Ideologija vehabija se očituje u nekoliko tačaka koje ćemo prvo skraćeno nabrojati, a zatim detaljnije spomenuti uz pojašnjenje i argumentaciju. To su:

 

1. antropomorfizam i tešbih u vjerovanju Allaha dž.š.;

 

2. krnjavost po pitanju veličanja Poslanika, neka je na njega i na njegovu porodicu salavat i selam, te nepoštivanje Alul-bejta i nepriznavanje njihovog časnog položaja;

 

3. ideološki terorizam (Misli se upravo na ideološki terorizam, uzrok onog praktičnog, mada su oba u uzročno posljedičnoj vezi sa ekstremizmom.) optuživanje protivnika za širk, kufr i novotarstvo;

 

4. nepriznavanje i preziranje svih drugih islamskih grupacija i pravaca, a to su ešarije, zejdije, imamije, ibadije i mu'tezile, i samim tim otpor i borba protiv ideje zbližavanja mezheba i pravaca – internog ekumenizma;

 

5. borba protiv islamskog tesavufa i njegovih obilježja, kao što su skupni zikrovi, mevludi, posjete mezarjima poslanika, ashaba i dobrih, i slično tome, držeći sve to novotarijom i praznovjerjem;

 

6. nepriznavanje mufesira/tumača Kur'ana i tefsirske literature, te žestok otpor i borba protiv te'vila (interpretacije) i metaforičkog/ figurativnog izražavanja, što predstavlja osnovu razumijevanja arapskog jezika;

 

7. upadno naginjanje argumentiranju hadisom i tradicijom, a okretanje i izbjegavanje argumentiranja Kur'anom; otuda riječi imama im Barbaharija el-Hanbelija:  

 

„Kada vidiš čovjeka kojem si naveo predaju, a on je ne želi, nego  želi Kur'an, tada nemaj sumnje da je to čovjek sa primjesom jereze; stoga ustani od njega i napusti ga“;

(Iz knjige Šerhus-sunnet od Barbaharija el-Hanbelija (umro 329. po H.), izdanje Darus selef (Rijad), treće izdanje, 1997.)

 

 

8. poigravanje sa poslaničkim hadisom i kondradiktornost u njegovoj valorizaciji, kao što je to bio slučaj kod Albanija, te kategorizacija hadisa na vjerodostojne i nevjerodostojne shodno onome što nalaže njihov mezheb;

 

9. nepriznavanje idžma'a/koncenzusa i držanje za riječi:„Ko zagovara koncenzus – laže“, a argumentacija istim i njegovo svojatanje kada je paralelno sa njihovim ciljem, kao što je u slučaju pitanja Allahovog (materijalnog) uzvišenja te da je on na nebu, neka je On uzvišen i daleko od toga;

 

10. borba protiv razuma i racionalizma i dijaloga, korištenje metoda za nametanje svoga mišljenja;

 

11. odbacivanje analogije osim po pitanju usporedbe Allaha sa Njegovim stvorenjima;

 

12. insistiranje na grešci i nepriznavanje istine ako se ista dokaže kod drugih.

 

 

 

Ovdje ću kazati nešto veoma bitno, a to je da većina onih koji preziru selefije i vehabije, iz svih mezheba i grupacija, i onih koji žele da se odupru vehabijskoj ideologiji, ustvari ne poznaju najbitnije osnove na kojima vehabije i selefije grade svoje principe i vjerovanje/akidu koje šire među masama. Također ne poznaju ispravan metod kojim treba da im odgovore i način na koji treba da im se suprotstave, a to je veliki problem. Tako naprimjer, većina onih koji stoje nasuprot vehabijama slabi su u akaidskoj, tevhidskoj i hadiskoj nauci i argumentiranju, te tako ne prave razliku između vjerodostojnog i slabog hadisa, niti imaju moći za izučavanje hadiskih lanaca prenosilaca, te same srži hadisa, da bi ga tako mogli valorizirati i ocijeniti vjerodostojnim, slabim ili pogrešnim. Samim tim, kao takvi, nisu u stanju da ulaze u diskusije sa vehabijama i selefijama i tako pobiju njihove dokaze i način argumentiranja. 

 

Većina vehabijskih protivnika nisu prakticirali hadisku disciplinu i uz opću malaksalost koja je pogodila ulemu ehlus-sunneta wel-džema'ata, znanstveni nivo je opao ispod minimuma. Tako vidimo većinu onih koje nose doktorske titule i predavače koji predstavljaju ulemu današnjice na univerzitetima i drugim institutima, koji su se specijalizovali u vrlo ograničenim oblastima šerijatskih znanosti. Oni ne posjeduju istraživačku i kritičku moć u drugim disciplinama u kojima se nisu specijalizovali i kojih se nije doticala njihova doktorska disertacija, a to je katastrofalna činjenica i ogroman problem čijem rješenju muslimani moraju posvetiti krajnju pažnju! Onaj ko odgovara vehabijama od ovih protivnika, nije u stanju da diskutuje o argumentima sa strane njihove utemeljenosti, niti da istražuje srž neslaganja u bilo kojem problemu. Sve što može je da prenese riječi pređašnje uleme i da ih ukrasi kitnjastim izrazima, uz puko prepisivanje nekih obuhvatnih dokaza, bez znanstvenog preispitivanja samoga problema i donošenje definitivnog zaključka. Tako nailazimo na one koji izbjegavaju ovaj momenat ili pak govore o nekom drugom koji nije centar razmimoilaženja, ili kojeg uopće i nema, ili uzaludno troše riječi ocrnjavanjući vehabije i selefije, i to im je krajnji domet.

