima Horasana došlo do ustanka. Vojni zapovjednici, i pored sve surovosti i okrutnosti koju su ispoljavali, nisu ga uspjeli ugušiti. Nakon što se posavjetova sa svojim vezirima i savjetnicima, Harun zaključi kako je najbolje da on lično otputuje u to područje i pokaže svu snagu države u pogledu gušenja pobuna. U Bagdadu ostavi svoga sina Muhammeda Amina, a sa sobom u Horasan povede Memuna. Njega je svakako imenovao za namjesnika tog kraja.
Harun je uspio ugušiti sva previranja i smiriti nemire, ali se više nikad nije vratio u Bagdad. Umro je u Tusu 3. džumadel-ahirea 193. h.g., ostavljajući dvojicu braće da se glože oko vlasti.
Iste večeri kada se pročulo da je Harun umro, narod u Bagdadu dade prisegu njegovom sinu Muhammedu Aminu. Samo sedamnaest dana nakon što preuze hilafet, Aminu pade na pamet da oduzme svome bratu pravo na nasljedstvo i da nasljednikom proglasi svoga sina Musu. U vezi s tim posavjetova se sa svojim vezirima, ali oni takav postupak ne nađoše ispravnim. Samo je jedan od njih, Ali ibn Isa ibn Haman, istrajavao na rješenju da se Memunu oduzme pravo nasljeđivanja. Amin odluči da posluša njega i razvlasti brata s položaja nasljednika prijestolja.
Kao reakciju na takav čin, Memun pak ne priznade Aminov hilafet. Nakon niza vojnih sukoba, Amin naposljetku izvuče deblji kraj i 198. h.g., bi ubijen. Tako vlast nad islamskim zemljama dođe u Memunove ruke. Za vrijeme Aminove vlasti, odnosno u godinama između Harunove smrti i Memunovog preuzimanja vlasti, historijski izvori ne pokazuju da je bilo nekih ozbiljnijih sporenja između Imama i predstavnika abasidske vlasti. Izvjesno je da Abasidski halifat u tom kratkom razdoblju unutrašnjih razmirica i sukoba između Amina i Memuna nije imao vremena za uznemiravanje Alijevih potomaka. Tako ovo razdoblje (193-198.) možemo također smatrati vremenom ograničene slobode za Imama Ridu i odličnom prilikom za njegovo kulturno djelovanje.
Memunova majka bila je robinja iz Horasana po imenu Muradžil. Umrla je na porodu, tako da je Memun odrastao bez majke. Historičari pišu da je ona bila najružnija i najomalovaženija robinja u Harunovoj kuhinji. To nam potvrđuje i pripovijest koja govori o tome kako je ona ustvari uopće i zatrudnjela s Harunom.
(Naime, pripovijest kaže da je Harun igrao šaha sa svojom ženom Zubejdom, pa pošto je izgubio partiju, Zubejda kao kaznu za poraz odredi Harunu da spava s najružnijom od robinja iz kuhinje. Budući da se mogućnost ostvarenja tog naloga gadila Harunu, ponudi Zubejdi porez iz cijelog Egipta i Iraka, kako bi ga oslobodila naloženog čina, ali ona to ne prihvati. Onda Harun, nemajući druge, nađe robinju Muradžil, koja je važila za najružniju, te je nakon odnosa s njom začet Memun. (Demiri, Hijatul-hejvan, Kairo, Mektebetul-tedžarijetul-kubra, 1383. h.g.) )
Memun je rođen 170. h.g., dakle iste godine kad je njegov otac preuzeo hilafet. Otac ga je povjerio na brigu Džaferu ibn Jahji Bermekiju, a njegov učitelj bio je Fadl ibn Sehl, poznat kao Zu-riyasetein (posjednik dva položaja). Glavni zapovjednik njegovih vojnih snaga bio je Tahir ibn Husein Zul-yeminin. Čitav Memunov život protekao je u stalnom trudu i borbi, bez naročite prilike za uživanja i provode. Upravo suprotno od odrastanja njegovog brata Amina, koji je rastao pod okriljem majke Zubejde. Svako ko je upoznat sa Zubejdinom biografijom, razumjet će u kakvom obilju, raskoši i užitku je proteklo Aminovo odrastanje. Memun, za razliku od svoga brata, nije uživao naročitu pažnju, niti je bio uopće siguran u pogledu svoje budućnosti.
Sumnjao je da će mu Abasidi ikada prepustiti hilafet. Ni u kome nije vidio oslonca, pa je stoga zasukao rukave i uzeo svoj život u svoje ruke. Memun je sebi zacrtao šta treba postići, budući da je odlično znao da njegov brat uživa prednosti za koje je on bio uskraćen. U svakom slučaju, Memun se visoko obrazovao u različitim znanostima i vještinama te je u tom pogledu nadmašio svoje vršnjake i ostale Abaside uopće. Neki su izrijekom tvrdili da među njima nema učenijeg čovjeka od Memuna.
Ibn Nedim o njemu piše ovako:
„Bio je učeniji od svih ostalih halifa u pitanjima fikha i kelama.“
Od hazreti Alija se također prenosi da je, govoreći o budućoj vlasti Abasida, rekao:
„Sedmi među njima bit će učeniji od svih ostalih.“
Sujuti, Ibn Tugra Baradi i Ibn Šakir Kutubi također hvale Memuna u tom pogledu, pa kažu:
„Po svojoj pronicljivosti, snazi volje, strpljivosti, učenosti, pameti, hrabrosti, gospodstvenosti i viteštvu bio je najbolji među Abasidima. Međutim, njegovo vjerovanje u stvorenost Kur'ana baca mrlju na sva ta njegova svojstva.“
I sami njegov otac posvjedočio je da je Memun u prednosti u odnosu na svoga brata Amina, izjavivši:
„Odlučio sam odrediti nasljednika prijestolja i povjeriti taj položaj onome čije ponašanje mi se najviše sviđa, čije usmjerenje mi se dopada, u čiju ispravnu politiku mogu biti siguran i čija slabost me neće brinuti. A takav nije niko drugi, doli Memun.'' Abasidski prvaci mu ipak nametnuše svoje mišljenje, tj. da to bude Amin. A on je bio potpuno okrenut udovoljavanju svojim strastima, ruke široke i rasipne, usmjeren samo na žene i robinje, dok je Memun bio pristojnog ponašanja, ispravnog razmišljanja i najpouzdanija je osoba za ovako važnu dužnost.“
(Sejjid Džafer Murtaza Husejni, Zendegije sijasije haštomine emam, str. 97)
Memunovim preuzimanjem hilafeta okrenuta je nova stranica u Imamovom životu, stranica koja je za njega bila ispunjene bolom i neugodnostima. Otimačima hilafeta, bilo da se radilo o Emevijama ili o Abasidima, glavnu brigu i strah predstavljala je Alijeva porodica. Međutim, upravo je za njih većina naroda čuvala svoju ljubav i naklonost. Naravno, to su halife znale i zato su plemeniti Alijevi potomci bili stalno izloženi uznemiravanjima i progonima da bi, naposljetku, od njihove ruke bivali lišeni života.
Za razliku od drugih abasidskih halifa, Memun je prividno ispoljavao naklonost ka ehlibejtskom učenju. Većinu službenika državnog aparata činili su Perzijanci, koji su bili skloni Alijevoj porodici, odnosno ehlibejtskim imamima. Zbog toga on nije mogao, poput svojih prethodnika Haruna i Mensura, dati Imama jednostavno pogubiti ili ga baciti u tamnicu. Stoga se on opredijelio za drukčiji postupak.
Istina, on nije bio nov, jer su se njime služile i neke prijašnje halife. Naime, radilo o uspostavljanju prividnog prijateljskog odnosa, što je imalo za cilj odobrovoljenje običnog svijeta, kao i rastućeg broja pristalica ehlibejtskog učenja. Memun je odlučio dovesti Imama u Merv, središte svoje vlasti, s ciljem da se okoristi njegovim naučnim i društvenim ugledom, ali prije svega da bi držao pod nadzorom Imamovo djelovanje.
Najprije ga je sa punim uvažavanjem pozvao da – zajedno sa još nekim uglednicima iz Alijeve porodice – dođe živjeti u prijestonici halifata. Imam nije prihvatao poziv, ali Memun je bio odlučan, tako da se između njih vodila duga i obimna prepiska. Na kraju Imamu bi zaprijećeno, pa on bi prisiljen na pristanak.
Memun lično posla svoje ljude, jahalice i posebne nosiljke da ga uz najveću pažnju i počasti dovedu iz Medine u Merv. Imam, kako bi stavio narodu do znanja da napušta rodno mjesto zapravo pod prisilom, javno obznani svoju tugu i nezadovljstvo. Na dan kada su trebali krenuti, okupi svoju porodicu i reče im da ga već mogu oplakivati, rekavši:
„Ja se više neću vratiti među vas.“
Onda otiđe u Poslanikovu džamiju kako bi se s njim oprostio. Okrenu se prema njegovom mezaru i glasno zaplaka.
Mehul Sistani kaže:
„Kad priđoh Imamu, nazvah selam i poželjeh mu sretan put. On mi reče: 'O Mehule, dobro me pogledaj, jer ja odlazim od svoga djeda, umrijet ću u tuđini i bit ću sahranjen pored Haruna!'“
Imamov karavan se, prema Memunovom naređenju, kretao preko Basre, Ahvaza i Farsa. Htio je da ne prolaze kroz Džebel (planinsko područje na zapadu Irana između Hamadana i Kazvina), Kufu, Kermanšah i Kom, mjesta u kojima su većina stanovništva bili sljedbenici Ehli-bejta. Kada je povorka s Imamom stigla nekoliko kilometara prije Merva, pred njega je izašao lično Memun, u društvu velikog broja državnih ministara i abasidskih uglednika. Uz iskazivanje velikog uvažavanja, dopratiše ga u grad, gdje halifa naredi da se hazreti Ridi dā najbolji smještaj i stavi na raspolaganje sve šta zaželi.
Nakon nekoliko dana predviđenih za odmor, otpočeše razgovori. Memnun predloži da preda hilafet Imamu odmah, dok bi on bio njegov prestolonasljednik. Imam, međutim, odlučno odbi taj prijedlog.
Fadl ibn Sehl s čuđenjem priča o tome:
„Nikad kao tog dana ne vidjeh hilafet bezvrjednijim i ništavnijim. Memun ga ponudi Aliju ibn Musi, a on ga odlučno odbi kao nepoželjnu i odvratnu stvar.“
Memun, koji je možda i pretpostavljao da će Imam odbiti takvu ponudu, onda reče:
„Kad je već tako, prihvati onda da ti budeš moj prestolonasljednik.“
Imam odgovori: „Prihvati moje odbijanje kada se i o tome radi.“
Memun, međutim, to ne prihvati, već srdito i oštro, s prizvukom prijetnje izjavi:
„Kada je Omer ibn Hattab umirao, naredio je da se sazove šesteročlano vijeće, u kome se nalazio i Ali ibn Ebi Talib. Naredio je da ubiju onoga ko bi se suprotstavio donesenoj odluci. Zato prihvati moj prijedlog, jer ja drugog rješenja ne vidim.“
A onda još izravnije zaprijeti Imamu:
„Uvijek mi se suprotstavljaš i smatraš se sigurnim od mene! Tako mi Boga, odbiješ li sada prihvatiti da ćeš naslijediti hilafet, natjerat ću te silom, a ako opet ne prihvatiš, ubit ću te!“
Tako Imam nije imao izbora nego prihvatiti, pa reče:
„Prihvatam da ti budem prestolonasljednik, ali pod uvjetom da se nikad ne bavim pitanjima vlasti i države i da se ne uplićem u poslove poput postavljanja i smjenjivanja, suđenja, presuda i fetvi.“
Narod u Mervu pripremao se da zaposti časni mjesec Ramazan 201. godine po Hidžri, kad se proširi vijest da je Imam određen za nasljednika prijestolja. To izazva navalu oduševljenja pomiješanog s čuđenjem. U ponedjeljak, sedmog dana Ramazana, Memun lično napisa ukaz o određenju nasljednika prijestolja. Na pozadini tog lista trebao se potpisati Ali ibn Musa Ar-Rida. Prije stavljanja svoga potpisa, Imam napisa kratak tekst iz kojeg se dalo naslutiti da je to učinio protiv svoje volje i da zna da se potpisano nikada neće ostvariti. Potom se na isti list, kao svjedoci, potpisaše i državni uglednici, poput Jahje ibn Aksama, Abdullaha ibn Tahira i Fadla ibn Sehla.
