Hvala Allahu, Gospodaru svjetova, neka je salavat i selam na našeg uglednika Muhammeda i na njegovu čistu i dobru porodicu, a Allahovo zadovoljstvo na njegove bogobojazne i časne drugove. Ovo je knjiga koja je napisana s ciljem definisanja selefijsko-vehabijske ideologije i njenih glavnih temelja, vjerovanja/akide i principa koju njeni pobornici danas šire na istoku i zapadu. Uz to ćemo se dotaći i osnova ove ideologije i njenih korijena, kako je nastala i odakle je uzeta. Ukazat ćemo na njene najveće predvodnike i agitatore prije i danas. Od Allaha Uzvišenog tražim, i Njegovim Mu se dragim, izabranim poslanikom usrdno molim, da ovo naše djelo učini iskrenim radi Njegovog plemenitog lica, a samo On pomoć i uputu daje. Prije nego li se upustimo u detaljnije pojašnjenje, načinit ćemo kratak predgovor kao uvod u tematiku. Ovaj predgovor sadrži sljedeća poglavlja:

 

• - islamska vjera je vjera mira i milosti;
• - pet islamskih stubova/šartova;
• - objašnjenje sedam islamskih pravaca koji su danas u praksi prisutni i kroz koje muslimani obožavaju Allaha džellešanuhu, a to su: hanefijski pravac/mezheb, malikijski, šafijski, hanbelijski, imamijski, ibadijski i zejdijski mezheb;
• - pojašnjenje islamskih znanosti i truda prijašnje uleme, te da isti nije dozvoljeno negirati, nego je obavezno štovati ulemu i njihov trud;
• - širenje islama u mnogim predjelima ljubavlju iskazanom sufijskim pravcima. 

 

Islamska vjera je vjera mira i milosti

 

Kur'an časni kaže da je poslanik islama, naš uglednik Muhammed, neka je na njega i njegovu porodicu spas i mir, poslan od Allaha Uzvišenog da bude milost ljudima i svjetovima i da ih Allah njime izvede iz tmine na svjetlo. Ovo je vjerovanje svih muslimana. Allah kaže: „I tebe smo svjetovima poslali samo kao izraz milosti“ (El-Enbija', 107.).

Izvori šerijata, Kur'an i vjerodostojni Sunnet, učinili su obaveznim samilost, bliskost, ljubav i saosjećanje među ljudima. Naređeno je dobročinstvo prema siromasima – tako je propisan zekat; naređeno je i potvrđeno milosrđe i sadaka, te dobrovoljno izdvajanje imetka za potrebe siromašnih i bijednih i onih kojima je to potrebno. Ista je stvar sa dobročinstvom prema komšiji bez obzira koje vjere bio. Naređene su i lijepe riječi i lijep govor u obraćanju drugima, širenje selama između jedinki društva radi širenja ljubavi i solidarnosti među ljudima. Propisane su kazne za zločince, ubice, kradljivce, nasilnike, a njihovo svjedočenje je učinjeno nevalidnim.

 

Izvori šerijata su učinili obaveznim održavanje rodbinskih veza, dobročinstvo u njima, prijatno lice i osmijeh, moral i lijepe riječi. Lijepu riječ čak se tretira kao milostinja, i druge poznate stvari. Tako musliman mora biti čovjek najuzvišenijeg morala, koji se prema ljudima odnosi s blagošću i tolerancijom, izvorom vrlina, dobrotom, blagošću i skomnošću. A vrijednost lijepog morala je itekako poznata u vjeri i to je ono čime svaki musliman mora da se okiti; to je ono čime je Allah Uzvišeni pohvalio svoga izabranika – Muhammeda, neka je na njega i njegovu porodicu salavat i selam: „I ćudi svojom ti si uzoriti“ (El-Kalem,

 

4.). Naš učitelj Poslanik a.s. je rekao: „Ono što će ljude najviše uvoditi u Džennet su bogobojaznost i lijep moral.“(Prenosi Tirmizi u Sunenu (4/363) i vjerodostojan je.)

 

I kazao je još: „Poslan sam da upotpunim moralne vrline.“(Prenosi Buharija u El-Edebul-mufredu (274) i vjerodostojan je.)

