Kaže sejid (Sejjid je počasni naziv za potomke Poslanika a.s. po Husejnovoj r.a. lozi, dok je šerif naziv za one po Hasanovoj r.a.) autoritet allame Ahmed Zejni Dehlan, a to je Šafijski muftija Mekke na početku četrnaestog vijeka po Hidžri, u svojoj knjizi El Futuhatul-Islamijje:  

 

„U početku je on – tj. Muhammed b. Abdul-wehhab – bio jedan od učenika u Medini, i njegov otac je bio dobar čovjek, čovjek od ilma, a također i brat mu, šejh Sulejman. Njegov otac i njegov brat, kao i njegovi učitelji, osjetili su da će Muhammed biti izvor zablude i pokvarenosti zbog svojih riječi, djela i mnoštva pitanja u kojima se sporio. Korili su ga i ljude upozoravali na njega, a Allah je dao da se njihova bojazan ostvari u novotarijama koje je pokrenuo, kroz pokvarenost i zabludu kojima je obmanuo neznalice, a u kojima se otuđio od imama i predvodnika vjere.

 

Došao je time do tekfira (proglašavanja nevjernicima) vjernika, tvrdeći da je posjeta mezaru Poslanika s.a.w.s. i činjenje tevesula njime, vjerovjesnicima i dobrim ljudima, i posjeta njegovom mezaru, širk. Također, da je dozivanje Poslanika s.a.w.s. prilikom činjenja tevesula širk, i isto sa ostalim poslanicima i dobrim i plemenitim ljudima. Pripisivanje nečega nekom drugom mimo Allahu, makar se radilo o uobičajenom metaforičkom izražavanju i alegoriji, po njima je širk, i onaj ko to učini je mušrik/mnogobožac.

 

Kao da kažeš: „Pomogao mi je ovaj lijek“, ili „Pomogao mi je taj i taj dobri kod tewessula u nečemu“, držeći se pri tome dokaza koji ni na koji način ne idu njemu u prilog. Navodio je patvorene iskaze koje je ukrasio i obmanuo njima velike mase, dok ga nisu počeli slijediti. Napisao im je poslanice koje su ih uvjerile u širk/mnogoboštvo većine monoteista, pripadnika kible. Povezao se sa emirima iz Dir'ijje i ostao kod njih sve dok ga nisu pomogli i stali na stranu njegovog poziva. Oni su u tome vidjeli način za učvršćenje i proširenje njihove vlasti i moći. Pretpostavili su dominaciju nad beduinima i stanovnicima pustinje sve dok ih nisu počeli slijediti i postali njihova vojska bez nadoknade. Vjerovali su da je svako ko ne vjeruje u ono što kaže B. Abdul-wehhab – kafir, mušrik, te da su njegova krv i imetak dozvoljeni .(Tj. dozvoljena je njegova egzekucija i konfiskovanje imovine.)

 

Njegov početak je bio 1143. godine, a ekspanzija njegovog pokreta nakon 1150. po Hidžri. 

 

Ulema je napisala mnoge knjige kao odgovor na njega, čak i njegov brat Sulejman, i ostali njegovi učitelji. Od emira koji su pristali uz njega i koji su pomogli njegov pokret bio je Muhammed b. Saud, (Otac savremene Saudijske Arabije, po kojem je ista i dobila ime, a kojoj su upravo tada udareni temelji. Za detaljniji pregled o tome kako je izvršena podjela vjerske i svjetovne vlasti između porodice Saud i Muhammeda b. Abdul-wehhaba, pogledati relevantne historijske izvore i naučne radove na tu temu.) emir Dir'ijje, a iz plemena je Benu Hanifa... Kad je umro Muhammed b. Saud, njegovim stopama je nastavio njegov sin Abdul-'Aziz b. Muhammed b. Saud. Mnogi učitelji B. Abdul-Wehhaba u Medini su govorili da će ovaj zabludjeti, ili da će Allah njime u zabludu zavesti nesretne i od Njega udaljene – i bi tako.

