Muhammed (Fadil) Porča: sin uglednog sarajevskog efendije, iz hafiske porodice, fakultet završio u Medini, magistarski rad u Jordanu uspio odbraniti tek iz drugog puta, nema za sobom pisanih dijela, za vrijeme rata djelovao u Beču držeći predavanja i snimajući kasete pod pokroviteljstvom Visokog saudijskog komiteta za pomoć BiH, danas je aktivan u Beču (jedan od  najortodoksnijih bosanskih vehabijskih džemata u Evropi), predstavlja veliko ime i autoritet vehabija u Bosni i bosanskoj dijaspori, vehabijsku ideologiju i antropomorfistički dogmatizam afirmira kroz opća predavanjima o islamu i islamskom bontonu, žestoki pristalica antropomorfizma i njegov agitator.

Jusuf Barčić iz Barčića kod Tuzle, među prvim generacijama koje su sticale „obrazovanje“ na Islamskom univerizitetu u Medini, najveći projekat u kojem je afirmisan je učešće u korekturi prijevoda Kur'ana, rahmetli Besima Korkuta, koji se kasnije dijelio. To mu je ujedno, među vehabijskim krugovima, i najveća greška, zbog koje ga je Allah, kako oni vele, iskušao mentalnom bolešću. (Inače česta vehabijska praksa da povezuju događaje s onom stranom stvarnosti.) To je zato što se taj prijevod razlikuje od njihovih literalističkih stavova. Jednom se moglo čuti u javnosti za njega, kada je htio da dokaže nesuvislost semafora u islamskom zakonu (!), poznat je u svom selu po čestim i nesvakidašnjim, džamijskim i seoskim incidentima za koje se moglo čuti u novinama i zbog toga je često na informativnim razgovorima kod tuzlanske policije, ali uprkos svemu, ili možda zahvaljujući tome svemu, priznati autoritet.

