Upitan je allame muhadis Hasan es-Sekkaf, vrhunski stručnjak u hadiskoj i drugim tradicionalnim znanostima: Dali je općepoznati hadis Ostavio sam među vama dvije stvari koje, ako ih se budete držali, nećete nikada zalutati – Allahovu knjigu i… vjerodostojan u verziji gdje stoji da je rekao: Allahovu knjigu i moju porodicu Ehlul-bejt ili u verziji: Allahovu knjigu i moj sunnet ? Molimo pojašnjenje na osnovu pravila koja su utemeljena u tradicionalnoj hadiskoj terminologiji i nauci.

 

Odgovor:

 

 

 Vjerodostojna verzija ovog hadisa je “Allahovu knjigu i moju porodicu Ehlul-bejt”. Što se pak tiče predaje u kojoj stoji da je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao: “i moj sunnet” nije vjerodostojna u oba pogleda; valorizirajući sam tekst hadisa (metn), kao i njegov lanac prenosilaca (sened). Međutim, s obzirom da se pitanjem tražilo valoriziranje samog lanca prenosilaca (seneda), to ćemo ovdje govoriti o tome. Ovaj hadis bilježi Muslim u svojoj zbirci (4/1873 pod brojem 2408. u izdanju Abdul-bakija) prenoseći od hazreti Zejda ibn Erkama r.a. koji je rekao: “Digao se jednog dana Poslanik s.a.v.s. među nama da drži govor, kod izvora zvanog Hamma između Meke i Medine, pa se zahvalio Allahu dz.š. te podsjetio prisutne na Njega i posavjetovao, a zatim je rekao: “O ljudi, ja sam zaista samo čovjek, i zaista samo što nije došlo vrijeme kada će doći izaslanik moga Gospodara pa ću mu se odazvati. A ja vam iza sebe ostavljam na breme dvije teške stvari: prva je Allahova knjiga i u njoj je uputa i svjetlo, pa uzmite Allahovu knjigu i čvrsto je se držite”. Pa je podstakao prisutne da se drže Allahove knjige a zatim je rekao: “I moja porodica (Ehlul-bejt) – Allahom vas podsjećam na moju porodicu, Allahom vas podsjećam na moju porodicu, Allahom vas podsjećam na moju porodicu”. Ovo je Muslimova verzija ovog hadisa a također ga bilježi doslovno i Darimi u svojoj zbirci (Sunen) sa vjerodostojnim lancom prenosilaca jasnim kao dan.

 

Ovaj hadis također bilježi Tirmizi u svojoj verziji sa izrazom “i moje potomstvo, moj Ehlul-bejt”, tako stoji u Tirmizijevoj zbirci (5/663 pod brojem 3788.) da je rekao Allahov Poslanik neka je spas na njega i njegovu časnu porodicu: “Ja vam ostavljam ono čega ako se budete drzali nećete zalutati nikada, jedna od te dvije stvari je veća od druge: Allahovu knjigu, pruženo uže od nebesa do zemlje, i moje potomstvo moj Ehlul bejt, ove dvije stvari se neće razdvojiti jedna od druge sve dok mi se ne pridruže na mome izvoru na Sudnjem danu (Hawd), pa gledajte kako ċe te me zastupati među njima”. Ovaj hadis je vjerodostojan.

 

 Što se tiče predaje (rivajeta) u kojoj stoji da je rečeno: “I moj sunnet", nema sumnje da je krivotvorena zbog slabosti u lancu prenosilaca, kao i zbog političkih faktora u emevijskom periodu vladavine, a ovo je tekst hadisa i njegov lanac prenoslilaca: Bilježi Hakim u Mustedreku (1/93) sa svojim senedom preko Ibn Ebu Uwejsa, a on od svoga oca, a ovaj od Sewra ibn Zejda ed-Dejlija, a on od Ikrimeta, a on od Ibn Abasa gdje stoji: “O ljudi, ja vam ostavljam ono čega ako se budete držali nećete nikada zalutati: Allahovu knjigu i sunnet Njegova Poslanika…”

 

Velim (Hasan es-Sekaf):

 