 

Muhammed b. Abdul-Wehhab je tvrdio da je njegov cilj s ovim pravcem kojeg je izmislio, pročišćenje tevhida i odricanje od širka, te da su ljudi bili u mnogoboštvu preko šesto godina, te da im je on obnovio njihovu vjeru. Kur'anske ajete koji su objavljeni o mnogobošcima preusmjerio je na monoteiste, pripadnike tevhida, poput riječi Uzvišenog: „Ko je u većoj zabludi od onih koji se, umjesto Allahu, klanjaju onima koji im se do Sudnjeg dana neće odazvati i koji su prema njihovim molbama ravnodušni“,

 

i riječima: „I pored Allaha, ne moli se onome ko ti ne može ni koristiti ni nauditi“, i riječi: „Onih koji se, umjesto Allahu, klanjaju onima koji im se do Sudnjeg dana neće odazvati“, a sličnih ajeta u Kur'anu je mnogo. Muhammed b. Abdul-Wehhab kaže da je onaj ko zatraži pomoć ( Islamsko učenje na kojem su se složile sve islamske skupine (izuzev vehabija) je to da je Allah dž.š. u stanju da realizuje dobrobit čovjeku putem živog kao što je u stanju da to učini putem mrtvog. A islamsko vjerovanje koje je općeprihvaćeno je da je Poslanik s.a.w.s. živ, kao i šehidi i odabrani, čak štaviše i obični vjernici, te ako bi traženje bilo širk, bilo bi onda širk i od živog kao i od mrtvog. Onaj koji čini tevesul, čvrsto vjeruje da niko mimo Allaha dž.š. niti koristi niti štetu daje, a sve što se traži od Poslanika a.s. je dova. To je srž ovog traženja pomoći. To je u svakom slučaju pitanje tevesula, opširnije obrađeno kod klasične islamske uleme, i koje će, uz Allahovu pomoć, biti pojašnjeno detaljnije u sljedećim izdanjima.) od Poslanika s.a.w.s. ili od nekog drugog poslanika ili dobrog čovjeka, ili ga pozove, ili zatraži zauzimanje (šefa'at), poput ovih mušrika i da je sadržan u ovim ajetima.

 

 O posjeti mezaru Poslanika s.a.w.s. ili nekog drugog vjerovjesnika ili dobrog i pobožnog čovjeka, dao je isti sud. Rekao je o riječima Uzvišenog koji govori o mušricima koji obožavaju kipove: „Mi im se klanjamo samo zato da bi nas što više Allahu približili“, da su ti mušrici koji to govore, isti kao i oni koji čine tevesul. Jer veli: „Mušrici nisu vjerovali da kipovi stvaraju išta, nego su vjerovali da je stvoritelj Allah, s dokazom riječi Uzvišenog: „A ako ih upitaš ko ih je stvorio, reći će: „Allah“, „A ako ih upitaš ko je stvorio nebesa i Zemlju, reći će zasigurno: „Allah“, i Allah ih je proglasio nevjernicima samo zato što su rekli: „Da bi nas što više Allahu približili“, te su ovi identični onima.

 

Među onima koji su uzvratili i odgovorili b. Abdul-Wehhabu je i njegov najveći učitelj, a to je šejh Muhammed b. Sulejman el-Kurdi, autor superkomentara na Ibn Hadžerov komentar na original Bafadla.(Nosi naziv el-Hawašil-medenijje 'alel-mukaddimel-hadremijje iz šafijskog fikha, i ona je štampana i dostupna.)

 

Kada su se Abdul-wehhab i njegove pristalice digle sa svojim prljavim pozivom, kojim su muslimane proglasili nevjernicima, zauzeli su istočna plemena, jedno po jedno. Zatim se njihova vlast proširila na Jemen, Dva sveta harema, i plemena Hidžaza i dostigla čak blizu granica Šama, i proširili su se do Muzejriba.