Halid Tulić  za sobom ima dugu biografiju; potomak je ugledne sarajevske imamske porodice, bio vjernik i islamist u BiH u vrijeme komunizma, djelovao sa Mladim muslimanima, pred komunističkim progonom našao utočište u Jordanu, duže vrijeme bio sa pokretom Islamska braća, a kasnije podlegao vehabijskoj indoktrinaciji (da'wi), studirao u Sudanu i Jordanu, jedno vrijeme boravio i u Afganistanu, sljedbenik Albanijevih mišljenja, zagovarač hidžre/iseljenja muslimana iz BiH i Palestine, u ratu govorio protiv BiH i SDA. Stari prijatelji iz Mladih muslimana su mu to itekako zamjerili te je izgubio šansu da svoja ubjeđenja afirmiše šire i na višem nivou. Tako kao vehabija u ratnim danima obilazi centre pomoći za Bosnu i zahtijeva da se pomoć ne pruža vladi Bosne i Hercegovine jer on dobro poznaje te ljude (koji ne žele drugi Afganistan), nego da se pomoć usmjeri vehabijskim zajednicama u Bosni. Danas živi i radi u Jordanu i želi da dođe u Bosnu da i njome širi „radosnu vijest“ (islam među muslimanima(!). Zbog nekada loših odnosa sa našim studentima koji su gajili hanefijsku tradiciju bio je optuživan u studentskim krugovima i za suradnju sa organima vlasti u podmetanju slučajeva. Njegovo famozno djelo «Veliki šejtan» puno laži i zamajavanja doživjelo je punu ekspanziju u Bosni u vehabijskim krugovima. Iako je ono oličenje njegovog neznanja ono mu je ipak u Bosanskoj vehabijskoj zajednici ovjekovječilo postojanje. Tako npr. kada govori o šijama, on podvaljuje govor o Jezidijama, koji Jezida ibn Muaviju smatraju za poslanika, (Oko Jezidija postoji više tumačenja, kako i šta vjeruju zbog same suštine ove pseudoreligije. U svakom slučaju, Tulićeva generalizacija sufija, ili pak šija, je ludost i bilo bi identično tome da se kaže da su svi suniti vehabije!) dok ga šije, kao što je općepoznato (kao i sunije) smatraju jednim od najnepravednijih vladara nasilnika. A Adij ibn Musafir, osnivač Jezidija, koji obožavaju iblisa, ideološki advokat emevijskoj vlasti, bio je u veoma pobožan i pravovjeran kako to veli Ibn Tejmije. (Kako to navode neki izvori o kojima ćemo detaljnije u nekim drugim izdanjima. Vidi Fetava Ibn Tejmije, sakupio i uredio Abdurahman ibn Muhamed Nedždi Hanbeli, štampa El-hukumetu bi Mekkete el-mukerreme, 11. tom, 102. str.) koji se također smatra velikim advokatom Husejnovih r.a. ubica – a ko zna, možda su jedan od drugog učili zanat. Međutim Halid Tulić, kao i njegov „poslanik“ Ibn Tejmije, kako to kaže Šejhul-islam Muhamed Zahid el-Kewseri, govoreći o Ibn Tejmijinim odnosima sa drugima, je blag i samilostan kada se obraća kršćanima, a krut i drzak kada je riječ o muslimanima drugih mezheba. Tako npr. kada se u jednoj od svojih brošura obraća kršćanima (rođacima po majci) koristi najblaže i najljepše izraze, a kada govori o šijama i sufijama onda se dovoljno iz naslova njegovih knjiga vidi. Tulić je tajni adut vehabija u BiH, njegova ogavna knjiga „Veliki šejtan“ o šijama, kojom su iste generalizirane i okarakterizirane gore od mušrika i poklonika krava u Indiji, predstavlja klasični, i idealan primjer vehabijske ideologije, zlointerpretacije, naučne neutemeljenosti, udaljenosti od islamskog duha i metodologije borbe protiv neistomišljenika; kroz nju je iskazao antipatiju prema Alul-bejtu i drugim muslimanima. Ovih dana na zahtjev određenih (nama vrlo poznatih) krugova u vehabijskoj zajednici u Bosni, piše knjigu protiv sufija koju je nazvao Brat velikog šejtana, a glavni izvor na koji se oslanja, kako znamo pouzdano iz prve ruke,jeste djelo jednog orijentaliste koji je proputovao dio islamskog svijeta i pisao o njegovim sufijama. (Ono što se da primjetiti kod starih orijentalista jeste da su bili skloni negiranju autentičnosti sufizma kao orginalne islamske duhovnosti a ne mali broj njih je imao i antipatije prema islamu. Ovi i ovakvi orijentalisti uglavnom služe vehabijama i ekstremnim modernističkim pravcima u islamskom svijetu kao alatka za rušenje vijekovne islamske kulture i tradicije. Nasuprot njih stoje noviji orijentalisti koji za razliku od prvih gaje simpatije spram islamske duhovnosti i tesavufa kao i samog islama. O tome pogledaj opširnije knjigu Sufi esseys od Sejjida Huseina Nasra, kod nas Živi sufizam u prevodu Edina Kukavice i dr. Enesa Karića.)

Nasuf/Abdusamed Bušatlić: djeluje ispred Aktivne islamske omladine piše za vehabijski list Saff i član je njegovog odbora, drži hutbe interno i gdje uspjedne, predavanja i sl. koja se distribuiraju na kasetama i popularna su među vehabijskim simpatizerima i novajlijama. Zbog svoje velike odanosti zajednici nije otišao na studije u arapski svijet, ali to mu nije umanjilo rejting u krugovima u kojima djeluje. Ne libi se podvaliti javnosti kao što je slučaj u jednom od brojeva Saffa gdje je konstatovao da muslimani danas zbog mezhebskih podjela širom svijeta klanjaju u džamijama sa četiri mihraba, svaki za imamom svog mezheba, što je koliko laž toliko i neznanje.

On doslovno veli: „Ako želiš vidjeti svojim očima tragove tog razilaženja, onda pogledaj u mnoge mesdžide po svijetu u kojima postoje i dan-danas po četiri mihraba i u kojima klanjaju četverica imama, zavisno od toga kojem mezhebu pripadaju“ Saff br. 112. osvrt na hadis „Razilaženje mog ummeta je milost“.) To stoga što to nikada nije bila praksa muslimana u cijelom svijetu nego u jednom periodu, i to samo u haremu Meke i Emevijskoj džamiji u Damasku o čemu su pravnici, tada davno, diskutovali, te se vodio spor između onih koji to odobravaju i onih koji zabranjuju (pogledaj poznato djelo Fethul-Kadir od Kemala ibn Hemama). Sa grupom oko sebe kuje fetve za čitaoce Saffa, ne posjeduje islamsku, niti drugu naobrazbu.

