Nakon što smo nedvojbenim izvodima i argumentima pojasnili podudarnost između akideta mudžesima iz ovog ummeta, i između grčkog i rimskog vjerovanja te vjerovanja sljedbenika Knjige, obaveza nam je da pojasnimo kako se ta ideologija uvukla u ovaj ummet. Ova ideologija se uvukla u ovaj ummet od vremena ashaba, i na početku islama, a oni koji su ga uvezli su sljedbenici Knjige koji su primili islam i neki ashabi koji su imali strast i želju da čitaju ono što je bilo kod  sljedbenika Knjige. Ova stvar je poznata kod uleme ali ju je potrebno pojasniti, stoga navodimo sljedeće:

 

1. riječi Zehebija u Sijer e'alamin-nubela' (Životopisi zlatnih velikana, jedno od kapitalnih djela islamske znanosti i kulture.) (3/488), da je Ka'b „sjedio sa drugovima Muhammedovim s.a.w.s. i pripovijedao im o israelćanskim knjigama“;

 

2. dr. Rida'ullah el-Mubarekfuri priznaje u recenziji izvoda knjige El 'azame Ebuš-Šejha el-Asbehanija (1/140) gdje otvoreno govori o tome i kaže:

“Uvukli su se israilijati muslimanima, a početak njihovog ulaska u njihove znanosti je vrijeme ashaba, to stoga jer se Kur'an slaže sa Indžilom i Tevratom u pomenu pojedinih pitanja i historijskih događaja. Uprkos tome, jaz između Kur'ana, s jedne, i Tevrata i Indžila s druge strane je ogroman, a to je rječitost kojom se Kur'an odlikuje i koja ga čini nadnaravnim, a s druge strane, duljenje i opširnost koja karakteriše Tevrat i Indžil. To pored njihove iskrivljenosti i modifikacija koje su pretrpjeli, kako to Kur'an kaže“;

 

3. čak je i Albani nagovijestio ovu mogućnost kada je rekao, kod valorizacije hadisa iz Sunneta Ibn Ebi 'Asima, str. 249. hadis br. 568: “Sened (lanac) mu je slab, a sadržaj ništavan, kao da su ga jevreji sastavili“! Ovo je otvoreno priznanje da je israilska, ili jevrejska ideologija odigrala ulogu u kovanju nekih hadisa, na kojim su se kasnije gradila ubjeđenja i stavovi;

 

4. prenosi Tahavija u Šerhu me'anir-riwajat (Tumačenju Značenja predaja), 2/361, sa dobrim lancem prenosioca, da je rečeno Hasanu el-Basriju: „Bilo je pokuđeno da neko stavi jednu nogu na drugu (prekrsti noge)“, na što on odvrati: „To su samo od jevreja uzeli“;

 

5. Zehebi u el-Uluwwu (Izdanje izdavačke kuće „Darul-imamin-Newewi“, sa izvodom i uredništvom siromaha ka Allahovoj dobroti, mene.) spominje od Ka'b el-Ahbara da je rekao: “Bog je rekao u Tevratu: „Ja sam iznad svojih robova i svog prijestolja, i iznad svih stvorenja, i ja sam na svom prijestolju, upravljam svim robovima, i nije mi ništa skriveno na nebu niti Zemlji“. Zehebi kaže: „Prenosioci su mu pouzdani“;

 

6. Zehebi tamo spominje također od Ka'ba u drugom tekstu u Uluwwu da je rekao: “...i nema među nebesima neba a da ne cvili kao što cvili jahalica tek što se zajaše, od težine Boga Velikog iznad njih“. Pogledajte samo kako Ka'b el-Ahbar čini Allaha Uzvišenog podložnim sili gravitacije, ili nekoj drugoj (!);

 

7. u knjizi es-Sunnet (2/477) Abdullaha b. Ahmeda, sa lancem do Wehba b. Munebbiha, da je rekao, nakon što je spomenuo veličinu Allaha dž.š.:  “Nebesa i mora su u hramu, hram je u u Kursiju, a stope Njegove su na Kursiju, tako da je Kursij poput nanule na Njegovim stopama“;

 

8. Zehebi u Uluwwu (Izdanje „Darul-imamin-Newewi“, str. 446., citat br. 425.) spominje od Abdullaha b. Selama el-Israilija da je rekao:  “Kada dođe Sudnji dan, bit će doveden vaš poslanik pa će se postaviti pred Allaha na Njegov kursij...“ Ovo je vjerodostojno od Ibn Selama; (Prenosi Ibn Ebi-'Asim u svom Sunnetu, str. 351. i Taberi u svom Tefsiru (15/148), te Hakim u Mustedreku (4/568/569), kao i el-Hallal u svom Sunnetu, str. 211.)

 

9. hafiz Ibn Hadžer u knjizi En-Nuket 'ala kitab Ibn Salah (2/532) kaže tumačeći riječi hafiza Ibn es-Salaha: „Ako je ashab gledao u israilijate, njegovo tumačenje se ne uzima kao ono koje došeže do Poslanika a.s. (merfu')“: “I kao Abdullah b. Amr b. el-'As; u bici na Jermuku do njega su došle mnoge knjige sljedbenika Knjige, iz kojih je kasnije pripovijedao o nepoznatim stvarima, čak do te mjere da su mu neki njegovi drugovi kazali: „Prenosi nam od Poslanika s.a.w.s. a ne iz tih listova, (Ez-Zehebi u Sijeru (13/108) kaže da nije dozvoljeno slijediti jednu grupu ashaba u određenim pitanjima.) jer takvo nešto pravno nije od stvari koje smo spomenuli kao ono što se prihvata da (pravno) seže do Poslanika  (ref') (Merfu' je dakle hadis u kojem ashab nešto govori u svoje ime, ali se tim njegovim riječima daje propis Poslanikovog a.s. hadisa; to je zbog nevjerovatnosti da on takvo što može znati bez da je čuo od Poslanika a.s. ili iz nekog drugog razloga.) zbog veličine rizika“. Ovo su izuzetno vrijedne i bitne riječi;

 

10. od Saiba b. Jezida da je čuo Omera b. el-Hattaba kako govori Ebu Hurejri: „Ili ćeš se kaniti hadisa Božijeg poslanika, ili ću te protjerati u Dus!, a Ka'bu je rekao: „Kanit ćeš se hadisa ili ću te otjerati u zemlju majmuna!“ (Prenosi Ebu-Zur'a ed-Dimeški u svojoj Historiji (1475), kao što dolazi i u superkomentaru Sijer e'alamin-nubela' (13/513), gdje komentator (najvjerovatnije se radi o Šuajbu Arnautu) kaže: „I to je vjerodostojan lanac prenosilaca“.)