U četvrtak, desetog dana Ramazana, održana je svečanost davanja prisege, nakon čega Imam i zvanično postade prestolonasljednik halife islama. Prvi koji je Imamu pružio ruku za čestitanje bio je Memnunov sin Abbas, a nakon njega to je učinio veliki vezir Fadl ibn Sehl, potom dvorski muftija Jahja ibn Aksam, pa zapovjednik vojske Abdullah ibn Tahir, a onda svi uglednici i abasidski prvaci redom. Svakako, vijest o tome da je Osmi Imam postao prestolonasljednik izazvala je radost i veselje među njegovim prijateljima i sljedbenicima. Međutim, sam Imam bio je tužan i potišten.
Kada ugleda jednog prijatelja kako se veseli, pozva ga sebi i reče:
„Ne veži srce za ovo i ne raduj se onome što neće potrajati!“
Razmatranje prilika i političkih uvjeta u Memunovo doba pokazuje da je on bio suočen s čitavim nizom teškoća i nevolja, te da se on svojski trudio da iz njih izađe. Ne bi li ih riješio, opredijelio se za svojevrsnu višeslojnu politiku, u sklopu koje je bilo i postavljanje Imama na položaj prestolonasljednika.
U nastavku ćemo načiniti kratak presjek kroz političke teškoće sa kojima se Memun suočio. Iako je, shodno svjedočanstvima historičara, Memun bio sposobniji i dostojniji hilafeta nego Amin, većina Abasida je bila protiv toga da on dopadne tog položaja. Kao što smo vidjeli, sam Harun je bio potpuno svjestan koliko se dvojica braće razlikuju i razočaran zbog protivljenja Abasida Memunu. Možda je razlog njihovog protivljenja ležao u činjenici da su Amina smatrali čistim Abasidom: otac mu je bio Harun, a majka Zubejda. Ona je bila Hašimijka i unuka Mensura Devanikija, te se ubrajala među najplemenitije abasidske žene. Amin je odrastao pod pokroviteljstvom Fadla ibn Jahje Bermekija, Harunovog brata po mlijeku i najuticajnijeg čovjeka na dvoru. O njegovom obrazovanju brinuo i Fadl ibn Rabi', Arapin čiji je djed bio Osmanov oslobođeni rob i u čiju ljubav prema Abasidima niko nije sumnjao.
Što se pak Memuna tiče, on je, kao prvo, odrastao pod staranjem Džafera ibn Jahje, čiji je položaj bio slabiji od položaja njegovog brata Fadla. Drugo, čovjek koji ga je podizao i odgajao bio je osoba koja se Abasidima nije nimalo dopadala. Radilo se o još jednom Fadlu, ali ovaj put Perzijancu Fadlu ibn Sehlu. Štaviše, između njega i Aminovog odgojitelja Fadla ibn Rabi'ija postojala je žestoka i neskrivena netrpeljivost. Taj isti čovjek će kasnije voditi sve Memunove poslove.
Inače, Abasidi su se plašili Perzijanaca i smetalo im je njihovo uplitanje u državne poslove te su u kratkom razdoblju gotovo sva njihova mjesta povjerili Turcima. Amin je posjedovao puno bolje finansijske uvjete i imao je mnogo više prijatelja od povjerenja, koji su radili na jačanju njegovog položaja. Radilo se o osobama poput njegovog daidže, Fadla ibn Jahje Bermekija, većine Bermekida (da ne kažemo svih), njegove majke Zubejde i ostalih Arapa. S obzirom na okolnost da se radilo redom o uticajnim ličnostima, do čijeg mišljenja je Harun držao, bilo je prirodno očekivati da će ovaj popustiti pred njihovim traženjima te da će na kraju mjesto prestolonasljednika povjeriti svome mlađem sinu, dakle Aminu, a starijeg sina, Memuna, odrediti za njegovog nasljednika.
Možda je osjećanje privrženosti plemenu i abasidska zagriženost, zajedno s ogromnim uticajem Ise ibn Džafera (Aminovog daidže), imalo najvažniju ulogu u odluci da za nasljednika prijestolja bude određen Amin. Ipak, u čitavoj priči najvažnija je bila uloga Zubejde, koja je po svaku cijenu nastojala da se ovo pitanje okonča u korist njenog sina. Pored svega iznesenog, uzmemo li u obzir važnost pitanja porodičnog porijekla među Arapima, vrlo je vjerovatno da je Harun i to imao na umu kada je dao prednost Aminu.
Neki historičari ovu stvar tumače ovako:
Godine 176. Rešid je odlučio da Memunu pripada pravo na mjesto nasljednika prijestolja nakon njegovog brata. Memun je bio mjesec dana stariji od svoga brata, ali Amin je bio sin Zubejde, Hašimijke i kćeri Džaferove, dok je Memuna rodila robinja Muradžil. Iako mu je otac jamčio mjesto nakon Amina, Memun se nikako nije osjećao sigurnim u pogledu svoje budućnosti kada je riječ o pitanju vlasti. Na koga se onda Memun mogao osloniti u pogledu osiguranja svog položaja, budući da nije mogao biti siguran u svoga brata i ostale Abaside da oni neće jednoga dana prekršiti sporazum?
Kako je Memun mogao doći do vlasti?
Ako bi to i uspio, kako ju je mogao učvrstiti i sačuvati?
Sve su to pitanja koja su se morala stalno motati po Memunovom umu te je morao, krajnje pronicljivo i oprezno, iznaći odgovore na njih.
Predočit ćemo sada odnos različitih skupina prema njemu, kako bismo vidjeli u kojoj među njima je mogao pronaći oslonac i podršku u borbi za vlast koja mu je predstojila. Prirodno je da Alijevi potomci nisu bili zadovoljni ni Memunovom, niti vlašću bilo koga od Abasida, jer među njima samim su bili ljudi koji su bili dostojniji upravljati poslovima muslimana od Abasida. Osim toga, Memun je pripadao porodici koja je povrijedila srca Alijevih potomaka, i to još okrutnije nego što su to učinile Emevije.
Svima je poznato kako su Abasidi prolijevali njihovu krv, plijenili njihovu imovinu i progonili ih iz njihovih gradova, odnosno kakvim su ih sve patnjama i stalnim nevoljama izlagali. Dovoljna mrlja na Memunu bila je činjenica da je bio Harunov sin, sin čovjeka koji je sjekao grane drveta poslanstva i iščupao brojne mladice imameta. Ni Arapi nisu mogli biti zadovoljni sa Memunovim hilafetom i vladavinom, jer su, kako smo vidjeli, njegova majka, skrbnik i učitelj bili ne-Arapi. Takvo šta nikako se nije moglo sviđati Arapima, koji su, posve suprotno Poslanikovom i kur'anskom naučavanju, sve druge narode i rase smatrali nižim od sebe. Naročito su Perzijanci, koji su pokazali veliku nadarenost za bavljenje naučnim i političkim pitanjima i tako suzili prostor oholim Arapima, bili omraženi od njihove strane i Arapa, a tako je postupano i sa svakim ko je imao bliske veze s Perzijancima.
Ubistvo Amina naizgled je za Memuna predstavljalo konačnu vojnu pobjedu. Međutim, ono nije prošlo bez po njega nepovoljnih posljedica i odgovora, koje je posebno izazivao način na koji su mu ljudi trebali izraziti svoju odanost nakon njegove pobjede nad svojim bratom.
Naime, nakon što je naredio da Amin bude ubijen, odredio je da se svakome ko učini sedždu zahvalnosti, kada se pred njega iznese odrubljena Aminova glava, daruje milion dirhema. Onda je naredio da tu istu glavu nabiju na kolac i izlože na ulazu u dvorac, tako da je svako ko je ulazio morao najprije prokleti Amina pa tek onda ući!
Memun se nije čak ni time zadovoljio, već je naredio da se glava odnese u Horasan i pred nju dovedu svi oni koji su žalili za Aminovu smrt! Najmanje što se može reći jeste da je Memun ubistvom svoga brata i ovako ružnim postupanjem u značajnoj mjeri pokvario svoju omiljenost među narodom i izgubio njegovo povjerenje. Bilo je sve više onih, kako među Arapima tako i među ostalim, kod kojih je rasla mržnja prema njemu. Uz sve izneseno, stanovnici Horasana, koji su ga zapravo i doveli na vlast, sada su mu okrenuli leđa i postali su mu neprijatelji. Također, i Alijevi potomci su iskoristili sukobe između Memuna i njegovog brata da preustroje svoje redove i pojačaju djelovanje.
Čitalac sada može sebi lahko predstaviti nezavidan položaj i vrste teškoća s kojima je Memun bio suočen, naročito dodamo li tome i ustanke pristalica Alijeve porodice, koji su izbijali u različitim dijelovima zemlje.
Ebul-Suraja, koji je svojevremeno pripadao Memunovoj stranci, digao je ustanak u Kufi. Njegove vojne snage su sadvladavale svaku vojsku koja bi se s njima suočila i osvajali svaki grad na koji bi napali. Kažu da je u sukobima sa Ebul-Surajom poginulo dvjesto hiljada halifinih pristalica, iako njegov ustanak, od prvoga dana do Ebul-Surajinog pogubljenja, nije trajao duže od deset mjeseci.
Čak i u Basri, Alijevi potomci su počeli dobijati podršku stanovništva, tako da je Zejnul-Nar ondje digao ustanak.
U Mekki i Hidžazu ustanak je podigao Muhammed ibn Džafer zvani Dibadž.
U Jemenu je protiv halife ustao Ibrahim ibn Musa ibn Džafer, dok je u Medini bunu digao Muhammed ibn Sulejman ibn Davud ibn Hasan.
U Vasitu, ustanak je digao Zejd ibn Ali, a potom i Husejn ibn Ibrahim ibn Hasan ibn Ali.
Bunu u Medainu predvodio je Muhammed ibn Ismail ibn Muhammed. Ukratko, nije bilo kraja u kome neko od pripadnika Alijevog roda, vlastitim zauzimanjem ili na traženje naroda, nije podigao ustanak protiv Abasida. Stvari su došle čak dotle da su stanovnici Mezopotamije i Sirije, krajeva koji su bili poznati po naklonosti Emevijama i Mervanovoj porodici, pisali Muhammedu ibn Muhammedu Aleviju, saradniku Ebul-Suraje, da čekaju njegovu naredbu i da će po njoj postupiti.
Memun je shvatao da mora učiniti nekoliko stvari istovremeno:
ugušiti ustanke pristalica Alijeve porodice;
zadobiti njihovo priznavanje abasidskih vlasti;
poništiti ili umanjiti naklonost i poštovanje koje je ova porodica uživala među narodom; priskrbiti naklonost i povjerenje Arapa; osigurati priznanje i zakonitost svoje vlasti među stanovništvom Horasana i ostalim Perzijancima; sačuvati podršku Abasida i njihovih pristalica; vratiti povjerenje naroda i omiljenost narušenu bratoubistvom i, naposljetku, morao se zaštititi od uglednih i u narodu omiljenih osoba kao što je bio Imam Rida.
Naime, Memun je osjećao strah od Imamovog uticaja u narodu pa je, imenujući ga svojim prestolonasljednikom i dajući mu mjesto u vladajućem poretku, mislio da će ga na taj način učiniti nedjelotvornim. Jer, učešćem Imama, prvaka Alijeve porodice, u njegovoj vlasti, njegovim pristalicama bi iz ruku bio izbijen glavni zagovor, a to je da Imam zaslužuje vladanje islamskim ummetom. Istovremeno bi Imam izgubio podršku u narodu, jer je pristao da sarađuje sa režimom kojeg su oni smatrali tlačiteljskim.