(Dvije-tri riječi i o njima – aktivna vehabijska omladina: Mislim da nema u Bosni onih koji nisu čuli za ovu organizaciju, kao što takode sam siguran da većina ljudi ne poznaje njenu bit, ideje i kako je nastala. Organizacija aktivne islamske omladine je nastala neposredno poslije rata kao nastavak onih aktivnosti koje su nekada bile u odredu El-mudžahidin, samo sada u mirnodobskim uslovima. Nastala je potpisom 30 članova i tako registrovana u Ministarstvu za kulturu i obrazovanje te postala legalnom nevladinom organizacijom. Međutim ovo je samo formalni dio istine. Vehabijska aktivna omladina koju ovi nazivaju islamskom je zapravo samo produžena ruka jednog mnogo većeg i opširnijeg džemata koji predstavlja vehabijski džihadski pokret ne toliko poznat našoj široj javnosti. Njegova prijestolnica je bila Bočinja (nekim sljedbenicima sveta kao Mekka i Medina pa i više) na čelu sa Abu Mealijom i Imadom el-Misrijem, teroristima za kojima su izdate svjetske potjernice, a ne pod vođstvom Abu Hamze koji nema oraha u džepu kako se to javnosti prikazivalo. Ovaj vehabijski džemat je predstavljao džihadsko krilo ili džihadsku vehabijsku zajednicu u Bosni koju su osnovali predstavnici opozicijskih snaga u arapskom svijetu, prije svega Džema'a islamije u Egiptu i Hareketul-džihadil-islami u Egiptu (koji su se ujedinili sa istim snagama na arabijskom poluostrvu i Saudijskoj Arabiji i osnovali kasnije Al-Kaidu u Afganistanu), te često nisu bili u dobrim odnosima kao i dan danas, sa vehabijskim propagatorima koje su osnovali pojedinci lojalni državama iz kojih dolaze, a pod ovim prije svega podrazumijevam (sada već zatvorenu) organizaciju Furkan o kojoj ce biti riječi, a koja je nastala u Bosni kao plod neslaganja sa maticom, iako je u arapskom svijetu u osnovi ona matica a ova druga plod neslaganja sa njom( što se vidi iz zadnjih sukoba između legalnih snaga i džihadskih pokreta u Saudijskoj Arabiji). Da bi rad u javnosti bio što neprimjećeniji, o čemu smo već govorili, oni su džemat podjelili na više jedinica koje uzajmno koordiniraju i doprinose jednom cilju, širenju vehabizma i njegovih načela. Tako npr. i Saff i Aktivna omladina u prošlosti nisu mogli bilo što iznijeti u javnost bez predhodne saglasnosti odgovornih ljudi iz Bočinje što je dovelo do nereda u novinama i njihovog napuštanja od strane glavnih i odgovornih urednika da bi na njihovo mjesto poslije došli ideološki podobniji ljudi koji dobro slušaju iako su bez ikakvih kvalifikacija i intelektualnih sposobnosti kao što je i slučaj trenutno. Neke od tih organizacija koje su se vezale za džihadsku vehabijsku zajednicu su: humanitarna fondacija el-Fedžr, islamski omladinski časopis Saff, Aktivna islamska omladina, firma sa lancem mesnica pod imenom Bedr-Bosna i druge (neke su se čak bavile statistikom crne hronike u BiH), kao što se neke od ovih organizacija gase da bi na njihovo mjesto došle druge kao što je slucaj sa gašenjem fondacije Fedžr i osnivanjem humanitarne organizacije Pomoć, na mjesto nekadašnjeg Furkana i donekle (također bivšeg) el-Haramejna došla je organizacija el-Menar; tako da se one gase i osnivaju sve u cilju kamuflaže i da budu što manje upadljive, kako bi ostalo neprimjećeno da je riječ o jednom pokretu ili stranci. Nema sumnje da je Aktivna islamska omladina ta koja nosi većinu tereta kada je u pitanju javni rad ove zajednice, a da nije bojazni – s obzirom da vidimo kako se vehabije sučeljavaju sa neistomisljenicima – progovorili bismo koju i o tajnim sastancima predstavnika i misionara ove zajednice. Međutim ono sa čime ovdje želimo upoznati naše muslimane jeste činjenica da kada čuju naziv Aktivna islamska omladina ili časopis Saff, znaju da je riječ o jednim te istim ljudima sa istom kapom i budžetom. Bitno je ovdje napomenuti da se neke od ovih vehabijskih organizacija djelimično samofinansiraju kao sto je slučaj sa časopisom Saff, koji objavljuje fetve vehabijske uleme iz Saudijske Arabije a zauzvrat prima novčanu pomoć (jedan od ranijih urednika je ovakav vid “suradnje” odbio, što je bio jedan od razloga pritisaka na njega, da bi na kraju sam dao ostavku). Nakon čestih ispada u javnosti i skandala ova organizacija se u par zadnjih godina počela koristiti donekle civilizacijskim metodama što je imalo za posljedicu njihovo odsustvo iz javnosti a time i umanjenu popularnost kod usijanih glava koje tragaju za sličnim izgubljenim dušama, to sve je pak dovelo do unutrašnjih podjela koje postoje do dan danas u organizaciji, između članova sa konzervativnijim i radikalnijim stavovima i onih sa nešto liberalnijim. Današnji predsjednik organizacije je Almir Fočo, osoba ne naročito poznata našoj javnosti. Ličnost „bez prošlosti“, zato i izabran za čelnu funkciju.Napomena:

