Vehabije su skupina koja se služi metodom nametanja mišljenja silom, te ne prihvataju da čuju drugo mišljenje vjerujući da je ono mišljenje novotara kojeg nije dozvoljeno saslušati, nego je obaveza odbaciti ga bez znanja o njegovim argumentima i aspektu sa kojeg posmatra. Na putu suzbijanja dijaloga, rasprave i drugog mišljenja, vehabije se koriste nekolicinom metoda. Sažet ćemo ih u sljedećih nekoliko tačaka:

 

1 ) Okivanje razuma oličeno u teoriji: „Izoliranje novotara“

 

 Ovo znači potpuno izoliranje stavova onih koji misle drugačije, bilo kojeg mezheba bili. Tj. vehabijska ulema zabranjuje svojim sljedbenicima i onim zavedenim njihovim riječima, da čitaju knjige drugih mezheba ili čuju njihovo mišljenje, kao što zabranjuju "sjedenje" sa neistomišljenicima i ono što se pod tim podrazumijeva kao druženje, upoznavanje i slično. Oni ovim ruše mostove komunikacije sa drugima, predstavljajući ovaj čin vjerom naređenim, što nije tačno. Stoga sam primoran da ovdje objasnim i odgovorim na ovo vehabijsko načelo (načelo izoliranja novotara), koje je jedno od temeljnih načela vehabijske dogme. U cilju rušenja mostova komunikacija njihovih sljedbenika sa sljedbenicima drugih škola, i osiguranja od nenapuštanja vehabizma, izmislili su pravilo „izoliranje novotara“, učinivši ga polaznom tačkom u svojoj misiji i suzbijanju dijaloga. Zbog toga se moramo osvrnuti na ovo pravilo, da bi postala jasna njegova neosnovanost, te da ono predstavlja silu i diktatorstvo. Nećemo zaobići a da ne spomenemo da „izoliranje novotara“ upućuje na oskudnost znanja, te nemoć da se argument dočeka drugim i opovrgne. Kao što upućuje na nemoć istraživanja i komparacije argumenata, te nespremnost na podvrgavanje istini i naučnim rezultatima.

 

To je upravo ono na što nailazimo kod vehabija; oni nisu u stanju da raspravljaju sa ulemom, naprotiv. Oni izbjegavaju svakog onog ko bi mogao biti jak u naučnom smislu i raspravljaju samo sa onima za koje znaju da su slabog znanja ili da su početnici koji ne znaju njihove metode podvaljivanja jednostavnim i površnim osobama. Takve pobjeđuju u raspravama na bizantijski način (Tj. ponašajuċi se kruto i grubo.) predstavljajući svojim sljedbenicima i masama da su raspravljali sa velikanima nauke među protivnicima, i da su ih pobijedili i opovrgli, te da je istina izašla na vidjelo, i slične fraze po kojima su općepoznati. Onaj ko je najpreciznije govorio o principu „izoliranja novotara“ i ko je opovrgao vehabijske stavove u držanju za njega, jeste časni imam ovog zemana, muhadis, sejjid Abdullah b. Siddik el-Gumari el-Husejni, u zasebnoj poslanici koju je nazavao: En-Nefhatuz-zekije fi bejani ennel hedžr bid'atun širkije. (Pojašnjenju da je hedžr (izoliranje, izbjegavanje) mušrička novotarija.)

 

Zato ću skratiti ono što je došlo u ovoj poslanici u posebnom dodatku koji ćete naći na kraju knjige, pa koga interesuje opširnije i želi da apsolvira ovo pitanje, neka se vrati na ovu poslanicu jer je riječ o bitnoj tematici.

 

 

2 ) Drugi metod kojim se služe vehabije na putu suzbijanja dijaloga i diskusije: Smutnja i širenje lažnih glasina o suparnicima (Mi, koautori i prevodioci, ako se trebamo na nešto pripremiti, onda je to (posebno) ova tačka. U slučaju da baš preživimo ovu knjigu, sami Bog zna kakvim se sve glasinama i optužbama možemo nadati. Neka nam je On na pomoći!)

 

Među poznatim vehabijskim metodama jeste i ta da prebacuju svojim neistomišljenicima da su novotari, da pripisuju Allahu druga (čine širk), da su džehmije185, (Sekta koja je nestala u prošlosti. Vehabije ovo ime koriste za sve one koji nisu antropomorfisti kao oni, kao npr. ešarije, maturidije, imamije, zejdije, ibadije i drugi.) da su neprijatelji Sunneta i tevhida186, (Tj. neprijatelji monoteizma - vjerovanja u Božije jedinstvo u svojstvima i djelima, i da se samo Njemu klanja i od Njega pomoċ traži. A to je bez sumnje teška optužba spram muslimana, za koju ċe biti odgovorni pred Allahom dž.š. A to je zato što nema muslimana koji iskreno svjedoċi šehadet, a da čvrsto ne vjeruje u značenje tevhida i važnost Poslanikovog s.a.w.s. Sunneta.) čak štaviše govore o ljudima laži koje se tiču njihove privatnosti i časti. Često prebacuju  drugima da su židovi i da su ubačeni među muslimanske redove kako bi im pokvarili vjerovanje, što je mnogima poznato.