S druge strane, Memun bi ovim učvrstio svoju vlast među Horasancima i Perzijancima općenito, inače pristalicama Ehli-bejta, te ubistvo brata predstavio kao nešto što je učinio s ciljem prenošenja vlasti na Alijeve potomke. Pored toga, dovođenjem Imama Ride u Merv i nadziranjem njegovog djelovanja, Memnun se mislio dodatno osigurati od njega. Preostalo je još samo da riješi spor sa Arapima i Abasidima, što je uz podršku Perzijanaca i pristalica Alijeve porodice, mogao učiniti. Dostupna su nam neupitna svjedočanstva koja Memunovu iskrenost u pogledu prestolonasljedništva Imama Ride čine posve upitnim.
Naime, ako je zaista iskreno i na temelju vjere htio Imamu predati hilafet, postavljaju se sljedeća pitanja:
Zašto nije tako postupio dok je Imam bio još u Medini, već ga je pod prisilom i uz pratnju svojih službenika doveo u Merv?
Mogao je tu biti njegov upravnik, i tako zadržati naklonost Perzijanaca, dok bi Imam hilafet preuzeo u Medini, izvornom sjedištu vlasti i upravljanja ummetom.
Zašto je naredio da Imam bude doveden u Merv preko Basre, Ahvaza i Farsa, kada se očito radilo o teškom i iscrpljujućem putu, a ne preko Kufe i Koma? Vjerovatno zato što bi u tim gradovima Imamu bio priređen topao doček što to, naizgled, nije odgovaralo Memunovim namjerama.
Zašto je u prvoj dionici pregovora ponudio Imamu halifat, a za sebe odredio položaj prestolonasljednika, iako bi Imama Ridu trebao naslijediti njegov sin, sljedeći imam ili je pitanje izbora prestolonasljednika trebalo barem prepustiti njemu samom? U kojoj mjeri je određivanje Imama na položaj prestolonasljednika, uz njegov uvjet da se neće uplitati u pitanja vlasti, značilo napredak za islamski ummet i koliko ga je približavalo pravdi i istini?
(Naročito kada uzmemo u obzir činjenicu da je Imam bio od Memuna stariji dvadeset godina i bilo je prirodno za očekivati da će umrijeti prije njega.)
Očito, to je značilo da hilafet nikad neće pripasti Ehli-bejtu. Ako je zaista nastupao iz uvjerenja i iskreno, zašto je onda, kada se suočio s Imamovim odbijanjem posegao za prijetnjama i silom ga natjerao da prihvati položaj prestolonasljednika?
Zašto nakon šehadeta hazreti Alija ibn Muse Ar-Ride nije položaj prestolonasljednika ponudio Imamu Dževadu, prema kojem je također naizgled ispoljavao naklonost?
Zašto je u poznatom događaju vezanom za klanjanje bajram-namaza vratio Imama s pola puta i zašto nije dopuštao da se Imam javno obraća narodu?
Zašto, kada je krenuo iz Merva u Bagdad, nije dozvolio Imamu da ostane u Mervu?
Ako je Imam zaista bio prestolonasljednik, šta je bilo sporno u rješenju da on vodi brigu o tom dijelu zemlje?
Sve su to pitanja koja se naizgled čine jednostavnima i lahkima za odgovoriti. Svakom onom ko se ozbiljnije pozabavi njima bit će jasno da Memun u svom ponašanju nije bio iskren. To sve bilo je dio one njegove višeslojne politike koju je odlučio voditi kako bi se održao na vlasti.
Imam Rida je prihvatio da bude Memunov prestolonasljednik u trenutku kada je uvidio da će, ukoliko odbije, ne samo on uzalud izgubiti život, nego će se i čitava Alijeva porodica i njihovi prijatelji naći u velikoj opasnosti. Ustvari, nužno je morao spasiti svoj i živote svojih sljedbenika, jer islamski ummet je imao golemu potrebu za njim i njegovim znanjem. On je trebao živjeti kako bi ljudima bio svjetiljka upute, njihov predvodnik i onaj ko rješava njihove tegobe i razbija sumnje. Zaista, narod je imao veliku potrebu za Imamom i onima koje će on odgojiti, budući da je u ono vrijeme došlo do prave poplave stranih ideja i kulturnih uticaja.
U filozofskim raspravama prisutan je bio skepticizam spram načela teologije, javljali su se nevjernički i materijalistički stavovi, tako da je bilo neophodno da Imam odigra svoju prosvjetiteljsku ulogu. Znamo također da se Imam, iako nakon prihvatanja položaja prestolonasljednika nije dugo živio, zdušno prihvatio ove svoje obaveze i učinio mnogo na tom području. Da je Imam izričito odbio položaj prestolonasljednika te tako izložio pogibelji i sebe i svoje sljedbenike, malo je vjerovatno da bi takav šehadet bio plodotvoran i preporoditeljski, poput onog Imama Husejna.
Usto, prihvatanje tog položaja značilo je određena jamstva od strane Abasida i priliku za Alijevu porodicu da ima kakvog-takvog učešća u vlasti. Drugi razlog Imamovog prihvatanja je bio u okolnosti što je htio da narod vidi da je Poslanikova porodica prisutna na političkoj pozornici, kako ne bi pomislili, kao što mnogi jesu, da su oni samo ulema i šerijatski pravnici, koji se nikad ne bave djelatno životnim pitanjima naroda. Možda je on u svome odgovoru na Ibn Urfino pitanje smjerao upravo na ovu činjenicu.
Naime, Ibn Urfa je upitao Imama:
„O sine Poslanika Božijeg, šta te navelo da prihvatiš položaj prestolonasljednika?“, na šta mu je odgovoreno: „Isto ono što je moga djeda Alija navelo da uđe u vijeće za odabir halife nakon Omera!“
Pored svega iznesenog, Imam je u ovom razdoblju prikazao svima Memunovo pravo lice te je razotkrivanjem njegovih podlih nakana i ružnih postupaka otklonio iz glava ljudi svaku sumnju i nedoumicu. Sve ono što smo naveli pokazuje nam da kod Imama ni u kom slučaju nije postojala želja da prihvati položaj prestolonasljednika u pravom smislu. Jer, kako će to kasnija dešavanja pokazati, dobro je znao da unatoč svemu nikad ne bi bio miran i siguran od Memuna i njegovih spletki te da mu, i pored stečenog položaja, život neće biti siguran. Bio je duboko svjestan da će on na svaki način nastojati uništiti njegov duhovni uticaj i spriječiti njegovo djelovanje. Također, pretpostavimo li i da Memun nije krio u srcu nikakvu zlu primisao, bilo je teško bilo za očekivati da Imam nadživi halifu s obzirom na njihove godine, tako da ni ta okolnost ne bi išla njemu u prilog, čak i da je uistinu gajio želju za tim položajem.
Ostavimo li sve izneseno postrani, uz pretpostavku da se Imam ipak nadao da će nadživjeti Memuna, mogao je biti siguran da bi mu se onda valjalo suočiti s uticajnim dvorjanima, koji ni u kom slučaju ne bi bili zadovoljni njegovom vladavinom. Spletke i zavjere Abasida protiv Imama, koji bi nastojao provoditi Božije propise i sunnet svojih djedova, Poslanika Božijeg i Alija, bile bi prepreke na koje je mogao sa sigurnošću računati. Iz svega naprijed kazanog shvatamo da je Imam smatrao štetnim i opasnim dolazak na vlast ovakvim putem. Jer, tako ne samo da se ne bi ostvario nijedan od njegovih ciljeva, nego bi, upravo obratno, sve to vodilo uništenju Alijeve porodice, njenih sljedbenika i njihovih ideala. Prema tome, učiniti ovakav korak značilo bi postupiti nepromišljeno, a to je daleko od postupanja jednog Imama.
Imam Rida nije želio prihvatiti položaj prestolonasljednika, jer mu to nije omogućavalo postizanje njegovih časnih ciljeva. Međutim, iako je bio na to prisiljen, nije mogao mirno podnositi dešavanja i praviti se da se slaže s onim što je vlast činila. Morao je osmisliti način kako da spriječi Memunove spletke i osujeti provođenje zlih namjera.
Tako je Imam na različite načine zaustavljao halifine nastupe, i to uvijek onako kako je ovaj najmanje očekivao. Dok je bio u Medini, Imam je izričito odbijao Memunova navaljivanja da se preseli u Merv. U tome je pokazivao toliko odlučnosti da je svakom davao jasno do znanja da Memun to neće postići, osim ako mu ozbiljno zaprijeti silom. Tako se u historijskim vrelima navodi da Imam nije svojom voljom otišao iz Medine, već se radilo o pravoj prisili. Imam je toliko bio odlučan u odbijanju odlaska da je svima postalo jasno da se radi o nekoj Memunovu podvali i da se iza njegovog poziva kriju neki mračni ciljevi. Na taj način je Imam uspio razbiti sve moguće sumnje naroda u pogledu ovog slučaja.
Iako je Memun tražio od njega da povede sa sobom svoju porodicu, on nije poveo nikoga, pa čak ni svoga sina Dževada, mada se radilo o dugom putovanju i poslanju, kako je to Memun govorio, predvođenja islamskog ummeta.
Na odmorištu u Nišaburu Imam je stotinama, čak hiljadama svojih poštovalaca koji su izašli da ga dočekaju, saopćio sljedeću predaju:
„Svevišnji Allah je rekao: 'La ilahe illallah! – Moja je tvrđava i ko god uđe u Moju tvrđavu, zaštićen je od Moje kazne.'“
Tih dana su ove riječi stigle do preko dvadeset hijada osoba. Ono što posebno privlači pažnju jeste da Imam nije ljudima ništa rekao ni o vjerskim obavezama, ni o vjerskom životu. Također, iako je njegovo putovanje u Merv bilo ponukano političkim razlozima, Imam nije postavio neko od političkih pitanja niti je iskazao svoj lični odnos prema njemu. Umjesto svega toga, kao istinski vođa naroda, skrenuo je pažnju na pitanje koje je smatrao najvažnijim po njihovu sadašnjost i budućnost. Znači, Imam je i u tako osjetljivim uvjetima govorio o tevhidu, o tome kako je to temelj ispravnog življenja, kako narodi posredstvom njega mogu prevazići svaku tegobu i nevolju. Izgubi li čovjek u svome životu tevhid, tada je uistinu ostao bez ičega. Uostalom, obratimo li pažnju na izgovoreni hadis, jasno se vidi njegova namjera da ukaže na činjenicu kako je tadašnje brojno i prostrano islamsko društvo bilo uskraćeno.