1) Članovi takozvane Alžirske grupe nemaju nikakve veze sa ovom organizacijom ili zajednicom i to što su se vehabije pojavile na njihovom ispraćaju bilo je sticajem okolnosti i ako smijemo da kažemo određenom propagandom koju su plasirali određeni krugovi čija imena ovdje nebi pominjali. Ono što još ide u prilog ovome jeste da članovi Alžirske grupe uskoro treba da se vrate u Bosnu dok vehabijske vođe koje su uhapšene (kao Imad el-Misri), ili oni za njima se još traga (kao Abu Meali), ne izlaze iz zatvora u drugim zemljama niti ih država potražuje iako imaju bosanske pasoše. (Veoma je čudno da vehabije nisu pravile ovakve demonstracije kada su bile hapšene i protjerivane njihove vođe kao Imad el-Misri i Abu Meali, što samo potvrđuje našu tvrdnju da je cilj da zajednica ostane u tajnosti i ne izlaže se eventualnim opasnostima. Jer, odlaskom ove dvojice oni gube duhovne i administrativne vođe pa ipak ne izlaze na ulice kao kod Alžirske grupe).

2 ) U zadnjih par godina dogodila su se neka ubistva nemuslimana od strane osoba koje su tvrdile da su članovi Aktivne islamske omladine. Ista je reagovala na vrijeme i demantovala tvrdnje osoba koje ovo počinile da su njihovi članovi, te osudila navedene zločine. Mi ne sumnjamo da ovi pojedinci nisu bili aktivni članovi veh. omladine, ali smo isto tako sigurni da su bili njeni simpatizeri i crpili svoja učenja i shvatanja života i vjere na predavanjima koja se održavaju u ovoj i sličnim organizacijama, što jasno ukazuje, a naročito kada poznajemo pozadinu i čvrsto ubjeđenje, da ovi zločini nisu ništa drugo do posljedica preslikavanja vehabijskih shvatanja iz teorije u praksu, jer nismo još uvjek čuli da su derviši nakon zikra u tekiji ili šije, zboli nekog ni kriva ni dužna samo što pripada drži hutbe interno i gdje uspjedne, predavanja i sl. koja se distribuiraju na kasetama i popularna su među vehabijskim simpatizerima i novajlijama. Zbog svoje velike odanosti zajednici nije otišao na studije u arapski svijet, ali to mu nije umanjilo rejting u krugovima u kojima djeluje. Ne libi se podvaliti javnosti kao što je slučaj u jednom od brojeva Saffa gdje je konstatovao da muslimani danas zbog mezhebskih podjela širom svijeta klanjaju u džamijama sa četiri mihraba, svaki za imamom svog mezheba, što je koliko laž toliko i neznanje. To stoga što to nikada nije bila praksa muslimana u cijelom svijetu nego u jednom periodu, i to samo u haremu Meke i Emevijskoj džamiji u Damasku o čemu su pravnici, tada davno, diskutovali, te se vodio spor između onih koji to odobravaju i onih koji zabranjuju (pogledaj poznato djelo Fethul-Kadir od Kemala ibn Hemama). Sa grupom oko sebe kuje fetve za čitaoce Saffa, ne posjeduje islamsku, niti drugu naobrazbu.)