 

Poslanik, neka je na njega i na njegovu porodicu najpotpuniji salavat i najljepši selam, bio je krajnje skroman i ponizan, i od Allaha je stalno molio da ga ukrasi lijepim moralom i uzvišenom etikom; tako je govorio u svojoj dovi: „Allahu, uljepšaj moju vanjštinu i moj moral“, (Prenosi Ibn Hibban u Sahihu (3/239).) i govorio bi: „Allahu, sakloni me prezrenog morala“, ( Prenosi Tirmizi (5/575) i Ibn Hibban u Sahihu (3/240) i vjerodostojan je.) te mu se Allah odazvao shodno svojim riječima „Zamolite Me, Ja ću odazvati se!“ (Gafir, 60.). Objavio mu je Kur'an i odgojio ga njime, te je njegov moral bio – Kur'an.

 

Rekao je Seid b. Hišam: „Ušao sam kod Aiše, Allah njome bio zadovoljan, pa sam je upitao o Poslanikovom a.s. moralu, a ona mi kaza: „A zar ne čitaš Kur'an?!“, rekoh: „Svakako“, a ona onda reče: „Moral Poslanika s.a.w.s. je bio Kur'an“. A Allah ga je odgojio Kur'anom riječima poput: „Praštanja drži se, zapovjedaj dobročinstvo i pagana kloni se!“ (El-E'araf, 199.),

i riječima: „Allah pravednost naređuje, dobročinstvo, te da se bližnji daruje“ (En Nahl, 90.); „Ali ipak oprosti im i ne srdi se, jer Allah voli dobročinitelje“ (El-Maide, 13); „Na zlo uzvrati onim što bolje je, pa će neprijateljstvo između tebe i njega preobratiti se tako da ćeš imati prijatelja draga u njemu“ (Fussilet, 34.); „Koji bijes zatomljuju i praštaju ljudima“ (Ali 'Imran, 134.). To je moral islama i njegova etika koja pokazuje da je ova vjera – vjera mira, samilosti, ljubavi i blagosti.

 

 

Poslanik, neka je na njega mir i spas, je rekao: „Islam je da svjedočiš da nema Boga sem Allaha, i da je Muhammed Allahov poslanik, neka je na njega salavat i selam, i da obavljaš namaz, daješ zekat, postiš Ramazan, te da obaviš hadž ako mogneš otići.“ Hadis prenosi Muslim u Sahihu (8) ovim izrazom, dok izraz koji bilježi Buharija u svome Sahihu (50) glasi: „Islam je da obožavaš Allaha i ništa mu ne pridružuješ, i da obavljaš namaz...“ Iz ovoga hadisa ulema kaže da su stubovi/šartovi islama:

 

 Prvi stub: svjedočenje da nema boga sem Allaha, i da je Muhammed Allahov poslanik.

To podrazumijeva da čovjek obožava Allaha i da mu ništa ravnim ne čini, te da vjeruje u sve što je došlo od Allaha dž.š. u časnom Kur'anu i ono što se tačno prenijelo od poslanika Muhammeda s.a.w.s. u njegovom vjerodostojnom sunnetu/Praksi. U to spada vjerovanje u Allahovu egzistenciju, te da mu ništa nije slično od Njegovih stvorenja i da je On nepodložan vremenu i prostoru (dakle transcendentalan), da Ga ne obuhvata prostor niti Ga sadržava vrijeme. On je Prvi, praiskonski/davni i bespočetni. On je postojao i nije bilo ničeg mimo Njega i on je Vječni, nema završetka, Živi i Budni, nema isčeznuća niti smrti. On nema potrebe za Svojim stvorenjima, Sveznajući, Onaj koji čuje i vidi, Mudri, Milostivi, Moćni, Onaj koji što želi – biva. Značenje šehadeta (svjedočenja) obuhvata vjerovanje u meleke, vjerovjesnike i poslanike, objavljene knjige, Sudnji dan, proživljenje, Džennet i Džehennem, obračun, kaznu i nagradu. Tu su i druge stvari koje su spomenute u djelima akaida i tevhida.

 

Drugi stub: namaz. 

Namaz je jedan od najbitnijih stubova islama nakon vjerovanja u značenje šehadeta. Namaza ima pet u svakom danu i noći: „Klanjaj namaze od kada sunce s polovine neba krene pa do mrkle noći» (el-Isra', 78.). To je veza između roba i njegovog Gospodara, budući da se u namazu očitava skrušenost, molitva i poniznost sedždom i rukom Gospodaru svjetova i Tvorcu svega. U namazu čovjek zaziva svoj ropski položaj u odnosu na svog Tvorca i vlasnika ovog i onog svijeta. 

 

Treći stub: zekat. 

To je izdvajanje dijela imetka bogatih radi davanja siromašnim i to bez protivusluge siromaha naspram bogatih. To je davanje i udjeljivanje koje je obaveza bogatom. Ovaj princip dovodi do toga da zavlada solidarnost između jedinki društva i da se podmiri potreba siromašnog, te da se on ne izgubi u društvu.

