9. rebiu-l-evvel, 1330. godine po H.

            Diskusija o izgovorima nesreće

Možda Poslanik, a.s., naredivši da mu donesu papir i tintu, nije namjeravao baš ništa napisati, možda ih je svojim govorom želio samo iskušati, i ništa više. Pa je Allah samo Omera El-Faruka uputio na to, i nikog drugog od ashaba. Zato je neophodno da se ovo protivljenje (Poslaniku) ubroji u slaganje sa njegovim Uzvišenim Gospodarem, što je bio jedan od njegovih kerameta.

Neke istaknute ličnosti daju ovakav odgovor, međutim, pošteno gledajući njegove riječi: “Nakon njih nećete nikada zalutati,” pobijaju takvu mogućnost, jer to je druga apodoza njegovog imperativa. Tako da je značenje njegovog govora sljedeće: ukoliko donesete papir i tintu i napišem vam tu uputu, nakon nje nikada nećete zalutati. Jasno je da obavještavanje o ovoj stvari, samo s namjerom iskušavanja, spada u očitu laž, od koje je nužno da govor vjerovjesnika bude čist. Osobito u situaciji kada je nedonošenje papira i tinte prioritetnije od donošenja. Mada je ovaj odgovor diskutabilan i sa drugih aspekata, što znači da je sigurno u pitanju nešto sasvim drugo. 

Također moguće je kazati da uopće nije pitanje odredbe i obavezivanja, pa da onaj koji odbija bude neposlušnik, već je riječ o konsultovanju. A oni su se konsultovali s njim u nekim pitanjima, osobito Omer, on je duboko u sebi znao da je uspješan u odabiru onog što je u interesu muslimana, imao je nadahnuće od Uzvišenog Allaha. On je s tim želio olakšati Vjerovjesniku, iz sažaljenja nije mogao dopustiti da se Poslanik namuči pišući uputu u stanju bolesti. On je vidio da je prioritet u tome da mu se ne donesu papir i tinta, šta više, možda se plašio da Vjerovjesnik napiše nešto što ljudi nisu u stanju izvršiti, pa da na taj način zasluže kaznu, jer tada bi te stvari bile već zapisane i određene i ne bi bilo moguće o njima služiti se idžtihadom.

Možda se plašio licemjera da kojim slučajem ne bi doveli u pitanje ispravnost tog pisma jer, napisano je pod utjecajem bolesti, što bi moglo dovesti do razdora. Zbog toga je rekao: “Dovoljna nam je Božija knjiga,” zato što je Allah rekao: U Knjizi Mi nismo ništa izostavili. (En'am, 38) Kao i: Danas sam usavršio vjeru vašu. (Maide, 3) Kao da je bio siguran da ummet neće zalutati, jer Allah im je usavršio vjeru i upotpunio im blagodat Svoju.

Ovo je njihov odgovor, takav kakav jeste, jer Poslanikove riječi: “Nećete zalutati,” daju do znanja da je riječ o odredbi i obavezivanju, jer bez najmanje sumnje stroga je obaveza kad god je to moguće, potruditi se u onome što ljude čini sigurnim od lutanja. To što su ga oni razočarali, i što im je naredio da ga napuste, drugi je dokaz o tome da je riječ o pitanju obavezivanja a ne konsultovanja.

Ukoliko kažeš da je riječ o strogoj obavezi i da je Vjerovjesnik ne bi ostavio samo zato što su mu se oni usprotivili, kao što to nije učinio prilikom protivljenja nevjernika.

Reći ćemo, da te riječi ukoliko su na svom mjestu, daju nam do znanja da njemu nije bila stroga dužnost napisati to pismo, a što se ne protivi činjenici da je njima, kada im je Poslanik to naredio, donošenje papira i tinte bila stroga dužnost, objasnivši im da im je korist toga sigurnost od lutanja i ostajanje na putu upućenih. Jer osnova u ovom pitanju je obaveznost onima kojima je naređeno a ne onome koji naređuje. Osobito jer korist se striktno svodi na onoga kome se naređuje. Ono o čemu se polemiše je stroga dužnost koja se odnosi na njih a ne na njega.

S tim da je moguće da i njemu bude stroga obaveza, koja je zatim prestala važiti jer ga oni nisu poslušali, i zbog toga što su rekli da bunca, jer nakon toga to što bi napisao ne bi imalo nikakvog efekta osim raskola, kako si ti protumačio.

Neki ljudi opravdavaju na način da Omer nije shvatio iz tog govora da će uputa biti povodom čuvanja svakog pojedinca iz ummeta od zablude, na način da baš nijedan čovjek nakon toga neće zalutati. Već da je iz njegovih riječi “nećete zalutati” razumio da se neće složiti u zabludi, svi zajedno, svaki pojedinac, i da nakon pisanja ove upute zalutalost neće moći da se proširi na svakog pojedinca, a on je znao, da se nikada neće dogoditi da se svi slože u zabludi. Zbog toga, nije vidio učinka od njegove upute, pretpostavivši, da je Poslanikova namjera bila, biti što više predostrožan, jer on je bio oličenje ogromne milosti. Zato mu se on suprotstavio tim suprotstavljanjem, temeljeći ga na činjenici da to pitanje nije stvar obavezivanja, već da je riječ o emociji i milosrđu.

Ovo je sve što su rekli iznoseći opravdanja na tu prenagljenost. Ko bude pažljivo pogledao ova opravdavanja, shvatit će da su daleko od ispravnog. Jer Poslanikove riječi “nećete zalutati,” daju do znanja da je riječ o pitanju obavezivanja, kao što smo rekli, a to što su ga razočarali je dokaz da su napustili svoju strogu obavezu. Zato je prioritetnije da se u odgovoru kaže: Zaista je ovaj događaj suprotan njihovoj praksi, poput slučajnih greški i rijetkih nepromišljenosti, čiji detaljni aspekt ispravnosti mi ne znamo, a Allah upućuje na put pravi.

Es-Selamu alejkum.

- S -