 

Tako ih također vidimo bespomoćne da ideje ovih pobiju usulskim i hadiskim temeljima i principima, poznatim i rabljenim kod znalaca islama! (Ovo ne znači da ne postoje blistavi umovi koji im znaju odgovoriti, nego govorimo o općem stanju naših savremenika u vremenu u kojem živimo. Štaviše, naši prvaci, šerifi Gumarije i autoritet, znalac Kevseri, i drugi vrsni i izvanredni znalci su odgovorili i pobili vehabije dubokim znanjem, uz detaljan pregled dokaza iz Kur'ana i Sunneta, te temeljito ispitivanje njihovog značenja. U tome su dostigli vrhunac. Međutim, njihove knjige nisu došle do ruku velikog broja vehabijskih i selefijskih protivnika, koji žele da opovrgnu ovu ideologiju koji drže vehabije, ili pak nisu uspjeli da dođu do ovih djela, zbog njihove rijetkosti i nepostojanja finansijske podrške za njihovo štampanje i distribuciju! Upravo suprotno knjigama koje propagiraju vehabije i njihovi sateliti!)

 

Nemoćni su da isplaniraju i riješe problem ove ideologije i nisu spremni da slušaju nas kada razgovaramo o realizaciji tog cilja i rješenju tog problema! Istovremeno, oni posjeduju finanskijske mogućnosti koje bi, kada bi se uz detaljno planiranje iskoristile, pomogle da se taj cilj realizuje, i došlo bi do kooperacije među nama. Vehabijsko-selefijska ideologija bi se razotkrila i poništila i zamijenila ispravnom, vjerodostojnom, islamskom ideologijom, čistom od antropomorfizma i poređenja Allaha sa stvorenjima i od antipatije prema plemenitom Alul bejtu!

 

 Uz sve to primjećujemo i da veliki broj vehabijsko-selefijskih protivnika ili neprijatelja ne razlučuje osnovne stvari i da su izgubljeni u stavovima i pojmovima, tako da su i sami prihvatili vehabijske ideje i brane ih, a nisu toga ni svjesni! Od stvari na koje treba skrenuti pažnju također je i to da većina savremenih sufija i veliki broj šejhova/učitelja misle da je razlika između njih i vehabija i selefija u tome što ovi potonji zabranjuju mevlude i donošenje salavata nakon ezana, nošenje tespiha, tevesul i istigasu poslanicima i evlijama, te druga sporedna pitanja. Ne spoznaju da vehabije utemeljuju akaidska, fikhska i hadiska mišljenja, koja propagiraju i šire u cijelom svijetu svim dostupnim sredstvima, poput audio kaseta, knjiga i knjižica, interneta, hutbi, dersova i predavanja. Štaviše, putem predavanja koja održavaju univerzitetski profesori koji su prigrlili vehabijsku ideologiju, ili su pak plaćeni ili finanskijski podržani za širenje vehabizma i njegovo sijanje u srcima omladine, da bi ljude preobrazili u ovu čudnu i naopaku ideologiju!

 

Stoga je naša obaveza da u ovoj poslanici pojasnimo najbitnije ideje i temelje u koje vjeruju i za koje se zalažu kvazitradicionalisti vehabije. Ovo je vrijeme da se počne, uz Allahovu pomoć.

 

 

 