U lancu prenosilaca ovog hadisa se nalazi Ibn Ebi Uwejs i njegov otac, rekao je hafiz Mizji u Tehzibu-l kemalu (Poznato djelo koje se bavi biografijom prenosilaca hadisa, njihovom valorizacijom i mjestom u hadiskoj nauci.) (3/127) u poglavlju koje govori o biografiji Ibn Ebi Uwejsa, a prenosim riječi onih koji su ga ocjenili slabim: Rekao je Muavija ibn Salih prenoseci od Jahje ibn Meina (Jedno od najznačajnijih imena u hadiskoj disciplini zvanoj džurh we ta’dil koja se bavi ocjenjivanjem prenosilaca hadisa.) :

“Ebu Uwejs i njegov sin nisu vjerodostojni prenosioci, a od Jahje ibn Meina se također prenosi da je rekao: Smutljivac, lažac, bezvrijedan (lejse bi šej'in)”.

 

Rekao je Ebu Hatem:

“Istinoljubiv, u isto vrijeme bio je apatičan (mehalluhu sidk we kane mugafelen). (Jedna od blažih fraza u stručnoj terminologiji džurha i ta'dila koja se koristi za slabije prenosioce hadisa.)

 

 

Rekao je Nesai: “Slab (daif)” a na drugom mjestu kaže: “Nije pouzdan”.

Rekao je Ebu Kasim el-Lalikai: “Nesai ga je jako mnogo kritikovao, do te mjere da od njega nije bilježio…”

 

Rekao je Ahmed ibn Adij: “Ovaj Ibn Ebi Uwejs bilježi čudne predaje (garaib) od svoga daidže Malika, ne poklapaju se sa ničijim predajama(la jutabiuhu ehadun alejhi)”. (Tehzibu-l-kemal 3/127.)

 

 Velim (Hasan es-Sekkaf):

 

 

Rekao je Ibn Hadžer u uvodu Fethu-l-barija o ovome Ibn Ebi Uwejsu: “Ne treba se pozivati na bilo šta od onoga što on bilježi, izuzev onoga što bilježi Buharija, a to zbog svega što o njemu veli Nesai i drugi…  (Fethu-l-bari str. 391. izdavačka kuća Darul-ma'rife.)

 

 

Rekao je hafiz sejid Ahmed ibn Sidik u svom djelu Fethu-l-meliki-l-alij na str. 15 – rekao je Seleme ibn Suajb – čuo sam Ismaila ibn Uvejsa kako kaže: “Često sam izmišljao hadise stanovnicima Medine kada bi se razišli u nečemu što je između njih”. Dakle, čovjek je ocjenjen kao lažac a hadiski stručnjaci poput Ibn Meina i drugih su ga optužili za laž na Božijeg Poslanika s.a.v.s. te hadis u kojem dolazi izraz “i moj sunnet” se ne nalazi ni u jednom od dva Sahiha. 

 

Što se tiče oca Ibn ebi Uvejsa od kojeg on prenosi ovaj hadis, rekao je o njemu Ebu Hatem er-Razi u knjizi svoga sina zvanoj El-Džurhu we ta'dil: “Njegovi hadisi se pišu ali se ne poziva na njega, nije bio jak prenosilac”. (El-džurhu we ta'dil 5/92.)

 

 

U istom izvoru prenosi Ibn ebi Hatem er-Razi od Ibn Meina da je ovaj rekao o njemu: “Nije pouzdan”.

 

 Velim (Hasan es-Sekkaf):

 

Lanac prenosilaca u kojem se nalaze ravije poput ove dvojice nije i ne može biti vjerodostojan i prije će debelo uže kroz iglene uši proći nego što će ova predaja biti vjerodostojna, a naročito ako još imamo na umu da je ova predaja kontradiktorna vjerodostojnoj predaji koju bilježi imam Muslim u svome Sahihu, pa razmislite Allah vam povećao uputu i znanje.

 

Zbog svega navedenog priznao je Hakim koji bilježi ovu predaju u Mustedreku da je ona slaba (daif), zato ju je pokušao ojačati drugom predajom (šahidom), međutim ta druga predaja je još slabija i neodrživa te nije poveċala hadisu ništa osim slabost. Zatim, vidjet ćemo da je Ibn ebi Uvejs ili njegov otac, odnosno jedan od njih dvojice, ukrao ovu slabu predaju a zatim je prenio kao da je on taj koji je bilježi, a naročito treba da optužio za takve stvari. (Serika odnosno krađa u hadiskoj terminologiji predstavlja to kada neko umetne svoje ime u lanac prenosilaca kao da je on taj koji ga bilježi u određenom lancu prenosilaca od nekog poznatog ravije.)

