Abdikacija hazreti Hasana a.s.

 

 

Tokom posljednje godine hazreti Alijevog halifata, Muavija b. Ebi Sufjan, upravitelj sirijskom provincijom i glavni Alijev izazivač za položaj halife, uspio je pod svoju kontrolu dovesti veliki dio islamske države. Međutim, i pored ogromnog vojnog uspjeha Muavija se nije mogao proglasiti halifom muslimana sve dok je hazreti Ali bio živ. Sa Alijevim ubistvom ukazala mu se jedinstvena šansa da ostvari svoj životni cilj. Povoljna okolnost koja se sastojala od nemoći Medine, kao centra islama; neodlučnosti preživjelih Poslanikovih ashaba, prevrtljivosti vojnih snaga stacioniranih u Kufi te poznata Muavijina prepredenost, pružala mu je idealnu šansu da dovrši zadatak koji je pred sebe bio postavio nakon Usmanove smrti - a to je da zauzme halifat za sebe i svoju porodicu.   

 

    

 Hazreti Hasan, stariji sin hazreti Alija i Fatime bio je proglašen halifom u Kufi odmah nakon očeve smrti od strane četrdeset hiljada ljudi. Prema historijskim podacima, u Alijevoj vojsci u bici na Siffinu, koja se desila manje od tri godine prije njegove smrti, bilo je sedamdest Poslanikovih ashaba koji su učestvovali u bici na Bedru, sedam stotina njih koji su obnovili svoje prisege na vijernost Poslaniku s.a.v. pri potpisivanju Hudejbijskog ugovora, i još četiri stotine drugih muhadžira i ensarija. Mnogi od njih su još uvijek živjeli u Kufi sa hazreti Alijem kada se on spremao za finalni obračun sa Muavijom. Oni su morali učestvovati u hazreti Hasanovom izboru i morali su ga prihvatiti kao novog halifu, u drugom slučaju historijski izvori ne bi prešutjeli njihovo eventualno suprotstavljanje i otpor. Postoje dva glavna razloga zašto je hazreti Hasan bio opšte prihvaćen među ondašnjom muslimanskom populacijom. Prvi, u vrijeme smrti hazreti Alija gotovo svi vodeći i utjecajni muhadžiri su bili umrli.

 

Od šestorice članova šure koju je organizovao Umar (za izabiranje trećeg halife) samo je Sa'd b. Ebi Vakkas bio još živ; druge vodeće ličnosti zajednice su bile također mrtve. Među mlađim ljudima od utjecaja kao što su Abdullah, sin Abbasa, Abdullah, sin Zubejra, Muhammed, sin Talhe i Abdullah, sin Umara, niko se nije mogo uporediti sa hazreti Hasanom, starijim Poslanikovim unukom. Ashabi su se još uvijek sjećali žarke ljubavi i privrženosti koju je Poslanik ispoljavao prema svojim unucima: kako je prekinuo svoj govor i sišao sa mimbera da podigne Hasana koji se bio spotakao i pao na ulazu u džamiju, kako je dozvoljavo unucima da mu se penju na leđa za vrijeme dok je on bio u sedždi namaza. Postoje brojni detalji koji opisuju neuobičajenu dobrostivost s kojom se Poslanik s.a.v. islama odnosio prema svojoj dvojici unuka. Ovo ne bilježe samo šiijski izvori nego i brojni sunijski također. Hasan je, prema raspoloživim izvorima, bio i likom veoma sličan svom djedu Muhammedu s.a.v.  

 

Drugi razlog zašto je hazreti Hasan bio opšte prihvaćen kandidat za položaj halife bila je prirodna odvratnost muslimana Mekke i Medine prema mogućnosti da im Muavija, sin Ebu Sufjana i predstavnik Umejadskog klana, bude vladar. Ebu Sufjan je bio taj koji je stajao iza gotovo svih pohoda protiv islama. On i njegova djeca nisu priznali Muhammedovo poslanstvo sve do pada same Mekke, kada su bili fizički savladani, zbog čega se znalo da je njihov islam bio zbog računa a ne zbog vjerovanja. Što se tiče stanovnika Iraka, stariji sin hazreti Alija bio je jedini logičan izbor, mada svi njegovi podržavaoci nisu bili motivisani istim osjećanjima niti bili privrženi istom cilju. Za veliki broj njih Hasanov dolazak na vlast značio je nastavak  hazreti Alijeve politike protivljenje sirijskoj hegemoniji i podrške nezavisnosti Iraka. Za nekolicinu drugih Hasan je po čisto vjerskim kriterijima bio jedina osoba vrijedna predvođenja zajednice. Bilo da se radilo o političkim bilo o vjerskim motivima ne može se poreći činjenica da su Iračani izabrali hazreti Hasana zato što je on bio Poslanikov unuk preko hazreti Fatime i Alija.

 

Poslije ceremonije uzimanja prisege hazreti Hasan je održao dirljiv govor u kojem je pomenuo vrline Poslanikove porodice (Ehlulbejta), oca Alija b. Ebi Taliba i svoj posebni odnos koji je imao s Poslanikom s.a.v. Četrdeset hiljada ljudi je dalo svoju prisegu na vijernost kojom su se obavezali da će se boriti protiv onih koji se bore protiv Hasana i biti u miru s onima koji su s njim u miru.

 

Proglašenje hazreti Hasana halifom od strane Iračana te jednoglasno odobrenje tog izbora i nedostatak protesta od strane stanovnika Hidžaza, Jemena i Perzije ozbiljno je zabrinulo Muaviju koji je u proteklih pet godina od Usmanovog ubistva radio na zauzimanju položaja halife, i koji je sada, s Alijevom smrću, vidio svoju zlatnu šansu da ostvari svoj san. Odmah se dao u akciju. Prije svega, kada je do njega došla vijest o Hasanovom izboru, odlučno je odbio da ga prizna. Zatim, poslao je svoje agente i špijune da rade na podizanju naroda protiv novog halife. Takvi agenti su već bili aktivni  u Jemenu, Perziji i Hidžazu, provincijama koje su još djelomično bile pod hazreti Alijevom kontrolom u trenutku njegovog ubistva. Čak i u samom Iraku, pa čak i u Kufi, gdje je hazreti Ali imao opsolutnu vlast, Muavija je imao svoje agente i špijune. Sada im je dao naredbu da svoje aktivnosti protiv hazreti Hasana pojačaju. Napokon, počeo je ubrzane pripreme za rat pozivajući sve komandante svojih snaga u Siriji, Palestini i Džordanu da mu se pridruže. Nedugo zatim, sa vojskom koja je brojala šezdest hiljada vojnika krenuo je na Irak. Kada je vijest o pokretu neprijatelja stigla do hazreti Hasana, prinudila ga je da počne sa pripemama za rat i spriječila ga da izvrši reorganizaciju državnih institucija i da se dovoljno učvrsti na vlasti.

 

Ovo Muavijino brzog djelovanje imalo je dvojaku namjenu: prvo, ovakvom demonstracijom oružane sile nadao se da će hazreti Hasana prinuditi na nagodbu, i drugo, ako bi nagodba propala ili ne bi išli njemu na ruku, mogao je napasti Iračane prije nego budu potpuno spremni za rat. Ovo prvo je bio razlog zašto se Muavija ka Iraku namjerno sporo kretao, šaljući Hasanu pisma jedno za drugim tražeći od njega da ne pruža otpor i da pristane na nagodbu. Ako bi hazreti Hasan bio poražen na ratnom polju, to bi Muaviji dalo moć i autoritet; ali ako bi Hasan abdicirao to bi Muaviji dalo legalnost i također ozakonilo njegov autoritet. Muavija je pokušavao upravo to i da ostvari.

 

Zanimljivo je čitati dopisku između Hasana i Muavije, koja se odvijala u ovom periodu i koja se doticala starog pitanja hilafeta. U jednom svom dugom pismu Muaviji, hazreti Hasan je zasnivao svoje pravo na halifat na činjenici da autoritet halife potiče iz autoriteta Božijeg Poslanika s.a.v., koji je bio najbolji i najvrliji čovjek na zemlji, preko kojeg su Arapi pronašli svjetlo nakon što su bili u dubokoj tami; preko kojeg su zadobili ugled nakon što su bili poniženi; da je Hasan bio najbliži Poslaniku s.a.v. po krvi i srodstvu. Onda je hazreti Hasan koristio očev argumenat koji je on upotrijebio protiv Ebu Bekra nakon Poslanikove smrti, a to je: ako Kurejši mogu tvrditi da više zaslužuju vođstvo nad muslimanima jer je Poslanik s.a.v. o njih poticao, onda članovi Poslanikove porodice, koji su bili bliži Poslaniku s.a.v. u svakom smislu, imaju najviše prava u predvođenju zajednice.

 

U zadnjem dijelu pisma hazreti Hasan je pisao:

''Doživjeli smo pravi šok kada smo vidjeli da su ljudi oduzeli naše pravo, mada se radilo o osobama sa zaslugama i vrlinama, koje su bile prvaci u prihvaćanju islama. Ali kakav je to šok bio, o Muavija, da vidimo tebe kako pokušavaš zauzeti mjesto koje ti ne pripada. Nemaš niti jednu prednost u vjeri, niti ijednu zaslugu u islamu. Naprotiv, ti si sin vođe protivnika islama i najvećeg Poslanikovog neprijatelja među Kurješima ... zato ne budi uporan u laži i podaj mi svoju prisegu na vijernost onako kako je to ostali narod učinio, jer zasigurno si svjestan da sam ja zaslužniji za položaj halife u Allahovim očima i očima svih poštenih ljudi. Boj se Boga, uzdrži se od pobune i proljevanja krvi muslimana, jer, tako mi Allaha, nema ti nikakva dobra ako sretneš Gospodara svoga sa rukama umrljanih krvlju muslimana.''