Vehabije i selefije vjeruju da je Allah džellešanuhu tijelo koje ima svoje granice i svršetak , (To je otvoreno iznio Ibn Tejmijja u svojoj knjizi Muwafeqatu sarihil-ma'kul koja je štampana u fusnoti njegovog Minhadžus-sunneta, 2/29.) te da ima oblik, lice, dva oka, (Ajnejn, kademejn, ridžlejn ne možemo prevoditi slobodno sa: oči, stopala, noge, nego samo: dva oka, dva stopala... jer je u arapskom dvojima različita od množine, a budući da se radi o akaidskim pitanjima, imperativ znanstvenog emaneta i vjerodostojnog prijenosa se penje na posljednju stepenicu neprikosnovenosti, gdje svaka lična ili bilo kakva interpretacija biva anulirana.) usta, kutnjake, zrake Svoga lica (subuhat), dvije ruke, šaku, mali prst, kažiprst i prste, prsa, bok, dvije potkoljenice, dvije noge i dva stopala, te da je smješten na Aršu. Premješta se s jednog mjesta na drugo, te se u drugoj polovini noći spušta na ovozemaljsko nebo, poziva, a onda se penje nazad!! Neka je uzvišen i visoko i daleko naš Gospodar od svega toga! Kaže imam hafiz Ibnul-Džewzi ,( Hafiz Ibnul-Džewzi nije Ibn Kajjim el-Džewzije, učenik Ibn Tejmijje; Ibnul-Džewzi je prethodio oko sto godina i bio je čistog vjerovanja, dalako od tešbiha i tedžsima; imajte to na umu!) munezzih-čistovjerni, u svojoj knjizi Pobijanje kleveta antropomorfizma, str. 97. sljedeće: „Među našim drugovima (Ashabuna, naši drugovi: misli na predstavnike svoga mezheba, hanbelije.) sam vidio one koji su govorili o temeljima (Tj. o akaidu i tevhidu koji predstavljaju temelj vjere.) onoga što ne valja, a na njihovom čelu su trojica: Ebu-Abdullah b. Hamid i njegov prijatelj Kadi, i Ibnuz-Zaguni. Napisali su knjige kojima su unakazili mezheb, i vidio sam ih kako su se spustili na nivo masa, svojstva (Allaha dž.š.) su protumačili osjetilno/empirijski. Čuli su da je Allah Uzvišeni stvorio Adema po njegovom liku, pa su mu pripisali lik i lice kao dodatak na Njegovu bit/esenciju i dva oka (ajnejni), i usta i krajnike, i resicu (u grlu), i zrake Njegovog lica (subuhat), dvije ruke i prste, šaku, mali prst i kažiprst, prsa, but, potkoljenice i noge, i rekli su: „Nismo čuli da se spominje glava“!!! 

 

I rekli su: „Moguće je da dotakne i da se dotakne, i da se rob približi Njegovoj esenciji“. Neki rekoše: „I diše“.

 

Zatim da bi zadovoljili mase vele:  „Ne onako kako se razumije/ne shvatljivo“!! Uzeli su vanjštinu u Allahovim imenima i svojstvima, nazvavši ih novotarskim imenom za koje nemaju utemeljenje niti u Tradiciji (Kur'anu i Sunnetu), niti u razumu. Nisu se osvrnuli na tekstove koji odbijaju doslovna značenja i ukazuju na ona značenja koja su obavezna Allahu Uzvišenom. Odbacili su anuliranje onoga što vanjštinja/doslovnost podrazumijeva od karakteristika stvorenog.“ (Ovdje se završavaju riječi hafiza Ibnul-Džewzija.) 

 

Allame, znalac, velikan historičara, Ibn Esir u svojoj knjizi El-Kamilu fit tarih, u događajima godine 429. po H. kaže sljedeće:

„U njoj (godini) je ulema prekorila Ebu-Ja'la el-Ferra' el-Hanbelija zbog onoga što je sadržavala njegova knjiga od Allahovih dž.š. svojstava, a što aludira na antropomorfizam. Ebul-Hasan el-Kazwini Asket je prisustvovao u Mensurovoj džamiji i govorio o tome, neka je Uzvišen Allah od onoga što nasilnici govore.“ A kaže allame Ibn Esir o događajima godine 458. sljedeće: „U njoj je umro Ebu-Ja'la el-Ferra' el-Hanbeli, a on je autor knjige o svojstvima u kojoj je donio sva čuda; sam redoslijed poglavlja upućuje na jasni antropomorfizam, neka je Allah daleko od toga.“ 

 

 

Hafiz Ebu-Šame, u svojoj knjizi Zejlur-rewdatejn, str. 139. kaže o Ibn Kudame el-Makdesiju, hanbeliji,( Umro 620. po H.) poznatom, autoru knjige Zemmut-te'wil (Prijekor te'vila), i knjige Lem'atul-i'tikad (Bljesak vjerovanja), te knjige El-uluww (Uzdignuće), sljedeće: „Ali njegove riječi o vjerovanju (akaidu) su usmjerene putem pripadnika njegovog mezheba, pa neka je slavljen Onaj koji mu nije ukazao na istinu, uprkos obimnosti njegovog znanja...“

 

Hanbelije su prije toga imale mnoge knjige o utemeljenju tešbiha i tedžsima poput: 

 

1. Er-redd 'alel-džehmije (Odgovor džehmijama), kojeg su pripisali Ahmedu b. Hanbelu, a Zehebi je dokazao da je ta knjiga podvala na njegovo ime, te u Sijer e'lamin-nubela' (11/286) veli u biografiji Ahmeda b. Hanbela: „...ne poput Estahrijeve poslanice, niti poput knjige Er-redd 'alel džehmijje koja je krivotvorena na Ebu-Abdullaha (Ahmeda b. Hanbela)...“;

 

2. knjiga es-Sunnet, Abdullaha b. Ahmeda b. Hanbela, u kojoj su grozote i riječi koje direktno opovrgavaju čisto vjerovanje, islamski akaid, što samo dragi Bog zna;

 

3. es-Sunnet, od Hallala el-Hanbelija;

 

4. Arš, Osmana ibn Ebu-Šejbe;

 

5. Isbatul-haddi lillahi 'azze we dželle we ennehu ka'id we džalis 'ala aršihi (Pritvrđenje Allahove granice/mjere, te da je On smješten i da sjedi na Svom Aršu), od Muhammeda b. Ebul-Kasima b. Bedrana ed-Dimeškija, hanbelije, spominje ga imam Kevseri, Allah mu se smilovao u komentaru knjige El-esma' wes-sifat hafiza Bejhekija, str. 415.