 

U početku svoga djelovanja poslali su grupu svoje uleme misleći da će uspjeti razoriti vjerovanje uleme dva sveta Harema i unijeti među njih sumnje lažima i zavođenjem. Kada su stigli u dva Harema i njihovoj ulemi iznijeli svoje vjerovanje i ono što su imali, ulema Harema im je uzvratila i pobila njihova vjerovanja iznijevši im jasne dokaze koje ovi nisu mogli da odbace. Ulemi Harema se jasno pokazalo njihovo neznanje i zabluda, i pred ovim ne bi, nakon što su se izvrgli ruglu, da pobjegnu kao da su divlji magarci preplašeni koji od onih koji ih progone bježe.Kur'an.

 

Ulema je razmotrilia njihovu akidu/vjerovanje i uočili su da sadrži mnoge elemente koji ih izvode iz vjere. Nakon što su im iznijeli dokaze, šerijatskom kadiji u Mekki predali su jasne argumente o njihovom kufru/herezi tom akidom, da bi se to pročulo među svim ljudima. To se desilo u vremenu vladavine časnog Mesuda b. Seida b. Sa'da b. Zejda (umro 1165. po H.).

 

Naredio je da se ti heretici zatvore, što je bilo i učinjeno, dok su neki pobjegli u Dir'ijju gdje su obavijestili ostale o onome što im se desilo i šta su vidjeli, što im je samo povećalo obijest i oholost. Namjesnici Mekke nakon toga su njihovim sljedbenicima zabranili da dolaze na hadž, na što su oni počeli da napadaju neka unutarnja plemena koja su bila pod pokornošću namjesnika Mekke, da bi nakon toga došlo do sukoba između njih i namjesnika, našeg časnog pretka, šerifa Galiba b. Mesuda b. Seida b. Sa'da. Početak tih sukoba se desio godine 1205. po H. Između njih su se dogodile mnoge bitke u kojima je poginulo dosta naroda, a njihova misija i novotarija za koju su se zalagali je rasla da bi kulminirala u momentu kada je pod njihovu vlast potpala većina plemena i arapa koji su bili pod vlašću emira/namjesnika Mekke.

 

Godine hiljadu dvjesto sedamnaeste po Hidžri, krenuli su sa svojim vojskama dok nisu došli do Taifa i opsjeli ga.

 

To je bilo u mjesecu zul ka'de. Zauzeli su Taif i pobili njegove stanovnike, muškarce, žene i djecu, i samo se mali dio uspio spasiti. Konfiskovali su svu njihovu imovinu. Namjeravali su da se upute prema Mekki, ali su odustali znajući da je sezona hadža, te da se sakuplja veliki broj hadžija iz Šama i Egipta koje će se okrenuti protiv njih. Zato su ostali u Taifu do kraja hadža kada su se hadžije vratile svojim zemljama. Uputiše se tada prema Mekki, a šerif Galib, namjesnik Mekke nije imao vojske kojom bi im se suprostavio, pa se skloni u Džeddu.

 

Stanovnici Mekke se uplašiše da vehabije sa njima ne urade ono što su uradili sa stanovnicima Taifa, pa poslaše grupu ljudi da zatraže od vehabija garanciju za stanovnike Mekke, te im ga oni dadoše. Tako su ušli u Mekku osmog muharrema 1218. po H. i ostadoše u Mekki četrnaest dana iznuđujući od ljudi da se pokaju i obnove svoj islam, kako su tvrdili, a zabranivši im ono za što su držali da je širk, poput tevesula i posjećivanja mezarja.

 

 Nakon toga se uputiše prema Džiddi radi okršaja sa šerifom Galibom. Opkolili su je i počeli gađati iz topova i katapulta tako da je ubijen veliki broj vehabija i nisu uspjeli da zauzmu grad. Okanili su se nakon osam dana opsade i vratili se odakle su i došli. U Mekki su načinili garnizon i postavili emira nad Mekkom, to je bio šerif Abdul-Mu'in, brat šerifa Galiba, koji je prihvatio ono s čim su došli iz samilosti prema stanovnicima Mekke i da bi ih sačuvao od zla ovih uljeza.