 

Muavijin odgovor je čak interesantniji naročito zbog toga jer je koristio iste argumente koje je Umar b. Hatab koristio protiv hazreti Alija. Muavija piše:

''Tačno je sve što si rekao o Poslanikovim vrlinama i prednostima, jer on je bio najbolja i najizvrsnija osoba među svim ljudima prije i poslije njega, među starijim i mladim. Zaista Allah je izabrao Muhammeda za Svoju misiju i preko njega stiglo nam je upustvo, spas od uništenja i svijetlo u tmini.

''Pomenuo si Poslanikovu smrt i sukob koji se desio među muslimanima u ono vrijeme. Pri tome si jasno okrivio Ebu Bekra, Umara i Ebu 'Ubejdu, i one vrle ljude među ensarijama i muhadžirima. Mrzim to optuživanje osoba čiji su postupci, po nama i ostalom svijetu, izvan svakog prigovora i primjedbe.

''Kada se zajednica nije složila oko vođstva poslije Poslanikove smrti, nije bila nesvjesna izvrsnosti tvoje porodice, vaših zasluga i vaše bliske rodbinske veze sa Poslanikom (s.a.v.). Zajednica također nije bila nesvjesna vašeg uzdignutog mjesta u islamu i vaše veličine u njemu. Ali zajednica je uvidjela da će ova stvar [halifat] biti bolje održavana ako se stavi među Kurejše [a ne da se zadrži samo u vašoj porodici] i zato je izabrala Ebu Bekra. Ovako je narod mislio šta je bilo najbolje za opšti interes zajednice. Tražiš od mene da ti se pokorim i da riješimo problem mirnim putem, ali situaicija između tebe i mene danas ista je kao ona između tebe [tvoje porodice] i Ebu Bekra poslije Poslanikove smrti. Ako bi bio uvjeren da bi ti bolje od mene kontrolisao pokorene narode, da bi bio u stanju bolje od mene zaštititi državu, da bi bio sposobniji od mene u održavanju unutrašnjeg reda i nadmudrivanju neprijatelja, onda bih uradio ono što tražiš od mene. Ali ja imam duži period u vladanju i upravljanju državom od tebe, više iskustva i bolju taktiku, i stariji sam od tebe. Bilo bi bolje da ne budeš uporan u svojim zahtijevima; nego, ako bi mi se sada pokorio halifat bi bio u tvojim rukama poslije mene.''   

                                

Muavijino pismo je značajno po tome što daje jasnu ideju o smijeru kojem se zajednica muslimana odlučila otvoreno uputiti. Muavijini argumenti za polaganje prava na halifat odslikavaju one smijernice i principe pomoću kojih je pitanje halifata bilo odlučeno u slučaju prve trojice halifa, i on je tvrdio da se isti odlučujići obziri moraju uzimati sada kao i u budućnosti. Po njemu interes države i ovosvjetski aspekti života zajednice moraju se uzeti u obzir kada se bira vođstvo zajednice. Muavija nije osporavao Hasanu izuzetnost usljed njegovog srodstva s Poslanikom s.a.v. i njegovu superiornost u islamu, ali je tvrdio da to nije kriterij po kojem se izabire vođa zajednice. Lična moć i snaga, sposobnost vođenja politike i administracije, planiranje širenja države, sposobnost organizovanja odbrane i uspješno vladanje podređenim, po Muavijinim argumentima, bile su kvalifikacije za vođstvo zajednice muslimana. Muavija je na ovaj način jasno i otvoreno iznio ono što se do sada bilo prećutno podrazumijevali a to je – separacija političkih i vjerskih principa, koja će od tada biti zastalno utvrđena. Tako, tokom vremena, većina muslimana je vjersko vođstvo vidjela u ulemi, čuvarima vjere i eksponentima Kur'ana i Sunneta, dok je u isto vrijeme poslušnost državnom autoritetu smatrala obaveznim. Oni će postati poznati pod nazivom 'Sunije'. U drugu ruku, manjina muslimana nije mogla zadovoljiti svoje vjerske aspiracije osim preko slijeđenja karizmatskih vođa [imama] iz Poslanikove porodice, Ehlulbejta, kao jedine prave eksponente Kur'ana i Sunneta. Ova grupa će biti poznata pod imenom 'Šija'.

 

Prije nego pređemo na rekonstrukciju događaja koji su prethodili hazreti Hasanovoj abdikaciji potrebno je pomenuti da rani historičari daju različite opise sukoba između hazreti Hasana i Muavije. U rekonstrukcija događaja koristićemo više raznih i međusobno neovisnih izvora. Na taj način želimo doći do odgovora na glavno pitanje vezano za hazreti Hasanovu abdikaciju a to je: da li je on obdicirao dobrovoljno ili je bio na to prisiljen ondašnjim stanjem zajednice.

Tabarija ovaj događaj prenosi u dvije neovisne verzije od Zuhrija i Avane. Zuhrijeva verzija podržava Muaviju i nastoji prikazati hazreti Hasana u negativnom svjetlu. On, također, prelazi preko onih detalja koji bi mogli oslabiti položaj osnivača umejadskog halifata.

Ovo je i razumljivo jer je Zuhri bio usko povezan sa umejadskim dvorom i pisao je pod nadzorom Muavijinih nasljednika. Njegova verzija predstavlja nejasan izoliran izvještaj koji nisu zabilježeli drugi historijski autoriteti. Suprotno tome, Avanina verzija izgleda više uravnoteženo pri opisivanju okolnosti pod kojima je hazreti Hasan Abdicirao. Za razliku od Zuhrijeve verzije, Avanina ima veću historijsku vrijednost po tome što se uveliko slaže sa opisima ovog događaja od strane drugih historijskih autoriteta kao što su Jakubi i Dinavari.

 

Na kraju prvog dijela naveli smo činjenicu da postoje dvije međusobno oprečne verzije događaja vezanih za našu temu. Prva verzija koja prikazuje Poslanikovog unuka u negativnom svjetlu, naširoko propagirana tokom dugogodišnje vladavine Umejada, potiče od historičara Zuhrija koji je bio usko vezan za umejadski dvor. Druga verzija, mada manje poznata i popularna, potiče od većine historičara koji su pisali o događajima tog vremena kao što su Jakubi i Dinavari. U ovom broju analizirat ćemo prvo Zuhrijevu verziju, a potom i verzije drugih autoriteta u području islamske historije.

 

Zuhrijeva verzija

 

Prema Zuhriju, hazreti Hasan je od samog početka bio naklonjen da pod najpovoljnijim uslovima koje je za sebe mogao osigurati, preda halifat Muaviji. Hazreti Ali je prije svoje smrti postavio Kajsa b. Sa'da, svog vjernog i pouzdanog saradnika, za komandanta armije koja je brojala četrdeset hiljada boraca i koja je bila podignuta za finalni obračun sa Muavijom. Kajs je bio veliki Muavijin neprijatelj koji se bio zakleo da neće uvući sablju u korice sve dok ne bude ubio Muaviju ili sam bio ubijen. Hazreti Hasan je znao da se Kajs neće nikad složiti sa njegovom abdikacijom u Muavijinu korist te ga je zbog toga smijenio i na njegovo mjesto postavio 'Abdullaha b. el-Abbasa. Kufljani su već bili sumnjali u hazreti Hasanove namjere, jer je za vrijeme davanja prisege na vjernost odbio da se obaveže da će se boriti protiv Muavije po svaku cijenu. Uskoro im je postalo jasno da hazreti Hasan nije bio prava osoba koja će ih voditi protiv Sirijaca, te su iz dana u dan postajali sve neposlušniji. Uskoro je hazreti Hasan i iskusio njihovo skriveno neprijateljstvo kada ga je jedan od njih napao i ranio kopljem. Zuhri nije naveo ni mjesto ni vrijeme ovog napada, što je rezultiralo da njegov prikaz događaja bude još nejasniji.

 

Nakon napada hazreti Hasan je na brzinu napisao pismo Muaviji u kojem ga obaviještava da bi se odrekao hilafeta u njegovu korist pod uslovom da dobije određenu količinu novca. U trenutku kada je hazreti Hasan poslao svog kurira sa pismom, Muavija u istom trenutku šalje svog kurira sa praznim listom papira i porukom da ako Hasan pristane da abdicira može napisati sve što želi da dobije zauzvrat. Pisma su se mimoišla. Kada je Muavija dobio pismo jako se obradovao što hazreti Hasan ne traži mnogo da bi se odrekao halifata. Odmah mu je napisao da prihvata njegov uslov. Kada je hazreti Hasan čuo šta mu Muavija nudi, na poslanom papiru dodao je još nekoliko novčanih zahtijeva. Poslije, kada je nakon predaje vlasti sreo Muaviju zahtijevao je da mu ovaj ispuni i one dodatne uslove, što je Muavija sada to odbio. U tom trenutku, po Zuhriju, hazreti Hasan je izrazio kajanje što se žurio u pisanju Muaviji, jer da je bio malo čekao mogao je izvući više koristi za sebe!  