 Abdulmelik Bašic ili Bašic Malik, kako je njegovo pravo ime, jedan je od rijetkih efendija koji su pristupili ovom pokretu još u samom njegovom rađanju na našim prostorima i po nekima je najzaslužnija osoba za utemeljenje vehabijskih učenja kod nas. Njegova famozna predavanja se mogu i danas naći na internetu i u vehabijskim organizacijama kao Aktivna omladina a u zadnje vrijeme se pojavljuje i na Pal talk-u. Nakon burne prošlosti i mnogih prijestupa u fetvama, ova zvijezda vehabizma u Bosni se povlači iz vehabijske javnosti i započinje islamske studije u Ujedinjenim Arapskim Emiratima (prije rata boravio je godinu dana u Egiptu). Razlog povlačenja jeste intelektualno sazrijevanje ovog čovjeka koje ga je navelo da prozre u besmisao mnogih svojih stavova. Podatka radi, nekada u ratnim danima ovaj čovjek se nije libio ni Aliju Izetbegovića okarakterisati kao nevjernika a Harisa Silajdžića kao „taguta na kalup arapskih taguta“ (vladara diktatora) kako sam ga lično slušao, te Aziza Kadribegovića,neprijateljem,

(Većina ovih stvari je izrečena u internim krugovima, ne u knjigama ili na kasetama, mi lično smo ih imali prilike slušati na hutbama i predavanjima, a možda neke od izjava još postoje u tonskim zapisima hutbi koje konzervativnije vehabije, nostalgičari rata i ratnih dana arhiviraju. Mi ne sumnjamo da navedeni ne izriče više ovakve osude ali ga nismo čuli ni da ih se javno odrekao i sa načelima zajednice raskrstio što potvrđuje i to da je i dalje drag gost na predavanjima koje zajednica organizuje.) itd. Danas radi i studira u emiratima te iako nije baš u najboljim odnosima sa učenicima kao nekad (zbog nekih stavova), ipak se i dalje pojavljuje u njihovim krugovima na internetu i drugim mjestima gdje se sastaju. (Jedan od razloga neslaganja je njegov javni poziv u Boćinji vehabijama da školuju žene, makar po cijenu da skinu zarove i da prvi pruže „ruku pomirenja“ Islamskoj zajednici); (Kontraverzna hutba u Bočinji nakon dolaska iz emirata i čiji je tonski zapis jedno vrijeme kružio među sljedbenicima te bio različito komentarisan.)

 mr. Safet Kuduzović: najozbiljniji kandidat za Albanijevog bosanskog nasljednika, učio kod Albanijevih učenika, rat ga je mimoišao u dijaspori što su mu vehabije svakako teško progledali kroz prste; cijeli rat i poratno vrijeme na studiju u Jordanu ga je učinilo vrlo zaostalim i izrazito nerealnim, čak i među vehabijskim krugovima; pisao o muzici, bradi, duhanu i drugim, kod vehabija krucijalnim pitanjima; dubina njegovog istraživačkog rada i intelektualne svijesti se može iskazati primjerom problema kojim se isti bavi, kao što je recimo pitanje dozvoljenosti nošenja ispeglane odjeće, da li je to novotarija/bidat, da li je dozvoljeno jesti kašikama i slično, stava je da su kratke nogavice sastavni dio selefijske akide i istinskog tevhida o čemu je imao i javna predavanja. Trenutno drži predavanja koja se distribuiraju putem audio kasete, posljednji podvig mu je funkcija muftije u vehabijskom listu Saff.