 

Ebu-Hurejre je jedan od prenosilaca od Ka'b el-Ahbara, što je jasno svakome ko pročita životopise njih dvojice u Tehzibut-tehzib i Tehzibul-kemal i mi smatramo da mu je Omer zabranio da prenosi upravo zbog israilijata. To potvrđuje predaja od Bisra b. Seida, koji je jedan od velikih tabi'ina i prenosilac hadisa u svih Šest zbirki (el-kutubus-sitte,(Šest osnovnih zbirki hadisa sljedećih autora: Buharije, Muslima, Tirmizije, Ebu Davuda, Nesaije, Ibn Madže.) i jedan od Ebu-Hurejrinih učenika, da je rekao:

“Bojte se Allaha i pazite se hadisa; jer tako mi Allaha, bio sam svjedok kako sjedimo sa Ebu-Hurejrom, i on nam pripovijeda od Poslanika s.a.w.s., i pripovjeda nam od Ka'ba; pa zatim ode, i onda čujem kako neki što su bili sa nama, zamijene Poslanikov hadis sa Ka'bovim pripovijedanjem, a zamijene Ka'bovo pripovije danje sa hadisom Poslanika s.a.w.s.!“ Prenosi Muslim u djelu et Temjiz (1/175). Sve spomenuto jasno potvrđuje prodor israilijata od početka islama, a u recenziji izvoda knjige Uluww od Zehebija, spomenuo sam još dosta toga, pa neka to pogleda ko želi. 

 

 

 

Zatim je došlo do druge faze antropomorfista i mušebiha, a to su oni koji su preuzeli tu israiljsku ideologiju koja se dobro prodala u vremenu ashaba, neka je na njih Allahovo zadovoljstvo, naročito u Emevijskoj državi, nakon što je slučajno ili namjerno, stala na tron sa poslaničkim hadisima. Rodilo se ubjeđenje da je islam vjerovanje u te hadise i njihovo dalje plasiranje. Tako je i sa tumačenjima kur'anskih ajeta u svjetlu tih hadisa, a neki od primjera toga slijede.

 

 

 1. Prvo čime ćemo otpočeti je hadis o zemlji, koji se nalazi u Muslimovom Sahihu (2789), da bismo na taj način dokazali da uistinu postoje israilijske predaje koje su postale vjerodostojni hadisi. Hadis o zemlji je da je Ebu-Hurejre rekao:

„Poslanik s.a.w.s. me je uzeo za ruku i rekao: „Allah je stvorio zemlju u subotu, brda u nedjelju, drveće u ponedjeljak...“, nabrojavši tako stvorenja u sedam dana! Ovo je direktno oprečno riječima Uzvišenog u više od jednog ajeta, spomenimo jedan:

 

„On je taj što Nebesa i Zemlju u šest dana stvori“50 (el-Hadid,4.).

 

Buhari i neki imami hadisa prije i poslije njega dozvoljavaju da ovaj hadis spada u predaje Ebu-Hurejre od Ka'b el-Ahbara, a ne od Poslanika a.s.!!

 

U prilog tome navodimo sljedeće: Buharija kaže u svojoj Velikoj historiji (Et-Tarih el-kebir, 1/313-314): „Neki kažu: „Od Ebu Hurejre od Ka'aba“, i to je tačnije, dok Ibn Kesir u svome tefsiru (1/72) kaže: “Ovaj hadis je od čuda koja sadrži Muslimov Sahih, i o tome je govorio Ibnul-Medini i Buhari, i drugi od hafiza hadisa, i uvrstili su ga u pripovijedanje Ka'ba el-Ahbara, a Ebu-Hurejre ga je čuo od Ka'ba, a neki prenosioci su ga zbog sličnosti uvrstili u predaje sa ocjenom hadisa merfua (predaje koja seže do Poslanika a.s.), što je dokazao Bejheki“. Ibn Tejmijje to priznaje u svojim fetvama (17/236). Za riječi Ka'ba el-Ahbara su mislili da su riječi Poslanika, neka je na njega i na njegovu porodicu salavat i selam, u Sahihima, te trebamo biti oprezni i dobro razmisliti!

 

2. Drugo je ono što se prenosi od Mudžahida, jednog od tabi'ina, o tumačenju el-mekamul-mahmuda (časnog mjesta) kao sjedanja Muhammedovog s.a.w.s. na Arš, pored Allaha dž.š.! Neka je daleko i uzvišen naš Gospodar od toga! A ova stvar je poznata i jasna kod uleme.

 

Hallal el-Hanbeli prenosi je u svojoj knjizi Sunnet od svojih prethodnika i veli da je onaj ko to porekne zabludjeli džehmija, itd.

 

3. Slijedi broj poznatih prenosilaca hadisa koji su nedvojbeni u tedžsimu/antropomorfizmu, bez korištenja razuma kojim bi uočili opasnost takvih predaja koje prenose, a neki od takvih su:

 

 

 a. Nuajm b. Hammad (146-228 po H.); Zehebi ga karakteriše u Uluwwu (450) kao jednog od nosilaca znanja! A njegovo stvarno stanje je takvo da je hafiz Ibn Adij u njegovom životopisu, u knjizi El-Kamil lid-du'afa' (Sve o slabim prenosiocima.)