 

Zuhri također piše da, čim je primijetio da hazreti Hasan vrši pregovore sa Muavijom, i Abdullah b. el-Abbas, glavno-komandujući njegove vojske, počeo je da s njim tajno pregovara želeći da dezertira i pređe na njegovu stranu. Muavija je odmah prihvatio njegove uslove i Abdullah pod plaštom noći prelazi u logor Sirijaca. Vojnici ponovo postavljaju Kajsa kao svog komandanta pod uslovom da se bore sve dok se svim prijateljima hazreti Alija ne garantuje bezbijednost života i imovine. Kajs je lahko zadobio Muavijino obećanje o ispunjenju ovih uslova, jer ovome u tom trenutku nije nimalo išlo na ruku da se bori sa jakom armijom Iračana. Muavija je čak pokušao da potkupi i Kajsa ali mu to nije pošlo za rukom.

Zuhrijevo nastojanje da prikaže događaje na način koji će zadovoljiti njegove umejadske patrone samo je još više pomutilo njihovu sliku. Njegov prikaz, kojim se jasno želi prikazati Hasanov minimalni otpor, očigledno je imao za cilj legalizovati Muavijin dolazak na vlast što nije bio ni izbor, ni postavljanje od prethodnog halife a ni šura. Međutim, događaji koji su prethodili hazreti Hasanovoj abdikaciji nisu bili tako prosti kako ih Zuhri opisuje.

 

Njihov opis od strane, na primjer, Avane, što je zabilježio Tabari, i drugih historičara u priličnoj su suprotnosti sa Zuhrijevom slikom. Prema Avani, za vrijeme hazreti Alijevog života Kajs nije ima komandu nad cijelom Alijevom armijom, nego samo nad predhodnicom od 12000 ljudi. Na vijest da je Muavija krenuo na Irak, hazreti Hasan ga šalje na čelu te prethodnice da zaustavi Muaviju dok mu se on kasnije ne pridruži sa ostatkom vojske. Prema historičarima Jakubiju, Ebul Feredžu i Ibn Ebil Hadidu, hazreti Hasan je predhodnicu od 12000 ljudi poslao pod komandom Ubejdullaha b. el-Abbasa, a Kajsa b. Sa'd zadužio kao njegovog savjetnika. Razlog zašto hazreti Hasan nije odmah krenuo bili su problemi s kojim se susretao pri mobilizaciji vojske. Kada je pozvao Kufljane u ovaj pohod odziv je bio minimalan. Tek nakon što se 'Adi b. Hatim, stari i odani Alijev sljedbenik i vođa plemena Tajj, obratio Iračanima pozivajući ih da se odazovu ''svom imamu, sinu Poslanikove kćerke'', vojsci se priključio veći broj ljudi.  

 

Uskoro je hazreti Hasan napustio Kufu sa glavnicom vojske, stigao do grada Medaina i ulogorio se na njegovoj periferiji. Kajs je sa prethodnicom već bio stigao do Maskina i zauzeo položaj nasuprot Muavijine armije. Sirijski upravnik je pokušao potkupiti Kajsa nudeći mu milion dirhama da pređe na njegovu stranu. Kajs je to odbio i sa prezirom rekao, ''Ne želim ti dopustiti da me prevariš u vjeri!'' Sličnu ponudu Muavija je uputio Ubejdullahu b.el-Abbasu koju je ovaj prihvatio i sa 8000 vojnika prešao na sirijsku stranu. Tako je Kajs ostao samo sa 4000 vojnika da čeka hazreti Hasana i glavnicu vojske.

 

Međutim, dok je prethodnica čekala Hasanov dolazak u Maskinu, za njega su se javili ozbiljni problemi u Madainu. Neki od pripadnika njegove armije su se bili pobunili, opljačkali njegov šator i njega fizički napali. Ova pobuna je  u historijskim izvorima opisana u pet rezličitih verzija. Prema Avani, neko je iznenada proširio vijest da je Kajs bio poražen i ubijen i da se treba spašavati živa glava. Hasanov šator je onda napadnut i opljačkan. Ako je ova verzija tačna onda je širenje glasine bilo dobro osmišljeno djelo Muavijinih špijuna koji su bez sumnje djelovali u Iračkoj vojsci. Po drugoj verziji, koju je dao Jakubi, čim se hazreti Hasan ulogorio kod Madaina Muavija je poslao nekoliko svojih ljudi da nasamo s njim pregovaraju. Kada su ovi napuštali logor proširili su glasinu da je hazreti Hasan pristao da preda moć Muaviji nakon čega su se vojnici pobunili i napali njegov šator. Jakubi također piše da je Muavija poslao ljude da među Kajsovom vojskom prošire glasinu da je hazreti Hasan predao halifat Muaviji i u isto vrijeme šalje nekoliko osoba u hazreti Hasanov logor da prošire vijest da je Kajs prešao na Muavijinu stranu. U ovom slučaju, kao i u prethodnom, pobunu su uzrokovale Muavijine mahinacije.

 

Treću verziju daje Dinavari. Po njemu je hazreti Hasan napustio Kufu i uputio se ka Madainu, i kada je stigao blizu odredišta primijetio je da neki dijelovi negove vojske pokazuju znake nestabilnosti, neodlučnosti i nevoljnosti za rat. Kada su se ulogorili obratio se trupama riječima: ''“Ljudi, prijatelj sam svakom muslimanu i ne osjećam neprijateljstvo ni protiv ijednog od vas. Na stvari vezane za vas gledam potpuno jednako kao na svoje lične stvari. Imam nešto u planu  - nemojte mi se suprotstavljati. Izmirenje, koje se ne sviđa nekima od vas bolje je [u ovom trenutku] od raskola, koji neki od vas zagovaraju. Ovo je istina, naročito sada kada vidim da neki od vas nisu za rat i žele izbjeći borbu. I pored toga ne smatram mudrim da vam nametnem nešto što ne želite prihvatiti.''

 

Kada su vojnici čuli ovo počeli su se između gledati pogledima punim sumnje. Oni među njima sa haridžijskim tendencijama počeli su da viču,  ''Evo ga! Postao je nevjernik (kafir) kao otac mu!'' Onda su skočili i fizički ga napali. U pomoć su mu pritekli pripadnici plemena Rabia i Hamadan koji su odgurali napadače i odvojili ih od njega.

Po četvrtoj verziji koju daje historičar Mada'ini, hazreti Hasan je bio napadnut, ranjen i opljačkan od strane vlastitih ljudi dok se kretao prema gradu Madainu. Muavija je čuo za tu vijest i proširio je naširoko. Tako je i Kajsova grupa bila o tome obaviještena nakon čega je uslijedila masovna dezertacija na Muavijinu stranu. Kada je hazreti Hasan o tome saznao obratio se glavnici armiji i sa žalošću ih obavijestio da se pohod obustavlja i da želi da abdicira. Prije nego pređemo na petu verziju, potrebno je ovdje usput napomenuti da prema sve četiri navedene verzije, hazreti Hasan nije abdicirao dobrovoljno već je bio na to prisiljen okolnostima u kojima se našao.     

         

Prema petoj verziji, koju daju Ibn A'tham i Ebul Faradž, kada je hazreti Hasan stigao do Madaina iznenada je zaustavio armiju i najavio da želi da abdicira. Govor koji je održao gotovo je identičan onome koji je naveo Dinavari. Kada su ga čuli, neki njegovi vojnici su ga napali i opljačkali. Ova verzija, za razliku od prethodne četiri, ne otkriva ono što ga je navelo da u tom trenutku i mjestu održi govor, što doprinosi njenoj nejasnoći. Također, u njoj se javlja nekoliko kontradikcija i nejasnoća. Na primjer, neko može upitati, zašto je hazreti Hasan pozivao ljude u džihad i u svojim govorima potsticao ih da se bore protiv Muavije, kako to i sam Ebul Faradž bilježi?

 

Zar je on prešao čitav put od Kufe do Madaina, nakon što je podigao i opremio armiju za rat, da bi samo tek tako promijenio mišljenje i poželio da sklopi mir? Zbog toga se treba prihvatiti jedna od prve četiri verzije, od kojih je Dinavarijeva najvjerovatnija: hazreti Hasanov govor i najava da abdicira bili su izazvani izdajničkim odnosom Iračana i uspješnim subverzivnim djelatnostima Muavije.

Nakon takvog tretmana od strane vlastite vojske, za hazreti Hasana je bilo nemoguće da ostane u logoru. U pratnji bliskih prijatelja i odanih sljedbenika na konju se uputio ka utvrdi u kojoj je živio njegov upravnik tom provincijom. Međutim, prije nego je tamo stigao napao ga je zadrti haridžija, Džarrah b. Sinan el-Asadi i ranio nožem u nogu. Rana je bila toliko ozbiljna da su ga ostatak puta morali nositi na nosilima. Vijest o njegovom ranjavanju Muavija je širio na široko i na dugo. Ovo je još više poljuljalo odlučnost Iračana koji su sada masovno napuštali vojsku i bježali kućama. Kada je Kajs poslao hazreti Hasanu pismo u kojem ga je obavijestio o dezertiranju, pozvao je iračke vođe i uglednike i obratio im se ovim riječima: '' ... Šta bih trebao uraditi s vašim ljudima koji su u mojoj vojsci?

