|
Pismo 96 (odgovor) 29. rebiu-l-evvel, 1330. godine po H.
Odbijanje opravdanja
Istinsko značenje imperativa je obaveznost. Um u imperativu ne shvata ništa drugo osim obaveznosti. Iz imperativa poželjnost (istihbab) jedino može biti shvaćena iz posebnog konteksta, međutim u ovom slučaju nema nikakvog konteksta iz kojeg bi bila shvaćena poželjnost. Šta više, ovdje nam govorna situacija, tojest kontekst potvrđuje želju istinskog značenja, sagledanu u obaveznosti. Zato dobro pogledaj u ove hadise i shvatit ćeš da je stvar onakva kako smo rekli. Dovoljne su ti Poslanikove riječi: “Zaista on i njegovi prijatelji uče Kur'an ali im to učenje ne prelazi dalje od grla, izlijeću iz vjere, kao što strijela izlijeće iz luka, a ne vraćaju se u nju kao što se strijela ne vraća u luk. Pa ubijajte ih oni su najgori ljudi” Te riječi: “Da je ubijen ne bi se u mome ummetu razišla u mišljenju ni dva čovjeka.” Zaista ovakve riječi i slične njima, bivaju izgovorene samo u situaciji kada se ubijanje čini obaveznim i kada se na to sa žestinom bodri. Ukoliko se obratiš hadisu u Ahmedovom Sunenu, vidjet ćeš da se imperativ da čovjek bude ubijen posebno kazuje Ebu Bekru, zatim posebno Omeru, pa kako i pored toga da bude riječ o vadžibu-kifai, tojest o kolektivnoj obavezi?! S tim da se u hadisima jasno ukazuje na činjenicu da se njih dvojica nisu suzdržala od toga da ga ubiju osim zato što im je bilo nelagodno ubiti ga u stanju dok je skrušeno obavljao namaz, ni zbog čega drugog. Dakle, nije im godilo ono što je godilo Poslaniku, s.a.v.a., i nisu dali prioritet njegovom imperativu da ga ubiju. Ovaj slučaj, kao što i sam vidiš, spada u primjere davanje prednosti vlastitom nahođenju nad pokoravanjem Poslanikovoj odredbi. Selam
- Š -
|