 

Navodi Hakim u Mustedreku 1/93 prethodnu predaju gdje kaže: “A zatim sam našao drugu predaju (šahid) koja ide u prilog ovoj a nju prenosi Ebu Hurejre”, te je je naveo lanac prenosilaca do njega preko Ed-Dabija, a ovaj od Saliha ibn Musa et-Talhija, a on od Abdulaziza ibn Refia, od Ebu Saliha, od Ebu Hurejre da je rekao Allahov Poslanik s.a.v.s: “Ostavio sam među vama dvije stvari, nećete poslije njih zalutati – Allahovu knjigu i moj sunnet, neće se ove dvije stvari razdvojiti sve dok me ne susretnu na mome izvoru (Hawdu).

 

 Ova predaja je takođe apokrifna, sažet ću valorizaciju ovdje samo na jednog čovjeka u lancu prenosilaca, a to je Salih ibn Musa et-Talhi, a ono što slijedi su riječi imama, velikih hafiza i stručnjaka hadiskih znanosti koji su ovog raviju ocjenili nepouzdanim kako dolazi u Tehzibu-l-kemalu 13/96: Rekao je Jahja ibn Mein: “Bezvrijedan je (lejse bi šej'in)”.

 

Rekao je Ebu Hatem Er-Razi: “Bilježi daif predaje, njegove predaje su veoma neobične (munkeru-l-hadisi džidden), bilježi dosta čudnih (munker) predaja od pouzdanih prenosilaca”. (Ovi termini su ustaljeni u hadiskoj disciplini džurh we ta’dil i imaju svoja naučno utemeljena značenja tako da se ne mogu bukvalno prevoditi, međutim mi smo ih preveli kako bi našem običnom čitaocu koliko god mogli približili o čemu je riječ. Munker hadis je kada se neki slabi ravija izdvoji sa predajom koja se ne poklapa sa predajama pouzdanih prenosilaca te iste predaje. Hadis može biti munker u svome metnu (tekstu) kao i u senedu (lancu prenosilaca).)

 

 

Rekao je Nesai: “Ne treba se obazirati na njegove predaje (la jukteb hadisuhu)”, a na drugom mjestu veli: “Njegove predaje se izostavljaju (metrukul hadisi)”.

(Ovo bi značilo u terminologiji valorizacije hadisa da se njegove predaje ne mogu osnažiti drugim predajama i da im one ne mogu iċi u prilog, te da se ne treba obazirati na ono što on bilježi jer predaje sa sličnim ravijama ma koliko ih bilo ne mogu jedna drugu ojačati.)

 

Navodi Hafiz Ibn Hadžer u svome dijelu Tehzibut-tehzib 4/355 da je rekao Ibn Hibban o ovom raviji: “Prenosio je od pouzdanih prenosilaca hadise koji ne sliče predajama istih, tako da ko god bi čuo ono što bilježi mogao bi zaključiti da su te predaje krivotvorene i preinačene (ma'mule wel maklube), zato se nije ispravno pozivati na njega, a rekao je Ebu Nuajm: “Njegove predaje treba napustiti, bilježi munker predaje”.

 

Zbog svega navedenog Hafiz Ibn Hadžer u svome djelu Et-Takrib (Djelo Et-Takrib od Hafiza Ibn Hadžera i pored svoje sažetosti smatra se jednim od nezaobilaznih djela u hadiskoj nauci džurh we ta’dil. U ovom djelu je imam hafiz Ibn Hadžer dao rezime stanja ravije saževši valorizaciju u par riječi iz svega onoga što je o nekom od ravija rečeno u opširnijim djelima koja detaljno govore o njihovim biografijima.) pod brojem 2891. ocijenio je ovog raviju kategorijom metruku-l-hadis, to jest onaj čije predaje treba napustiti, a slično njemu je rekao i hafiz Ez-Zehebi u svome djelu El-Kašif (Ovo djelo je veoma slično prethodnom kada je upitanju tematika i sažetost.) pod brojem 2412. gdje stoji da ga je ocjenio slabim (wahin).