 

U mjesecu rebiul-evvelu spomenute godine, šerif Galib je krenuo sa namjesnikom Džidde ispred vrhovne vlasti, a to je bio šerif paša, vodeći sa sobom vojsku. Došli su do Mekke i iz nje protjerali vehabijsku vojsku, te je imaret Mekka vraćen u ruke šerifa Galiba. Nakon toga su napustili Mekku i dali se u borbu protiv mnogih plemena, zauzeli su Taif i postavili za emira Osmana el-Medajifija. On i njegova vojska su se borili protiv plemena koja su bila na granicama Mekke i Medine, stavljajući ih pod svoju pokornost, sve dok nisu zauzeli sve pokrajine koje su bile pod vlašću emira Mekke. Njihove pretenzije su se onda okrenule ka Mekki, te su godine 1220. krenuli sa svojom vojskom prema Mekki. Opkolili su je sa svih strana, užestili su opsadu i prekinuli sve puteve i dotoke hrane i namirnica. Mekkelije su pale u veliko iskušenje i šerif Galib je bio primoran da sklopi sa njima primirje i tako osigura stanovnike Mekke. Izabrao je ljude za posredništvo između njega i vehabija i sklopljeno je primirje pod uslovom da se pažljivo postupa sa stanovnicima grada. Zauzvrat, grad će im biti predan, i tako su ušli u Mekku krajem mjeseca zul-ka'de, godine 1220. Zauzeli su Medinu, neka je na njenog počivaoca najljepši salavat i selam. Oskrnavili su i potpuno pokrali Poslanikovu a.s. sobu i učinili prezrena i gnusna nedjela.

 

U Medini su postavili svog emira, to je Mubarek b. Mudjan, i njihova se vlast u svetim haremima otegla sedam godina. Zabranili su ulazak egipatskih i šamskih hadžija sa njihovom opremom i stvarima u Mekku. Časnoj Kabi su počeli ogrtati Kabu crnim kitnjastim ogrtačem, a ljude su prisilili na ulazak u njihovu vjeru i zabranili su da se puši nargila.(Ne treba ovaj period mjeriti sa današnjim kad je štetnost duhana i sl. i medicinski dokazana. U to vrijeme su se o tome vodile rasprave među ulemom, i dosta ih je bilo na stavu dozvoljensti, kao npr. poznati hanefijski učenjak Abdul-ganijj en-Nablusi koji je o tome napisao traktat. I kod nas su takve teme obrađivane, o čemu svjedoče poslanice i spisi u Gazi-Husrevbegovoj biblioteci; neki su zabranjivali duhan, kahvu...)

 

Onaj koga bi uhvatili da to čini, žestoko bi ga ukorili. Porušili su kubeta sa mezara evlija i dobrih. Osmanska imperija je u tim godinama bila zaokupljena žestokim i čestim bitkama protiv kršćana, te u raskolu oko zbacivanja i ubijanja sultana, a na tu ćemo se tačku zasebno okrenuti, inšallahu teala.

 

 Nakon toga je stigla zvanična sultanova naredba vladaru Egipta, Muhammedu Ali-paši, da se spremi za borbu protiv vehabija. To se desilo godine 1226. po H.

 

Muhammed Ali-paša je spremio mnogobrojnu vojsku, nad kojim je postavio, po sultanovom fermanu, svoga sina Tusun-pašu. Zaputili su se iz Egipta u mjesecu Ramazanu spomenute godine, putujući morem i kopnom bez prestanka, sve dok nisu stigli do Jenbua, kojeg preuzeše iz ruku vehabija. Kada su stigli do Safre i Hadide, došlo je do žestokog okršaja između njih i arapa koji su bili tamo. Radilo se o plemenima koja su bila u pokornosti Vehabiji, a priključila su im se i mnoga druga plemena, te su svi zajedno uspjeli da poraze sultanovu vojsku. Oteli su sve što su ovi nosili sa sobom, a to se sve desilo u mjesecu zul-hidžetu, godine 26. i od te cijele vojske u Egipat se vratio samo mali broj ljudi. Muhemmed Ali-paša je zatim spremio drugu vojsku, godine dvadeset sedme, odlučivši da ovoga puta on sam krene u pohod.

