Rekao je sejid muhadis šerif Abdullah ibn Siddik el-Gumari el-Hasani, Allah mu povećao deredže u džennetu, u svojoj poslanici pod imenom En nefhatuz-zekije fi bejani ennel-hedžre bid'atun širkije (Opojni miris o pojašnjenju da je hedžr mnogobožačka novotarija), koja glasi:

 

„Istina koja je nepobitna i oko koje nema nikakve dileme jeste da je hedžr/izbjegavanje u svim svojim oblicima haram, te da ne postoji propisano izbjegavanje zbog vjere niti bilo čega drugog. Hedžr/izbjegavanje je bez sumnje oprečan duhu islamskih propisa a oni koji su ga dozvolili bez sumnje su u iluziji i griješe, jer su se oslonili na ono što ne može biti argument umišljajući ga argumentom. Oni su bez sumnje nagrađeni zbog svog idžtihada a greška im je oproštena, ali biva haramom osornima koji preziru druge, da uzmu fetvu za ispriku kod kidanja rodbinskih veza i nepokornosti roditeljima, i napuštanja onih koji ne odobravaju njihove prohtjeve.

 

 Ispriku možda ima mukalid/sljedbenik koji slijedi mudžtehida/učenjaka sa dobrom namjerom, međutim, mukalid/sljedbenik koji ima loše namjere je bez sumnje griješnik i obmanut. Grijeha ga sigurno neće riješiti ni to što citira ajete i hadise umišljajući time da je on kompetentan da kroji argumente iz njih. Čak štaviše, to je ono što će ovaj grijeh udvostručiti i uvećati kaznu kod Allaha uzvišenog jer je bio ustrajan na mišljenju iz inata i tumačio ajete i hadise suprotno onome što se u njima namjeravalo.

 

A ovo je traktat koji sam nazvao: En-nefhatuz-zekijje fi bejani ennel-hedžr bid'atun širkije, u kojem sam pojasnio da su hedžr u osnovi izmislili mušrici ovim činom izoliravši Allahove poslanike koji su pozivali u Božje jedinstvo/tevhid, te da ga je islam strogo zabranio i učinio jednim od najvećih grijeha koji vode u propast, i kao takav nije dozvoljen nikom od muslimana osim u iznimnim slučajevima gdje nužda nalaže, kao što je dozvolio jedenje lešine onome ko je primoran. Tako da ono što je Zakonodavac dozvolio u nuždi nije dozvoljeno općenito, nego je ta dozvola vezana stanjem koje iziskuje ispriku i ne prelazi ni pedalj dalje. A poznato utemeljeno pravilo je da ono što je u nuždi dozvoljeno procjenjuje se shodno snazi same nužde.

 

Zato nije od stanja u kojima se dozvoljava hedžr to što nekoga izbjegavaju zato što čini novotarije ili je grešnik koji pije alkohol ili nešto drugo. Islam ne poznaje izoliranje/hedžr muslimana zbog njegove novotarije ili zbog grijeha, a kamoli da naučava da je to vadžib ili sunnet! Tako mi Allaha, ta tvrdnja je neistinita, a s Božijom dozvolom slijedi detaljnije pojašnjenje.

 

[Napomena]:

 

Od općepoznatih i ustaljenih pojava jeste da ona osoba čiji argumenti budu slabi na mejdanu debate, a zapazi svoga protivnika da je čvrstih, ispravnih argumenata, jasnog iskaza, da takva ne nalazi drugog puta da se suprotstavi protivniku osim da ga izbjegava i oporuči svojim sljedbenicima da ga izbjegavaju, kako ne bi ostali fascinirani zdravom logikom i priključili mu se.

 

A to je upravo ono sto su učinili mušrici u svome otporu monoteističkom pozivu koji je bio poduprt razumskim pitanjima, a njegovoj istinitosti svjedočili su prikladni argumenti. Neki mušrici su u svojoj borbi protiv monoteizma/tevhida pribjegavali najprimitivnijim metodama koje se vraćaju u samo vrijeme kada je čovječiji razum još uvijek bio u svojoj ranoj fazi razvoja.

 

Poslušaj riječi našeg dostojnika Nuha alejhi selam dok se žali Allahu dž.š. na svoj narod: „I kada god sam ih pozivao da bi im Ti oprostio, narod je prstima uši zatvarao, odjećom svojom se prekrivao, u tome je istrajavao i silno se oholio.“ (Nuh 7.)