Uzvišeni kaže: „U njihovim imecima je određen dio za onoga ko prosi i za onoga koji ne prosi“, a Poslanik, neka je na njega i na njegovu porodicu selam i spas, rekao je Muazu kada ga je poslao u Jemen: „Nauči ih da im je Allah propisao milostinju koja se uzima iz imetaka bogatih i daje siromašnim“. Hadis prenosi Buharija u Sahihu (1395). 

 

Četvrti stub: post mjeseca Ramazana. Allah je obavezao muslimana da posti mjesec Ramazan, a to je da ostavi hranu, jelo i spolni odnos svakog dana od zore do zalaska sunca da bi se tako navikao na strpljivost i blagost, te da bi iskorijenio zlo koje posjeduje u samom sebi i udaljio ga od sebe, a navikao se na dobro. Postaču je naređeno da kada ga neko napadne ili uvrijedi, kaže: „Allahu moj, ja postim“, da bi na taj način navikao svoju dušu da na zlo ne uzvraća zlom, nego da uzvrati blagošću, oprostom i tolerancijom. Nema srdžbe osim kada se krše propisi Allaha Uzvišenog. 

 

Peti stub: hadž. To je putovanje s ciljem posjete časne Kabe koja je kuća počašćena nazivom „Allahova“ u Mekki, radi obavljanja određenih obreda kao što su stajanje na Arefatu, bacanje kamenčića, obilaženje (tawaf) oko Kabe, trčanje između Safe i Merwe i dr. 

 

 

Islamski mezhebi (pravci) su pravne škole koje su nastale radi razumijevanja tekstova Kur'ana i sunneta na temeljima iz arapskog jezika i tekstova iz Časnog Kur'ana i uzorite poslaničke Prakse (Sunneta). Poznatih islamskih mezheba koji danas14 imaju svoje sljedbenike je sedam:

 

Prvi: Zejdijski mezheb To je akaidski i fikhski mezheb koji je obuhvatio većinu uleme Alul-bejta (potomaka poslanikove porodice), neka je na njih selam. Njegov osnivatelj je imam Zejd b. (čita se ibn ili bin=sin) Ali Zejnul-abidin sin Husejna, prvaka stanovnika Dženneta, b. Ali b. Ebu-Talib. Umro je 94. po H. Njegov mezheb je danas raširen u predjelima Jemena. 

 

Drugi: Hanefijski mezheb To je fikhski mezheb koji je osnovao imam Ebu Hanife Nu'man b. Sabit el-Kufi, Allah mu se smilovao. Ebu Hanife je rođen 80., a umro 150. po H. Njegov mezheb je najrašireniji mezheb brojem sljedbenika, a većina ih je u Pakistanu, Indiji i okolnim predjelima, također u Turskoj, zemljama Balkana i dr. Imam Ebu Hanife je bio jedan od pomagača Alul-bejta.

 

Treći: Malikijski mezheb To je fikhski mezheb koji je osnovao imam Malik b. Enes el-Medeni (umro 179. po H.). Kolijevka ovog mezheba je bila Medina, neka je na njenog Počivaoca najljepši salavat i selam, da bi se zatim proširio u Egiptu, Africi i Endelusu. Danas je većina muslimana u africi ovog mezheba.

 

Četvrti: Šafijski mezheb To je fikhski mezheb čiji je osnivatelj imam Muhammed b. Idris eš-Šafi'i el-Mekki, rođen 150. a umro u Egiptu, 204. po H. Jedan od njegovih učitelja je bio imam Malik. Većina sljedbenika ovog mezheba danas su u istočnoj Aziji: Indoneziji, Maleziji, Tajlandu, Šrilanki, dijelu Indije, uz zemlje Šama, Iraka, Egipta i dr.

 

Peti: Hanbelijski mezheb Fikshski i akaidski mezheb koji je osnovao Ahmed b. Hanbel el-Bagdadi, umro 241. po H., a jedan od njegovih učitelja je imam Šafija. Ovaj mezheb posjeduje mišljenja koja su nedvojbena u antropomorfizmu i poređenju Allaha sa stvorenjima (et-tedžsim wet-tešbih) do te mjere da je jedan od imama ovog mezheba, a to je hafiz Ibnul-Džewzi el-Hanbeli, bio prisiljen da odgovori predvodnicima svoga mezheba, te da im predoči nesuvislost antropomorfističke dogme i poređenja Tvorca sa stvorenjima u svojoj knjizi koju je nazvao „Pobijanje kleveta antropomorfizma argumentima transcendentnosti/čistog vjerovanja/čistovjerstva“ 

 

Mišljenja vehabija koji danas sebe nazivaju selefijama su utemeljena na stavovima ovog mezheba, naročito na stavovima Ibn Tejmijje i njegovog učenika Ibn Kajjima, dvojice hanbelija. Iza sljedbenika ovog mezheba stoje prenagljene smutnje tokom cijele islamske historije.