 

(7/2482) rekao za njega: „Fabrikovao je hadise da bi njima osnažio sunnet (Sa sunnetom ovdje misle na akidu, a akida je antropomorfizam i pripisivanje Allahu svojstava manjkavosti (tedžsim).) i u usta uleme stavljao priče o degradiranju Ebu-Hanife“.

 

Hafiz Sujuti u djelu Zejlul-mewduat (Repovi apokrifnih hadisa.) , (str. 5.), navodi hadis u kojem dolazi: „Kada Allah želi da se spusti na ovozemaljsko nebo, On siđe sa Arša svojim bićem“, da bi onda dao svoj komentar: “Kažem: Iscrpio nas je Nuajm b. Hammad s mnoštvom ovakvih katastrofa, i koliko se samo klonimo njega i Tarsusija, onog što prenosi od njega...“; (kraj citata Sujutija). Nuajm b. Hammad je čuveni lažljivac, njegov životopis se nalazi Tehzibul-kemalu (29/466), i u njemu stoji da je fabrikovao priče o degradiranju imama Ebu-Hanife, Allah Uzvišeni njime bio zadovoljan. Ove njegove riječi: „On siđe sa Arša svojim bićem“ je negirao hafiz Ibn Abdul-Berr u Temhidu (7/144), gdje kaže:

“Nuajm veli: „On silazi svojim bićem, a na Kursiju je“; Ebu-Omer kaže: „Ovo ne predstavlja ništa kod razumnih iz ehlu-suneta“.

 

Imam el-Kevseri, Allah mu se smilovao, u svome djelu Te'nibul-hatib (str. 100. u novom izdanju, 73-74. u starom) kaže: “Nuajm b. Hammad je poznat po svom klevetanju Ebu Hanife i riječi kritičara o njemu su duge; spominje ga više velike uleme iz polja temelja vjere (usulud-din) kao jednog od mudžesima, štaviše jednog od onih koji prihvataju vjerovanje u krv i meso! On je pastorak Ibn Ebu-Merjema o kojem su kritike uleme poznate, i on je također bio pastorak Mukatila b. Sulejmana, jednog od šejhova mudžesima“. On je falsifikator hadisa od Ummu-Tufejla u kojem se kaže da je Poslanik a.s. vidio Gospodara u liku mladića, svog u zelenilu... (Pogledajte Tehzibul-kemal, 29/475 i Pobijanje kleveta, str. 152., od hafiza Ibnul-Džewzija); 

 

b. Mukatil b. Sulejman (umro 155. po H.) je šejh mudžesima u svome vremenu. Za njega ne trebaju nikakvi argumenti budući da je bio čuveni mudžesim/antropomorfist. (Pogledajte Sijer e'alamin-nubela', 7/201-202);

 

 c. Vehb b. Munebbih (34-114 po H.), kojeg smo već spominjali; prenijeli smo njegove riječi iz srži antropo morfizma u kojem se spominje Hram, i da je Allahovo stopalo na Kursijju, neka je Allah uzvišen i visoko iznad onog što mu pripisuju. Zehebi u njegovom životopisu u Sijer e'alamin-nubela' (4/545) kaže: „Malo njegovih predaja se može prihvatiti, dok je dubina njegova znanja u israilijatima i knjigama sljedbenika Knjige“;

 

d. Muhammed b. Kerram es-Sidžistani (umro 255. u Šamu), Zehebi u njegovom životopisu u el-Mizanu kaže: „Pobožnjak, sofist, šejh keramita, predaje mu se ne prihvataju zbog njegove novotarije... a od novotarija keramita je njihovo ubjeđenje o Gospodaru da je On „Tijelo, ne kao tijela“. Naveo sam predaje o Ibn Kerramu u svojoj Velikoj historiji, imao je svoje sljedbenike i učenike; zatvoren je u Nejsaburu zbog svoje novotarije/bidata gdje je odležao osam godina i onda je pušten. Otišao je zatim u Kuds i umro je u Šamu, 255. po H. Njegovi sljedbenici su posjećivali njegov mezar dugo vremena; 

 

e. Hammad b. Seleme (umro 167.); ima gnusne hadise o (Božijim) atributima; naći će ih svako ko pogleda njegovu  biografiju u el-Kamilu od Ibn Adija, ili el-Mizan od Zehebija koji prenosi od Ibn Adija. Među argumenatima koji to potvrđuju je da Ahmed b. Hanbel i neki muhadisi kažu da je bio strog u „sunnetu“, te da je bio žestok protiv novotara ciljajući pod novotarima takozvane džehmije, koje su zapravo oni koji Allahu pripisuju samo atribute savršenstva (munezzihun) i koji ne prihvataju atribute koje vjeruju literalisti, a koje upućuju na antropomorfizam i Allahovo poređenje sa stvorenjima. Prije svega zato što je naučnom/kritičkom analizom utvrđeno da nikad nije ni postojala grupacija, pokret ili sekta koja se zvala džehmije/džehmiti, nego je to zapravo stavljanje biljega i etiketiranje čistovjernih, uleme Alul bejta, i njihovih sljedbenika mu'tezila i časnih hanefija! Tako u Sijeru (7/450) stoji:

 

„Rekao je Ahmed b. Hanbel:

„Kada vidiš čovjeka da omalovažava Hammada b. Selemu, znaj da ne možeš biti siguran u njegov islam, jer je on bio žestok protiv novotara“. Smatramo da je za nepovjerovati za Ahmeda b. Hanbela kako tako garantuje za nekog poput Hariza b. Osmana koji je psovao i mrzio našeg uglednika hazreti-Aliju, neka je Allah njime zadovoljan, i verifikuje ga (Hammada) riječima: „Sika, sika (pouzdan), u Šamu nismo vidjeli pouzdanijeg od njega“!! Tako se zaključuje da onaj koji psuje i vrijeđa imama Alija r.a. ne izaziva sumnju u svoj islam, uprkos činjenici da je Poslanik s.a.w.s. rekao Aliju: „Voli te samo musliman, a mrzi te samo munafik/licemjer“, dok je onaj koji kudi Hammada sumnjivog islama!! Izgleda da su ovi rekli to što su rekli, zbog toga što je Hammad bio jedan od prenosilaca hadisa antropomorfizma i Allahovog poređenja sa Allahom, i od protivnika i antipatizera imama Ebu-Hanife! Ništa jasnije ne ukazuje na to od onoga što imam Ibn Adij prenosi u el-Kamilu (2/255) u biografiji Hammada da je rekao: „U islamu se nije rodio niko ko je bio štetniji po islam od Ebu-Džife (Lešinara; džife=lešina)“, ne udostojivši se tako ni da izgovori imamovo cijenjeno ime!

(Sve to govore o imamu Ebu-Hanifi zato jer je on bio pomagač i pristalica našeg časnika Alija, r.a.! Djed Ebu-Hanife, Nu'man b. Kajs je bio Alijev bajraktar u nekim)

 

Jedan od groznih hadisa koje prenosi Hammad, a bilježe Ahmed u svom Musnedu (3/125), i Tirmizi (3074), od Enesa b. Malika, da je rekao Poslanik s.a.w.s. o riječima Uzvišenog „I kad se gospodar njegov onom brdu otkri“, rekao, učinivši ovako, tj. da je pokazao dio malog prsta. Tada reče Humejd et-Tawil Sabitu: „Šta ciljaš time, o Sabite?“ Kaže dalje: On ga tada jako udari po prsima rekavši: „Šta si ti, Humejde, šta si ti, Humejde...“

 

Hadis definitivno nije vjerodostojan i ne seže do našeg Poslanika s.a.w.s. (Pogledaj Pobijanje kleveta od hafiza Ibnul-Džewzija, sa komentarima siromašnog Allahovog roba (mene, op. prev.), izdanje Darul-imamin-Newewi.) međutim, iz ovih i ovakvih hadisa možeš zaključiti ko su to mušebihe i mudžesime koji prenose ovakve hadise i koji insistiraju na njima i koji ljude udaraju kada ih zbog toga osude i kada bivaju oprečnog mišljenja!!

 

A Allah Uzvišeni kaže: „Na put svoga Gospodara pozivaj mudro i uz pomoć lijepe pouke, i raspravljaj s njima onako kako najljepše je (en-Nahl, 125.)“; f. Nuh b. Ebu-Merjem (umro 173.); Ibn Ebi-Hatim u svojoj knjizi El-Džerhu wet-ta'dil kaže (8/484) kaže: „Bio je žestok protiv džehmija i u svojim odgovorima protiv njih; od njega je taj zanat naučio Nuajm b. Hammad“! U njegovom životopisu također dolazi da je tefsir učio ispred Mukatila b. Sulejmana, poznatog mudžesima. Ima još mnogo ličnosti u knjigama o prenosiocima hadisa i njihovim biografijama koje mudžesime ističu i veličaju u tim periodima nakon ashaba pa do vremena Ahmeda b. Hanbela. 

 

 

 

Već je spomenuto da je Abdullah, sin Ahmeda b. Hanbela, napisao o tome knjigu Sunnet, dok su hanbelije njegovom ocu pripisale knjigu er-Reddu 'elel-džehmijje56 , a u tim knjigama su gnusne riječi, koje može izustiti samo mudžesim i mušebih. Primjer za to je ono što spominje Zehebi u Uluwwu, str. 444. gdje kaže: „Ono čime je Mudžahid protumačio ajet „“ - kako smo već spomenuli - ukorili su neki učenjaci ilmul-kelama, pa se digao Mervezi, stao braniti to, prelazeći sve granice, sakupivši tako knjigu57. Mudžahidove riječi podržava predaja od Lejsa b. Ebu-Sulejma, Ata'a b. Jesara i Ebu-Jahje el Fettata, tako da su među onima koji su proglasili (izdali fetvu) da se ova predaja uzima u potpunosti, i da se ne osporava: Ebu-Davud es-Sidžistani, autor Sunena, Ibrahim el-Harbi, i mnogi drugi. To ide do te mjere da čak sin imama Ahmeda kaže u komentaru predaje od Mudžahida: „Osuđujem svakoga ko odbaci ovaj hadis, i on je za mene zao i sumnjiv; ja sam ga čuo od grupe, i nisam vidio nijednog muhadisa da ga odbacuje, i kod nas važi da ga odbacuju samo džehmije“. Pa dobro promislimo o ovim riječima!

 

Ko pogleda ono što smo napisali u komentaru Zehebijevog Uluwwa i u biografijama nekih koje on navodi da bi dokazao njihovim riječima vjerovanje u fizičko uzdignuće, ako želi – bit će mu jasni. Sumirao ih je veliki vrhunski autoritet, muhadis Kevseri, neka mu se Allah smiluje, u predgovoru djela El-Esma' wes-sifat imama Bejhekija, gdje kaže: „Pred tobom je još knjiga el-Istikame, od Hašiša b. Asrema, te knjige koje se nazivaju Sunnet, od Abdullaha (b. Ahmed b. Hanbela), Hallala, Ebuš Šejha, Assala, Ebu-Bekra b. 'Asima i Taberanija, te knjiga el-Džami'. Također i knjige: es-Sunnet wel-džema'at od Harba b. Ismaila es Sirdžanija, et-Tewhid Ibn Huzejme i Ibn Munde, es-Sifat Hakema b. Ma'beda el-Huzaija, en-Nakd Osmana b. Seida ed-Daremija, eš-Šeri'at el Adžurija, el-Ibane Ebu-Nasra es-Sidžzija i Ibn Batte, Ibtalut-te'wilat Ebu Ja'la Kadija, Zemmul-kelam wel-Faruk autora Menazilus-sairin u kojem  ćeš naći ono što pobija šerijat/vjerozakon i razum istovremeno, a naročito En-nakd Osmana b. Seida ed-Daremija, es-Sidžzija, mudžesima. On je prvi od mudžesima koji se usudio izustiti riječi: „Allah, da je htio, smjestio bi se na leđa komarca, pa bi se on slobodno letio sa Njim i Njegovom moći; pa kako onda sa ogromnim Aršom“!