Nakon što je Imam izgovorio naprijed navođeni hadis, njegov karavan je krenuo dalje, praćen pogledima na hiljade očiju. I tako, dok su neki od prisutnih još bili zapisivali izgovorene riječi o tevhidu, karavan se odjednom zaustavi. Tad on pomoli glavu iz nosiljke i reče: „Tevhid zaista jeste zaštita, ali pod određenim uvjetima. Ja sam jedan od njih!“ Time je Imam ukazao na još jedno temeljno pitanje: vijalet je stablo čiji korijen predstavlja tevhid. I zaista, želi li narod živjeti časno i u vrlini, to neće biti moguće sve dok ne bude imao mudro i pravedno vodstvo. Ne prihvate li ljudi vilajet, vlast će biti u rukama tlačitelja, koji daju sebi za pravo da umjesto Boga budu zakonodavci, te da tako, provodeći zakone koji nisu Božiji, svijet vode u stradanje, jad i zabludu. Ako ispravno razumijemo odnos vilajeta i tevhida, shvatit ćemo da Imamove riječi „Ja sam jedan tih uvjeta“, ne znače da je on time zagovarao nekakav lični probitak, nego je njima želio podsjetiti na jedan temeljni i suštinski odnos. Također, prije nego je izrekao hadis o kojem je riječ, naveo je čitav lanac njegovih prenosilaca te objasnio kako su to Božije riječi, koje su od Poslanika, preko njegovih djedova, stigle do njega. Ovakvo navođenje lanca prenosilaca je veoma rijetko kada je riječ o predajama ehlilbejtskih Imama. Dešavalo se u izuzetnim slučajevima, poput ovoga, kada je Imam Rida htio ukazati na činjenicu da je pitanje vilajeta nešto što je dato od Samoga Boga, te istovremeno ukazati islamskom ummetu na stablo imameta. Tako je Imam u Nišaburu mudro iskoristio priliku da pred stotinjak hiljada ljudi sebe predstavi kao onoga ko je, voljom Božijom, čuvar tvrđave tevhida. Dakle, ovakvim nastupom spriječio je Memuna da ostvari svoj glavni cilj, a to je da, dovođenjem Imama Ride u Merv, stekne zakonsko utemeljenje i priznanje da je njegova, odnosno vlast Abasida pravovaljana i islamska. Mjesecima nakon dolaska u Merv, Imam je javno ispoljavao odbojan odnos prema Memunu. Nije prihvatio ni prijedlog da preuzme hilafet, ni zamisao da bude prestolonasljednik, sve dok nije bio na to primoran. Takvim odnosom oblikovao je pretpostavke da se i Memun suoči sa istinom. Jednom prilikom mu je rekao: „Želim postupati tako da ljudi ne kažu kako je Ali ibn Musa željan Ovoga svijeta, već da kažu da se Ovaj svijet svezao Alija ibn Muse.“ Time mu je stavio do znanja da od svojih lukavstava neće imati previše koristi te da se u budućnosti mora okaniti spletki i podvala. Kao posljedica predočenog, Memunu je bilo osujećeno provođenje svih nakana, a i u narodu se javila sumnja u pogledu njegovih pravih namjera. Imam Rida se nije zadovoljio sa rečenim, nego je u svakoj prilici isticao da ga je Memun silom i prijetnjama ubistvom postavio na mjesto prestolonasljednika. Također, s vremena na vrijeme bi narodu stavljao do znanja da će se halifa uskoro poslužiti smicalicom i da će prekršiti svoje obećanje. Izričito je tvrdio da ga neće ubiti niko drugi, do Memun i da će to učiniti trovanjem. Takvu tvrdnju izrekao je čak i lično pred Memunom.
Imam se nije zadržao samo na riječima, već je i svojim ponašanjem tokom razdoblja u kojem je bio prestolonasljednik pokazivao da nije zadovoljan tim položajem i da je bio prisiljen da ga prihvati. Izvjesno je da takvo Imamovo držanje nije ni u kom slučaju bilo onakvo kakvo je Memun očekivao postavljajući ga na položaj prestolonasljednika. Imam je koristio svaku priliku koja bi mu se pružila da stavi ljudima do znanja da Memun time nije za njega učinio ništa naročito i samo ga je primakao njegovom neupitnom pravu, koje mu je bilo oteto. Pri tome je stalno isticao kako je Memunov hilafet zapravo nezakonit. Da bi prihvatio položaj prestolonasljednika, Imam je pred Memuna postavio određene uvjete, odnosno tražio je da u njegovoj nadležnosti ne bude da imenuje nekoga na neku dužnost, niti da razvlašćuje s dužnosti, da ne uspostavlja nikakve običaje i tradicije te da ne bude upleten u dnevnu politiku, već da iz daleka bude savjetnik vlasti. Memun je prihvatio sve iznesene uvjete. Dakle, svojim ovakvim odnosom Imam je osujetio provođenje njegovih brojnih nakana. To je djelatno značilo da Imam nije bio spreman priznati Memunovu uzakonjenost te da postojeći državni aparat nije nikako mogao računati na njegove usluge. Prihvatanjem rečenih uvjeta Memun više nije mogao računati da će, spolja gledano, njegovi postupci imati Imamov blagoslov ili da će biti u stanju tvrditi da nastupa u njegovo ime. Imam ni u kom slučaju nije želio biti zavjesa iza koje će se vlasti sakrivati. Iako za Poslanikovog života islam nije bio prešao granice Hidžaza, zaslugom njegovih čvrstih zasada brzo se proširio i za kratko vrijeme nakon Poslanikove smrti obuhvatio skoro čitav ondašnji civilizirani svijet: Bizant, Perziju, Egipat, Jemen i Siriju. Islam je na tim prostorima dokinuo tlačiteljstvo, zablude i moralno propadanje, a preuzeo je sve vrijedno od onoga što je zatekao pa je to – nakon usklađivanja s načelima božanskog nauka i tevhida – ugradio u blistavu islamsku civilizaciju. Ljubav prema nauci, koja je u naravi islama, uzrokovala je da sva napredna politička i idejna učenja različitih zemalja svijeta, te sva njihova znanja i otkrića nađu mjesta u islamskom društvu. Znanstvena literatura drugih, počevši od Grka, preko Egipćana, do Perzijanaca, Indijaca i Bizantinaca, prevođena je na arapski jezik. Islamski učenjaci, koji su za mjerilo svih ideologija uzimali Kur'an, kritički su proučavali i razmatrali strane ideje, te u njih unijeli brojne inovacije i vlastite inicijative i viđenja, te su tako starim kulturama i civilizacijama davali novo obličje i islamsku boju. Prevođenje stranih naučnih djela započelo je u doba Emevija (kojim su nauka i islam, inače, bili strani), a svoj vrhunac doseglo u doba Abasida, naročito u vrijeme Haruna i Memuna, kada se islamska država inače prostirala na najvećem prostoru u svojoj povijesti. Svakako, taj znanstveni zamah nije bio pokrenut posredstvom Emevija ili Abasida. On je bio izravna posljedica samog
islamskog nauka, koji tvrdi kako nauka i znanje nemaju domovinu i koji muslimane potiče na traganje za znanjem, pa čak i u najudaljenijim krajevima svijeta, kako je to slikovito kazano u hadisu, „čak i u Kini“. Islam ohrabruje muslimane da na putu traganja za naukom ne žale ništa, pa ni svoje živote. U historijskoj literaturi se prenosi da je Memun jedne noći usnio Aristotela, čuvenog grčkog filozofa, i upitao ga o nekom naučnom pitanju, a kad se probudio stao je razmišljati o mogućnostima prijevoda njegovih djela. Pisao je bizantskom caru, tražeći od njega da mu pošalje primjerke drevnih knjiga koje su se tamo nalazile. Nakon dugih pregovora, bizantski car je udovoljio njegovom traženju. Memun je onda odredio skupinu učenjaka (Hadžadža ibn Mutira, Ibn Butrika i Seleme) za voditelje Bejtul-hikmeta, velike i čuvene biblioteke u Bagdadu. Oni su knjige koje su prispjele iz Bizanta, one koje su smatrali vrijednim, pokazali Memunu, a ovaj je naredio da se započne s njihovim prevođenjem. Izvan svake sumnje je kako ova priča o Memunovom snu nije lišena političkih primjesa. Kada bi političari kazivali o ovakvim čudnim snovima, u pozadini je uvijek bila želja da se osnaži svoja vlast, tako da i ovaj Memunov poticaj na prevođenje ima svoju političku sastavnicu. On se odlučio na ovaj korak kako bi predstavio sebe što boljim muslimanom, pobornikom nauke i znanja, te tako podigao i osnažio vlastiti ugled. Također, na ovaj način je želio pružiti narodu nešto što će mu odvratiti pažnju od društvenih teškoća i političkih dešavanja. Zatim, htio je pridobiti naklonost učenjaka i intelektualaca u islamskom društvu i na taj način ih staviti u svoju službu. Isto tako, ovim putem je želio načiniti svojevrsno suparništvo Ehlibejtu na polju nauke i znanja, umanjiti broj njihovih pristalica i učenika i poljuljati njihov ugled. Konačno, htio je dokazati kako je Abasidski hilafet dostojan vlasti nad starim civilizacijama, kao što su Perzija, Bizant i Egipat. Svakako, razlozi koje smo naveli nisu međusobno suprotstavljeni, tako da je moguće da ih je Memun imao sve na umu donoseći ovakvu odluku. Ali, šta god da je bio njegov poticaj, nesumnjivo je učinio mnogo na polju prevođenju grčke literature i u to pregnuće uložio ogromne sume novca. Kažu da je za prevedenu knjigu znao dati onoliko zlata koliko je knjiga bila teška. Prema prijevodima knjiga iskazivao je toliku pažnju da je svaku koja je bila prevedena u njegovo ime obilježavao svojim vladarskim žigom. Poticao je narod na bavljenje naukom, družio se s učenjacima, savjetovao se s njima, tako da su, pored islamskih nauka, strane znanosti i njihovo izučavanje postale tadašnja svojevrsna moda i pokret. Čak su i ugledni državni službenici i plemići, koji inače nisu baš naročito naklonjeni znanstvenom radu, slijedili u ovome Memuna i ukazivali veliko poštovanje učenjacima i ljudima od pera, tako da su u Bagdad počeli doseljavati prevodioci iz Iraka, Sirije i Perzije. Poznati historičar, kršćanin Georgy Zeidan u vezi s ovim pitanjem bilježi: „Harun Rešid (vladao 170-193. h.g.) došao je na vlast u vrijeme kad je prispijeće brojnih indijskih, perzijanskih i sirijskih učenjaka i
liječnika u Bagdad izazvalo pažnju naroda i kada je u javnosti postojalo izraženo zanimanje za znanost i djela starih učenjaka. Znanstvenici nemuslimani ovladali su arapskim jezikom, dolazili su u doticaj s muslimanima i poticali ih da izučavaju stare znanosti. Ipak, muslimani su osjećali stanoviti zazor prema stranim naukama, izuzmemo li medicinu. Naime, smatrali su da su strane znanosti, osim medicine, zapravo suprotstavljene islamu. Ipak, budući da su liječnici bili bliski halifama, a većina njih je bila upućena i u logiku, i u filozofiju, halife su uskoro neizbježno započeli pokazivati sklonost ka temama iz domena logike i filozofije. Malo po malo, sve više su se upoznavali s tim dvjema naukama, tako da pri osvajanjima stranih gradova nipošto nisu spaljivali tamošnje biblioteke, već bi naredili da se sve zatečene knjige prenesu u Bagdad i prevode na arapski jezik. Tako se Harun, nakon osvajanja Ankare, Chrysopolosa i ostalih gradova Bizanta, ondje domogao mnogobrojnih knjiga, pa ih je prenio u Bagdad i naložio svome liječniku Juhni ibn Masuji da ih prevede na arapski. Te knjige, međutim, bavile su se grčkom medicinom i među njima nije bilo filozofskih djela. Za Harunovog doba Euklid je po prvi put preveden na arapski jezik, pa je taj prijevod poznat i kao „Harunija“, dok je drugi prijevod urađen u Memunovo doba i poznat je kao „Memunija“. U Harunovo doba Jahja ibn Halid Bermeki preveo je na arapski Ptolomejev Almagest, uz osvrt na neke dijelove. Pošto taj posao nije bio obavljen na pravi način, Harun je zadužio Aba Hesana i Selmu, upravitelje Bejtul-hikmeta, da načine novi prijevod. Tako su oni Almagest preveli vjerno i uz odgovarajuće bilješke. Filozofska djela prevođena su naročito u Memunovo doba zbog njegovog posebnog zanimanja za filozofiju. Još od samih početaka islama muslimani su bili navikli na slobodu mišljenja i govora. Svoje političke i druge stavove iznosili su javno pred halifama i njihovim emirima, a nečiji politički položaj nije im predstavljao prepreku da izraze svoj stav. I kada je riječ o vjerskim pitanjima, poštovala se sloboda mišljenja, tako da ako bi neko smatrao da je dokučio značenje nekog ajeta ili hadisa koje se razlikuje od uobičajenog tumačenja, nije se ustručavao da svoj stav javno iznese i otvoreno raspravlja sa zastupnicima drukčijeg mišljenja. Ta sloboda mišljenja i uvjerenja uzrokovala je pojavu različitih usmjerenja, pa su se nakon razdoblja ashaba, osnosno početkom drugog hidžretskog stoljeća u islamskom svijetu javile brojne sljedbe, a među njima i muteziliti. Muteziliti su bili srazmjerno brojna skupina koja je istrajavala na usklađivanju vjere i razuma. Ako se pažljivije razmotre njihove zamisli i stavovi, naći ćemo da su neke od njihovih ideja sukladne savremenoj kritičkoj religijskoj misli. Mutezilitski nauk javio se krajem prvog hidžretskog stoljeća, a budući da su istrajavanje na pravdi i logici bila temeljna načela ove sljedbe, za kratko vrijeme je stekla brojne pristalice.