 

 Tako su se selef (predhodnici) današnjih vehabija koristili širokom lepezom optužbi za nevjerstvo i zabludu da bi umanjili ugled svojim neistomišljenicima i suparnicima. Primjer za to su njihove riječi koje se bilježe u knjizi Es- Sunne Abdullaha b. Ahmeda (Knjiga ispunjena mržnjom prema muslimanima. Naročito mnogo kudi Ebu Hanifu i hanefije.) i u drugima, kao npr : „Murdžije su kao Sabejci“, (Islamska škola koju vehabije ovdje porede sa sabejcima (mandejci) koji su izopačili objavljenu im knjigu kako se može razumjeti iz Kur'anskih tekstova. Ovdje pretežno - iako to negiraju, nego tvrde je da riječ o nekom drugom - ciljaju Ebu-Hanifu i njegove sljedbenike koji kažu da je iman vjerovanje srcem i potvrda riječima, ali ne negiraju značaj djela, iako ga ne uvrštavaju u bit i srž imana/vjerovanja. Prevodilac je imao prilike lično čuti od nekih njihovih velikana da oni izjednačavaju murdžijetul fukaha – hanefije sa ekstremnim irdžaom, iako ovako izjednačavanje u knjigama najčešċe izbjegavaju zbog kontraefekata.)

 

„Murdžije su židovi kible“,(Knjiga Es-Sunne Abdullaha ibn Ahmeda, 1/341.)

(„Rafidije su veći nevjernici od židova i kršćana“,(Misle na šije imamije, mezheb koji danas slijede naša braća u Iranu, iste koje su nas svesrdno pomagale protiv krstaškog agresora u prošlom ratu, ne namećući za znak zahvale (za razliku od ovih) ideološki odaziv. )„Muatile su veći nevjernici od mušrika“,( Podrazumijevaju pod muatilama: ešarije i maturidije kojima pripada 80% muslimana današnjice, a među koje spadamo i mi bošnjaci, sljedbenici maturidijske škole, koju je osnovao Imam Ebu Mensur el–Maturidi. )„Murdžije nemaju ništa sa islamom“, „Hanefije su kao lopovi...“ Zatim kaljanje onih koji neke Kur'anske riječi interpetiraju, poput ešarija i drugih, da su „bezbožnici, hermafroditske mu'tezile.“ (Hoće reći da su ešarije mu'tezile dvospolci. To je zbog toga što se ešarije i mu'tezile i sve islamske škole, osim vehabija, slažu u metaforičkom značenju nekih kur'anskih riječi kada je riječ o Allahu dž.š., kao: Jed – ruka, vedžh – lice …itd.) (Ibn Kajimove riječi na zadnjoj stranici njegove knjige Idžtima’ul-džujušil-Islamijje.)

 

Također njihove riječi: „Džehmije su nevjernici, kaderije su nevjernici, rafidije su nevjernici, kaderije su medžusije (zaratustrovci).“ (Ovaj pasus sam prenio iz knjige Kiraetu fi kutubil akaid, el-mezhebil hanbelij nemuzedžen, autora Ferhana el-Malikija, našeg uglednog savremenika hanbelije, selefije iz Rijada, koji u istoj nepristrasno i objektivno osuđuje dogmatizam i ideološki ekstremizam prisutan u njegovom mezhebu.)

(Čitaocu se rasvjetljava značenje pojma ideološki ekstremizam i terorizam i očigledna mržnja koju gaji u svojim knjigama ova skupina, prije i danas, prema svim neistomišljenicima, čak i ako su muslimani. Suvišan je komentar da je praktični terorizam samo zapravo odraz u ogledalu.)  

 

 

3 ) Treća metoda kojom se služe vehabije pri suzbijanju dijaloga i naučne diskusije jeste: Svađa, tuča, destrukcija, nekad i oružani obračun

 

   

 Kada naučno zakažu u raspravi, vehabije pribjegavaju tuči i razaranju kako bi zatrli protivničko mišljenje. U mnogim zemljama, a naročito onim u kojima imaju jak utjecaj, dogodilo se da se određeni pojedinci među njima fizički obračunavaju sa neistomišljenicima ili da traže raspravu sa drugima, a zatim nasrnu na njih fizički, udarcima po licu, za što postoje mnogi primjeri. Pričala su mi neka braća iz Jemena da su nakon održanog predavanja u kojem su iznijeli neke stavove suprotne vehabijskim, jedan od njih bio izložen tuči, dotle da ga je jedan od vehabija njih udario po glavi kasetofonom koji mu je bio u ruci. Čak su pribjegli isključivanju električne energije u mnogim džamijama i amfiteatrima kako bi onemogućili predavanje ili simpozij kojem prisustvuju ljudi drugačijih mišljenja od onih vehabijskih, kvazitradicionalističkih.