 

Davni i savremeni antropomorfisti su sastavili mnoge knjige u kojima su naslovili poglavlja poput ovih: poglavlje o pritvrđenju lica Allahu Uzvišenom, poglavlje pritvrđenja dvaju ruku Allahu, poglavlje o pritvrđenju dva oka, poglavlje o pritvrđenju potkoljenice, poglavlje o pritvrđenju noge, poglavlje o pritvrđenju stopala, poglavlje o pritvrđenju boka... Sve dok tako nisu prikazali Uzvišenog Gospodara u liku čovjeka! Sem toga, tu su još knjige poput knjige Ibn Huzejme Kitabut-tewhid we isbatu sifatir-rabb (Knjiga tevhida i afirmacije Svojstava Gospodara), koju je imam Er-Razi okarakterisao u svom tefsiru (14/27/151) kao knjigu širka. Ibn Huzejme se pokajao zbog ove knjige i odrekao je se, kako to dolazi preko dva lanca prenosilaca u knjizi El-esma' wes-sifat imama Bejhekija, str. 267. sa realizacijom imama muhadisa Kevserija. Hafiz Ebu-Bekr el-Arabi kaže u knjizi El-'awasim (2/283): „Obavijestili su me moji pouzdani šejhovi da je Kadi Ebu-Ja'la el-Hanbeli, kada bi se spomenuo Allah Uzvišeni, u kontekstu ovih vanjština koje se prenose o Njegovim svojstvima, govorio: „Pripišite mi šta hoćete, ali ja Njemu pripisujem sve osim brade i spolnog organa“. Neki od sljedbenika istine su rekli:

„Ovo je odvratan kufr i izigravanje sa Allahom Uzvišenim. Onaj ko je ovo rekao je neznalica o Allahu, niti se za takvim povodi, niti se njegovim riječima pridaje ikakvo značenje, niti se te riječi vraćaju na imama kojeg tvrdi da slijedi i iza kojeg se prikriva. Nego je to sudrug mušricima u njihovom obožavanju kipova, a Allaha niti je obožavao, niti ga je poznavao, nego je u sebi zamislio kipa, neka je uzvišen Allah od onoga što neznabošci i inadžije govore.“ 

 

Onda je došao Ibn Tejmijje da sakupi taj antropomorfizam i Allahovo poređenje sa stvorenjima, da mu udari temelje i postavi pravila u svojim knjigama. On je sakupio antropomorfizam i Allahovo poređenje sa stvorenjima koji su postojali kod hanbelija prije njega, sistematizovao ga je i uredio, branio ga, te kitnjastim izrazima i odbačenom elokvencijom pokušavao da od njega otkloni grozotu i gadost! Da ne duljimo o tome jer se uistinu ima gdje duljiti, sumiraćemo citatima iz Ibn Tejmijjinih knjiga, koji dokazuju da je on stajao iza antropomorfizma i Allahovog poređenja sa stvorenjima: Od najnevjerovatnijih stvari koje smo pročitali od Ibn Tejmijje su njegove riječi u knjizi Bejanu telbisil-džehmijje još zvane Nakdu esasit-takdis (Koja predstavlja njegov odgovor na knjigu imama Razija, Esasut-takdis. Ibn Tejmijje vjeruje kako je njegov gospodar u liku golobradog mladića, s tim da ovaj stav ne iznosi sasvim eksplicitno u svim svojim djelima, od kojih u nekima tvrdi da je Poslanikovo a.s. viđenje Allaha dž.š. u liku golobradog mladića bilo u snu. Međutim Ibn Tejmijje se na ovo nadovezuje i kaže kako su poslaničko snoviđenje istina, kao npr. u Medžmuatul fetawa. Ali u Esasut-takdis (3/241) tvrdi kako je viđenje bilo u javi!) (1/109) koje glase:

 

„A ako je to tako, onda naziv mušebihe nije prekoren u Kur'anu, Sunnetu, niti riječima ijednog ashaba ili tabi'na...“ Prije toga veli na str. 100. prenoseći i potvrđujući: „Okarakterisani ovim svojstvima može biti samo tijelo; stoga je Allah Uzvišeni tijelo, ne poput drugih tijela“

(Čudno je da Zehebi kaže u knjizi El-mizan u biografiji Muhammeda b. Kerrama es Sidžistanija, čuvenog mudžesima: „Od novotarija keramita su njihove riječi da je Bog Uzvišeni tijelo, ne poput drugih tijela“.) dok na str. 101., kaže: 

 

„Ne postoji u Allahovoj knjizi, niti u praksi Njegovog poslanika, niti u riječima ijednog od prethodnika i predvodnika ummeta, da On nije tijelo i da Njegova svojstva nisu supstance i akcidenti. Stoga je negacija pojmova afirmiranih u šerijatu, negacijom termina čije značenje nije negirao Zakon niti razum, neznanje i zabluda.“ Ovo je jasna izjava o antropomorfističkom i analognom akaidu, da nas Allah toga sačuva. Od dokaza kojim Ibn Kajjim argumentuje svoje vjerovanje su i njegove riječi u knjizi Idžtima'ul-džujušil-Islamijje, str. 109.: (Ovo je iz izdanja koje je realizovao dr. Awad el-Mu'tiq, dok je u izdanju Darul-kutubil 'ilmijje, na strani 55. pa se možete vratiti radi provjere!)