Abasidski halifa Mensur se pak, u pogledu fikha, slagao s pristalicama izvođenja zaključaka analogijom, te je upravo zato bio blizak s Ebu Hanifom i prihvatao je njegove stavove. Ovakav pristup zadržao se među Abasidima i nakon Mensura. Mutezilitsko učenje je u tom pogledu bilo veoma blisko spomenutom fikhskom pravcu izvođenja zaključaka analogijom. Budući da su muteziliti svoja uvjerenja nastojali pravdati razumskim dokazima, pokušavali su sebi privući svakoga ko je pokazivao zanimanje za filozofiju i Aristotelove ideje. Za Mehdijevog hilafeta, naročito zbog porasta broja zindika, ove ideje bile su posebno uzele maha. Bermekidi, koji su svakako pokazivali i zanimanje za znanost, također su bili pobornici zamisli o izvođenju zaključaka korištenjem analogije, te su zato za Memuna prevodili naučna djela i priređivali u svojim domovima naučne skupove i rasprave. Izgleda da Harun nije bio saglasan sa njihovim takvim zanimanjima te za Harunova doba nisu, strahujući od njega, otvoreno nastupali. Ali, kad je Memun postao halifa (198-218. h.g.) prilike su se posve promijenile. On je bio pronicljiv i obrazovan čovjek, naklonjen zagovornicima analogije. Iščitao je i proučio brojne knjige prevedene ranije te je naposljetku prihvatio mutezilitsko učenje. Okupljao je oko sebe prvake ovog pravca, kao što su Ebul-Huzejla Alafa, Ibrahima ibn Sejara i ostale, te bi pripremao njihove rasprave s teozofima, ne krijući tako svoju naklonost za mutezilite. Uz otvorenu Memunovu podršku, oni su počeli javno iznositi stavove, što dotada nisu smjeli činiti iz straha od zvanične uleme fikha. Jedan od takvih mutezilitskih stavova je i onaj o stvorenosti Kur'ana. Po svemu sudeći, Memun je i prije nego je preuzeo hilafet bio pobornik takvog stava, tako da su se muslimani plašili da će ga kao halifa javno podržati. Jednom je Fudejl ibn Ajad zabrinuto izjavio: „Molim Allaha da Haruna poživi, kako bi nas sačuvao od zla Memunovog hilafeta.“ Ali, Memun je naposljetku postao halifa i počeo otvoreno ispoljavati svoju naklonost ka mutezilitskom učenju. Zato je zvanična ulema fikha pokrenula svojevrsnu hajku protiv njega, a pošto je većina muslimana bila suprotstavljena mutezilitima, to je Memunu pričinilo teškoće. Ali, on nije htio odustati od svojih nakana te se posvetio pripremanju naučnih skupova i rasprava, pozivajući sve strane da se sučele i iznesu svoje dokaze, kako bi se vidjelo čiji stavovi su sukladniji razumu i logici. Kako bi dao potporu logici, naredio je ubrzano prevođenje grčkih logičkih i filozofskih djela, a sam se posvetio pregledanju tih prijevoda, što ga je dodatno učvrstlo u njegovoj naklonosti ka mutezilitima. Međutim, ta njegova nastojanja nisu među pukom imala previše odjeka. Kada je Memun to shvatio i već izgubio nadu u uspjeh svoga zauzimanja, počeo je potkraj svoga halifata primjenjivati silu prema protivnicima mutezilitskog nauka. Tako, kada je napuštao Bagdad, naredio je namjesniku Ishaku ibn Ibrahimu da ispita sve sudije i učenjake o stvorenosti Kur'ana, te da pusti svakog ko u to vjeruje i da tome pouči one koji nisu bili takvog uvjerenja. Potom se dao
na prevođenje cjelokupnog Aristotelovog opusa, što se desilo početkom trećeg hidžretskog stoljeća. Muteziliti su Aristotelova djela dočekali kao žedan čovjek koji se domogao vode. Temeljito su ih razmatrali i proučavali te su na taj naposljetku dobili novo oružje u borbi sa svojim protivnicima. Dr. Ibrahim Hasan o tome piše sljedeće: „Prevođenje stranih knjiga na arapski jezik u doba Emevija nije bila toliko česta pojava. Halid ibn Jezid ibn Muavija bio je prvi koji je započeo s prevođenjem literature o medicini i hemiji. On je okupio nekolicinu Grka koji su živjeli u Egiptu i zatražio od njih da mu na arapski prevode grčke i egipatske knjige koje govore o praktičnoj hemiji. Naime, namjera mu je bila baviti se alhemijom, odnosno pretvarati metal u zlato. U doba Abdul-Melika Mervana državna administracija, dotada vođena na perzijskom i grčkom, prevedena je na arapski, baš kao i egipatska, čiji su službeni jezici dotada bili egipatski i grčki. Kada je na poprište stupila abasidska vlast, koja je bila blagonaklona prema Perzijancima, halife su pokazivale sklonost ka grčkoj i perzijskoj znanosti. Već je Mensur bio naredio da se nešto stranih knjiga prevede na arapski jezik. Tako je Hunejn ibn Ishak preveo za njega neka Sokratova i Galenova djela. Ibn Mukafa preveo je na arapski Kelilu i Dimnu, te Euklida. Osim Ibn Mukafe, brojni drugi pojedinci stekli su slavu prevodeći s perzijskog, poput obitelji Noubahtija, Hasana ibn Sehla (Memunovog vezira), Ahmeda ibn Jahje Belzerija (pisca djela Futuhul-beledan) i Amra ibn Ferhana. U Harunovo doba prevodilaštvo se veoma proširilo. On se nakon osvajanja nekih velikih bizantskih gradova dokopao brojnih knjiga te je odmah naredio da se prevode. Podrška koju su Bermekidi pružali prevodilaštvu, bogato nagrađujući prevodioce, također je imala uticaja na ove tokove. Sam Memun također je podržavao prevodilaštvo. Posebno su ga zanimali prijevodi grčkih i perzijskih knjiga pa je slao svoje ljude u Konstantinopolis u potragu za rijetkim knjigama iz oblasti filozofije, geometrije, muzike i medicine. Ibn Nedim prenosi da su Memun i bizantski car vodili prepisku ponukanu Memunovim traženjem da mu se pošalju knjige o starim znanostima koje su se nalazile u bizantskoj dvorskoj riznici, što je ovaj naposljetku i prihvatio. Memun je poslao nekolicinu ljudi, među kojima su bili i voditelji Darul-hikmeta Hadžadž ibn Mutir, Ibn Butrik i Selema, da ih donesu. Kada su mu knjige predate, naložio je da se započne s njihovim prevođenjem na arapski jezik. Prevođenje s grčkog i sirijskog nadzirao je Kosta ibn Luka, a prevođenje s perzijskog Jahja ibn Harun. Nije Memun jedini podržavao prevodioce, već su se i brojni uglednici i velikaši poveli u tome za halifom, te je tako mnoštvo knjiga bilo prevedeno na arapski jezik. Tako su sljedbenici astronoma Šakira – Muhammed, Ahmed i Hasan uložili mnogo novca u prevođenje vrijednih matematičkih djela i knjiga o geometriji, muzici i astronomiji. S tim ciljem su poslali Hunejna ibn Ishaka u Bizant u potragu za rijetkim knjigama. U Memunovo doba javljaju se veliki
na prevođenje cjelokupnog Aristotelovog opusa, što se desilo početkom trećeg hidžretskog stoljeća. Muteziliti su Aristotelova djela dočekali kao žedan čovjek koji se domogao vode. Temeljito su ih razmatrali i proučavali te su na taj naposljetku dobili novo oružje u borbi sa svojim protivnicima. Dr. Ibrahim Hasan o tome piše sljedeće: „Prevođenje stranih knjiga na arapski jezik u doba Emevija nije bila toliko česta pojava. Halid ibn Jezid ibn Muavija bio je prvi koji je započeo s prevođenjem literature o medicini i hemiji. On je okupio nekolicinu Grka koji su živjeli u Egiptu i zatražio od njih da mu na arapski prevode grčke i egipatske knjige koje govore o praktičnoj hemiji. Naime, namjera mu je bila baviti se alhemijom, odnosno pretvarati metal u zlato. U doba Abdul-Melika Mervana državna administracija, dotada vođena na perzijskom i grčkom, prevedena je na arapski, baš kao i egipatska, čiji su službeni jezici dotada bili egipatski i grčki. Kada je na poprište stupila abasidska vlast, koja je bila blagonaklona prema Perzijancima, halife su pokazivale sklonost ka grčkoj i perzijskoj znanosti. Već je Mensur bio naredio da se nešto stranih knjiga prevede na arapski jezik. Tako je Hunejn ibn Ishak preveo za njega neka Sokratova i Galenova djela. Ibn Mukafa preveo je na arapski Kelilu i Dimnu, te Euklida. Osim Ibn Mukafe, brojni drugi pojedinci stekli su slavu prevodeći s perzijskog, poput obitelji Noubahtija, Hasana ibn Sehla (Memunovog vezira), Ahmeda ibn Jahje Belzerija (pisca djela Futuhul-beledan) i Amra ibn Ferhana. U Harunovo doba prevodilaštvo se veoma proširilo. On se nakon osvajanja nekih velikih bizantskih gradova dokopao brojnih knjiga te je odmah naredio da se prevode. Podrška koju su Bermekidi pružali prevodilaštvu, bogato nagrađujući prevodioce, također je imala uticaja na ove tokove. Sam Memun također je podržavao prevodilaštvo. Posebno su ga zanimali prijevodi grčkih i perzijskih knjiga pa je slao svoje ljude u Konstantinopolis u potragu za rijetkim knjigama iz oblasti filozofije, geometrije, muzike i medicine. Ibn Nedim prenosi da su Memun i bizantski car vodili prepisku ponukanu Memunovim traženjem da mu se pošalju knjige o starim znanostima koje su se nalazile u bizantskoj dvorskoj riznici, što je ovaj naposljetku i prihvatio. Memun je poslao nekolicinu ljudi, među kojima su bili i voditelji Darul-hikmeta Hadžadž ibn Mutir, Ibn Butrik i Selema, da ih donesu. Kada su mu knjige predate, naložio je da se započne s njihovim prevođenjem na arapski jezik. Prevođenje s grčkog i sirijskog nadzirao je Kosta ibn Luka, a prevođenje s perzijskog Jahja ibn Harun. Nije Memun jedini podržavao prevodioce, već su se i brojni uglednici i velikaši poveli u tome za halifom, te je tako mnoštvo knjiga bilo prevedeno na arapski jezik. Tako su sljedbenici astronoma Šakira – Muhammed, Ahmed i Hasan uložili mnogo novca u prevođenje vrijednih matematičkih djela i knjiga o geometriji, muzici i astronomiji. S tim ciljem su poslali Hunejna ibn Ishaka u Bizant u potragu za rijetkim knjigama. U Memunovo doba javljaju se veliki