 

U tome ga je slijedio Ibn Tejmijja, čije riječi možeš pogledati u Gawsul ibad, štampanom 1351. po H. u kući El-Halebi. Koliko samo ovaj es Sidžzi ima katastrofalnih izjava, (kao npr. pritvrda kretanja Allahu Uzvišenom i dr.) i koliko je knjiga koje navode neistinite predaje i nesuvisla mišljenja, sami Allah im broj zna. Time se stvar usložila i to je preraslo u golem problem, dok nisu došli pozdani učenjaci da odvrate i odbiju navalu takvih mišljenja i predaja. Među ovim učenjacima su: El Hattabi, Ebul-Hasan et-Taberi, Ebu-Furek el-Hulejmi, Ebu-Ishak el Isferajini, učitelj Abdulkahir el-Bagdadi i drugi velikani i predvodnici. Među njima je bilo onih kod kojih je preovladavao teorijsko-racionalni metod zbog njihovog skromnog poznavanja tradicionalno-hadiske nauke, a bilo je onih koji su bilo suprotno tome...“ Ovo su otprilike riječi imama Kevserija, Allah mu se smilovao. Hanbelije mudžesimi su uspjeli u prvoj polovini petog vijeka po Hidžri (408.) da pridobiju abasijskog halifu Kadira Billaha i uvjere ga u svoju akidu, na koju je ovaj primorao ljude i naredio ih da je slijede i zatim zaprijetio svima koji se tome suprotstave, bilo od mu'tezila, hanefija ili drugih. Zehebi veli u Uluwwu58, str. 542:

 

 Rekao je autoritet Ebu-Ahmed el-Keredži u svojoj akidi koju je sastavio pa ju je usvojio halifa Kadir Billahi, i ljude je obavezao njome, i naredio59 to u prvoj polovini petog vijeka, pred kraj života imama Ebu-Hamida el Isfarajinija, šejha šafija u Bagdadu. Naredio je da se traži pokajanje od svakog ko bude mimo te akide, od mu'tezila, rafidija, haridžija; ovo je dio onoga što je rekao: „Naš Gospodar je bio sam, ništa mimo Njega nije bilo, niti je postojao prostor koji ga je obuhvatao, zatim je sve stvorio Svojom moći, i stvorio Arš – ne iz potrebe za njim, uzdigao se nad njim smjestivši se kako je to htio, ne smjestivši se da bi se odmorio kako to čine stvorenja“.

 

„Rekoh: („Rekoh“ su također riječi Zehebija.)  Da je bogdom izostavio riječi „uzdigao se smjestivši se“, i ono nakon toga,(Ovi, čije riječi navodi Zehebi, i za koje onda govori „da bogdom nisu rekli „Svojim bićem/esencijom““, „da je bogdom izostavio „uzdigao se smjestivši se““, da bogdom..., da bogdom..., nisu uspjeli ostvariti Zehebijeve želje na prihvatljiv način i u dobrom smislu! On je umoran i iscrpljen od njihovih ništavnih i nesuvislih riječi koje se tiču Allahovog bića! Sam priznaje i otvoreno kaže, od jednog mjesta do drugog u ovoj knjizi, da nema koristi od tih njihovih riječi (a daj Bože da ih nikad i ne rekoše)! I ovo su priznanja o neuspjehu ove knjige, naročito što se on sam povratio od nje nakon što ju je završio! Da bi mi danas došli i potpuno je uništili! ostavivši je raspršenom prašinom, ni udubinu ni uzvisinu na njoj ne možeš vidjeti!)

 

jer u tome nema apsolutno nikakve koristi; Uzvišeni je čist od bilo kakvog odmora i umora“. Historičari spominju traženja pokajanja Kadira Billahi od „novotara“, a navešćemo neke od njih:

 

 1. riječi autoriteta Ibnul-Esira u njegovoj knjizi El-Kamilu fit-tarih (9/305) o događajima godine 408. po H.: “U njoj je Kadir Billahi tražio pokajanje od mu'tezila i šija i drugih koji su imali oprečno mišljenje od pravca u koji je on vjerovao, i zabranio je debatisanje o bilo čemu glede toga; ko bi to učinio, bio bi uklonjen i žestoko kažnjen“;

 

 

2. hafiz Ibnul-Džewzi u svojoj knjizi El-Muntezam (15/125) kaže o događajima godine 408.: “U ovoj godini je Kadir tražio od novotara da se pokaju. ...obavijestio nas je Hibetullah b. el-Hasan et-Taberi:

„Godine 408. Kadir Billahi, poglavar vjernika, tražio je pokajanje od pravnika mu'tezila i hanefija pa su se pratvarali da su se povratili...“

 

Iz ovih tekstova vidi se da je politika toga vremena bila na strani hanbelija, a njihovi protivnici su bili prestrašeni i bilo im je zaprijećeno žestokim kaznama, što je predstavilo snažan preokret za razvoj i jačanje hanbelijsko-antropomorfističke ideologije. Pretjerivali su u plašenju svojih neistomišljenika i huškanju masa protiv njih prozivajući ih i etiketirajući mu'tezilama, džehmijama, šijama, ateistima, i sličnim, ovoj grupaciji doličnim frazama. Nastupili su, od njihove uleme, oni koji su uveli i koristili ideološki i praktični terorizam protiv svojim protivnika. Od tih su Jahja b. Ammar (umro 422.), a on je šejh čuvenog mudžesima Ebu-Ismail el-Herewija, (Ovaj Ebu-Ismail je autor knjige Menazilus-sairin i knjige Zemmul-kelam, i drugih. Ovaj mudžesim je izrekao da meso od ešarija nije dozvoljeno/halal zato što ih oni vidi novotarima, ili jereticima bezbožnicima, koji ne pritvrđuju Bogu atribute koji pritvrđuje on.) koji kaže da je on istjerao Ibn Hibbana iz Sidžistana jer je zanijekao mjeru (hadd) Allahu dž.š. To će naći ko pogleda biografiju Ibn Hibbana u Mizanu od Zehebija i Lisanul mizan.