 

Rekao je Ibn Abas:

„Prste su svoje u uši stavljali“ kako ne bi čuli šta govori, „i haljinama svojim se pokrivali“, tj. prekrivali su njima svoja lica da ne vide Nuha i ne čuju njegov govor.

 

  Znamo da i djeca to čine kada se posvađaju u igri. Jedno od njih stavi prste u uši da ne bi čuo riječi onog sa kim je zavađen kako bi ga rasrdio. Tako možemo reći da se Nuhov narod koristio dječijim metodama. Neki pak od mušrika su se koristili propagandom baš kako to danas biva preko medija među zaraćenim zemljama. Prvi koji je otpočeo hedžr od mušrika bio je Azer, Ibrahimov alejhi selam otac. On, kada mu je do guše doprlo Ibrahimovo pozivanje u monoteizam, i kada je ostao nemoćan da se argumentima suprotstavi sinu, nije našao drugog izlaza do da mu kaže: „Zar ne podnosiš moja božanstva?“, na šta mu otac kaza: „Ne prestaneš li, sigurno ću te kamenovati, a sada odlazi od mene za dugo vremena (wehdžurni melija).“ (Merjem 46.)

 

To jest, udalji se od mene za duže vrijeme da ne slušam tvoje pozivanje. Isto tako su postupili mušrici sa Poslanikom sallallahu alejhi we alihi we sellem i njegovim ashabima. U tom smislu su i Božije riječi:

 

„I tada ćemo Džehennem očigledno izložiti pred krivovjerne – One čije su oči bile koprenom prekrivene spram Moje Opomene, a ni čuti ne mogaše.“ (El Kehf 100-101).

 

To jest, nisu bili u stanju da išta čuju od Poslanika sallallahu alejhi we alihi we sellem zbog žestine njihovog neprijateljstva spram njega, pa su ga izbjegavali i od njega se udaljavali. Tu također spadaju i Božije riječi:

„Oni Kur'an zabranjuju, i sami od njega odmećući se, pa time – i ne osjećajući – upropaštavaju sami sebe.“ (El En'am 26.)

 

I Božije riječi:

„Kada spomeneš Gospodara svoga u Kur'anu tako što Jedini je, okrenu se da bježe.“ (El-Isra' 46.)

 

Tako Ebu Uhajhate nije našao drugo rješenje po pitanju svoga sina koji je primio islam, do da ga izbjegava i naredi ostalim sinovima da isto postupe.

 

To je također stanje svakog novotara koji vjeruje da je izbjegavanje/izoliranje muslimana bogougodno djelo i koji to uporno naglašava svojim sljedbenicima površnih shvatanja kako bi im usadio u svijest da je to obaveza iako on sam u dubini duše osjeća da je lažov koji obmanjuje samog sebe jer ovim činom on izbjegava muslimane općenito, a posebno svoju braću, zbog vlastitih prohtjeva koji nemaju nikakve veze sa vjerom. Mi ćemo otkriti koji su to prohtjevi obrazlažući to uz argumente i primjere u onome što slijedi, uz Allahovu pomoć i dozvolu.

 

 Poglavlje: Postalo je jasno iz prethodnog uvoda da su se mušrici složili da koriste hedžr/izbjegavanje kao oružje protiv Božijih poslanika od vremena Nuha pa do nevjernika Kurejša. A od pravila koja ne poznaju vehabije jeste da ono što su uveli mušrici, Allahovi neprijatelji, nemoguće je da ga Allah dž.š. propiše svojim evlijama vjernicima kao obavezu/vadžib ili poželjno/mendub kako bi ga primjenjivali u svojim međusobnim odnosima, nego ga propisuje da se odnose prema nevjernicima onako kako se oni odnose prema njima.

 

Robovlasnički sistem, u periodu kada se pojavio islam, zatekao ga je kao praksu među nevjernicima u svim zemljama, zapadnim i istočnim, arapskim i nearapskim, pa je dozvolio muslimanima u borbi protiv nevjernika da uzmu za robove njihove zarobljenike postupajući sa njima onako kako oni postupaju sa drugima, a u isto vrijeme zabranio im da u borbi protiv prestupnika (bugat) ili haridžija uzimaju za robove zarobljenike iz njihovih redova jer su oni muslimani.