 

 Šesti: Ši'itski/imamski, ili duodecimalni (isna-'ašeri) mezheb

Fikhski i akaidski mezheb, a sljedbenici ovog mezheba slijede dvanaest imama, to nakon Poslanika, neka je na njega salavat i selam, a oni su:

 

1. imam Ali, Allah njime zadovoljan, rođen 23. prije Hidžre, a umro 40.

2. Hasan b. Ali, rođen 2. a umro 50.

3. Husejn b. Ali, prvak šehida, rođen

3., a umro 61. 4. Ali Zejnul-abidin b. Husejn, rođen 38. a umro 95.

5. Muhammed el-Bakir b. Ali Zejnul-Abidin, rođen 57. a umro 114.

6. Dža'fer es-Sadik b. el-Bakir, rođen 83. a umro 148.

7. Musa el-Kazim b. Džafer es-Sadik, rođen 128. a umro 183.

8. Ali Rida b. Musa el-Kazim, rođen 148. a umro 203.

9. Muhammed el-Džewad b. Ali Rida, rođen, 195. a umro 220.

10. Ali el-Hadi b. Muhammed el-Džewad, rođen 212. a umro 254.

11. Hasan el-Askeri b. Ali el-Hadi, rođen 232. a umro 260.

12. Mehdi Muhammed b. Hasan, rođen 256. po Hidžri, i on je Očekivani. 

 

Najbitniji principi i temelji ovog mezheba su smatranje Allaha čistim od svake manjkavosti i zakletost na ljubav Alul-bejtu, te njihovo pomaganje (odatle im i naziv: ši'a=pomagači) i obaveza slijeđenja spomenutih imama. Također je bitno postojanje autoriteta i vjerskog vrha, različito od anarhije koja je prisutna kod nas, ehlu-sunneta danas.

 

 Sedmi: Ibadijski mezheb

Ovaj mezheb se pripisuje Abdullahu b. Ibadu el-Meka'isiju el-Murriju et Temimiju i on je veoma star, budući da je spomenuti osnivač savremenik Muavije b. Ebu-Sufjana i živio je do kraja vlasti Abdul-Melika b. Merwana. Učestvovao je u odbrani Mekkanskog harema od Muslima b. Ukbe el-Murrija, namjesnika Jezida b. Muavije. Ibn Ibad je umro u Basri, otprilike 86. po Hidžri, o čemu postoji neslaganje. Ibadijski mezheb se također pripisuje Džabiru b. Zejdu el-Umaniju, koji je uzimao neposredno od ashaba; bio je učenik kod Abdullaha b. Abbasa. (pogledaj Historiju od Taberija 4/438.) Ibadije su danas rasprostranjene u Omanu, Libiji, Alžiru, Tunisu, a ima ih nešto malo i u Egiptu.

 

 

 

Napomena: Uzde islamskog učenja su tokom svih prethodnih vijekova bile u rukama vođa i uleme iz ovih mezheba, koji su bili podložni časnom Kur'anu i neprikosnovenom poslaničkom sunnetu; svako shodno svome naporu u uzimanju i interpretaciji uzvišenog Šerijata. Tako sve dok se ne pojaviše vehabije (koje sebe nazivaju selefijama/tradicionalistima) i uložiše sav mogući napor da potru sve mezhebe i koncentrisaše se na plasiranje samo svojih mišljenja i fetvi njihovih šejhova. Taj čin je u suštini rušenje građevine čvrstog islamskog učenja i ideologije koju su sagradili predvodnici islama uz različitosti njihovih mezheba, tokom cijelih četrnaest vijekova. Oni ciljano uništavaju baštinu ummeta i njegovu ideologiju. 

 

 

 

Muslimani su kroz prethodne vijekove slijedili ove mezhebe i mase su slijedile briljantne umove među ulemom, koji su pripadali jednom od sedam pomenutih škola i pravaca. Ulema je uložila ogroman trud i dala veliki doprinos u islamskim znanostima i njegovim različitim pravcima, te unijela svu svoju kreativnost u kulturni i znanstveni doprinos koji je dala u različitim poljima, od kojih neke navodimo i ovdje.