 

Otišli su čak dotle da su u određenim predjelima Jemena i Pakistana, i nekim drugim zemljama, digli oružje na svoju braću muslimane koji imaju drugačije mišljenje i ubijali ih.197

 

Najbliži nam primjer za to je Mukbil ibn Hadi el-Vadi'i198 u Jemenu i vehabije koji ubijaju šije i druge u Pakistanu i Afganistanu i okolnim predjelima. Takav je bio i hal njihovog selefa u prošlosti. Pribjegle su hanbelije nakon sile riječi, upotrebi fizičke sile kao sredstva za nametanje vjerovanja i plašenje neistomišljenika među muslimanima, kao što je bio slučaj kada su opsjeli kuću hafiza Ibn Džerira Et-Taberija, historičara i čuvenog mufesira, dotle da je u kući pokopan, optužujući ga da je rafidija i bezbožnik. A Ali ibn Isa je znao reći: „Tako mi Allaha da ih je ko pitao šta je rafidluk i bezbožništvo ne bi znali odgovoriti“ (pogledaj Miskavejha u njegovom djelu Tedžarubul-umem – iskustva naroda). Navodi Ibn Esir u svojoj istoriji da su hanbelije godine 323. po Hidžri, za vrijeme Berbeharija, svjedočili protiv mnogih ljudi da su počinili razvrat, te da su zloupotrebljavali slijepce kako bi udarali njihove neistomišljenike u džamijama. Spominje takođe Ibn Esir u događajima godine 567. da su otrovali šafijskog fekiha El-Burija koji se razbolio od dizenterije sve dok nije umro od slatka kojeg su mu dali hanbelije, a bio je jedan od onih koji su kritikovali njihove stavove.199 Tako isto je umro imam Ebu Bekr el-Fevrek, otrovan od strane keramija, koji su bili usko povezani sa hanbelijama, godine 546. hidžretske.200 201

 

 

Četvrta vehabijska metoda za suzbijanje djaloga i ideološkog suprotstavljanja:

 

 

Falsifikovanje djela islamske baštine Vehabije se na putu ostvarenja svojih ciljeva i ideja te suzbijanja svakog dijaloga sa muslimanima koji se sa njima razilaze, ne libe, između ostalog, koristiti falsifikovanjem knjiga iz islamske baštine. Tako se poigravaju riječima uleme i hadisima koji im ne odgovaraju, te ih navode na način koji se podudara sa njihovim shvatanjima i vjerovanjima. Zatim ih takve iskrivljene štampaju i koriste kao protuargument za protivnike, u smislu da se i ulema i velikani protivnika slažu sa njima u onome što žele, a ne sa protivnicima. Najbolji primjer za to su izmjene načinjene u knjizi El-Ezkar, imama Nevevija (rahimehullahu teala). Imam Nevevi je započeo odlomak u zadnjem djelu poglavlja o hadžu u svojoj knjizi El-Ezkar, spomenuvši da je pohvalno i preporučljivo posjetiti mezar hazreti Poslanika sallallahu alejhi we alihi ve sellem, gdje kaže: Poglavlje o posjeti mezara Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, i šta se uči tom prigodom: „Znaj da je obaveza svakom ko hadž obavi da se zaputi u posjetu Allahovom poslaniku, sallallahu alejhi we alihi we sellem, bez obzira bilo mu to usputno ili ne, jer posjeta Allahovog poslanika, sallallahu alejhi we alihi we sellem, je od najboljih djela i najvrijednijeg truda i najljepših želja, zato kada se uputiš da zijaretiš Poslanika s.a.w.s. donosi mnogo salavata na njega u putu, pa kada ugledaš drveće Medine…“

 

Vehabije su ovo izopačili u svom izdanju202 i načinili ga ovako : Poglavlje o posjeti mesdžida Allahovog poslanika sallallahu alejhi we sellem: „Znaj da je pohvalno onome ko želi da posjeti mesdžid Allahovog Poslanika, da mnogo donosi salavate na njega sallallahu alejhi we alihi we sellem, u putu, pa kada ugleda drveće Medine...“ Pa uporedite ova dva teksta, prvi orginalni i drugi falsifikovani! Postoje mnoge stvari koje su vehabije izopačili i krivotvorili. Mogli bi smo ih skupiti u zasebnu knjigu i nazvati je „Krivotvorenje baštine i tekstova kod selefija i vehabija“.