 

Nakon toga je došla skupina hanbelijskih predvodnika za koje se pobrinuo Ibnul-Džewzi, pobivši njihove dokaze u svojoj knjizi Def'u šubehit-tešbih bi ekuffit-tenzih (Pobijanje kleveta antropomorfizma argumentima transcendentnosti/čistovjerja.(Uskoro prevedena i kod nas, ako Bog da; djelo koje svaki talibul-ilm mora posjedovati.)

 

Od njih (mudžesima) je i Kadi Ebu-Ja'la el-Hanbeli, koji je umro 458. po Hidžri. Njegova je knjiga Ibtalut-te'wil, i to je onaj što je kazao: „Pripišite mi šta hoćete, ali ja Mu pripisujem sve osim brade i spolnog organa“, ciljajući time Božije atribute, kao što to spominje hafiz Ebu-Bekr b. el-Arabi el-Maliki u svom djelu el Awasim minel-kawasim (2/283). Zatim je došao Ibn Kudame el-Makdesi el-Hanbeli (umro 620.), koji je napisao više knjiga iz te oblasti. Neke od njih su: Zemmut te'wil, Lem'atul-i'tikad (Bljesak vjerovanja; kakvog li paradoksa.) (u kojoj je pritvrdio Allahu glas i dr.), zatim knjiga el-Uluww, na osnovu koje je Zehebi napisao svoje istoimeno djelo. Djela Ibn Kudame su spomenuta kod Zehebija u njegovoj biografiji u Sijer e'alamin-nubela' (22/168), što je prisutno danas i štampano u više izdanja. Autoritet i velikan Ebu-Šame el-Makdesi u svojoj knjizi Zejlur rewdatejn na str. 139. veli: „Ali je njegov pristup akaidu po metodu sljedbenika njegovog mezheba! I neka je uzvišen Onaj koji mu nije osvijetlio taj put, unatoč njegovoj veličini u znanju...“ Sve ove stvari su bile prije Ibn Tejmijje.

 

 

 

Prethodno smo spomenuli da je Ibn Tejmijja preuzeo ideologiju ovih antropomorfista koji su bili prije njega, a zatim je sistematizovao, postavio joj temelje, sakupio taj antropomorfizam i dodjeljivanje Bogu ljudskih atributa, te sve to uredio i finalizirao! Da ne bismo duljili s tim, jer svakako ima dosta toga za reći, zadovoljit ćemo se navodeći citate samog Ibn Tejmijje iz njegovih knjiga koji dokazuju da je on bio pobornik antropomorfizma i tedžsima. Od najnevjerovatnijih stvari koje je ovaj čovjek izrekao su njegove riječi u knjizi mu Bejanu telbisil-džehmijje koja se još naziva Nakdu esasit takdis (Odgovor na knjigu imama ehlu-suneta, velikana Fahruddina er-Razija.) (1/109): 

 

A ako je tako, onda naziv mušebihe/antropomorfisti ne dolazi sa negativnom konotacijom, ne u Kur'anu, u Sunnetu, niti u riječima ijednog ashaba ili tabi'ina...“ A prije toga je rekao (str. 100/101.), prenoseći i potvrđujući: „Opisani ovim atributima može biti samo tijelo; te je Allah Uzvišeni tijelo, ne poput tijela“, a kaže na str. 101. sljedeće: „Ne stoji u Allahovoj knjizi, niti u Sunnetu Njegova poslanika, niti u riječima ijednog dobrog prethodnika ili imama u ummetu da On nije tijelo, niti da Njegovi atributi nisu supstance i akcidenti (a'rad). Prema tome, negiranje postulata koji su utvrđeni Zakonom, preko negiranja izraza koje nije negirao Zakon niti razum, predstavlja neznanje i zabludu.“ Od dokaza koje spominje Ibn Kajjim u svojoj knjizi Idžtima'ul-džujušil Islamijje (str. 109.)

(Navod je iz izdanja realizovanog od strane dr. 'Awada el-Mu'teka, dok je u izdanju Darul-kutubil-Islamijje ovaj navod na 55. strani, pa pogledajte radi provjere.)

 

su njegove riječi: „Spominje Abdur-Rezzak od Ma'mera, ovaj od Musejjiba, od Ebu-Hurejre da je rekao Poslanik s.a.w.s.: „Allah Uzvišeni se spušta na zemaljsko nebo, i On na svakom nebu ima stolac (U riječniku Teufika Muftića, u poglavlju k,r,s dolazi: kursijj: stolica, stolac, sjedalo, sjedište, mjesto, sredina/obraza/, ćurs; katedra, prijestolje, postolje, pjedestal; bok/kočije/,potparanjak, potporna greda; nosilac/hemzeta/, prijestonica, glavni grad, zagod, klozet, ležaj, ležište, znanost, nauka; vlast, moć, sfera zvijezda, pl. karasiyyu.) , pa kada se spusti na  zemaljsko nebo, sjedne na svoj stolac, a zatim kaže... pa kada dođe zora, digne se i sjedne na svoj stolac“!!