 

Evo pisma od Kajsa b. Sa'da u kojem mi piše da čak i vaši uglednici prelaze na Muavijinu stranu.

"Bogami, vaše ponašanje je odvratno, nečuveno! Vi ste bili isti oni koji ste prisilili mog oca da pregovara na Sifinu da bi ste se nakon završetka pregovora okrenuli protiv njega. Kada vas je ponovo pozvao da se borite protiv Muavije pokazali ste nevoljkost i odvratnost prema tome. Poslije očeve smrti sami ste došli i položili mi zakletvu na vjernost. Prihvatio sam je i pošao s vama da se borimo protiv Muavije, a Allah najbolje zna koliko sam bio ozbiljan u svojoj namjeri da se borim. Ali vi ste se sada počeli ponašati kao i prije [s mojim ocem]. O narode Iraka, sa vaše strane će za mene biti dovoljno da me ne klevetate u vezi moje vjere, jer ovu stvar (hilafet) predajem Muaviji.”

 

Ako se ovaj govor hazreti Hasana prihvati kao istinit, čitava situacija i okolnosti koje su ga primorale da abdicira biće u potpunosti objašnjeni. Njegova izjava jasno ukazuje da je od samog početka sumnjao u iskrenost Iračana. On ih je smatrao naglim ljudima čije su riječi bile pune emocija, ali kada se trebalo pokazati u praksi i teškoćama gotovo bi redovno zakazali. Izvori ovu činjenicu ne spominju direktno vezano za Hasanovu abdikaciju, nego za hazreti Husejnov odziv na pozive Kufljana. Svi oni koji su ga odvraćali od odlaska u Irak jasno su mu davali do znanja da je taj narod u kritičnim momentima ostavio na cjedilu njegovog oca i brata. 

Poslije održanog govora pred iračkim vođama, hazreti Hasan je odmah poslao poruku Muaviji u kojoj ga je obavijestio da želi da abdicira.

U svakom slučaju poziv na poseban i jasan društveni život bio je upućen jedino od strane poslanika a bio je, kako Kur’an jasno kaže, uobličen religijom, što će se potvrditi kroz historiju.

 

U prošlom dijelu pokazali smo da hazreti Hasan nije bio naklonjen prepuštanju halifata Muaviji, sinu Ebu Sufjana. Nasuprot tome, iz njegovih riječi i postupaka dā se jasno vidjeti da je bio odlučan da se bori protiv njega istom žestinom kojom se borio njegov otac, hazreti Ali b. Ebi Talib. Međutim, vidjeli smo da je bio prinuđen da abdicira izdajničkim odnosom Iračana i uspješnim subverzivnim djelatnostima Muavije. U ovom dijelu pozabavićemo se samim uslovima pod kojima je hazreti Hasan predao vlast.

Ovi uslovi, navedeni i opisani u različitim izvorima, ne samo da se razlikuju po sadržaju nego su uveliko nejasni i zbrkani. Jakubi i Mas'udi ih uopšte i ne pominju. Tabari navodi tri uslova direktno i jedan indirektno. Prva tri uslova su bila sljedeća:

 

Prvi, Hasan će uzeti pet miliona dirhema koji su se u to vrijeme nalazili u državnoj kasi Kufe.

Drugi, Hasanu će biti dozvoljeno da prima godišnje prihode [od taksi] iz Perzijske oblasti Darabdžir.  

Treći, hazreti Ali neće biti vrijeđan niti psovan, što je bila praksa Muavije i svih njegovih namjesnika i upravnika, koju je on uveo na početku hazreti Alijevog halifata – u Hasanovom prisustvu, u najmanju ruku. 

 

Uslov da će Hasan uzeti pet miliona dirhema iz državne blagajne ne može biti istinit iz dva razloga. Prvi, zato što je hazreti Hasan bio jedini vladar i halifa u Kufi te je državna blagajna već bila u njegovim rukama. Drugi, u izvorima historije islama stoji da je hazreti Ali praznio državnu blagajnu strogo svake sedmice, distribuirajući sve što je u njoj bilo onima koji su imali pravo da prime novac. Zato je nemoguće zamisliti da se za samo nekoliko mjeseci od Hasanovog dolaska na vlast u državnoj blagajni akumuliralo čak pet miliona dirhema, naročito kada se uzmu u obzir veliki izdaci koje su iziskivale pripreme za rat te neorganizovanost i rasulo u administraciji nakon smrti hazreti Alija, što je rezultiralo da takse ne budu sakupljane. Zanimljivo je primijetiti da Tabari tek dalje u tekstu, nakon opisa okrutnosti Busra b. Ebi Ertata za vrijeme njegove uprave Basrom, pominje i četvrti uslov hazreti Hasanove predaje vlasti. U njemu stoji: ''Hasan je potpisao mir sa Muavijom pod uslovom da će svim prijateljima i sljedbenicima Alija b. Ebi Taliba biti data amnestija i osigurana bezbijednost.'' Kako ćemo kasnije vidjeti, ovaj uslov bilježe i drugi izvori.

 

Dinavari u svom prikazu abdikacije navodi sljedeće uslove:

"Prvi, niko od žitelja Iraka neće biti ponižavan i svakome od njih biće osiguran mir i bezbijednost, bez obzira na djela ili prekršaje za koje bi mogli biti optuženi.

Drugi, Hasanu će biti dozvoljeno da prima godišnje prihode [od taksi] iz Perzijske oblasti Ahvāz ( umjesto Darabdžir, po Tabariju).

Treći, Hašimije (potomci Abbasa b. Abul Muttaliba i Alija b. Ebi Taliba) će imati prednost pri određivanju visine plata i stipendija nad pripadnicima plemena Benu Šemsa (Umejada).

Ibn 'Abdul Berr i Ibn el-Esīr, dva primjerna pisca o životima i djelima Poslanikovih ashaba, kao i neki drugi pisci, prenose još dva uslova:

Prvi, nikome od stanovnika Medine, Hidžaza i Iraka neće biti oduzeto ništa od imovine koju je bio posjedovao za vrijeme hazreti Alijevog hilafeta.

Drugi, halifet će poslije Muavije preći u hazreti Hasanove ruke.

Ebul Feredž, kao i još neki, izgleda da nisu bili zainteresovani da zabilježe uslove u detalje. Prema njemu, Muavija je poslao Hasanu dvojicu pregovarača da s njim utanače detalje oko predaje vlasti. U ime Muavije, ''složili su se sa uslovima koje je postavio Hasan i sa kojim se i Muavija bio složio [a to su bili ovi]: da niko od Alijevih šija neće biti proganjan, da Alijevo ime neće biti pominjano osim po dobru, i druge stvari koje je Hasan želio.''

 

Međutim, najdetaljniji prikaz uslova dao je Ibn A'tham, koji mora da se koristio spisima historičara Madā'īnija; jer Ibn Ebil Hadid navodi iste uslove uz pominjanje Madā'īnija kao izvora za njih. Prema Ibn A'thamu, poslije ranjavanja i govora pred  uglednicima Iraka, u kojem ih je obavijestio da želi abdicirati (Muslimanski život br. 50), hazreti Hasan šalje svog izaslanika Muaviji da ga obavijesti o spremnosti da mu preda vlast i da s Muavijom u njegovo ime  razgovara o uslovima ove predaje. Jedini uslov koji je hazreti Hasan rekao izaslaniku da traži bila je generalna amnestija (amnestija = proglas vladara ili vlasti da neće progoniti osobe optužene za neko nedjelo) za narod Iraka. Izaslanik se susreo sa Muavijom i rekao mu da je ovlašten da s njim dogovori uslove Hasanove predaje vlasti. Kada ih je Muavija zatražio napismeno, ovaj je napisao sljedeće uslove:

 

Prvi, da će poslije Muavijine smrti hilafet biti vraćen Hasanu.

Drugi, da će Hasan godišnje primati pet miliona dirhema iz državne takse.

Treći, Hasan će primati godišnje prihode [od taksi] iz oblasti Darabdžir.

Četvrti, narodu će se garantovati bezbijednost i miran suživot.

 

Kada je Muavija čuo ovo, uzeo je prazan papir, potpisao ga i zapečatio. Rekao je izaslaniku: ''Odnesi ovaj prazan papir Hasanu i reci mu da napiše [uslove i] šta god želi.'' Muavija je zatražio od prisutnih da svjedoče da se on obavezuje da će ispuniti sve što hazreti Hasan bude tražio. Izaslanik se u pratnji nekoliko uglednika Sirije vratio hazreti Hasanu i pokazao mu uslove koje je on bio predložio i rekao kakav mu je odgovor Muavija na to dao. Hazreti Hasan je odgovorio sljedećim riječima: ''Što se tiče hilafeta [koji si ti tražio], ne interesuje me, jer da sam ga želio ne bih mu ga davao. Što se tiče novca [koji si ti za mene tražio], to ne može biti jedan od uslova jer se ovdje radi o slučaju koji se tiče čitave zajednice.'' Hazreti Hasan je onda pozvao vlastitog pisara i rekao mu da na papiru, kojeg je poslao Muavija, napiše: ''Ovu su uslovi pod kojima Hasan b. Ali b. Ebi Talib potpisuje mir sa Muavijom b. Ebi Sufjanom i predaje mu vlast Emirul Mu'minina, Alija:

Prvi, Muavija će vladati prema Božijoj Knjizi, Poslanikovom Sunnetu i praksi pravičnih halifa.

