|
Pismo 91 (pitanje) 19. rebiu-l-evvel, 1330. godine po H.
1. Izgovor za ono što su učinili u Usaminoj vojsci 2. Nije prenijet hadis o proklinjanju onih koji nisu otišli u tu vojsku
1. Da, Resulullah ih je poticao da što prije krenu s Usaminom vojskom, i kao što si rekao naredio im je da budu što brži. Vršio je pritisak na njih, da je čak rekao Usami kada ga je postavio za zapovjednika: “Ujutru izvrši napad na žitelje Ubne.” Nedavši mu prilike do noći, govorio mu je: “Ubrzaj kretanje.” Dakle, od njega nije ništa tražio do li da bude brz. Međutim, Poslanik se odmah nakon toga razbolio, i to veoma teško, dotle da su se zabrinuli za njega. Nisu se u takvom stanju mogli rastati od njega. Zato su odugovlačili u Džurfi, čekajući da vide šta će biti s njim. To je zbog njihove prevelike brige za njim, i privrženosti njihovih srca. Nisu imali nikakve namjere s odugovlačenjem, osim iščekivanja jedne od dvije stvari. Ili njegovo ozdravljenje u čemu je radost njihovih očiju, ili imati čast učešća u njegovom opremanju, te sređivanja poslova za onoga ko im nakon njega bude zaštitnik. Tako da oni imaju opravdanje za oklijevanje, i za to nemaju grijeha. Međutim, negodovanje prije Poslanikove smrti zbog toga što je za vojskovođu postavio Usamu, iako su i čuli i vidjeli tu odredbu i riječima i djelom kako ga postavlja, to je samo zbog toga što je on bio mlad, pored srednjovječnih i starih ljudi. A u prirodi je srednjovječnih i starih ljudi da se sustežu spustiti glavu pred mladima, jednostavno im nije u prirodi da se povinuju naređenjima mlađih. Tako da njihovo negodovanje zbog postavljanja mladića za vojskovođu nije ništa novo, to iziskuje ljudska narav. To je čovjekova priroda. (Razmisli o tome) Što se tiče insistiranja da Usama bude smijenjen nakon Poslanikove smrti, neki učenjaci to opravdavaju na način da su oni mislili da će se Es-Sidik (Ebu Bekr) s njima složiti u tome da je zbog općeg dobra – po njihovom mišljenju – prioritet smijeniti Usamu. Tako kažu, međutim pošteno gledajući ja ne znam za opravdanje koje razum može prihvatiti u vezi njihovog navaljivanja da smijene Usamu, nakon Poslanikove ljutnje zbog njihovog negodovanja u vezi sa postavljanjem vojskovođe, i njegovog izlaska iz kuće zbog toga, uz groznicu, uvijene glave, umotan, te njegove kritike upućene ashabima sa minbera; što spada u poznati povijesni događaj, za koji su oni čuli, ali ipak je stiglo dotle. Nakon toga, osim Allaha Uzvišenog niko drugi ne zna smisao njihovog opravdanja. Što se tiče njihovog navaljivanja da se otkaže vojni pohod, i potenciranja kod Es-Sidika na tome, i pored toga što su vidjeli koliki mu je značaj pridavao Poslanik, i znali su za njegovu potpunu zaokupljenost da što brže krene, i uzastopnih odredbi da se to dogodi, pa to su učinili iz predostrožnosti za glavni grad islama, da ga mušrici iz okruženja ne bi napali pošto ga napuste snage i vojska se udalji od njeg. Jer se očito licemjerje pojavilo nakon Poslanikove smrti, jevrejima i kršćanima je porastao moral, neka beduinska plemena su se odmetnula, druga nisu htjela dati zekat, zato su ashabi započeli razgovor se Es-Sidikom o sprječavanju Usame da krene u pohod, što on nije privhatio, rekavši: “Tako mi Allaha, draže mi je da me ptica odnese od toga da učinim nešto vanredno prije ispunjenja Resulullahovog imperativa.” Ovo su prenijeli naši prijatelji od Es-Sidika, međutim drugi osim njega, su opravdani u pokušaju da se vojska ne šalje, jer nisu imali druge namjere osim iz predostrožnosti za islam. Što se tiče odsustvovanja Ebu Bekra, Omera i drugih iz vojske koju je predvodio Usama, to je bilo zbog učvršćivanja islamske vlasti, i potvrđivanja Muhammedove države, i očuvanja hilafeta, koji je jedini faktor očuvanja vjere i vjernika u ono vrijeme.
2. Ono što ste prenijeli od Šehristanija iz knjige El-Milel ve-n-Nihel, našli smo da je hadis mursel a ne musned. Halebi i Sejjid Dehlani u svojim Sirama kažu: “Da o tome uopće nije zabilježen hadis.” Ukoliko ti – Allah ti podario zdravlje – o tome prenosiš rivajet iz sunijskih izvora, ukaži mi na njega. Selam - S - |