 

 „Spominje Abdur-Rezzak, od Ma'mera od Ibnul-Musejjiba, od Ebu Hurejre r.a. od Poslanika da je rekao: „Allah Uzvišeni se spušta na zemaljsko nebo, i On na svakom nebu ima kursijj, a kada se spusti na zemaljsko nebo, sjedne na svoj kursijj, a zatim kaže: „Ko je taj...“ a kada dođe zora, digne se pa sjedne na Svoj kursijj“!!!!

 

Promotrite samo ovaj nedvosmisleni i jasni antropomorfizam i tešbih, kako samo oslikava Allaha Uzvišenog da je tijelo koje se diže i sjeda na kursijj, te da na svakom nebu ima kursijj... Direktno prije ovog citata, kaže Ibn Kajjim argumentirajući, blagosiljajući – ne poričući: „U Musnedu imama Ahmeda u predaji Ibn Abbasa r.a. navodi se priča o zauzimanju (šefa'atu), dugi hadis seže do Poslanika s.a.w.s. (merfu'), a u njemu stoji: „...pa dođem svome Gospodaru Uzvišenom, i nađem Ga na Njegovoj stolici ili ležaju (seririhi) kako sjedi .“

 

Na ovo kažemo: riječ „sjedi“ je dodao Ibn Kajjim iz svog džaka, a ista ne postoji u hadisu u Musnedu imama Ahmeda94 (1/282, 296)!! To je samo jedna od Ibn Kajjimovih dodataka i krivotvorenja hadisa! Zehebi navodi u Uluwwu, pod brojem 77, tekst u kojem stoji da je Allah, nakon što je stvorio nebesa: „Spustio se na Zemlju i poravnio je“!, neka je uzvišen naš Gospodar od toga! Pojačava to riječima da isti prenosi i Buhari, ali ova predaja kod njega ne postoji! Ibn Kajjim spominje u svojoj knjizi Beda'iul-fewaid (4/39) u stihovima preuzetim od Darekutnija, da će Allah posjesti pored sebe našeg Poslanika s.a.w.s., neka je Allah visoko od toga! 

 

Vehabije kvazitradicionalisti štampaju ove knjige u kojima stoje ovakve riječi, distribuiraju ih, proturaju i šire, veličajući njihove autore, nazivajući ih imamima tevhida i vjere!! Štaviše, vehabije i selefije kupe i prenose iz ovih knjiga vjerovanja koja iste sadržavaju, pa tako pritvrđuju Allahu dvije ruke, potkoljenicu, lice, struk, bok, stopalo, dva oka i prste, i druge organe, neka je uzvišen i visoko Allah od onoga što mu pripisuju. Drže hadis sluškinje, koji je  mudtarib i šazz (U hadiskoj terminologiji pogledati kategorije neprihvatljivog hadisa. Jezički znači devijantan.) i odbačen, a u kojem se navodi gdje je Allah temeljom akide i njenim glavnim principom! Do te mjere da je Albani koga god bi sreo i htio da ispita njegovo vjerovanje, upitao: „Gdje je Allah“?! Neka je uzvišen Allah od svakoga gdje i kako!!

 

Sve navedeno, i mimo toga još cijelo more, dokazuje jasno da su spomenuti mudžesime i mušebihe, i to je jasno i poznato! Jedno od nevjerovatnih stvari je da je El-Ehwezi, hanbelijski mudžesim, doseljenik u Damask (362-446 po H.) napisao knjigu o Božijim svojstvima u kojoj je spomenuo hadis o konjskom znoju, a on glasi: „Kada je Allah htio da stvori Sebe, stvorio je konja, a zatim ga je potjerao dok se nije oznojio, te je Sebe stvorio od tog znoja“ ; (Ono što je čudno ovdje je to da Zehebi spominje u biografiji Muhammeda b. Šudža'a es-Seldžija, hanefijskog fakiha iz Bagdada, iz njegove knjige El-Mizan hadis o znoju konja, a zatim dodaje: „U svakom slučaju, Muslim nije uvrstio ovo u hadise o (Božijim) svojstvima, uzvišen neka je Allah od toga...“ Čudno u ovome je to da je el-Ehwezi ovo ubrojao u hadise o Božijim svojstvima u svojoj istoimenoj knjizi, kao što to kaže sam Zehebi u biografiji El-Ehwezija, u Sijer e'alamin nubela' (15/18).) neka je Allah uzvišen i čist od ovih i ovakvih gadosti!! Od gnusnosti i bogohulništva koje prenosi El-Ehwezi također je hadis: „Vidio sam svoga Gospodara na Mini, na brdu Ewrek, na njemu ogrtač“ ; (U lancu prenosilaca ovog hadisa je Hammad b. Seleme, kao što je to spomenuto u biografiji El-Ehwezija u Sijeru (Sijer e'alamin-nubela') (17/18). Dio onoga što kaže Zehebi u njegovoj biografiji je: „Napisao je dugu, opširnu knjigu o Božijim svojstvima, punu laži, jedna od gnusnosti je hadis o konjskom znoju i sl. žestoko ga je osudila ulema kelama, dobio je zasluženo od Ibn Ebu-Bišra koji ga je prekorio...“ Smatramo da Ibn Bišr je Ebu-Hasan el-Eš'ari, a ne znamo zašto ga Zehebi nije spomenuo po njegovom imenu po kojem je poznat, možda je prenio riječi iz neke knjige ne znajući na koga se misli pod tim!) nakon ovog stepena antropomorfizma i tešbiha nema goreg! 