 

Isti je slučaj i sa hedžrom kada su u pitanju nevjernici, u smislu da se postupa u skladu sa njihovim postupcima. Allah dž.š. je rekao:

„I kloni ih se što prikladnije.“ (El-Muzzemmil 10.) „I od mnogobožaca okreni se.“ ( El-En'am 106.)

 

A zabranio ga je među muslimanima, učinivši ga jednim od najvećih grijeha koji vode u vatru i nije dozvolio muslimanu da izbjegava svoga brata više od tri dana. Hadisi koji zabranjuju hedžr su mutevatir i kategorično jasni o zabrani hedžra općenito, a neke od njih sam naveo u svome djelu El kavlul mesmu' koje je štampano i dostupno.

 

 Zato je pogriješio Ebu Davud rahimehullah u svome Sunenu (4916) nakon što je prenio nekoliko hadisa o zabrani hedžra (a zatim rekao): „Poslanik sallallahu alejhi we alihi we sellem je izbjegavao neke od svojih žena četrdeset dana, a Ibn Omer je izbjegavao svoga sina dok nije umro, zato ako je hedžr radi Allaha, ni u kom slučaju se na njega ne odnose navedene predaje, a Omer ibn Abdul Aziz je prekrio lice od jednog čovjeka.“

 

Pojašnjenje Ebu Davudove greške sa više aspekata:

 

1 - Poslanikovo izbjegavanje nekih žena četrdeset dana ne može poslužiti kao argument za restrikciju značenja hadisa jer je riječ o slaboj predaji kao što se to može posmatrati i u smislu El- Ila'a (El-Ila'a - razvod braka na osnovu muževe zakletve da četrdeset dana neće imati snošaj, te ukoliko ispoštuje, računa se jednim razvodom a ako ne, obavezan mu je kefaret i ne računa se razvodom. Pogledaj Hidajetul-mubtedi od Merginanija 1/259.) koji biva između muža i žene.

 

2 - Kada bismo pretpostavili njegovu valjanost za restrikciju značenja, to se onda može odnositi samo na izuzeće Poslanika s.a.w.s. iz opće zabrane hedžra. (Zato bi bilo nesuvislo ukoliko bi neko posegao za primjerom trojice izostalih iz Bitke na Tebuku, spomenutih u suri Tewba, jer je riječ o ljudima koji su se ogriješili o Poslanikovu naredbu, i on ih je lično, shodno objavi/wahju, kaznio. A muslimanima je općenito zabranio da se međusobno izbjegavaju.)

 

Utemeljeno je u usulu da u slučajevima gdje se njegov alejhi salatu ve selam govor i postupci ne slažu, da njegove riječi ukoliko su općenite za njega i ummet - kao:

„Nije dozvoljeno muslimanu da izbjegava svoga brata više od tri noći“ - a zabilježen njegov postupak suprotan riječima, kao izbjegavanje nekih od žena više od tri dana, taj njegov postupak biva izuzetak dozvoljen samo njemu i ne obuhvata druge pored njega, jer nije zabilježen u općoj formi i kontekstu.  

 

A dokaz za ovo pravilo je ono što bilježi imam Ahmed i Ebu Ja'la sa sahih senedom od Ummu Seleme da je rekla:

„Klanjao je Poslanik sallallahu alejhi we alihi we sellem ikindiju namaz a zatim ušao kod mene u kuću pa klanjao dva rekjata, rekoh: Allahov Poslaniče, da li si to klanjao namaz koji nisi ranije obavio? On reče: „Došao je Halid pa me zauzeo tako da nisam klanjao dva rekjata (sunneta, op.prev.) koje klanjam poslije podnevskog (farz, op.prev.) namaza pa sam ih klanjao sada. Pa sam rekla: Allahov Poslaniče, hoćemo li ih nadoknaditi ako nas prođu. On reče: „Ne“.»

 

Bilježi Ebu Davud od Aiše r.a. da je rekla:

„Allahov Poslanik sallallahu alejhi we alihi we sellem je klanjao poslije ikindije i to zabranjivao, i spajao post (više od jednog dana) i zabranjivao da se spaja. Tako hadisi koji u općem kontekstu zabranjuju hedžr bez sumnje su validni kada smo mi u pitanju.