 

1. Ilmul-kelam, a to je nauka o islamskom tevhidu/monoteizmu i akaidu/vjerovanju, gdje nalazimo različite metode u njegovom izlaganju. Tako nalazimo filozofsku metodu u izlaganju koja je na taj način odgovorila i pobila mišljenja filozofa za koja je ulema vidjela da su izašla iz okvira monoteizma i prešla u okvir ateizma, a to su oni koji su falsificirali ideje i ideologiju heretika i materijalista i drugih njima sličnih. Neki su pak, koristili metod izlaganja tekstova iz Kur'ana i sunneta, koristeći pri tome um i ne zapostavljajući ga budući da je on osnova Božijeg zaduženja čovjeka (et-teklif); njime čovjek razumije i razlikuje istinu od neistine, ispravno od pogrešnog.

 

2. Fikh: ulema je uložila veliki napor u interpretaciji fikhskih pitanja u obredoslovlju i njegovim raznim poglavljima, u međuljudskim odnosima, u kaznenom pravu, sudstvu, trgovini, bračnim propisima i dr.

 

3. Tesawuf, koji predstavlja brigu o duši i njenoj čistoći od nemorala i pokuđenih svojstava, te njenom uzdizanju u više duhovne sfere da bi postala čvrsto vezana uz Allaha dž.š. i da bi gledala Njegovim svjetlom i išla Njegovim putem. O ovoj svijetloj dimenziji su se brinuli velikani islama, kao: El Kušejri, El-Gazali, Eš-Šazili, Er-Rifa'i, Eš-Ša'rani, i drugi briljantni umovi. Tako su napisana brojna djela i raširili su se odgajatelji arifi koji su posvetili pažnju izgradnji individue u društvu, odgajanju ljudi i njihovom upoznavanju sa islamskom etikom i moralom koji su došli u Kur'anu Časnom i Čistom sunnetu.

 

4. Islamska umjetnost: segment kojem su muslimani također posvetili pažnju u izgradnji i arhitekturi, gdje su podizali džamije, dvorce, kubeta na mezarjima poslanika, grupi ashaba i dobrih ljudi, neka je Allah svima njima zadovoljan. Te su građevine postale ponosom islamske civilizacije na istoku i zapadu zemlje kojom su vladali muslimani i one predstavljaju čuda arhitekture i dan-danas, naročito u očima Zapada. Jadno je to što vehabije (selefije) islamskoj umjetnosti ne priznaju nikakvo značenje, te su tako uništili veliki broj turbeta i ostataka islamske arhitekture u zemljama u kojim imaju prodora, naročito u svetim mjestima Hidžaza i dva harema u Mekki i Medini.

 

5. Filozofija i logika: veliki broj znalaca je zablistao u znanostima filozofije i logike; napisali su velika djela i odgovorili u njima njihovim protivnicima. Imamul-Haremejn, el-Gazali i er-Razi samo su neka imena koja su se pokazala i dokazala u ovoj oblasti. Vehabije smatraju da su ove nauke novotarije i zabluda, uprkos tome što njihov predvodnik Ibn Tejmijja ima krajnje duboke i široke rasprave iz njih. Čak se slagao sa filozofima u pojedinim pitanjima koja izlaze iz okvira islama poput stava o bespočetnosti vrste stvorenja i dr. i iako je i sam napisao djelo o zabranjenosti logike.

 

6. Tolerantnost i solidarnost sa manjinama: muslimani su se od prvih dana pročuli po svojoj toleranciji uzevši od sljedbenika Knjige i medžusija džizju ne uznemirivši ih, nego ih stavivši pod svoju zaštitu i brigu. Tako je bilo od početka islama; Buharija u Sahihu (3166) prenosi da je Poslanik, neka je na njega i na njegovu porodicu mir i spas, rekao: „Ko ubije zimiju neće osjetiti miris Dženneta“.

 

 

 

Islam se u većini zemalja proširio lijepim odnosom i uzvišenim moralom iskazanim kroz sufijske pravce/tarikate, koji predstavljaju vrhunac islamskog morala i etike. Tako je u Maleziji i Indoneziji u islam ušlo oko sto miliona ljudi bez ikakvog rata, štaviše to se desilo sufijskim pravcima koje su slijedili i nosili stanovnici Jemena i velikani Hadremevta iz Alul bejta. Kada su stanovnici tih krajeva vidjeli kako se ovi ljudi prema njima odnose i kakav moral nose, ušli su u islam u skupinama. Islam se također proširio u većini afričkog kontinenta, u Indiji i Cejlonu i Filipinima islamskim misionarstvom i upućivanjem, ophođenjem i lijepim moralom koje su ti narodi doživjeli i poprimili od muslimana.