 

Vojska je stigla prije njega u mjesecu šabanu, u potpunoj spremi i snazi, vozeći sa sobom osamnaest topova i više bombi. Ova vojska zauze ono što je bilo u rukama vehabija, zauzeše Safru i Hadidu u Ramazanu bez otpora, varkom i potkupljivanjem arapa velikim svotama novca i dirhema, čak dotle da su jednom od velikih poglavara dali sto hiljada rijala. Drugom iz Safre su dali osamnaest hiljada rijala. Odredili su im plaće i nadoknade koje su dobivali svaki mjesec. Sve se to desilo po planu nikoga drugoga, do emira Galiba, koji se pretvarao da je u pokornosti Vehabije. Prvi poraz koji su pretrpjeli, bio je zbog toga jer nisu bili ustpostavili koordinaciju sa emirom Galibom i on tada nije vodio operaciju. Vojska je ušla u Medinu krajem mjecesa zul-ka'de, a kada je vijest o tome stigla u Egipat, napravljeno je veliko slavlje koje je potrajalo tri dana. Napravljen je vatromet i čuli su se pucnjevi iz topova, a radosna vijest je odaslana svim rumelijskim valijama.

 

Vojska koja se kretala morem, zauzela je Džidu početkom muharrema, godine dvadeset osme, zatim su se uputili prema Mekki i zauzeli i nju. Sve se to desilo bez borbe, tajnim koordiniranjem emira Galiba.

 

Kada je vojska stigla u Džidu, iz Mekke su pobjegli svi vehabijski vojnici i vođe. Poglavar vehabija je učinio hadž godine dvadeset sedme, zatim je otišao u Taif, a nakon toga u Dir'ijju, saznavši da je sultanska vojska zauzela Medinu tek nakon toga. Zatim kad je stigao u Dir'ijju, saznao je o njihovom zauzeću Mekke, zatim Taifa. Kada je sultanova vojska stigla u Džidu i Mekku, iz Taifa je pobjegao njegov emir, Osman el-Medajifi, kao i sva vehabijska vojska i vođe.

 

U mjecesu rebiul-evvelu, godine dvadeset osme, Muhammed Ali-paša je poslao sultanu radosnu vijest po ljudima koji su sa sobom nosili ključeve Mekke, Medine, Džide i Taifa. Stigli su sultanu u okićenoj povorci, noseći ključeve na tacnama od zlata i srebra, pred njima su bili mirisi i zlatne mangale, a za njima defovi i sviraljke. Napravljeno je slavlje, vatromet i pucano je iz topova. Nagrađeni su vojnici koji su donijeli ključeve, a Muhammed Ali-paša je unaprijeđen. Poslane su pohvale njemu i u pokrajine onima koji su izabrali njegov put.

 

U mjesecu ševalu godine 1228. Muhammed Ali-paša se sam uputio prema Hidžazu. Prije njegovog polaska iz Egipta, šerif Galib je uhapsio Osmana el-Medajifija koji je bio vehabijski emir nad Taifom i njihov najodaniji saveznik i bespogovorni sluga, te ga okovao u lance i poslao u Egipat. Stigao je tako u mjesecu zul-ka'de, nakon što je Muhammed Ali-paša već otišao u Hidžaz, zatim je proslijeđen u portu na sultanov dvor i tamo egzekuiran.

 

U mjesecu muharemu, godine 1229., vladaru je poslan Mubarek b. Mudjan, koji je bio vehabijski namjesnik nad Medinom. Obišli su cijeli Istambul sa njimu u povorci – da ga ljudi vide, zatim su ga egzekuirali, a njegovu glavu okačili na kapiju Istanbula. Isto tako je učinjeno i sa Osmanom el-Medajifijem. Šerif Galib, pak, poslan je u Solun, počašćen je, i tako je ostao do svoje smrti, godine 1231. Na istom mjestu je i ukopan, a na njegovom mezaru je izgrađeno turbe koje se posjećuje.