 

„Slava Gospodaru tvome – Gospodaru Dostojanstva – u odnosu na ono kako ga opisuju“; Es-Saffat, 180.

„I niko Njemu nije ravan“99;El-Ihlas, 4.

„Njemu nije ništa nalik: On je Taj Koji veoma dobro čuje i vidi“. Eš-Šura, 11.

 

 

 

Ostavljamo ovaj termin u originalu budući da na bosanskom jeziku ne postoji samostalan termin koji označava ovu pojavu koja je bila, u ovom ili onom obliku i jačini, prisutna u ummetu kroz vijekove, od samog početka islama, još od emevijske dinastije. Istina je i da su neki njegovi apsolutno ekstremni vidovi izumrli, ali je također istina da se dobar dio u ovom ili onom obliku još uvijek čuva u vehabijskoj tradiciji.

 

Ovo je ogroman problem u kojem malo ko primjećuje njihove planove, a ova tematika je jedan od temelja u kojima se oni bore protiv šija i drugih koji se deklarišu kao pripadnici časnog Alul-bejta. Kroz ovo oni šire literaturu u kojoj nakaze sljedbenike škole Alul-bejta sa svim svojim nijansama. Tako ih optužuju raznim klevetama i smrtnim grijesima, te u korijenu sijeku približavanje među islamskim mezhebima i pravcima kojima danas pripadaju milioni muslimana u svijetu. To ide do te mjere da se veliki broj pripadnika ehlu-suneta boji iskazati ljubav prema Alul-bejtu, nositi njihova obilježja i držati ih se, učestalo spominjati hazreti-Aliju, vrednovati ga nad drugim ashabima. I sve to da ih se ne bi etiketiralo kao šije i rafidije. Ova antipatija i nepoštivanje u sklopu su borbe vehabija, naročito Albanija i njegovih sljedbenika, protiv termina sijadet (Potpuno odgovara lokalnoj upotrebi termina hazreti. Dolazi u smislu: velikan, gospodin, časnik, velikodostojnik, predvodnik.) na našeg poslanika, neka je na njega i na njegovu porodicu salavat i selam.

(Albani je verifikovao slabim hadise i predaje u kojima se spominje termin sijadet na našeg časnog poslanika s.a.w.s. kao što je npr. vjerodostojni hadis Sehla b. Hunejfa u kojem se obraćalo Poslaniku a.s. riječima: „Moj sejjide“. Pogledati našu knjigu Tenaqudatul-albani (Albanijeve kontradikcije, neki dijelovi prevedeni su na bosanski jezik) 2/72. Isto tako riječi našeg uglednika Ibn Mesuda u salavatu koji se uči na sjedenju u namazu, gdje se spominje ...we sejjidil-murselin... (i gospodina/velikana vjerovjesnika), što se od njega vjerodostojno prenosi; pogledati Tenaqudatul-albani 3/158, također pogledati utemeljenost termina SEJJID u knjizi moje ponizne malenkosti: Vjerodostojni opis namaza Allahova poslanika, neka je na njega mir i spas, fusnota na str. 203. Sem ovoga, još su se neki zavedeni Albanijem, a to je Muhammed Šaqra, jedan od njegovih „nasljednika“ u Jordanu, usudili i više, tvrdeći tako u svojoj knjizi Iršadus-sari (Vodič muslimanu), da je ovaj termin dozvoljeno pripisati svakome sem Poslanika s.a.w.s. tvrdeći da je to nešto što vodi njegovom obožavanju mimo Allaha dž.š.; Krupne li riječi iz njihovih usta izlaze!)

  

Vratimo se srži naše teme: nema boljeg dokaza za ovu antipatiju i nepoštivanje plemenitog Alul-bejta od vrijeđanja Ibn Tejmijje – njihovog imama i predvodnika koji im je postavio temelje i zakone i uhodio stazu. On vrijeđa našeg časnog hazreti-Aliju i časnu hazreti-Fatimu, Siddiku/Iskrenu, kćer Poslanikovu, neka je na njih Allahovo zadovoljstvo.