Drugi, Muavija neće nikog postaviti niti imenovati kao halifu nakon  njega; izbor [novog halife] će se prepustiti šuri (dogovaranju) svih muslimana. 

Treći, narod će se ostaviti u miru da živi u bilo kojem kraju Božije zemlje.

Četvrti, životima, imovinama, ženama i djeci prijatelja i sljedbenika hazreti Alija biće garantovana sigurnost i mir. Ovo je ozbiljan  uslov i obaveza na koju se Muavija b. Ebi Sufjan u ime Boga obavezao da će je ispuniti i pridržavati je se.

Peti, Hasan b. Ali, njegov brat Husejn, i bilo ko iz Poslanikove familije (Ehlulbejta), neće biti predmet napada ili nanošenja štete, bilo javno ili tajno.

 

Ibn A'thamov navođenje uslova koje je hazreti Hasan diktirao riješava mnoge probleme i objašnjava mnoge nejasnoće na koje se nailazi u drugim izvorima. U njegovom prikazu ovog događaja jasno vidimo da su postojale dvije grupe uslova, jedna koju su sačinjavali uslovi koji su poticali od Hasanovog izaslanika i druga grupa uslova koji su bili diktirani od samog hazreti Hasana. Ako se obje grupe sastave zajedno dobiće se uslovi koji se mogu naći razbacani po raznim drugim izvorima o ovom događaju.

 

Prvi uslov, da Muavija treba vladati po Kur'anu, Poslanikovom Sunnetu i praksi pravičnih halifa, snažno ukazuje na tendenciju i način razmišljanja o karakteru i ulozi halife koji je bio i još je rasprostranjen. Međutim, mora se napomenuti da, od vremena šure (na kojoj je izabran Uthman kao treći halifa) hazreti Ali, njegovi sinovi i prijatelji uvijek su naglašavali slijeđenje samo Kur'ana i Poslanikovog Sunneta, odbijajući pri tome da priznaju ispravnost ''sunneta'' prve trojice halifa. Zbog toga je vjerovatno da je dio koji govori o pridržavanju ''prakse pravičnih halifa'' umetnut kasnije da bi se doveo u liniju sa većinskom dogmom. Bilo bi i potpuno prirodno očekivati da se hazreti Hasan ne suprotstavlja očevom stavu koji je ovaj bio zauzeo za vrijeme izabiranja trećeg halife, kada je odbio da se obaveže da će slijediti Ebu Bekrov i Umarov ''sunnet''.   

 

Drugi uslov, da Muavija neće nikog postaviti niti imenovati kao halifu nakon  njega i da će izbor prepustiti šuri (dogovaranju) svih muslimana, ne bi trebalo biti teško prhvatiti. Presedan izabiranja vlastitog nasljednika, koji je bio potvrđen od strane samo nekoliko vodećih članova zajednice, bio se već desio kada je Ebu Bekr odabrao Umara za svog nasljednika. Međutim, ovaj čin je bio urađen iz želje i nade da je to u najboljem interesu čitave zajednice, i izabranik nije bio ni sin ni rod. Tako ne bi bilo sa Muavijom i Umejadima, pa je nametanje ovog uslova Muaviji od strane hazreti Hasana bilo prirodna posljedica trenutne situacije.     

Na kraju, od svega najinteresantnije se čini Muavijin pristanak da podari potpunu amnestiju svim prijateljima i sljedbenicima hazreti Alija. Prihvatanje ovog uslova dokazuje neistinitost Muavijine tvrdnje da je ratovao protiv hazreti Alija da osveti Uthmanovu krv i kazni njegove ubice. Među Alijevim pristalicama, koji su dobili amnestiju od Muavije, bili su i oni koji su direktno ili indirektno bili odgovorni za Uthmanovu smrt. Zbog toga postaje jasno da je traženje da osveti Uthmana bio samo Muavijin izgovor da ostvari svoju ambiciju da osvoji hilafet.

 

Kada je sporazum bio potpisan, Hasan se vratio u Kufu gdje mu se pridružio i Kajs. Malo zatim u grad je ceremonijalno ušao i Muavija s vojskom. Održan je sveopšti skup na kome su grupe i pojednici davali svoje prisege na vjernost. Pri davanju prisege bila  su izražavana i različita osjećanja – od ulizivanja zbog budućih ličnih interesa do izražavanja otvorenog neprijateljstva. Između ostalog, Hasanov govor, održan na zahtjev 'Amr b. 'Āsa i Muavije, vrijedan je pažnje. Mada se nalazi u svim izvorima njegov sadržaj nije svugdje isti. Najkraću verziju prenosi Tabari od Zuhrija. Po njoj hazreti Hasan je rekao sljedeće: ''Narode, Allah vas je uputio preko naših ranijih (Muhammeda s.a.v. i Alija) i spasio vas od krvoprolića preko naših kasnijih (misleći na sebe). Zaista je ovo (hilafet) prolazna stvar; ove ovosvjetske stvari se mijenjaju i prelaze iz ruke u ruku. Allah je rekao Svom Poslaniku s.a.v. [da kaže]: ''A ja ne znam da nije to vama iskušenje, i pružanje uživanja još za izvjesno vrijeme'' (K. 21:111) Ibn Ebīl Hadīd, prenoseći od Madā'īnīja, daje mnogo dužu verziju ovog govora. U njoj hazreti Hasan navodi kao razlog svoje abdikacije, pored Muavijinih ambicija i smicalica, nepostojanost i nevjernost vlastitih sljedbenika. Ebul Feredž od čitavog govora navodi sljedeće: ''Halifa (Poslanikov nasljednik) je onaj ko život posveti Allahu i Poslanikovom Sunnetu, a ne onaj ko je tlačitelj i agresor. Ovaj kasniji je kralj (malik) koji vlada kraljevstvom (mulk); njegovo uživanje je kratko, zadovoljstvo ograničeno, i kada ode ostavi nikakav trag. ''A ja ne znam da nije to vama iskušenje, i pružanje uživanja još za izvjesno vrijeme'' (K. 21:111) Zanimljivo je primijetiti da bi ovaj govor mogao biti početak korištenja riječi ''kralj'' umjesto ''halifa'' u davanju titule Muaviji i njegovim nasljednicima od strane ranih muslimanskih historičara. Također, postoje mnogi navodi u kojima Muavija sam sebe naziva ''prvim kraljem u islamu''.

 

Historijski dokumenti koji opisuju okolnosti u kojima se nalazio hazreti Hasan od početka svog hilafeta pokazuju da on nije bio motivisan ''željom za lahkim životom i uživanjima'', kako to tvrde neki od modernih pisaca. Izvori navode naklonjenost miru, odbojnost prema vođenju politike sukoba i želja da spriječi prolijevanje krvi među muslimanima kao glavne razloge njegove abdikacije. Pored toga, nakon što je realno sagledao čitavu situaciju, hazreti Hasan je uvidio da bi oružani sukob za njega, njegovu porodicu i malobrojne vjerne sljedbenike značio totalnu katastrofu. Zbog toga se pomirio sa stvarnošću i ondašnjom političkom situacijom, dajući šiijskom pokretu vremena da se konsoliduje i ojača.

Uprkos predavanju hilafeta, hazreti Hasan se i dalje smatrao vođom ili imamom šija nakon hazreti Alijeve smrti. Čak i oni od njih koji su ga kritikovali zbog abdiciranja nikad nisu poricali da ga je otac, Ali b. Ebi Talib, odredio za svog nasljednika. Hasanov postupak posebno je pao teško onim Iračanima koji su podržavali njega i njegovog oca iz straha od sirijske dominacije.

Također to su teško prihvatale i Haridžije koje su željele da se posluže hazreti Hasanom u svojoj borbi protiv Muavije. Upravo ga je i jedan od njih teško ranio kada se pročulo da želi predati vlast. Međutim, postojala je još jedna grupa sačinjena od ljudi poput Hudžra b. 'Adīja el-Kindija, koja je također bila pogođena Hasanovom abdikacijom, ali iz nekih drugih razloga. Ova grupa, u stvarnosti, predstavljala je prave Alijeve šije u tom periodu razvoja šiijstva. Oni su bili ljudi koji su vjerovali da 'Aliju i njegovim sinovima pripada položaj halife po kur'anskim učenjima i Poslanikovoj odredbi, za razliku od drugih koji su podržavali 'Alija i, poslije njega, Hasana iz političkih i ekonomskih razloga.

 

Zbog toga, od doba dominacije Umejada u islamskim pokrajinama za vrijeme Uthmanovog halifata, šiije se moraju podijeliti u dvije različite grupe – političku i vjersku. Ove dvije grupe su se našle ujedinjene protiv zajedničkog neprijatelja u ratu između hazreti Alija i Muavije. Kada je Muavija uz pomoć političkih mahinacija i vojne sile pobijedio u ovom sukobu, ''politička'' grupa Hasanovih sljedbenika se raspala dok je ''vjerska'' grupa ostala čvrsta u svojim ubjeđenjima. Tačno je da su bili razočarani Hasanovim postupkom, ali su njihovi ideali o vođstvu zajednice ostali čvrsti i neuzdrmani. Nisu izgubili svoj identitet kao opozicija onima koji su negirali vjersko pravo članova Ehlulbejta da naslijede Poslanika u svakom aspektu života, čak i kada je politička podrška za njihovo uvjerenje upotpunosti kolapsirala.