 

  Imam Zehebi je takođe u svom djelu El-Mizan (Djelo koje govori o slabim (daif) ravijama.) 2/302 naveo ovaj hadis u poglavlju koje govori o ovome raviji i ocijenio hadis kao jedan u nizu ravijinih munker predaja. Ovaj hadis takođe bilježi imam Malik u svojoj Muwetti ali bez lanca prenosilaca (belagan), s tim da to nema neku naučnu vrijednost nakon našeg uvida u slabost seneda putem kojeg je ovaj hadis zabilježen.

 

I konačno hafiz Ibn Abdul-berr je zabilježio ovu apokrifnu predaju u svome djelu Et-Temhid 24/331 trećim senedom, pored dva navedena, gdje stoji: “Pričao nam je Abdu-r-Rahman ibn Jahja rekavši da mu je pričao Ahmed ibn Seid, da je njemu pričao Muhamed ibn Ibrahim Ed-Dibli, koji je rekao da mu je pričao El-Hanini od Kesira ibn Abdullaha ibn Amra ibn Awfa, a ovaj od svoga oca koji prenosi od Kesirovog djeda navedeni hadis. Sažet ćemo govor na samo jednu slabost u ovom senedu a to je da je za navedenog raviju Kesira ibn Abdullaha rekao Imam Šafija: “Bio je jedan od temelja laži”, a rekao je za njega Ebu Dawud: “Bio je jedan od lažaca” .(Ove riječi Imama Šafije i Ebu Dawuda se nalaze u djelu Tehzibu-t-tehzib 8/377 koje je izdala izdavačka kuċa Daru-l-Fikr ,takođe u Tehzibu-l-kemalu 24/138.)

 

 Rekao je Ibn Hibban: “Bilježi apokrifan prepis od svoga djeda preko oca. Nije dozvoljeno prenositi bilo što od njega pismeno ili usmeno, osim ako se to čini išćuđavanja radi” . (Pogledaj El-Medžruhin od Ibn Hibbana 2/221.)

 

Rekli su Nesai i Darekutni: “Njegove predaje se ne uzimaju u obzir (metruku-l-hadisi)”. Rekao je Imam Ahmed: “Bilježi munker predaje, bezvrijedan je”. Kazao je Jahja ibn Mein: “Bezvrijedan je (lejse bi šej'in).

 

 Iz svega gore izloženog može se zaključiti da je hafiz Ibn Hadžer rahimehullah pogriješio kada se valorizirajuċi ovog raviju zadovoljio ocjenom daif (slab), rekavši zatim: “Pretjerali su oni koji su ga optužili za laž”.

 

Međutim, mi kažemo da tu nema nikakvog pretjerivanja nego je to njegovo stvarno stanje što se da vidjeti iz govora najvećih stručnjaka iz ove oblasti, naročito ako uzmemo u obzir da ga je Zehebi u El-Kašifu ocjenio kao veoma slabog raviju (wahin), a on je upravo takav, te se zato ovaj hadis kao apokrifan (mewdu’) ne može potkrijepiti drugim predajama i verzijama (la jasluhu lil-mutabeati weš-šewahidi), nego ga kao takvog treba zanemariti a kod Allaha je sav uspjeh.

 

Nakon što smo pojasnili slabost i neautentičnost ovog hadisa, možemo sa pravom kazati da je Albanijeva tvrdnja u kojoj stoji da rivajet “moje potomstvo, moj Ehlul-bejt” ide u prilog rivajetu “moj sunnet" više nego smiješna i neargumentovana, a Allah je taj koji upućċuje. (Vidi Silsila daifa od Albanija 4/361.)

 

  Napomena :

 