Samir Avdić: iz Tešnja, studirao u Medini, drži predavanja na visočkom radiju Naba, djeluje među studentima u studentskim domovima (Kad smo već kod spomena studentskih domova u Sarajevu, nevjerovatno zvuči podatak da su se u njima prikazivale video-projekcije čečenskih, afganistanskih i vozućkih borbenih akcija! To nije tajna studentima koji su se odazivali na česte aktivnosti koje su u domovima priređivala „braća“. Da bude gore – to uopće nije tajna!)

u Sarajevu, radi sa bosanskim jetimima i podučava ih vjeri (!), u posljednje vrijeme jedan od najaktivnijih, priznat autoritet kod vehabija;

Jedan od njegovih govora protiv siizma:

https://youtu.be/-kxHzOUDSMM?si=QdWeRLp_Nf5JMOkj

Adnan Pezo: nekada predsjednik aktivne vehabijske omladine i najviđenija vehabijska ličnost u medijima, danas već čovjek iza kulisa koji održava veze sa arapima koji su bili u Bosni i vratili se u svoje zemlje, te donosi džematu iz tih zemalja pomoć kao i uputstva za daljnji rad (o čemu su nas obavijestili neki ljudi koji imaju blizak kontakt sa njim). Posjeduje radnju za kompjutere na Baščaršiji i koordinira rad vehabijskih zajednica u Bosni. Završio je srednju vojnu školu za avijatičare u Mostaru prije rata; dobitnik zlatnog ljiljana za kojim vehabije često posežu kada im ponestane argumenata.

Semir Imamović: jedna od najnepristupačnijih vehabijskih ličnosti kada je u pitanju fino ponašanje bez usplahirenosti i uvreda. Studirao na Islamskom univerzitetu u Medini gdje je nastavio više studije. Saradnik vehabijskog časopisa Saff gdje izdaje fetve i potpisuje se sa „dipl. šerijatski pravnik“ što je smiješno čak i među ozbiljnijim vehabijama. Za razliku od Bušatlića, ne nešto omiljen predavač među novajlijama. Nakon odlaska arapa iz Bosne i Bašića iz aktivne vehabijske zajednice, Semir ostaje ličnost koju ovi promovišu kao zamjenu za izgubljene vjerske autoritete. On na tom putu ne nailazi na smetnje osim što ima velikih problema sa svojom osornom prirodom koju je teško savladati, naročito u vehabijskom ruhu koji ne pruža nikakvu duhovnost.

(Usput, podatka radi, jedan od velikana vehabizma danas, Albanijev učenik Selim Hilali smatra da je od loših pojava i novotarija u društvu to što mnoga predavanja govore o lijepom odgoju i etici te skromnosti na ovom svijetu jer to podsjeća na tesawuf kako veli u jednoj od svojih knjiga.)

mr. Senaid Zajimović: napisao knjigu „Temeljne istine vjere“, (Iz samoga naslova obično možemo zaključiti o čemu se radi, jer ako su ovdje istine islamskog vjerovanja, to implicira i nešto drugo mimo kazanog – nužno je samo da su oni uvijek mimo svih, svakako separirani, i dakako u superlativu. Još je bolji i plastičniji primjer kod nas prevedena knjiga Put pravog muslimana, i tako.) afirmisao u njoj islamski akaid i Allahovo materijaliziranje, slijedi već spomenuti metod Omera el-Eškara iz Jordana gdje je i sam dijelom studirao. Nešto liberalniji i lukaviji. Zbog predavanja mu na televiziji Alfa, ista je bila novčano kažnjena i umalo i zatvorena od strane RAK-a. Glavni njegov projekat u posljednjih 7-8 godina je štampanje i distribucija knjige Oštri mač u borbi protiv zlih sihribaza. Komentar je suvišan. Učestvovao je u nekim drugim, pozitivnim aktivnostima, poput izdavanja knjige Stvaranje čovjeka između medicine i Kur'ana u prijevodu njegove supruge, profesor u visočkoj medresi.