matematičari, kao što je bio Muhammed ibn Musa Havarizmi, i on je bio prvi koji je ozbiljno proučavao algebru i ustrojio je kao zasebnu znanost. Pojačana djelatnost prevođenja imala je za posljedicu da su ljudi rado raspravljali o prevedenim knjigama, ispisivali glose i osvrte na njih te ispravljali moguće propuste, u čemu valja posebno istaći Jakuba ibn Ishaka Kindija. On je izvanredno vladao medicinom, filozofijom, logikom, geometrijom i astronomijom, a u svojim radovima slijedio je Aristotelov postupak. Preveo je brojna filozofska djela, tumačeći teško razumljiva mjesta. Pored njega, još trojica pojedinaca su stekli sličnu slavu: Hunejn ibn Ishak, Sabit ibn Kura Hurani i Amr ibn Ferhan Taberi. Tako su Abasidi preveli sva vrijedna grčka i perzijska djela o filozofiji, medicini, astronomiji, matematici, muzici, logici, geografiji, historiji i mudroslovlju. Ibn Nedim kaže da su sinovi astronoma Šakira plaćali skoro petsto dinara mjesečno skupini prevodilaca, među kojima su bili i Hunejn ibn Ishak, Džejš ibn Hasan i Sabit ibn Kura. U emevijsko doba nisu postojale ozbiljnije biblioteke, ali kako je u abasidsko vrijeme prevodilačka djelatnost bila pojačana, a uznapredovala je i proizvodnja papira, javljaju se i tokovi trgovine koja se bavi prodajom papira, niču radionice za prepisivanje te radnje za prodaju knjiga, a otvaraju se i mjesta na kojima su se okupljali i družili učenjaci i ljudi od pera. Kao posljedica ovog pokreta nastaju velike biblioteke s knjigama o vjerskim i svjetovnim znanostima i one vrlo brzo postaju središta kulturnog života u islamskom društvu. Darul-hikmet, ustanova koju je najvjerovatnije osnovao Harun, a Memun nakon njega dodatno podržao i osigurao joj mnoštvo knjiga, bila je najveća biblioteka u abasidsko doba. Za takvu je važila sve dok Mongoli nisu osvojili Bagdad. Sadržavala je knjige o svim tadašnjim znanostima pa su učenjaci i istraživači iz svih krajeva odlazili tamo kako bi se bavili naučnim radom. Tako je ova biblioteka imala velik upliv na tadašnji znanstveni zamah i spregu između islamske kulture i kultura pređašnjih civilizacija. Nisu halife bili jedini pokrovitelji znanosti, već su ih u tome slijedili i njihovi veziri i ostali uglednici. Mesudi o tome bilježi: „Jahja ibn Halid Bermeki volio je rasprave i naučne skupove te je priređivao okupljanja i rasprave islamskih teozofa i učenjaka drugih religija.“
( Dr Ibrahim Hasan, Tarihe sijasije islam, prijevod na perzijski, Ebul Kasim Pajande, Teheran, Intišarate Džavidan, 1360. h.s, tom 2, str. 296-299. )
Premda je zaista bilo došlo do napretka znanosti, ono što je bilo razlogom za brigu je činjenica da su brojni prevodioci bili vjerni sljedbenici drugih religija, poput zoroastrijanstva, sabejstva, kršćanstva, hinduizma itd., a upravo su oni prevodili najviše knjiga s grčkog, perzijskog, sirskog, indijskog, latinskog i ostalih jezika na arapski. Zasigurno, nisu svi oni pri svome radu imali najbolje namjere. Neki od njih nastojali su loviti u mutnom, te iskoristiti ovu gorljivost muslimana prema usvajanju stranih znanosti kako bi promicali krivovjerje te islamu strane ideje. Tako su kroz mnoge knjige,
koje su u suštini bili znanstvene, provlačili kvarne i neislamske ideje, koje su opet brzo uticale na skupine mladih i lahkovjernih ljudi.
(Egipatski učenjak dr. Taha Husejn piše o tim lošim posljedicama susreta muslimana sa stranim kulturama, osobito grčkom: „Nije prošlo dugo, a muslimani su se upoznali sa stranim kulturama, naročito grčkom, odnosno osobito sa grčkom filozofijom. Sve to itekako je uticalo na muslimane. Sprva se tu filozofiju uzimalo kao sredstvo za odbranu vlastite vjere, ali onda su otišli korak dalje i počeli su uzimati ljudski razum kao kriterij prosuđivanja o svemu, umišljajući kako je um jedino sredstvo spoznaje, što je postepeno vodilo ka ideji kako i nema potrebe za Objavom kao vrelom spoznaje. Ova ekstremna vjera u razum vodila je sve dalje od Istine. Ta zabluda otvorila je vrata sporenjima i podjelama među muslimanima: svaka skupina držala se vlastitih dokaza, te je uskoro nastalo više od sedamdeset različitih sljedbi. (Ajne-je islam, prijevod dr. Muhammed Ibrahim Ajeti, Teheran, Sherkat-e enteshar, 1950, str. 266.) )
Sasvim sigurno, nije na abasidskom dvoru u to vrijeme postojao dovoljno jak naučni krug koji bi se odlikovao zauzetošću i iskrenošću u vjeri i koji bi mogao kritički i analitički pristupiti stranim naučnim djelima, uporediti ih s izvornim islamskim svjetonazorom, uočiti i ukloniti sve ono što nije sukladno s njim, a onda društvu proslijediti pročišćenu i vjerodostojnu znanost. Ovdje je važno istaći da su takvi osobiti intelektualni i kulturni uvjeti stavili na pleća Imama Ride tešku odgovornost. Živeći u takvom vremenu, izvanredno je uočavao opasnosti koje kriju te prilike. Zato je nastupio krajnje odlučno i, provodeći temeljitu intelektualnu revoluciju, suprotstavio se valu opasnosti i zabluda, sačuvavši izvornost vjerovanja i bit islamske kulture te je svojim mudrim vođenjem tu lađu naposljetku spasio potonuća u tamnim virovima zablude i zastranjenja. Važnost ovog pitanja postaje očita posebno ako imamo na umu da je u Harunovo i Memunovo doba islamska država dosegla svoje krajnje granice. Neki historičari ističu da nikada ni prije, ni poslije nije u svijetu postojala tako prostrana imperija. Smatraju kako se po prostranstvu s njom može porediti jedino carstvo Aleksandra Velikog. U to vrijeme u sklopu islamskog halifata nalazile su se sljedeće zemlje: Perzija, Afganistan, Sind, Turska, Kavkaz, Turkmenistan, Irak, Sirija, Palestina, Arabija, Sudan, Alžir, Tunis, Maroko i Španija (Andaluz). Tako je islamska država u doba Abasida površinom, ne računamo li Španiju, bila jednaka evropskom kontinentu, ako ne i veća.
(Francuz Gustave Le Bon piše: „Činjenica je da je politička vlast Arapa u doba Haruna i njegovog sina Memuna dosegla vrhunac moći. Naime, granice njihove države na istoku su se protezale do Kine, u Africi su Arapi potisli divlja plemena do granica Abesinije, a Bizant su suzili sve do Bosfora, dok su na drugoj strani izašli na obale Atlantika... (Historija civilizacije islama i Arapa, prijevod Sejjid Hašim Husejni, Teheran, Ketabfurushi-je eslamije, str. 211.) )
Prirodno je da su stare kulture pobrojanih zemalja vršile uticaj na islamsko središte i taj uticaj je dovodio do njihovog miješanja i stapanja sa izvornom islamskom kulturom, pri čemu su se često gubile granice između ispravnog i neispravnog, čistog i nečistog.
Nakon što je prestolonasljedništvo prenio na Imama Ridu, Memun je u Horasanu priređivao naučne skupove i rasprave na koje su pozivani tadašnji najveći i najugledniji učenjaci među muslimanima i nemuslimanima. Izvjesno je da je formalni razlog za ovakve skupove bila želja da se dokaže i potvrdi Imamova izuzetnost i njegova upućenost u različite islamske znanosti. Međutim, neki analitičari smatraju da su pored toga postojali i skriveni motivi. Neki na ovo pitanje gledaju sa skepsom, a imaju i puno pravo na to, jer u tumačenju političkih pitanja skepsa je pravi pristup, pa kažu da Memun nije imao drugog cilja, osim da poništi ili umanji Imamov ugled među narodom, posebno među Perzijancima, koji su posebno bili naklonjeni Ehli-bejtu. Naime, on je sprva mislio kako je Imam samo ovlašno upoznat sa smislom kur'anskih ajeta i hadisa te da nije upućen u znanost i znanstvene dokaze. Kao potvrda rečenom mogu poslužiti riječi samoga Memuna donesene u islamskim vrelima. Tako se od Nufelija, bliskog Imamovog druga, prenosi: „Sulejman Mervazi, poznati učenjak kelama, prolazeći kroz Horasan dođe kod Memuna, pa ga Memun toplo primi i bogato darova. Onda mu Memun reče: 'Moj amidžić Ali ibn Musa iz Hidžaza je kod mene. On također voli kelam i učenjake kelama pa, ako te zanima, dođi kod nas na terviju (osmi dan mjeseca Zul-hidžeta, kada se vjerovatno inače okupljala ulema) pa raspravljaj s njim.' Ohol zbog svoga znanja i učenosti, Sulejman reče: 'O Zapovjedniče vjernika, ne bih da raspravljam s nekim Hašimijom poput njega pred ljudima, jer strah me da ću ga osramotiti i poniziti.' Memun odgovori: 'Moj cilj i jeste upravo to. Upravo ćeš mu ti moći stati ukraj, jer znam da si učen i vješt u raspravi!' Sulejman tada reče: 'Ako je tako, onda nema nikakve prepreke. Pozovi nas na raspravu i meni to neće biti teško učiniti.'“1
(Saduk, Ujun akhbar er-Rida, Teheran, Dar el-Kitab el-Islamijje, tom 1, str.179; Medžlisi, Biharul-anvar, Teheran, el-Mektebe el-Islamijje, 1385 h.g, tom 49, str.177 2 Saduk, Isto, tom 2, str.158; Medžlisi, Isto, str.189 )
(Ova rasprava je i održana kako je dogovoreno, i Imam je tom prilikom Sulejmana žestoko potukao, ostavio ga bez odgovora i javno ga osramotio.) Drugo svjedočanstvo je hadis koji se prenosi od samog Imama Ride. Naime, kako bi pokazao svoju bliskost s Imamom, Memun je na priređivanim skupovima i raspravama lično ustajao protiv protivnika Ehlibejta te javno potvrđivao prednost Alija ibn Ebi Taliba u odnosu na ostale ashabe. I pored toga, Imam je svojim drugovima govorio: „Ne dopustite da vas prevare njegove riječi! Kunem se Bogom, niko drugi neće me ubiti, doli on! Ja nemam izbora, osim da budem strpljiv dok moj životni vijek ne isteče.“2 Naravno, Memun je imao razloga da ovako otvoreno brani prava Alija ibn Ebi Taliba. Jer, s jedne strane, pokret Abasida započeo je s krilaticom traženja pravde za Poslanikovu porodicu i zahvaljujući takvom nastupu su i došli na vlast, a – s druge strane – većinu vodećih ličnosti u vojsci i državnoj upravi činili su Perzijanci, naklonjeni Ehli-bejtu.
