Usvojile su vehabije za sebe neka obilježja vjerujući da su ona sunnet i praćenje staze ispravnih prethodnika, a ti postupci su ih učinili različitim od ostalih muslimana u oblačenju i načinu obavljanja ibadeta, te načinu odnošenja prema ostalim muslimanima, svemu dodavši još tmurna i namrgođena lica. Od tih stvari su:

1) U izgledu: npr. kraćenje odjeće i zapuštanje brade bez dotjerivanja kod njihovih masa. Zatim pojavljivanje u liku isposnika s jedne, a s druge, zaplitanje u finanskijskim sporovima u redovima da'ija i uleme. To ide do te mjere da ti sporovi stižu do državnih sudova, a nema boljeg primjera od onoga što se dogodilo između Albanija i njegovog starog murida, vlasnika izdvačke kuće El-mektebul-Islami, koji ga je pratio četrdeset godina, a bio je od malih nogu selefija kako sam Albani kaže.

2) Obustava razuma i slijepa pristrasnost uleme i sljedbenika fetvama njihovih šejhova bez da znaju argumente na koje se oslanjaju šejhovi i imami, iako se u praksi predstavljaju da su oni zapravo ti koji slijede samo tekstove Kur'ana i Sunneta i odbacuju tumačenja i mezhebsku pristrasnost.203

3) Neodlikovanje islamskim edebom (odgojem) u govoru i postupcima, te odnošenje sa ljudima drsko i grubo koristeći se odbojnih frazama, a to najbolje dokazuje naše djelo Riječnik Albanijevih psovki i ružnih izraza kojima obasipa ulemu ummeta i cijenjene ljude i druge neistomišljenike, a također dokaz su predgovori Albanijevih knjiga u kojima se ružnim nadimcima obraća protivnicima uz uvrede i najgore opise i izraze o njima. Takav je slučaj i sa njegovim uvredama časnih velikana, braće Gumarija, uprkos njegovog priznanja da su ulema, o kojima se izražava najgrubljim izrazima punim prijezira zbog toga što nisu njegovi istomišljenici. U isto vrijeme vidimo da diskutuje sa Bin Bazom i suprotstavlja se nekim njegovim mišljenjima na profinjen način uz poštovanje i izraze pune veličanja i pažnje, zbog toga što je vezan za njega materijalnim i drugim interesima, dok se u isto vrijeme obraća selefijama kao Muhamed Nesib Rifai od kojih nema straha, pogrdno sa prijezirom i nipodaštavanjem, jer ga za njih ne veže materijalna niti druga korist.

4) Loše postupanje sa manjinama u zemljama gdje posjeduju snagu i utjecaj, tako što im zabranjuju praktikovanje njihovih ubjeđenja kao što su halke zikira i mevludi, i donošenje salavata na Poslanika, sallallahu alejhi we alihi we sellem, naglas poslije ili prije ezana, i druge stvari. Tako da oni nikom drugom ne dopuštaju da praktikuje svoja obilježja i obrede, nego ili ih samovoljno zabranjuju ili hapse i kažnjavaju.

5) Unošenje pometnje pri obavljanju nekih ibadeta i određivanju njihovog vremena, kao iftarenje pri postu prije akšamskog ezana oko čijeg vakta postoji složnost, pod izgovorom da je sunce zašlo prije toga, čime su unijeli veliku pometnju među ljude.204 Zatim, produljivanje sa jelom i pićem pred ljudima i nakon drugog sabahskog ezana205 koji se smatra istinitim sabahskim ezanom uzimajući za dokaz neke čudne odbačene argumente, uz Albanijevu potvrdu za to u njegovoj Silsila sahiha i nekim drugim knjigama.

6) Odsijecanje i zakidanje ibadeta te smatranje mnogih od njih novotarijom, kao zabranjivanje sunneta prije džume namaza i zabrana određivanja posebnog vremena za neki ibadet i skraćivanje teravije namaza na osam rekjata. Tako je Albani uporedio onog koji doda teraviji više od četiri rekjata sa onim koji doda podne namazu peti rekjat. Pogledaj djelo Wejleke amin (Teško tebi, vjeruj) uglednog alima i književnika Abdul-Gafura Atara El Mekija.