dr. Zuhdija Adilović: pripadnik i promotor pokreta Muslimanska braća,(Kao što smo veći spomenuli, Muslimanska braća su se zabavila političkim i organizacionim pitanjima, što je pohvalno. Ali je nespojivo sa činjenicom da su to uradili nauštrb većih prioriteta kao što su pitanja vjerovanja, prepustivši iste na raskrajanje vehabijama. Tako je danas ovaj pokret u globalu prepušten vehabijskoj indoktrinaciji, štiteći, a i da nisu svjesni, vehabijsku ideologiju, iako se i sami sa njima ne slažu u načinu rješavanja problema muslimana i ostalim pitanjima. Pokret je tako daleko odlutao sa staze koju je trasirao Hasan el-Benna, i drugi prvaci Muslimanske braće, Allah im se smilovao.) ali u akaidu klasični antropomorfist, budući da je naobrazbu stekao u Rijadu, na univerzitetu Imam Saud. Istu je pokušao kamuflirati kroz afirmaciju djela našeg velikana i alima Hasana Kjafije Prušćaka Nurul-jekin fi usulid-din, ( Izdata u rijadu 1997. Mektebetul-ubejkan.) u svojoj doktorskoj disertaciji „Najznačajniji akaidski pravci među muslimanima BiH od početka islama do danas“

(Pa sam naslov je dovoljna nebuloza kao i sistematski način indoktrinacije. I još je pitanje koga on zapravo pokušava obmanuti: mase, ili i samog sebe!?)

Tako je na lukav način pokušao dokazati da su ustvari i muslimani na ovim prostorima bili „vehabije“ u vjerovanju, odnosno klasični antropomorfisti, što predstavlja tipični način indoktrinacije koju ovi plasiraju. Mada to djelo (disertacija) nije naišla na ikakav odjek među akademskim krugovima, budući da je krajnje površno i naučno plitko. Također ni među masama, ako izuzmemo da je ista u ciklusima objavljivana u vehabijskom glasilu Saff, što pokazuje (nije „dokazuje“, jer su dokazi suvišni) tezu spomenutu u fusnoti o tome da se u akaidu, danas, vehabije i ihvanije (u globalu) kreću istom trasom. Zuhdija je inače član odbora lista Novi horizonti i predavač akaida na Islamskoj pedagoškoj akademiji (IPA) u Zenici. Stožer je dobro uvezanoj ekipi doktora istog profila u regionu jugoistočne Evrope, a koja djeluje globalno, uglavnom pod okriljem organizacije Nedwa. Posjeduje jaku podršku iz S. Arabije. Treba ipak kazati da dr. Zuhdija ne predstavlja klasičnog vehabiju i da je različit od gore spomenutih, ali da je, barem što se tiče pitanja vjerovanja (to je ono što nas u ovoj raspravi konkretno zanima), identičan njima.

dr. Šukrija Ramić: doktorat stekao u Velikoj Britaniji, u novije vrijeme – već! predavač na Fakultetu Islamskih nauka u Sarajevu(!) (Upravo ova činjenica plastično dokazuje da je era vehabijske renesanse u Bosni počela! i da je krajnje vrijeme da se nešto konkretno učini na tom planu. Dakle, ne radi se ipak o iluzijama i apstraktnoj teoriji, nego o realnoj groznici vehabizma, u ovom ili onom obliku, koja nakon arapskog svijeta, malo po malo, prijeti da i nas zahvati.) piše fetve za Nove horizonte. S obzirom da pripada jednom drugom pokretu a teološki i pravno se poistovjećuje sa selefijama, ne mogu se zabilježiti značajniji ispadi kao i kod njegovog prethodnika Zuhdije Adilovića. Njegove fetve danas u islamskom časopisu Novi horizonti su znatno objektivnije i čak nešto komparativnije od onih nekada objavljivanih u Beću za list Hilal pod pokroviteljstvom Visokog saudijskog komiteta, a u kojima nije trebalo plaho „filozofirati“.