 

Period kojim je upravljao Mekkom je bio dvadeset i šest godina. Zatim je Muhamed Ali-paša poslao brojnu vojsku u Turbet, Bišu, Gamid, Zehran i Asir, da unište vehabijske grupacije i prekinu njihovo djelovanje. Onda je i sam krenuo za njima u mjesecu ša'banu, godine 1229. gdje je mnoge pobio, veliki broj zarobio i uništio njihova prebivališta.

 

Paša je stigao u Egipat polovinom redžepa, godine 1230. tako da je njegov boravak u Hidžazu trajao godinu i sedam mjeseci, a nije se vratio sve dok nije uredio situaciju u Hidžazu i uništio vehabije, koje su bile uzele maha u svim plemenima u Hidžazu i istočno. Ostao je jedino izvjestan broj njih u Dir'ijji na čelu sa Abdullahom b. Mesudom. Muhammed Ali-paša je onda spremio vojsku za konačan obračun protiv njih, i poslao je pod komandom svog sina, Ibrahim-paše.

 

Abdullah b. Mesud je još prije toga pokušavao uspostaviti kontakt sa Tusun-pašom, sinom Muhammeda Ali paše, kada je ovaj bio u Medini, te je dogovoreno primirje s tim da mu se ostavi vlast u njegovoj pokrajini, ali da on padne pod vlast Muhammeda Ali-paše. Muhammed Ali-paša nije prihvatio ovo primirje, te je poslao svog sina Ibrahim-pašu i komandu stavio u njegove ruke. Početak toga je bio krajem 1231. godine, te on stiže do Dir'ijje godine 1232. i tada otpočeše brojne i žestoke bitke i okršaji, duge da bismo ih detaljno spominjali.

 

Na kraju je Abdullah b. Mesud poražen i Dir'ijja zauzeta u mjesecu zul-ka'de, godine 1233. Kada su vijesti o tome stigle u Egipat, pucano je iz stotinu topova, napravljeno je ogromno veselje, ukrašavane su ulice i sela sedam dana. Muhammed Ali-paša je posvetio veliku pažnju borbi protiv vehabija i u svrhu toga je potrošio riznice imetka. Jedan od onih koji su ga služili i koji su bili u direktnom kontaktu sa njim prilikom toga, pripovijeda da je samo prilikom jednog transporta municije i opreme plaćeno četrdeset pet hiljada rijala, iz Jenbua do Medine. Iznajmljivanje jedne deve je koštalo šest rijala, od toga je pola platio emir Jenbua, a drugu polovinu emir Medine.

 

Kod transporta iz Medine u Dir'ijju, to je koštalo samo sto četrdeset hiljada rijala. Ibrahim-paša je uhvatio Abdullaha b. Mesuda i poslao njega i još veliki broj njihovih poglavara u Egipat, gdje su stigli sedamnaestog muharrema godine 34. Načinjena je ogromna povorka, stavili su ga na mazgu, gomile ljudi su se gurale oko njega da ga vide. Kada je ušao kod Muhammeda Ali-paše, ovaj mu ustade i dočeka ga s osmijehom, posjede ga kraj sebe i povedoše razgovor. Reče mu: „Šta bijaše ovo sve?!“ „Rat je promjenjive sreće“, odgovori Abdullah. „A kakvim si vidio mog sina Ibrahim-pašu?“ „Nije posustao i dao je sve od sebe, a i mi isto, sve dok ne bi ono što je Allah Uzvišeni propisao.“ Paša mu onda kaza: „Ja ću se založiti za tebe kod našeg gospodara sultana“, a Abdullah odgovori: „Bit će kako je suđeno“. Paša ga zatim lijepo odjenu, a onda ode kući Ismail-paše u Bolaku (predgrađe Kaira).