 

Kasnije, kada historija islama bude pisana, i sunijski i šiijski pisci opisivaće Hasanov postupak kao ''plemenit čin'' kojim je on izmirio dvije zaraćene partije. Godina njegove abdikacije će biti proglašena 'Āmul Džemā'a ili ''Godina zajednice''. Također, postoji hadis u kojem Božiji Poslanik s.a.v. za Hasana kaže: '''Ovo moje dijete je (sejjid = vladar; gospodar; gospodin) koji će ujediniti dvije partije muslimana.'' Šije su pomoću ovog hadisa branile hazreti Hasanov postupak od napada i osuda ekstremista u svojim redovima, dok je sunijima koristio u stvaranju jedne ujedinjene zajednice od dvije sukobljene partije, ''Uthmanove'' sada predstavljane od strane Muavije, i ''Alijeve'' koju je sada predvodio negov sin Hasan. Ova zajednica će kasnije dobiti zvanični naziv Džemā'at i iz nje će biti izuzeta i proglašena za sektu grupacija onih koji se nisu mogli složiti s ovakvom vrstom ujedinjenja i jedinstva. 

 

Mada je hazreti Hasan prepuštanjem hilafeta Muaviji spriječio da se sukob ne riješi masovnim krvoprolićem, on nije zacijelio razdor u zajednici muslimana. Ranije, mada nominalno, on je bio na čelu glavnice muslimana, ali događaji su se sada razvijali u suprotnom smjeru – Muavija b. Ebi Sufjan i njegova grupa su izbili na čelo, proglašavajući sebe  Džemā'at-om, dok je šiijama pripala uloga opozicije. Međutim, glasnogovornik ove opozicije neće biti hazreti Hasan lično, nego Hudžr b. 'Adī el-Kindī i njegova grupa. Podržavan on nekolicine vatrenih šiija Kufe, on nikad neće prestati protestovati protiv Muavije i zvanične prakse proklinjanja i vrijeđanja hazreti Alija sa džamijskih mimbera, mjere uvedene od strane Muavije u propagandne svrhe.

U sljedećem broju objavićemo zadnji (III) dio o Abdikaciji hazreti Hasana kao sedmi dio u seriji ''Porijeklo i rani razvoj šiijstva''. U njemu ćemo kratko opisati hazreti Hasanovo ubistvo (neka mu je Allahov mir i blagoslov, a Njegovo prokletstvo njegovim ubicama) a poduže ćemo se zabaviti aktivnostima Hudžra b. 'Adīja el-Kindīja i načinom na koji je Muavija došao glave i ovom plemenitom čovjeku i uzornom vjerniku. Inšaallah!

 

Devetogodišnji period od hazreti Hasanove abdikacije (41. p.H.) pa do njegove smrti  (49.p.H) bio je period u kojem su šiijska osjećanja i tendencije prolazile kroz jednu, takozvanu, unutrašnju fazu pri kojoj nije bilo vidljivih spoljašnjih aktivnosti. Historijska analiza razvoja šiijskih ideala u ovom periodu sa stanovišta historije je vrlo otežana zbog toga što izvori vezani za ovaj period ne sadrže mnogo informacija na ovu temu. U svakom slučaju, čak i u njemu su se mogli čuti povremeni glasovi podrške članovima Poslanikove kuće i protesti protiv vladavine Muavije ibn Ebi Sufjana. Može se naći i pokoji izvještaj o posjetama pojedinaca ili manjih grupa, uglavnom iz Kufe, Hasanu i Husejnu. Ovi pojedinci i grupe su gotovo redovito tražili od ove dvojice Poslanikovih unuka da se podignu u pobunu. Međutim, bili su redovito odbijani. Razlog za šiijsku neaktivnost u ovom periodu može se tražiti u dva razloga: prvi, čvrsta stega pod kojom je Muavija kontrolisao državu pomoću svojih odanih sirijskih snaga bila je isuviše jaka da bi bilo moguće organizovati pobunu ili ustanak.

Drugi razlog je bio taj što šiijski pokret nije još bio dovoljno organizovan da bi se mogao suprotstaviti takvoj moćnoj snazi. Još je prolazio kroz prirodni proces evolucije na čijem kraju je mogao obskrbiti sebi široku podršku i onda se dokazati u praksi. Također, Muavija je bio veoma dobro obaviješten o jakim šiijskim tendencijama među određenim grupacijam Kufe, što mu je omogućilo da poduzme neke preventivne mjere i spriječi pobunu. Uskoro, nakon dolaska na položaj halife, plemena koja su bila odana Alijevim sinovima iselio je iz Kufe i umjesto njih naselio neka arapska plemena iz Sirije, Basre i Džezire, koja su bila odana njemu.

 

Poslije abdikacije, hazreti Hasan je napustio Kufu i naselio se u Medini. Počeo je da vodi miran život, daleko od politike. Kakav odnos je imao sa vlastima može se razaznati iz sljedećeg događaja. Kada je bio na putu za Medinu, u mjestu zvanom Kādisīja, primio je pismo od Muavije u kojem ga je ovaj pozivao da uzme učešća u borbi protiv Haridžija koje su se u to vrijeme pobunile. U hazreti Hasanovom odgovoru je stajalao da je on odustao od borbe sa Muavijom da bi donio mir narodu, i da ne namjerava da se bori na njegovoj strani ni protiv koga. On je održavao ovakav povučeni odnos, istovremeno smirujući one od šija koji bi ga ponekad posjetili i izražavali svoju ogorčenost prema Umejadskom vladaru.

Hazreti Hasan nije dugo živio. Umro je 49. p.H., mnogo prije Muavije.

Ovaj je imao 58 godina kada je preuzeo halifat i umro u 60. p.H. kada mu je bilo 77 godina. Hasan je imao samo 38 godina kada je abdicirao, a kada je umro imao je 45 ili 46 godina. Veoma važno je uočiti razliku u godinama između hazreti Hasana i Muavije, naročito kada se zna da je Muavija imao ambiciozne planove da zadrži halifat u svojoj vlastitoj kući tako što bi postavio sina Jezida za svog nasljednika. Ovo nije bilo moguće zbog uslova pod kojima je hazreti Hasan predao halifat, niti se moglo nadati da bi on mogao umrijeti prirodnom smrću prije Muavije. Ovaj je morao da fizički ukloni hazreti Hasana da bi izvršio svoj plan i ispunio svoju želju.

 

Glavnina izvora, i šiijskih i sunijskih, prenose da je hazreti Hasanova smrt uzrokovana otrovom koji mu je stavljen u hranu od strane njegove žene Džūde b. el-Aš'as. Prenosi se da ju je Muavija potkupio tako što joj je obećao da će joj dati veliku količinu novca i udati je za svog sina Jezida. Nakon što je odradila zadatak, Muavija joj je dao obećanu sumu, ali je odbio da je uda za Jezida, plašeći se za sinov život. Prema hazreti Hasanovim riječima, to je bio treći pokušaj trovanja, ovaj put ono je bilo fatalno. Izvori govore o Muavijinoj otvorenoj radosti i vidnoj sreći u trenutku kada je dobio vijest o Hasanovoj smrti. Odmah je počeo raditi na obezbjeđivanju potrebne podrške za imenovanje Jezida za sljedećeg halifu.

Nakon hazreti Hasanove smrti šije Kufe su smatrale da je došao pogodan trenutak da opet pokušaju povratiti halifat Poslanikovoj porodici. Čim su čuli za njegovu smrt sastali su se, nakon čega su napisali dugo pismo hazreti Husejnu. U njemu su, nakon izražavanja žalosti zbog hazreti Hasanove pogibije, pozvali Husejna da se podigne protiv Muavije, obećavajući da će mu pružiti svoju svesrdnu i bezrezervnu podršku. Husejn je odbio prijedlog želeći da ispoštuje sporazum koji je njegov brat bio potpisao sa Muavijom. Savjetovao im je da se strpe i ostanu u kućama sve dok je Muavija živ.

 

Međutim, najentuzijazniji od šija nisu mogli više sjediti i čekati. Hudžr b. 'Adī el-Kindi i njegovi prijatelji, koji nikad nisu napušali šiijske ideale, otvoreno su ustali protiv Muavije i njegovog generala Zijada b. Ebu Sufjana, koji je upravljao Kufom i Basrom. Historijski dokumenti govore da ova grupa nije bila samo uporna u svojim protestima protiv vrijeđanja hazreti Alija sa džamijskih mimbera, nego i protiv vladavine Muavije, kojeg su smatrali uzurpatorom prava Poslanikove kuće. Njihova parola je bila da ''halifat nije ispravan osim u kući 'Alija [b. Ebi Taliba]''. Javno su odlazili u džamiju i glasno se odricali Muavije i njegovog upravnika Zijada. Jednom, kada je predvodnik namaza pokušao da ih upozori da prestanu sa takvim ponašanjem oni su ga zasuli kamenicama i prinudili da napusti džamiju. Njihova brojčana snaga se da približno odrediti kada se, po pouzdanim predajama, zna da su oni zauzimali pola glavne džamije u Kufi, koja je imala kapacitet od 40 000 osoba.    