Riječi Allahova Poslanika s.a.v.s: “Moje potomstvo, moj Ehlul-bejt” obuhvataju njegove žene i potomstvo, a prije svega u najužem smislu namjeravao je time, neka je na njega i njegovu porodicu Božija spas i milost, hazreti Fatimu, Aliju, Hasana i Husejna. Dokaz za ovu tvrdnju je vjerodostojan hadis kojeg bilježi Muslim u svome Sahihu od hazreti Aiše radijallahu ‘anha i Tirmizi od Omera ibn Ebi Seleme, Poslanikovog s.a.v.s. posinka, kao i mnogi drugi, a ono što slijedi je Tirmizijev rivajet gdje stoji: “Objavljen je ovaj ajet Allahovom Poslaniku s.a.v.s: “Allah želi da od vas, o porodico Poslanikova, grijehe odstrani, i da vas potpuno očisti”, u kući Ummu Seleme, na što je pozvao Allahov Poslanik s.a.v.s. Fatimu, Hasana i Husejna pa ih ogrnuo svojim ogrtačem, a Alija r.a. stajaše iza njegovih leđa, pa i njega ogrnu ogrtačem, a zatim reče: “Allahu moj, ovo je moja porodica (Ehlul-bejt), pa odstrani od njih grijehe i potpuno ih očisti”. Na to reče Ummu Seleme: “A jesam li ja sa njima Allahov Poslaniče?” On reče: “Ti uživaš u svome ugledu i ti ideš prema dobru”.

(Ummu Seleme, časna supruga Allahovog Poslanika s.a.v.s je između ostalog ostala upamċena po svojim žestokim zalaganjima za prava Ehlul-bejta kada su ona bila uzurpirana u periodu vladavine emevijske dinastije.)

 

Zato kažemo da su napravili veliku grešku oni koji su Ehlul-bejt sveli samo na žene Poslanikove, jer time su odstupili od konsenzusa uleme (idžma’) i autentičnog potvrđenog Sunneta. Očevidno je nakon svega navedenog da je hadis Allahovu knjigu i moju porodicu autentičan i potvrđen u Muslimovom Sahihu, a da je verzija Allahovu knjigu i moj sunnet neosnovana, a sa strane samog seneda neautentična. Stoga bi hatibi, imami i vaizi trebali napustiti praksu citiranja ove verzije koja nije utemeljena od Poslanika s.a.v.s. i zamjeniti je potvrđenom verzijom od njega s.a.w.s. onoj koja se nalazi u Muslimovoj zbirci hadisa gdje stoji: “Allahovu knjigu i moj Ehlul-bejt” ili “Allahovu knjigu i moj itret (potomstvo)”. 

 

(Ovo nipošto ne znači odbacivanje Sunneta kao drugog izvora islama, jer njegovo svojstvo argumenta proističe iz samog Kur'ana kao i mnogih drugih vjerodostojnih predaja. Ovdje se prije svega htjelo naglasiti da veoma raširena i poznata predaja “i moj sunnet” nema autentičnu načnu podlogu. Zatim treba naglasiti da ova predaja valorizirajuċi i sam njen tekst nosi u sebi znake apokrifnosti jer su se muslimani još od najranijih vremena podijelili po pitanju mnogih sunneta. Tako npr. ono što je u šafijskom mezhebu sunnet nije u hanefijskom i obrnuto, što je argument više da ova predaja u sebi nosi ono što Poslanik nije rekao, jer da je rekao bila bi obaveza da se svi slože na određenoj praksi, a to je praktično nemoguċe kao što zna svako ko iole poznaje islamsku tradiciju i šerijat. I konačno, mnogi će se pitati šta se htjelo ovom predajom. O tome je islamska ulema opširno govorila u svojim komentarima zbirki hadisa, a mi ovdje možemo reči samo to da je Poslanik s.a.v.s. zasigurno znao kakav će zulum snaći njegovo potomstvo poslije njegove smrti, te nam je stoga strogo naglasio da ih pazimo i čuvamo kao i Božiju riječ, a to svakako podrazumijeva i drugu dimenziju a to je davanje prednosti njihovim idžtihadima (vjersko-pravnim presudama) nad idžtihadima drugih ljudi, bez obzira bili to ashabi ili imami mezheba, što svakako ima svoj presudni uticaj na vjersko pravni tok i usmjerenje islamskih mezheba kako ehli sunneta tako i drugih.)

 

Savjetujem također studente i sve one koji su zainteresovani za islamske znanosti, da se posvete izučavanju hadiskih znanosti kako bi naučili razlikovati autentične predaje od neosnovanih i time služili ovoj vjeri.

 

Allahov dž.š. govor je najistinitiji govor, i On upućuje na pravi put, i neka je hvala i zahvala Njemu, Gospodaru svih svjetova.

 

Wallahu jekulul-haqqa we huwe jehdis-sebil wel-hamdu lillahi rabbil alemin.