U svakom slučaju, navedeni primjeri jasno pokazuju da Memun nije imao iskrene namjere priređujući ovakve skupove i rasprave. Još jedan dokaz predstavljaju riječi Imamovog sluge Ebul Salta: „Budući da je Imam, zbog svojih vrlina i duhovnog savršenstva, bio omiljen među narodom, Memun odluči da okupi najbolje učenjake kelama iz cijele zemlje, te da putem javnih rasprava unizi njegov položaj među učenjacima i našteti njegovom ugledu u društvu. Međutim, Imam je u ovim raspravama redovno poražavao sve svoje protivnike: židove, kršćane, zoroastrijance, brahmane, sabejce, poricatelje Boga i druge.“
( Saduk, Isto, str. 239; Medžlisi, Isto, str. 290)
Privlači pažnju i okolnost da je do Imamovog šehadeta poprište ovih rasprava redovno bio Memunov dvor. Međutim, nakon njegovog šehadeta, prestale su i naučne i filozofske rasprave. Sam Imam, znajući za Memunove namjere, izjavio je: „Kada natjeram sljedbenike Tevrata Tevratom, sljedbenike Indžila Indžilom, sljedbenike Zebura Zeburom, poklonike zvijezda govorom njihovih prvaka, zoroastrijance kazivanjima njihovih svetaca, a filozofe njihovim dokazima da posvjedoče da sam upravu, Memun će shvatiti da je odabrao pogrešan put i pokajat će se.“
(Medžlisi, Isto, str. 175; eš-Šejh Azizullah, el-Tardi el-Khabušani, Mesnedul-Imamir-Rida, tom 2, str.75 )
Ostavimo li ovaj poticaj za priređivanje ovakvih skupova i rasprava postrani, našu pažnju privlači još jedan. Naime, radi se o činjenici da je Memun htio da uzvišeni položaj Imama svede samo na djelokrug znanosti i da ga postepeno udalji od političkih pitanja. Htio je pokazati kako Imam jeste učenjak i oslonac islamskog ummeta u znanstvenim pitanjima, ali da on nema ništa s vođenjem politike. Tako je namjeravao da zamisao o praktičnoj odvojenosti vjere i politike postepeno učini prihvatljivom. Sljedeći njegov poticaj oslanja se na činjenicu da lukavi i iskusni političari uvijek nastoje pronaći različite vrste zabava i zanimanja za puk, kako bi ljude naveli da, baveći se njima, ne razmišljaju o važnijim društvenim i političkim pitanjima i ne uočavaju greške vlasti. Tako je Memun namjeravao da, pripremajući rasprave Imama Ride sa najvažnijim onovremenim učenjacima, zaokupi pažnju i zanimanje pristalica Ehli-bejta, pa da ovi potom prepričavaju njegove uspjehe i pobjede, a Memuna i njegovu politiku ostave postrani. Još jedan poticaj koga ovdje zapažamo sadržan je u okolnosti da je i sami Memun posjedovao neke vrline, a to su pronicljivost i obrazovanost. Zbog toga je želio da u islamskom svijetu postane poznat kao vladar učenjak, te da narod, posebno Perzijanci, uvide kolika je njegova ljubav prema nauci i znanju. To bi za njegovu vlast predstavljalo značajnu prednost i sigurno bi time stekao naklonost mnogih. Budući da su ove rasprave sasvim izvjesno imale svoju političku pozadinu, ali da vjerovatno nisu priređivane isključivo iz političkih razloga, nema ništa sporno u tome da zaključimo kako je Memun posjedovao sva četiri pobrojana poticaja. U svakom slučaju, Memun je
organizirao ove opširne i razuđene rasprave, ali, kako ćemo vidjeti, pomoću njih nije uspio ostvariti nijedan od željenih ciljeva, nego je učinak bio upravo suprotan od očekivanog. Nakon što smo načinili ovaj uvod, pređimo na neke od ovih rasprava. Na golemu žalost, u historijskim vrelima i predajama uglavnom ih ne nalazimo zaokružene, nego tek neke njihove dijelove. Kamo sreće da su nam danas dostupne sve njihove pojedinosti, kako bismo bolje shvatili dubinu Imamovih kazivanja i napojili se sa blagodatnog vrela njegovog znanja! Inače, prenosioci su se nerijetko ograničavali na neke dijelove i skraćivali rečeno pa nam danas ostaje samo da žalimo zbog toga. Srećom, do nas su ipak preneseni dijelovi ovih rasprava koji mogu donekle zadovoljiti naše želje. Iako su ove rasprave bile veoma brojne, za nas je naročito važno sačuvanih sedam, koje ćemo u nastavku razmotriti. Njih donosi veliki učenjak Šejh Suduk u knjizi 'Uyun-i Akhbaru-Rida, a iz te knjige prenosi ih i Allame Medžlisi u 49. svesku zbirke Biharul-Anvar, a susrećemo ih i u knjizi Musnedul-Imam Rida, svezak drugi. Riječ je o sljedećim raspravama: Rasprava sa džasilikom, (Pod džasilikom se ovdje podrazumijeva biskup, odnosno vjerski prvak kršćana. Budući da se navjerovatnije radi o arabiziranom izrazu za biskupa, u nastavku ćemo umjesto izraza džasilik i koristiti riječ biskup.) Rasprava s velikim rabinom, (Veliki rabin je vrhovni vjerski poglavar židovske zajednice.) Rasprava s velikim mubedom, (Velki mubed je vrhovni svećenik zoroastrijanaca)
Rasprava sa Imranom Sabejcem. (Imran Sabejac, kako iz samog imena možemo zaključiti, bio je pristalica i zagovornik sabejskog vjerovanja. Jedna skupina njih iskazivala je štovanje zvijezdama te ih se u islamskoj literaturi katkad naziva i štovateljima zvijezda. Njihovo središte svojevremeno je bio grad Haran u Iraku, a onda su se raselili u druge krajeve Iraka i Huzistana. U skladu sa svojim vjerovanjima, uglavnom su živjeli uz velike rijeke, a i danas postoji njihova mala zajednica u Ahvazu (Iran) i nekim okolnim krajevima)
(Ove četiri rasprave odvijale su se na istom skupu pred Memunom i skupinom učenjaka iz Horasana.) Rasprava sa Sulejmanom Mervazijem, (Sulejman Mevazi je bio najpoznatiji učenjak kelama u oblasti Horasana u vrijeme Memuna, koji ga je posebno cijenio i bio mu naklonjen.) održana je na skupu pred Memunom i njegovim dvorjanima, a Rasprava sa Alijem ibn Muhammedom ibn Džehmom (Ali ibn Muhammed ibn Džehm bio je otvoreni i ljuti protivnik Ehli-bejta. Kao takvoga ga spominje i Šejh Saduk.) i Rasprava s prvacima različitih religija održane su u Basri. Svaka od ovih rasprava odlikuje se zanimljivim i dubokim sadržajem, tako da su i danas, više od hiljadu i dvjesto godina nakon što su vođene, izuzetno prosvjetiteljski djelotvorne, poučne i otvaraju vidike, kako po svom sadržaju, tako i načinom raspravljanja, dokazima i pristupom temi.
U 'Ujun-i Akhbaru-Rida u vezi sa iznesenim čitamo:
„Kada je Ali ibn Musa prispio iz Medine Memunu, ovaj je svom velikom veziru Fadlu ibn Sehlu naredio da pozove biskupa, velikog rabina, prvaka sabejaca, velikog mubeda i učenjake kelama, kako bi pobrojani imali priliku čuti Imamove riječi, a on njihove. Fadl tako postupi i kada se svi okupiše, Memun izrazi svima dobrodošlicu i reče:
'Pozvao sam vas radi korisne i dobre stvari. Treba da vodite raspravu s mojim amidžićem, koji mi je tek prispio iz Medine. Okupite se sutra svi ovdje i neka niko ne izostane.'
Oni izjaviše: 'Čujemo i pokoravamo se! Sutra ujutro ćemo svi biti ovdje.'“
Hasan ibn Sehl Nevfeli bilježi:
„Bili smo kod Imama zabavljeni razgovorom, kad odjednom uđe njegov sluga Jasir i reče:
'Memun vas selami i poručuje da će se sutra kod njega okupiti prvaci različitih škola, vjerski poglavari svih vjera i učenjaci kelama. Kaže da, ukoliko želite, dođete sutra na taj skup, a ako ne želite, on neće istrajavati. Ako želite, on će poslati nekoga po vas, i to mu neće biti teško.'
Imam kratko odgovori: 'Prenesi mu moje selame i kaži da shvatam šta želi. Sutra ujutro, ako Bog da, doći ću tamo.'“
Nevfeli, inače jedan od Imamovih drugova, dalje bilježi:
„Kada Imamov sluga Jasir izađe, Imam me pogleda i reče: 'Ti si iz Iraka, a Iračani su bistri i pronicljivi, pa šta misliš o ovome? Kakve namjere ima Memun pa okuplja sljedbenike širka i prvake različitih vjera?'
Odgovorih: 'On vas želi iskušati i ispitati granice vašeg znanja. Ali, njegov plan je na klimavim nogama jer, tako mi Boga, postavio ga na loše temelje!'
Imam reče: 'A šta on to hoće i kakav plan je smislio?'
Ja (Nevfeli izgleda još nije bio posve svjestan veličanstvenosti Imamovog znanja pa se plašio Memunovih spletki) odgovorih: 'Učenjaci kelama su sljedbenici novotarija i suprotstavljeni su islamskim učenjacima. Naime, učen čovjek ne poriče istinu, a oni su spremni da sve poriču i bave se sofizmom. Navedeš li im dokaz za Božiju jednost, reći će da taj dokaz ne prihvataju, a kažeš li da je Muhammed poslanik Božiji, tražit će da to dokažeš. Ukratko, radi se o opasnim ljudima. Nastoje zbuniti čovjeka i toliko su vješti u sofizmu da te na kraju natjeraju da odustaneš od svoga stava. Žrtvovao bih se za te, budi oprezan s njima!'“
Imam se tad osmjehnu i reče mi: „O Nevfele, bojiš li se to da će oni pobiti moje dokaze i ostaviti me bez dokaza?“
Ja, kajući se zbog svojih riječi, rekoh: „Ne, tako mi Boga, ja se za vas nimalo ne plašim i nadam se da će vam Allah podariti pobjedu nad njima!“
Onda mi Imam reče: „O Nevfele, želiš li znati kada će se Memun pokajati zbog ovoga što čini?“
„Da“, odgovorih, a Imam nastavi: „Onda kada čuje da sljedbenicima Tevrata dokazujem Tevratom, sljedbenicima Indžila dokazujem Indžilom, Sabejcima govorim njihovim jezikom, zoroastrijancima se obraćam na perzijskom, a Bizantincima na grčkom, i kako sa sljedbenikom svake škole govorim njegovim jezikom. I zaista, kad pobijem dokaze svake skupine posebno, tako da se oni odreknu svog vjerovanja i prihvate moje riječi, Memun će tada shvatiti da mu ne pripada položaj na kojem se nalazi! Tada će se zaista pokajati. A nema snage ni moći, osim kod Allaha Svevišnjeg!“
Nevfeli dalje svjedoči:
''Ujutro Fadl ibn Sehl dođe kod Imama i reče: 'Vama sam u službi. Očekuje vas vaš amidžić (Memun), a kod njega se već okupilo društvo.'
Imam mu reče: 'Ti samo pođi prije mene, a ja ću, ako Bog da, doći.'
Onda Imam uze abdest, podijeli s nama svoj savaki-šerbet ( Savaki-šerbet je slatko piće koje se pravilo od brašna.) pa onda pođosmo zajedno na Memunov dvor. Ondje zatekosmo skup poznatih i uglednih ljudi, a među njima bijaše i Muhammed ibn Džafer (Sin Imama Sadika i amidža Imama Ride) sa skupinom Hašimija i Alijevih potomaka, te neki vojni zapovjednici.