          

Kada je bio informisan o aktivnosti ove grupe, Zijad, koji je boravio u Basri, žurno se vratio u Kufu. Prvo je poslao grupu uglednika da upozore Hudžra i njegove prijatelje o opasnostima koje im njihovo ponašanje može donijeti. Kada je Zijad tek došao na vlast pokušavao je da pridobije Hudžra i njegovu grupu, nudeći im položaje u vlasti, ali bezuspješno. Hudžrov glavni i jedni motiv za njegove aktivnosti je bio čisto vjerske prirode. On je već uživao visok ugled među stariješinama Kufe. Ovo se moglo primijetiti iz činjenice da su svi uglednici, koji su bili poslani od strane upravnika Kufe da savjetuju i opomenu Hudžra, tražili od upravnika da ne poduzima ništa protiv njega i da se prema njemu ponaša sa poštovanjem.

 

Međutim, Zijad ih nije slušao. Umjesto toga poslao je policiju da ga uhvate. Nisu uspjeli u tome zbog brojnih Hudžrovih pristalica koji su stali u njegovu odbranu. Shvatajući ozbiljnost situacije, Zijad je odmah sazvao sve lidere i uglednike, naročito one koji su bili iz jemenskih plemena. Jedno od njih bilo je i Kinda, pleme kojem je pripadao i Hudžr. Rekao im je da su njihovi suplemenici glavni Hudžrovi pomagači i zaštitnici i, ako oni nešto ne urade da se to stanje promijeni, on će pozvati sirijske snage da jednom za svagda unište Hudžra i one koji ga podržavaju. Jedna od Zijadovih izjava izrečena na tom skupu najbolje svjedoči o karakteru i stavu ovih plemenskih starješina. Prema Tabariju, Zijad je rekao: ''Vaša tijela su uz mene, ali vaša srca i privrženost su uz Hudžra.''

Ebul Feredž prenosi ovu izreku u nešto više detalja: ''Vaša tijela su uz mene, ali vaša srca su uz onog glupaka okruženog muhama [tj. ljudima koji se kao muhe skupljaju oko svake stvari]; vi ste uz mene, ali vaša braća, sinovi i suplemenici su uz Hudžra.'' Uplašeni zbog mogućnosti gubljenja položaja i privilegija, plemenski lideri su još jednom pokazali svoje karakterne slabosti i nagovorili svoje suplemenike da se ne izlažu sirijskim snagama. Kada se većina onih koji su se bili okupili oko Hudžra povukla, oko njega je bilo još dovoljno ljudi da spriječe njegovo hvatanje. Zijad je bio prinuđen da pozove redovnu vojsku, sastavljenu od pripadnika jemenskih plemena Kufe, da se pozabavi situacijom.

 

Međutim, hvatanje Hudžra nije bilo lahak zadatak ne samo zbog njegovog ličnog ugleda i široke podrške koju je uživao među masama Kufe, nego i zbog straha od plemenskih komplikacija. Vješt političar sa izvanrednim sposobnostima da se bavi pobunama, Zijad je taktično uspio da uključi u svoje operacije i jemenska plemena kojima je sam Hudžr pripadao. Na ovaj način je uspio da izbjegne veći sukob između jemenskih i nizarskih plemena, dvije glavne plemenske grupe koje su živjele u Kufi. Također je uspio da i sama jemenska plemena okrene jedne protiv drugih, naročito protiv Hudžrovog plemena Kinda. Njegovom plemenu je prijetio ubistvom njegovih članova i razaranjem imovine ako mu se Hudžr ne preda. Ova čitava epizoda u detalje je opisana u djelima Tabarija i Ebul Feredža. Iz nje saznajemo kako su lični interesi plemenskih starješina bili korišteni da ih prisile da djeluju sprotno svojim vjerskim aspiracijama; kako su plemenski lideri bili navedeni da rade jedni protiv drugih; kako su Hudžrove pristalice bile prisiljene da ga napuste; i kako je Zijad na kraju krajeva uspio da uhvati jednog od najpoštovanijih šiijskih lidera Kufe i tako uguši jedan duboko ukorijenjeni pokret.

 

Pored Hudžra, bilo je uhvaćeno još trinaest uglednih šija. Zijad je odlučio da pošalje zarobljenike Muaviji u Siriju da se on s njima obračuna. Zajedno s njima trebao je poslati optužbu koja je morala nositi imena uglednih svjedoka. Zbog toga je pozvao četiri lidera glavnih adminstracijskih oblasti Kufe i rekao im da napišu optužbu protiv Hudžra. Optužnica, koju su oni napisali, teretila ga je za sljedeće:

 

- ''Okuplja oko sebe narod i javno proklinje i vrijeđa halifu.

- ''Poziva narod da se podigne i bori protiv halife.

- ''Uzrokuje nered u gradu i obstruira rad halifinog upravnika.

- ''Vjeruje i propagira da je halifat nevažeći osim u porodici Ebu Turaba [Alija b. Ebi Taliba].

- ''Propagira da je Ebu Turab nevin [za ubistvo četvrtog halife Uthmana]; on ga hvali i poziva narod da ga voli i poštuje.

- ''Poziva narod da se odrekne 'Alijevih neprijatelja i onih koji su se borili protiv njega.

- ''I svi ostali koji su u njegovom [Hudžrovom] društvu optužuju se za iste stvari.   

 

Ove optužbe, kojima je bio opterećen od strane četiri oblasna lidera, bile su bez sumnje tačne. One predstavljaju razmišljanja, osjećanja i aktivnosti Hudžra i njegovih prijatelja. Ovaj dokumenat, koji izgleda da je bio sačuvan od izmjena, daje nam možda najjasniju sliku vjerskog stanja šija u vrijeme Hudžra, njihovih osjećanja i aspiracija, njihove ljubavi prema 'Alijevoj porodici i njihove ogorčenosti Muavijom, kojeg su smatrali uzurpatorom. 

Međutim, Zijadu se optužba nije svidjela. Razlog za to je jasno zabilježen u izvorima i veoma je važan za razumijevanje stvarne situacije. Nakon što je pročitao optužbu rekao je: ''Mislim da optužbe nisu dovoljno uvjerljive. Također, pored ova četiri lidera želim da vidim još uglednika Kufe u ulozi svjedoka.'' Optužbe u originalnom dokumentu bavile su se gotovo isključivo Hudžrovim šiijskim motivima i njegovom privrženošću Aliju. Zijad je oklijevao da zvanično dā do znanja Muaviji da su šiijska osjećanja i aktivnosti bili toliko jaki i da su se javno demonstrirali u Kufi, čiji je upravnik bio sam Zijad. Zbog toga su druge optužbe bile pripremljene. One su se sastojale iz sljedećeg:

 

- ''Hudžr b. 'Adī je prekršio zakletvu na vjernost halifi.

- ''Uzrokovao je podjelu u zajednici.

- ''Proklinje halifu.

- ''Poziva na oružje i stvara nered.

- ''Okuplja oko sebe narod i podstiče ga da prekrši svoju zakletvu na vjernost halifi i da ga svrgne sa položaja.

- ''Ne vjeruje u Boga.''

 

Razlike između dvije optužbe su očite i jasne. Dok se u prvoj Hudžr tereti za aktivnosti i pobunu za šiijsku stvar, druga ga tereti za pobunu protiv države i Muavijinog autoriteta. Prvi dokumenat naglašava Hudžrovu neuzdrmanu ljubav prema Aliju i odanost njegovoj porodici na vjerskim osnovama; drugi zamjenjuje ovu optužbu, optužbom da on ne vjeruje u Boga, što ga sigurno kandiduje za smrtnu kaznu. Svi raspoloživi historijski dokazi ne ostavljaju nimalo sumnje da su optužbe iz prvog dokumenta autentične, dok optužbe u drugom predstavljaju fabriciranu reviziju prvog dokumenta. Ovo objašnjava činjenicu da se Muavija dvoumio u prihvaćanju optužbi i bio neodlučan da preduzme drastične mjere protiv Hudžra. Također, jedini uslov koji je Muavija postavio ovim šiijskim liderima da spase živote bio je da se odreknu i prokunu 'Alija. Ovo ukazuje da je njihov glavni prekršaj bio njihova pro-šiijska aktivnost a ne aktivnost protiv države i halife kao što je stajalo u drugom dokumentu.

 

Ne treba dokazivati da je Hudžr bio poznat u Kufi kao tvrdokorni, nekompromisni šiijski lider. On je također bio smatran za veoma pobožnog muslimana. Ovo su svjedočili i oni koji nisu dijelili njegovo šiijsko mišljenje. Kufljanski kadija Šurejh b. Haris u jednom pismu Muaviji piše: ''Svjedočim da je Hudžr pobožan musliman, redovan u namazu i molitvama; daje sadaku, posti mjesec ramazan i obavlja hadž i umru ... on doista ima visoko mjesto u islamu.''  I pored toga Zijad je pozvao ljude da budu svjedoci za njegovu drugu verziju optužbe. Na njoj se našlo sedamdeset potpisa. Neki od njih su zasigurno bili lažni, kako to stoji u izvorima. Sam kadija Šurejh je pisao Muaviji žaleći se da je njegovo ime upisano bez njegovog znanja. Nekoliko drugih potpisnika se kasnije žalilo da ih je Zijad prisilio da potpišu.