(To u njegovom Minhadžus-sunnet, 2/169, izdanje Darul-kutubil-ilmijje, dok je u izdanju dr. Muhemmeda Rešada Salima: 4/246.) To je utemeljeno i jasno u knjigama Ibn Tejmijje i njegovim djelima, naročito u knjizi Minhadžus-sunnet (Pravac sunneta), koja je zapravo primjer novotarije! 

 

Veli hafiz Ibn Hadžer el-Askalani, autor Fethul-Barija, u svojoj knjizi Ed durerul-kamine fi e'ajanil-mi'etis-samine, 1/155, u biografiji Ibn Tejmijje:

„Neki ga (Tj. Ibn Tejmijju.) svrstavaju u licemjere (munafike) zbog njegovih riječi o Aliji, koje smo naveli, te zbog riječi: „Bio je napušten/poražen gdje god je pošao, uporno je pokušavao doseći hilafet ali nije uspio, borio se zbog vlasti – ne zbog vjere“, te zbog riječi: „Volio je vlast, a Osman je volio imetak“, i zbog riječi mu: „Ebu-Bekr je islam primio u starosti – znao je šta priča, a Alija je primio islam kao dječak, a islam dječaka nije validan po jednom mišljenju...“ 

 

Navodi Ibn Tejmijja hadis u Pravcu njegovog sunneta (Minhadžus-sunnet, 4/86), u kojem se spominje vrijednost Alije b. Ebu-Taliba, da Allah bude zadovoljan njime, i da njega zadovolji, tvrdeći na koncu da taj hadis nije vjerodostojan, oslanjajući se na Ibn Hazma. Ibn Tejmijje kaže: „Glede Poslanikovih riječi: „Čiji sam ja vođa – i Alija mu je vođa“, one se ne nalaze u sahihima (vjerodostojnim zbirkama), nego je to ono što prenosi ulema, dok su se ljudi razišli po pitanju njihove vjerodostojnosti...“

 

Zatim kaže, tvrdeći da navodi riječi Ibn Hazma: „Reče: „Dok Čiji sam ja vođa – i Alija mu je vođa; uopće se ne prenosi vjerodostojnim lancima prenosilaca.“ Ja na to rekoh: Ovaj hadis je mutevatir (Najveći stepen vjerodostojnosti, hadis u koji se ne može posumnjati zbog velikog broja i različitih lanaca prenosilaca, gdje je nemoguće pretpostaviti da su dogovorili da ga takvog prenesu ili izmisle. Ovakav hadis se po koncenzusu prima u pitanjima vjerovanja. Detaljnije pogledati terminologiju hadisa.)

(neprikosnoven), što eksplicitno prenosi i Zehebi u Sijeru 8/335! 

 

 

 