 

Pogledajte samo u ovaj otvoreni antropomorfizam i poređenje Allaha Uzvišenog sa stvorenjima i dodjeljivanje Mu njihovih svojstava! Direktno prije ovih riječi, Ibn Kajjim dokazuje: „U Musnedu imama Ahmeda, u predaji Ibn Abbasa r.a. navodi se priča o zauzimanju (šefa'atu), dugi hadis, seže do Poslanika s.a.w.s. (merfu'), a u njemu stoji: „...pa dođem svome Gospodaru Uzvišenom, i nađem Ga na Njegovom stocu ili ležaju (seririhi) kako sjedi .“

 

Podvlačimo: riječ „sjedi“ je dodao Ibn Kajjim iz svog džaka, a ista ne postoji u hadisu u Musnedu imama Ahmeda (To je priznao Albani u Muhtesrul-uluww str. 93. i urednik Idžtima'ul-džujušil-Islamijje u superkomentaru br. 11. str. 108. iste knjige (Idžtima'ul-džujuš/skup Islamskih vojski)! Bilo bi bolje da je Ibn Kajjim ovu knjigu nazvao skupom laži i apokrifa protiv sljedbenika istine, israilijatima i dangubama! U ovoj knjizi Ibn Kajjim spominje hadis: „Uvažite krave“, valjda pozivajući u hinduističku ideologiju!)

(1/282, 296)!!

 

To je samo jedan od Ibn Kajjimovih dodataka i krivotvorenja hadisa! Zehebi navodi u Uluwwu, pod brojem 77, tekst u kojem stoji da je Allah, nakon što je stvorio nebesa, „spustio se na Zemlju i poravnio je“, neka je uzvišen naš Gospodar od toga! Pojačava to riječima da isti prenosi i Buhari, ali ova predaja kod njega ne postoji! Ibn Kajjim spominje u svojoj knjizi Beda'iul-fewaid (Vjerovatno da je i ona negdje u redu za prevođenje kod vehabijskih satelita kod nas u Bosni! Djela ovog „imama“ uveliko se već prevode i itekako su popularna ne samo kod njegovih sljedbenika, nego čak kod nekih drugih izdavača koji su u njima vidjeli dobar komercijalni uspjeh!) (4/39) u stihovima preuzetim od Darekutnija, u kojim stoji da će Allah posjesti pored sebe našeg Poslanika s.a.w.s., neka je Allah visoko od toga!

 

Vehabije, kvazitradicionalisti, štampaju ove knjige u kojima stoje ovakve i slične riječi, distribuiraju ih, proturaju i šire, veličajući njihove autore, nazivajući ih imamima monoteizma i vjere!! Tako je od njihovih imama i predvodnika u ovom periodu Ibn Tejmijje, i on je njihov glavni imam i autoritet; zatim njegov učenik Ibn Kajjim el Džewzijje, Ibn Ebul-'Izz el-Hanefi (Pripisuje se greškom hanefijskom mezhebu, međutim radi se o hanbeliji, mudžesimu.) , Ibn Šejh el-Hazzamin, Ibn Abdul Hadi el-Hanbeli, Ibn Nasirud-din ed-Dimeški, autor knjige Er-Reddul wafir. 

 

 

 

Autoritet, fakih, šejh Ridwan el-'Adl Bibers eš-Šafi'i el-Misri (umro 1303.), u svojoj knjizi Rewdatul-muhtadžin li ma'rifeti kawa'idid-din, str. 384. kaže:

„Zatim nakon Ibn Tejmijje se pojavio Muhammed b. Abdul-Wehhab u dvanaestom vijeku, koji je krenuo Ibn Tejmijjinim stopama i samo je na to dodao još besmislenosti i gnusnosti, i on je predvodnik vehabijskog pokreta, Allah ih unakazio. Njega se odrekao njegov brat, šejh Sulejman b. Abdul-Wehhab, koji je bio ugledan alim. (On je napisao knjigu o pobijanju vehabizma i ona je štampana. Neki je zovu Fasul hitab min kitabillahi we hadisir-resul we kelamil-'ulema fi mezhebi Ibn Abdul-Wehhab (Decidan stav iz Allahove knjige, Poslaničkog hadisa, i riječi uleme o pravcu Ibn Abdul Wehhaba), dok je štampana pod nazivom Es-Sawaikul-ilahijje fir-reddi 'alel-wehabijje (Božanski gromovi u pobijanju vehabizma), i držimo da je drugo ime tačno.)

 

Žestoko mu je uzvraćao i negirao sve što ovaj radi i naređuje, i nije ga slijedio ni u čemu od njegovih novotarija...“ 

 

Muhammed b. Abdul-Wehhab je zabranjivao donošenje salavata na Poslanika, neka je na njega i na njegovu časnu porodicu najljepši i najplemenitiji salavat i selam. Mrzio je da to čuje i zabranjivao da se to čini noć uoči petka, kao i na minberima. Vrijeđao je one što to čine, žestoko ih kažnjavao, nekad čak i do smrti. Govorio je da je bludnica u javnoj kući manje grešna od onoga ko donosi salavat na Poslanika s minbera, obmanjujući svoje pristalice da je to sve u cilju očuvanja tewhida/monoteizma. Popalio je Delailul-hajrat i dr. iz knjiga salavata na Poslanika s.a.w.s. krijući se iza riječi: „To je novotarija/bid'at“, i čineći to „u ime“ tewhida.

 

Branio je svojim sljedbenicima da čitaju knige fikha, tefsira i hadisa, popalio je mnoge od njih, a dozvolio onome ko ga slijedi da tumači Kur'an po svom shvatanju, dok nije došlo do eskalacije barbarizma u kojem je svako tumačio Kur'an, čak i ako nije znao ništa od njega napamet. Jedan koji nije učio bi govorio drugom koji je učio: „Prouči mi nešto da ti protumačim“, pa kada bi to učinio, ovaj bi mu dao tumačenje po svom viđenju. Naredio im je da rade i sude prema onome kako razumiju, i to je učinio mimo znanstvenih knjiga i riječi uleme, a za mnoge stavove četoverice imama mezheba rekao da su bezvrijedni. 