 

3 – Poslanik sallallahu alejhi we alihi we sellem je izuzeo opću zabranu hedžra time što je zabranio da prelazi tri dana, iz čega se izvodi da je hedžr do tri dana dozvoljen, a opći propis/el-ām se ne izuzima dva puta (ne restrira dva puta – la juhases merretejn).

( Kako je utemeljeno u ilmi usulu.)

 

4 – Restrikcija opće zabrane hedžra izuzimanjem hedžra zbog vjere je ispravljanje (dopunjavanje) Zakonodavca, a ispravljanje Zakonodavca nije dozvoljeno. (Istidrak ala-š-šari'i).

 

5 - Izuzimanje tri dana od strane Zakonodavca iz opće zabrane obuhvata hedžr kako onaj zbog vjere tako i zbog ovozemaljskih stvari, a svođenje zabrane samo na izbjegavanje zbog ovozemaljskih stvari je samovolja koja ne počiva na argumentu. Ono na što upućuju vjerodostojni, mutevatir hadisi jeste da je muslimanu izbjegavanje svoga brata veliki grijeh koji nužno vodi u vatru i da nije dopušteno da ga izbjegava osim do tri dana, bez obzira bilo to zbog vjere ili dunjaluka.

 

6 – To što je Ibn Omer izbjegavao svoga sina ne može poslužiti kao restrikcija hadisu, nego to ostaje samo njegov idžtihad u kojem je pogriješio, a za idžtihad ima sevap i greška mu je oproštena; medutim, nije dozvoljeno ostaviti tekst Zakonodavca i slijediti nekog drugog. 

 

Zabrana izbjegavanja/izolacije muslimana ima svoje povode i mudrosti:

 

1 – od tih povoda je to da je hedžr mnogobožačka novotarija kao što je prethodilo pojašnjenje, a islam je sa svojim učenjima došao da se suprotstavi mušričkim

novotarijama a naročito onima koje su usvojili kao oružje u borbi protiv islamskog poziva;

 

2 – i to što je hedžr oprečan i stran duhu islama. Tako islam poziva uzajamnom druženju, ljubavi, samilosti, prijateljstvu, dok hedžr vodi kidanju veza, napuštanju i uzajamnoj mržnji;

 

3 – i to što islam poziva pružanju savjeta/nasihata i potvrđuje to kao obavezu, tako da je čak Poslanik sallallahu alejhi we sellem rekao: Vjera je savjet (Ed-dinu nasiha). To je potvrdio ovim retoričkim stilom - da je din sav sažet u savjetu, obznanjujući da je on od najbitnijih ciljeva islama i od najprečih propisa da se o njima brine, jer on nije obaveza samo ulemi i pretpostavljenima, nego se zahtijeva od svakog ko je u stanju da ga pruži, kao čovjek u svojoj kući, trgovac u radnji, radnik u fabrici, brat bratu ili prijatelj prijatelju… A nema sumnje da hedžr isključuje savjetovanje jer je nemoguće da se međusobno savjetuju oni koji se izbjegavaju;

 

4 – i tu je još i to da hedžr troši korisnu energiju onih koji se izbjegavaju u poslovima koji se tiču njih zajedno, tako da se ne potpomažu u dobru niti se sastaju u korisnim poslovima;

 

5 – i još to da hedžr vodi ustezanju ruke koja bi trebala da pomogne onom koji je napušten/mehdžur, a može da bude i neposlušnost ako je onaj koji se izbjegava jedan od roditelja, ili je kidanje rodbinskih veza ako je riječ o nekom bližnjem, a neposlušan roditeljima i onaj koji kida rodbinske veze neće ući u Džennet;

 

6 – od tih povoda i mudrosti je i to da hedžr negativno utiče i ne sprečava grešnika da ne griješi, niti odvraća novotara od novotarije, nego onaj koji se izbjegava ostaje onakav kakav je i bio te kao da se podsmijava onom ko ga izbjegava, zato nam Allah nije stavio u obavezu da izbjegavamo čak nevjernike iako je o njima rekao: „Željeli bi mnogi Sljedbenici Knjige da vas iz vaše vjere vrate u krivovjernike, i to zbog vlastite zlobe.“ (El-Bekare 109.)