Muharem Štulanović: sa prethodnom dvojicom čini dobro organizovan tim, autor je skoro izdate knjige Tevesul gdje je osim sebe otkrio još jednog vehabijskog advokata u IZ-u – referenta za prosvjetu, Muharema Omerdića, koji je recenzent toj knjizi koja afirmiše vehabijsko tumačenje ovog pitanja, odbacujući u samom pregovoru da se tu još išta doda i kaže, i minimizirajući na taj način riječi većine naših velikana od selefa – dobrih prethodnika, uleme ehlu-sunneta. (Negativan stav spram tevesula iznio je i naš Mehmed ef. Handžić u nekim svojim prvim traktatima. To ne znači da je to bio njegov konačni stav. Kao što se Handžićevo mišljenje može posmatrati u kontekstu reformističkih kretanja koja su u to vrijeme dominirala el-Azharom, a kako se da razumjeti iz nekih njegovih pohvala autoritetima tog smjera. Međutim, navedenog ne možemo staviti u ovaj okvir s obzirom da se već odavno deklarisao kao „WHB“ advokat u mnogim segmentima svojih fetvi koje se mogu naći na zvaničnim stranicama Rijaseta.)

Nije ni čudo da je onda predgovor istoj knjizi napisao i odbor Saff-a, gdje su se ponovo sastali. Isti predaje na IPA u Bihaću. Mr. Muharem Štulanović jedan od najuglednijih vehabijskih propagatora u Bosni.

Vrlo često se krije iza hanefijskog mezheba iako o njemu veoma malo zna ili ga nikako ne poznaje, jer kako bi i znao kada ga nije učio pred šejhovima ovog mezheba nego pred protagonistima duge brade kratkih nogavica, neispeglane odjeće itd. Njegov famozni odgovor Fikretu Arnautu negdje poslije rata, dovoljno govori o njegovom džehlu, jer on tamo optužuje Fikreta Arnauta da je podvaljivao dokaze kao npr. hadis o zabrani dizanja ruku koji se nalazi u Sahih Muslimu a govori o tešehudu („šta vam je kao da su vam ruke repovi jogunastih konja“ - hadis ), međutim, da je neznalica otvarao hanefijska djela fikha kao Mebsut od Sarahsija, vidio bi da se hanefijski pravnici koriste ovim argumentom kada pobijaju stavove onih koji dižu ruke u namazu pored početnog tekbira, tako da efendija Fikret Arnaut nije donio ništa iz svoje glave, nego on neznalica ne poznaje iz fikha više od knjige Minhadžul Muslim (Put pravog muslimana), osim ako je ovdje opet riječ o demagogiji koja je glavno oružje ove skupine. Njegovo djelo «Prva bračna noć», omiljeno među vehabijskim pubertetlijama, a i među oženjenim, dovoljno govori o njemu, a kao takvo biva dobra zamjena „braći“ za neke stare časopise. Inače, pisanje o seksu i skupljanje hadisa na jedno mjesto o tome, vehabijska je opsesija od starih vremena. Pogledaj djelo Ibn Kajma Rewdatu-muhibbin gdje bukvalno opisuje stanje polnog organa muškarca na onom, ili Bedaiul-fewaid, na ovom svjetu. Neuzubillah, nećemo pitati za dokaze jer to je Ibn Kajm la je' tihil batilu – laž mu je strana. Naš Muharemaga je poslije rata imao fizičkih sukoba sa džematlijama pred džamijom, te se sporio poslije sa urednikom preporoda Azizom Kadribegovićem na što mu je ovaj rekao: „Ako ništa, ja se ne tučem sa džematlijama ispred džamija“ fe buhitellezi kefer.

Hasan ef. Makić, bihaćki muftija, najstarija generacija BH vehabija svršenika saudijskih fakulteta, danas se ograđuje od vehabija a nekada odmah nakon rata im prohodio put u Krajinu, interno klanjao „po sunnetu“, prvi prevodilac fikha koji unese pometnju među Bošnjake, prvobitno pod pseudonimom Ebu Usama, da bi ga „braća“ u drugom izdanju odala, i za reisa se kandidovao i veli kako je u BiH sve manje onih koji drugačije klanjaju a zaboravio je da je on prvio omogućio mnogima da drugačije klanjaju,(Preporod, 15.09.2005.) tim još baca prašinu u oči: kao da je sav problem vehabija u tome što klanjaju drugačije, tvrdio kako nije Ceriću protivkandidat za reisa.