 

Abdullah b. Mesud je sa sobom nosio jedno ukrašeno sanduče, a paša ga upita šta je to. On reče: „To je ono što je moj otac uzeo iz (poslaničke) hudžre/sobe, nosim to sa sobom sultanu. Paša naredi da se sanduče otvori, a u njemu nađoše: tri mushafa iz vladarskih riznica, od kojih nikad nisu vidjeli ništa ljepše, i pored njih tristo krupnih bisera, veliki dragulj i ploču zlata. Paša mu kaza: „Ono što ste uzeli iz sobe, mnogo je više od ovoga...“ Zatim su Abdullaha b. Mesuda poslali u prijestolnicu, a Ibrahim-paša se vratio iz Hidžaza u Egipat u mjesecu muharremu, godine 1235. nakon što je Dir'ijja totalno porušena, dotle da su je njeni stanovnici napustili. Kada je Abdullah b. Mesud stigao u prijestolnicu, u mjesecu rebi'ul evvelu, obišli su sa njim kroz grad da ga ljudi vide, a zatim su ga pogubili kod kapije Hamajon, a njegove pristalice su također pogubili na drugim stranama grada. Ovo je srž onoga što se desilo sa vehabijama, a da se spomenu svi detalji zahtijevalo bi mnogo vremena i prostora. Njihova smutnja je bila jedna od pošasti koje su pogodile muslimane; prolili su silnu krv i opljačkali mnogi imetak. Njihova šteta se raširila i zlo umnožilo, la hawle we la kuwwete illa billah.

 

U mnogim Poslanikovim a.s. hadisima je jasan nagovještaj ove smutnje/fitne, poput njegovih riječi:

Pojaviće se ljudi sa istoka, čitat će Kur'an, a on neće prelaziti njihova grla, izlaze iz vjere kao što strijela izlazi iz luka, obilježje im je brijanje.

 

Ovaj hadis dolazi u više predaja, neke su u Buharijinom Sahihu, a neke u drugim zbirkama, stoga nema potrebe da ih navodimo niti da spominjemo gdje se bilježe, jer su vjerodostojne i poznate.

 

U riječima obilježje im je brijanje, precizno je ukazano na ovu grupaciju jer su njeni pobornici naređivali svakom ko im se priključi da obrije glavu, što nije bila karakteristika niti jedne frakcije haridžija i novotara sve do vremena ovih. Sejjid Abdurrahman el-Ehdel, muftija Zebida je govorio: „Nema potrebe za pisanjem odgovora vehabijama, nego su dostatne riječi Božijeg poslanika, neka je na njega salavat i selam:  obilježje im je brijanje, jer to nije činila nijedna novotarska frakcija prije njih“. Ono što im je još bilo karakteristično je to da su ljudima branili da traže šefa'at/zauzimanje od Poslanika s.a.w.s., uprkos brojnim mutevatir hadisima o njegovom šefa'atu. Branili su čitanje virdova i dova koje su sadržavale salavate na Poslanika a.s. i spominjanje njegovih neprikosnovenih svojstava govoreći da je to širk!  

 

Zabranili su donošenje salavata na minberima nakon ezana, dotle da je jedne prilike jedan dobar čovjek, mujezin, koji je bio slijep, nakon ezana donio salavat na Poslanika a.s., nakon što je obznanjena njihova zabrana o tom činu. Doveli su ga sinu Muhammeda b. Abdul-Wehhaba, a on naredi da se pogubi, i pogubiše ga. Kada bi posegli za svime što se prenosi od sličnih njihovih zlodjela, napunili bi knjige i listove. Ovo je već dovoljno, a Allah dž.š. najbolje zna“.

 

Ovdje završava citat riječi šejha Ahmeda Zejnija Dehlana. U tabeli koja se navodi u dodacima ove knjige, nalaze se imena njihove uleme, te se može izvršiti detaljan pregled njihove uleme i predvodnika.