Veli Albani u njegovom mu Sahihu, 5/623: „Uistinu je čudno da se usudi šejhul-Islam Ibn Tejmijje da negira i porekne ovaj hadis u Minhadžus-sunnet 4/104, kao što je učinio sa prethodnim hadisom tamo.“ Zatim kaže na kraju njegovih riječi: „Nakon toga ne shvatam suštinu poricanja hadisa, osim brzopletost i pretjeranost u pobijanju šija...“ Ovdje je kraj Albanijevih riječi koje treba dobro razmotriti! Veli Albani u njegovom Sahihu 4/344, kod diskusije o hadisu br. 175. sljedeće: „Ako ti je ovo jasno, motiv za analizu hadisa i pojašnjenje njegove vjerodostojnosti je bio to da sam vidio kako je šejhul-Islam Ibn Tejmijje proglasio slabim prvio dio hadisa107, dok za drugi dio108 tvrdi da je laž! Ovo je po mom viđenju pretjerivanje koje je rezultat žurbe u obaranju hadisa, prije nego li sakupi njihove puteve (lance) i detaljno ih analizira. I neka je Allah na pomoći.“ Albani pak, je izrekao ono što je mnogo veće od toga; tako spominje u svojoj knjizi Menasikul-hadždži wel-'umra (Obredi hadždža i umre)109, str. 60. da je od novotarija posjete Medini: „Ciljanje Poslanikovog s.a.w.s. mezara putovanjem. ...ostavljanje Poslanikovog mezara u njegovoj džamiji , posjeta njegovog s.a.w.s mezara prije namaza u njegovoj džamiji(...) tevesul njime u dovi, traženje zauzimanja (šefa'ata) od njega(...) odlazak na njegov mezar nakon svakog namaza...“!! Njegove riječi da je novotarija ostavljanje njegovog s.a.w.s. mezara (kabura) u njegovoj džamiji je jedno od najgorih i najgnusnijih razvrata koje su izašle iz usta ovog čovjeka! Da li iko razuman može zamisliti da onaj ko ovo govori može poštovati Poslanika, neka je na njega i na njegovu porodicu salavat i selam, i da ga može voljeti i cijeniti?! Naročito što on kaže prije toga na nekoliko stranica u toj svojoj knjizi: „Zatim neka se zna da opasnost ovih novotarija nije jednaka, nego ima više nivoa; neke su širk i nedvojbeni širk, kako ćeš to vidjeti, neke  su ispod toga. Ali mora se znati da je najsitnija novotarija koju čovjek načini u vjeri zabranjena, nakon što se dokaže da jest novotarija. Nema u novotarijama, kao što neki zamišljaju, ono što je samo na stepenu mekruha; kako bi i bilo kad Poslanik s.a.w.s. kaže: „Svaka novotarija je zabluda, a svaka zabluda je u vatri“, tj. njen sljedbenik! Stoga dobro razmislite!! Vidimo u praksi kako ovi kvazitradicionalisti, vehabije, apsolutno ne poštuju Ehlul-bejt. Štaviše, kada nađu alima Poslanikove loze/iz Alul bejta, poriču njegov korijen pokušavajući da tako uklone ovu čast od njega. Zatim, kada mu se suprotstavljaju, vidimo da ga nikako ne poštuju, samo poštuju svoje istomišljenike kada im odgovaraju, ako neko pogriješi u nekom pitanju! Primjer toga je da Albani, kad bi odgovarao na šerife (iz loze Poslanikove a.s. preko hazreti-Hasana) Gumarije u svojim spisima, izražavao najružnijim riječima i izrazima, koristeći ulične fraze koje ne ukazuju na poštivanje! A kada bi se obraćao Bin Bazu i kada bi odgovarao njemu, služio se riječima veličanja, hvalospjeva i štivanja! A to nije do antipatija koju nose u svojim prsima. To potvrđuje činjenica da Muhammed b. Abdul-Wehhab, njihov predvodnik, spominje u svojoj knjizi Mesailul-džahilijje (Paganski običaji), str. 132. (izdanje Mu'essessetu Mekka, distribucija Islamski univerzitet u Medini), da je od paganskih običaja: „Ponos pripadnošću vjerovjesničkoj lozi110, a Allah im odgovara riječima: „Taj narod je bio i nestao; njega čeka ono što je zaslužio, i vas će čekati ono što ćete zaslužiti, i vi nećete biti pitani za ono što u oni radili“.“ Zatim spominje nakon toga da su identične tome riječi nekih ljudi: „Ja sam alevit, ili ja sam hasanija, ili husejnija!“ Na to kažemo: to je njegovo eksplicitno izjašnjavanje o zavisti vrijednostima Alul-bejta, i pokušaj sijanja akide koja implicira nevrjednovanje pripadnosti Alul-bejtu i toj čistoj lozi, kao i neprikladno korištenje ajeta, a ustvari pretvaranje argumentiranja Kur'anom – oskvrnjavanje riječi Uzvišenog o Alul-bejtu u Njegovoj plemenitoj knjizi: „Reci: „Za ovo ne tražim nikakve nagrade osim rodbinske ljubavi“111,

i riječi Uzvišenog: „Porodico Doma112, Allah želi samo nevaljalštine od vas odagnati i temeljito vas očistiti“!!113 Jadnik se pretvara da je zaboravio Allahove riječi o potomcima i o tome da im koristi čestitost njihovih predaka: „Kao potomstvo jedne od drugih“ (Ali Imran, 34.) i Allah kaže: „I onima koji su vjerovali i koje su potomci u vjeri slijedili – njima ćemo potomstvo njihovo priključiti i za djelo njihovo nećemo ništa zakinuti“, Et-Tur, 21. I kaže Uzvišeni: „I mi smo mu Ishaka i Jakuba podarili te smo potomstvu njegovome vjerovjesništvo i Knjigu dali: njemu smo za ovoga svijeta nagradu dalivali, a na Drugome svijetu će, sigurno, jedan od dobrih biti.“; El-Ankebut, 27. Naš sejjid Ibrahim kaže: „Moj Gospodaru, učini da obavljamo namaz ja i neki moji potomci: naš Gospodaru, moju molbu primi!“; Ibrahim, 40. Tu su i drugi ajeti koji pojašnjavaju čast veze potomaka sa svojim očevima vjerovjesnicima, neka je na njih salavat i selam, dok su hadisi o tome mnogobrojni. Ovi su se iz sve snage trudili da odštampaju posljednje poglavlje knjige El-'awasim minel-qawasim114 hafiza Ibnul-Arabija el-Malikija, u kojem se nalazi da je naš dostojanstvenik hazreti Husejn b. Ali, šehid, unuk Poslanikov s.a.w.s., ubijen sabljom svoga djeda. Tj. da je hazreti-Husejn, neka je na njega selam, prvak mladića Dženneta, kako to dolazi u mutevatir hadisima, nije zasluživao hilafet, kada se digao protiv Jezida b. Muavije, grešnika, te da je njegovo ubistvo bilo realizacija šerijatsko-pravnog propisa o egzekuciji pobunjenika protiv halife. Oni se tako pretvaraju da su zaboravili da se Muavija pobunio protiv hazreti Alije, i da je odbio da da prisegu, napravivši tako raskol među muslimanima. Od karakteristika vehabija po pitanju toga je da izraz sejjid za Poslanika a.s. i njegovu čistu porodicu koriste samo ako treba da se prikriju (tukja). Tu su i druge stvari koje je teško sve pobrojati, ali ćemo ih se opširnije dotaći, ako Bog da.