Kada su zatvorenici stigli Muaviji, na njega je vršen veliki pritisak od strane nekoliko plemena da oslobodi njihove članove. Na ovaj način su sedmorica, od četrnaest zatvorenika, bila oslobođena. Hudžru i ostaloj šestorici ponuđeno je da spasu živote tako što će javno prokleti Alija i odreći ga se. Muavijini dželati su im rekli: ''Naređeno nam je da vam damo šansu da se spasite tako što ćete prokleti Alija i odreći ga se. Ako odbijete, ubićemo vas.'' Hudžr i ostala šestorica odlučno su odgovorili: ''Tako nam Allaha, to nikad nećemo učiniti.'' Nakon ovoga su pogubljeni.

 

Činjenica da su ovi ljudi bili spremni prije dati vlastite živote nego da se odreknu hazreti Alija ne može se tako olahko zanemariti; ona je morala imati mnogo dublje značenje od političkog interesa. Historija religija je puna ljudi koji su prije umirali nego što bi pravili kompromise na račun svoje vjere. Hudžr je zasigurno bio jedan od njih. Ne samo da mu je davana prilika da spasi život, nego mu je od strane Zijada bila nuđena politička moć i ekonomska korist. Sve je odbio. Za njega je dolazak do svih tih stvari preko odricanja od Alija značilo odricanje od same vjere. Hudžrovo uvjerenje o tome ko je halifa muslimana nije bilo vezano za stvari političke ili ekonomske prirode; on je vjerovao i bio spreman umrijeti za to da je Allah podario Poslanikovu porodicu posebnim kvalitetima koje su je činili izuzetnom i kvalifikovanom da bude vladar muslimana.

Zbog toga se Hudžr i njegovi drugovi moraju smatrati predstavnicima onih prvih šija koje su podigle svoj glas podrške Aliju odmah nakon Poslanikove smrti. On je bio ugledan Poslanikov asahab, naširoko poštovan zbog svoje bogobojaznosti i predanosti vjerskim obredima, i pored toga što je bio vatreni Alijev sljedbenik. Čak su i Ajša i Adullah b. Umar žestoko protestovali zbog njegovog ubistva. Međutim, ova tragedija najviše je pogodila Kufljane. Njihova osjećanja su bila duboko povrijeđena, što je izazvalo velike reakcije. Poslali su delegaciju Husejnu u Medinu da traži od njega da povede oružanu pobunu protiv Muavije. Husejn je odbio njihov zahtjev savjetujući ih kao i prije. Muavija je znao šta se tražilo od Husejna i bio je zbog toga veoma zabrinut, naročito kada je dobio pismo od svog upravnika Medine u kojem ga je ovaj obavijestio da je u grad stigla delegacija iz Kufe koja ima česte sastanke sa Husejnom (b. Ali b. Ebi Talib). Muavija je napisao Husejnu prijeteće pismo upozorenja. U svom odgovoru Husejn je potvrdio da ne namjerava ništa poduzimati, želeći da poštuje ugovor koji mu je brat potpisao sa Muavijom.

 

Osim Hudžrovog revolta, koji je bio ugušen drastičnim mjerama, period između smrti hazreti Hasana i Muavije bio je relativno miran u historiji šiijskog pokreta. Opšti utisak, koji se dobije čitajući izvore, predstavlja atmosferu straha i opreza od strane obje strane. Muavijina bojazan od potencijalnog šiijskog podizanja i bunjenja demonstrirana je ekstremnim mjerama koje je poduzeo protiv Hudžra i njegovog malog, ali ozbiljnog revolta. Činjenica da se Muavija, koji je bio čuven po svojoj lukavoj diplomatiji pri ostvarivanju svojih ciljeva, tako žestoko i okrutno odnosio sa Hudžrem pokazuje njegov nekompromitirajući odnos prema šiijskim simpatijama, odnos koji je vjerovatno poticao iz straha od duboko ukorijenjenog šiijskog pokreta, naročito u Kufi, gdje je ova grupa bila najjača. U drugu ruku, Husejnova neprestana odbijanja da predvodi Kufljane u pobuni govore o njegovom oprezu i želji da ne dā Muaviji izgovor da potpuno ne uništi sljedbenike Alijeve porodice. Tokom čitavog ovog perioda, izgledalo je da je Muavija tražio i nasitniji razlog da uništi sve one Alijeve pristalice koji se nisu dali potkupiti niti prisiliti na pokornost.

 

Vrlo je vjerovatno da je razlog za uvođenje prakse javnog proklinjanja hazreti Alija sa džamijskih mimbera bila jedna od mjera da se šije isprovociraju, otkriju i unište. Kada je 41. p.H. Mughira b. Šu'ba bio postavljen za upravnika Kufe, jedna od Muavijinih instrukcija bila je da redovito vrši javna proklinjanja Alija, širi propagandu protiv njega i njegovih sljedbenika, da pojača kampanju degradiranja, kaljanja i sramoćenja ličnosti Alija i njegovih sljedbenika, a u isto vrijeme da propagira vrline Uthmana i njegovih sljedbenika i čini ih popularnim u narodu. Iste instrukcije su date Zijadu kada je naslijedio Mughiru poslije njegove smrti u godini 50. p.H.. Oba ova upravnika sprovodili su ove instrukcije na način koji je zadovoljavao Muaviju. Hudžr i negovi prijatelji nisu mogli tolerisati ovo provociranje i pali su u  zamku, dok su drugi bili više pažljivi i oprezni. Husejn, potpuno razumijevajući situaciju, mudro je pazio da na bilo koji način ne provocira Muaviju, čekajući pogodan trenutak da krene u akciju. Na ovaj način je čuvao sebe i svoje pristalice od nemilosrdnog proganjanja, i u isto vrijeme poštovao bratov ugovor koji je indirektno i njega uključivao.

 

Možda je najvažniji događaj u historiji razvoja šiijstva bio postavljanje Jezida za sljedećeg halifu od strane Muavije. Halifa nije mogao djelovati u ovom pravcu sve dok je hazreti Hasan bio živ. Značajna je činjenica da je Muavija odmah nakon Hasnove pogibije počeo raditi punom parom na projektu koji bi osigurao da halifat ostane u njegovoj porodici. Ovo nije bio nimalo lahak zadatak. Halifa je morao da djeluje uz veliki oprez i koristi sve one šeme i sredstva karakteristične za njegovu vladavinu: diplomatiju, velikodušne poklone, mito, i na kraju prijetenje i ugnjetavanje. Ne namjeravamo da ovdje ulazimo u sve detalje kako je Muavija uspio potkupiti plemenske lidere i ušutkati one koji su se pokušali suprotstaviti. Dovoljno je pomenuti da, nakon pažljive organizacije i djelovanja uz pomoć svojih upravnika, Muavija je uspio pridobiti delegacije iz gotovo svih islamskih provincija da priznaju Jezida kao zakonitog Muavijinog nasljednika. Međutim, sa Hidžazom je bilo malo teže. Tamo je živjela elita islamskog plemstva i sinovi najuglednijih Poslanikovih ashaba. Najvažniji među njima bili su: Husejn b. Ali, Abdullah b. Umar, Abdullah b. Zubejr i Abdullah b. Ebu Bekr. Svaka delegacije iz Medine koja bi bila bez ovih uglednika ne bi imala nikakvu važnost niti značaj. Njihovo odbijanje da priznaju Jezida predstavljalo je ozbiljan problem za Muaviju. Zbog toga se u pratnju 1000 konjanika uputio u Medinu da se suoči sa ovom grupom.     

                  

Prema jednoj verziji, kada je Muaviji stigao u blizinu Medine pozvao je ove gore navedene četiri osobe da ga sretnu. Međutim, sva četvorica su bila odlučila da se sklone u Mekku. Ovo je odgovaralo Muaviji, koji je u njihovom odsustvu proglasio Jezida svojim nasljednikom i uzeo za njega prisege na vjernost od preostalih uglednika Medine. Nakon toga uputio se u Mekku. Tamo je pokušao da na lijep način i uvjeravanjem postigne svoj cilj. Čitavo vrijeme proveo je u njihovom društvu, pokušavajući da im se približi prijateljskim ophođenjem. Tek kada je bilo vrijeme da se rastanu zatražio je od njih da pruže svoju podršku Jezidovom naimenovanju. Pokušao im je objasniti da ne traži od njih mnogo, da će Jezid biti vladar samo imenom, a da će oni biti ti koji će stvarno vladati. Nakon poduže šutnje, Abdullah b. Zubejr je uzeo riječ i u ime svih odbio da prihvati Muavijin prijedlog. Rasrđeni Muavija ljutito je rekao: ''U drugim prilikama, kada govorim sa mimbera, dozvoljavam svakome da mi se suprotstavi, ako ima nešto protiv; međutim, onaj ko mi se suprotstavi danas kada budem govorio narodu, biće ušutkan sabljom.'' Onda je u društvu ove četvorice ušao u džamiju Mekke i objavio: ''Ova četvorica ljudi, bez kojih se odluka o nasljedstvu hilafeta ne može donijeti, složili su se da imenujemo Jezida mojim nasljednikom; zbog toga niko od vas ne bi trebao da se ne slaže s ovim.'' Nakon toga je narod dao svoju zakletvu na vjernost za Jezida.