 

 Od najgnusnijih kufrijata je to što je često vrijeđao Poslanika, neka je na njega i na njegovu porodicu salavat i selam, i to raznim izrazima, tvrdeći da mu je cilj očuvanje tewhida! Za Poslanika a.s. kaže da je kurir, ciljajući time da je on samo kao kakav nosač koji nosi pisma i knjige, i da je to vrhunac njegove misije, poput kurira kojeg zapovjednik pošalje po kakvom zadatku i ovaj to obavi. Njegove pristalice su to govorile u njegovom prisutstvu, a on je pokazivao da je timezadovoljan. Jedan je rekao: „Ovaj moj štap je bolji od Muhammeda, jer štap koristim da ubijem zmiju i slično tome, a Muhammed je umro, i nikakve koristi više nema od njega, nego je to kurir; bio i nestao!! Nema sumnje da je ovo hereza po koncenzusu. Također je govorio da je čitao priču o Hudejbiji, pa je u njoj našao toliko i toliko laži, te druge gnusne klevete.

 

Kazivanje o vehabizmu smo oduljili da bi se znalo da je ova grupacija danas prisutna u Egiptu, i da zagovara odbacivanje mezheba, i rad po Kur'anu i Sunnetu. Kada kažu po Kur'anu, cilj im je njihovo tumačenje Kur'ana, kako ga oni shvataju svojim bijednim umovima. Pod Sunnetom, pak, misle na onaj dio koji je shodan njihovim hirovima, kako to oni shvataju, dok ono što se prenosi i što ih direktno pobija, a ne mogu nikako protumačiti, obezvređuju i negiraju da je riječ Poslanika s.a.w.s.“ Ovdje završava citat onoga što smo htjeli navesti od riječi autoriteta, velikana i znalca šejha Ridwana el-'Adla Bibersa eš-Šafi'ijja el-Misrija, koji je umro 1303. godine po Hidžri. Odatle se mogu vidjeti neke osnovne ideje kojima je pozivao Muhammed b. Abdul-Wehhab iz Nedžda.

 

 A u knjizi Kešfuš-šubuhat (Otklanjanje sumnji), B. Abdul-Wehhab se obraća svojim sljedbenicima riječima: „Ako ti mušrik/mnogobožac kaže tako, ti njemu odgovori tako i tako..“, ciljajući pod mušrikom i mušricima muslimane koji su različiti od njih. Antropomorfizam i Božije poređenje sa stvorenjima, pak, vehabije su širile i propagirale u vidu mnogih knjiga s tematikom Božijih svojstava/atributa (sifat). Neke od tih knjiga su: Sunnet Abdullaha b. Ahmeda b. Hanbela i Er-Redd 'ala Bišr el-Murisi Osmana ed-Daremija, dok je njihova ulema napisala mnoge knjige u kojima su prenijeli ove oblasti iz knjiga Ibn Tejmijje, Ibn Kajjima i njima sličnih. Tu također spada i već spomenuta knjiga šejha Hammuda et-Tuwejdžirija Akidetu ehlil-iman fi khalki Ademe 'ala suretir-Rahman (Akidet vjernika da je Adem stvoren po liku Milostivog), koja je dobila pohvalne kritike u recenziji Bin Baza na prvim stranicama te knjige.

 

U posljednje vrijeme ova sekta je bila organizovanija i smjernija, te su uspjeli da preokrenu činjenice i da obmanu mase. To je zbog izuzetno jake finansijsko-materijalne potpore koju su imali u ovoj fazi, te zbog jadnog znanstvenog stanja njihovih protivnika od ehlus-sunneta wel-džem'ata.

 

 

Naslovnica spomenute knjige Hammuda et-Tuwejdžirija Akidet vjernika da je Adem stvoren po uzoru na Milostivog, u kojoj spominje ono što po njegovom mišljenju opravdava sam naziv knjige! Pored je jedna od stranica na kojoj to obilato dokazuje. Šejh Bin Baz je dao svoju pohvalu za ovu knjigu na njenim prvim stranicama!

 

 

 

 

Na njihovom čelu je Vijeće za istraživanje, fetve, da'wu i upućivanje s Bin Bazom na čelu

(Do njegove smrti 1999. nakon čega je na njegovu funkciju došao Abdul-aziz Ali Šejh.) , te Nasiruddin el Albani i njegovi sljedbenici. Oni zajedno predstavljaju jedno tijelo. Spomenuti su imali ogromne aktivnosti koje smo spomenuli i na koje smo ukazali u ovoj knjizi. To su svakako: potčinjavanje univerziteta iz kojih izlaze studenti koji nose njihovu ideologiju, distribucija selefijsko vehabijske literature, njeno prevođenje na druge jezike te druge poznate aktivnosti pobrojane u ovoj knjizi. Albani je jedan od agitatora i utemeljivača ideologije antropomorfizma i tešbiha, unatoč tome što se razišao sa Ibn Tejmijjom u nekim pitanjima koja smo spomenuli u knjizi El-Bišare wel-ithaf bima bejne Ibn Tejmijje wel-Albani fil-akideti minel-hilaf. On insistira na vjerovanju u izraz ﷲا ﻦﻳأ gdje je Allah, te svom snagom brani kontradiktorni (Hadis mudtarib, vratiti se literaturi terminologije hadisa radi upoznavanja sa kategorijama hadisa, hadis mudtarib je jedna od slabih kategorija, kategorički odbačen u argumentaciji i pitanjima vjerovanja.) hadis sluškinje, kao što je načinio taj predgovor koji odiše zrelom fazom antropomorfizma i tešbiha, skraćenom djelu el-Uluww, od Zehebija.