 

I rekao je, neka je uzvišen: Dok kršćanska misionarska izaslanstva željno nastoje da muslimane preobrate u nevjernike pružanjem materijalne i zdravstvene pomoći, te edukacijom i predavanjima, na nama je obaveza/vadžib da im se suprotstavimo na isti način (To jest ideološki argumentima i vjerskim istinama.)

 

 

postupajući po riječima Božijeg Poslanika sallallahu alejhi we alihi we sellem: „Borite se protiv nevjernika rukama svojim i jezicima svojim i imecima svojim.“ A nije rekao: Borite se protiv njih tako što će te ih izbjegavati (bi hedžrihim), zato što je hedžr oružje nemoćnih i poniženih. Zatim opće je poznato da je objedovanje sa kjafirom dozvoljeno, a on je bez sumnje lošijeg stanja nego grešnik. Muž jevrejke ili kršćanke jede i pije sa njom a njezino nevjerstvo ostaje pri njoj (we kufruha kaimun biha);

 

7 – da je hedžr izdvajanje i podvajanje, a islam te dvije stvari zabranjuje i podstiče na džemat/zajednicu i čini izoliranog i usamljenog lahkim plijenom za šejtana zbog njegovog izdvajanja od ostatka vjernika, i u tom smislu poredi ga sa ovcom koja se izdvoji iz stada te biva lahkim plijenom za vuka;

 

8 – i to da hedžr ukida prava muslimana između onih koji se izbjegavaju, pa tako jedan od njih ne naziva selam drugom niti odgovara na selam, niti ga posjećuje kada je bolestan, niti mu ispraća dženazu ako umre, iako će možda u međuvremenu zijareiti svog poznanika židova ili kršćana i pozdraviti ga. Vidio sam osobu iz ove skupine kojoj je nazvao selam čovjek musliman pa mu nije odgovorio zbog svog ubjeđenja da je ovaj novotar, pa je ušao kod prodavača kršćanina te ga toplo pozdravio i rukovao se uz osmijeh kao da mu je brat;

 

9 – da se onaj koji izbegava nekog raduje kada tog istog kakva nedaća pogodi, kao što se ozlojadi ako ga kakvo dobro snađe, a to je oprečno islamskom duhu da ne može biti oprečnije (we haza munakid li ruhil Islam gajete-t-tenakud);

 

10 – i od tih povoda i mudrosti je da se oni koji međusobno izbjegavaju jedan drugog nikada neće složiti na nekom dobru, tako će jedan od njih možda ostaviti namaz u džematu ako je imam njegov suparnik, i ostaviti će posjetu bolesniku ili ispraćaj dženaze da se ne bi susreo sa suparnikom tamo;

 

11 – i to da oni koji međusobno izbjegavaju jedan drugog, obojica se usmjeravaju ka skupljanju mahana suparnika i širenju sramota o njemu, bilo putem laži ili istine. Zato su neprestano na relaciji između ogovaranja/gibeta i potvore, a obje stvari spadaju u velike grijehe;

 

12 – i to da će možda jedan od dvojice koji međusobno izbjegavaju jedan drugoga nastojati da onemogući ili oskrnavi interes onog drugog, a o tome smo dosta događaja čuli, a neke i vidjeli, a sve to upućuje dokle su se neki ljudi spustili samo zbog ustrajnosti na pokuđenom hedžru, do te mjere da kada bi mogli skončati život suparnika ne bi to nimalo odgađali ne poštujući kada je on u pitanju ni rodbinstvo ni sporazum; 

 

13 – i još da su oni koji se izbjegavaju međusobno uskraćeni Allahovog fejda/milosti kojom Allah obasipa muslimane u sezonama hajra, pa im se namaz ne uzdiže a njihova djela su obustavljena dok se ne izmire međusobno. Tako se bilježi u Sahih Muslimu (2565) od Ebu Hurejre da je rekao Allahov poslanik sallallahu alejhi we alihi we sellem:

„Izlažu se djela svakog ponedeljka i četvrtka pa Allah toga dana oprosti svakom onom ko Allahu nikakva druga ne pripisuje, osim čovjeku kod kojeg je između njega i njegova brata bila neka svađa pa kaže: „Ostavite ovu dvojicu dok se ne izmire međusobno“." Ovdje je kraj riječi muhadisa El-Gumarija el-Hasanija, Allah nam ga poživio.