Kada Imam uđe, Memun ustade, a ustadoše i Muhammed ibn Džafer i prisutne Hašimije. Imam sjede do Memuna, a svi ostali ostadoše stajati iz poštovanja prema Imamu, sve dok im on ne dade znak da sjednu. Memun je neko vrijeme o nečemu žustro razgovarao s Imamom, a onda se obrati biskupu:
„O biskupe, ovo je moj amidžić, Ali ibn Musa ibn Džafer. On je sin Poslanikove kćeri Fatime i Alija ibn Ebu Taliba. Volio bih da razgovaraš i raspravljaš s njim, ali u raspravi se drži puta pravednosti.“
Biskup reče: „O Zapovjedniče vjernika, kako da raspravljam s njim kad će mi on dokazivati knjigom koju ja poričem i pozivat će se na poslanika u kojeg ja ne vjerujem?!“
Tada Imam progovori: „O kršćanine, je li ti prihvatljivo da dokazujem Indžilom, u koji ti vjeruješ?“
Biskup odgovori: „A kako bih mogao poricati riječi Indžila? Da, tako mi Boga, potvrdit ću ono što kažeš, makar bilo i na moju štetu!“
Tad Imam kaza: „Pitaj sve šta želiš, a onda saslušaj odgovore!“
Biskup upita: „Šta kažeš o Isaovom poslanstvu i njegovoj Knjizi? Poričeš li nešto od to dvoje?“
Imam reče: „Ja potvrđujem Isaovo poslanstvo i Knjigu njegovu, ali poričem da Isa poslanik nije najavio Muhammeda, blagoslov i mir Božiji neka je na nj i njegove, i Knjigu njegovu, te svoj ummet obradovao tom sretnom viješću!“
Biskup tada upita: „Zar se za svoje tvrdnje nećeš pozvati na dva pravedna svjedoka?!“
„Svakako“, odgovori Imam.
Biskup onda zatraži: „Tada za Muhammedovo poslanstvo navedi dva svjedoka koji ne pripadaju tvojoj vjeri i koji kršćanima nisu sporni, a traži i od nas da za svoje tvrdnje navedemo dva svjedoka koji ne pripadaju našoj vjeri.“
Imam odgovori: „Upravo si se počeo ponašati nepravedno, kršćanine. Prihvataš li kao svjedoka nekoga ko je pravedan čovjek, a bio je i blizak Isau, sinu Merjeminom?“
Biskup reče: „Svakako, ali ko je taj pravedni čovjek, navedi njegovo ime?“
Imam upita: „Šta kažeš za Ivana iz Dejlama?“
Biskup odgovori: „Odlično, on bijaše Isau najdraži čovjek!“
Imam onda kaza: „Tako ti Boga, zar se u Indžilu ne prenosi da je Ivan rekao: 'Hazreti Mesih me obavijestio o vjeri hvaljenog (ar. Muhammed) Arapa i obradovao me viješću da će on nakon njega doći kao Božiji poslanik, pa sam ja njome obradovao učenike (Učenicima (havarijuni) se u islamskoj tradiciji imenuju apostoli) i oni su u nju povjerovali.'“
Biskup odgovori: „Da, Ivan to prenosi od Isaa, kazuje radosnu vijest o poslanstvu tog čovjeka, njegovoj svetoj porodici i nasljednicima, ali nije kazao kada će se to dogoditi i nije naveo njihova imena po kojima bismo ih prepoznali.“
Onda Imam reče: „Ako dovedem nekoga ko poznaje Indžil da ti kaže retke u kojima se spominje Muhammedovo ime, njegova porodica i njegov ummet, hoćeš li onda povjerovati?“
Biskup odgovori: „To bi bilo izvrsno!“
Imam tada upita Nestasa Bizantinca: „Znaš li napamet treću knjigu Indžila?“
„Da“, odgovori ovaj.
Onda upita velikog rabina: „Poznaješ li i ti Indžil?“, a ovaj odgovori: „Da, tako mi Boga!“
Onda Imam reče: „Pogledajmo treću knjigu Indžila, pa ako ondje ima spomena o Muhammedu i njegovoj porodici, posvjedoči u moju korist, a ako nema, posvjedoči protiv mene.“
Onda Imam poče napamet kazivati treću knjigu Indžila, pa kada dođe do Poslanikovog imena zastade i okrenu se ka biskupu: „O kršćanine, tako ti Mesiha i njegove majke, prihvataš li da ja poznajem Indžil?“
„Da“, odgovori biskup. Potom mu Imam kaza dio u kome se spominje Poslanik, njegova porodica i ummet, pa reče: „O kršćanine, šta sada kažeš? Jesu li ovo riječi Isaa sina Merjemina? Ako porekneš ovo, onda si porekao i Isaa, i Musaa, i postao si nevjernik!“ Biskup na to kaza: „Ja ne poričem ono što jasno postoji u Indžilu i prihvatam to.“
Onda se Imam obrati prisutnima: „Svi budite svjedoci da je potvrdio!“
Potom se Imam opet obrati biskupu: „O biskupe, pitaj me šta god hoćeš!“
Biskup upita: „Kazuj mi o učenicima Isaa sina Merjeminog. Koliko ih je bilo, i koji od njih bijahu učenjaci Indžila?“
Imam odgovori: „Pitaš o tome čovjeka koji zna. Učenika je bilo dvanaest, a najučeniji i najuzorniji među njima bio je Luka. A što se velikih kršćanskih učenjaka tiče, bilo ih je trojica: Ivan Veliki iz Baha, drugi Ivan iz Karkisa, te Ivan Dejlemi iz Redžaza; kod ovog potonjeg bilo je ime Poslanika, njegove porodice i ummeta, te je on tom viješću obradovao ummet Isaov i Israelćane.“ A onda Imam reče: „O kršćanine, tako mi Boga, mi vjerujemo u onog Isaa koji je vjerovao u Muhammeda. Jedino što vašem poslaniku Isau zamjeramo jeste što je malo postio i malo se molio.“
Biskup se na te riječi prenerazi, pa reče: „Tako mi Boga, sada si ocrnio svoje znanje i pokvario sve što si napravio! A ja sam mislio da si ti najučeniji među muslimanima!“
Imam upita: „O čemu govoriš?“, a biskup kaza: „Kažeš da je Isa malo postio i malo se molio, a on nije niti jednoga dana mrsio niti je ikada prespavao čitavu noć. Svaki dan je postio i po cijelu noć se molio!“
Onda Imam upita: „A kome je postio i kome se molio?“
Tako biskupa ostavi bez odgovora i ovaj zašuti. (Naime, ako prihvati da je Isa obavljao obrede bogoštovlja, kako onda da objasni da Isaa smatra samim Bogom.)
Imam zatim reče: „O kršćanine, imam još jedno pitanje za tebe.“
Biskup sada ponizno odgovori: „Odgovorit ću ako budem znao.“
Imam upita: „Poričeš li da je Isa oživljavao mrtvace samo s dopuštenjem Božijim?“
Biskup, koji se našao u ćorsokaku, odgovori: „Poričem, jer onaj ko oživljava mrtve, vraća vid od rođenja slijepom i liječi gubavca jeste sami Bog i dostojan je obožavanja!“
Onda mu Imam reče: „Hazreti Il'jas je činio isto, oživljavao je mrtve, hodao po vodi, vraćao vid slijepima, liječio gubavce, pa ga njegov ummet nije prihvatio za božanstvo i niko se nije njemu klanjao. I poslanik Ezekiel (Imam, mir neka je na nj, govori o poslaniku Džizkilu, u islamu poznatom još i kao Hizkil ili Zul-Kifl.) činio je isto što i Mesih, odnosno oživljavao je mrtve.“
Tada se Imam obrati velikom rabinu: „O rabine, zar u Tevratu ne nalaziš da je – kada je Nabukadonosor odveo u Babilon zarobljene Židove – Bog posalo Ezekiela za njima, pa je on oživio one koji su bili ubijeni? To je istina koja je zapisana u Tevratu i to ne poriče niko, osim poricatelja Istine.“
Veliki rabin kaza: „Slušao sam o tome i to mi je poznato.“
„Istinu kažeš“, reče Imam, pa nastavi: „O Židove, uzmi i otvori svoju knjigu Tevrat“, a onda poče napamet izgovarati Tevrat, dok je rabin gledao u knjigu i potvrđivao klimajući glavom i čudeći se. Onda se Imam okrenu ka kršćaninu i ispriča mu o nekim čudima Poslanika islama: o tome kako je Poslanik svojom rukom oživio neke umrle i kako su njegovim blagodarnošću izliječeni neki koji su bolovali od neizlječivih bolesti, pa reče: „Ipak, mi ga nikada nismo smatrali svojim Bogom. Ako zbog ovakvih mudžiza Isaa smatrate svojim Bogom, onda biste božanstvima morali smatrati i Il'jasa i Ezekiela, jer i oni su oživljavali mrtve.
A Ibrahim, Božiji prijatelj, iskidao je ptice na komadiće i njihove dijelove odnio na okolna brda, pa ih je pozvao i one su mu došle žive. I Musa ibn Imran je oživio sedamdeset ljudi koji su s njim otišli na brdo Tur, pa su usljed viđenog blještavila pomrli. Ništa od ovoga ne možeš poreći, jer o tome kazuju i Tevrat, i Indžil, i Zebur, i Kur'an. Trebamo li onda sve njih smatrati božanstvima?!“ Potom Imam upita velikog rabina poznaje li Knjigu Izaijinu, pa ovaj reče: „Dobro je poznajem.“
Onda mu Imam upita: „Sjećaš li se kada Izaija reče: 'I vidjeh jahača na magarcu, u odjeći od svjetla (ukaz na hazreti Mesiha), i vidjeh jahača na kamili, a lice mu je sijalo poput Mjeseca (ukaz na Poslanika islama)'?“
Rabin odgovori: „Da, Izaija je tako rekao.“
Onda Imam upita: „O kršćanine, sjećaš li se riječi Isaovih u Evanđelju: 'Ove stvari sam vam govorio dok sam bio s vama. Ali, Paraklit (‘Baraklita’ ili ‘Faraklita’ na arapskom, kojeg je najavio poslanik Isa odnosi se Poslanika Muhammeda. U Indžilu Ivanovom, u dijelovima 14, 15 i 16 nalaze se nagovještaji o njegovom dolasku) će doći i posvjedočiti mene (onako kako ja svjedočim njega) i sve će vam objasniti!'?“
Biskup odgovori: „Mi prihvatamo ono što iz Indžila navodiš.“ Zatim je Imam rekao o kako je nestalo prvotnog Indžila i kako su kasnije Indžile pisala četvorica: Marko, Luka, Ivan i Matej, i svaki je napisao svoj (i to su evanđelja kojima se kršćani sada koriste), pa je naveo biskupa da kaže još protivrječnih stvari. Ovaj je tako bio dokraja poražen i nije imao kamo uzmaknuti. Zato, kada mu Imam ponovo reče: „O biskupe, pitaj me šta god hoćeš!“, on odustade i reče: „Neka sada pita neko drugi. Tako mi Mesiha, nisam mislio da među muslimanima ima neko poput tebe!“ (Zbornik radova sa drugog svjetskog kongresa o liku i djelu Imama Ride, tom 1, str. 432- 452. Prilog ajetollaha Nasira Mekarima Širazija)
Svaki put kada bi bili nasamo, Imam Rida je davao Memunu opomene i upozorenja da se mora bojati Boga i da ne smije činiti nedjela. Govorio mu je da ne sluša savjete Hasana i Fadla ibn Sahla, jer mu oni nisu mislili dobro. Ova dvojica, opet, svim snagama su nastojali da Memuna odvrate od Imama, čiji je ugled u narodu iz dana u dan rastao, naročito poslije naprijed predočene rasprave i brojnih drugih sličnih njoj. Na kraju, strah zbog mogućeg gubitka položaja učinio je da se Memun odluči da tajno otruje Imama.
Njegov sluga, Abdullah ibn Bešir kazuje.
''Halifa mi je naredio da pustim da mi izrastu malo duži nokti na rukama. Onda mi je jednog dana dao da umijesim neku nepoznatu smjesu. Odmah zatim, zatražio je da spravim sok od šipka za Alija ibn Musaa. Kada je sok bio gotov, uzeo ga je i sam mu ga je odnio. Imam je umro nakon dva dana.''
Ebu Salt, Imamov sluga kaže: ''Kada je Memun izašao iz njegove sobe, Imam me je pozvao i rekao: 'Ebu Salt, uradili su to!', poslije čega je počeo slaviti i veličati Boga. (Šejh Mufid, Al-Iršad, str. 477-478. )
Imam Rida je ukopan u mjestu Tus, danas poznatom kao Mešhad.